Alyson Noel - Besmrtnici - 1. Zauvijek

2 Alyson Noel - Serijal Besmrtnici ZAUVIJEK Knjiga prva Za Jolynn "Snarky" Benn, moju prijateljicu u mnogim životima (u sljedećem životu bit ćemo rock-zvijezde!)

3 ZAHVALE Ne bih mogla napisati ovu knjigu da nije bilo beskrajne darežljivosti i mudrosti ovih ljudi: - doktora Briana L. Weissa i Christine Gikas, koji su mi pokazali prošlost kakvu nikad ne bih mogla zamisliti; - Jamesa Van Praagha, koji me naučio gledati svijet na posve nov način; - moje agentice Kate Schafer, koja me tako vješto vodi naprijed; - moje urednice Rose Hilliard, koja vrlo pažljivo barata mojim pričama, - moje lektorice NaNae V. Stoelzle, s kojom sam surađivala na nekoliko knjiga i koja mi uštedi crvenjenje zbog raznih gramatičkih pogrešaka; te - kao i uvijek – - Sandyja, posljednjeg renesansnog čovjeka. BOJE AURA Crvena: energija, snaga, ljutnja, seksualnost, strast, strah, ego Narančasta:samokontrola,ambicija,hrabrost, paţljivost, nedostatakvolje, ravnodušnost Žuta: optimistična, sretna, intelektualna, prijateljska, neodlučna, povodljiva Zelena: smirena, iscjeljujuća, suosjećajna, prijetvorna, ljubomorna Plava: duhovna, odana, kreativna, senzibilna, ljubazna, promjenjivih raspoloţenja Ljubičasta: izrazito duhovna, mudrost, intuicija Indigo: dobrohotnost, iznimno intuitivna, tragač Ružičasta: ljubav, iskrenost, prijateljstvo Siva: depresija, tuga, iscrpljenost, niska razina energije, sumnjičavost Smeđa: pohlepa, samoţivost, tvrdoglavost Crna: nedostatak energije, bolest, neizbjeţna smrt Bijela: savršena ravnoteţa Jedina tajna koju ljudi čuvaju jest besmrtnost. Emily Dickinson

4 PRVO POGLAVLJE ˝Pogodi tko je?" Havenini topli, znojni dlanovi čvrsto mi pritišću obraze, a potamnjeli rub njezina prstena s lubanjom ostavlja mi mrlju na koţi. Premda su mi oči pokrivene i zatvorene, znam da joj je crno obojena kosa počešljana na razdjeljak u sredini, da crni korzet od vinila nosi preko dolčevitke (u skladu s pravilima odijevanja u našoj školi), da joj nova duga crna satenska suknja već ima rupu blizu obruba, tamo gdje ju je zakvačila vrhom Doc Martensica, i da joj se oči doimaju zlatnima, ali samo zato što ima ţute leće. Znam i da joj tata nije na "sluţbenom putu" kao što je rekao, da je mamin osobni trener više "osobni" nego "trener", i da joj je mlaĎi brat slomio Evanescenceov CD, ali joj se to boji priznati. Ali ne znam to zato što je uhodim ili zato što virim ili zato što mi je to rekla. Znam jer sam vidovita. "Brţe malo! Pogodi! Sad će zvoniti!" kaţe ona, a glas joj je grub i hrapav kao da puši kutiju na dan, premda je samo jednom u ţivotu zapalila cigaretu. Odugovlačim, razmišljajući tko je posljednja osoba na svijetu s kojom bi htjela da je zamijene. "Je li Hilary Duff?" "Bljak. Probaj opet!" Još jače mi stisne oči, jer ne zna da ne moram vidjeti da bih znala. "Je li gospoĎa Marilyna Mansona?" Nasmije se i odmakne ruke, lizne palac i nacilja prema mrljavoj tetovaţi koju mi je ostavila na obrazu, ali podignem ruku i preduhitrim je. Ne zato što mi se gadi i sama pomisao na njezinu slinu (mislim, znam da je zdrava), nego zato što ne ţelim da me opet dotakne. Dodiri previše otkrivaju, iscrpljuju me, pa se trudim izbjeći ih po svaku cijenu. Primi me za kapuljaču od majice i skine mi je s glave, pogleda prema mojim slušalicama i upita: "Što slušaš?" Gurnem ruku u dţep za iPod kakav sam ušila u sve svoje majice s kapuljačom, a koji sveprisutne bijele kabele skriva od pogleda profesora, pa joj pruţim iPod i gledam kako oči samo što joj ne iskoče dok pita: "Koji je to vrag? Trešti do besvijesti! Tko je to?"

5 Moj iPod visi izmeĎu nas, tako da obje moţemo čuti kako Sid Vicious vrišti o anarhiji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iskreno, pojma nemam je li Sid za anarhiju ili protiv nje. Znam samo da je zamalo dovoljno glasan da otupi moja preosjetljiva čula. "Sex Pistolsi", kaţem, ugasim iPod i vratim ga u tajno spremište. "Čudim se da si me uopće i čula", nasmiješi se ona, a uto zazvoni školsko zvono. Ali ja samo slegnem ramenima. Ne moram slušati da bih čula. Premda to ne spominjem. Kaţem joj samo da se vidimo pod odmorom na ručku i krenem preko školskog dvorišta prema svojoj učionici pa se trgnem osjetivši kako su joj se dvojica tipova prikrala s leĎa i stala joj na rub suknje, zbog čega Haven zamalo padne. Ali ona se okrene, sloţi prste u znak zla (okej, nije to stvarno znak zla, nego nešto što je izmislila) i ošine ih pogledom ţutih očiju, na što oni odmah ustuknu i ostave je na miru. A ja uzdahnem od olakšanja i ulazim u učionicu, znajući da će energija Havenina dodira uskoro izblijedjeti. Hodam prema svojoj klupi u straţnjim redovima, izbjegavajući torbu koju mi je Stacia Miller namjerno postavila na put i ne obazirući se na njezinu svakodnevnu serenadu: "Luzerica!", koju pjevuši u pola glasa. Sjednem, iz torbe izvadim knjigu, biljeţnicu i penkalu, stavim slušalice i navučem kapuljaču preko glave, odloţim ruksak na prazan stolac kraj sebe i čekam da se pojavi profesor Robins. Profesor Robins uvijek kasni. Uglavnom zato što izmeĎu satova voli potegnuti iz male srebrne ploške. Ali to radi samo zato što ţena cijelo vrijeme viče na njega, kći ga smatra gubitnikom, a on mrzi više-manje cijeli svoj ţivot. Sve sam to saznala već prvoga dana u ovoj školi, kad su nam se ruke slučajno dodirnule dok sam mu pruţala dokumente o premještaju. Zato sad, kad god mu trebam nešto predati, to samo ostavim na njegovu stolu. Zatvorim oči i čekam, prsti mi se šuljaju pod majicu da promijenim pjesmu, a umjesto vrištanja Sida Viciousa biram nešto tiše, njeţnije. Sad kad sam u razredu, ne treba mi tolika buka. Čini se da uz mali broj učenika u odnosu na profesora uspijevam vidovnjačku energiju drţati pod nadzorom. Nisam oduvijek čudakinja. Prije sam bila normalna tinejdţerica. Takva koja odlazi na školske plesnjake, zaljubljuje se u slavne osobe i jako je ponosna na svoju dugu plavu kosu da je ni u ludilu ne bi zavezala u rep i sakrila je ispod velike kapuljače. Imala sam mamu, tatu, mlaĎu sestru koja se zvala Riley i slatku ţutu labradoricu koja se zvala Buttercup. Ţivjela sam u lijepoj kući u dobroj četvrti, u Eugene u Oregonu. Bila sam popularna, sretna i jedva sam čekala da počne treći razred, jer baš sam bila ušla u ekipu

6 navijačica. Moj je ţivot bio potpun i svijet mi je bio na dlanu. Premda je ovaj posljednji dio totalni klišej, on je i ironično istinit. A ipak, što se mene tiče, sve je to samo rekla-kazala, jer sve od trenutka nesreće jedino čega se jasno sjećam jest umiranje. Imala sam ono što nazivaju iskustvom bliske smrti. Samo što je to pogrešan naziv. Jer, vjerujte mi, nije tu bilo ničega "bliskog". U jednom smo trenutku moja mlaĎa sestra Riley i ja sjedile na straţnjem sjedalu tatina monovolumena, a Buttercup je leţala s glavom u Rileynu krilu, lagano me lupkajući repom po nozi, a već u sljedećem trenutku svi su zračni jastuci bili napuhani, auto posve slupan, a ja sam sve promatrala izvana. Gledala sam olupinu - smrskano staklo, iskrivljena vrata, prednji branik u smrtonosnom zagrljaju s borom - pitajući se što je pošlo po zlu i istodobno se nadajući i moleći da su se i svi drugi izvukli. A onda sam začula poznati laveţ, okrenula se i ugledala ih kako hodaju niz puteljak, a Buttercup je trčkarala ispred njih mašući repom. Krenula sam za njima. Isprva sam pokušala potrčati da ih sustignem, ali zatim sam usporila i odlučila se još malo zadrţati. Htjela sam malo lunjati kroz to golemo polje pulsirajućih stabala i uzdrhtalih cvjetova, sklopiti oči pred zasljepljujućom izmaglicom koja se odbijala od svega i pod čijim je sjajem sve svjetlucalo. Obećala sam si da ću ostati samo na trenutak. Da ću se ubrzo vratiti i pronaći ih. Ali kad sam se napokon osvrnula, uhvatila sam tek pogled na njih kako mi nasmiješeni mašu dok prelaze most, samo nekoliko sekunda prije no što su iščeznuli. Uspaničila sam se. Posvuda sam ih traţila. Trčala sam amo pa tamo, ali sve mi je izgledalo isto - topla, bijela, blistava, svjetlucava, predivna, idiotska, vječna izmaglica. Klonula sam na tlo, koţa mi se najeţila od hladnoće, cijelo mi se tijelo trzalo, a ja sam plakala, vrištala, psovala, preklinjala, davala obećanja za koja sam znala da ih nikad neću moći ispuniti. Zatim sam začula kako netko kaţe: "Ever? Tako se zoveš? Otvori oči i pogledaj me." Zateturala sam natrag na površinu. Natrag na mjesto gdje je sve bilo bol i jad i vlaţna rana na mom čelu. Zurila sam u tipa koji se nadvijao nada mnom, zagledala se u njegove tamne oči i prošaptala: "Ja sam Ever", tik prije nego što sam se opet onesvijestila. DRUGO POGLAVLJE

7 Nekoliko trenutaka prije ulaska profesora Robinsa, spustim kapuljaču, ugasim iPod i pretvaram se da čitam knjigu, ne trudeći se niti podići pogled kad on kaţe: "Razrede, ovo je Damen Auguste. Upravo se doselio ovamo iz New Mexica. Dobro, Damene, sjedni na ono prazno mjesto straga, pokraj Ever. Sluţit ćeš se njezinom knjigom dok ne dobiješ svoju." Damen je prezgodan. Ne moram podići pogled da bih to znala. Dok hoda prema meni, usredotočujem se na svoju knjigu, jer ionako već previše znam o svojim kolegama iz razreda. Što se mene tiče, svaki dodatni trenutak neznanja zaista je blaţenstvo. Ali prema najintimnijim mislima Stacije Miller, koja sjedi dva reda ispred mene, Damen Auguste je komad i pol. Njezina najbolja prijateljica Honor potpuno se slaţe s njom. Baš kao i Honorin dečko Craig, ali to je već posve druga priča. "Hej." Damen sjeda na stolac pokraj mene, a moj ruksak prigušeno bubne kad ga je spustio na pod. Kimnem glavom, odbijajući pogledati više od njegovih sjajnih, crnih motorističkih čizama. Više su u stilu muškog modnog časopisa GQ nego Hells Angelsa. Nikako se ne uklapaju meĎu redove šarenih japanki koje trenutačno krase zeleni tepih na podu naše učionice. Profesor Robins kaţe nam neka otvorimo knjige na 133. stranici, što potakne Damena da se nagne prema meni i upita: "Te smeta ako gledam?" Oklijevam, grozeći se blizine, ali gurnem knjigu daleko od sebe prema njemu, sve dok zamalo nije pala s klupe. On primakne stolac, smanjivši mali razmak izmeĎu nas, a ja uzmaknem na krajnji rub svog stolca i skrivam se ispod kapuljače. Tiho se nasmije, ali nemam pojma što mu to znači, jer ga još uvijek nisam pogledala. Znam samo da je zvučalo veselo i kao da se zabavlja, ali bilo je tu još nečega. Spustim se još niţe, obraz na dlanu, pogled na satu. Odlučna u namjeri da se ne obazirem na sve prezirne poglede i kritičke primjedbe na moj račun. Stvari poput: Jadan taj novi seksi komad, mora sjediti kraj te frikuše! To zrači iz Stacije, Honor, Craiga i otprilike svih ostalih u učionici. Osim iz profesora Robinsa, koji čeka kraj sata gotovo jednako ţeljno kao i ja. Pod odmorom za ručak svi već bruje o Damenu. Jesi li vidjela onog novog tipa Damena? Baš je zgodan... Seksi... Čula sam da je iz Meksika... Ne, mislim da je iz Španjolske... Tak' svejedno, stranac je, uglavnom... Da znaš da ću ga pozvati na Zimsku zabavu... ali još ga i ne poznaješ... Ništa se ti ne brini, upoznat ću ga...

8 "Isuseboţe, jesi vidjela onog novog tipa Damena?" Haven sjeda pokraj mene, vireći kroz predugačke šiške čiji zašiljeni vrhovi završavaju tik prije tamnocrvenih usana. "Daj, molim te, nemoj i ti." Zavrtim glavom i zagrizem jabuku. "Ne bi to govorila da si imala privilegij vidjeti ga", kaţe ona, vadeći kolač s kremom od vanilije iz njegove ruţičaste kutije pa odmah lizne glazuru s vrha, kao i obično, premda bi po njezinoj odjeći čovjek pretpostavio da bi radije pila krv nego jela slatke kolačiće. "Razgovarate o Damenu?" šapne Miles, skliznuvši na klupu pokraj nas oslanjajući se laktovima na stol, a pogled mu luta od mene do nje, dok mu se dječačko lice izvija u cerek. "Prezgodan! Jeste li vidjele čizme? Tako su Vogue. Mislim da ću ga pitati hoće li mi biti sljedeći dečko." Haven ga pogleda kroz suţene ţute oči. "Prekasno. Ja sam ga prva vidjela." "Oprosti, nisam znao da se pališ na negote." On se zasmijulji i zakoluta očima, odmatajući sendvič. Haven se nasmije. "Kad izgledaju kao on, itekako se palim. E, časna riječ, tako je prokleto zgodan da ga jednostavno moraš vidjeti." Ona zavrti glavom, uzrujana time što se ne mogu uključiti u nešto što ih tako zabavlja. "Tako je zgodan da bi ga trebalo zabraniti!" "Nisi ga još vidjela?" Miles čvrsto drţi sendvič i zuri u mene s nevjericom. Gledam u stol, pitajući se bih li trebala jednostavno slagati. Rade toliku dramu oko toga da mi se laţ čini kao jedini izlaz. Ali ne mogu lagati. Ne njima. Haven i Miles najbolji su mi prijatelji. Jedini prijatelji. Ionako se osjećam kao da im već previše toga tajim. "Sjedio je kraj mene na engleskom", kaţem napokon. "Bili smo prisiljeni sluţiti se istom knjigom. Ali nisam ga dobro pogledala." "Prisiljeni?" Haven odmakne šiške na jednu stranu da bi bolje vidjela luĎakinju koja se usudila takvo što izreći. "Jadna ti, sigurno ti je bilo tako teško, koja grozota." Zakoluta očima i uzdahne. "Časna riječ, nemaš pojma koliko si sretna. A ne znaš to cijeniti." "Koju knjigu?" upita Miles, kao da će naslov otkriti nešto značajno. "Orkanske visove." Slegnem ramenima, spustim ogrizak jabuke na sredinu papirnatog ubrusa i preklopim rubove okolo naokolo. "A tvoja kapuljača? Je li ti bila na glavi?" upita Haven. Prisjećam se kako sam je navukla baš dok mi je prilazio. "Ahm, je", kaţem. "Sto posto sam je imala." Kimam glavom. "Pa, hvala ti bar na tome", promrmlja ona, lomeći kolač napola. "Jer uopće mi ne treba konkurencija u obliku plavokose boţice."

