100 zatim izbacujete vodu iz puške, pa se pitate da li ćete još moći da opalite pre nego što vam se meci potklobuče, a za to vreme M'Kola je oduševljen prizorom. On je sada sagnut pod teretom divljih patki koje ispunjavaju svaki džep njegovog lovačkog kaputa, pa se još više pogne kad jedno jato divljih gusaka preleti preko nas na sjajnom dometu, dok vi pokušavate da u cev upumpate jedan vlažan metak. Ubacili ste ga, pucate, ali guske su već i suviše daleko, ili ste pak vi mnogo pozadi, ali pri pucnju vidite kako se jedan oblak flamingosa diže ka suncu, bojeći ceo horizont jezera ružičasto. Zatim se opet smire. Ali posle toga, kad god opalite, okrenete se da pogledate u sunce na vodi i ugledate ono brzo podizanje neverovatnog oblaka, a zatim i njegovo sporo spuštanje. – M'Kola, – pozovete ga i pokažete mu rukom. – Ndio, – kaže on i posmatra ih. – M'uzuri! – i pruža vam nove metke. Svi smo bili dobre lovačke sreće, ali najbolje je bilo na jezeru; a tri dana kasnije, na putu, jeli smo hladno meso mlade divlje patke, najukusnije patke, fino, jedro i meko i hladno, s turšijom Pan-Jan; to smo zalivali crnim vinom koje smo kupili u Babatiju, dok smo sedeli kraj druma i čekali da se pojave naši kamioni, sedeli na hladovitoj verandi malog hotela u Babatiju, a onda kasno uveče, kad su se kamioni najzad pojavili a mi bili u kući nekog odsutnog prijatelja jednog prijatelja, visoko u bregovima, sred hladne noći, u kaputima za stolom, pošto smo tako dugo čekali da dođe taj razdrmani kamion, mi smo mnogo, mnogo pili i bili neopisivo gladni; P.O.M. je igrala šambe s direktorom kafea i s Karlom, uz gramofon; ja prepun kiseline i sklon povraćanju i s glavoboljom od koje mi je pucala glava, ali uspešno me je vadio viski sa sodom koji sam pio s Popom na tremu kuće. Napolju mračno a vetar duva kao lud, pa onda iznesoše na sto one mlade divlje patke koje su se pušile i bile garnirane svežim povrćem. Biserka je bila kako valja, i sad sam držao jednu u aluminijumskoj kutiji za hranu u zadnjem delu kola, s namerom da je jedem te noći; ali one mlade divlje patke bile su najbolje. Od Babatija smo se odvezli preko bregova do ruba jedne ravnice koja se graničila dugim nizom pošumljenih proplanaka, iza jednog malog sela u podnožju jedne planine gde se nalazila misionarska stanica. Tu smo podigli logor radi lova na kudu za koje se pretpostavljalo da ih ima u šumovitim bregovima i u šumi nizije koja se protezala od ruba otvorene ravnice.
101 SEDMA GLAVA Na tom mestu je bilo i suviše toplo za logorovanje, jer ono se nalazilo ispod drveća koje je bilo potkresano zbog muva ce-ce, drvo propada a one beže, a bilo je i teško loviti u tim bregovima koji su bili strmi, žbunoviti i zbog mnogih stena teško pristupačni, ispresecani, tako da vas je očekivalo mučno veranje pre nego što dospete u njih, dok je u pošumljenoj niziji bilo lako loviti, jer tu ste se kretali kao po nekom parku jelena. Ali muve ce-ce nalazile su se svuda, rojile se oko vas, ljuto vas ujedale za vrat, kroz košulju, po rukama i iza ušiju. Ja sam nosio jednu lisnatu granu i mahao njome iza leđa dok smo hodali, a lovili smo pet dana, od jutra do mraka, vraćali se kući uveče, mrtvi umorni, ali zadovoljni svežinom noći i mrakom, jer pod takvim okolnostima ce-ce ne ujedaju. Naizmenično smo lovili po bregovima i niziji, a Karl je postajao sve sumorniji, iako mu je bilo pošlo za rukom da ulovi jednu divnu žuto-mrku antilopu. Imao je izvesno veoma komplikovano lično osećanje u pogledu kudua, i, kao i uvek kad je bio smeten, neko je drugi bio kriv: vodiči, izbor mesta za lov, bregovi – sve mu je to smetalo i sve ga je to izneveravalo. Bregovi su ga kaznili a u niziju nije imao vere. Ja sam se svaki dan nadao da će on da ulovi jednog i da će posle toga moći lakše da se diše, ali njegovo raspoloženje je svaki dan samo ometalo lov. On nikad nije bio dobar planinar a u brdima se stvarno mnogo namučio. Ja sam pokušao da mu olakšam na taj način što sam preuzeo najveći deo brdskog terena gde smo pretpostavljali da ima divljači, ali zapazio sam da je on sada, pošto je bio umoran, osećao da u brdima stvarno ima divljači i da propušta svoju šansu. U toku tih pet dana lova video sam čitavo jedno tuce i više ženki kudu i jednog mladog mužjaka s nekoliko ženki. Ženke su bile velike, sive antilope s belim prugama na bokovima i s komično malim glavama i velikim ušima; kretale su se između drveća elegantno i s velikom lakoćom, ali veoma brzo i uspaničeno. Rogovi mladog mužjaka rasli su u obliku spirale, ali bili su kratki i zdepasti, a kad je protrčao pored nas pri kraju proplanka u sumrak, kao treći u nizu od šest ženki, učinio mi se manje sličan pravom mužjaku kudua, nego što je kozorog sličan velikom, starom, tamno-grivom, raskošno
102 rogatom, smeđem, konjski građenom lepotanu losu-mužjaku boje belog piva. Drugi put, opet, kad smo se vraćali u logor dok je sunce zalazilo niz jednu kosu u brdima, vodiči pokazaše na dve sive životinje s belim prugama, koje su se kretale po sunčanoj strani vrha brega otkrivajući samo svoje bokove između drveća, i rekoše nam da su to mužjaci kudu. Nismo mogli da im vidimo rogove, a kad smo se popeli do vrha brega, sunce već beše zašlo, a na kamenitom tlu nismo mogli da otkrijemo njihove tragove. Ali sudeći po onom što smo videli u tom magnovenju, noge su im bile duže nego u ženki, zaključili smo da su to možda stvarno bili mužjaci. Tražili smo ih po jarugama sve do mraka, ali ih nikad više nismo videli, niti ih je video Karl kad smo ga sutradan poslali tamo. Neočekivano smo nailazili na mnoge afričke antilope koje žive kraj vode; a jednom, dok smo uporno lovili duž jednog hrbata ispod koga se nalazila jaruga sa strmim stranama, naiđosmo na jednu antilopu koja nas je čula, ali nas nije nanjušila, te dok smo stajali savršeno mirni, M'Kola držeći svoju ruku na mojoj, mi smo je posmatrali; bio je to mužjak; stajao je na samo desetak stopa od nas, divan, tamne boje, puna vrata, s crnom belegom u vidu ogrlice oko vrata, uzdignute glave s visokim rogovima, drhteći celim telom i šireći nozdrve u naporu da nešto nanjuši. M'Kola se cerio stežući mi prstima zglavak na ruci; gledali smo tog krupnog mužjaka kako sav trepti od straha pred opasnošću koju nije mogao da odredi. Tada se iz daljine začu prodoran prasak neke urođeničke puške koja se puni mecima s crnim barutom, mužjak skoči i gotovo pretrča preko nas jureći mahnito uz hrbat i kršeći sve pod sobom. Drugog dana s nama je bila i P.O.M. – lovili smo uzduž i popreko po šumovitoj zaravni i izbili na rub ravnice na kojoj je bilo samo žbunja i sansevierije, kad začusmo duboku, grlenu riku. Ja pogledah M'Kolu. – Simba, – reče on. Nije izgledao zadovoljan. – Uapi? – šapnuh: – Gde? On pokaza rukom. Ja šapnuh P.O.M.: – To je lav. Možda je to onaj koga smo čuli jutros. Vrati se do onog drveća.
103 Toga jutra, pred zoru, kad smo napuštali postelje, čuli smo riku nekog lava. – Više bih volela da ostanem pored tebe. – Ne bi bilo fer prema Popu, – rekoh. – Čekaj tamo. – U redu. Ali stvarno budi pažljiv. – Pucaću samo iz stojećeg stava, ali neću opaliti sve dok ne budem sasvim siguran. – U redu. – Hajdemo, – rekoh M'Koli. On je bio veoma ozbiljan, jer to mu se ni malo nije sviđalo. – Uapi simba? 18 – šapnuh. – Tamo, – reče on turobno i pokaza rukom na krpice zelenog pokrivača od oštre trave. Ja mahnuh rukom jednom od vodiča da se vrati zajedno s P.O.M.; posmatrali smo ih kako odlaze ka ivici šume koja se nalazila na oko sto pedeset metara od nas. Kad stigoše donde, rekoh M'Koli: – Hajdemo. On zavrte glavom bez uobičajenog osmeha, ali pođe za mnom. Kretali smo se napred veoma polako zagledajući u žbunje sansevierije i nastojeći da nešto vidimo kroz grančice. Ništa nismo videli. Zatim ponovo začusmo riku, malo ispred nas, s desne strane. – Ne, – šapnu M'Kola: – Hapana, buana! – Hajdemo, – rekoh. Pokazah kažiprstom na svoj vrat i oborih palac. – Kufa, – šapnuh, što je značilo da ću tog lavljeg kopilana pogoditi u vrat i ubiti. M'Kola je zavrteo glavom strašno ozbiljna izraza i znojeći se. – Hapana! – šapnu mi on. Ispred nas se nalazio jedan veliki mravinjak uz čiju se izbrazdanu glinu popesmo i s njegovog vrha pogledasmo oko sebe. Ništa nismo mogli da razaznamo u zelenom pokrivaču koji je podsećao na . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 Gde je taj lav?
104 mnoštvo raštrkanih kaktusa. Verovao sam da ćemo lava ugledati s vrha mravinjaka. Kad smo sišli, prešli smo nekih sto pedeset metara kroz iskidani kaktus. Još jednom ga čusmo kako riče negde ispred nas, a kad pređosmo još nekoliko metara napred, začusmo i režanje. Bilo je veoma duboko i veoma upečatljivo. Kad smo napustili mravinjak, ja nisam, sve do jednog trenutka, osećao svoje srce. Pre toga sam verovao da ću se lepo primaći toj zveri i imati prilike za dobar pogodak, a znao sam da ću se, ako jednog lava ubijem sam, bez Popa pored sebe, dobro osećati duže vreme. Bio sam odlučio da uopšte ne pucam sve dok ne budem siguran da ću ga ubiti; do tada bejah ubio tri lava i znao sam kako se to radi, ali zbog ovog sam bio uzbuđeniji nego ikad ranije u toku celog tog puta. Osećao sam da je s moje strane sasvim fer prema Popu da se upuštam u tu avanturu sve dok imam prilike da pozovem drugog strelca u pomoć, ali ono što smo sada radili nije bilo dobro. Dok smo mu se približavali, on se stalno povlačio, ali polako. Očigledno nije želeo da se kreće rano tog jutra, kad smo ga i čuli kako riče, jer je verovatno jeo, a sada je možda hteo da se skrasi na jednom mestu. M'Koli se sve to nije ni najmanje dopadalo. Prosto je bio odbojan. Koliko je to bilo zbog odgovornosti koju je osećao za mene pred Popom, a koliko njegovo sopstveno oštro osećanje jada i straha zbog opasne zveri, nije mi bilo poznato. Ali on se zaista osećao veoma jadno. Najzad mi stavi ruku na rame, unese mi se u lice i tri puta zavrte glavom. – Hapana! Hapana! Buana! – negodovao je, jadao se i molio u isto vreme. Konačno, nije bilo moje da ga vodim tamo odakle mi ne bi bilo mogućno da pozovem drugog strelca u pomoć, a osim toga, osećao sam da bi i meni spao veliki teret sa srca kad bih se vratio. – U redu, – rekoh. Okrenusmo se i vratismo se natrag putem kojim smo i došli, a zatim pređosmo deo prerije koji nas je razdvajao od šume gde nas je čekala P.O.M. – Jeste li ga videli? – Nismo, – rekoh joj. – Samo smo ga čuli tri-četiri puta. – Niste se uplašili? – Malčice, – rekoh, – samo malčice. Ali voleo bih više nego išta na
105 svetu da sam ga smesta ubio. – Mani, drago mi je što si se vratio, – reče ona. Izvadih rečnik iz džepa i sastavih jednu rečenicu na lošem svahilskom. Tražio sam glagol „voleti”. – M'Kola voli simba? M'Kola je sada ponovo bio u stanju da se osmehne; zaigraše mu kineske dlačice pri krajevima usana. – Hapana, – reče on i mahnu rukom ispred svog lica. – Hapana! – Da ulovimo jednog kudua? – predložih. – Dobro, – reče M'Kola na svahilskom. – Bolje. Najbolje. Tendala, 19 da. Tendala. Ali u okolini našeg logora ne videsmo ni jednog mužjaka kudua, te dva dana kasnije krenusmo za Babati, a zatim dole do Kondoa odakle smo udarili preko jedne pokrajine do Handenija i morske obale. Taj logor mi se nikada nije dopadao. Nisu mi se dopadali ni vodiči, ni čitav kraj. Tu sam se osećao neprijatno. Znali smo da tu ima kudua i da je i princ od Velsa logorovao na tom mestu i ulovio jednog, ali te sezone tu su pre nas bile još tri grupe lovaca; osim toga, i sami su urođenici lovili; oni su zapravo samo štitili svoju žetvu od babuna. Tako se bar govorilo. Ali, kad biste sreli nekog urođenika sa bakrom obrubljenom puškom, izgledalo bi vam čudno da on samo zbog babuna ide deset milja od svoje šambe, sve do bregova kudua, i zato sam ja uporno navijao da napustimo to mesto i pokušamo u jednom drugom kraju blizu Handenija, gde niko od nas još nije bio. – Pa hajdemo onda, – reče Pop. Ta nova pokrajina je trebalo da nam dođe kao neki poklon. Tamo kudui izlaze na čistinu a vi samo sedite i čekate da se pojave još veći; a kad se pojave izaberete najboljeg i – bum! – ustrelite ga kao od šale. Zatim, tu je bilo i onih velikih crnih antilopa i mi se složismo da onaj ko odstreli prvog kudua može da se preseli u kraj crne antilope. Ja sam počinjao da se osećam mnogo fino i Karl je bio veoma veseo zbog te nove čarobne zemlje na vidiku, zemlje u kojoj su životinje . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 Tendala (ili tandala, na svahili narečju:) - Kudu-antilopa.
