Alyson Noel - Besmrtnici - 1. Zauvijek

101 "Čuvar me pustio u naselje", kaţe ona, ututnjavši u kuću. Lice joj je zbrka maškare i suza, a nedavno obojena crvena kosa sva je zamršena i razbarušena. "Pronašli su Evangeline. Mrtva je." "Što? Jesi li sigurna?" Zatvaram vrata za njom, ali uto na prilaz kući skreće Damenov auto. On brzo iziĎe i potrči prema nama. "Evangeline..." počnem, tako šokirana viješću da zaboravljam da sam odlučila mrziti ga. On kimne i krene prema Haven, prodorno je gledajući dok pita: "Jesi li dobro?" Ona odmahuje glavom i briše lice. "Da, mislim, nisam je baš tako dobro poznavala, samo smo nekoliko puta skupa izišle, ali svejedno. Grozno. A moţda sam ja posljednja osoba koja ju je vidjela ţivu..." "Sigurno nisi posljednja." Zurim u Damena, pitajući se je li to trebala biti neka neumjesna šala, ali lice mu je smrtno ozbiljno, a pogled nekako dalek. "Ali... ali osjećam se tako odgovornom", promrmlja ona, lica zarivenog u ruke, u sebi stenjući: O Boţe, o Boţe, o Boţe... Krenem prema njoj, ţeleći je utješiti na neki način, ali Haven podigne glavu, otare suze i kaţe: "Ja... samo sam ti htjela javiti. Sad moram ići, moram do Drine." Podigne ruku i zazvecka s ključevima. Tim riječima kao da mi je dolila ulje na vatru pa suzim oči i pogledam Damena optuţujućim pogledom. Jer premda se Havenino prijateljstvo s Drinom čini kao čista slučajnost, sigurna sam da nije. Ne mogu se otresti osjećaja da je sve to na neki način povezano. Ali Damen se ne obazire na mene, nego posegne za Haveninom rukom i pogleda joj zapešće. "Odakle ti ovo?" upita, a glas mu je napet, suzdrţan, ali osjeća se prikrivena oštrina i on je nevoljko pusti kad se ona istrgnula i prekrila tetovaţu dlanom. "Sve je u redu", kaţe ona, vidljivo uzrujana. "Drina mi je dala nešto čime si to maţem, nekakav melem, a rekla je da će trebati tri dana da počne djelovati." Damen stisne zube, tako jako da se čuje. "Imaš li ga slučajno sa sobom? Taj melem." Ona odmahne glavom i krene prema vratima. "Ne, doma mi je. Isuse, što je vama dvoma? Imate li još pitanja?" Okrene se, pogled joj skače s mene na njega, a aura joj je plameno crvena. "Jer uopće mi se ne sviĎa vaše ispitivanje. Došla sam ovamo samo zato što

102 sam mislila da vas zanima što se dogodilo s Evangeline, ali budući da vi samo ţelite postavljati glupa pitanja i buljiti u moju tetovaţu, idem." Ljutito otrči prema svom autu. I premda viknem za njom, ona samo odmahne glavom i ne obazire se na mene. Ne mogu si pomoći, zapitam se što se dogaĎa s mojom prijateljicom. Tako je daleka i vrlo promjenjivih raspoloţenja. Jasno mi je da stvari izmeĎu nas već dugo nisu kao prije. Sve otkad je upoznala Drinu, osjećam se kao da je ne poznajem. Gledam kako ulazi u auto, zalupivši vratima za sobom, i kreće natraške s prilaza na cestu. Okrenem se prema Damenu: "Pa, to je bilo jako ugodno. Evangeline je mrtva, Haven me mrzi, a ti si me ostavio samu u špilji. Nadam se da si barem uhvatio neke ubojite valove." Prekriţim ruke na prsima, vrteći glavom. "Zapravo, jesam", kaţe on, prodorno me gledajući. "A kad sam se vratio u špilju, vidio sam da si već otišla pa sam dojurio ovamo." Gledam ga suţenih očiju, stisnutih usana. Ne mogu vjerovati da stvarno očekuje da mu povjerujem. "Oprosti, ali pogledala sam. Na vodi su bila samo dva surfera. Dva plavokosa surfera, što isključuje mogućnost da si ijedan od njih bio ti." "Ever, pogledaj me", kaţe on. "Zaista me pogledaj. Što misliš, od čega sam ovakav?" Pa to i učinim, spustim pogled da ga cijelog obuhvatim. Zamjećujem ronilačko odijelo s kojega na pod kapa morska voda. "Ali... provjerila sam. Trčala sam po plaţi, pogledala svugdje", kaţem, uvjerena u to što sam vidjela, odnosno, u ovom slučaju, što nisam vidjela. Ali on samo slegne ramenima. "Ever, ne znam što bih ti rekao, ali nisam te ostavio. Surfao sam. Zaista. Moţeš li sad donijeti jedan ručnik za mene, a drugi za pod?" Odemo u dvorište da moţe isprati ronilačko odijelo. Sjedim na vrtnom stolcu i gledam ga. Bila sam tako sigurna da me ostavio. Svugdje sam pogledala. Ali moţda ga stvarno nisam vidjela. Dobro, plaţa jest dugačka, a ja sam bila jako ljutita. "Kako si znao za Evangeline?" upitam, gledajući kako prebacuje ronilačko odijelo preko vrtnog šanka, nespremna tako lako odustati od ljutnje. "A što je s Haven i Drinom i tom jezivom tetovaţom? Da se razumijemo, nisam sigurna da vjerujem u tu tvoju priču o surfanju, stvarno. Jer dobro sam pogledala i nigdje te nije bilo." Gleda me, oči su mu skrivene iza gustih trepavica, a vitko mišićavo tijelo omotano je ručnikom. Korak mu je lak i siguran dok hoda prema meni, graciozan kao divlja mačka iz dţungle.

103 "Ja sam kriv za to", kaţe napokon, vrteći glavom dok sjeda kraj mene. Primi me za ruke, ali brzo ih opet pusti. "Nisam siguran koliko..." počne pa zastane, a kad me napokon pogleda, oči su mu tuţnije nego što sam ikad mogla zamisliti. "Moţda ne bismo trebali ovo raditi", kaţe napokon. "Zar... zar prekidaš sa mnom?" šapnem i ponestaje mi zraka, ispuhujem se kao probušeni balon. Sve su moje sumnje potvrĎene: Drina, plaţa, sve. Sve. "Ne, samo..." Okrene se od mene, ostavljajući i rečenicu i mene da visimo u zraku. A kad je bilo jasno da nema namjeru nastaviti, kaţem: "Znaš, bilo bi lijepo da napokon prestaneš razgovarati u šiframa, da završiš rečenicu i kaţeš mi koji se vrag dogaĎa. Jer znam samo da je Evangeline mrtva, da iz Haven i sa zapešća curka crvena grozota, da si me ostavio na plaţi jer nisam htjela ići do kraja i da sad prekidaš sa mnom." Bijesno ga gledam, čekajući neku potvrdu da je te naoko nasumične dogaĎaje lako objasniti i da uopće nisu meĎusobno povezani. Premda mi utroba kaţe drukčije. Neko vrijeme šuti, zagledan u bazen, ali kad me napokon pogleda, kaţe: "Nisu meĎusobno povezani." Toliko je dugo oklijevao s odgovorom da nisam sigurna da mu vjerujem. A onda duboko udahne i nastavi: "Evangelinino tijelo pronašli su u kanjonu Malibu. Bio sam na putu ovamo kad sam to čuo na radiju", kaţe, a glas mu postaje sve mirniji, sve sigurniji, a on se vidljivo opustio i pribrao. "I da, čini se da se Havenina tetovaţa inficirala. Ali takve se stvari ponekad dogaĎaju." Skrene pogled i ja duboko udahnem dok čekam nastavak, onaj dio o meni. Damen me primi za ruku i prekrije je svojom, pa je okrene i počne prstom pratiti linije na mom dlanu, govoreći: "Drina zna biti karizmatična, šarmantna, a Haven je pomalo izgubljena duša. Siguran sam da joj samo godi paţnja. Mislio sam da će ti biti drago da je preusmjerila pozornost s mene na Drinu." Stisne mi prste i nasmiješi se. "Sad nam više nitko ne stoji na putu." "Ali moţda nam nešto stoji na putu?" upitam, a glas mi je tek jedva čujan šapat. Znam da bi me mnogo više trebala zabrinjavati Evangelinina smrt i Havenino zapešće, ali ne mogu se usredotočiti ni na što drugo osim na njegovo lice, glatku tamnu koţu, duboke suţene oči i to kako mi srce lupa, kako mi krv vri, kako mi usne bride u iščekivanju njegovih. "Ever, nisam te ostavio. I nikad te ne bih naveo ni na što za što nisi spremna. Vjeruj mi." Smiješi se, obujmivši mi lice dlanovima, dok se njegove usne rastvaraju na mojima. "Znam čekati."