9 Zgrčim se i opet se zagledam u stol. Neugodno mi je kad ljudi govore takve stvari. Čini se da sam prije uţivala u tome, ali više ne. "A što je s Milesom? Njega ne smatraš konkurencijom?" upitam, skrećući pozornost sa sebe na nekoga tko to zna istinski cijeniti. "Je", Miles proĎe rukom kroz kratku smeĎu kosu i okrene nam svoj bolji profil. "Nemoj mene isključiti." "Totalno sporedno", kaţe Haven, otresajući bijele mrvice iz krila. "Damen i Miles ne igraju za istu ekipu. Što znači da njegov manekenski izgled ne igra nikakvu ulogu." "Kako znaš za koju stranu igra?" upita Miles, odčepljujući svoju vitaminiziranu vodu i suzivši pogled. "Kako moţeš biti tako sigurna?" "Imam gej-radar", kaţe ona, kucnuvši se po čelu. "A, vjeruj mi, moj gejdar ga ne registrira." Ne samo da je Damen bio sa mnom na prvom satu engleskog, nego i na šestom satu likovnog (nije sjedio pokraj mene i nisam ga gledala, ali misli koje su se kovitlale učionicom, čak i one koje je mislila profesorica Machado, rekle su mi sve što sam trebala znati), nego je sad još i parkirao svoj auto kraj moga. I premda sam dosad uspjela izbjeći pogled na sve drugo osim na njegove čizme, znala sam da se ovaj put neću moći izvući. "Isuseboţe, evo ga! Točno kraj nas!" zaskviči Miles onim svojim visokim, pjevuckavim šaptom koji čuva za najuzbudljivije trenutke u ţivotu. "A vidi mu auto, sjajni, crni BMW, s polariziranim staklima. Lijepo, jako lijepo. Okej, evo kako ćemo: ja ću otvoriti svoja vrata i slučajno lupiti u njegova, što će mi dati savršen izgovor da porazgovaram s njim." Okrene se, čekajući moj pristanak. "Nemoj mi ogrepsti auto. Ni njegov. Ni bilo koji drugi", kaţem, vrteći glavom i vadeći ključeve. "Dobro." On napući usne. "Gazi mi po snovima, samo ti daj. Ali učini si uslugu i baci oko na njega! A onda pogledaj mene u oči i reci mi da ti nije došlo da vrisneš i padneš u nesvijest." Zakolutam očima i provučem se izmeĎu svog auta i loše parkirane VW bube, koja stoji pod takvim kutom da se čini da pokušava naskočiti na moju Miatu. I baš kad se spremam otključati vrata, Miles mi povuče kapuljaču s glave i sunčane naočale s nosa pa potrči na stranu suvozača, gdje mi ne baš suptilnim pokretima glave i upiranjem palca daje znak neka pogledam Damena koji stoji iza njega. Pa to i činim. Jer, budimo realni, ionako to ne mogu zauvijek izbjegavati. I tako, duboko udahnem i pogledam. A ono što vidim ostavlja me bez riječi, ne mogu trepnuti, ne mogu se pomaknuti.

10 I premda mi Miles počinje mahati, šibajući me pogledom i dajući mi sve moguće znakove za prekid misije i povratak u stoţer, ne mogu to učiniti. Htjela bih, jer znam da svojim ponašanjem samo potvrĎujem općerašireno mišljenje da sam totalna čudakinja, ali zaista ne mogu. Ne samo zato što je s tom sjajnom crnom kosom koja mu dopire do ramena i uvija se oko visoko postavljenih jagodičnih kostiju Damen neporecivo prelijep, nego i zato što, kad je skinuo sunčane naočale i kad su nam se pogledi sreli, vidim da su njegove bademaste oči duboke, tamne i neobično poznate, s trepavicama tako gustim da se gotovo doimaju laţnima. A tek usta! Usne su mu pune, savršena oblika, zamamne. A tijelo koje drţi tu glavu visoko je, vitko, napeto i odjeveno u crno. "Ovaj, Ever? Ha-loo? Sad se moţeš probuditi. Molim te." Miles se okrene prema Damenu, nervozno se smijući. "Ispričavam se zbog frendice, obično na glavi ima kapuljaču." Nije da ne znam da moram prestati. A trebam prestati odmah. Ali Damenove oči ne skidaju pogled s mojih i kao da postaju sve tamnije kako mu se usne polako izvijaju prema gore. No nije me tako opčinila njegova posvemašnja ljepota. Nema nikakve veze s tim. Stvar je uglavnom u tome što cijelo njegovo tijelo, od veličanstvene glave pa sve dolje do crnih motorističkih čizama s tupo odrezanim vrhom, okruţuje potpuna praznina. Nema boje. Nema aure. Nema pulsirajućih svjetlosnih efekata. Svi imaju auru. Svakom ţivom biću iz tijela zrači kovitlac boja. Energetsko polje duginih boja kojeg nisu svjesni. Nije opasno, ni zastrašujuće, niti je loše u ikojem pogledu, nego je jednostavno dio vidljivog (barem meni) magnetskog polja. Prije nesreće nisam ni znala za takve stvari. I sigurno ih nisam mogla vidjeti. Ali od trenutka kad sam u bolnici došla k sebi, zamjećivala sam boje posvuda. "Jesi li dobro?" upitala me crvenokosa medicinska sestra, tjeskobno me pogledavajući. "Jesam, ali zašto ste tako ruţičasti?" Škiljila sam u nju, zbunjena pastelnim sjajem koji ju je obavijao. "Zašto sam kakva?" Trudila se ne zvučati zabrinuto. "Ruţičasti. Oko cijelog tijela, a pogotovo oko glave." "Dobro, dušo, samo se ti odmaraj, a ja idem po doktora", rekla je, izišla iz sobe i otrčala niz hodnik.

11 Tek nakon baraţe pregleda očiju, snimanja mozga i psiholoških procjena naučila sam da je činjenicu da vidim cijeli spektar boja bolje zadrţati za sebe. A kad sam počela čuti misli, preko dodira saznavati ţivotne priče i uţivati u čestim posjetima svoje pokojne sestre Riley, već sam znala da nije pametno o tome razgovarati s drugima. Toliko sam se već navikla na ovakav ţivot da sam već i zaboravila da postoji neki drugi. Ali pogled na Damena okruţenog samo sjajnom crnom bojom njegova skupog auta mali je podsjetnik na sretnija, normalnija vremena. "Ever, zar ne?" kaţe Damen, a osmijeh mu polako grije lice, otkrivajući samo još jedno njegovo savršenstvo, blistavo bijele zube. Stojim i pokušavam skrenuti pogled s njega dok se Miles naglašeno nakašljava. Sjetivši se koliko ne voli da ga se ignorira, pokaţem prema njemu i kaţem. "Joj, oprosti. Miles, Damen. Damen, Miles." A cijelo to vrijeme pogled mi je i dalje prikovan na njega. Damen nakratko skrene pogled prema Milesu, a onda se opet usredotoči na mene. I premda znam da zvuči ludo, u djeliću sekunde kad me nije gledao osjećala sam se neobično hladno i slabo. Ali čim mi se njegov pogled vratio, sve je opet dobro i toplo. "Mogu li te zamoliti za uslugu?" Smiješi mi se. "Hoćeš li mi posuditi svoj primjerak Orkanskih visova? Moram nadoknaditi gradivo, a večeras neću stići do knjiţare." Posegnem u ruksak, izvadim knjigu čije stranice već imaju magareće uši i pruţim mu je, drţeći je meĎu vršcima prstiju. Dio mene ţudi za tim da nam se prsti sretnu, da dotaknem tog prekrasnog neznanca, ali drugi dio, onaj snaţniji, mudriji, vidoviti dio mene ustručava se, bojeći se groznog bljeska uvida koji dolazi sa svakim dodirom. Tek kad je već bacio knjigu u auto, spustio naočale i rekao: "Hvala, vidimo se sutra", shvaćam da se osim laganih trnaca u vršcima prstiju nije dogodilo ništa drugo. A prije nego što sam uspjela odgovoriti, on već kreće s parkirališnog mjesta i odlazi. "Oprosti," kaţe Miles, zavrti glavom pa sjedne u auto kraj mene, "ali kad sam rekao da ćeš totalno poludjeti kad ga vidiš, nije to bio prijedlog da se tako ponašaš, nisi me baš trebala shvatiti doslovno. Stvarno, Ever, što ti je bilo? Jer bilo je turbo čudno i neugodno, skoro k'o da si rekla 'Hej, zovem se Ever i sad ću te uhoditi i pratiti posvuda!' Ozbiljno ti kaţem. Mislio sam da ćemo te morati oţivljavati. A vjeruj mi, imaš vraške sreće da naša draga

12 frendica Haven nije bila tamo, jer ako se sjećaš, ipak ga je ona prva vidjela..." Miles nastavlja u sličnom tonu, blebećući tako cijelim putem kući. Ali puštam ga, dok se probijamo kroz promet, a prstom rastreseno pratim debeli crveni oţiljak na čelu, onaj koji skrivam šiškama. Jer, mislim, kako objasniti to da su, nakon nesreće, jedini ljudi čije misli ne čujem, u čije ţivote nemam uvid i čije aure ne vidim, oni koji su već mrtvi? TREĆE POGLAVLJE UĎem u kuću, dohvatim bocu vode iz hladnjaka i odem gore u svoju sobu, jer ne moram dalje provjeravati da bih znala da je Sabine još na poslu. Sabine je uvijek na poslu, što znači da više-manje sve vrijeme cijelu veliku kuću imam za sebe, premda se obično zadrţavam samo u svojoj sobi. Ţao mi je Sabine. Ţao mi je da joj se ţivot za koji se toliko bila trudila zauvijek promijenio onoga dana kad je zaglavila sa mnom. Ali s obzirom na to da je moja mama bila jedinica, a sve su moje bake i djedovi poumirali prije moje druge godine, nije baš imala previše izbora. Mislim, mogla sam doći ţivjeti s njom, tatinom jedinom sestrom, blizankom, ili da me smjeste kod udomitelja dok ne navršim osamnaest godina. I premda ništa ne zna o odgoju djece, još me nisu ni otpustili iz bolnice, a ona je već bila prodala stan, kupila ovu veliku kuću i unajmila jednog od najpoznatijih dizajnera interijera u okrugu Orange da mi sredi sobu. Mislim, imam sve uobičajene stvari kao što su krevet, komoda i radni stol. Ali imam i tanki LCD televizor, golemu garderobu, veliku kupaonicu s jacuzzijem i odvojenom tuš-kabinom, balkon s veličanstvenim pogledom na ocean, vlastitu sobu za odmor/igre gdje je još jedan tanki TV, mali šank sa sudoperom, mikrovalna, mini hladnjak, perilica za posuĎe, glazbena linija, kauči, stolovi, vreće za sjedenje, sve. Prije bih dala sve za takvu sobu, a sad bih dala sve samo da se mogu vratiti u to prije. Sabine većinu vremena provodi u društvu drugih odvjetnika i svih tih velikih faca koje njezina tvrtka zastupa, pa pretpostavljam da je vjerojatno mislila da mi je sve to potrebno. A nikad nisam bila sigurna je li razlog zašto

13 nema djece to što stalno radi pa nema vremena, ili jednostavno još nije upoznala pravog muškarca, ili nikad nije ţeljela djecu, ili moţda sve to. Moţda se čini da bih to trebala znati, s obzirom na to da sam vidovita i sve to. Ali ne vidim nuţno nečije motivacije, uglavnom vidim dogaĎaje. Cijeli niz slika koje odraţavaju nečiji ţivot, kao strip ili nešto, ali sličnije najavi za film. Doduše, katkad vidim samo simbole koje moram dešifrirati da bih im mogla shvatiti značenje. Otprilike kao s kartama za tarot, ili kao kad smo lani morali za lektiru čitati Ţivotinjsku farmu. Nije to sto posto nepogrešivo i ponekad sve krivo shvatim. No kad god se to dogodi, otkrijem da ima veze sa mnom i s činjenicom da neke slike nemaju samo jedno značenje. Kao onaj put kad sam veliko srce s pukotinom po sredini krivo protumačila kao slomljeno srce - sve dok se ţena nije srušila na pod zbog srčanog udara. Koji put dešifriranje zna biti zbunjujuće. No same slike nikada ne laţu. Uglavnom, ne mislim da trebaš biti vidovit kako bi znao da ljudi, kad sanjaju o djeci, obično zamišljaju maleni smotuljak u dekici pastelnih boja, a ne plavooku, plavokosu tinejdţericu visoku metar šezdeset tri, s ekstrasenzornom percepcijom i par tona emocionalne prtljage. Zato se trudim biti tiha, puna poštovanja i ne smetati Sabine. A činjenicu da gotovo svakoga dana razgovaram sa svojom pokojnom sestricom drţim za sebe. Riley se prvi put pojavila usred noći, stojeći u podnoţju mog bolničkog kreveta, u jednoj ruci drţeći cvijet, a drugom mi mašući. Još uvijek nisam sigurna što me točno probudilo, jer nije ništa rekla, niti je proizvela ikakav zvuk. Valjda sam osjetila njezinu prisutnost ili tako nešto, moţda promjenu u sobi ili neku napetost u zraku. Isprva sam pomislila da je halucinacija, samo još jedna nuspojava lijekova protiv bolova koje su mi davali. Ali nakon hrpe treptanja i trljanja očiju i dalje je bila tamo, a ni u jednom trenutku nije mi palo na pamet vrisnuti ili pozvati pomoć. Gledala sam kako obilazi krevet i prilazi mi, pokazuje na gips na mojim rukama i nozi pa se smije. Bio je to nečujan smijeh, ali svejedno, meni baš i nije bilo smiješno. Čim je uočila ljutnju na mom licu, izraz na njenom promijenio se i gestama me upitala boli li me. Slegnula sam ramenima, još uvijek malo nesretna zato što mi se smijala i prilično izbezumljena njezinom prisutnošću. I premda nisam bila posve uvjerena da je to ona, svejedno sam upitala: "Gdje su mama, tata i Buttercup?" Nakrivila je glavu, kao da mi pokazuje da stoje pokraj nje, ali ja sam vidjela samo prazninu.

14 "Ne razumijem." Ali samo se nasmiješila, sklopila ruke i nagnula glavu na stranu, pokazujući mi da bih trebala spavati. Zatvorila sam oči, premda prije nikad ne bih poslušala neku njezinu zapovijed. A onda sam ih jednako brzo otvorila i rekla: "Hej, tko ti je rekao da smiješ posuditi moju vestu?" U trenutku je nestala. Priznajem, ostatak te noći provela sam ljuta na sebe što sam postavila tako glupo, plitko i sebično pitanje. Imala sam priliku dobiti odgovore na neke od najvećih ţivotnih tajni, moţda steći uvid u stvari o kojima ljudi nagaĎaju stoljećima. Ali ne, ja sam protratila taj trenutak prodikujući sestri zato što mi je kopala po ormaru. Čini se da stare navike zaista teško umiru. Kad se drugi put pojavila, bila sam tako zahvalna što je vidim da uopće nisam spominjala činjenicu da na sebi ima moju omiljenu vestu i moje najbolje traperice (koje su joj bile tako dugačke da se donji dio nogavica razlio kao lokva oko njezinih gleţnjeva) i narukvicu s privjescima koju sam dobila za trinaesti roĎendan, a koju je ona uvijek ţeljela. Umjesto toga, samo sam se nasmiješila i kimnula, pretvarajući se da uopće nisam primijetila. Nagnula sam se prema njoj i zaškiljila. "Gdje su mama i tata?" upitala sam, misleći da će se pojaviti ako dovoljno prodorno pogledam. Ali Riley se samo nasmiješila i zamahala rukama kao krilima. "Hoćeš reći da su anĎeli?" Oči su mi se raširile. Zakolutala je očima i zatresla glavom, drţeći se za struk dok se presavijala od nečujnog smijeha. "Okej, dobro, nema veze." Bacila sam se natraške na jastuke, misleći u sebi da si malo previše dopušta, pa makar bila mrtva. "Reci mi, kako je tamo?" upitala sam, ne ţeleći se svaĎati. "Jesi li... pa... ţiviš li u raju?" Sklopila je oči i podigla ruke, kao da drţi nešto, a onda se niotkud pojavila slika. Nagnula sam se naprijed, gledajući sliku nečega što je zacijelo bio raj u krem paspartuu i kićenom zlatnom okviru. Ocean je bio duboko plave boje, litice neravne, pijesak zlatan, drveće rascvjetano, a u daljini se vidjela sjenovita silueta otočića. "Zašto onda sad nisi tamo?" upitala sam. Kad je slegnula ramenima, slika je nestala. Kao i ona. U bolnici sam provela više od mjesec dana, zbog višestrukih prijeloma, potresa mozga, unutrašnjeg krvarenja, površinskih rana i nagnječenja te prilično duboke posjekotine na čelu. Dok sam ja leţala u zavojima i gipsu i na lijekovima protiv bolova, na Sabineina je leĎa pao teret iseljenja svega iz