106 tako neiskvarene da je prosto bruka obarati ih. Ubrzo posle svanuća krenusmo ispred našeg ljudstva čiji je zadatak bio da rasturi logor i pođe za nama u dva kamiona. Zaustavili smo se u Babatiju pred onim malim hotelom iznad jezera, kupili još malo turšije Pan-Jan i popili po jedno hladno pivo. Zatim smo krenuli na jug drumom „Kejp-tu-Kairo”, – u tom kraju s blagim spustovima i usponima, ravnim i pažljivo usečenim u šumovite bregove iznad dugačkih žutih ravnica Stepa Masai – pa dalje preko poljskih dobara gde su sahnogrude starice i poluistopljeni starci okopavali kukuruz, miljama i prašnjavim miljama druma, pa onda u jednu dolinu, preko suncem spržene i razjedene zemlje koja se u oblacima dizala ka nebu, i u drvećem osenčeni, ljupki, okrečeni, nemački, mustro-bečki garnizonski grad Kondoa-Irangi. M'Kolu smo ostavili na raskršću da zaustavi naše kamione kad se pojave, auto uterali u hlad i posetili vojno groblje. Imali smo nameru da učinimo posetu i pokrajinskoj upravi, ali bilo je vreme za ručak i nismo hteli da im dosađujemo, te tako posle vojnog groblja koje je bilo prijatno, čisto, dobro održavano mestašce, u kome mrtvac može da leži kao i na svakom drugom mestu, popismo po jedno pivo ispod jednog drveta, u senci koja je delovala kao tečna hladovina posle belog usijanja sunca čiju ste težinu osećali na vratu i ramenima, pokrenusmo kola i odvezosmo se do raskrsnice da se priključimo kamionima i nastavimo ka istoku u nov kraj.
107 OSMA GLAVA To je za nas bio nov kraj, ali imao je obeležja najstarijih krajeva. Drum je bio obična staza preko grebenja, pohaban od karavana, ljudskih nogu i kopita stoke, i produžavao je naviše u promenljivu kamenjarsku nedrumovitost, kroz dvostruke drvorede i u brda. Taj kraj me je toliko podsećao na Aragon, da nisam verovao da se ne nalazimo u Španiji, sve dok umesto mazgi s bisagama ne sretosmo desetak bosih i gologlavih urođenika uvijenih u belo pamučno platno koje su nosili pokupljeno na ramenu kao togu; ali kad su prošli, visoko drveće pokraj druma na grebenju postade Španija i ja sam tim istim putem nekad bio primoran da idem neposredno iza jednog konja i da gledam užas od muva koje su se rojile oko njegovog podrepca. Bile su to one iste kamilje muve koje smo našli ovde na lavovima. Kad bi vam u Španiji jedna ušla u košulju, morali ste da skinete košulju da biste je ubili. Zavukla bi vam se u kragnu, milila bi vam niz leđa, oko ruke, ispod ruke, zatim bi se probila do pupka, vrtela oko struka, i kad je ne biste uhvatili, ona bi se tako inteligentno i brzo kretala, da bi vas onako hitra i nezgnječiva primorala da sve skinete sa sebe da biste je ubili. Toga dana, kad sam posmatrao kamilje muve kako posluju ispod konjskog repa, a znajući kako sam se i sâm osećao kad su mi ulazile pod košulju, doživeo sam veći užas nego ikad ranije; taj prizor je u meni izazvao veću grozu nego bilo šta drugo čega sam mogao da se setim, sem kad sam jednom ležao u bolnici s desnom rukom prelomljenom između lakta i ramena; ruka mi je visila, kost probila meso, dok najzad nije počela da truli, da otiče, da bi se zatim rascvetala u ruže gnoja. Sam sa svojim bolom, jedne noći posle pet nedelja nesanice, iznenada pomislih na to kako mora da se oseća severni jelen kad mu slomite jedno rame, pa pobegne; i te noći sam ležeći osetio sve to, čitavu tu stvar, onako kako se ona događa – od udarca metka do kraja rabote – a pošto sam bio malo van sebe, pomislio sam da je to što preživljavam ispaštanje za grehe svih lovaca. Zatim, kad sam počeo da se oporavljam, zaključio sam da sam kaznu izdržao, ako je to stvarno bila kazna, i da bar znam šta činim. Nisam činio ništa što nije bilo učinjeno meni. Bio sam
108 ustreljen, bio sam osakaćen i odnesen. Uvek sam očekivao da će me ubiti ovo ili ono, i, zaista, više nisam na to mislio. Pošto sam i dalje voleo da lovim, rešio sam da odstreljujem divljač samo dok mogu da je ubijam na mestu, a čim za to više ne budem sposoban, da prestanem. Ako kao sasvim mlad čovek služite svoj rok za dobro društva, demokratije i drugih stvari, i odbivši jednom svako dalje služenje učinite sebe odgovornim pred samim sobom – vi onda onaj prijatni, potporni smrad svojih drugara menjate za nešto što nikad ne možete osetiti na drugi način sem sami. To nešto još ne umem da potpuno definišem, ali to osećanje imate kad o nečemu pišete dobro i istinito, i objektivno znate da ste to tako napisali, a onima koji su plaćeni da to čitaju i da o tome podnesu izveštaj to se ne dopada i zato kažu da je sve to podvala, iako ste vi savršeno svesni vrednosti tog svog dela; ili kad se bavite nečim što ljudi ne smatraju ozbiljnim poslom a vi ipak znate, istinski znate, da je to isto toliko važno i da je to uvek bilo isto toliko važno kao sve stvari koje su u modi; i kad ste na moru, sami s tim i znate da se ova Golfska struja s kojom živite, koju poznajete, o kojoj učite i koju volite, kretala, kao što se i sada kreće, još pre pojave čoveka, i da je prolazila pored obale ovog dugačkog, divnog, nesrećnog ostrva još pre nego što ga je ugledao Kolumbo, i da su stvari koje nalazite oko nje i one koje oduvek žive u njoj stalne i vredne, jer ta će struja i dalje teći, kao što je tekla, i kad Indijanci, Španci, Britanci, Amerikanci, i kad svi Kubanci i svi režimi, bogatstvo, siromaštvo, mučeništvo, žrtvovanje, pokvarenjaštvo i svirepost nestanu kao što se pretovareni, vedro obojeni, izgrebani, smrdljivi, na jednu stranu nagnuti đubretarski brod sada oslobađa svog tereta izručujući ga u plavu vodu koju pretvara u bledo zelenu do nekih pet hvati dubine, dok se tovar širi preko površine, teži otpaci tonu a po vodi plove grančice, veliko lišće tropskih biljaka, zapušači, boce i stare sijalice i druge stvari garnirane ponekim prezervativom ili duboko plovećim miderom, istrgnutim listovima đačke sveske, dobro naduvenim psom, ponekim pacovom, izobličenom mačkom; a nad svim tim stvarima bdeju čamci skupljača đubreta koji dugačkim čakljama skupljaju svoj plen pomno, inteligentno i tačno kao istoričari; oni imaju svoje gledište; struja, bez nekog vidljivog toka, dobija pet takvih tovara na dan, ako se u La Habani stvari normalno razvijaju, a deset milja dalje duž obale ona opet postaje bistra, plava i čista – upravo onakva kakva je uvek pre nego što tegljač dovuče do nje đubretarski brod; a palmovo
109 lišće naših pobeda, pregorele sijalice naših otkrića i prazne prezervative naših velikih ljubavi nosi bez ikakvog značaja jedna jedina, trajna stvar – struja. I tako, sedeći na prednjem sedištu automobila i razmišljajući o moru i o kraju kroz koji smo prolazili, posle kraćeg vremena primetih kako izlazimo iz Aragona i kako se spuštamo ka obali jedne peščane reke, široke pola milje, reke peska zlatne boje, opasane zelenim drvećem i ispresecane gomilama balvana, a u toj reci voda se nalazi ispod peska, pa divljač tu dolazi noću i kopa pesak svojim oštrim kopitima, voda se pojavi i divljač pije. Pređosmo tu reku, a sad je već počinjalo popodne, i prođosmo pored mnogih ljudi na drumu koji su nam išli u susret napuštajući zemlju u kojoj je vladala glad, a sad se pored druma pojavi malo drveće i gusto busenje, zatim drum poče da se penje i mi se nađosmo među nekim plavim bregovima, starim, oronulim, šumovitim bregovima s drvećem koje je podsećalo na bukve i grozdovima koliba iz kojih je izlazio dim, a urođenici su gonili stoku kući, stada ovaca i koza, bilo je tu i nešto kukuruza i ja rekoh P.O.M.: – Ovo liči na Galiciju. – Tačno, – reče ona. – Danas smo prošli kroz tri španske provincije. – Stvarno? – upita Pop. – Nema nikakve vražje razlike, – rekoh ja. – Samo su kuće drukčije. To ti je kao Navara u Mlitavkovom kraju. Sve isto kao u Španiji, i krečnjak što štrči na površini, i položaj zemlje, i drveće kraj reka i izvora. – Vraški je čudno koliko ti možeš da voliš neki kraj, – reče Pop. – Vas dvojica ste mnogo mudri momci, – reče P.O.M. – Ali gde ćemo mi da logorujemo? – Ovde, – reče Pop. – Ili na bilo kom drugom mestu. Treba samo da nađemo malo vode. Postavismo logor ispod nekog drveća u blizini tri velika izvora na koja su urođeničke žene dolazile po vodu, i pošto smo kockom odlučili kuda će koji, Karl i ja smo lovili u sumrak oko dva brega na suprotnoj strani druma, iznad urođeničkog sela. – Sve je ovo kraj kudua, – reče Pop. – Na svakom mestu možete naleteti na njih.
110 Ali mi ne videsmo ništa drugo sem nešto stoke plemena Masai u šumi, i vratismo se kući, po mraku, zadovoljni šetnjom posle čitavog dana vožnje kolima, i zatekosmo već podignut logor, Popa i P.O.M. u pižamama pored vatre, no bez Karla, koji se još ne beše vratio. I on se vrati, besan zbog nečega, možda zato što nije našao kudue, bled i sumoran, ne progovorivši ni s kim. Kasnije, kraj vatre, on me upita kuda smo mi otišli a ja mu rekoh da smo lovili oko našeg brega sve dok naš vodič nije čuo njegovu grupu; zatim smo se popeli na vrh brega, sišli niz padinu i preko polja došli u logor. – Kako to sve dok vaš vodič nije čuo našu grupu? Šta hoćeš time da kažeš? – On kaže da vas je čuo. Čuo vas je i M'Kola. – Ja mislim da smo bacali kocku ko će gde da lovi. – Jesmo, – rekoh. – Ali mi nismo znali da smo obilazeći breg prešli na vašu stranu, sve dok vas nismo čuli. – Da li si nas ti čuo? – Čuo sam nešto, – rekoh. – A kad sam prineo ruku uhu da bolje oslušnem, čuo sam kako naš vodič nešto govori M'Koli, posle čega M'Kola reče: „buana”. Ja ga upitah „Kakav buana?” a on mi odgovori „buana Kabor”. To si ti. Tako smo shvatili da smo došli do granice preko koje nismo smeli, zatim smo se popeli do vrha i vratili se kući. On ništa ne reče. Izgledao je veoma ljut. – Nemoj da se živciraš zbog toga, – rekoh mu. – Ja se ne živciram. Samo sam umoran, – reče on. Poverovao sam mu, jer ni jedan čovek na ovome svetu ne može da bude plemenitiji, uviđavniji, požrtvovaniji od Karla, ali kudu beše za njega postala prava opsesija, i on više nije bio on, pa čak ni najmanje sličan sebi. – Bolje da što pre ulovi jednog, – reče P.O.M. kad je on otišao u svoj šator da se okupa. – Jesi li prešao na njegovu teritoriju? – upita me Pop. – Ma nisam, dođavola! – rekoh. – Uloviće jednog tamo kuda idemo, – reče Pop. – Verovatno će moći da odstreli jednog od pedeset inča. – Tim bolje, – rekoh. – Ali, bogami, i ja želim da ulovim jednog.