104 DVADESETDRUGO POGLAVLJE Premda nam se Haven nije htjela javiti na telefon, uspjeli smo dobiti Milesa. Nagovorili smo ga neka svrati nakon probe. Došao je s Ericom pa smo nas četvero proveli večer zabavljajući se, jedući, plivajući i gledajući loše filmove strave i uţasa. Bilo je tako lijepo druţiti se s prijateljima ovako lijepo i opušteno, da sam gotovo zaboravila na Riley, Haven, Evangeline, Drinu, plaţu i sve dramatične dogaĎaje tog poslijepodneva. Gotovo da nisam zamjećivala Damenov odsutni pogled svaki put kad bi mislio da ga nitko ne gleda. Gotovo da se nisam obazirala na zabrinutost koja se osjećala ispod površine. Gotovo. Ali ne potpuno. I premda sam mu jasno rekla da je Sabine otišla na vikend izvan grada i da slobodno moţe prespavati, Damen je ostao samo dok nisam zaspala, a onda se tiho iskrao. Tako da sljedećeg jutra, kad se pojavio na vratima s kavom, pecivom i osmijehom, osjetim kako mi je laknulo. Opet pokušamo nazvati Haven, čak ostavimo nekoliko poruka, ali ne moram biti vidovita da bih znala kako ne ţeli razgovarati ni s jednim od nas dvoje. A kad sam je napokon nazvala doma i razgovarala s njezinim bratom Austinom, znam da ne laţe kad kaţe da je nije vidio. Nakon cjelodnevnog izleţavanja uz bazen, spremam se naručiti još jednu pizzu kad mi Damen uzme telefon iz ruke i kaţe: "Mislio sam da bih nam ja mogao skuhati večeru." "Znaš kuhati?" upitam, premda ne znam zašto me to uopće iznenaĎuje, jer dosad još nisam otkrila nešto što on ne zna raditi. "Pustit ću te da sama prosudiš." Smiješi se. "Trebaš li pomoć?" nudim, premda su moje kulinarske vještine strogo ograničene na grijanje vode i lijevanje mlijeka preko kukuruznih pahuljica. Ali on samo odmahne glavom i krene prema štednjaku, a ja odem gore pa se istuširam i presvučem. Odazvavši se njegovu pozivu, siĎem i iznenaĎeno zinem, jer stol u blagovaonici svečano je postavljen: stolnjak, Sabinein najbolji porculan, svijeće i velika kristalna vaza s nekoliko tuceta crvenih tulipana (kojeg li iznenaĎenja). "Mademoiselle", smiješi se i pridrţava mi stolac, a njegov francuski naglasak je savršen. "Ne mogu vjerovati da si sve to sam napravio." Zurim u tanjure i pladnjeve tako pune hrane da se pitam očekujemo li goste.

105 "Sve je to za tebe." Smiješi se, odgovarajući na pitanje koje još nisam ni postavila. "Samo za mene? Zar ti nećeš jesti?" Promatram ga kako mi na tanjur stavlja savršeno pripremljeno povrće, krasno ispečeno meso i umak tako bogat i slastan da čak i ne znam od čega je. "Naravno", smiješi se. "Ali većina je za tebe. Ne moţeš ţivjeti od pizze, znaš." "Hm, iznenadio bi se", smijem se, zarezavši sočan komad mesa. Dok jedemo, postavljam mu pitanja, koristeći priliku, jer on jedva da išta jede. Pitam ga sve što sam oduvijek htjela znati, ali što zaboravim čim me pogleda u oči. Pitam ga o obitelji, djetinjstvu, stalnim selidbama, odvajanju od roditelja, dijelom zato što me zanima, ali najviše zato što je vraški čudno biti u vezi s nekim o kome znam tako malo. Što više razgovaramo, to me više iznenaĎuje koliko nam je toga zajedničko. Oboje smo siročad, bez roditelja, premda je on izgubio obitelj u mnogo mlaĎoj dobi. I premda mi izbjegava reći sve pojedinosti, ne ustrajem na tome, jer ni ja se baš ne ţurim razgovarati o svojoj situaciji. "Gdje ti je bilo najbolje?" upitam nakon što mi na tanjuru više nije ostala ni mrvica, a osjećam onu ugodnu punoću u ţelucu. "Ovdje", smiješi se. Jedva da je išta pojeo, ali trudio se micati hranu po tanjuru. Suzim oči, ne vjerujući mu. Mislim, okej, okrug Orange je lijep. Ali ne moţe se usporeĎivati sa svim tim uzbudljivim europskim gradovima, zar ne? "Ozbiljno. Jako sam sretan ovdje." Kima i gleda u mene. "A nisi bio sretan u Rimu, Parizu, New Delhiju ili New Yorku" Slegne ramenima, a u oči mu se iznenada uvuče tuga pa skrene pogled i otpije malo svog neobičnog crvenog soka. "A što je, zapravo, to?" upitam, gledajući njegov sok. "Misliš ovo?" nasmiješi se on i podigne bocu da bolje vidim. "Tajni obiteljski recept." Promućka malo, a ja gledam kako tekućina svjetluca i iskri dok oplakuje unutrašnjost boce pa se opet slegne. Izgleda kao mješavina munje, vina i krvi s tek nagovještajem dijamantne prašine. "Daš mi da probam?" upitam, premda nisam baš sigurna da to ţelim, ali svejedno sam znatiţeljna. On odmahne glavom. "Neće ti se svidjeti. Ima okus kao lijek. Vjerojatno zato što i jest lijek." Srce mi tone u pete dok zurim u njega, zamišljajući si cijelu paletu neizlječivih bolesti, strašnih poremećaja, ozbiljnih problema, znala sam da je predobro da bi potrajalo. Ali on samo odmahne glavom i nasmije se pa posegne za mojom rukom.

106 "Ne brini se. Samo mi ponekad malo ponestane energije. A ovo mi pomaţe." "Gdje to nabavljaš?" Gledam bocu, pokušavam pronaći etiketu, nekakvu oznaku, nešto, ali na boci nema ničega osim glatkog, gotovo savršenog stakla. Damen se nasmiješi. "Rekao sam ti, to je stari obiteljski recept", kaţe i nagne bocu pa ispije do kraja. Ustane od stola, ostavljajući svoj još uvijek pun tanjur pa upita: "Hoćemo li na plivanje?" "Zar ne bismo trebali pričekati sat vremena poslije jela?" upitam, gledajući ga. Ali on se samo nasmiješi i primi me za ruku. "Ne brini se, neću dopustiti da se utopiš." S obzirom na to da smo većinu dana proveli u bazenu, sad se radije odlučujemo za jacuzzi. A kad nam prsti na rukama i nogama počinju sličiti sušenim šljivama, omatamo se u prevelike ručnike i zaputimo se gore u moju sobu. On me slijedi u kupaonicu. Puštam da mi vlaţni ručnik padne na pod, a on mi priĎe s leĎa i privuče me k sebi, tako da nam se tijela gotovo stope jedno s drugim. A kad mu usne okrznu moj vrat, znam da bi bilo bolje da odmah postavim neka osnovna pravila, dok mi mozak još radi. "Ahm, moţeš prestati", promrmljam, odmičući se, a obrazi mi se ţare pod njegovim zafrkantskim pogledom. "Zapravo sam mislila reći da bih htjela da ostaneš. Da, ali nisam sigurna da bismo trebali... znaš..." O, boţe, što to govorim? Kao da on ne zna na što mislim. Kao da nisam njega odgurnula od sebe u špilji i otprilike svugdje drugdje. Što ti je? Što radiš? Nema cure koja ne bi dala sve za ovakav trenutak: dug, opušten vikend bez staraca ili ikoga drugoga... a eto mene kako postavljam pravila... bez ikakva dobrog razloga... Prstom mi podiţe bradu dok mi lice nije u istoj ravnini s njegovim. "Ever, molim te, već smo to prošli", šapne, zataknuvši mi kosu iza uha i primaknuvši usne mom vratu. "Znam čekati, zaista. Tako sam dugo čekao da te pronaĎem, mogu čekati još malo." Damenovo je tijelo priljubljeno uz moje, osjećam njegov dah u svom uhu, pa odmah zaspim. I premda sam se bojala da ću biti previše uznemirena njegovom prisutnošću da bih se mogla opustiti i odmoriti, zapravo mi topli osjećaj sigurnosti da je on pokraj mene pomaţe da utonem u san. Ali probudim se u 3:45 ujutro, a njega više nema. Odbacim pokrivače i poţurim se do prozora, ponovno proţivljavajući onaj trenutak iz špilje dok pogledom traţim njegov auto na prilazu kući. IznenaĎena sam vidjevši da je još tu. "Mene traţiš?" upita on.