15 naše kuće, dogovor oko pogreba i pakiranje mojih stvari za veliku selidbu na jug. Rekla mi je neka sastavim popis svega što ţelim ponijeti sa sobom. Svih stvari koje bih htjela vući sa sobom iz svog savršenog prijašnjeg ţivota u Eugeneu u Oregonu, u zastrašujući novi ţivot u Laguna Beachu u Kaliforniji. Ali nisam htjela uzeti ništa osim nekoliko komada odjeće. Nisam mogla podnijeti pomisao ni na jedan podsjetnik na sve što sam izgubila, jer nekakva glupa kutija puna sranja ionako mi ne moţe vratiti obitelj. Cijelo vrijeme dok sam leţala u toj sterilnoj bijeloj sobi, redovito me posjećivao psiholog, neki nadobudni staţist u beţ vesti s notesom, koji je svaki sastanak počinjao istim bezveznim pitanjem o tome kako se nosim s "ogromnim gubitkom" (njegove riječi, ne moje). Nakon toga bi me pokušao uvjeriti neka odem do sobe 618, gdje su odrţavali terapiju za ţalobnike. Ali nije bilo teorije da se uključim u takvo što. Nije bilo teorije da sjedim u krugu s hrpom oţalošćenih ljudi, čekajući da doĎe red na mene pa da s njima podijelim priču o najgorem danu u svom ţivotu. Jer kako bi mi to pomoglo? Kako bi mi moglo biti bolje ako potvrdim ono što već znam, da ne samo što sam odgovorna za to što se dogodilo mojoj obitelji, nego i da sam bila toliko glupa, toliko sebična i toliko lijena da sam se zadrţala, gubila vrijeme, odgaĎala odlazak i uskratila si vječnost? Tijekom leta od Eugenea do zračne luke John Wayne, Sabine i ja nismo previše razgovarale. Pretvarala sam se da je to zbog moje tuge i ozljeda, ali zapravo samo samo trebala mali odmak od svega. Znala sam sve o sukobu osjećaja koji se odvijao u njoj, o tome kako je jedan dio nje očajnički ţelio postupiti ispravno, dok se drugi nije prestajao pitati: Zašto ja? Ja se nikad ne pitam: Zašto ja? Najčešće razmišljam: Zašto oni, a ne ja? Osim toga, nisam je htjela povrijediti. Nakon što se toliko trudila, primila me u svoj ţivot i pokušala mi osigurati dom, nisam mogla riskirati da joj dam na znanje kako su, što se mene tiče, sav njezin trud i sve dobre namjere potpuni gubitak vremena. Da me isto tako mogla ostaviti u nekoj rupetini i da bi meni bilo posve svejedno. Voţnja do nove kuće bila je samo izmaglica od sunca, mora i pijeska, i kad je Sabine otvorila vrata i povela me na kat do moje sobe, ogledala sam se po njoj onako reda radi i promrmljala nešto što je otprilike zvučalo kao hvala. "Ţao mi je što te sad moram ostaviti", rekla je, očigledno jedva čekajući da se vrati u ured gdje je sve organizirano, konzistentno i nema nikakve sličnosti s fragmentiranim svijetom istraumatizirane tinejdţerice.

16 Istog trena kad su se vrata za njom zatvorila, bacila sam se na krevet, zarila lice u dlanove i počela plakati kao kišna godina. Sve dok netko nije rekao: "Molim te, daj se pogledaj! Jesi li uopće vidjela sobu? Tanki telkač, kamin, kada koja ispušta mjehuriće? Mislim, ha-fo?" "Mislila sam da ne moţeš govoriti?" Okrenula sam se i bijesnim pogledom ošinula sestru koja je, usput rečeno, na sebi imala ruţičastu trenirku marke Juicy, zlatne najkice i periku paţ-frizure boje ciklame. "Naravno da mogu govoriti, ne budi bedasta." Zakolutala je očima. "Ali prošlih par puta..." počela sam. "Samo sam se malo zezala. Ubij me." Hodala je po mojoj sobi, prelazeći rukama preko stola, pipajući moj novi laptop i iPod koje mi je vjerojatno Sabine tamo ostavila. "Ne mogu vjerovati da imaš ovakvu sobu. Nije fer!" Podbočila se rukama na bokove i namrštila se. "A čak to i ne znaš cijeniti! Mislim stvarno, jesi li uopće vidjela balkon? Jesi li si potrudila vidjeti pogled koji imaš?" "Baš me briga za pogled", rekla sam, prekriţivši ruke na prsima i ljutito je gledajući. "Ne mogu vjerovati da si me tako nasamarila i pretvarala se da ne moţeš govoriti." Ali samo se nasmijala. "Proći će te." Promatrala sam je kako se šeće po mojoj sobi, razgrće zastore i muči se s bravom na balkonskim vratima. "Odakle ti sva ta odjeća?" upitala sam, odmjeravajući je od glave do pete, uskočivši natrag u našu staru rutinu zadirkivanja i durenja. "Jer prvo se pojaviš u mojim stvarima, a sad imaš Juicy trenirku za koju sam sigurna da ti je mama nije kupila." Nasmijala se. "Daj, molim te, kao da mi treba mamino dopuštenje sad kad si iz velikog nebeskog ormara mogu uzeti što hoću. Besplatno", rekla je, okrenula se i uputila mi osmijeh. "Stvarno?" upitala sam, a oči su mi se raširile dok mi je kroz glavu prolazila misao da je to prilično super. Ali samo je zatresla glavom i domahnula mi neka pridem. "DoĎi vidjeti koji dobar pogled imaš." Poslušala sam je. Ustala sam s kreveta, otrla oči rukavom i krenula na balkon, prošavši pokraj sestre. Zakoračila sam na kamene pločice i razrogačila oči kad sam ugledala prizor ispred sebe. "Ovo bi kao trebalo biti smiješno?" upitala sam, gledajući prizor koji je bio preslika one uramljene slike raja koju mi je bila pokazala u bolnici. Ali kad sam se opet okrenula prema njoj, više je nije bilo.

17 ĈETVRTO POGLAVLJE Riley mi je pomogla da mi se vrati pamćenje. Vodila me kroz priče iz djetinjstva, podsjećajući me na ţivot koji smo nekoć imale, na nekadašnje prijatelje, sve dok mi se sjećanja nisu počela vraćati. Pomogla mi je i da počnem cijeniti svoj novi ţivot u juţnoj Kaliforniji. Vidjevši koliko je uzbuĎena zbog moje kulerske nove sobe, blistavo crvenog kabrioleta, veličanstvenih plaţa i moje nove škole, počela sam shvaćati da i taj novi ţivot ima svoju vrijednost, iako bih radije onaj stari. I premda se još uvijek svaĎamo i prepiremo i idemo jedna drugoj na ţivce, istina je da ţivim za njezine posjete. To što je mogu opet vidjeti znači da mi nedostaje jedna osoba manje. Vrijeme koje provodimo zajedno najbolji je dio svakoga dana. Jedini problem jest činjenica da je ona toga svjesna. Tako da svaki put kad načnem temu za koju mi je rekla da je zabranjena, kad postavim pitanja poput "Kad ću vidjeti mamu, tatu i Buttercup?" ili "Kamo ideš kad nisi ovdje?" - kaţnjava me tako da se ne pojavi. Iako me muči to njezino odbijanje da sa mnom podijeli spoznaje, jasno mi je da ne smijem ustrajati. Jer nisam ni ja njoj rekla za svoje nove sposobnosti viĎenja aure ili čitanja misli, niti sam joj spomenula koliko me to promijenilo, uključujući i moj stil odijevanja. "Nikad si nećeš naći dečka ako se budeš tako oblačila", kaţe ona, leţeći na mom krevetu dok ţurno prolazim kroz jutarnju rutinu, trudeći se da se spremim za školu i iziĎem iz kuće više-manje na vrijeme. "Je, pa ne moţemo svi samo sklopiti oči i puf, eto nam nove super garderobe", odgovaram, gurajući stopala u iznošene tenisice i veţući iskrzane vezice. "Ma daj, kao da ti Sabine ne bi dala svoju karticu i rekla ti nek' si kupiš što hoćeš. A koja ti je fora s tom kapuljačom? Jesi li u nekoj bandi?" "Nemam vremena za ovo", kaţem i grabim knjige, iPod i ruksak pa krećem prema vratima. "Ideš?" Okrenem se i pogledam je, a već mi zaista ponestaje strpljenja dok ona pući usne i premišlja se. "Okej", kaţe napokon. "Ali samo ako spustiš krov. Volim vjetar u kosi." "Dobro." Krenem prema stubama. "Ali pobrini se da nestaneš prije nego što doĎemo do Milesove kuće. Grozno mi je vidjeti te kako mu sjediš u krilu bez njegova dopuštenja."

18 Miles i ja stiţemo u školu, a Haven nas već čeka na kapiji. Brzo se ogledava po kampusu i kaţe: "Okej, zvonit će za pet minuta, a Damenu ni traga. Mislite da se ispisao?" Pogledava nas, a ţute oči su joj razrogačene od panike. "Zašto bi se ispisao? Pa tek se upisao", kaţem, hodajući prema svom ormariću, dok ona trčkara uz mene, a debeli potplati njezinih čizama odbijaju se od pločnika. "Uh, jer ga nismo dostojni? Jer je zbilja prezgodan za nas?" "Ali mora se vratiti. Ever mu je posudila svoj primjerak Orkanskih visova, što znači da joj mora vratiti knjigu", kaţe Miles prije nego što ga stignem spriječiti u tome. Vrtim glavom i otvaram bravu ormarića, osjećajući Havenin ljutiti pogled na sebi. "Kad se to dogodilo?" upita ona, podbočivši se i zureći u mene. "Jer znaš da sam ga ja prva vidjela, ne? I zašto ja to ne znam? Zašto mi to nitko nije rekao? Zadnje što sam čula bilo je da ga još nisi vidjela." "O, vidjela ga je. Tako ju je zdrmalo da sam skoro morao zvati hitnu", nasmije se Miles. Opet zavrtim glavom, zatvorim ormarić i krenem niz hodnik. "Pa, istina je." On slegne ramenima, hodajući uz mene. "Čekaj malo, znači da si mi više otegotna okolnost nego prijetnja?" Haven me gleda kroz suţene, jako našminkane oči, a ljubomora joj boji auru u zagasitozelenu boju bljuvotine. Duboko udahnem i pogledam ih, razmišljajući kako bih im, da mi nisu prijatelji, rekla koliko je sve to smiješno. Pa otkad za osobu moţeš reći moj je, ja sam ga prva vidjela? Osim toga, u sadašnjem stanju osobe koja čuje glasove, vidi aure i odijeva se u preširoke majice baš i nisam materijal za upucavanje. Ali ne kaţem ništa od toga. Nego odgovaram: "Da, ja sam otegotna okolnost. Golema katastrofa koja se svakog trena moţe dogoditi. Ali ni u kojem slučaju ne predstavljam prijetnju. Najviše zato što me on ne zanima. Znam da je to teško povjerovati, s obzirom na činjenicu da je tako zgodan, seksi, zamaman, komad i pol, ili kako ga već ţelite nazvati, ali istina je da mi se Damen Auguste ne sviĎa i neznam kako bih vam to još mogla reći!" "Hm, mislim da i ne moraš reći ništa drugo", promrmlja Haven, lice kao da joj se smrznulo dok zuri ravno pred sebe. Slijedim njezin pogled sve do mjesta gdje stoji Damen, sa svojom sjajnom crnom kosom, uţarenim pogledom, veličanstvenim tijelom i znakovitim osmijehom, pa osjećam kako mi srce preskoči otkucaj ili dva dok mi on pridrţava vrata i kaţe:

19 "Hej, Ever, poslije tebe." Ţurno odtutnjim do svoje klupe, za dlaku izbjegavši naprtnjaču koju mi je Stacia stavila na put, a lice mi je crveno od stida, jer znam da je Damen iza mene i da je čuo svaku groznu riječ koju sam rekla. Bacim torbu na pod, sjednem, podignem kapuljaču i pojačam iPod, nadajući se da ću tako prigušiti buku i nekako odbiti od sebe sve što se upravo dogodilo i uvjeravajući samu sebe da je tip poput njega, netko tako samouvjeren, tako zgodan, tako nevjerojatno super, prevelika faca da bi se zamarao riječima koje je izlanuo netko poput mene. Ali baš kad sam se počela opuštati, baš kad sam uvjerila samu sebe da me nije briga, lecnem se na uţasan šok, električni naboj koji mi struji kroz koţu, udara mi u vene i od kojega mi bridi cijelo tijelo. Sve to zato što me Damen dotaknuo. Nije me lako iznenaditi. Sve otkako sam postala vidovita, to uspijeva jedino Riley, a kao da joj nikad ne dosadi smišljati nove načine da to učini. Podignem pogled od ruke do Damenova lica, ali on se samo nasmiješi i kaţe: "Htio sam ti vratiti knjigu." Pruţi mi moj primjerak Orkanskih visova. Premda znam da zvuči čudno i prilično suludo, u trenutku kad je progovorio, cijela je prostorija utihnula. Ozbiljno, u jednom trenutku bila je ispunjena zvukovima nasumičnih misli i glasova, a u sljedećem: Znajući koliko je to besmisleno, zavrtim glavom i upitam: "Jesi li siguran da je ne ţeliš zadrţati? Jer stvarno mi ne treba, već znam kako završava." Premda je već maknuo ruku s moje, još nekoliko trenutaka osjećam trnce. "I ja znam kako završava", kaţe on, gledajući me tako prodorno, tako postojano, tako prisno da sam brzo skrenula pogled. Baš kad sam se spremala opet staviti slušalice da nadglasam Stacijine i Honorine nepresušne okrutne primjedbe, Damen opet stavi ruku na moju i upita: "Što slušaš?" Cijela učionica opet uranja u tišinu. Ozbiljno, tih nekoliko kratkih sekunda nema uskovitlanih misli, nema prigušenog šapta, ničega osim njegova tihog, pjevnog glasa. Mislim, kad se to prvi put dogodilo, mislila sam da mi se samo čini. Ali ovaj put znam da je stvarno. Jer, premda svi i dalje razgovaraju, i misle i ponašaju se kao i uvijek, zvuk njegovih riječi sve to prigušuje. Zamjećujem kako mi je tijelo toplo, kako bridi, i pitam se što je tomu uzrok. Hoću reći, nije baš da mi nitko prije nije dotaknuo ruku, premda nikad prije zaista nisam osjetila ništa ni pribliţno slično.

20 "Pitao sam te što slušaš." Smiješi mi se. Osmijehom tako privatnim i intimnim da osjećam kako mi obrazi crvene. "A, ovaj... samo neku goth kompilaciju koju mi je snimila frendica Haven. Većinom stare stvari iz osamdesetih, znaš, kao Cure, Siouxsie and the Banshees, Bauhaus." Slegnem ramenima, ne uspijevajući otrgnuti pogled pa zurim u njegove oči, pokušavajući odrediti koje su točno boje. "Voliš goth?" upita on i podigne obrve, dok sumnjičavim pogledom upija moju dugačku plavu kosu skupljenu u rep, tamnoplavu majicu i čisto oprano lice bez trunčice šminke. "Ne, ne baš. To Haven sluša." Nasmijem se nervoznim, kreštavim glasom od kojega bih se najradije sva zgrčila, a moj se smijeh odbija od sva četiri zida i vraća mi se. "A ti? Što ti slušaš?" Još uvijek me gleda u oči, a na licu mu je izraz kao da ga sve to zabavlja. Baš kad sam se spremila odgovoriti, ulazi profesor Robins, zajapurenih obraza, ali ne od brzog hoda, kako svi pretpostavljaju. Damen se naslanja na stolcu, a ja duboko udahnem i skidam kapuljaču, tonući opet u poznate zvukove adolescentske tjeskobe, stresa zbog testova, kompleksa u vezi s izgledom, uništenih snova profesora Robinsa te Stacijinih, Honorinih i Craigovih misli koji se pitaju što taj zgodni tip vidi na meni. PETO POGLAVLJE Kad napokon stignem do našeg stola u kantini, Miles i Haven već su tamo. Ali, vidjevši da Damen sjedi s njima, u iskušenju sam da se okrenem i pobjegnem u suprotnom smjeru. "Smiješ nam se pridruţiti, ali samo ako obećaš da nećeš buljiti u novog učenika", smije se Miles. "Nepristojno je buljiti. Zar ti to nitko još nije rekao?" Zakolutam očima i sjednem na klupu pokraj Damena, odlučna u namjeri da im pokaţem kako sam ravnodušna na njegovu nazočnost. "A što mogu, othranili su me vukovi." Slegnem ramenima, zauzeta petljanjem oko vrećice u kojoj mi je bio ručak. "Mene su othranili transvestit i spisateljica ljubica", kaţe Miles i ispruţi ruku da ukrade narančasti bombon s vrha Havenina kolača ukrašenog za Noć vještica. "Ţao mi je, dragi moj, to nisi bio ti nego Chandler iz Prijatelja", smije se Haven. "Mene su odgojili vampiri. Bila sam prekrasna vampirska princeza, voljena, oboţavana i svi su mi se divili. Ţivjela sam u luksuznom gotičkom

21 dvorcu i nemam pojma kako sam završila za ovim odvratnim plastičnim stolom s luzerima poput vas." Mahne glavom prema Damenu. "A ti?" On otpije gutljaj nekakve svjetlucave crvene tekućine iz staklene boce, a onda prijeĎe pogledom preko nas i kaţe: "Italija, Španjolska, Engleska, Francuska, Belgija, New York, New Orleans, Oregon, Indija, New Mexico, Egipat i još nekoliko mjesta izmeĎu." Smiješi se. "Znaš li reći 'vojničko dijete'?" smije se Haven dok skida bombon s kolača i dobacuje ga Milesu. "Oregon. Gdje je Ever ţivjela", kaţe Miles, stavi slatkiš na sredinu jezika i spere ga gutljajem vitaminizirane vode. "Ne znam, ali ja sam ţivio u Portlandu", kima Damen. Miles se nasmije. "Nije bilo pitanje, ali okej. Htio sam reći da je i naša ovdje prisutna frendica Ever ţivjela tamo", kaţe on, na što dobije oštar pogled od Haven, koja me, čak i nakon što sam se onako izlanula, i dalje smatra najvećom preprekom na svom putu prema istinskoj ljubavi, i kojoj nimalo nije drago da se pozornost skreće na mene. Damen se smiješi, gleda me u oči. "Gdje?" "U Eugeneu", promrmljam, radije se usredotočujući na sendvič nego na njega, jer baš kao i u učionici, svaki put kad progovori, njegov je glas jedini zvuk koji čujem. A svaki put kad nam se pogledi sretnu, osjećam toplinu. Kad mu se noga na trenutak očešala o moju, cijelo mi je tijelo zatreperilo. Sad me to već počinje lagano izluĎivati. "Kako si ti završila ovdje?" On se nagne prema meni, a ponukana time Haven mu se primakne bliţe. Zurim u stol, čvrsto stišćući usne, što mi je navika kad sam nervozna. Ne ţelim razgovarati o svom prijašnjem ţivotu. Ne vidim smisao u prepričavanju groznih pojedinosti. U objašnjavanju kako sam preţivjela, premda je mojom, i samo mojom, krivnjom poginula cijela moja obitelj. Pa na kraju, trgajući koru sa sendviča, samo kaţem: "Duga je to priča." Osjećam Damenov pogled, teţak, topao, pun poziva, i tako sam nervozna da mi se dlanovi znoje. Boca mi klizi iz stiska, pada tako brzo da je ne stignem uhvatiti, mogu samo čekati da sadrţaj prsne posvuda.