111 – Ulovićeš ga, stari moj, – reče Pop. – Ja mislim samo na ono što ti želiš. – Kakvo prokletstvo! Imamo još deset dana. – Ulovićemo i crnu antilopu, videćeš. Samo kad sreća počne da nas služi. – Koliko ih dugo obično lovite u dobrom kraju? – Jednom smo lovili tri nedelje i nijednu nismo videli. A jednom, opet, lov je bio uspešan već prvog dana ujutro. To je miran lov, kao kad kod kuće loviš jelene. – Mnogo volim te stvari, – rekoh. – Ali ne bih želeo da me onaj dasa pređe. Pope, pa on je ulovio najboljeg bivola, najboljeg nosoroga, najbolju antilopu… – Ti si njega prešao u lovu na orikse, – reče Pop. – Šta je jedan oriks? – Izgledaće ti prokleto lep kad ga odneseš kući. – Samo sam se šalio. – Prešao si ga u lovu na impale, na velike antilope. Ulovio si jednu prvoklasnu prugastu antilopu. Tvoj leopard je isto tako dobar kao njegov. Ali on će te uvek tući tamo gde je potrebna sreća. To je prosto jezivo koliko ga služi lovačka sreća, a uz to je i dobar momak. Samo, čini mi se da je malo izgubio volju. – Ti znaš koliko ga ja volim. On mi je stvarno drag prijatelj. Ali želeo bih da ga vidim kako se lepo zabavlja. Nema lepote u lovu ako stvari idu onako. – Videćeš. On će uloviti jednog kudua negde oko našeg sledećeg logora i biće presrećan. – Ja sam pravo namćorasto kopile, – rekoh. – Nego šta si, – reče Pop. – Ali zašto mi ne bismo nešto popili? – Ta ti je dobra, – rekoh. Iziđe Karl, tih, prijatan, blag, ljubazan i uviđavan. – Biće fino kad dođemo u taj novi kraj, – reče on. – Biće moćno, – rekoh ja. – Pričajte mi kako je tamo, g. Filips, – reče on Popu.
112 – Ne znam, – reče Pop. – Ali kažu da je taj kraj veoma prijatan za lov. Navodno kudu tamo pasu na čistini. Onaj stari Holanđanin tvrdi da tamo ima sjajnih primeraka. – Lafe, nadam se da ćeš uloviti jednog od šezdeset inča, – reče mi Karl. – Ti ćeš uloviti jednog od šezdeset inča, a ne ja. – Ma, pusti, – reče Karl. – Nemoj da me radiš. Biću srećan ako bilo kakvog ulovim. Bio je veoma nežan, mogao vam je reći šta mislite, oprostiti vam što to mislite i razumeti vas. – Karl, dobri stari druže moj, – rekoh zagrejan viskijem, razumevanjem i osećanjima. – Mnogo dobro živimo, zar ne? – reče Karl. – Gde je naša dobra mamica? – Ovde sam, – odazva se P.O.M. iz senke. – Ja sam jedna od onih mirnih osoba. – Sačuvaj me bože da nešto nisi, – reče Pop. – Ali ti ipak umeš brzo da bocneš starog kad on živne. – Zato su žene širom sveta omiljene, – reče mu P.O.M. – Dajte mi još koji kompliment, gospodine Dž. F. – Gospode, srčana si kao mali jazavičar, – izgleda da smo i Pop i ja bili prilično popili. – To je ljupko, – P.O.M. je sedela duboko zavaljena u svojoj stolici, s rukama spojenim oko svojih visokih cipela protiv komaraca. Pogledah je. Bila je u svom kao jorgan prošivenom plavom ogrtaču, osvetljena vatrom koja se presijavala na njenoj crnoj kosi. – Toliko volim kad sva trojica dođete u stanje malih jazavičara. Onda znam da rat nije daleko. Da li je neko među vama, gospodo, slučajno učestvovao u ratu? – Kako da ne, – reče Pop. – Ovakvih hrabrih kopilana nikad nije bilo pre nas, a tvoj muž je strašan lovac na ptice i sjajan tragač. – Pošto je pijan, čuli smo istinu, – rekoh ja. – Hajde da jedemo, – reče P.O.M. – Zaista sam strašno gladna.
113 1 Bili smo već u kolima kad je svanulo, vozili smo se drumom a iza nas je ostalo selo, i prošavši kroz jedan manji predeo gustog žbunja, stigosmo do ruba jedne ravnice koja je, još neosunčana, bila pod jutarnjom izmaglicom, i tu ugledasmo, daleko ispred sebe, velike antilope sa uvrnutim rogovima kako pasu; pri svetlosti ranog jutra izgledale su ogromne i sive. Zaustavismo kola na ivici žbunovitog predela i izlazeći a potom i sedeći gledali smo kroz doglede jedno stado kongonija raštrkano između nas i antilopa, a s kongonijima i jednog mužjaka oriksa koji je podsećao na debelog masajskog magarca boje šljive sa divnim, dugačkim, crnim, pravim, unazad iskošenim rogovima, koji su mu se videli kad god bi podigao glavu s pašnjaka. – Hoćeš li da ga goniš? – upitah Karla. – Neću. Kreni ti. Znao sam da on ne voli da se šunja i prikrada divljači i puca pred drugima, i zato rekoh, „važi”. I ja sam želeo da pucam, sebično, a Karl nije bio sebičan. Meso nam je bilo preko potrebno. Koračao sam duž druma, ne osvrćući se na divljač, pokušavajući da izgledam kao slučajni prolaznik i noseći pušku ležerno na levom ramenu, na suprotnoj strani od divljači. Životinje izgleda nisu na mene obraćale nikakvu pažnju, već su i dalje postojano pasle. Znao sam da će, ako krenem ka njima, odmah pobeći van dometa, i zato, kad sam krajičkom oka ugledao oriksa kako spušta glavu da nastavi da pase, i pošto mi je sada izgledalo da je pogodak mogućan sedoh, provukoh ruku ispod ramena i kad on podiže glavu i poče da se kreće menjajući položaj, nanišanih mu u vrh leđa i povukoh oroz. Ne čujete pucanj kad gađate divljač, ali pljesak taneta zazvuča jasno kad on poče da trči preko polja, na desno; čitava ravnica, pozadina životinja u pokretu ka suncu koje se rađa, kao da juri ka njima; dugonogi, groteskni kongoni galopiraju i skaču kao divlji konji; teški skokovi velikih antilopa dok ne pređu u galop, a sada evo i drugog oriksa koga nisam video pre nego što su potrčali kongoni. Iznenadna živost i panika za mene samo u drugom planu, dok u prvom – onaj koga sam želeo da ulovim kaska, beži po transverzali, okrenut meni
114 poluprofilom, glava mu s rogovima sada visoko uzdignuta, a ja ustajem da bih pucao trčeći; tu smo, pravo prema njemu, cela životinja smanjena u aperturi puške, nanišanim iznad njegovih pleća, malo se nagnem napred i opet okinem a on pada bacakajući se nogama pre nego što do mene dopre zvuk prskanja koske pod udarcem metka. Razdaljina je bila veoma velika a tim srećniji pogodak koji mu je slomio jednu zadnju nogu. Potrčah ka njemu, zatim usporih da bih mu, hodajući pažljivo prišao, da me ne bi iznenadio i trgnuo ukoliko skoči i potrči; ali on je ostao ležeći zauvek. Tako je iznenada bio pao a tane je tako strašno udarilo u kost, da sam se plašio da mu nisam pogodio rogove, ali kad sam mu prišao video sam da je bio usmrćen mojim prvim metkom koji mu beše prošao iza pleća, visoko kroz leđa, pošto je pao od drugog metka koji mu je prelomio jednu zadnju nogu. Svi mi priđoše, a Čaro ga probode nožem da bi zadovoljio zakonski propis o lovu na divljač čije meso služi za ishranu. – Gde si nišanio drugi put? – upita me Karl. – Nigde. Malo naviše, pa sam onda jurio napred i okinuo u pokretu. – Bilo je vrlo lepo, – reče Den. – Do sumraka, – poče Pop, – još će nam reći da mu je namerno slomio nogu. Znate, to je jedan od njegovih najmilijih pogodaka. Jeste li ga ikad čuli kad to objašnjava? Dok mu je M'Kola drao kožu s glave a Čaro sekao meso, priđe nam jedan visok, mršav Masai s kopljem u ruci, požele nam dobro jutro i poče da posmatra dranje oriksa, stojeći na jednoj nozi. Posle dužeg stajanja, on mi nešto reče a ja pozvah Popa. Masai to ponovi Popu. – Hteo bi da zna da li nameravaš da uloviš još nešto, – reče Pop. – Želeo bi da dođe do nekih koža, ali oriksova ga ne privlači. On kaže da je koža oriksa gotovo bezvredna. Pita da li bi ti želeo da uloviš par kongonija ili neku veliku antilopu. Njihove kože on voli. – Odgovori mu: „uz put, kad se budemo vraćali kući”. Pop mu se ozbiljno obrati. Masai mi protrese ruku. – Reci mu da me uvek može naći u Harijevom baru u Njujorku, – rekoh. Masai još nešto reče i počeša jednu nogu drugom.
115 – Pita zašto si pucao dvaput, – reče mi Pop. – Kaži mu da je u našem plemenu običaj da se ujutro uvek puca dvaput. Po podne pucamo samo jedanput. Uveče smo često i sami polu-upucani. Reći mu da me uvek može naći kod Novog Stenlija ili u bifeu Kod Tora. – Zanima ga šta radiš s rogovima? – Kaži mu da se u našem plemenu rogovi daju našim najbogatijim prijateljima. Kaži mu da je to veoma uzbudljivo i da pripadnike našeg plemena često jure preko velikih prostranstava s praznim pištoljima. Reci mu da me može naći u knjizi. Pop nešto reče Masaiju i mi se opet rukovasmo, rastajući se u najsrdačnijoj atmosferi. Kad smo pogledali preko ravnice, kroz izmaglicu, videli smo još nekoliko Masaija kako dolaze drumom; koža im je bila mrka kao zemlja, hodali su kao prelomljeni u kolenima, a tanka koplja su im se presijavala na jutarnjoj svetlosti. Pozadi u kolima oriksova glava u džaku, meso privezano za unutrašnju stranu blatobrana, krv se sirila, meso prašnjavilo, na drumu sada crveni pesak, ravnica iza nas, busenje opet uz samu ivicu puta, a mi se vozimo uz neki breg, zatim prolazimo kroz malo selo plemena Kibaja gde ima jedna bela kuća za odmor putnika, i jedno stovarište mešovite robe i mnogo obrađene zemlje. Tu je jednom sedeo Den na plastu sena i čekao kudua da dođe na pašu, i dok je Den sedeo i čekao, prikrao mu se jedan lav i umalo ga nije ščepao. To je u nama izazivalo jaka osećanja vezana za taj značajan istorijski događaj u selu Kibaja, a pošto je još uvek bilo sveže, jer sunce još ne beše spržilo rosu na travi, ja predložih da popijemo jednu bocu onog srebrnom hartijom obgrljenog, žuto-crno etiketiranog nemačkog piva s konjanikom u oklopu, da bismo se tog mesta bolje sećali i da bismo ga čak više poštovali. Kad smo to obavili, puni divljenja prema istorijskom spomeniku zvanom Kibaja, doznali smo da je drum ispred nas prohodan, provozan i predrumljiv, ostavismo poruku za kamione da nastave ka istoku, pa onda krenusmo ka obali, ka zemlji kudua. Dok se sunce dizalo a dan postajao sve vreliji, mi smo već uveliko bili na putu u kolima prolazeći kroz ono što je Pop – kad sam ga upitao kako izgleda pokrajina na jugu – opisao kao milione milja krvave Afrike s busenjem uz sam drum, koje je neprohodno, gusto, šipražju slično kržljavo rastinje.
116 – Tamo ima veoma velikih slonova, – reče Pop. – Ali nemogućno je loviti ih. Eto zašto su tako veliki. Prosto, zar ne? Kad smo prešli jedan dobar deo te milionmiljske zemlje, pokrajina poče da se otvara u suve, peskovite, busenjem opasane prerije koje su se sasušivale u tipičan pustinjski predeo s razbacanim krpicama žbunja gde je bilo vode i za koji je Pop rekao da liči na severnu granicu provincije Kenije. Pažljivo smo posmatrali okolinu, ne bismo li ugledali nekog gerinuka – zapravo onu dugovratu antilopu koja svojim držanjem podseća na bogomoljku – i manje kudue za koje smo znali da žive u ovom pustinjskom žbunju, ali sunce do sada beše već visoko odskočilo i ne ugledasmo ništa. Najzad drum opet poče postepeno da se penje u brda, sada niska, plava, šumom obrasla brda, s miljama retkog žbunja, nešto gušćeg od voćnjačkog žbunja, između i ispred dva visoka, glomazna, pošumljena brega, koji bi se po veličini mogli nazvati i planinama. Sa svake strane druma po jedan breg, i dok su se kola kretala naviše, gde se crveni drum sužavao, ugledasmo napred jedno stado od nekoliko stotina brava koje su naniže, ka obali gonili somalijski trgovci-otkupljivači stoke; na čelu je išao glavni kupac, visok, lep, s belim turbanom i u primorskoj odeći, noseći kišobran kao simbol vlasti. Probismo se kolima kroz stado, na jedvite jade, i kad izbismo na čistinu druma, nastavismo vožnju skrenuvši kroz žbunje prijatna izgleda, zatim naviše, pa opet jednom deonicom bez žbunja, između dve planine, pa onda dalje, posle pola milje vožnje, do jednog sela s kućama od blata prekrivenim rogozinom, koje je ležalo na jednoj čistini, na jednom malom, niskom platou između planina. Kad smo pogledali iza sebe, planine su izgledale veoma lepe s drvećem na padinama, krečnjačkim izbočinama, proplancima i livadama iznad šume. – Je li to ono mesto? – Da, – reče Den. – Moramo da fidimo kde se nalazi mesto za lokor. Iza jedne kolibe od blata i šiblja pojavi se jedan veoma star, oronuo i klonuo čovek crne kože sa strnjikom od bele brade, zemljoradnik u prljavom, nekad belom čaršavu pokupljenom na ramenu u stilu rimske toge, i on nas povede natrag niz drum, pa zatim van druma na levo, do jednog veoma zgodnog mesta za logor. Bio je to starac vrlo uplašena izraza, a pošto Pop i Den nešto porazgovaraše s njim, on ode, delujući još zastrašenije nego pre razgovora, da dovede neke vodiče čija je imena Den imao zapisana
117 na jednom komadiću hartije kao vodiča koje je preporučio neki Holanđanin, Denov veliki prijatelj, koji je tu boravio pre godinu dana. Iz kola izvadismo sedišta da nam posluže kao sto i klupe, i pošto ih prekrismo svojim kaputima, sedosmo da ručamo u dubokom hladu jednog velikog drveta, popismo malo piva, posle čega jedni legoše da spavaju a drugi uzeše knjige, da bi se prekratilo vreme dok smo čekali kamione. Ali pre nego što su kamioni stigli, vrati se starac s jednim urođenikom iz plemena Vanderobo čiji je on sigurno bio najmršaviji, najizgladneliji i najnesrećnijeg izgleda pripadnik, koji je stajao na jednoj nozi, češkao se iza vrata i nosio koplje, luk i tobolac sa strelama. Kad je Den izrazio svoju sumnju da je to onaj vodič čije je ime bilo zapisano na hartijici, starac je priznao da nije i otišao, obeshrabreniji nego ikad ranije, da dovede zvanične vodiče. Kad smo se ponovo probudili, starac je stajao pored dvojice zvaničinih vodiča u raskošnim kaki uniformama, i još dvojice, potpuno golih, iz sela. Nastupi dugo brbljanje i glavniji od one dvojice kaki-upantalonjenih vodiča predade svoje akreditive u vidu pisma adresovanog na Sve-one-kojih-se-to-tiče, iz kojeg se videlo da sopstvenik tog dokumenata dobro poznaje zemlju i da je pouzdan momak i sposoban tragač. Na kraju je bio potpis Toga-i-Toga, profesionalnog lovca. Kaki-kaputlija reče da se taj profesionalni lovac zove Buana Simba, i to ime sve nas razbesne. – Sigurno neki buzdovan koji je nekad ubio lava, – reče Pop. – Kaži mu da sam ja Buana Fizi, ubica hijena, – rekoh Denu. – Buana Fizi ih davi golim rukama. Den mu je govorio nešto drugo. – Pitaj ih da li bi želeli da se upoznaju s Buana Žapcom Đipačem, izumiteljom žaba, i mamom Cigi, koja poseduje sve te skakače. Den nije obraćao pažnju na to. Izgleda da su diskutovali o novcu. Kad su se sporazumeli oko njihovih uobičajenih dnevnica, Pop im reče da će za svakog ubijenog kudua dobiti petnaest šilinga. – Mislite funtu, – reče glavni vodič. – Izgleda da znaju šta rade, – reče Pop. – Moram reći da mi nije stalo do ovih sportista, uprkos preporuci koju su dobili od Buana Simbe.