107 Okrenem se i ugledam ga kako stoji na vratima, a srce mi divlje tuče, dok mi lice poprima boju paprike. "Oh... ja... ovaj... okrenula sam se i nije te bilo pa..." Stisnem usne, osjećajući se smiješnom, malom, neugodno posesivnom. "Sišao sam popiti malo vode", nasmiješi se on, primi me za ruku i povede me natrag u krevet. Ali dok lijeţem pokraj njega, ruka mi odluta na njegovu stranu kreveta, okrznuvši plahte koje su tako hladne i napuštene da mi se čini da ga mnogo dulje nije bilo. Kad sam se drugi put probudila, opet sam bila sama. No, začuvši kako Damen nešto radi dolje u kuhinji, navučem kućni ogrtač i krenem dolje istraţiti što se zbiva. "Koliko si već dugo budan?" upitam, gledajući besprijekorno čistu kuhinju u kojoj više nema ni traga sinoćnjem neredu, i gdje me čeka gomila uštipaka, raznih peciva i ţitnih pahuljica koje nisu potekle iz naših kuhinjskih ormarića. "Rano ustajem", slegne ramenima, "pa sam pomislio da bih mogao malo pospremiti prije nego što skoknem u dućan. Moţda sam malo pretjerao, ali nisam znao što hoćeš." Nasmiješi se, obiĎe kuhinjski šank i poljubi me u obraz. Pijuckam svjeţe iscijeĎen sok od naranče koji je stavio pred mene i upitam: "Hoćeš malo? Ili još uvijek postiš?" "Postim?" Podigne obrve i pogleda me. Zakolutam očima. "Daj, molim te. Ne poznajem nikoga tko jede manje od tebe. Samo pijuckaš taj svoj... lijek i mičeš hranu po tanjuru. Uz tebe se osjećam kao proţdrljivo prase." "Je li ovako bolje?" nasmiješi se on i u jednom zalogaju odgrize pola uštipka, a čeljust mu radi prekovremeno dok se bori s tijestom i ljepljivom glazurom. Slegnem ramenima i pogledam kroz prozor. Još uvijek se nisam navikla na kalifornijsko vrijeme, taj naoko beskrajni niz toplih sunčanih dana, premda će sluţbeno uskoro početak zime. "Što ćemo danas raditi?" upitam, okrenuvši se opet prema njemu. On pogleda na sat pa u mene. "Uskoro moram otići." "Ali Sabine se ne vraća prije večeri", kaţem i mrzim što mi glas zvuči tako cendravo i zahtjevno i što mi se ţeludac zavezao u čvor kad je Damen zazveckao ključevima od auta. "Moram otići kući i srediti par stvari. Pogotovo ako me ţeliš vidjeti sutra u školi", kaţe, a usne mu okrznu moj obraz, uho, dno vrata.

108 "Oh, da, škola. Zar još uvijek idemo u školu?" smijem se, uspješno izbacivši iz glave sve misli o nedavnom markiranju i svim posljedicama koje će to imati. "Ti si ta koja smatra da je škola vaţna." On slegne ramenima. "Da se mene pita, svaki dan bila bi subota." "Ali onda subota više ne bi bila posebna. Jer svi bi dani bili isti", kaţem, otkinuvši dio uštipka s glazurom. "Bio bi to neprekidan niz besposlenih dana, bez ikakva cilja kojem stremiš, samo jedan hedonistički trenutak za drugim. Nakon nekog bi nam vremena dojadilo." "Nemoj biti tako sigurna", smiješi se on. "Kakve to tajanstvene obveze imaš, ha?" upitam, nadajući se malom uvidu u njegov ţivot, u svakodnevne stvari koje ga zaokupljaju kad nije sa mnom. On samo slegne ramenima. "Ma znaš, stvari." I premda to izgovara smijući se, očito je da je spreman za polazak. "Pa, moţda bih mogla..." počnem, ali on zavrti glavom i prekine me i prije no što sam stigla dovršiti misao. "Zaboravi. Nema teorije da ću ti dopustiti da mi pereš rublje." Prebacuje teţinu s noge na nogu, kao da se priprema za utrku. "Ali voljela bih vidjeti gdje ţiviš. Nikad nisam bila kod nekoga tko je emancipiran pa sam znatiţeljna." I premda se trudim zvučati leţerno i veselo, opet sam zvučala očajno i posesivno. On zavrti glavom i pogleda u vrata kao da su ljubavnica koju jedva čeka dotaknuti. I premda je očito da je vrijeme da dignem bijelu zastavu i predam se, ne uspijevam se othrvati nagonu da pokušam još jednom: "Ali zašto?" Gledam ga, čekajući da mi da neki razlog. On me pogleda, a čeljust mu je napeta. "Zato što mi je stan u strašnom neredu. A ne ţelim da to vidiš pa da stekneš krivu sliku o meni. Osim toga, kad bi ti bila tamo, opet ne bih ništa pospremio, jer bi mi stalno odvlačila pozornost." Smiješi se, ali usne su mu nekako laţno rastegnute, a pogled nestrpljiv. Jasno mi je da su to samo riječi kojima je namjena ispuniti prostor izmeĎu sad i trenutka kad će napokon moći otići. "Nazvat ću te večeras", kaţe, okrene mi leĎa i poĎe prema vratima. "A što ako te odlučim slijediti? Što ćeš onda?" upitam, ali nervozni mi smijeh zamre istog trenutka kad se opet okrenuo prema meni. "Nemoj me slijediti, Ever." Način na koji je to rekao natjera me da se zapitam je li mislio samo na sada ili uopće. Svejedno, jer značenje je isto.