22 Ali prije no što je stigla udariti o stol, Damen je hvata i pruţa mi je. A ja sjedim, zurim u bocu i izbjegavam njegov pogled, pitajući se jesam li samo ja primijetila da su mu pokreti bili tako brzi da ih se nije moglo jasno vidjeti. Potom ga Miles upita o New Yorku, a Haven se primakne tako blizu da mu praktički sjedi u krilu. Duboko dišem, dovršavam ručak i uvjeravam samu sebe da mi se samo učinilo. Napokon zvoni pa zgrabimo svoje stvari i krenemo prema učionici. Čim me Damen više ne moţe čuti, okrenem se prema prijateljima i upitam: "Kako je završio za našim stolom?" Pa se sva zgrčim na zvuk svoga glasa, jer zvučao je tako kreštavo i optuţujući. "Htio je sjediti u hladu pa smo mu ponudili mjesto." Miles slegne ramenima, baci svoju bocu u koš za reciklaţu i povede nas prema zgradi. ˝Nije bilo nikakve zle urote da tebi bude neugodno." "Pa, onu primjedbu o buljenju baš si i mogao zadrţati za sebe", Laţem, znajući da zvučim bedasto i pretjerano osjetljivo. Ne ţelim reći što stvarno mislim jer ne ţelim prijatelje uzrujati vrlo logičnim, ali ne baš uljudnim pitanjem: Zašto se tip poput Damena druži s nama? Ozbiljno. Od svih klinaca u školi, od svih kulerskih klika u koje se moţe uključiti, zašto bi izabrao nas, troje najneprilagoĎenijih? "Opusti se, bilo mu je smiješno." Miles opet slegne ramenima. "Osim toga, večeras će doći do tebe. Rekao sam mu neka svrati oko osam." "Što?" Zurim u njega, iznenada se sjetivši da je za ručkom Haven cijelo vrijeme razmišljala o tome što će odjenuti, dok se Miles pitao ima li vremena za nanošenje sredstva za samotamnjenje. Sad mi je sve to imalo smisla. "Pa... čini se da Damen mrzi nogomet koliko i mi, a to smo saznali kad ga je Haven brzinski ispitala tren prije nego što si ti došla." Haven se nasmiješi i napravi kniks, a koljena u mreţastim čarapama savijaju se svako na svoju stranu. "A budući da je nov i ne poznaje nikoga drugoga, odlučili smo ga prisvojiti za sebe i ne dati mu priliku da se sprijatelji s drugima." "Ali..." Zastajem, jer ne znam kako bih nastavila. Znam samo da ne ţelim da Damen doĎe k meni, ni večeras, ni ikad. "Doći ću u neko doba poslije osam", kaţe Haven. "Sastanak mi završava u sedam pa imam taman dovoljno vremena da svratim doma i presvučem se. I, tek toliko da se zna, ja ću sjediti kraj Damena u jacuzziju." "Ne moţeš tako!" kaţe Miles, ljutito vrteći glavom. "Neću to trpjeti!" Ali ona mu samo mahne preko ramena dok trčkara prema učionici, a ja se okrenem prema njemu i upitam: "Koji sastanak ima večeras?" On otvara vrata učionice i smiješi se.

23 "Petkom su izjelice." Moglo bi se reći da je Haven ovisnica o raznim grupama za potporu. U ovo malo vremena koliko je poznajem išla je na sastanke bivših alkoholičara, narkomana, ovisnika o drugima, duţnika, kockara, ovisnika o internetu, o nikotinu, o vulgarnosti, zatim ljudi koji kompulzivno rade zalihe svega i svačega i ljudi koji pate od socijalne fobije. Koliko znam, ovo joj je prvi sastanak ovisnika o hrani. Doduše, s obzirom na to da je vitka, sitnog tijela balerine iz glazbene kutije, visoka metar pedeset dva, Haven nikako nije ovisnica o hrani. Kao što nije ni alkoholičarka, duţnica, kockarica ili bilo što drugo od toga. Jedino što je njezini samoţivi roditelji kronično zanemaruju pa stoga traţi ljubav i odobravanje gdje god ih moţe dobiti. Ista je stvar i s tom njezinom gotičkom fazom. Zapravo, nije baš u tome, što je prilično očito već iz toga što skakuće umjesto da se potišteno vuče naokolo i toga što joj u sobi posteri grupe Joy Division vise na pastelno ruţičastim zidovima (zaostatku iz njezine ne tako davne balerinske faze, koja je uslijedila nakon šminkerske faze). Haven je jednostavno shvatila da je najbolji način da te svi zamijete u moru plavokosih šminkerica to da se odijevaš kao princeza tame. Samo što joj to ne ide tako dobro kao što se nadala. Kad ju je mama prvi put vidjela tako odjevenu, samo je uzdahnula, uzela ključeve i otišla na pilates. A tata joj nije dovoljno dugo bio kod kuće da je pošteno pogleda. Njezin mladi brat Austin bio je zgroţen, ali prilično se brzo naviknuo. A s obzirom na to da su, nakon prošlogodišnjeg boravka MTV-jevih kamera u školi, klinci već oguglali na neobično ponašanje, obično se ne obaziru na nju. Ali ja znam da se ispod svih tih lubanja i šiljaka i mrtvačke šminke nalazi djevojka koja samo ţeli da je zamijete, da je čuju, da je vole, da joj poklone malo paţnje, jer u prijašnjim modnim inkarnacijama nije dobila ništa od toga. I zato, ako joj odlazak na sastanke gdje pred skupinom ljudi ispovijeda neku izmišljenu priču o borbi s tom i tom ovisnošću pomaţe da se osjeća vaţnom, tko sam ja da je osuĎujem? U starom ţivotu nisam se druţila s ljudima poput Milesa i Haven. Nisam imala veze s neprilagoĎenima, čudacima ili s onima koje su svi zadirkivali. Bila sam dijelom popularne škvadre, u kojoj se većina bavila sportom ili bila zgodna, ili darovita, ili pametna, ili bogata, ili popularna ili sve to. Išla sam na školske plesnjake, imala najbolju prijateljicu po imenu Rachel (koja je bila navijačica kao i ja), čak i dečka koji se zvao Brandon i koji je bio šesti dečko s kojim sam se ljubila (prvi je bio Lucas, ali samo zato što smo se u šestom razredu igrali okretanja boce, a četvoricu poslije njega nije vrijedno spominjati). I premda nikad nisam bila grozna prema drugima koji nisu bili

24 dijelom naše škvadre, nisam ih baš ni zamjećivala. Jednostavno nisam imala veze s njima. Pa sam se ponašala kao da su nevidljivi. Ali sad sam i ja jedna od nevidljivih. Znala sam to onoga dana kad su me Brandon i Rachel došli posjetiti u bolnicu. Izvana su bili tako dragi i puni podrške, ali njihove su mi misli ispričale potpuno drukčiju priču. Izbezumio ih je pogled na vrećice iz kojih mi je u venu kapala infuzija, na posjekotine i modrice, na udove u gipsu. Bilo im je ţao zbog svega što mi se dogodilo i svega što sam izgubila, ali dok su se trudili ne zuriti u nazubljeni crveni oţiljak na mom čelu, zapravo su jedva čekali da pobjegnu. Gledala sam kako im se aure isprepleću i stapaju se u istu prigušenosmeĎu, znajući da se udaljavaju od mene i pribliţavaju jedno drugome. Zato prvoga dana u školi Bay View nisam gubila vrijeme na uobičajeni ritual zadirkivanja Stacijine i Honorine ekipe, nego sam se uputila ravno prema Milesu i Haven, dvoje neprilagoĎenih koji su moje prijateljstvo prihvatili bez pitanja. I premda izvana izgledamo čudno, zapravo neznam što bih bez njih. Njihovo prijateljstvo jedna je od tih nekoliko dobrih stvari u mom ţivotu. Uz njihovo prijateljstvo gotovo da se opet osjećam normalnom. Upravo zato moram se drţati dalje od Damena. Jer njegova sposobnost da mi dodirom izazove trnce po koţi i da svojim glasom utiša svijet, opasno je iskušenje koje si ne mogu priuštiti. Neću riskirati da to ugrozi moje prijateljstvo s Haven. I ne mogu riskirati da se previše zbliţimo. ŠESTO POGLAVLJE Premda Damen i ja zajedno imamo dva predmeta, samo na satu engleskog jezika sjedimo jedno pokraj drugoga. Zato mi prilazi tek kad sam već spremila svoje stvari i izlazim sa sata likovne kulture. Pritrči, pridrţava mi vrata dok ţurno prolazim pokraj njega, pogleda prikovana za pod, pitajući se kako da poništim poziv za večeras. "Tvoji su me prijatelji pozvali da večeras svratim do tvoje kuće", kaţe on, usklaĎujući korak s mojim. "Ali neću moći." "Oho!" kaţem, posve zatečena, a ţao mi je što me glas izdao i otkrio koliko sam sretna zbog toga. "Mislim, jesi li siguran?" Trudim se zvučati mekše, prijateljskije, kao da zaista ţelim da doĎe, premda je već prekasno. Gleda me, a oči su mu sjajne i kao da ga to pomalo zabavlja. "Je, siguran sam. Vidimo se u ponedjeljak", kaţe, ubrza korak i krene prema svom autu, onom koji je parkiran u crvenoj zoni i čiji je motor neobjašnjivo već uključen.

25 Miles već čeka kraj moje Miate, prekriţenih ruku i suţenih očiju, a po posprdnom osmijehu tako tipičnom za njega znam daje uzrujan. "Bolje bi ti bilo da mi odmah kaţeš što se to tamo dogodilo, jer odavde nije izgledalo dobro", kaţe, ulazeći u auto na sjedalo suvozača. "Otkazao je. Rekao je da ne moţe doći." Slegnem ramenima, gledajući unatrag dok ubacujem u rikverc. "Ali što si mu ti rekla da je odlučio otkazati?" Bijesno me gleda. "Ništa." Posprdni se osmijeh produbljuje. "Ozbiljno, nisam ja kriva što su ti propali planovi za večeras." Izlazim s parkirališta na ulicu, ali osjećam da Miles i dalje zuri u mene pa upitam: "Što je?" "Ništa." Podigne obrve i zagleda se kroz prozor, a ja se usredotočujem na voţnju, premdu znam što misli. Ali naravno da se onda on okrene i kaţe: "Okej, obećaj da se nećeš ljutiti." Zatvorim oči i uzdahnem. Evo ga na. "Jednostavno, uopće te ne razumijem. Mislim, ništa u vezi s tobom nema smisla." Duboko udahnem i odbijam reagirati. Uglavnom zato što će se stvari pogoršati. "Prvo i prvo, totalni si komad, zbilja si prezgodna, bar mislim da jesi, jer teško je reći budući da se stalno skrivaš ispod tih ruţnih, rastegnutih majica s kapuljačom. Ţao mi je što baš ja moram biti taj koji će ti to reći, Ever, ali tvoj stil je totalna tragedija, kao moda za beskućnike, i mislim da se ne bismo trebali pretvarati da nije tako. Isto tako, mrzim biti taj koji će ti to reći, ali to što se iz petnih ţila trudiš izbjegavati nevjerojatno zgodnog novog tipa kojemu se očito sviĎaš, stvarno je čudno." Zastane dovoljno dugo da mi uputi ohrabrujući pogled, a ja se već pripremam za ono što slijedi. "Naravno, osim ako slučajno nisi homoseksualka." Skrećem desno i izdišem, vjerojatno prvi put zahvalna za vidovitost, jer ovaj put mi je i te kako pomogla umanjiti šok. "Jer totalno je okej ako jesi", nastavlja on. "Mislim, naravno da je, jer i ja sam gej i nije baš da ću te diskriminirati, ne?" nasmije se, nekako nervozno, smijehom koji kao da govori Sad smo na nepoznatom teritoriju. Ali samo odmahnem glavom i stisnem kočnicu. "Samo zato što me ne zanima Damen, ne znači da sam homoseksualka", kaţem, shvaćajući da zvučim kao da se opravdavam, a to mi nije bila namjera. "Nije sve u izgledu, znaš."

26 Ima nešto i u trncima pri svakom dodiru, u dubokim očima ţarkog pogleda, u zavodljivom zvuku glasa koji moţe utišati svijet... "Je li to zbog Haven?" upita Miles, očito ne vjerujući u moju priču. "Ne." Čvrsto stišćem upravljač i bijesno pogledavam semafor, kao da ću ga time natjerati da se promijeni iz crvenog u zeleno pa da što prije dovezem Milesa do kuće i da se napokon sve ovo završi. Ali znam da sam prebrzo odgovorila, jer on kaţe: "Ha! Znao sam! Jest zbog Haven, zato što ga je ona prva vidjela. Ne mogu vjerovati da se zaista obazireš na to! Mislim, stvarno! Je li ti jasno da propuštaš priliku da izgubiš nevinost s najzgodnijim frajerom na školi, moţda čak na cijelom planetu, a sve samo zato što ga je Haven prva vidjela?" "To je smiješno", promrmljam, vrteći glavom dok skrećem u njegovu ulicu, ulazim na kolni prilaz i gasim motor. "Što? Nisi djevica?" smiješi se on, očigledno se super zabavljajući na moj račun. "Nisi mi sve rekla, ha?" Zakolutam očima i nasmijem se, unatoč svemu. Još me nekoliko trenutaka gleda pa zgrabi knjige i krene prema kući, okrenuvši se tek toliko da mi kaţe: "Nadam se da Haven zna cijeniti to što u tebi ima tako dobru prijateljicu." Ispalo je da je petak ionako otkazan. Ne sam dan, nego samo naši planovi. Dijelom zato što se Havenin mlaĎi brat Austin razbolio i nije se imao nitko drugi pobrinuti za njega, a dijelom zato što je Milesa njegov otac, veliki ljubitelj sporta, odvukao na utakmicu, prisilio ga da odjene dres njihove momčadi i da se pretvara kao da mu je stalo do toga. Čim je Sabine čula da ću ostati sama kod kuće, otišla je ranije s posla i ponudila da me izvede na večeru. Znajući da ne odobrava moju sklonost prema trapericama i širokim majicama s kapuljačom, a ţeleći joj na neki način pokazati zahvalnost za sve što je učinila za mene, odjenem lijepu plavu haljinu koju mi je nedavno kupila i obujem cipele s visokom petom koje idu uz nju, namaţem usne sjajilom (ostatkom iz bivšeg ţivota, dok su mi te stvari još nešto značile), preselim najnuţnije stvari iz ruksaka u malu metalik torbicu i raspustim valovitu kosu koja je inače uvijek svezana u rep. Baš kad krenem van iz sobe, iza mene se pojavi Riley i kaţe: "Već je i vrijeme da se napokon počneš oblačiti kao cura." Samo što ne iskočim iz koţe. "Isuse, nasmrt si me prestrašila!" šapnem, zatvarajući vrata da me Sabine ne čuje.