118 Uzgred budi rečeno, kasnije smo doznali da je Buana Simba bio sjajan lovac s velikim ugledom na obali. – Rasporedićemo ih u dve grupe, – predloži Pop. – U svakoj po jedan golać i jedan pantalonlija, pa birajte. Što se mene tiče, ja sam sto posto za to da mi vodič bude jedan od ovih golih urođenika. Kad je dvojici svedočanstvom snabdevenih, ugaćenih vodiča bilo predloženo da svaki izabere jednog neodevenog partnera, uvidesmo da ništa ne može da bude od toga. Galamdžija, onaj platežni, a sada i teatralni genije, koji nam je gest po gest reprodukovao scenu u kojoj „Buana Simba ubija svog poslednjeg kudua”, oduze nam dosta vremena da bi izjavio kako on želi da lovi samo sa Abdulom. Abdula, mali čova šopava nosa, obrazovani, bio je njegov lični tragač. Oni su uvek zajedno lovili. On sâm nikad ne traga. Zatim nastavi s pantomimom u kojoj se opet pojavio Buana Simba, a pored njega još jedno lice poznato kao Buana Doktor i rogate zveri. – Prema tome, da dvojicu divljaka uzmemo kao jednu grupu, a ovu dvojicu oksfordskih đaka kao drugu, – reče Pop. – Ne podnosim ovo teatralno kopile, – rekoh. – Možda je on sjajan, – reče Pop neubedljivo. – Uostalom, i ti si tragač, zar ne? Starac kaže da su ova druga dvojica dobri. – Hvala. Nek' te nosi đavo. Da vučemo. Hoćeš li da držiš slamke? Pop stavi dve slamke u svoju pesnicu: – Ko izvuče dužu dobija Dejvida Garika20 i njegovog drugara, – objasni on. – Kraća nosi ovu dvojicu nudističkih sportista. – Hoćeš li ti da vučeš prvi? – Vuci ti, – reče Karl. Izvukoh Dejvida Garika i Abdulu. – Dakle, dobio sam ovog stravičnog tragičara. – Možda je on mnogo dobar, – reče Karl. . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 Dejvid Garik (engl. David Garrick; 1717-1779) je bio glumac, dramaturg i jedan od upravnika pozorišta Druri Lejn u Londonu. Garik je bio najveći engleski glumac 18. veka, koji je obnovio popularnost Šekspirovih drama. Napisao je i objavio oko dvadeset drama, ali one nisu postigle popularnost.
119 – Hoćeš li da se menjamo? – Neću. On je možda pravo čudo od vodiča. – A sad vučemo za izbor lovišta. Ko izvuče dužu ima pravo prvi da bira, – objasni Pop. – Hajde, izvlači. Karl izvuče kraću. – Kakvo je to mesto? – upitah Popa. Nastupi duži razgovor u toku kojeg je naš Dejvid izigravao scenu ubijanja pola tuceta kudua iz različitih zaseda, na razne načine prepada kao što su iznenadan nalet, šunjanje na otvorenom polju, isterivanje skokom iz žbunja. Najzad Pop reče: – Izgleda da tamo postoji neka vrsta solišta na koje oni dolaze da ližu so, i da su na tom mestu pobijene hiljade kudua. Zatim, ponekad je dovoljno da samo malo prošpaciraš oko brega pa da na čistini naletiš na te četvoronožne nesrećnike koje kokaš kako ti je milo. Ako si baš jezivo naoštren za uzbudljiv lov, treba samo da se uzvereš uz liticu i onda ih tamo gore raznosiš mecima kad iziđu na pašu. – Ja uzimam solište. – Ne zaboravi da moraš gađati samo one naj, najveće, – reče Pop. – Kad krećemo? – upita Karl. – Solište je, kako se smatra, jutarnja predstava, – reče nam Pop. – Ali ovaj Stari Laf može i večeras da ga malo osmotri, ako hoće. Do mesta odakle se mora pešice ima oko pet milja drumom. On će poći prvi i uzeće kola. A ti možeš da kreneš natrag u brda u svako doba pošto sunce malo odmakne ka zapadu. – A šta ćemo sa memsahib? – upitah ja. – Treba li ona da pođe sa mnom? – Mislim da to ne bi bilo preporučljivo, – reče Pop ozbiljno. – U lovu na kudu, što manje ljudi to bolje. M'Kola, Garik, Abdula i ja vratismo se te večeri kasno, po noćnoj hladnoći, puni uzbuđenja kad se zaustavismo pokraj vatre. Prašina na solištu bila je sva izbrazdana i prekrivena svežim tragovima kudua; videli smo i nekoliko tragova velikih mužjaka. Skrovište je pružalo mogućnost za sjajnu zasedu, a ja sam bio toliko siguran da ću sledećeg jutra pucati na kudu, kao što bih bio siguran da ću pucati
120 na divlje patke iz nekog dobrog skrovišta ispred koga su postavljeni izvrsni mamci, po hladnom vremenu i u izvesnosti u pogledu prepada od kojeg će preplašene patke prhnuti uvis. – To mesto je ludo. Jezivo moćno. Krvavo, prosto bruka od lepote. Kako mu beše ime, Adolf Manžu, Klerk Gebl, Ronald Kolman… znaš na koga mislim? – Čarls Loton, – reče Pop pućkajući lulu. – Taj je Fred Aster. Step-plesač otmenog društva i celog sveta, on je glavna fora. Pronašao skrovište i sve ostalo. Zna gde se nalazi solište. K'o od šale ti odredi pravac vetra čim malo šorne prašinu. Taj ti je pravo čudo. Nego šta, burazeru, nema labavo: njih trenira Buana Simba. Pope, kudu su nam u malom džepu od prsluka. Nema šta da brineš, sem da im ne upropastiš meso i da dobro ždrakaš da bi škartirao ofucane primerke. Sutra ću ti na tom solištu ukokati dva kudua. Građani, moćno se osećam. – Ma šta si to pio? – Ni kap proklete mučenice, časna reč. Zovi Garika. Reci mu da ću ga plasirati na filmu. Daću mu ulogu. U jednoj stvarčici koju sam izmislio na putu kući. Možda neće da prođe, ali sviđa mi se zaplet. Otelo ili venecijanski Mavar. Jel' vam se dopada? Krvav štos. Pazite – crnja koga smo nazvali Otelo jezivo trza na devojku koja se nikad nije faćkala, i zato ćemo je nazvati Dezdemona. Šta kažete? Je l' vam se sviđa? Već me godinama jure da napišem tu stvar, ali ja sam bio za rasnu diskriminaciju. Neka prvo izađu na videlo i steknu ime, kažem ja njima. Hari Vils, dođavola. Polino ga je izmakljao. Šarki izmakljao njega. Dempsi prešorao Šarkija. Njega nokautirao Karnera. Pa šta ako niko nije video udarac? Pope, gde smo mi to bili? Hari Greb je mrtav, znaš. – Baš smo ulazili u grad, – reče Pop. – Momci su te gađali raznim stvarima, ali nismo mogli da ukapiramo zašto. – Sećam se, – reče P.O.M. – Zašto ga niste naterali da prihvati rasnu diskriminaciju, gospodine Dž. F.? – Bio sam jezivo umoran, – reče Pop. – Ali, gospodine Dž. F., vi ipak izgledate otmeno, – reče P.O.M. – Šta ćemo sa ovim našim Šiljom? – Sručićemo jedno piće u životinju, pa ćemo videti da li će onda da se smiri.
121 – Već sam se smirio, – rekoh. – Ali, tako mi boga, osećam se mnogo dobro kad pomislim na sutrašnji lov. Kad u tom trenutku, ko drugi ulazi u logor nego stari laf Karl sa svojom dvojicom golih divljaka i svojim upola manjim, veoma pobožnim muhamedancem puškonošom, Čaroom. Pri svetlosti vatre, lice starog lafa Karla izgledalo je sivkasto, žućkastobelo, i on skide s ramena svoju stetsonku. – Pa, jesi li ulovio jednog? – upita on. – Nisam. Ali ima ih tamo. Šta si ti radio? – Šetao sam jednim prokletim drumom. Kako ovi mogu da očekuju da ćemo kraj druma naći kudu, kad tamo ničeg nema osim stoke, koliba i ljudi? Nije izgledao kao obično i ja pomislih da je možda bolestan. Ali pošto se pojavio kao mrtvačka glava u trenutku kad smo se mi šegačili, osetih da opet počinjem da se nepristojno ponašam, te rekoh: – Znaš, mi smo vukli kocku. – Razume se da znam, – reče on ljutito. – Mi smo tražili divljač na drumu. Šta bi ti očekivao da se tamo može naći? Da ti možda ne misliš da se tako lovi kudu? – Ali sutra ujutro ćeš uloviti jednog na solištu, – reče mu P.O.M. veoma veselo. Ispih čašu viskija sa sodom i začuh svoj glas kako kaže veoma veselo: – Sutra ujutro ćeš sigurno uloviti jednog na solištu. – Ti ih loviš sutra ujutro, – reče Karl. – Ne. Ti ih loviš. Ja sam ih lovio večeras. Sada se menjamo. Tako smo se dogovorili. Zar ne, Pop? – Baš tako, – reče Pop. Svi smo izbegavali da pogledamo jedno drugo. – Hoćeš li jedan viski sa sodom, Karl? – reče P.O.M. – Mogu, – reče Karl. Večera je bila jedna od onih tihih. U šatoru, ležeći u svom krevetu, rekoh: – Tako ti boga, šta ti bi da mu kažeš da će on sutra ujutro loviti na solištu?
122 – Ne znam. Zapravo sumnjam da sam baš to htela da mu kažem. Zbunila sam se. Hajde da ne govorimo o tome. – Vukli smo kocku i ja sam dobio to prokleto mesto. Kocka je kocka, ona je odlučila i ne možeš protiv toga. To je uvek jedini način da se i tebi osmehne sreća, da se izjednačiš s nekim. – Hajde da više ne govorimo o tome. – Sumnjam da se on sada dobro oseća, on prosto ne zna za sebe. Te proklete stvari su ga toliko iživcirale da bi on sada, u ovom stanju u kome se nalazi, mogao da baci bombu na ono solište i da ga digne do neba i više. – Molim te prestani da govoriš o tome. – Prestaću. – Dobro. – Pa, bar smo mu povratili dobro raspoloženje. – Ne znam da li smo uspeli. Molim te prestani da govoriš o tome. – Prestaću. – Dobro. – Laku noć, – reče ona. – Neka sve to ide do đavola, – rekoh ja. – Laku noć. – Laku noć.