109 Kad je otišao, uzimam telefon i zovem Haven, ali moj poziv preuzima sekretarica. Ne ţelim ostaviti još jednu poruku jer već sam ih ostavila nekoliko. Sad je na njoj red, neka ona nazove mene. Nakon tuširanja, sjedim za radnim stolom, pokušavam ustrajati u namjeri da napišem zadaću, ali ne dospijem daleko, jer misli mi se stalno vraćaju Damenu i svim njegovim čudnim, tajanstvenim navikama i osobinama za koje se više ne mogu pretvarati da ne postoje. Stvari poput: kako on uvijek zna što ja mislim, a ja njega ne uspijevam pročitati? I kako je u samo sedamnaest godina uspio ţivjeti na svim tim egzotičnim mjestima, postati tako dobar u umjetnosti, nogometu, jedrenju na dasci, kuhanju, knjiţevnosti, povijesti i svemu ostalome? I kako se uspijeva kretati tako brzo da ga jedva slijedim pogledom? I što je sa svim tim ruţinim pupoljcima i tulipanima i s čarobnom kemijskom? Da i ne spominjem kako u jednom trenutku govori kao normalan sedamnaestogodišnjak, a već u sljedećem zvuči kao Heathelil ili Darcy ili neki drugi lik iz romana sestara Bronte. Dodajmo tome onu situaciju kad se ponašao kao da vidi Riley, činjenicu da nema auru, činjenicu da ni Drina nema auru, činjenicu da znam kako mi nije rekao istinu o tome odakle je zapravo poznaje, a sad ne ţeli ni da znam gdje ţivi. Nakon što smo spavali zajedno? Dobro, i jesmo samo spavali. Ali svejedno mislim da zasluţujem odgovore na barem neka (ako već ne na sva) moja pitanja. I premda nisam baš spremna provaliti u školu i potraţiti njegove dokumente, poznajem nekoga tko jest. Jedino što nisam sigurna bih li trebala uključiti Riley u ovo. Ne moram ni spomenuti da ne znam kako je uopće pozvati, jer nikad dosad nisam trebala. Da je zazovem po imenu? Da zapalim svijeću? Da sklopim oči i zaţelim? Paljenje svijeće čini mi se pomalo glupim. Pa stanem nasred sobe, sklopim oči i kaţem: "Riley? Riley, ako me čuješ, zaista trebam razgovarati s tobom. Pa, zapravo trebam uslugu. Ali ako to ne ţeliš učiniti, potpuno te razumijem i neću se ljutiti na tebe jer znam da je to što traţim pomalo čudno i... ovaj... osjećam se malo glupo, što stojim ovdje i razgovaram sama sa sobom. Zato, ako me čuješ, moţeš li mi dati nekakav znak?" Kad je iz zvučnika grunula pjesma Kelly Clarkson koju je Riley uvijek pjevala, otvorim oči i ugledam je pred sobom kako se smije kao luda. "Isuseboţe, izgledala si kao da nisi daleko od toga da navučeš rolete, zapališ svijeću i izvučeš ploču za dozivanje duhova ispod kreveta!" Vrti glavom i gleda me.

110 "K vragu, osjećam se kao idiotkinja", kaţem, a lice mi crveni. "I izgledala si kao idiotkinja", smije se ona. "Okej, da vidimo, ţeliš korumpirati mlaĎu sestru tako što ćeš je poslati da uhodi tvog dečka?" "Kako znaš?" upitam je sva u čudu. "Daj, molim te." Zakoluta očima i sjedne na moj krevet. "Misliš da si jedina koja moţe čitati misli?" "A kako znaš za to?" kaţem, pitajući se što još zna. "Ava mi je rekla. Ali nemoj se ljutiti, molim te, jer to zbilja objašnjava neke od tvojih nedavnijih modnih prekršaja." "A što je s tvojim modnim prekršajima?" upitam, pokazujući na njezin kostim iz Ratova zvijezda. Ali ona samo slegne ramenima. "Ţeliš li znati gdje ti je dečko ili ne?" PriĎem krevetu i sjednem pored nje. "Iskreno? Nisam sigurna, Hoću reći, da, ţelim znati, ali nekako mislim da nije u redu da tebe uključim u to." "Ali što ako sam to već napravila? Što ako već znam?" upita ona, mičući obrvama. "Provalila si u školu?" kaţem, pitajući se što je još radila otkad smo se vidjele. Ali ona se samo smije. "Još bolje, slijedila sam ga kući." Zinem. "Ali kad? I kako?" Ona vrti glavom. "Daj, Ever, nije baš da trebam auto da odem tamo kamo ţelim ići. Osim toga, znam da si zaljubljena u njega. Ne čudim se, jer presladak je. Ali sjećaš se onoga dana kad se ponašao kao da me vidi?" Kimam glavom. Kako bih mogla zaboraviti? "Pa, i mene je to izbezumilo. Pa sam odlučila malo istraţivati." Nagnem se prema njoj. "I?" "I... pa, nisam sigurna kako da ti to kaţem i nadam se da me nećeš krivo shvatiti, ali malo je čudan." Ona slegne ramenima. "Hoću reći, tip ţivi u ogromnoj kući u Newport Coastu, što je već samo po sebi čudno, s obzirom na to koliko ima godina. Odakle mu lova? Jer nije baš da negdje radi." Prisjetim se onog dana na hipodromu. Ali odlučim to zadrţati za sebe. "Ali to i nije ono najčudnije", nastavi ona. "Najčudnije je to što je kuća potpuno prazna. Uopće nema namještaja." "Pa, muško je", kaţem, pitajući se zašto osjećam potrebu braniti ga. Ona odmahuje glavom. "Je, ali ovo o čemu ja govorim zbilja je čudno. Nema ama baš ničega osim tankog televizora i onog postolja u koje utakneš iPod pa ga moţeš

111 slušati preko zvučnika. Ozbiljno. To je to. A, vjeruj mi, pregledala sam cijelu kuću. Okej, sve osim te jedne zaključane sobe." "Otkad su tebi zaključana vrata problem?" upitam, jer sam je ove godine nebrojeno puta vidjela kako prolazi kroza zidove. "Vjeruj mi, nisu me vrata zaustavila. Ja sam samu sebe zaustavila. Znaš, to što sam mrtva, ne znači da se ničega ne bojim." Ona zavrti glavom i namršti se na mene. "Ali on ne ţivi tako dugo u toj kući", kaţem, ţurno nudeći još jednu izliku, kao najgora ovisnica o njemu. "Moţda jednostavno nije imao vremena za ureĎenje. Vjerojatno zato ne ţeli da doĎem k njemu, jer ne ţeli da vidim kuću u takvom stanju." Prevrtim u glavi sve što sam rekla i ne mogu ne pomisliti: O, bože, još sam gora nego što sam mislila. Riley odmahne glavom i pogleda me kao da mi se sprema reći istinu o Zubić-vili, Uskršnjem zecu i Djedu Boţićnjaku, sve odjednom. Ali onda samo slegne ramenima i kaţe: "Moţda bi bilo bolje da sama pogledaš." "Kako to misliš?" upitam, znajući da postoji još nešto što mi nije rekla. Ali ona ustane s kreveta i priĎe zrcalu, gledajući svoj odraz i namještajući si kostim. "Riley?" kaţem, pitajući se zašto je tako tajanstvena. "Slušaj", kaţe ona, napokon se okrenuvši prema meni. "Moţda imam krivo. Hoću reći, što ja znam, ja sam ipak samo klinka." Slegne ramenima. "I vjerojatno nije ništa, ali..." "Ali..." Ona duboko udahne. "Ali mislim da bi trebala sama vidjeti." "Kako ćemo doći do tamo?" upitam, već uzimajući ključeve. Ona vrti glavom. "Zaboravi. Nema teorije. Uvjerena sam da me on vidi." "Pa, znamo da vidi mene", podsjetim je. Ali ona se ne da. "Nema teorije. Ali nacrtat ću ti kartu." Budući da Riley baš i nije tako dobra u crtanju karata, odluči se umjesto toga napisati mi nazive ulica i reći mi idu li lijevo ili desno, jer me sjever, jug, istok i zapad uvijek zbune. "Sigurna si da ne ţeliš poći sa mnom?" nudim, zgrabivši torbu i krenuvši iz sobe. Ona kima i slijedi me dolje. "Hej, Ever?" Okrenem se. "Mogla si mi reći da čuješ misli. Sad mi je ţao što sam se rugala tvojoj odjeći." Otvorim vrata i slegnem ramenima. "Moţeš li i ti meni stvarno čitati misli?" Ona zavrti glavom i nasmiješi se.