27 "Znam", nasmije se ona. "Kamo ideš?" "U neki restoran koji se zove Stonehill Tavern, u hotelu St. Regis", odgovorim, a srce mi još uvijek lupa od njezine zasjede. Ona podigne obrvu i zakima glavom: "Šminkerski." "A kako ti to znaš?" suzim oči, pitajući se je li bila tamo. Što ja znam kako provodi slobodno vrijeme. "Znam ja puno toga", nasmije se ona. "Više nego ti." Baci se na moj krevet, presloţi jastuke i udobno se zavali. "Pa, kao da ja tu išta mogu, zar ne?" kaţem, uzrujana činjenicom da na sebi ima istu haljinu i cipele kao ja. Ali budući da je četiri godine mlaĎa i mnogo niţa, na njoj to izgleda kao da se igra odraslih. "Ozbiljno, trebala bi se češće tako obući. Mrsko mi je reći, ali onaj tvoj uobičajeni izgled baš i nije nešto. Misliš da bi se Brandon ikad zagrijao za tebe da si se prije tako oblačila?" Riley prekriţi gleţnjeve i gleda me, opuštena onoliko koliko itko, ţiv ili mrtav, moţe biti. "Kad smo već kod njega, znaš li da sad hoda s Rachel? Aha, skupa su već pet mjeseci. To je duţe nego što si ti bila s njim, ne?" Stisnem usne i lupkam nogom o pod, u sebi ponavljajući uobičajenu mantru: Ne daj da te uzruja, ne daj da te uzruja... "E, i nećeš vjerovati, ali skoro su otišli do kraja! Ozbiljno, s maturalnog plesa otišli su rano, sve su isplanirali, ali onda... pa..." Zastane i nasmije se. "Znam da ti ovo vjerojatno ne bih trebala reći, ali recimo samo da je Brandon učinio nešto zbog čega će mu još dugo biti ţao i neugodno, a što je totalno pokvarilo atmosferu. Znam da ne zvuči smiješno kad ti prepričavam, ali da si bila tamo... Nemoj me krivo shvatiti, fališ mu i tako to. Čak ju je i par puta slučajno nazvao tvojim imenom, ali kao što kaţu, ţivot ide dalje, ne?" Duboko udahnem i suzim oči, gledajući kako se udobno smjestila na moj krevet, kao Kleopatra u svoju leţaljku, kritizirajući moj ţivot, moj izgled, gotovo sve na meni, govoreći mi vijesti o bivšim prijateljima, premda je nisam pitala, a sve kao neka pretpubertetska sveznalica. Sigurno je super kad moţeš svratiti kad poţeliš, kad ne moraš biti tu u rovovima ţivota i mučiti se kao svi mi ostali! Iznenada mi je dosta tih njezinih svraćanja, koja su zapravo samo preuveličane zasjede, i radije bih da me pusti da ovo što mi je ostalo od glupog ţivota proţivim u miru, bez njezinih stalnih razmaţenih komentara. Pogledam je u oči i kaţem: "I, kad si na redu za anĎeosku školu? Ili su te izbacili iz nje jer si previše zla?"

28 Bijesno me pogleda, a oči joj postanu dva ljutita proreza. Uto začujem kako Sabine lagano kuca na vrata i upita: "Spremna?" Zurim u Riley, pogledom je izazivajući neka učini nešto glupo, nešto iz čega će Sabine dobiti predodţbu o svim istinski neobičnim stvarima koje se ovdje dogaĎaju. Ali ona se samo slatko nasmiješi i kaţe: "Mama i tata te pozdravljaju", i već za nekoliko sekunda nestane. SEDMO POGLAVLJE Dok se vozimo prema restoranu, ne mogu razmišljati ni o čemu drugom osim o Riley, o njezinim podlim primjedbama, o tome kako je bezobrazno od nje da mi to kaţe pa nestane. Toliko sam je puta molila neka mi kaţe nešto o roditeljima, barem neku sitnicu. Ali umjesto da mi kaţe to što me zanima, počne se vrpoljiti, izbjegava odgovor i odbija mi objasniti zašto se oni još nisu pojavili. Čovjek bi očekivao da u smrti osoba postane bolja, ljubaznija. Ali ne Riley. Jednako je razmaţeno grozno derište kakvo je bila i za ţivota. Sabine preda ključeve dečku koji parkira aute pa uĎemo u restoran. Već pri prvom pogledu na golemo mramorno predvorje, ogromne cvjetne aranţmane i nevjerojatan pogled na ocean, poţalim sve što sam maloprije pomislila. Riley je imala pravo. Ovo mjesto zaista jest šminkersko. Vraški šminkersko. Mjesto na kakvo odvedeš nekoga tko ti se sviĎa, a ne mrzovoljnu nećakinju. Hostesa nas povede do stola prekrivenog stolnjakom i ukrašenog treperavim svijećama. Posudice za sol i papar oblikovane su tako da podsjećaju na srebrne kamenčiće. Sjednem, pogledavam po prostoriji i ne mogu vjerovati kako je sve glamurozno. Pogotovo u usporedbi s restoranima na kakve sam navikla. Ali čim to pomislim, odbacim tu misao. Nema smisla usporeĎivati fotografije "prije" i "poslije", pregledavati onu snimku pohranjenu u mojoj glavi o tome "kako je bilo nekoć". Premda se ponekad kad sam sa Sabine nije lako suzdrţati od toga. Činjenica da je ona tatina sestra blizanka stalni mi je podsjetnik. Ona naruči crno vino za sebe i sok za mene, a zatim uzmemo jelovnike i biramo što ćemo jesti. Istog trena kad se konobarica počne udaljavati od stola, Sabine stavi plavu kosu (duljine do ramena) iza ušiju, uljudno se nasmiješi i upita:

29 "I, kako si? Kako škola? Prijatelji? Dobro?" Nemojte me krivo shvatiti, volim svoju tetu i zahvalna sam za sve što učinila za mene, ali to što se zna nositi s dvanaestočlanom porotom ne znači da joj dobro ide čavrljanje. Svejedno, pogledam je i kaţem: ˝Aha, sve je dobro." Okej, moţda ni meni baš ne ide čavrljanje. Stavi mi ruku na nadlakticu, spremajući se reći još nešto, ali preduhitrim je i već ustajem sa stolca. "Vraćam se odmah", promrmljam, zamalo prevrnuvši stolac, pa se poţurim natrag u smjeru odakle smo došle, i ne zastavši da upitam gdje je WC, jer konobarica na koju sam naletjela ionako je već nakon prvog pogleda na mene pomislila da do prostorije na kraju dugog hodnika neću stići na vrijeme. Ţurim se tamo kamo me nesvjesno uputila, prolazim kroz hodnik pun zrcala, divovskih, u mjedenim okvirima, poredanih u niz. Budući da je petak, hotel je pun gostiju, uzvanika na sutrašnjem vjenčanju koje se, prema tome što ja vidim, i ne bi trebalo odrţati. Pokraj mene prolazi skupina ljudi, a njihove aure kovitlaju energijom na alkoholni pogon, koja je toliko neuravnoteţena da utječe i na mene, pa ostajem s vrtoglavicom, mučninom i s takvom pomutnjom u glavi da mi se učini da me iz zrcala gleda dugi niz Damena. Oteturam u WC, zgrabim mramornu ploču oko umivaonika i pokušavam doći do daha. Trudim se usredotočiti pogled na posude s orhidejama, na mirisne losione i naslagane mekane ručnike na velikom porculanskom pladnju. Počinjem se osjećati smirenije, usredotočenije, suzdrţanije. Pretpostavljam da sam se već do te mjere navikla na svu tu nasumičnu energiju s kojom se susrećem kamo god idem, da sam zaboravila kako gadno moţe biti kad nemam iPod i kad su mi obrambeni zidovi spušteni. Udarni val koji sam osjetila kad je Sabine poloţila ruku na moju bio je ispunjen takvom sveproţimajućom osamljenošću, takvom tihom tugom, da sam se osjećala kao da me netko udario šakom u trbuh. Pogotovo kad sam shvatila da sam ja kriva za to. Sabine je osamljena na način koji ja pokušavam ignorirati. Jer, premda ţivimo zajedno, ne viĎamo se baš često. Ona obično radi, a ja sam u školi. Večeri i vikende provodim u svojoj sobi ili vani s prijateljima. Ponekad zaboravim da nisam jedina koja je izgubila nekoga, da se ona, premda me uzela k sebi i pokušala pomoći, osjeća jednako samom i praznom kao i onoga dana kad se sve to dogodilo. Ali, ma koliko bih joj htjela pruţiti ruku i olakšati bol, jednostavno ne mogu. Previše sam oštećena, previše sam čudna. Čudakinja koja čuje misli i

30 razgovara s mrtvima. A ne mogu riskirati da se to otkrije, ne mogu riskirati da se i sa kim previše zbliţim, pa čak i s njom. Najbolje što mogu jest da završim školu i da odem studirati pa da se ona moţe vratiti svom ţivotu. Moţda će tada početi izlaziti s onim tipom koji radi u istoj zgradi. S onim kojega još i ne poznaje. S onim čije sam lice vidjela čim me dotaknula. Provučem ruku kroz kosu, stavim još malo sjajila na usne pa krenem natrag prema stolu, odlučivši se malo više potruditi i razvedriti je, a da pritom ne otkrijem svoje tajne. Sjednem natrag na stolac, otpijem gutljaj soka, nasmiješim se i kaţem: "Dobro sam, stvarno", kimajući glavom, da mi lakše povjeruje, a zatim dodajem: "Reci mi, imaš li neke zanimljive slučajeve na poslu? Ili nekog zgodnog tipa u zgradi?" Nakon večere čekam vani dok Sabine stoji u redu za plaćanje usluge parkiranja. Toliko sam zadubljena u dramu koja se odvija preda mnom, izmeĎu sutrašnje mlade i njezine vjenčane kume, da doslovno poskočim osjetivši dodir na rukavu. "O, hej", kaţem, a čim nam se pogledi sretnu toplina mi preplavljuje tijelo i koţa mi bridi. "Izgledaš predobro", kaţe Damen, pogledom klizeći niz moju haljinu sve do cipela, a onda mu se oči vraćaju i susreću se s mojima. "Jedva sam te prepoznao bez kapuljače", nasmiješi se on. "Jesi li uţivala u večeri?" Kimam, tako napeta da je pravo čudo da sam i to uspjela. "Vidio sam te u hodniku. Bio bih te pozdravio, ali činilo se da si bila u ţurbi." Gledam u njega, pitajući se što on radi ovdje, sasvim sam, u ovom šminkerskom hotelu u petak navečer. Odjeven u tamni vuneni sako, crnu košulju raskopčanu oko vrata, traperice poznate dizajnerske marke i te svoje čizme, odnosno, u odjeću koja je naoko previše frajerska za nekoga njegovih godina, ali na njemu, začudo, izgleda baš dobro. "Imam goste iz drugog grada", kaţe on, odgovarajući na pitanje koje još nisam postavila. I baš kad se zapitam što da kaţem, eto Sabine. Dok se rukuju, objašnjavam: "Damen i ja... ovaj... idemo u istu školu." Damen je taj zbog koga mi se znoje dlanovi, zbog koga imam grč u ţelucu i koji mi posve ispunjava misli! "Upravo se doselio ovamo iz New Mexica", dodajem, nadajući se da će to biti dovoljno dok nam ne stigne auto. "Odakle iz New Mexica?" upita Sabine. Dok se smiješi, pitam se preplavljuju li i nju isti prekrasni osjećaji kao i mene? "Iz Santa Fea", odgovori on i nasmiješi se.

31 "O, čujem da je tamo jako lijepo. Uvijek sam htjela posjetiti taj grad." "Sabine je odvjetnica, puno radi", promrmljam, gledajući u smjeru odakle će nam dovesti auto za deset, devet, osam, sed... "Vraćamo se kući, ali slobodno nam se moţeš pridruţiti", ponudi ona. Zurim u nju u panici, pitajući zašto nisam naslutila tu mogućnost. Pogledavam Damena, nadajući se da će odbiti, a on odgovara: "Hvala, ali trebao bih krenuti natrag." Pokazuje palcem preko ramena, a moj pogled ode u tom smjeru i zaustavi se na nevjerojatno zgodnoj crvenokosoj djevojci u pripijenoj crnoj haljinici i cipelama s visokim potpeticama. Smiješi mi se, ali osmijeh joj nije nimalo topao. Samo se njezine usne namazane sjajnim ruţičastim ruţem izvijaju prema gore, dok su joj oči predaleko da bih joj mogla pročitati pogled. Premda ima nešto u izrazu njezina lica, u nagibu brade, što je tako očito podrugljivo, kao da je pogled na nas dvoje silno zabavlja. Okrenem se opet prema njemu i pomalo sam zatečena, jer tako mi je blizu, usne su mu vlaţne i rastvorene, samo desetak centimetara od mojih. Njegovi mi prsti lagano očešu obraz pa izvuku crveni tulipan odnekud iza mog uha. I sljedećeg trena stojim sama dok se on vraća unutra sa svojom pratnjom. Zurim u tulipan, dodirujući njegove koţnate crvene latice, pitajući se odakle je došao, jer proljeće je bilo prije dva godišnja doba. Tek poslije, u svojoj sobi, shvatim da ni crvenokosa nije imala auru. Zacijelo sam jako duboko spavala, jer u trenutku kad začujem nekoga u sobi, glava mi je teška, misli mutne, toliko da i ne otvaram oči. "Riley?" promrmljam. "Jesi li to ti?" Ne odgovara mi pa pretpostavljam da me opet zafrkava, kao i obično. A s obzirom na to da sam preumorna za takve igre, uzmem drugi jastuk i pokrijem se njime po glavi. Ali opet je začujem pa kaţem: "Čuj, Riley, stvarno sam umorna, okej? Ţao mi je ako sam bila gruba prema tebi i ţao mi je ako sam te povrijedila. Ali stvarno nemam snage za ovo u..." podignem jastuk i jednim okom pogledam na sat, "... petnaest do četiri ujutro. Zašto ne odeš tamo kamo inače ideš, gdje god to bilo, pa se vrati u neko normalnije vrijeme, dobro? Ako hoćeš, moţeš doći u haljini koju sam nosila na plesu na kraju osmog razreda, i šutjet ću ko zalivena časna riječ." Ali, izgovorivši sve to, razbudila sam se. Pa skinem jastuk s glave i bijesno pogledam njezin sjenoviti oblik zavaljen u stolac pokraj mog radnog stola, pitajući se što je to tako vaţno da nije moglo čekati do jutra.