123 DEVETA GLAVA Sutradan ujutro Karl i njegova grupa krenuše za solište, a Garik, Abdula, M'Kola i ja presekosmo drum, zađosmo iza sela pa nastavismo naviše uz ledno isušeno rečno korito i počesmo po izmaglici da se veremo uz planine. Zatim smo nastavili uzbrdo idući opet jednim isušenim koritom potoka, vododerinom punom šljunka i velikog odronjenog kamenja, obraslom lozom i žbunjem, te smo, verući se, sve vreme išli pognuti kroz jedan strm tunel od loze i lišća. Ja sam se tako znojio da se voda mogla cediti iz moje potkošulje i košulje, a kad smo izbili na grbinu planine i stali, posmatrajući dole jedno more oblaka koje je prekrivalo čitavu dolinu ispod nas, jutarnji povetarac me je zamrznuo, te sam morao da obučem kišnu kabanicu da bih mogao i dalje da osmatram predeo kroz dogled. Bio sam isuviše mokar od znoja da bih tu smeo sedeti, i zato dadoh znak Gariku da nastavimo. Obišli smo jednu stranu planine, vraćali se, ali koso naviše, zatim prečicom, van domašaja sunca koje mi je dotle sušilo mokru košulju, pa duž slemena jednog niza travnatih proplanaka, zaustavljajući se da kroz dogled svaku dobro osmotrimo. Najzad stigosmo do neke vrste amfiteatra, zapravo do jedne doline koja je imala oblik zdele; po njenoj sredini tekao je jedan mali potok. Ta dolina je bila obrasla veoma zelenom travom i graničila se jednom šumom u daljini, koja je obuhvatala ceo njen donji rub. Sedeli smo u hladu naslonjeni na neke stene, zaštićeni i od najblažeg lahora, osmatrajući okolinu kroz doglede, dok se sunce penjalo i bacalo svoje zrake na suprotne padine, i gledajući dve ženke kudu s jednim mladuncem kako jedu lišće s niskih grana na ivici šume, kako se kreću brsteći brzo i kako podignutih glava dugo zure, ukočeno gledaju ispred sebe iz opreznosti zajedničke svima životinjama koje brste u šumi. Životinje u ravnici mogu da vide veoma daleko, stoga su samopouzdane i pasu mnogo drukčije nego životinje u šumi. Videli smo i vertikalne bele pruge na njihovim sivim bokovima i bilo je veoma prijatno posmatrati ih i biti visoko gore u planini tog ranog jutra. Onda, dok smo ih posmatrali, začusmo neku tutnjavu koja je podsećala na odron stene. Isprva pomislih da je to neki veliki kamen pao u provaliju, ali M'Kola mi
124 šapnu: – Buana Kabor! Piga! Osluškivali smo. Čekali smo da čujemo još jedan pucanj, ali ga ne čusmo i ja sam bio siguran da je Karl ulovio kudua. Ženke koje smo posmatrali takođe behu čule pucanj; zastale su, malo oslušnule i nastavile da brste. Setih se one stare izreke koju sam čuo od jednog Indijanca u logoru: „Jedan pucanj, meso. Dva pucanj, možda. Tri pucanj, gomila izmeta”, i izvadih rečnik da to prevedem M'Koli. Kako sam preveo da sam preveo, tek izgleda da ga je to zabavljalo, te se on nasmeja i zatrese glavom. Osmatrali smo dogledima dolinu sve dok sunce nije došlo i do nas, zatim smo tragali oko druge strane planine i u jednoj drugoj lepoj dolini videli mesto na kome je onaj drugi Buana – to je i dalje zvučalo kao Buana Doktor, – odstrelio jednog finog mužjaka-kudu. Ali, sad je preko dolme prelazio jedan urođenik iz plemena Masai, koga smo jasno videli u dogledu, i kad ja podigoh pušku praveći se da nameravam da ga ubijem, Garik postade veoma dramatičan upozoravajući me uporno da je to „čovek, čovek, čovek!” – Ne pucati u čovek? – upitah ga ja. – Ne! Ne! Ne! – reče on i uhvati se za glavu. Ja spustih pušku kao veoma nerado, terajući šegu za M'Kolu koji se cerio, i, pošto je sada već bilo veoma toplo, pređosmo preko jedne livade s travom do kolena i rojevima dugačkih ružičastih skakavaca s providnim rešetkastim krilcima, koji su se u oblacima dizali iznad nas zujeći kao vršalica, zatim pređosmo nekoliko malih bregova, spustismo se niz lednu strmu padinu, pređosmo dolinu u kojoj je vazduh trepereo od letećih skakavaca i stigosmo u logor u kome se već nalazio Karl sa svojim ulovljenim kuduom. U prolazu pored kožoderovog šatora, malo zastadoh i on mi pokaza glavu koja je onako bez tela i vrata izgledala veoma čudno, očigledno je doskora pripadala jednom veoma neobičnom kuduu nesrećnog izgleda, što se moglo zaključiti po odranoj koži koja je opušteno visila, mokra i teška na mestu gde mu je osnova lobanje bila odsečena od završetka kičmenog stuba. Ono što je na toj glavi jedino izgledalo lepo bila je koža od očiju do nozdrva, siva i glatka i neupadljivo prošarana belim belegama, i velike, elegantne uši. Oči su mu već bile prašnjave i oivičene mnoštvom muva, a rogovi teški, rapavi, bez blagih dugih zavojaka naviše, već samo na jednom mestu
125 naglo izvijem i s vrhovima napolje. Bila je to čudna glava, glomazna i nakazna. Pop je sedeo ispod šatorskog krila za stolom za obedovanje pušeći i čitajući. – Gde je Karl, – upitah ga. – Mislim da je u svom šatoru. Šta si ti uradio? – Tragao sam oko brega. Video sam jedan par ženki. – Strašno mi je milo što si ga ulovio, – rekoh Karlu na otvoru njegovog šatora. – Kako je bilo? – Sedeli smo u skrovištu i oni mi jednog trenutka rekoše da se pognem, a kad sam zatim podigao glavu i provirio, on se nalazio upravo pored nas. Izgledao mi je ogroman. – Čuli smo kad si pucao. Gde si ga pogodio? – Prvo u nogu, čini mi se. Onda smo išli njegovim tragom i najzad sam ga pogodio još nekoliko puta, i bio je naš. – Ja sam čuo samo jedan pucanj. – Pucao sam tri ili četiri puta, – reče Karl. – Pretpostavljam da je planina prigušila te ostale kad si po tragu krenuo na drugu stranu. Ima teške i raskošne rogove. – Hvala, – reče Karl. – Nadam se da ćeš ti uloviti mnogo boljeg. Kažu da je tamo bio još jedan, ali ja ga nisam video. Vratih se u šator za obedovanje gde su sedeli Pop i P.O.M. Nisu mi izgledali mnogo oduševljeni tim kuduom. – Šta vam je? – upitah. – Jesi li mu video glavu? – upita me P.O.M. – Razume se. – Grozno izgleda, – reče ona. – To je ipak kudu. On ima pravo na još jednog. – Čaro i tragači kažu da je s ovim bio još jedan mužjak. Jedan veliki mužjak s prekrasnom glavom. – Stvar je u redu. Ja ću ga ubiti. – Ako se ikad bude vratio. – Baš dobro što je ulovio jednog, – reče P.O.M.
126 – Kladim se da će on uloviti najvećeg, – rekoh ja. – Šaljem ga s Denom dole u predeo crnih antilopa, – reče Pop. – Tako smo se dogovorili. Ko prvi odstreli kudua, prvi koka i antilope. – Mnogo dobro. – A onda čim ti dođeš do svog kudua, i mi krećemo dole. – Sjajno.
III DEO HAJKA I NEUSPEH
128 DESETA GLAVA Sve to kao da se zbilo pre godinu dana. Dakle, to popodne, dok sam sedeo u kolima na putu za solište udaljeno od nas još dvadesetosam milja sa suncem u očima, upravo pošto sam ulovio jednu biserku i pošto sam poslednjih pet dana uzastopce doživljavao neuspeh za neuspehom, prvo na onom solištu na kome je Karl odstrelio kudua, pa u brdima, u velikim brdima i malim brdima, pa u dolinama, pa opet na onom solištu gde prošlu noć ne opalih zbog onog austrijskog kamiona, – znao sam da nam je za lov ostalo još samo dva dana pre odlaska. I M'Kola je to znao, i sad smo lovili zajedno, a da ni na jednoj strani nije više bilo nikakvog osećanja veće vrednosti ili nadmoćnosti, sem osećanja kratkoće vremena i gnušanja što ne poznajemo zemlju i što smo bili prinuđeni da dopustimo da nas ovi lakrdijaški kopilani zajašu kao vodiči. Naš šofer Kamau, iz plemena Kikuju, bio je miran čovek od nekih trideset pet godina, koji je u svom starom smeđem kaputu od tvida, nasleđenom od nekog lovca, pantalonama s velikim zakrpama na kolenima koja opet behu progledala i užasno ofucanoj košulji, uvek uspevao da pruža utisak visoke elegancije. Kamau je bio vrlo skroman, tih momak i sjajan šofer, i sada, dok smo izlazili iz žbunovitog predela i izbijali na jednu čistinu obraslu nekim kržljavim rastinjem i sličnu pustinji, ja ga pogledah, pogledah čoveka čijoj sam se eleganciji, postignutoj jednim starim kaputom i jednom dvostrukom iglom, čijoj sam se skromnosti, ljubaznosti i veštini sada toliko divio, i setih se kako on zamalo nije umro od groznice kad smo prvi put krenuli u lov, kako sam bio hladan prema njemu i kako mi je bilo svejedno da li će da umre ili ne, sem što bi ostali bez šofera: ali sada bi mi bilo teško kad bih znao da mu je život u opasnosti bilo gde i bilo kada. Zatim, oslobodivši se slatke bolećivosti zbog daleke i sada neverovatne smrti Kamaua, pomislih kakvo bi to bilo zadovoljstvo pucati Dejvidu Gariku u zadnjicu, samo da bih mu video lice u tom trenutku, pucati mu u zadnjicu upravo kad dramatizuje svoje lovačke priče, i upravo tog časa uplašismo još jedno jato biserki koje prhnuše uvis. M'Kola mi pruži pušku a ja odmahnuh glavom. On nekoliko puta žestoko klimnu svojom i reče, „Dobro. Mnogo dobro”, a ja rekoh Kamauu da nastavi s vožnjom.
129 Ovo zbuni Garika pa poče da drži govor: „Zar nismo želeli biserke? To su biserke. Najbolja vrsta”. Pošto sam pre toga već bio pogledao u brzinomer i video da do solišta ima otprilike još samo tri milje, nisam hteo sad da pucam da ne bih odande oterao nekog mužjaka kudu, da ga ne uplašim onako kako smo onda uplašili one manje kudue koji su pobegli sa solišta kad su čuli buku kamiona dok smo se mi nalazili u skrovištu. Ostavismo kamion ispod nekog kržljavog drveća otprilike dve milje ispred solišta i krenusmo pešice duž jednog peščanog druma ka prvom mestu na kome je bilo soli i koje se nalazilo na levoj strani puta. Pređosmo otprilike jednu milju u savršenoj tišini, hodajući u koloni jedan po jedan; Abdula, onaj obrazovan tragač, na čelu, zatim ja, iza mene M'Kola, pa Garik, kad videsmo da je drum ispred nas vlažan. Na mestu gde je tanak sloj peska pokrivao ilovaču bila je jedna bara i jasno se videlo da je nedavna velika kiša dobro nakvasila sve ispred nas. Ja nisam shvatio šta to znači, ali Garik raširi ruke, pogleda prema nebu i iskezi se, besno stisnuvši zube. – To ne dobro, – šapnu M'Kola. Garik poče glasno da govori. – Zaveži, kopile, – rekoh ja i stavih ruku na usta. On nastavi da govori povišenim tonom, a ja pogledah u rečnik da vidim kako se kaže „umukni”, dok je on pokazivao na nebo i na raskvašeni drum. Nisam mogao da nađem „umukni”, i zato dosta odlučno stavih svoju nadlanicu na njegova usta koja on, iznenađen, zatvori. – Kola, – rekoh. – Da, – reče M'Kola. – Šta ovo znači? – So sada ne dobro. – Uh. Znači, u tome je bila stvar. Ja sam mislio da će nam kiša samo olakšati traganje. – Kad kiša? – upitah. – Prošle noći, – reče M'Kola.