112 "Samo kad pokušavaš stupiti u vezu sa mnom. Zaključila sam da ćeš prije ili kasnije htjeti da ga malo uhodim." Smije se. "Ali, Ever?" Opet se okrenem i pogledam je. "Ako me neko vrijeme opet ne bude, to nije zato što se ljutim na tebe ili te ţelim kazniti ili tako nešto, okej? Obećavam da ću i dalje navraćati da vidim jesi li dobro i tako to, ali... pa... moţda me neko vrijeme neće biti. Moţda ću biti zauzeta." Sledim se, osjećajući prve znakove panike. "Ali vratit ćeš se, zar ne?" Ona kimne glavom. "Da, samo što..." Slegne ramenima. "Obećavam da ću se vratiti, ali ne znam kad." I premda se smiješi, očigledno je da joj je osmijeh usiljen. "Ne ostavljaš me, zar ne?" Zadrţim dah, izdahnuvši tek kad je odmahnula glavom. "Okej, dobro, onda sretno", kaţem. I ţao mi je što je ne mogu zagrliti, nagovoriti je neka ostane, ali znam da je to nemoguće pa se zaputim prema autu i uključim motor. DVADESETTREĆE POGLAVLJE Damen ţivi u ograĎenom naselju. To je pojedinost koju mi je Riley zaboravila spomenuti. Pretpostavljam da joj se to nije činilo tako vaţnim, s obzirom na to da velika ţeljezna kapija i uniformirani zaštitari ne mogu zaustaviti nekoga poput nje. Doduše, čini se da ne mogu zaustaviti ni nekoga poput mene, jer samo se nasmiješim sluţbenici na ulazu i kaţem: "Dobar dan, ja sam Megan Foster, došla sam posjetiti Jody Howard." Gledam kako pretraţuje popis na zaslonu svog računala, traţeći ime za koje slučajno znam da je pod brojem tri. "Ostavite ovo pod prednjim staklom, na vozačevoj strani", kaţe, pruţajući mi ţuti papirić na kojemu je jasno otisnuta riječ POSJETITELJ i današnji datum. "Nema parkiranja na lijevoj strani ulice, samo na desnoj." Kimne i vrati se u svoju kućicu dok ja ulazim u naselje, nadajući se da neće zamijetiti da ne skrećem u Jodynu ulicu nego nastavljam prema Damenovoj. Gotovo da sam već na vrhu breţuljka kad napokon uočavam sljedeću ulicu s mog popisa. Skrenem ulijevo pa brzo još jednom i zaustavim se na kraju njegove četvrti, ugasim motor i shvatim da sam izgubila petlju. Mislim stvarno, pa kakva sam ja luĎakinja od cure? Kojoj bi normalnoj djevojci palo na pamet zatraţiti od pokojne sestre da joj uhodi dečka? No, s druge strane, moj je ţivot sve samo ne normalan, pa zašto bi mi veza bila drukčija? Sjedim u autu, usredotočena na disanje, pokušavajući disati polako i pravilno, unatoč tomu što mi srce lupa kao ludo, a dlanovi su mi skliski od

113 znoja. Ogledam se po čistoj, urednoj, bogatoj četvrti i shvaćam da sam izabrala najgori mogući dan za svoj pothvat. Prvo, dan je sunčan, topao i prekrasan, što znači da se svi voze biciklima, šeću pse ili ureĎuju vrtove, a to su najgori mogući uvjeti za uhoĎenje. S obzirom na to du sam cijelim putem ovamo bila usredotočena samo na voţnju i slijeĎenje uputa, uopće ne razmišljajući o tome što ću učiniti kad doĎem ovamo, nije baš da imam nekakav plan. Premda to ionako nije vaţno. Što je najgore što mi se moţe dogoditi? Da me uhvate na djelu i da Damen shvati da sam čudakinja? Nakon mog jutrošnjeg cendravog, posesivnog, očajničkog ponašanja ionako to vjerojatno već zna. IziĎem iz auta i krenem prema njegovoj kući, onoj na kraju slijepe ulice, sa savršeno pokošenim travnjakom i tropskim biljkama u vrtu. Ali ne šuljam se i ne hodam pognute glave, ne činim ništa što bi privuklo neţeljenu pozornost. Koračam opušteno, kao da imam potpuno pravo biti ovdje, sve dok se ne naĎem pred njegovim velikim dvostrukim vratima, pitajući se što sad. Zakoračim korak unatrag i pogledam gore u prozore s navučenim roletama i zastorima. Premda ne znam što ću reći, zagrizem usnu, pritisnem zvono, zadrţim dah i čekam. Nema odgovora. Nakon nekoliko minuta, pozvonim opet. Kad i dalje nitko ne otvara vrata, primim kvaku, ali vrata su zaključana. Prvo provjerivši gleda li me netko od susjeda, krenem niz puteljak pa šmugnem kroz vrtna vrata u straţnje dvorište. Drţim se blizu kuće, jedva da i pogledam bazen, biljke i nevjerojatan pogled na ocean, nego odmah priĎem staklenim kliznim vratima, ali i ona su zaključana. I baš kad se spremam krenuti natrag kući. U glavi začujem glasić: Prozor, onaj pokraj sudopera. I zaista, odškrinut je, dovoljno da uspijem gurnuti prste i otvoriti ga do kraja. Oslonim se rukama o prozorsku dasku i podignem se gore. Onog trenutka kad mi stopala dotaknu pod, znam da sam prevršila svaku mjeru. Ne bih trebala nastaviti. Nemam pravo na ovo. Trebala bih se uspeti natrag van i potrčati prema autu. Vratiti se u sigurnost svoje kuće dok još nisam otišla predaleko. Ali taj glasić u glavi tjera me naprijed, a kad sam već došla ovako daleko, mogla bih baš i nastaviti, da vidim kamo će me sve to odvesti. Istraţujem veliku, praznu kuhinju, nenamještenu dnevnu sobu, blagovaonicu bez stola i stolaca, kupaonicu sa samo jednim crnim ručnikom i malim sapunom, razmišljajući kako je Riley imala pravo, ovo je mjesto prazno na onaj napušteni, sablasni način, bez osobnih sitnica, bez fotografija,

114 knjiga. Nema ničega osim podova od tamnog drva, zidova boje slonovače, praznih kuhinjskih ormarića i hladnjaka punog boca te neobične crvene tekućine. Ušem u drugu sobu, ugledam tanki televizor koji je Riley spomenula, naslonjač koji nije spomenula i veliku hrpu DVD-a na stranim jezicima čije naslove ne znam prevesti. Zastanem u podnoţju stuba, znajući da bih trebala otići, da sam vidjela dovoljno, i previše, ali nešto me tjera dalje. Primim se za rukohvat i sva se zgrčim, jer stube škripe pod mojim nogama, a njihova visoka ţalopojka uzbunjujuće je glasna u ovom praznom prostoru. Došavši do odmorišta, naĎem se pred sobom koju je Riley zatekla zaključanu. Ali sad su vrata otvorena, lagano odškrinuta. Šuljam se prema njima, prizivajući glas u glavi, jer očajnički trebam nekakvo voĎstvo. Ali jedini odgovor koji dobijem zvuk je mog srca koje luĎački lupa. Pritisnem dlanom vrata i ostanem bez daha, jer otvaraju se u sobu tako ukrašenu, tako svečanu, tako veličanstvenu da izgleda kao nešto ravno iz Versaillesa. Zastanem na pragu, upijam sve što vidim. Profinjene izvezene tapiserije, antikne tepihe, kristalne lustere, zlatne svijećnjake, teške svilene draperije, baršunastu sofu, stolić s mramornom pločom pun debelih knjiga. Čak i zidovi, od vrha drvenih obloga do stropa, ispunjeni su velikim slikama u pozlaćenim okvirima, a sve one prikazuju Damena u raznim kostimima iz razdoblja koja se proteţu kroz nekoliko stoljeća. Na jednoj sjedi na bijelom konju, sa srebrnim mačem oko pojasa, odjeven u isti onaj kaputić koji je imao na sebi za Noć vještica. Krenem prema slici, pogledom traţeći rupu na ramenu, iskrzani dio za koji je u šali rekao da je od metka. I zatečena sam, jer nalazim ga na slici pa kao opčinjena prelazim prstom po njemu, pitajući se kakvu to čudnu, zamršenu igru Damen igra, a prsti mi klize dolje na malu mjedenu ploču pri dnu, na kojoj piše: DAMEN AUGUSTE ESPOSITO, SVIBANJ 1775. Okrenem se prema drugoj slici, a srce mi lupa dok gledam portret nenasmiješenog Damena, odjevenog u strogo crno odijelo, okruţen plavom, a na pločici ispod piše: DAMEN ESPOSITO, NASLIKAO PABLO PICASSO 1902. A na slici pored, naslikan karakterističnim teksturiranim nanosima boje: DAMEN AUGUSTE, NASLIKAO VINCENT VAN GOGH I tako dalje, na sva četiri zida vise Damenove slike koje su naslikali veliki majstori. Klonem na sofu presvučenu baršunom, mutnih očiju, klecavih koljena, a u glavi mi se kovitla tisuću raznih objašnjenja, a sva redom nevjerojatna i