32 "Rekla sam da mi je ţao, okej? Što još hoćeš?" "Vidiš me?" upita ona, odgurujući se od stola. "Naravno da te..." Zastajem u pola rečenice, shvativši da glas nije njezin. OSMO POGLAVLJE Vidim mrtve ljude. Cijelo vrijeme. Na ulici, na plaţi, u trgovinama, u restoranima, kako lunjaju školskim hodnicima, kako stoje u redu u poštanskom uredu, kako sjede u čekaonicama liječničkih ordinacija, ali nikad kod zubara. Za razliku od duhova koje vidite na televiziji ili u filmovima, nimalo me ne uznemiruju, ne traţe pomoć, ne ţele razgovarati. Kad shvate da ih vidim, eventualno mi se nasmiješe i mahnu. Kao i većina ljudi, vole da ih se primijeti. Ali glas u mojoj sobi zasigurno nije bio duh. Niti je to bila Riley. Glas u mojoj sobi pripadao je Damenu. Po tome znam da sam sanjala. "Hej." Smiješi mi se i sjeda na stolac pokraj mene samo nekoliko sekunda nakon što je zvonilo, ali s obzirom na to da je ovo sat profesora Robinsa, doći na vrijeme znači doći prerano. Kimnem mu, nadajući se da je izgledalo leţerno, neutralno, kao da me nimalo ne zanima. Nadajući se da se na meni ne vidi kako sam toliko zaglibila da ga već i sanjam. "Tvoja teta je baš simpatična." Gleda me, kuckajući vrhom kemijske po klupi, proizvodeći stalni klik klik klik koji me izluĎuje. "Da, super je", promrmljam, u mislima proklinjući profesora Robinsa što se zadrţava u kupaonici i priţeljkujući da napokon spremi plošku i doĎe na sat. "Ni ja ne ţivim s obitelji", kaţe Damen, a njegov glas utišava cijelu prostoriju, utišava moje misli, dok on vrti olovku na vrhu prsta, okrećući je okolo naokolo bez zastajkivanja. Stisnem usne i petljam oko iPoda spremljenog u mom tajnom pretincu, pitajući se bi li bilo jako nepristojno da ga uključim pa da tako utišam i Damenov glas. "Emancipirao sam se", doda on. "Stvarno?" upitam, premda sam odlučila da ću naše razgovore svesti na apsolutni minimum. No nikad prije nisam upoznala nikoga tko se emancipirao, zakonski odvojio od roditelja, a to mi je uvijek zvučalo tako

33 osamljeno i tuţno. Doduše, ako je suditi prema njegovoj odjeći, autu i glamuroznim večerama petkom u hotelu St. Regis, ne ide mu baš tako loše. "Stvarno", kima glavom. Čim mu glas utihne, opet čujem naglašeno šaptanje Stacije i Honor, koje me nazivaju čudakinjom i epitetima još mnogo gorim od toga. A zatim gledam kako Damen baca kemijsku u zrak, smiješeći se dok ona oblikuje niz polaganih, lijenih osmica prije nego što mu padne natrag na prst. "A gdje je tvoja obitelj?" upita me. Tako je neobično to što sva buka jednostavno prestaje i počinje, prestaje i počinje, kao neka zbrkana igra glazbenih stolica. Igra u kojoj ja uvijek ostajem stajati. Igra u kojoj nikad ne stignem sjesti na stolac kad zvuk prestane. "Što?" upitam rastreseno, jer sam usredotočena na Damenovu čarobnu penkalu koja sad lebdi izmeĎu nas, dok se Honor ruga mojoj odjeći, a njezin se dečko pretvara da se slaţe s njom, premda se potajno pita zašto se ona nikad ne odjene poput mene. A zbog svega toga najradije bih navukla kapuljaču, pojačala iPod i prigušila sve. Sve. Uključujući Damena. Pogotovo Damena. "Gdje ţivi tvoja obitelj?" upita on. Sklopim oči dok on govori, tišina, blaţena tišina, tih nekoliko kratkih trenutaka. Opet ih otvorim i pogledam ravno u njegove. "Mrtvi su", kaţem baš kad ulazi profesor Robins. "Ţao mi je." Damen me za ručkom gleda preko stola, a ja pogledom pretraţujem okolinu, jedva čekajući da se pojave Haven i Miles. Upravo sam otvorila svoju posudu za ručak i u njoj izmeĎu sendviča i krumpirića pronašla crveni tulipan, tulipan! Isti kao onaj od petka navečer. I premda nemam pojma kako je to izveo, sigurna sam da je to Damenovo djelo. Ali ne brinu me toliko ti maĎioničarski trikovi, koliko način na koji me gleda, kako mi se obraća, kako se zbog njega osjećam... "Zbog tvoje obitelji. Nisam znao..." Gledam dolje u svoj sok, vrtim čep lijevo-desno, lijevo-desno, priţeljkujući da promijeni temu. "Ne volim razgovarati o tome", slegnem ramenima. "Znam kako je kad izgubiš ljude koje voliš", šapne on, posegne rukom preko stola i poklopi mi ruku svojom, a mene preplavi tako dobar osjećaj, takva toplina, takav osjećaj mira i sigurnosti da sklopim oči i dopuštam da me proţme. Dopuštam si uţivati u miru. Zahvalna za to što čujem samo njegove riječi, a ne i misli. Kao prosječna djevojka, s dečkom koji je mnogo više od prosjeka. "Ahm, pardon."

34 Otvorim oči i ugledam Haven naslonjenu na rub stola, njezine su ţute oči suţene, a njihov pogled prikovan na naše ruke. "Ispričavam se što vam smetam." Brzo maknem ruku i gurnem je u dţep, kao da je nešto sramotno, nešto što nitko ne bi trebao vidjeti, ţeleći joj objasniti da to što je vidjela nije bilo ništa, da ništa nije značilo, premda znam da je to laţ. "Gdje je Miles?" upitam napokon, ne znajući što bih drugo rekla. Ona zakoluta očima i sjedne pokraj Damena, a njezine neprijateljski raspoloţene misli preobraţavaju joj auru iz ţarkoţute u vrlo tamnu crvenu. "Miles šalje poruke svojoj najnovijoj internetskoj simpatiji, napaljenomvelikom307", kaţe ona, izbjegavajući moj pogled, pretvarajući se da je zauzeta komadanjem svog kolača. Zatim nastavlja, gledajući Damena: "Pa... kako ste proveli vikend?" Slegnem ramenima, znajući da se ne obraća meni, gledajući je kako vrškom jezika dodiruje glazuru, izvodeći uobičajeni pokus lizanjem, premda još nijedan kolač nije pao na tom ispitu. No, na moje iznenaĎenje, i Damen slegne ramenima, premda bih, po onome što sam vidjela, rekla da se on za vikend proveo mnogo bolje nego ja. "Pa, kao što vjerojatno pogaĎate, moj petak navečer bio je totalna katastrofa. Cijelu večer provela sam čisteći Austinovu bljuvotinu, jer je naša domaćica bila u Vegasu, a moji se starci nisu mogli potruditi doći doma iz vrag bi ga znao gdje su uopće bili. Ali zato mi je subota bila super. Ali, ono, zbilja super! Ozbiljno, bila je to vjerojatno najbolja večer u mom ţivotu. Bila bih vas pozvala, ali sve je bilo u zadnji čas." Kima, udostojivši se ponovno me pogledati. "Kamo si išla?" upitam, trudeći se zvučati leţerno, premda sam upravo vidjela mračno i zastrašujuće mjesto. "U jedan totalno kulerski klub kamo me odvela jedna cura iz moje grupe." "Iz koje grupe?" Pijuckam vodu. "Subotom se sastaju ovisnici o drugima." Smiješi se. "Uglavnom, ta cura, Evangeline, zbilja je tvrdokoran slučaj. Ona je ono što nazivaju darovateljicom." "Tko koga zove darovateljicom?" upita Miles, spusti svoj Sidekick na stol i sjedne pokraj mene. "Ovisnici o drugima", kaţem, da zna o čemu pričamo. Haven okrene oči prema nebu. "Ma ne, ne oni nego vampiri. Darovatelj je osoba koja drugim vampovima dopušta da se njome hrane. Znaš, da joj sišu krv i tako to, dok

35 sam ja ono što zovu štene, jer ja ih samo slijedim. Ne dam da mi itko pije krv. Pa, bar ne još", nasmije se ona. "Koga slijediš naokolo?" upita Miles, uzme Sidekick i provjerava poruke. "Vampire! Isuse, daj se koncentriraj. Uglavnom, pokušavam reći da je ta ovisnica, ta darovateljica Evangeline, što joj, usput rečeno, i nije pravo ime nego vampirsko..." "Ljudi imaju vampirska imena?" upita Miles i odloţi Sidekick na stol, ali tako da ga ima na oku. "Itekako." Ona kima glavom, gura prst duboko u glazuru pa oblizne vrh. "Je li to kao ono kad striptizete imaju umjetnička imena? Znaš, ono koja su obično sloţena od imena prvog kućnog ljubimca iz djetinjstva i mamina djevojačkog prezimena? Ja bih onda bio Princeza Slavin, hvala na pitanju." Miles se smiješi. Haven uzdiše, a strpljenje joj je pri kraju. "Ne, ništa takvo. Vampirsko je ime ozbiljna stvar. Za razliku od drugih ljudi, ja i ne moram mijenjati ime, jer Haven je organsko vampirsko ime, sto posto prirodno, bez aditiva i konzervansa." Smije se. "Rekla sam vam da sam princeza tame! Uglavnom, otišle smo u taj stvarno kul klub negdje u L.A.-u, zove se Nocturnal ili tako nekako." "Nocturne", kaţe Damen i prima svoj sok dok mu se pogled usredotočuje na njezine oči. Haven odloţi kolač i zaplješće. "Jej! Napokon za ovim stolom sjedi netko kul!" "Jesi li naletjela na koga od besmrtnika?" upita on, još uvijek je gledajući. "Tonu njih! Bilo je krcato. Imaju čak i odvojenu sobu za jako vaţne goste, u koju sam se totalno prošvercala i motala se oko šanka na kojem posluţuju krv." "Jesu li te traţili osobnu?" upita Miles, a prsti mu lete po tipkama dok istodobno vodi dva razgovora, jedan usmeni i jedan pismeni. "Samo se ti smij, ali kaţem ti da je bilo totalno kul. Čak i nakon što me Evangeline praktički otpilila kad je upoznala nekog tipa. Ali nema veze, jer sam nakon toga upoznala jednu još kulerskiju curu koja se, usput rečeno, nedavno doselila ovamo. Vjerojatno ćemo se druţiti i tako to." "Znači da prekidaš s nama?" Miles se pretvara da je šokiran. Haven zakoluta očima. "Da, baš. Znam samo da je moj vikend bio bolji nego vaš. Pa... moţda ne tvoj, Damene, jer čini mi se da si ti ufuran u te stvari, ali definitivno bolji vikend od njihova", kaţe i pokaţe na Milesa i mene.

36 "I, kako je bilo na utakmici?" trknem Milesa laktom, pokušavajući mu skrenuti pozornost s elektroničke simpatije. "Znam samo da je bilo puno previše timskoga duha, netko je pobijedio, netko je izgubio, a ja sam većinu utakmice proveo u muškom zahodu, dopisujući se s ovim tipom koji je očito laţljivac i pol!" Vrti glavom i pokazuje nam ekran mobitela. "Pogledajte ovo!" Lupa prstom po zaslonu. "Cijeli vikend traţim neka mi pošalje sliku, jer nema teorije da ću se naći s njim prije nego što vidim kako izgleda. A on mi šalje ovo. Glupi pozer!" Gledam sličicu, ne shvaćajući zašto je toliko ljutit. "Kako znaš da to nije on?" upitam, pogledavši Milesa. "Zato što sam to ja", kaţe Damen. DEVETO POGLAVLJE Čini se da je Damen neko vrijeme radio kao fotomodel, dok je ţivio u New Yorku, pa njegove slike kruţe internetom, samo čekajući da ih netko skine i da ustvrdi kako su njegove. Premda smo svi pogledali sliku i dobro se nasmijali cijeloj toj neobičnoj slučajnosti, još uvijek mi nije jasno jedno: ako se Damen nedavno doselio ovamo iz New Mexica, a ne iz New Yorka... pa, ne bi li na toj slici trebao izgledati malo mlaĎe? Jer ne poznajem nikoga tko sa sedamnaest izgleda isto kao što je izgledao s četrnaest, ili čak i s petnaest, a ipak, na toj sličici na Milesovu mobitelu Damen izgleda isto kao i sad. Što jednostavno nema smisla. Na početku likovnog, poţurim se prema ormarićima s priborom, uzmem svoje stvari i krenem prema svom štafelaju, odbijajući reagirati kad sam primijetila da je Damenov slikarski stalak postavljen pokraj moga. Samo duboko udahnem i nastavim zakopčavati kutu pa biram kist, tek povremeno krišom pogledavajući njegovo platno i pokušavajući ne zinuti u čudu pri pogledu na remek-djelo u nastanku, savršenu reprodukciju Picassove Ţene sa ţutom kosom. Dobili smo zadatak oponašati nekoga od velikih majstora, odabrati jedno od poznatih djela i pokušati ga preslikati. Nekako sam bila uvjerena da će biti lako oponašati te jednostavne Van Goghove kruţne poteze kistom, da će to biti lako zaraĎena petica. No sudeći prema mojim kaotičnim, mahnitim potezima, imala sam potpuno krivo. Sad sam već tako daleko odmakla da nema izgleda da spasim stvar. A i nemam pojma što bih napravila.

37 Sve otkad sam postala vidovita, nije bilo potrebe za učenjem. Ne moram čak ni čitati. Samo poloţim ruke na knjigu i priča mi se pojavi u glavi. A testovi? Pa, recimo da me više ništa ne moţe iznenaditi. Samo prijeĎem prstima preko pitanja i odmah dobijem odgovore. Ali umjetnost je nešto sasvim drugo. Jer nadarenost ne moţeš glumiti. I zato je moja slika više-manje potpuna suprotnost Damenovoj. "Zvjezdana noć?" upita Damen, kimnuvši glavom prema mom jadnom, plavom mrljavom platnu po kojem se cijedi boja, a ja se sva grčim koliko mi je neugodno, pitajući se kako je uopće uspio točno pogoditi što predstavlja ta loše naslikana zbrka. Kao da mi treba još soli na ranu, još jednom pogledam njegov rad i sigurne poteze izvedene s lakoćom pa i to dodajem na beskrajni popis stvari u kojima je čudesno dobar. Na primjer, na satu engleskog zna odgovoriti na sva pitanja profesora Robinsa, što je pomalo čudno, jer imao je samo jednu večer da pročita tristotinjak stranica Orkanskih visova. Da i ne spominjem kako u odgovor obično uključi razne povijesne činjenice, pričajući o tim davnim danima kao da je bio tamo. Osim toga je i ambidekster, što se moţda na prvi pogled ne čini kao silno velika stvar, sve dok ga ne vidiš kako jednom rukom piše, a drugom istodobno slika i pritom obje stvari radi dobro. Bolje da i ne počinjem priču o čarobnoj penkali i tulipanima koji se spontano pojavljuju. "Kao Pablo glavom i bradom. Prekrasno!" kaţe profesorica Machado, zaglaĎujući dugu, sjajnu pletenicu dok promatra njegovo platno, a aura joj vibrira predivno kobaltnoplavo, dok joj se misli ushićeno komešaju, radosno poskakujući i pretraţujući sjećanje na bivše nadarene učenike, dok ne shvati da nikad prije nije imala ni jednoga s takvim prirodnim darom. "A Ever?" Izvana se smiješi, ali u sebi se pita: Što bi to moglo biti? "O, ovaj, to bi trebala biti Van Goghova Zvjezdana noć." Uţasno mi je neugodno, a njezine misli potvrĎuju moje najgore sumnje. "Pa - nije loše za početak." Kimne, trudeći se da joj lice ostane neutralno, opušteno. "Van Goghov stil mnogo je teţi no što se čini. Nemoj zaboraviti zlatnu i ţutu! Na kraju krajeva, to je zvjezdana noć." Gledam je kako se udaljava, dok joj se aura širi i sjaji, i znam da joj se ne sviĎa moja slika, ali cijenim njezin trud da to ne pokaţe. Ne razmišljajući, umočim kist u ţutu boju a da prethodno s njega nisam obrisala plavu, pa on na platnu ostavlja veliku zelenu mrlju. "Kako to uspijevaš?" upitam, frustrirano vrteći glavom, prelazeći pogledom od Damenove nevjerojatno dobre do moje nevjerojatno loše slike, usporeĎujem ih pa osjećam kako mi se srozava samopouzdanje.

38 Smiješi se, a njegove oči pronalaze moje. "A što misliš tko je poučavao Picassa?" Kist mi padne na pod, a zelena boja poškropi mi cipele, kutu i lice. Zadrţavam dah dok se on saginje po njega pa mi ga ponovno stavi u ruku. "Svi moraju negdje početi", kaţe on. Oči su mu tamne, vrele, a prsti traţe oţiljak na mom licu. Onaj na čelu. Onaj koji je skriven pod šiškama. Onaj za koji nije nikako mogao znati "Čak je i Picasso imao učitelja." Smiješi se, odmakne ruku i toplinu koja je došla s njom pa se vrati svojoj slici, dok se ja podsjećam da moram disati. DESETO POGLAVLJE Spremajući se za školu sljedećeg jutra napravim pogrešku i upitam Riley koju majicu da odjenem. "Što misliš?" Drţim pred sobom plavu pa je maknem i podignem zelenu. "Daj opet pokaţi onu ruţičastu", kaţe ona, sjedeći na komodi, nakrivivši glavu dok razmatra opcije. "Nema ruţičaste." Mrštim se, misleći da bi baš mogla i jednom biti ozbiljna i prestati sve pretvarati u igru. "Daj, pomozi mi, vrijeme teče." Ona trlja bradu i škilji. "Bi li to nazvala različkovom plavom ili nebeski plavom?" "Dosta." Odbacim plavu i navlačim zelenu preko glave. "Obuci plavu." Zastanem, a vide mi se samo oči, dok su mi nos, usta i brada zaklonjeni u mekanom pamuku. "Ozbiljno. Ističe ti oči." Na trenutak je sumnjičavo pogledam, a onda odbacim zelenu majicu i poslušam njezin savjet. Traţim sjajilo za usne, i samo što ga nisam počela nanositi kad me upita: "Okej, u čemu je štos? Mislim, stvarno, em ne znaš koju bi majicu obukla, em ti se dlanovi znoje, em se šminkaš. Što se dogaĎa?" "Ne šminkam se", kaţem i sva se zgrčim na jačinu vlastitog glasa. "Ne ţelim se prepucavati oko sitnica, Ever, ali sjajilo za usne se broji. Sto posto spada u šminku. A ti si se, sestro draga, upravo spremala nanijeti ga."