130 Garik poče da govori a ja opet stavih nadlanicu na njegova usta. – Kola. – Da. – Druga so, – rekoh pokazujući rukom u pravcu velikog solišta u šumi, za koje sam posle doznao da se nalazi na mnogo uzvišenijem mestu, jer smo se ka njemu kretali uzbrdo idući kroz žbunje. – Druga so dobro? – Može da. Veoma niskim glasom M'Kola reče nešto Gariku koji je izgledao duboko uvređen, ali je držao usta zatvorena, i mi nastavismo drumom obilazeći bare, idući ka velikom ulegnuću, zapravo solištu za koje smo bili gotovo sigurni da je do pola ispunjeno vodom. Garik poče šapatom da drži neki govor, ali sad ga M'Kola ućutka. – Hajdemo, – rekoh i, s M'Kolom na čelu, nastavismo uz vlažnu, peščanu, obično suvu vododerinu koja je vodila kroz šumu do gornjeg solišta. M'Kola stade i ukoči se kao mrtvac, zatim se naže, osmotri vlažan pesak, i prošaputa u mom pravcu „čovek”. Video se trag ljudskih stopala. – Šenzi, – reče on, što je značilo „divljak”. Išli smo po ljudskom tragu, krećući se polako između drveća i prikradajući se pažljivo solištu, zatim još malo naviše i uđosmo u skrovište. M'Kola zavrte glavom. – Ne dobro, – reče on. – Hajdemo. Pređosmo preko do samog solišta. Tu se sve jasno videlo. Na vlažnoj obali iza solišta, videli su se tragovi tri velika kudu-mužjaka, koji tu behu stajali dok su lizali so ispod sebe. Pored njih ugledasmo iznenadne, duboke, kao nožem urezane tragove na mestima sa kojih su poskočili kad su začuli oštri bruj otpuštenog luka, pa malo dalje od njih još dublje utisnute tragove kopita dok su bežali uz obalu, a još dalje, sada u velikim razmacima, tragove kudua koji su trčeći nestali u žbunju. Išli smo po tragu sva tri kudua, ali ne videsmo više ni jedan otisak ljudske stope. Strelac ih očigledno beše promašio i zatim izgubio iz vida. M'Kola s velikom mržnjom reče, „šenzi”. Nađosmo šenzijev trag i videsmo da se on posle neuspelog lova vratio na drum. Smestismo se
131 u skrovištu gde smo sedeli i čekali sve dok nije pao mrak i počela da pada kišica. Na solište ništa ne dođe. Neki divljak beše gađao strelom naše kudue, zaplašio ih, oni su pobegli sa solišta, a naslage soli su sada propadale. Kamau beše podigao šator od jedne velike cirade koja je služila kao prostirka, obesio unutra moju mrežu protiv komaraca i razapeo krevet od šatorskog krila. M'Kola je doneo hranu u šator. Garik i Abdula su naložili i zapalili logorsku vatru, te su na njoj njih dvojica, Kamau i M'Kola pripremali sebi večeru. Spremali su se da spavaju u kolima. Kiša je rominjala a ja sam se skinuo, obuo čizme protiv komaraca, obukao toplu pidžamu, seo na krevet i pojeo pečene grudi biserke zalivajući ih viskijem pomešanim s vodom. U šator uđe M'Kola, po običaju ozbiljan, brižan i veoma nespretan kad se nalazi u šatoru, podiže moje odelo s mesta na kome je ležalo složeno, sa uzglavlja gde sam ga stavio umesto jastuka, ponovo ga složi, veoma neuredno, i stavi ga na isto mesto ispod donjeg ćebeta. Zatim donese tri konzerve i pruži mi ih da ih otvorim. – Neću. – Čaj? – upita me on. – Dođavola s tim. – Ne čaj? – Bolje viski. – Da, – reče on osećajno. – Da. – Čaj ujutro. Pre sunca. – Da, buana mkubua. – Spavaj ovde. Tu si zaklonjen od kiše, – pokazah na šatorsko krilo po kome je kiša dobovala i proizvodila onaj najlepši zvuk koji mi, što veoma često živimo van kuća, možemo ikad čuti. Bio je to divan zvuk, iako nas je ovog puta davio, i prelazio. – Da. – Hajde. Jedi. – Da. Ne čaj? – Nek’ đavo nosi čaj. – Viski? – upita on nadežno.
132 – Viski gotovo. – Viski, – reče on pouzdano. – Hajde sada, – rekoh, – jedi. Nasuvši sebi u šolju pola viskija i pola vode, zavukoh se ispod mreže protiv komaraca, nađoh svoje odelo i ponovo ga složih u oblik jastuka, i dok sam ležao sa strane, naslonjen na lakat, polako sam pio viski; zatim spustih šolju na zemlju, ispod kreveta, napipah ispod krevetske cirade svoju spingfildku, stavih ručnu lampu na krevet pored sebe ispod ćebeta, i počeh da tonem u san slušajući kišu. Probudio sam se kad sam čuo M'Kolu kako ulazi, namešta svoj krevet i sprema se da spava, a probudio sam se još jednom u toku noći i čuo ga kako spava pored mene; ali sutradan ujutro on je ustao i pripremio čaj pre nego što sam se probudio. – Čaj, – reče on vukući za moje ćebe. – Krvavi i prokleti čaj, – rekoh ja pridigavši se još uvek u snu. Jutro je bilo sivo i vlažno. Kiša beše prestala ali magla je visila iznad zemlje; solište smo zatekli pod vodom, a pored njega nije bilo nikakvog traga. Zatim smo tragali kroz mokru šikaru u ravnici nadajući se da ćemo naići na otiske kopita u raskvašenoj zemlji i pratiti mužjaka-kudu dok ga ne ugledamo. Nikakvih otisaka nije bilo. Prešli smo preko druma i išli ivicom šikare oko jedne čistine koja je podsećala na močvaru. Nadao sam se da ćemo naići na nosoroga, ali videli smo samo balegu nosoroga, dok mu je kiša zbrisala svaki trag. Jednom smo čuli ptice lovce parazita i kad smo podigli pogled ka nebu videli smo ih kako preko gustog šibljika nemirno lete na sever. Napravili smo jedan veliki krug kroz taj predeo i nismo naišli ni našta, sem na jedan svež trag hijene i otiske kopita jedne ženke kudua. M'Kola pokaza rukom prema jednom drvetu u čijoj je krošnji bila lobanja jednog manjeg kudua s jednim divnim, dugačkim, uvijenim rogom. U travi ispod drveta našli smo i drugi rog i zavrteli smo ga natrag u njegovu koštanu osnovu. – Šenzi, – reče M'Kola i učini pokret podražavajući čoveka s lukom i strelom. Lobanja je bila sasvim čista, ali u šupljim rogovima nalazio se nekakav vlažan ostatak koji je nepodnošljivo smrdeo. Ne pokazujući ni jednim znakom da sam osetio zadah, pružih rog Gariku, koji ga brzo, ne pokazujući da je bilo šta osetio, predade Abduli. Abdula
133 nabra svoj šopavi nos i zavrte glavom. Rog je stvarno odvratno smrdeo. M'Kola i ja smo se cerili a Garik se držao dostojanstveno. Pomislih da bi bila dobra ideja da uđemo u kola i da krenemo drumom, pa da vozeći se osmatramo okolinu i lovimo po čistinama na kojima nam se činilo da bi moglo biti kudua. Vratismo se u kola i učinismo to, ali i posle osmatranja nekoliko brisanih prostora ne ugledasmo ništa. Dotle sunce već beše odskočilo a na drumu počeše da se pojavljuju putnici, i oni u belim čaršavima i oni goli, te odlučismo da se vratimo u logor. Na povratku smo se jednom zaustavili da bismo osmotrili još jedno solište. Na njemu se nalazio jedan impala čiji je deo kože, koji je bio obasjan sunčevim zracima što su se probijali između sivog drveća, izgledao veoma crven. Tu je bilo i dosta tragova kudua. Mi ih izbrisasmo i nastavismo ka logoru u čijoj smo neposrednoj blizini naišli na oblak skakavaca koji su nas preletali krećući se ka zapadu i pretvarajući nebo u rumeni drhtaj što pokraj vas trepereći prolazi, trepereći kao izanđali film, ali ne siv nego ružičast. P.O.M. i Pop iziđoše pred nas i veoma se razočaraše. U predelu oko logora nije bilo kiše i oni su bili sigurni da ćemo doneti nešto. – Je li otperjao moj drugar po peru? – Jeste, – reče Pop. – Otišao je u Handeni. – Ispričao mi je sve o američkim ženama, – reče P.O.M. – Jadni stari Papa, bila sam sigurna da ćeš uloviti jednog kudua. Eh, ta prokleta kiša. – Kakve su američke žene? – On misli da su grozne. – Moćan momak, – reče Pop. – Pričaj mi šta se to dogodilo danas. Sedosmo u hladovinu šatora za obedovanje i ja im sve ispričah. – Taj šenzi je iz plemena Vanderobo, – reče Pop. – Oni su jezivi strelci. Nisi imao sreće. – Ja sam mislio da je to bio jedan od onih putujućih sportista koje viđamo na drumu s lukovima o ramenu. Video je solište kraj druma i otišao po tragu do onog drugog. – To nije mnogo verovatno. Oni te lukove i strele nose kao zaštitu. Oni nisu lovci. – Ko bio da bio, tek, prešao nas je.
134 – Nisi imao sreće. To, pa onda kiša. Poslao sam odavde izviđače na oba brda, ali oni ništa nisu videli. – Pa, ta rađevina neće trajati do sutra uveče. Kad moramo da krenemo odavde? – Prekosutra. – Oh, taj jezivi divljak. – Pretpostavljam da Karl sada uništava tamo dole one velike crne antilope. – Nećemo moći da uđemo u njegov logor od silnih rogova. Nego, jesi li čuo novost? – Nisam. – Zavetovala sam se da neću pušiti šest meseci, da bi ti ulovio jednog kudua, – reče P.O.M. – Već ne pušim. Ručasmo i zatim otidoh u svoj šator da prilegnem i čitam. Znao sam da sutra ujutro imamo još jednu šansu na onom solištu i zato nisam bio zabrinut. Ali ja sam u stvari bio zabrinut i nisam hteo da spavam, da posle ne bih osećao tromost, i zato iziđoh i sedoh na jednu od platnenih stolica u otvorenom šatoru za obedovanje, gde sam nastavio da čitam Život Karla Drugog od tamo nekog, i s vremena na vreme podizao pogled da posmatram skakavce. Bilo je uzbudljivo posmatrati skakavce, ali meni je bilo teško da ih prihvatim kao prirodnu stvar. Najzad zaspah na stolici, s nogama na jednom sanduku, a kad sam se probudio ispred sebe ugledah Garika, kopilana; na glavu beše stavio jedan veliki, veoma klimavi ukras od crno-belih nojevih pera. – Gubi se, – rekoh engleski. Stajao je i dostojanstveno se osmehivao, zatim se okrete tako da mu i sa strane vidim ukras. Ugledah Popa kako izlazi iz svog šatora s lulom u ustima. – Gledaj šta imamo ovde, – doviknuh mu. On ga pogleda, reče „Gospode”, i ponovo uđe u šator. – Vrati se, – rekoh mu. – Pravićemo se da ga ne primećujemo. Pop najzad iziđe s jednom knjigom u ruci, i mi uopšte nismo obraćali pažnju na ukras na Garikovoj glavi, već smo samo sedeli i razgovarali kao da njega nema, dok je on i dalje pozirao.
135 – Ovo kopile se našljemalo, – rekoh. – Verovatno. – Osećam kako bazdi. Ne gledajući ga, Pop reče nekoliko reči Gariku, sasvim mekim glasom. – Šta si mu rekao? – Da ide da se obuče pristojno i da bude spreman za polazak. Garik se okrete i pođe. Dok je odlazio one peruške su mu se klatarile. – Ne dam mu ni jedan trenutak da se šepuri s tim svojim prokletim nojevim perima, – reče Pop. – Možda to neko voli da gleda. – U tome i jeste stvar. Odmah počnu da ga fotografišu. – Strašno, – rekoh. – Jezivo, – Pop se složi. – Ako poslednjeg dana ništa ne ulovimo, pucaću Gariku u zadnjicu. Koliko bi me to koštalo? – Možda bi imao mnoge neprijatnosti. Ako gađaš jednog, morao bi da gađaš i onog drugog. – Ja bih da gađam Garika. – Onda bolje nemoj da pucaš. Ne zaboravi da ćeš mene dovesti u nezgodan položaj. – Ma šalim se, Pope. Pojaviše se Garik, bez ukrasa, i Abdula; Pop porazgovara s njima. – Kažu da biste mogli da lovite oko brega, ali drugim putem. – Sjajno. Kada? – Kadgod hoćeš. Možeš i sad. Izgleda da će kiša. Mogli biste da pođete. Poslah Moloa po moje čizme i kišnu kabanicu; M'Kola iziđe s mojom spingfildkom, i mi otidosmo do automobila. Čitav dan je bilo veoma oblačno, iako se pre podneva sunce jedanput pojavilo, i još jedanput u podne. Kiše su nam se približavale. Sad je počinjala da pada, i skakavci više nisu leteli.
136 – Još se nisam probudio, – rekoh Popu. – Popiću nešto da se malo razdrmam. Stajali smo ispod velikog drveta pokraj vatre za kuvanje, dok je kišica dobovala po lišću. M'Kola donese pljosku s viskijem i veoma svečano mi je uruči. – Hoćeš li jednu čašicu? – Pa da vidiš, ne bi mi škodilo. Pili smo, a Pop reče: – Nek' ih đavo nosi. – Nek' ih đavo nosi. – A možda ćeš i naići na neki prokleti trag. – Jurićemo ih do božje kuće. 1 Skrenusmo kolima drumom na desno; zatim smo vozili jedan deo puta pravo, prošli pored blatnjavog sela i skrenuli s druma na levo, na jednu crvenu, tvrdu glinenu stazu koja se protezala u krug oko bregova i sa obe strane bila oivičena drvećem. Sad je kiša već dosta jako padala i mi usporismo vožnju. U ilovači je izgleda bilo dosta peska koji nije dozvoljavao da kola skliznu s puta. Iznenada, sa zadnjeg sedišta, Abdula veoma uzbuđenim glasom reče Kamauu da zakoči. Zaustavismo se s kraćim klizanjem, svi iziđosmo i vratismo se malo natrag. U vlažnoj glini ugledasmo jedan svež trag kudua. Mora da je bio utisnut najviše pet minuta ranije, jer bio je veoma oštar i izrazit, a gomilice blata izvučene kopitom kiša još ne beše raskvasila i razmekšala. – Doumi, – reče Garik, zabaci glavu i široko raširi ruke da pokaže veličinu rogova koji štrče unazad, daleko preko vrata kudua. – Kubva sana! – Abdula se složio da je to bio mužjak, ogroman mužjak. – Hajdemo, – rekoh ja.