115 smiješna. Posegnem za najbliţom knjigom na stoliću, otvorim je, pročitam posvetu: Za Damena Augustea Esposita. Potpisao William Shakespeare. Spustim je na pod, uzmem drugu. Orkanski visovi, s posvetom: za Damena Augustea od, Emily Brontë. Sve su knjige imale posvetu Damenu Augusteu Espositu, ili Damenu Augusteu, ili samo Damenu. I sve su potpisali pisci koji su pokojni već dulje od stotinu godina. Sklopim oči, pokušavajući se usredotočiti na to da usporim disanje, jer srce mi lupa, ruke mi se tresu, a govorim si da je sve to nekakva šala, da je Damen samo neki čudak koji je opsjednut poviješću, ili kolekcionar, ili krivotvoritelj umjetnina koji je otišao predaleko. Moţda su svi ti predmeti obiteljsko nasljedstvo koje su mu ostavili prapraprapradjedovi istoga imena, koji su mu slučajno fizički jako slični. Ali kad se opet ogledam oko sebe, ledeni trnci koji mi se spuštaju niz kraljeţnicu govore mi neporecivu istinu, ovo nisu samo antikviteti, niti je nasljedstvo. Ovo su Damenove osobne stvari, blago koje je prikupio kroz stoljeća. Ustanem i oteturam u hodnik, osjećajući se nestabilno na nogama, drhtavo, i očajnički ţelim pobjeći iz te sablasne prostorije, tog groznog, kičastog, prenatrpanog mauzoleja, te kuće nalik grobnici. Ţelim otići što dalje odavde i nikad, nikad se više ne vratiti ovamo, ni pod kakvim okolnostima. Upravo sam stala na najdonju stubu kad začujem glasan vrisak koji para uši, a nakon njega dugo i prigušeno stenjanje. Bez razmišljanja, okrenem se i potrčim prema mjestu odakle je dopro zvuk, slijedeći ga do kraja hodnika. Otvorim vrata, utrčim u sobu, i ugledam Damena na podu: odjeća mu je poderana, s lica mu kaplje krv, a pod njim se bacaka i stenje Haven. "Ever!" vikne on, skoči na noge i čvrsto me primi, dok se ja otimam, borim se, ritam ga, očajnički se ţeleći probiti do nje. "Što si joj učinio?" vičem, pogledavajući nju pa njega, primjećujući njezinu blijedu koţu, oči okrenute unatrag tako da joj se vide bjeloočnice, i znam da nema vremena za gubljenje. "Ever, molim te, prestani", kaţe on, a glas mu zvuči previše sigurno, previše odmjereno za okolnosti u kojima se nalazi. "ŠTO SI JOJ UČINIO?" vrištim, udaram ga rukama i nogama, grizem, vičem, grebem, koristeći i posljednji atom snage, ali ne mogu se mjeriti s njim. On samo stoji, drţi me jednom rukom, primajući moje udarce s tek jedva zamjetnom grimasom.

116 "Ever, molim te, dopusti da ti objasnim", kaţe on, izmičući se mojim stopalima koja ga pokušavaju udariti. Dok zurim u prijateljicu koja jako krvari, lica iskrivljenog od bola, preplavljuje me spoznaja, zato me htio zadrţati podalje odavde! "Ne! Uopće nije zato. Sve si krivo shvatila. Da, nisam htio da ovo vidiš, ali ne iz tog razloga." Drţi me visoko, noge mi vise kao da sam krpena lutka, a unatoč svem mom udaranju i otimanju, on se nije ni oznojio. Ali briga me za Damena. Briga me i za mene. Sad mi je vaţna samo Haven, čije usne već postaju plave, a dah joj je sve slabiji. "Što si joj učinio?" gledam ga sa svom mrţnjom koju mogu prizvati. "Što si joj učinio, luĎače?" "Ever, molim te, moraš me saslušati", moli me on i riječima i pogledom. Unatoč svoj svojoj ljutnji, unatoč navali adrenalina, još osjećam te tople umirujuće trnce njegovih ruku na svojoj koţi, i svim se snagama borim protiv toga. Urlam i vrištim, udaram nogama, ciljajući najranjivije dijelove, ali uvijek promašim jer je toliko brţi od mene. "Ne moţeš joj pomoći, vjeruj mi, ja sam jedini koji moţe." "Ne pomaţeš joj, ubijaš je!" vičem. On odmahuje glavom i gleda me, a lice mu je umorno dok šapće: "Ne baš." Pokušavam se istrgnuti, ali uzalud, jer slabija sam od njega. Pa prestanem, posve se opustivši u njegovim rukama, sklopivši oči u potpunoj predaji. Misleći: Znači, ovako će se to dogoditi. Ovako ću nestati. U trenutku kad je njegov stisak popustio, ritnem ga što jače mogu, a ovaj put moje stopalo pogaĎa cilj. On me pusti pa padnem na pod. Potrčim prema Haven, prsti mi polete prema njezinu zapešću prekrivenom krvlju, opipavam joj bilo, i ne mogu skinuti pogled s dvije rupice na sredini njezine sablasne tetovaţe, dok je molim neka nastavi disati, neka izdrţi. I baš kad sam posegnula za mobitelom, s namjerom da pozovem hitnu, s leĎa mi prilazi Damen, grabi mi telefon iz ruke i kaţe: "Nadao sam se da neću morati ovo učiniti." DVADESETĈETVRTO POGLAVLJE

117 Kad se probudim, leţim u krevetu, Sabine se nadvija nada mnom, a licem joj se razlijeva izraz olakšanja, dok su joj misli i dalje labirint zabrinutosti. "Hej", kaţe ona, smiješeći se i vrteći glavom. "Zacijelo je to bio vikend i pol." Pogledam prvo u nju pa na sat. Shvativši koliko je sati, skočim iz kreveta. "Jesi li dobro?" upita ona, slijedeći me. "Kad sam sinoć došla kući, ti si već spavala. Nisi bolesna, zar ne?" Krenem pod tuš, ne znajući što bih joj odgovorila. Jer premda se ne osjećam bolesno, nemam pojma kako to da sam tako dugo spavala. "Postoji li nešto što bih trebala znati? Nešto što mi ţeliš reći?" upita ona, stojeći ispred vrata. Sklopim oči i prevrtim si u mislima cijeli vikend: sjećam se plaţe, Evangeline, Damena kako mi priprema večeru i sljedećeg jutra doručak... "Ne, ništa se nije dogodilo", kaţem napokon. "Pa, onda se bolje poţuri, ako ţeliš stići u školu na vrijeme. Jesi li sigurna da si dobro?" "Jesam", kaţem, trudeći se zvučati iskreno, nedvosmisleno, sto posto sigurno dok otvaram slavine i stajem pod tuš, premda ne znam laţem li ili je to zaista istina. Cijelim putem do škole Miles mi priča o Ericu, opisujući mi, korak po korak, njihov prekid koji se dogodio SMS-om u nedjelju navečer, pokušavajući me uvjeriti da ga uopće nije briga, da ga je totalno, posve i potpuno prebolio, što dokazuje da nije. "Slušaš li me uopće?" namršti se on. "Naravno", promrmljam, dok stojimo na semaforu, samo nekoliko ulica od škole, a misli mi se vraćaju na dogaĎaje tijekom vikenda... koji uvijek završava doručkom u nedjelju. Ma koliko se trudim, ne uspijevam se sjetiti ničega nakon toga. "Baš i ne izgleda tako", duri se on i gleda kroz prozor. "Mislim, ako sam ti dosadan, samo reci. Jer, vjeruj mi, totalno sam prebolio Erica. Jesam li ti rekao za ono kad je..." "Miles, jesi li razgovarao s Haven?" upitam, nakratko ga pogledavši tren prije nego što se upalilo zeleno na semaforu. On odmahne glavom. "A ti?" "Mislim da nisam." Nagazim na papučicu gasa, pitajući se zašto me i samo spominjanje njezina imena ispunjava tjeskobom i strahom. "Misliš da nisi?" Oči mu se rašire dok se meškolji na sjedalu.