39 Bacim ga natrag u ladicu i uzmem uobičajeni balzam za usne pa namaţem ravnu voštanu crtu bez imalo sjaja. "Ha-loo? Još uvijek čekam odgovor!" Stisnem usne i poţurim se kroz vrata pa niza stube. "Dobro, budi takva. Ali nemoj misliti da će me to spriječiti da pokušam pogoditi", kaţe ona za mnom. "Baš me briga", promrmljam, ulazeći u garaţu. "Pa, znamo da nije Miles, jer njegov tip zbilja nisi, a znamo i da nije Haven, jer ona nije tvoj tip, što nam ostavlja samo..." Prolazi ravno kroz zatvorena vrata auta i spusti se na sjedalo, a ja se silno trudim da mi se lice ne iskrivi u grimasu. "Pa, rekla bih da to pokriva cijeli krug tvojih prijatelja. Predajem se, reci mi." Otvorim vrata garaţe i uĎem u auto na staromodan način pa turiram motor da prigušim njezin glas. "Znam da se nešto dogaĎa", kaţe ona, nadglasavajući buku. "Jer se, a oprosti mi što te podsjećam, ponašaš točno onako kako si se ponašala prije nego što si prohodala s Brandonom. Sjećaš se kako si bila nervozna i paranoična? Stalno si se pitala je 1' se i ti njemu sviĎaš i bla bla bla. No, reci mi. Tko je taj nesretnik? Tko ti je sljedeća ţrtva?" Čim je to rekla, pred očima mi bljesne Damenova slika, a na njoj je tako zgodan, tako seksi, tako zamaman, tako opipljiv da sam u iskušenju ispruţiti ruku i dotaknuti ga. Ali umjesto toga pročistim grlo, ubacim u brzinu i kaţem: "Nitko. Nitko mi se ne sviĎa. Ali vjeruj mi, to je posljednji put da sam te zamolila za pomoć." Ali došavši na sat engleskoga, osjećam se točno onako kako je Riley opisala: nervozna sam i napeta, osjećam laganu vrtoglavicu, dlanovi mi se znoje. Ugledam Damena kako razgovara sa Stacijom pa na već ionako dugačak popis dodajem i paranoična. "Ovaj... pardon", kaţem, jer Damenove veličanstveno duge noge priječe mi put, tamo gdje mi inače Stacia postavlja zamke. Ali on se ne obazire na mene nego i dalje sjedi na njezinoj klupi, a ja gledam kako poseţe rukom njoj iza uha i odande vadi ruţin pupoljak. Bijeli ruţin pupoljak. Svjeţi, nevini, blistavi, rosni bijeli pupoljak. Pruţi joj ga, a ona zaskviči tako glasno da bi čovjek pomislio da joj je dao dijamant. "O-moj-boţe! Nema šanse! Kako si to izveo?" viče, mašući njime da ga svi mogu vidjeti.

40 Stisnem usne i gledam u pod, petljajući oko iPoda. Pojačavam zvuk sve dok je više ne čujem. "Trebam proći ovuda", promrmljam, a oči mi se sreću s Damenovim i na trenutak uhvatim bljesak topline prije nego što mu se pogled pretvori u led. Odmakne noge. Ţurim se prema klupi, stopala mi se miču kako treba, jedno pred drugo, kao da sam zombi, robot, neka tupa stvar koja sama izvodi unaprijed isprogramirane pokrete, jer nije sposobna misliti vlastitom glavom. Sjednem na stolac i nastavljam rutinu, vadim biljeţnicu, knjigu, kemijsku olovku, pretvarajući se da ne vidim kako se Damen nevoljko miče, kako vuče noge kad mu je profesor Robins rekao neka se vrati na svoje mjesto. "Bebem mu sve po spisku", kaţe Haven, odmiče šiške na stranu i zuri ravno pred sebe, a njezina zabrana psovanja jedina je novogodišnja odluka koje se pridrţava, ali samo zato što joj je bebem smiješno. "Znao sam da neće potrajati." Miles zavrti glavom i zuri u Damena, gledajući ga kako očarava najpopularniju škvadru svojim priroĎenim šarmom, čarobnom penkalom i glupim bebenim ruţinim pupoljcima. "Znao sam da je predobro da bi potrajalo. Zapravo, to sam i rekao, još prvoga dana. Sjećate se da sam to rekao?" "Ne", promrmlja Haven, još uvijek buljeći u Damena. "Uopće se ne sjećam toga." "Pa, jesam, rekao sam." Miles otpije gutljaj vitaminizirane vode i zakima glavom. "Rekao sam. Valjda me nisi čula." Gledam dolje u svoj sendvič i slegnem ramenima, ne ţeleći se upuštati u raspravu tko-je-što-rekao-i-kad, a još manje ţeleći pogledati ikamo blizu Damena, Stacije ili bilo koga drugoga za tim stolom. Još se nisam oporavila od sata engleskog, kad se usred prozivanja Damen nagnuo prema meni i pruţio mi presavijeni papirić. Ali samo zato da ga ja dodam Staciji. "Daj joj ga sam", rekla sam, odbivši ga i dotaknuti. Pitajući se kako je moguće da mi običan komadić papira istrgnut iz biljeţnice i presavinut u trokutić moţe izazvati toliko boli. "Ma daj", rekao je, dobacivši ga tik do mojih prstiju. "Jamčim ti da te nitko neće vidjeti." "Nije zbog toga", ošinula sam ga bijesnim pogledom. "Nego zbog čega?" upitao je, gledajući me svojim tamnim očima. Zbog toga što ga ne ţelim dotaknuti! Ne ţelim znati što piše na njemu. Jer čim ga moji prsti dotaknu, u glavi ću vidjeti riječi, cijelu seksi, draţesnu, koketnu, nefiltriranu poruku. Premda će hiti gadno i čuti je u njezinim mislima, ako je sama ne pročitam barem ću se moči pretvarati da je čujem

41 onako kako ju je obradio njezin glupi um. Ali ako dotaknem papir, znat ću da su to stvarne riječi, a jednostavno ne mogu podnijeti da ih vidim... "Sam joj daj", rekoh napokon, gurnuvši papirić vrhom olovke tako da je pao sa stola. Mrzeći činjenicu da mi je srce lupalo kao ludo kad se nasmijao i sagnuo da pokupi papirić s poda. Mrzeći se zbog vala olakšanja koji me preplavio kad ga je spremio u dţep, umjesto da ga pošalje dalje njoj. "Halo, Zemlja zove Ever!" Zatresem glavom i podignem pogled prema Milesu. "Pitao sam se što se dogodilo. Mislim, ne ţelim ni u koga upirati prstom, ali ti si ga zadnja danas vidjela..." Gledam Milesa, razmišljajući o tome da bih i sama htjela znati odgovor na to pitanje. Prisjećam se kako su jučer na likovnom Damenove oči traţile moje, kako mi je njegov dodir ugrijao koţu, kako sam bila sigurna da smo podijelili nešto osobno, čak čarobno. Ali zatim se prisjećam djevojke prije Stacije, prelijepe crvenokose u hotelu St. Regis, one koju sam kao slučajno zaboravila. I osjećam se kao budala. Kako sam mogla biti tako naivna i misliti da mu se sviĎam? Jer činjenica je da je Damen pravi igrač, da je takav i gotovo. Pogledam preko stolova, taman na vrijeme da vidim kako je Damen prikupio cijeli buket ruţinih pupoljaka iza Stacijina uha, iz rukava, dekoltea i torbice. Čvrsto stisnem usne i skrenem pogled, ne ţeleći gledati nepotreban zagrljaj koji je uslijedio. "Ništa nisam učinila", kaţem napokon, zbunjena Damenovim ponašanjem koliko i Miles i Haven, ali manje voljna to priznati. Čujem Milesove misli, dok odvaguje moje riječi i pokušava odlučiti hoće li mi povjerovati. A onda uzdahne i pita: "Jesi li jednako slomljenog srca, napuštena i jadna koliko i ja?" Gledam ga i rado bih mu se povjerila, rado bih mu rekla sve, cijelu tu smušenu zbrku osjećaja. Ispričala mu kako sam jučer bila sigurna da se meĎu nama dogodilo nešto značajno, a danas me dočekalo ovo. Ali umjesto toga samo odmahnem glavom, prikupim svoje stvari i krenem u razred, premda ima još mnogo vremena do zvona. Tijekom cijelog petog sata na francuskom smišljam način kako se izvući s likovnog. Ozbiljno. Čak i dok sudjelujem u uobičajenim aktivnostima, dok mi se usne miču i izgovaraju strane riječi, um mi je posve zaokupljen razmišljanjem o tome kako odglumiti da me boli trbuh, da mi je mučno, da imam temperaturu, virozu, vrtoglavicu, bilo što. Svaki je izgovor dobar. I ne samo zbog Damena. Jer, iskreno govoreći, i ne znam zašto sam se prijavila za te satove. Nemam nimalo dara za umjetnost, moj projekt je

42 totalna koma, a nije baš da namjeravam jednoga dana biti umjetnica. A ako se u to još doda ovo s Damenom, ne samo da dobiješ lošiji prosjek ocjena nego i pedeset sedam minuta nelagode. Ali na kraju ipak odem na sat. Uglavnom zato što smatram da je tako ispravno. I toliko sam usredotočena na prikupljanje pribora i navlačenje zaštitne kute da isprva i ne zamjećujem da ga nema. Kako minute odmiču, a njemu još uvijek ni traga ni glasa, uzmem boje i krenem prema svom slikarskom stalku. A na rubu stoji ona glupa poruka savijena u trokutić. Zurim u nju, tako se jako usredotočivši da sve oko mene postaje tamno i nejasno. Cijela se učionica svela na jednu točku. Cijeli moj svijet sastoji se od trokutastog papira na uskoj drvenoj letvi, na kojem je napisano ime Stacia. I premda nemam pojma kako je to dospjelo ovamo, i premda nakon brzog ogledavanja oko sebe zaključujem da Damena zaista nema u učionici, ne ţelim taj papir blizu sebe. Odbijam sudjelovati u toj bolesnoj igri. Zgrabim kist i kvrcnem po papiru što jače mogu, gledajući kako leti kroz zrak i na kraju pada na pod. Znam da se ponašam djetinjasto, bedasto, pogotovo kad se profesorica Machado sagnula i digla papirić s poda. "Nešto ti je ispalo", zapjevucka ona, široko se smiješeći, ne znajući da sam ga namjerno bacila. "Nije moje", promrmljam, preslagujući boje. Neka ona da poruku Staciji, ili još bolje - neka je baci. "Znači, postoji još jedna Ever, za koju ne znam?" smiješi se. Što? Uzmem poruku koju drţi meĎu prstima, a na papiru je Damenovim rukopisom jasno napisano Ever. Nemam pojma kako se to dogodilo, nema logičnog objašnjenja. Jer znam što sam vidjela. Prsti mi drhte dok rastvaram papir, otvaram sva tri kuta i poravnavam nabor, a pri pogledu na malen detaljan crteţ zastaje mi dah, malen detaljan crteţ prekrasnog crvenog tulipana. JEDANAESTO POGLAVLJE Još je samo nekoliko dana ostalo do Noći vještica, a ja još uvijek nisam dovršila svoj kostim. Haven će doći kao vampirica (kakvog li iznenaĎenja!), Miles kao pirat (ali prvo sam ga morala odgovoriti od toga da se maskira u Madonnu iz faze sa šiljastim grudnjacima), a neću reći u što ću se ja maskirati. Ali samo zato što se moja nekoć odlična zamisao pretvorila u preambiciozan projekt pa lagano gubim vjeru.

43 Moram priznati da sam bila prilično iznenaĎena da Sabine uopće i ţeli prirediti tulum. Dijelom zato što nikad ne pokazuje zanimanje za takve stvari, ali uglavnom zato što mi se činilo da nas dvije zajedno ne poznajemo više od petero ljudi koje bismo mogle pozvati. Ali izgleda da je Sabine mnogo popularnija nego što sam mislila, jer brzo je ispunila dva i pol stupca, dok je moj popis ostao bijedno kraći i sveo se na mojih dvoje prijatelja i njihove eventualne pratnje. Sabine je unajmila nekoga za pripremu hrane i pića, a ja sam zaduţila Milesa za audiovizualni dio (što znači da će priključiti svoj iPod na liniju i donijeti filmove strave i uţasa iz videoteke) i Haven za kolačiće u papirnatim košaricama. Što je značilo da je ukrašavanje prostora ostalo na Riley i meni. A s obzirom na to da mi je Sabine dala katalog i kreditnu karticu, uz posebnu napomenu neka ne štedim, prošla dva poslijepodneva provele smo preobraţavajući kuću graĎenu u polutoskanskom stilu u sablastan, zastrašujući dvorac čuvara grobnica. I baš nam je bilo zabavno, jer nas je podsjetilo na to kako smo nekoć svoju kuću ukrašavale za Uskrs, Dan zahvalnosti i Boţić. Ne moram niti spominjati da smo bile tako zaposlene i usredotočene da se nismo stigle svaĎati. "Trebala bi se maskirati u morsku sirenu", kaţe Riley, "ili u jednoga od onih klinaca iz reality showa." "Isuse, nemoj mi reći da još uvijek gledaš takve stvari?" upitam, oprezno balansirajući na pretposljednjoj prečki ljestava dok vješam još jednu laţnu paukovu mreţu. "Nisam ja kriva, TiVo ima vlastiti um." Slegne ramenima. "Imaš TiVo?" okrenem se, očajnički ţeljna podataka o zagrobnom ţivotu koje mi ona daje na kapaljku. Ali ona se smije. "Časna riječ, zbilja si naivna, svašta ti vjeruješ!" Zavrti glavom i zakoluta očima, poseţući u kartonsku kutiju iz koje vadi niz ţaruljica. "Hoćeš se mijenjati?" upita, razmrsujući zapetljanu ţicu. "Smiješno mi je kako se uporno penješ na te ljestve, kad ja mogu jednostavno odlevitirati gore i sve to postaviti." Odmahnem glavom i namrštim se. Premda bi to zaista bilo lakše, volim se pretvarati da mi je ţivot barem donekle normalan. "I, u što ćeš se prerušiti?" "Zaboravi", kaţem, prikvačim paukovu mreţu u kut pa siĎem s ljestava da bolje vidim. "Ako ti moţeš imati tajne, mogu i ja." "Nije pošteno." Ona prekriţi ruke i napući usne, što bi uvijek upalilo kod tate, ali nikad kod mame.

44 "Smiri se, vidjet ćeš na tulumu", kaţem joj dok otpetljavam udove kostura koji svijetli u mraku. "Hoćeš reći da sam pozvana?" upita pištavim glasićem, a oči joj se šire od uzbuĎenja. "Kao da bih te mogla spriječiti da doĎeš", nasmijem se i postavim gospodina Kosturka blizu vrata, da moţe lijepo dočekati sve naše goste. "Hoće li doći i tvoj dečko?" Zakolutam očima i uzdahnem. "Znaš da nemam dečka", kaţem, a ta mi je igra već dosadna i prije nego što je započela. "Daj, molim te, pa nisam idiotkinja!" namršti se ona. "Kao da sam zaboravila onu raspravu oko majice. Osim toga, jedva čekam da ga upoznam... ili, bolje rečeno, jedva čekam da ga vidim, jer nije baš da ćeš me upoznati s njim. Što je prilično nepristojno, ako malo bolje razmislim. To što me ne moţe vidjeti ne znači da..." "Isuse, prestani. Nisam ga pozvala, okej?" povičem, prekasno shvativši da sam upala u njezinu zamku. "Ha!" Gleda me široko raširenih očiju, podignutih obrva, a usne joj se ushićeno izvijaju u osmijeh. "Znala sam!" Smije se, pušta ţaruljice i skače od veselja, vrteći se i plešući i upirući prstom u mene. "Znala sam, znala sam, znala sam!" pjeva, udarajući šakama kroz zrak. "Ha! Znala sam!" Okreće se oko sebe. Sklopim oči i uzdahnem, pitajući se kako sam mogla biti tako bedasta da upadnem u njezinu tako očitu zamku. "Ništa ti ne znaš." Ošinem je pogledom i zavrtim glavom. "Nikad mi nije bio dečko, okej? Bio je samo neki novi tip koji mi je isprva bio zgodan, ali kad sam shvatila kakav je igrač... Pa, recimo samo da me prošlo. Čak mi se više i ne sviĎa. Ozbiljno, sve je to trajalo deset sekundi, ali samo zato što nisam bila dosta pametna. Ali nisam jedina koja sam pala na njegove fore, jer Miles i Haven samo što se nisu potukli oko njega. Zato lijepo prestani s plesom i slavljem i opet se primi posla, okej?" Onog trena kad sam ušutjela jasno mi je da sam zvučala kao da se branim i da mi nikad neće povjerovati. Ali ne mogu te riječi povući, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da se ne obazirem na nju dok lebdi po sobi i pjeva: "Aha! Aha! Znala sam!" Na samu Noć vještica kuća izgleda čudesno. Riley i ja zalijepile smo paukove mreţe s golemim crnim udovicama po svim kutovima i prozorima. Po stropovima smo objesile crne gumene šišmiše, naokolo razasule krvave,