137 To je bilo lako traganje i mi smo znali da je kudu sasvim blizu. Po kiši ili snegu mnogo je lakše približiti se divljači i ja sam bio siguran da će mi se pružiti prilika da pucam. Išli smo po tragu kroz gusto žbunje a zatim iziđosmo na jednu manju čistinu. Ja zastadoh da obrišem kapi kiše sa svojih naočara i dunuh kroz otvor zadnjeg nišana na springfildki. Sada je kiša jako padala i ja dobro navukoh šešir na oči da bih zaštitio naočare. Išli smo ivicom čistine i onda, malo napred, začuh puckanje grančica i ugledah jednog sivog kudua s belim prugama kako se probija kroz žbunje. Podigoh pušku, ali M'Kola me zgrabi za ruku: „Manamouki!” – šapnu mi on. Bila je to ženka kudua. Ali kad smo došli do mesta sa koga je skočila, ne videsmo druge tragove. Trag koji smo pratili vodio je, logično i bez ikakve sumnje, od druma do te ženke. – Doumi kubva sana! – rekoh pun cinizma i mržnje prema Gariku i rukama pokazah ogromne rogove koji štrče daleko iza ušiju. – Manamouki kubva sana, – reče on veoma žalostivo i strpljivo, što će reći, „Kakva ogromna krava”. – O, vašljivi, nojevim perjem iskićeni govnaru! – rekoh mu engleski. – Manamouki! Manamouki! Manamouki! – Manamouki, – reče M'Kola i klimnu glavom. Izvadih rečnik, ne nađoh ono što sam tražio i znacima objasnih M'Koli da ćemo se vratiti na drum zaobilaznim putem, u velikom krugu, da bismo pokušali da pronađemo još neki trag. Tako smo se i vratili, nismo videli ništa, ušli smo u kola mokri kao miševi, a pošto je kiša slabila a put izgledao još uvek čvrst, odlučih da nastavimo sve do mraka. Jastučići oblaka visili su iznad padine brega posle kiše, voda je curila s drveća, ali mi ne ugledasmo ništa. Ništa ne ugledasmo ni na proplancima, ni na poljima gde žbunje više nije bilo tako gusto, ni na zelenim padinama bregova. Najzad se i smrknu i mi se vratismo u logor. Springfildka mi je bila veoma mokra, i kad smo izišli iz automobila rekoh M'Koli da je pažljivo obriše i dobro namaže uljem. On reče da hoće i ja nastavih svojim putem, uđoh u šator u kome je već goreo jedan fenjer, skidoh odelo, okupah se u kadi od cirade i zatim, osvežen i osećajući se udobno u pidžami, halatu i visokim cipelama protiv komaraca, iziđoh i otidoh do vatre. P.O.M. i Pop su sedeli u svojim platnenim naslonjačama pokraj vatre, a P.O.M. ustade da mi pripremi jedan viski sa sodom.
138 – M'Kola mi je sve ispričao, – reče Pop iz svoje stolice pored vatre. – Prokleta ženka, ogromna, – rekoh mu. – Umalo da je ukokam. Šta si isplanirao za sutra ujutro? – Recimo, solište. Poslao sam izviđače da osmatraju na oba ona brega. Da li se sećaš onog starca iz sela? Otišao je u neki kraj tamo iza bregova u jalovoj nadi da će da ulovi kudua. S njim je i onaj Vanderobo. Već su tri dana tamo. – Ne vidim zašto i mi ne bismo mogli da ulovimo jednog na onom solištu gde je Karl ukokao svog kudua. Možda ću i ja imati malo sreće. – Što da ne. – Ali sutra je poslednji dan, dođavola, a kiša je možda sprala svu so. Tamo nema soli čim se raskvasi. Samo blatište. – To je ono. – Baš bih voleo da nađem jednog. – Kad ga budeš našao, ne žuri, nego se lepo smiri i tek kad budeš sasvim siguran da je tvoj, pucaj. Ne žuri, pa ćeš ga ukokati. – Ja se ne brinem zbog toga. – Hajde da govorimo o nečem drugom, – reče P.O.M. – To me već mnogo nervira. – Eh, da je sad ovde onaj stari laf Kožni Šorts, – reče Pop. – Gospode, kakva je to pričalica! On je uspeo da razgovori i ovog starog dasu. Deder, održi nam opet ono šlager predavanje o modernim piscima, molim te. – Idi dođavala. – Zašto da ne živimo malo i intelektualnim životom? – upita P.O.M. – Zašto vi muškarci nikad ne diskutujete o aktuelnim svetskim problemima? Zašto me držite u potpunom neznanju? – Ovaj svet je jezivo loše sazdan, – izjavi Pop. – Da te muka spopadne. Vala baš. – Šta se događa u Americi?
139 – Da crknem ako znam! Tamo se odvija neka predstava u stilu YMCA. 21 Kopilani užagrenih očiju bacaju pare koje će neko morati da nadoknadi. U našem gradu svi ostavili posao da bi se odmorili. Svi ribari otidoše u stolare. Naličje biblije. – Kako stoje stvari u Turskoj? – Jezivo. Skinuli fesove. Neki stari lafovi vise kao luster, obešeni. Ismet je još uvek prisutan. – Jeste li skoro bili u Francuskoj? – Da, ali ništa nije valjalo. Sumorno k'o u paklu. Tamo baš sad daju jednu bezveznu predstavu. – Bogami, – reče Pop, – izgleda da je tako, ako je verovati novinama. – Kad oni prave gužvu, onda je to stvarno gužva. More, imaju oni tradiciju, nema kod njih labavo. – Jesi li bio u Španiji za vreme revolucije? – Tamo sam stigao kasno. Onda smo čekali na dve do kojih nije došlo. Zatim smo propustili jednu drugu. – Jesi li video onu na Kubi? – Od samog početka. – Kako je to bilo? – Divno. Zatim vašljivo. Ne bi mi verovao kad bih ti ispričao. Toliko vašljivo. – Prestanite s tim, – reče P.O.M. – Ja sam to osetila na svojoj sopstvenoj koži. U Havani, kad su jednom pucali, morala sam da čučim ispod kafanskog stola s mermernom pločom. Prolazili su kolima i pucali na svakog koga ugledaju. Stigla sam da ščepam svoje piće i bila sam veoma ponosna što ga nisam prosula ili zaboravila. Deca su mi govorila, „Majko, možemo li danas po podne da iziđemo . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 „YMCA‟ (engl. Young Men’s Christian Association; srp. Hrišćanska zajednica mladih ljudi, poznata kao YMCA ili jednostavno kao Y) je svetska organizacija sa sedištem u Ženevi, u Švajcarskoj, sa preko 57 miliona korisnika iz 125 nacionalnih organizacija. Primarni moto Svetskog saveza YMCA je „osnaživanje mladih ljudi‟.
140 da gledamo streljanje?” Revolucija ih je toliko uzbuđivala da smo morali da prestanemo da o njoj govorimo pred njima. Bambi je postao toliko krvožedan prema gospodinu M., da je sanjao strašne snove. – Pa to je nešto izvanredno, – reče Pop. – Nemoj da se šegačiš sa mnom. Ne želim čak ni da se preda mnom pomenu revolucije. Sve što vidiš ili čuješ, to je revolucija. Sita sam ih i presita. – Ovaj stari dasa ih sigurno voli. – Dovde su mi. – Znaš, ja ni jednu nisam doživeo, – reče Pop. – Divne su. Stvarno. I to dosta dugo. Onda počinju da se kvare. – Veoma su uzbudljive, – reče P.O.M. – To moram da priznam. Ali dozlogrdile su mi. Stvarno, nimalo mi do njih nije stalo. – Ja sam ih malo i proučavao. – I do čega si došao? – upita Pop. – Sve su se međusobno mnogo razlikovale, ali postoje neke stvari koje su im zajedničke. Pokušaću da napišem o njima jednu studiju. – To bi moglo da bude đavolski zanimljivo. – Da, ako imaš dosta materijala. Potrebno ti je jedno more ranijih predstava, veliko predznanje. Veoma je teško doći do bilo čega istinitog o bilo čemu što nisi video svojim sopstvenim očima, jer oni koji dožive poraz imaju tako lošu štampu, a pobednici uvek jezivo lažu. Zatim, stvari možeš istinski da pratiš i razumeš jedino u sredinama čiji jezik poznaješ. U protivnom, to te sputava. Eto zašto ja nikad ne bih išao u Rusiju. Kad ne možeš sam da osluškuješ, nije dobro. Sve što dobiješ to su ti mrvice milostinje i utisci koje stiče svaki turista. Svaki onaj, bilo gde, u bilo kojoj zemlji, ko zna neki stran jezik, đavolski je sklon da te slaže. Ljudi te uvek dobro zaglupe i pređu, a kad ti nisi u stanju da razgovaraš s narodom i kad ne možeš da osluškuješ, onda nisi dobio ništa što je vrednije od novinskog materijala. – Onda bi morao da zapneš da naučiš svahilski. – Pokušavam.
141 – Pa čak ni onda ne bi mogao da osluškuješ, jer oni uvek razgovaraju svojim sopstvenim jezikom. – Ali ako ikad budem nešto napisao o ovome, to će biti samo slika predela, pejsaž, sve dok nešto stvarno ne saznam o tome. Prvo viđenje jedne zemlje je veoma dragoceno. Možda dragocenije za tebe nego za nekog drugog, i zato prokleto. Ali uvek treba da pišeš o tome da bi pokušao da to i iskažeš. Nema veze šta time postižeš. – Većina prokletih knjiga koje opisuju safari uglavnom su jezivi daveži. – Užasne su. – Jedina koja mi se stvarno dopala je ona Striterova. Kako je ono beše nazvao? Denaturisana Afrika; o taj te čovek uvodi u pravo stanje stvari. Istinski doživljaj. To je najbolja knjiga. – Meni se sviđa ona od Čarlija Kertisa. Pošteno napisan i sjajan prikaz stvari. – Mnogo čudan dasa taj Striter. Sećaš se one scene kad ubija kongonija? – Da, veoma neobična scena. – Ali, ipak, još uvek nisam naišao na knjigu kroz koju osećaš ovu zemlju onako kao što je mi osećamo. Svaka te davi onim širokim životom u Najrobiju ili nekim drugim jezivim štosovima u vezi sa kokanjem divljači čiji su rogovi za jedan inč duži od tvog trofeja. – Želeo bih da pokušam da napišem nešto o ovoj zemlji i životinjama i o tome kako sve to izgleda onome ko nema pojma ni o čemu u njoj. – Pokušaj. To nikome ne može da naškodi. Znaš, ja sam vodio dnevnik na onom putu kroz Aljasku. – Oh, što bih volela da ga pročitam, – reče P.O.M. – Nisam znala da ste pisac, gospodine Dž. F. – Ne boj se, dođavola, – reče Pop. – Ali ako stvarno želiš, poslaću nekog da ga donese. Znaš, to ti je samo o onom što smo radili svaki dan i kako Aljaska izgleda jednom Englezu iz Afrike. Biće ti dosadno. – Neće kad si ti napisao, – reče P.O.M. – Ova ženica nam pravi komplimente, – reče Pop. – Ne pravi ih meni, već tebi.
142 – Njegove stvari sam već čitala, – reče ona. – A sad bih želela da pročitam i ono što je gospodin Dž. F. napisao. – Je li ovaj dasa stvarno pisac? – upita je Pop. – Nisam još ništa njegovo video da bih se i uverio u to. Jesi li ti sigurna da te on ne izdržava od onog što zaradi kao tragač i lovac na pernatu divljač? – O, da. On piše. Kad mu te stvari idu od ruke, onda je lako s njim. Ali jeziv je uvek pre nego što počne. On uvek mora da se iznamćoriše pre nego što počne da piše. A kad priča da nikad više neće pisati, znam da se sprema da počne. – Pa onda bi on morao češće da nam pruža mogućnost za književne razgovore, – reče Pop. – Kožni Šorts je glavna fora za njega. Ispričaj nam neku književnu anegdotu. – Dakle, ovo je priča o poslednjoj večeri koju smo proveli u Parizu; dan ranije lovio sam na imanju Bena Gelehera u Solonji i on je tada napravio jedan mali fermée, znaš, nameste nisku ogradu dok je divljač napolju i pase, pa smo tog jutra lovili zečeve a popodne smo napravili nekoliko hajki, gađali smo fazane i ja sam ustrelio jednog srndaća. – To nema veze s književnošću. – Čekaj. Na večeru dođu Džojs i njegova žena. Imali smo fazana i jedan čerek-srndaća, a Džojs i ja se napijemo pred naš sutrašnji put u Afriku. Gospode, kakvo veče! – Krvava književna anegdota! – reče Pop. – A ko ti je taj Džojs? – Divan dasa, – rekoh ja. – Napisao Ulisa. – Homer je napisao Ulisa – reče Pop. – A ko je napisao Eshila? – Homer, – reče Pop. – Ne pokušavaj da me smotaš. Da li ti znaš još mnogo književnih anegdota? – Jesi li čuo za Paunda? – Nisam, – reče Pop. – Pojma nemam ko je taj. – Znam nekoliko dobrih o Paundu. – Možda si i s njim klopao neku zverku čudna imena, pa ste se posle napili. – Nekoliko puta, – rekoh.
143 – Taj književni život mora da je strašno veseo. Šta misliš, da li bih i ja mogao da postanem pisac? – Svakako. – Ti i ja ćemo dići ruke od svega ovoga, – Pop reče P.O.M., – pa ćemo oboje postati pisci. Ispričaj nam još jednu anegdotu. – Jesi li ikad čuo za Džordža Mura? – To je onaj momak što je napisao „Al’ pre no što odem, Džordž Mur, evo, da ti održim poslednju zdravicu za dobro i dugo zdravlje”? – Taj. – Pa šta je bilo s njim? – Umro je. – Jezivo tužna anegdota. Znaš ti i bolje. – Video sam ga jednom u izlogu jedne knjižare. – To je već bolje. Jel' vidiš kako on ume živo da priča? – Jednom sam ga posetila u Dablinu, – reče P.O.M., – s Klarom Dan. – I šta se dogodilo? – Nije bio kod kuće. – O, Gospode! Kažem ti ja da je taj književni život mnogo moćna stvar, – reče Pop. – Nema mu ravna. – Ne podnosim Klaru Dan, – rekoh. – Ni ja, – reče Pop. – Šta beše ona napisala? – Pisma, – rekoh. – Znaš li Dos Pasosa? – Nisam nikad čuo za njega. – On i ja smo imali običaj da zimi pijemo vruć kirš. – I šta se onda dogodilo? – Na kraju je svet počeo da nam zamera. – Jedini pisac koga poznajem je Stjuart Edvard Vajt, – reče Pop. – Beskrajno sam se divio njegovim delima. Znaš, mnogo moćne stvari. Piše krvavo. Onda smo se upoznali. Nije mi se dopao. – Počinješ da kapiraš, – rekoh. – Vidiš. U književnim anegdotama nema obmana.