118 "Ne od petka." Skrenem na parkiralište, a srce mi preskoči tri otkucaja kad ugledam Damena na uobičajenome mjestu. Stoji naslonjen na svoj auto, smiješeći se, i čeka me. "Pa, barem jedno od nas ima šanse za i ţivjeli su sretno zauvijek", kaţe Miles, kimnuvši Damenu koji prilazi mojoj strani auta s crvenim tulipanom u ruci. "Dobro jutro." Nasmiješi se, pruţi mi cvijet i poljubi me u obraz, a ja promrmljam nerazumljiv odgovor i krenem prema ulazu. Oglasi se zvono i Miles potrči prema svojoj učionici, a Damen me primi za ruku i povede me na sat engleskog. "Profesor Robins ide prema učionici", šapne on, stisnuvši mi ruku dok me vodi pokraj Stacije, koja me mrzovoljno gleda i ispruţi nogu, da bi je u posljednji tren ipak maknula. "Prestao je piti, pokušava na taj način navesti ţenu da mu se vrati." Njegove se usne okrznu o moje uho, a ja ubrzam korak i odmaknem se. Skliznem na svoj stolac i odloţim knjige, pitajući se zašto me prisutnost mog dečka čini tako napetom i nervoznom, a onda posegnem u svoj tajni pretinac za iPod. Preplavi me panika kad shvatim da sam ga zaboravila kod kuće. "Neće ti trebati", kaţe Damen, primi me za ruku i pogladi me po prstima. "Sad imaš mene." Sklopim oči, znajući da će profesor Robins ući za tri, dva, jedan... "Ever", šapne Damen, dok prstima prati obris vena na mom zapešću. "Jesi li dobro?" Stisnem usne i kimnem glavom. "Dobro." On zastane na trenutak. "Lijepo sam se proveo za vikend, nadam se da si i ti uţivala." Otvorim oči baš u trenutku kad je ušao profesor Robins, primjećujući da mu oči nisu tako natečene kao inače, ni lice tako crveno, premda mu se ruke i dalje malo tresu. "Jučer je bilo baš zabavno, zar ne?" Okrenem se prema Damenu, zagledam mu se u oči. A kroz koţu mi struji toplina i trnci jer njegov je dlan na mome. Pa kimnem, znajući da je to odgovor koji očekuje, premda nisam sigurna da je istinit. Sljedećih nekoliko sati prolaze u izmaglici zbunjenosti i gradiva, a tek za ručkom saznam što se jučer dogodilo. "Ne mogu vjerovati da ste ušli u vodu", kaţe Miles, miješajući jogurt i gledajući me. "Imaš li ti ikakvog pojma o tome koliko je hladno?" "Imala je ronilačko odijelo", Damen slegne ramenima. "Zapravo, ostavila si ga kod mene." Odmatam sendvič, misleći kako se ničega od toga ne sjećam. Čak i nemam ronilačko odijelo. Ili?

119 "Ovaj, nije li to bilo u petak?" upitam, pocrvenjevši kad su mi se u sjećanje vratili svi dogaĎaji toga dana. Damen vrti glavom. "Ja sam surfao u petak, ne ti. U nedjelju sam te poučavao." Gulim koru sa sendviča i pokušavam se prisjetiti, ali ne uspijevam. "I, je li bila dobra?" upita Miles, liţući ţlicu i pogledavajući prvo Damena pa mene. "Nije baš bilo valova pa nismo ni bogzna kako surfali. Najveći dio vremena proveli smo leţeći na plaţi pod dekicom. I da, jako je dobra u tome." Smije se. Gledam u Damena, pitajući se jesam li i ispod tog pokrivača na sebi imala ronilačko odijelo ili ne, i što se, ako išta, dogodilo. Je li moguće da sam se pokušala iskupiti za petak, a zatim potisnula sjećanje na to? Miles me gleda podignutih obrva, ali ja samo slegnem ramenima i zagrizem u sendvič. "Na kojoj ste plaţi bili?" upita. Okrenem se prema Damenu, jer ja se ne mogu sjetiti. "Kod kristalne špilje", kaţe on, pijuckajući svoje piće. Miles vrti glavom i zakoluta očima. "Molim te, reci mi da se ne pretvarate u jedan od onih parova gdje dečko govori u ime oboje. Mislim stvarno, nemoj mi reći da i naručuje umjesto tebe u restoranu?" Pogledam Damena, ali on i ne stigne odgovoriti jer Miles ubaci: "Ne, pitam tebe, Ever." Prisjetim se naših obroka u restoranima: onog predivnog dana u Disneylandu koji je završio tako neobično, i drugog na hipodromu, kad smo zaradili na okladama. "Sama naručujem", kaţem. Onda ga pogledam i upitam: "Posudiš mi mobitel?" On izvadi Sidekick iz dţepa i gurne ga prema meni. "Zašto? Zaboravila si svoj?" "Aha, a ţelim poslati poruku Haven da vidim gdje je. Imam neki uţasno čudan osjećaj u vezi s njom." Zatresem glavom, jer ne znam to ni sebi objasniti, a kamoli njima. "Ne mogu prestati razmišljati o njoj", kaţem, tipkajući po sićušnoj tipkovnici. "Doma je, bolesna je", kaţe Miles. "Ima nekakvu virozu. Uz to je i tuţna zbog Evangeline, premda se kune da nas više ne mrzi." "Zar nisi rekao da nisi razgovarao s njom?" Zastanem i pogledam ga, jer sigurna sam da mi je u autu rekao baš to.

120 "Poslao sam joj poruku pod satom." "Znači da je dobro?" Zurim u Milesa, a ţeludac mije klupko ţivaca, premda ne uspijevam shvatiti zašto. "Ispovraćala je dušu i oplakuje gubitak prijateljice, ali da, inače je okej." Vratim Milesu mobitel, jer nema smisla da je gnjavim ako je bolesna. A onda mi Damen poloţi ruku na nogu, Miles nastavlja litanije o Ericu, a ja prčkam po svom ručku, glumim da je sve u redu, smiješeći se i kimajući, ali ne uspijevam otresti se osjećaja nelagode. Naravno, jedini dan kad Damen odluči ne markirati ni jedan sat baš je onaj kad bih ja najradije da ga nema u školi. Jer svaki put kad iziĎem iz učionice, naĎem ga kako stoji pred vratima, zabrinuto me čeka i pita jesam li dobro. Već mi to počinje lagano ići na ţivce. Nakon likovnog, dok hodamo prema autima, on ponudi da me otprati kući, ali samo ga pogledam i kaţem: "Uh, ako nemaš ništa protiv, trebam neko vrijeme biti sama." "Je li sve u redu?" upita me milijunti put. Ali samo kininom i udem u auto, jedva čekajući da zatvorim vrata i maknem se od njega. "Trebam obaviti par stvari, ali vidimo se sutra, dobro?" Ne dajući mu priliku da odgovori, krenem unatrag s parkirališnog mjesta i odvezem se. Došavši kući, tako sam umorna da se zaputim ravno u krevet, namjeravajući malo odrijemati prije nego što se Sabine vrati s posla i opet se zabrine zbog mene. Ali probudim se usred noći, srce mi nabija, a odjeća mi je sva mokra od znoja. Imam jak osjećaj da nisam sama u sobi. Posegnem za jastukom, čvrsto ga stisnem, kao da će mi meka pera osigurati neku vrstu štita, a onda zaškiljim u mrak pred sobom i šapnem: "Riley?" Premda sam prilično sigurna da nije ona. Zadrţim dah čuvši prigušen zvuk pokraj balkonskih vrata, kao papuče na tepihu. Iznenadim samu sebe šapnuvši: "Damene?" dok virim u mrak, a ne čuje se ništa osim tog mekog, šuškavog zvuka. Napipam prekidač i uključim svjetlo, ţmirkajući pod iznenadnim blještavilom. Pogledom traţim uljeza, jer tako sam sigurna da nisam sama da sam gotovo razočarana što u sobi ne vidim nikoga. Ustanem, još uvijek stišćući jastuk, pa zaključam balkonska vrata, a zatim povirim pod krevet i u ormar, kao što je nekoć davno radio moj tata kad bi traţio babarogu po noći. Ne našavši ništa, vratim se u krevet, pitajući se je li moguće da je to bio samo ruţan san. Sličan onome kad sam sanjala da trčim kroz mračan vjetrovit kanjon, a moja je tanka bijela haljina bila slaba obrana od hladnoće, pozivajući vjetar neka mi šiba koţu, hladeći me do