45 odrezane (laţne) dijelove tijela i postavile kristalnu kuglu pokraj električnog gavrana čije se oči osvijetle kad god zakriješti: "Bit će ti ţao! Kraaa! Zaţalit ćeš!" Odjenule smo zombije u "krvave" dronjke i postavile ih tamo gdje ih čovjek najmanje očekuje. Na ulaz u kuću stavile smo kotao s vještičjim varivom (zapravo, suhi led i vodu), a posvuda naokolo porazbacale kosture, mumije, crne mačke i štakore (laţne, ali svejedno sablasne), vodorige, ljesove, crne svijeće i lubanje. Čak smo i straţnje dvorište ukrasile lanternama napravljenim od bundeva, ţaruljicama, a čak su i u bazenu plutale svjetiljke. I da, u prednjem smo dvorištu postavile Smrt s kosom u prirodnoj veličini. "Kako izgledam?" upita Riley, gledajući svoja prsa prekrivena ljubičastim ljuskama i crvenom kosom, a onda zamahne svjetlucavim, metalik zelenim ribljim repom. "Kao tvoja omiljena Disneyjeva junakinja", kaţem, pudrajući si lice da bude vrlo blijedo, pokušavajući smisliti kako da je se riješim pa da se mogu presvući u svoj kostim i moţda je iznenaditi, za promjenu. "Shvatit ću to kao kompliment", nasmiješi se ona. "I trebaš." Začešljam kosu unatrag i priljubim je uz glavu, pripremajući teren za visoku plavu periku koju ću nositi. "No, a u koga ćeš se ti maskirati?" Gleda me. "Daj mi više reci, umireni od znatiţelje!" Drţi se za trbuh i valja se od smijeha, tako da zamalo nije pala s kreveta. Oboţava zbijati šale na račun smrti i umiranja. Silno su joj smiješne. A ja se, uglavnom, sva zgrčim od njih. Ne obazirući se na šalu, okrenem se prema njoj i kaţem: "Učini mi uslugu, molim te. Iskradi se dolje i provjeri Sabinein kostim pa mi doĎi reći ima li onaj veliki gumeni nos s dlakavom bradavicom. Rekla sam joj da joj je kostim vještice super, ali neka ne stavi taj nos, jer muškarci baš i ne padaju na to." "Ima nekog tipa?" upita Riley, očito iznenaĎena. "Neće imati nikoga ako stavi taj nos", kaţem, gledajući kako je skliznula s kreveta i sad se gega preko sobe, dok se rep sirene vuče za njom. "Ali nemoj dizati buku ili je na neki drugi način preplašiti, okej?" dodajem, lecnuvši se kad je prošla kroz zatvorena vrata moje sobe, ne trudeći se otvoriti ih. Činjenica da sam to vidjela tisuću puta ne znači da sam se navikla na to. Krenem prema garderobi i otvorim torbu koju sam sakrila straga pa iz nje vadim prekrasnu crnu plesnu haljinu s dubokim četvrtastim dekolteom, prozirnim rukavima do pola podlaktice i super uskim korzetom, koja pada u svjetlucavim, bogatim naborima, baš poput one koju je Marija Antoaneta nosila na maskenbal (dobro, Kirsten Dunst u ulozi Marije Antoanete u

46 filmu). Nakon što uz malo muke povučem smičak na leĎima, navučem visoku platinastu periku (premda sam i inače plavokosa, nikad ne bih mogla napraviti tako visoku frizuru), nanesem crveni ruţ na usne, zakopčam tamnu crnu krinku preko očiju pa objesim dugačke naušnice s laţnim dragim kamenjem. Tako odjevena stanem pred zrcalo, okrećem se i ogledam, smiješeći se dok se crna haljina vrti oko mene. Presretna sam što je tako dobro ispalo. Uto uĎe Riley, zavrti glavom i kaţe: "Napokon je sve kako treba! Prvo je stavila nos pa ga je skinula, pa ga je opet stavila i okrenula se provjeriti kako joj stoji iz profila, a onda ga je napokon skinula. Časna riječ, morala sam se strašno suzdrţavati da joj ga jednostavno ne strgnem s face i bacim kroz prozor." Sledim se, zadrţim dah, nadajući se da to ipak nije učinila, jer s Riley se nikad ne zna. Ona sjedne na stolac ispred mog radnog stola i odguruje se vrhom svjetlucave zelene peraje. "Opusti se", kaţe. "Kad sam je posljednji put vidjela, ostavila ga je na rubu umivaonika. A onda ju je nazvao neki tip da je pita kako se dolazi do vaše kuće, a onda se raspričala o tome kako si super sredila kuću i kako ne moţe vjerovati da si sve to uspjela sama i bla-di-bla." Zavrti glavom i mršti se. "To ti je sigurno super, je l' da? Što se tebi pripisuju zasluge za zajednički trud, ha?" Prestane se vrtjeti i odmjeri me od glave do pete. "Znači, Marija Antoaneta". kaţe napokon, a pogled joj je na turneji po mom kostimu. "Nikad ne bih pogodila. Mislim, nisi baš ljubiteljica kolača." Kolutam očima. "Tek toliko da znaš, nikad nije rekla to o kolačima. Bio je to samo opaki trač, ne vjeruj u takve stvari", kaţem joj i ne mogu se prestati gledati u zrcalo. Provjeravam šminku i periku, nadajući se da će ostati gdje joj je mjesto. Ali uhvatim Rileyn odraz i nešto u njezinu izgledu natjera me da se okrenem prema njoj. "Hej, jesi li dobro?" Ona sklopi oči i zagrize usnicu. Potom zavrti glavom i kaţe: "Isuse, daj nas pogledaj. Ti si se obukla kao tragična kraljica tinejdţerica, a ja bih dala sve na svijetu samo da jednoga dana budem tinejdţerica." Posegnem za njom, ali onda mi ruke padnu uz tijelo. Toliko sam navikla na nju da ponekad zaboravim da nije zaista ovdje, da više nije dijelom ovoga svijeta, da će uvijek biti iste dobi i da nikad neće biti trinaestogodišnjakinja. A zatim se sjetim da sam ja kriva za sve to pa mi bude još milijun puta gore. "Riley, ja..." Ali ona samo odmahne glavom i zavrti repom.

47 "Nema brige." Nasmiješi se i odlebdi sa stolca. "Idemo pozdraviti goste!" Haven je došla s Evangeline, svojom prijateljicom ovisnicom o drugima i darovateljicom, a Miles je doveo Erica, nekog tipa iz dramske grupe za kojega mi se čini da bi ispod te crne, satenske maske Zorroa i dugog plašta mogao biti sasvim zgodan. "Ne mogu vjerovati da nisi pozvala Damena", kaţe Haven, preskočivši pozdrav i vrteći glavom. Cijeli se tjedan ljuti na mene, sve otkad je saznala da ga nisam pozvala. Zakolutam očima i duboko udahnem, već umorna od toga da moram opet istaknuti očito, da se on okrenuo od nas, postavši stalnim gostom ne samo za Stacijinim stolom, nego i u njezinoj klupi. I to kako vadi ruţine pupoljke iz svakojakih mjesta i kako njegov projekt na likovnom, Ţena sa ţutom kosom, počinje sve više sličiti njoj. Mislim, stvarno, ispričavam se što ne ţelim razgovarati o tome kako unatoč crvenim tulipanima, tajanstvenoj poruci i intimnom pogledu koji smo u jednom trenutku podijelili, već gotovo dva tjedna sa mnom nije progovorio ni riječ. "Ionako ne bi došao", kaţem napokon, nadajući se da neće primijetili kako mi je glas zadrhtao od osjećaja izdaje. "Sigurna sam da je negdje vani sa Stacijom ili s onom crvenokosom, ili..." vrtim glavom, odbijajući nastaviti. "Čekaj malo! Postoji i neka crvenokosa...?" Gleda me suţenih očiju. Slegnem ramenima. Jer zapravo bi mogao biti bilo s kim. Znam samo da nije ovdje sa mnom. "Trebala bi ga vidjeti", okrene se ona prema Evangeline. "Prezgodan je. Izgleda kao filmska zvijezda, a seksi je kao rock-zvijezda i još k tome izvodi trikove." Uzdahne. Evangeline podigne obrve. "Zvuči kao da je on neki trik. Nitko nije tako savršen." "Damen je. Šteta što ne moţeš sama vidjeti." Haven se opet namršti na mene, dok petlja oko vrpce od crnog baršuna koju ima zavezanu oko vrata. "Ali ako ga slučajno i vidiš, ne zaboravi da je moj. Ja sam ga prva vidjela, davno prije nego što sam upoznala tebe." Pogledavam Evangeline, zamjećujem njezinu tamnu, tmurnu auru, mreţaste čarape, minijaturne kratke hlačice i mreţastu majicu, i znam da nema namjeru odrţati takvo obećanje. "Znaš, mogu ti posuditi očnjake i laţnu krv za vrat pa moţeš i ti biti vampirica", nudi mi Haven, gledajući me, a um joj je ispunjen dvojakim

48 mislima, ţeli mi biti prijateljicom, dok je istodobno uvjerena da sam joj neprijateljica. Ali odmahnem glavom i povedem ih na drugi kraj sobe, nadajući se da će je uskoro zaokupiti nešto drugo pa će zaboraviti na Damena. Sabine razgovara sa svojim prijateljima, Haven i Evangeline krišom si toče alkohol u sok, Miles i Eric plešu, a Riley se igra vrhom Ericova biča, tresući koţnim resicama i ogledavajući se da vidi je li itko išta zamijetio. Baš joj se spremam dati znak da je pretjerala i da bi bilo bolje da prestane ako ţeli ostati, kad zazvoni zvono. Utrkujemo se do vrata. I premda stiţem prva, zaboravim likovati jer na vratima stoji Damen. S cvijećem u jednoj ruci i šeširom sa zlatnim rubom u drugoj, kose zavezane u rep nisko na potiljku, a uobičajenu crnu odjeću zamijenio je čipkastom bijelom košuljom, kaputom sa zlatnim pucetima, uskim hlačama do koljena, čarapama i crnim cipelama sa šiljastim vrhom. Još dok mi kroz glavu prolazi misao da će mu Miles biti jako zavidan na kostimu, shvaćam u koga se maskirao i srce mi preskoči otkucaj. "Grofe Fersen", promrmljam, jedva izustivši te riječi. "Marijo." Nasmiješi se i uputi mi dubok naklon. "Ali... nikome nisam rekla... a ti uopće nisi pozvan", šapnem, pogledavajući mu preko ramena u potrazi za Stacijom, crvenokosom, bilo kim, znajući da je nemoguće da je došao zbog mene. Ali on se samo smiješi i pruţa mi cvijeće. "Zacijelo je sretna slučajnost." S mukom progutam i okrenem se na peti, vodeći ga kroz hodnik, pokraj blagovaonice do dnevne sobe, a obrazi mi ţare i srce mi tako lupa da se bojim da će mi iskočiti iz prsnog koša. Pitam se kako se to moglo dogoditi, tragam za nekim logičnim objašnjenjem za Damenovo pojavljivanje na mom tulumu u kostimu moje savršene druge polovice. "Omojboţe, Damen je došao!" skviči Haven, a cijelo joj se lice ozarilo, pa, onoliko koliko se jako napudrano, zakrvavljeno vampirsko lice s izbačenim očnjacima moţe ozariti. Ali kad mu ugleda kostim i shvati da je došao kao grof Axel Fersen, ne-baš-tako-tajni ljubavnik Marije Antoanete, lice joj se priguši, a oči se okrenu prema meni, šibajući me optuţujućim pogledom. "I, kad ste se dogovorili?" upita, idući prema nama, trudeći se da joj glas bude vedar, neutralan, ali više zbog Damena nego zbog mene. "Nismo", odgovaram, nadajući se da će mi povjerovati, premda znam da neće. Jer ovo je tako bizarna slučajnost da mi je i samoj teško u to povjerovati. Počinjem se pitati jesam li se slučajno nekako odala, ali znam da nisam.

49 "Čista slučajnost", kaţe Damen, obgrlivši me oko struka. Iako mu ruka ostane tamo samo na trenutak, i to je dovoljno da mi zatitra cijelo tijelo. "Ti si sigurno Damen", kaţe Evangeline, skliznuvši pokraj njega i prstima mu cupkajući volane na košulji. "Bila sam sigurna daje Haven pretjerivala, ali očito nije!" Smije se. "A u koga si maskiran?" "U grofa Fersena", kaţe Haven, glasom krutim i britkim, gledajući me suţenim očima. "Tko ti je taj?" Evangeline slegne ramenima pa mu ukrade šešir i stavi si ga na glavu, zavodljivo mu se smiješeći ispod oboda, a onda ga primi za ruku i odvede ga dalje od nas. Čim su otišli, Haven se okrene prema meni i kaţe: "Ne mogu vjerovati da si to napravila!" Lice joj je ljutito, šake stisnute, ali to nije ništa u usporedbi sa strašnim mislima koje joj se kovitlaju u glavi. "Znaš koliko mi se sviĎa. Povjerila sam ti se! Vjerovala sam ti!" "Haven, kunem ti se da ovo nije bilo planirano. Čista je slučajnost. Nemam pojma što radi ovdje, znaš da ga nisam pozvala", kaţem, ţeleći je uvjeriti, ali znajući daje uzalud, jer je već donijela vlastite zaključke. "I ne znam jesi li primijetila, ali tvoja dobra prijateljica Evangeline samo što ne naskakuje na njega." Haven baci pogled na drugi kraj sobe, ali onda se opet okrene prema meni, slegne ramenima i kaţe: "Ona to radi sa svima pa i nije neka prijetnja. Za razliku od tebe." Duboko udahnem, trudeći se biti strpljiva i istodobno se s mukom suzdrţavajući da ne prasnem u smijeh, jer Riley stoji pokraj nje i oponaša svaki njezin pokret i svaku riječ, rugajući joj se na način koji je smiješan, ali nimalo dobronamjeran. "Slušaj," kaţem napokon, "ne sviĎa mi se! Kako da te uvjerim u to? Reci mi i postupit ću tako!" Ona odmahne glavom i skrene pogled, ramena joj tonu, misli postaju mračne, a sav taj bijes sad okreće prema sebi. "Nemoj." Uzdahne, brzo zatrepće da otjera suze. "Nemoj ništa govoriti. Ako mu se ti sviĎaš, dobro, ja tu ne mogu ništa. Nisi ti kriva što si pametna i lijepa i što dečki uvijek više vole tebe nego mene. Pogotovo kad te vide bez kapuljače." Pokušava se nasmijati, ali baš joj i ne uspijeva. "Radiš od buhe slona", kaţem, nadajući se da ću je uvjeriti, nadajući se da ću uvjeriti sebe. "Damen i ja nemamo ništa zajedničko, osim što imamo isti ukus u filmovima i kostimima. To je sve, časna riječ." A kad sam se nasmiješila, nadala sam se da moj osmijeh izgleda stvarnije nego što ga ja osjećam.

50 Ona gleda preko sobe prema Evangeline koja je prisvojila Zorroov bič i sad pokazuje kako ga pravilno rabiti, a onda se okreće prema meni i kaţe: "Samo mi učini jednu uslugu." Kimnem glavom, voljna učiniti što god treba samo da se ovo završi. "Prestani lagati. Jer to radiš strašno loše." Gledam je kako odlazi pa se okrenem prema Riley koja skače gore-dolje i viče. "Isuse, ovo ti je najbolji tulum ikad! Drama! Intriga! Ljubomora! Skoro pa tučnjava! Tako mi je drago da nisam ovo propustila!" Upravo se spremam reći pssst, ali se sjetim da sam ja jedina koja je vidi, pa bi to moglo izgledati prilično čudno. Kad se opet začulo zvono na vratima, Riley je do njih stigla prva, unatoč ribljem repu. "Opa", kaţe ţena koja stoji na trijemu, a gleda izmeĎu Riley i mene. "Kako vam mogu pomoći?" upitam, primjećujući da nije maskirana, osim ako se kalifornijski leţerni stil ne računa kao kostim. Pogled njezinih smeĎih očiju sretne se s mojim, a ona kaţe: "Ţao mi je što kasnim, guţva u prometu... ma znate već." Kimne prema Riley, kao da je zaista moţe vidjeti. "Jeste li Sabineina prijateljica?" upitam, pretpostavljajući da joj je to nekakav nervozni tik pa da joj zato pogled stalno bjeţi prema mjestu gdje stoji Riley, jer premda ima lijepu ljubičastu auru, ne uspijevam je pročitati. "Ja sam Ava. Sabine me unajmila." "Vi ste iz keteringa?" kaţem, pitajući se zašto na sebi ima crnu majicu s naramenicama, uske traperice i balerinke, a ne bijelu košulju i crne hlače kao ostatak ekipe. Ali ona se samo nasmije i mahne Riley koja se skriva iza nabora moje haljine, kao što se nekoć skrivala iza mamine haljine kad se pred nekim sramila. "Ja sam vidovnjakinja", kaţe ona, odmakne dugu bakrenu kosu s lica pa klekne pokraj Riley. "A vidim da ti je tu i mala prijateljica." DVANAESTO POGLAVLJE Čini se da je vidovnjakinja Ava trebala biti zabavno iznenaĎenje za sve okupljene, ali, vjerujte mi, nitko se nije iznenadio više od mene. Kako to