144 – Zašto ti se nije dopao? – upita P.O.M. – Zar moram da pričam? Zar ta anegdota nije potpuna? Baš kao one koje priča ovaj dasa. – Hajde, pričaj. – Mnogo je staromodan. Pogled mu navikao na široka prostranstva i slične stvari. Ubio mnogo, mnogo krvavih lavova. Ne valja pobiti tol'ke lavove. Naterati ih u galop, to već može. Ne bi mog'o da pobijem tol'ke lavove. Jer onda krvavi lav ubije tebe. Piše đavolski fine stvari u The Saturday Evening Post-u o onom buzdovanu, kako se ono zvaše, o Endi Bernetu. O, đavolski fine stvari. Ni njega ne mogu da podnesem, strašno mi je odvratan. Viđam ga u Najrobiju s njegovim očima naviknutim na široka prostranstva. U gradu nosi svoja najstarija odela. Mnogo moćan strelac, svi kažu. – Pa ti si pravo književno kopile, – rekoh. – Gle ti njega, kakva anegdota! – On je pravo čudo od čoveka, – reče P.O.M. – Zar nikad više nećemo jesti? – Tako mi boga, a ja mislio da smo već jeli, – reče Pop. – Počeli smo s tim anegdotama. Nikad kraja. Posle večere smo malo posedeli pokraj vatre i onda smo otišli u krevet. Pop kao da je sve vreme imao nešto da mi kaže, i pre nego što uđoh u šator on mi stvarno reče: – Pošto si tako dugo čekao, ne brzaj kad bude trebalo da pucaš. Ti si i onako dovoljno brz, i zato ne žuri, zapamti. Ne žuri. – Važi. – Reći ću im da te probude rano. – Dobro. Živ sam zaspao. – Laku noć, gospodine Dž. F., – P.O.M. mu doviknu iz šatora. – Laku noć, – reče Pop, zatim pođe ka svom šatoru držeći se komično kruto, hodajući kroz mrak oprezno, kao da je otvorena boca.
145 JEDANAESTA GLAVA Molo me ujutro probudi cimajući za ćebe i onda sam se oblačio, obukao, izišao iz šatora, sprao san iz očiju i tek tada sam stvarno bio budan. Još je bio mrkli mrak i ja ugledah Popovu siluetu dok je stajao licem prema vatri a leđima prema meni. Odšetah do njega držeći u ruci šolju ranog jutarnjeg čaja s mlekom i čekajući da se ohladi da bih mogao da ga pijem. – 'Bro jutro, – rekoh. – 'Bro jutro, – otpozdravi mi on onim svojim promuklim šapatom. – Kako si spavao? – Vrlo dobro. Jesi li oran? – Samo sam sanjiv. Popih čaj i ispljunuh njegove listiće u vatru. – Neka tako završi i tvoj baksuzluk, – reče Pop. – Nema da brineš. Doručak po mraku uz fenjer, hladne sočno-ljigave kajsije, bućkuriš od seckanog mesa i povrća s vrelim jezgrom, mrke boje, a preko svega sos od paradajza, dva jajeta na oko i topla kafa. Pri trećoj šolji, gledajući sve to i pušeći svoju lulu, Pop reče: – Ne mogu ja to ovako rano. – Mamuran? – Malko. – Ja već ulazim u formu, – rekoh. – Meni to ne smeta. – Proklete anegdote, – reče Pop. – Memsahib sigurno misli da smo šašavi. – Izmisliću ja još nekoliko. – Ništa lepše od pića. Ne razumem zašto čovek mora posle da se oseća loše.
146 – Tebi je loše? – Nije mnogo. – Hoćeš li jedan aspirin? – Škodi mi ta prokleta vožnja kolima. – Pa, ovo je poslednji dan. – Zapamti, nemoj da žuriš. – Nisi valjda zabrinut zbog toga, ah? – Malčice. – Nemaj brige. Mene to uopšte ne kolje. Stvarno. – Dobro. Onda kreni. – Prvo nam valja prevaliti put. Dok sam stajao iza kružne cirade beskrovnog nužnika, pogledah, kao i svakog jutra, onaj rasuti prah zvezda koji su romantični astronomi nazvali Južni Krst. Svakog jutra u isto doba obavljao sam tu svečanu ceremoniju posmatranja Južnog Krsta. Pop je stajao pored automobila. M'Kola mi pruži moju springfildku i ja sedoh napred. Onaj tragičar i njegov tragač već su sedeli na zadnjim sedištima. M'Kola uđe i sede pored njih. – Srećno, – reče Pop. Neko je dolazio od šatora. Bila je to P.O.M. u svojoj plavoj kućnoj haljini i čizmama protiv komaraca. – Oh, srećno, – reče ona. – Srećno, pazi molim te. Ja mahnuh i mi krenusmo; farovi su osvetljavali drum ispred nas. Kad smo posle tri milje vožnje izišli iz kola i veoma oprezno prišli solištu, na njemu nije bilo ničega. Celo jutro smo čekali, ali ništa se ne pojavi. Sedeli smo, oborenih glava, u skrovištu i svako je u svom pravcu motrio kroz otvore na pruću povezanom rogozinom; ja sam očekivao da se svakog trenutka pojavi čudo od mužjaka kudu, da veličanstven i divan prođe kroz razređeno žbunje i iziđe na onu sivu, prašnjavu čistinu okruženu drvećem i zaustavi se ispred izlizanog, izbrazdanog i izgaženog solišta. Do njega je vodilo nekoliko staza iz šume i na svakoj je mogao tiho da se pojavi mužjak kudu. Ali ništa se ne pojavi. Kad je sunce odskočilo a mi već bili zagrejani posle hladnog i maglovitog jutra, smestih svoju stražnjicu dublje u prašinu i naslonih se na zid rupe u kojoj sam sedeo, prenevši težinu tela na
147 bok i rame, ali još uvek u mogućnosti da gledam kroz moj otvor na skrovištu. Kad sam stavljao springfildku preko kolena, primetih rđu na cevi. Zatim počeh polako da pomeram pušku i da je pažljivo pregledam; ugledah svežu rđu i u grlu cevi. „Onaj kopilan je uopšte nije obrisao prošlu noć posle kiše”, pomislih i veoma ljutito joj podigoh ušice i učinih da klin sa iglom isklizne napolje. M'Kola me je posmatrao oborene glave. Ostala dvojica su gledala kroz otvore na skrovištu. Ja mu prinesoh pušku tako da je mogao da pogleda kroz zatvarač, što on i učini, zatim vratih iglu u ležište i pažljivo gurnuh pušku napred s prstom na orozu, tako da je pre mogla da okine no što je bila bezbedna. M'Kola beše video zarđalu unutrašnjost cevi. Lice mu se nije menjalo, niti sam ja išta rekao, ali bio sam pun prezrenja, i tu je bila optužba, tu su bili dokazi i osuda a da ni jedna jedina reč nije bila izgovorena. I tako smo nastavili da sedimo u skrovištu, on oborene glave, toliko da mu se videla samo ćela, ja naslonjen na rame gledajući i dalje kroz svoj otvor, i nas dvojica nismo više bili partneri, nismo više bili dobri prijatelji; i ništa se ne pojavi na solištu. Oko deset časova vetrić sa istoka poče da ćarlija svuda oko nas i mi smo znali da je sve propalo. Naš miris je bio razvejan u svim pravcima oko skrovišta i to je bilo dovoljno da se poplaše sve životinje, kao što bi se poplašile kad bismo u mraku vrteli upaljenu ručnu lampu. Ustali smo i izišli iz skrovišta i prešli preko da bacimo pogled na prašinu solišta ne bi li ugledali neke tragove. Kiša je beše raskvasila ali ne i raskačkala, te mi tu otkrismo nekoliko tragova kudua, koji su tu bili možda u toku noći, i tragove kopita velikog mužjaka, dugačke, uzane, u obliku srca; jasno i duboko utisnute. Pođosmo tim tragom u vlažnoj crvenkastoj zemlji i pratili smo ga dva časa kroz gusto žbunje koje je podsećalo na drveće što raste po ivicama šuma kod kuće. Najzad smo morali da ga napustimo pred nekim zapletenim rastinjem kroz koje nismo mogli da se krećemo. Sve vreme sam bio ljut zbog neočišćene puške, ali pritom i srećan i pun nade da ćemo možda naleteti na nekog mužjaka koga ću ukokati u žbunju. Ali ne videsmo ga, i sada, na strašnoj podnevnoj žezi, napravismo tri velika kruga oko nekih brda i izbismo na jednu livadu punu male i grbave stoke plemena Masai, i ostavivši iza sebe hladovinu i idući pod podnevnim suncem vratismo se našem automobilu.
148 Dok nas je čekao u kolima, Kamau beše video jednog mužjaka kudua kako prolazi na nekih stotinak milja od njega. Bilo je to oko devet časova i kudu se kretao ka solištu, ali u to vreme vetar je baš bio počeo da nas zavitlava i on nas je sigurno nanjušio i vratio se u brda. Umoran, znojav, i sada više klonuo nego ljut, uđoh u kola, sedoh pored Kamaua i onda okrenusmo auto ka logoru. Beše nam ostalo još samo jedno veče pre polaska, a razloga nije bilo da očekujemo da će nas sreća služiti bolje no što nas je služila dotada. Kad smo stigli u logor, gde nas je debeli hlad velikog drveća dočekao kao bazen, ja izvadih iglu iz moje springfildke i tako, bez tog dela, pružih pušku M'Koli ne pogledavši ga i ne rekavši mu ni jednu jedinu reč. Iglu hitnuh kroz otvor moga šatora na krevet od cirade. Pop i P.O.M. sedeli su pod šatorom za obedovanje. – Slabo? – blago me upita Pop. – Nisam imao ni ovolišno proklete sreće. Jedan mužjak je prošao pored kola. Išao je ka solištu. Sigurno nas je nanjušio. Tragali smo po čitavom onom paklu. – Da li si bar nešto video? – upita P.O.M. – Jednom nam se učinilo da smo čuli pucanj. – To ste čuli Garika kako puca ustima. Da li su izviđači videli nešto? – Ništa pod milim bogom. Osmatrali su oba brega. – Jel' se javljao Karl? – Ni jednom rečju. – Bar da sam samo jednog video, – rekoh. Bio sam umoran i brzo sam postajao ogorčen. – Neka su prokleti. Šta je onom tipusu trebalo da onog prvog jutra upropasti solište i razjuri one vašljive mužjake po čitavom ovom kučkinsko sinovljem i svetogrdno krvavom paklu? – Kopilani, – reče P.O.M. dajući mi podršku u mojoj nerazboritosti. – Kučkini sinovi. – Ti si dobro devojče, – rekoh. – Dobro mi je. Ili, bar će mi biti dobro. – Strašno, baš strašno, – reče ona. – Jadni dobri Papa. – Popij nešto, – reče Pop. – To je tebi potrebno. – Uporno sam ih gonio, Pope. Tako mi boga, jesam. Uživao sam u svemu tome i nisam bio zabrinut sve do danas. Dođavola, bio sam
149 tako siguran. A, opet, sve vreme onoliki prokleti tragovi… a šta da nije bilo ni jednog traga? Otkud ja znam, dođavola, dali ćemo ikad opet doći u ovaj kraj. Možda nikad više. – Vratićeš se, – reče Pop. – Nemoj da se zbog toga sekiraš. Hajde. Popij ovo. – Ja sam samo jedno vašljivo, raspekmeženo i trboboljno kopile, ali kunem se da mi sve do danas nisu išli na nerve. – Trboboljno? – reče Pop. – Onda bolje uzmi nešto na čišćenje. – Hoćemo li da ručamo? – upita P.O.M. – Zar nisi gladan kao vuk? – Dođavola s ručkom. Stvar je u ovome, Pope, nikad ih uveče nismo videli na solištu, a u brdima nikad nismo videli mužjaka kudu. Ostaje mi još samo ovo veče. Ono solište izgleda da je isprano. Tri puta sam izgutao, a Karl, onaj Austrijanac i Vanderobo nas pređoše. – Niko nas nije prešao, – reče Pop. – Popij još jednu. Ručali smo; ručak je bio veoma dobar, i upravo kad smo ga završili dođe Kati i reče da neko želi da vidi Popa. Ugledasmo im prvo senke na šatoru a zatim se i oni sami pojaviše ispred šatora. Bio je to onaj starac koga smo videli prvog dana, ali sada je bio opremljen kao lovac i nosio je jedan dugačak luk i tobolac sa strelama. Izgledao je stariji, neugledniji i umorniji nego ikad, a njegova oprema očigledno je bila maska. S njim je bio onaj Vanderobo sa zasečenim i uvijenim ušima; stajao je na jednoj nozi koju je prstima druge češkao ispod kolena. Glavu beše nakrivio na jednu stranu; imao je usko, glupavo i nepošteno lice. Starac je bio ozbiljan dok je nešto govorio Popu, gledajući ga pravo u oči i govoreći polako, bez ikakvih gestova. – Kakav je to štos? Jel’ se on to ovako udesio da bi dobio nešto skautske love? – Čekaj, – reče Pop. – Samo pogledaj ove dve cvećke, – rekoh. – Onog Šilju Vanderoba i ovog vašljivog matorog prevaranta. Pope, šta ti on to kaže? – Još nije završio, – reče Pop. Najzad starac završi i nasloni se na svoje vlasništvo – luk. Obojica su izgledali veoma umorni i sećam se da sam pomislio: „Gle, dva odvratna mangupa!”.