121 kosti. A ipak, jedva sam to i zamjećivala, jer bila sam posve usredotočena na trčanje, moja bosa stopala rezbarila su vlaţno, blatnjavo tlo dok sam trčala prema udaljenom skloništu koje nisam mogla vidjeti. Znam samo da sam trčala prema prigušenom, mekom svjetlu. I dalje od Damena. DVADESETPETO POGLAVLJE Sljedećeg dana, parkiram auto na svom uobičajenom mjestu, iskočim iz auta i protrčim ravno kraj Damena prema Haven, koja čeka pored ulaza. I premda se inače silno trudim izbjeći svaki mogući fizički kontakt, zgrabim je u zagrljaj i privučem je k sebi. "Okej, okej, i ja tebe volim." Ona se nasmije, zavrti glavom i gura me od sebe. "Isuse, pa nije baš da sam se namjeravala zauvijek ljutiti na vas." Njezina obojena kosa suha je i beţivotna, crni lak na noktima ispucan, podočnjaci još tamniji nego inače, a lice izrazito blijedo. Ali premda me uvjerava da je dobro, ne mogu si pomoći, opet je zagrlim. "Kako se osjećaš?" upitam, pomno je promatrajući, pokušavajući je pročitati, ali osim što joj je aura siva, slaba i prozirna, ništa drugo ne vidim. "Što se dogaĎa s tobom?" upita ona, vrteći glavom i gurajući me od sebe. "Otkud sad ti proljevi ljubavi? Ti, od svih ljudi, ti koja se uvijek skrivaš iza iPoda i kapuljače." "Čula sam da si bila bolesna, a jučer te nije bilo u školi pa..." prekinem se, osjećajući se bedasto. Ali ona se samo nasmije. "Znam što se dogaĎa", kinine. "Ti si kriv za ovo", kaţe Damenu. "Morao si se pojaviti i otopiti moju ledenu frendicu, pretvoriti je u sentimentalnu, toplu pekmezicu." Premda se Damen smije, osmijeh mu ni u jednom trenu ne doseţe oči. "Pa bila je to samo viroza", kaţe ona dok je Miles prima ispod ruke pa sve troje krećemo prema ulazu. "Pretpostavljam da je sve bilo još gore uz depru koja me drţala zbog Evangeline. Tresla me takva groznica da sam nekoliko puta izgubila svijest." "Stvarno?" Odmičem se od Damena kako bih mogla hodati uz nju. "Da, totalno čudno. Navečer bih legla u jednoj odjeći, a ujutro bih se probudila u nekoj posve drugoj. A poslije više ne bih mogla pronaći to što sam prije imala na sebi. Kao da je nestalo ili tako nešto." "Pa, tvoja soba je u priličnom neredu", nasmije se Miles. "A moţda si halucinirala, to se zna dogoditi kad čovjek ima visoku temperaturu."

122 "Moţda." Ona slegne ramenima. "Ali nestali su i svi moji crni šalovi pa sam morala posuditi ovaj od brata." Ona podigne kraj plavog vunenog šala i mahne. "Je li se itko brinuo za tebe?" upita Damen, prišavši mi i ispreplevši prste s mojima. Preplavi me toplina. Haven zavrti glavom i zakoluta očima. "Šališ se? Ja kao da sam se već odvojila od roditelja, kao i ti. Osim toga, vrata moje sobe cijelo su vrijeme bila zaključana. Mogla sam umrijeti a da nitko ne zna." "A što je s Drinom?" upitam, a ţeludac mi se zgrči na sam spomen njezina imena. Haven mi uputi čudan pogled pa reče: "Drina je u New Yorku. Otišla je u petak navečer. Uglavnom, nadam se da se niste zarazili od mene, jer premda su neke od mojih halucinacija bile prilično kul, mislim da se vama baš i ne bi svidjele." Zastane blizu svoje učionice i nasloni se na zid. "Jesi li sanjala o kanjonu?" upitam je, pustivši Damenovu ruku i pribliţivši joj se tako blizu da joj se praktički unosim u lice. Ali Haven se samo nasmije i odgurne me od sebe. "Ovaj, oprosti, ali ulaziš mi u osobni prostor!" Zavrti glavom. "I ne, nije bilo kanjona. Samo neke divlje gotičke stvari koje je teško opisati, ali uglavnom, bilo je puno krvi i ljige." Istog trena kad je to izrekla, istog trena kad sam začula riječ "krv", zacrni mi se pred očima i počnem se rušiti. "Ever?" vikne Damen, uhvativši me samo nekoliko sekunda prije nego što sam tresnula na pod. "Ever", šapne on, a u glasu mu se čuje nagovještaj zabrinutosti. Kad sam otvorila oči i kad su nam se pogledi sreli, nešto u izrazu njegova lica, u prodornosti pogleda čini mi se tako poznatim. Ali Havenin glas briše sjećanje koje se počelo oblikovati. "Točno tako počinje", kima ona. "Mislim, tek sam se poslije onesvijestila, ali svejedno, definitivno počinje s jakom vrtoglavicom." "Moţda je trudna?" kaţe Miles, dovoljno glasno da ga čuje nekoliko učenika u prolazu. "Nije baš vjerojatno", kaţem, iznenaĎena time koliko se bolje osjećam u Damenovu toplom naručju. "Dobro mi je, stvarno." Teturavo se osovim na noge i odmaknem se. "Trebao bi je odvesti kući", kaţe Miles, gledajući Damena. "Grozno izgleda." "Da", kima Haven. "Trebala bi se odmoriti, ozbiljno. Vjeruj mi, ne ţeliš dobiti tu virozu."

123 Ali premda ustrajavam na tome da moram na sat, nitko me ne sluša. Već u sljedećem trenutku Damen me drţi oko struka i vodi me prema svom autu. "Ovo je smiješno", kaţem dok krećemo s parkirališta i obilazimo oko škole. "Ozbiljno ti kaţem, dobro mi je. Da i ne spominjem da ćemo se uvaliti u nevolje ako opet markiramo." "Nećemo." Nakratko me pogleda, a onda se opet usredotoči na cestu. "Smijem li te podsjetiti da si se onesvijestila? Imaš sreće da sam te na vrijeme uhvatio." "Da, ali u tome i je stvar: uhvatio si me. I sad mi je dobro. Zbilja. Mislim, ako si stvarno tako zabrinut za mene, trebao si me odvesti u školsku ambulantu. Nisi me trebao oteti." "Ne otimam te", kaţe on, vidljivo uzrujan. "Samo ţelim paziti na tebe, ţelim biti siguran da si dobro." "Oh, znači sad si i liječnik?" Zavrtim glavom i zakolutam očima. Ali on ne kaţe ništa. Samo vozi po priobalnoj autocesti, prošavši pokraj skretanja koje vodi prema mojoj kući, da bi se na kraju zaustavio ispred velike, impozantne kapije. "Kamo me vodiš?" upitam, dok gledam kako kima nekoj sluţbenici koja mi je poznata i koja se smiješi i mahne nam neka prodemo. "Mojoj kući", promrmlja on, vozeći uz strmi breţuljak, skrenuvši nekoliko puta, da bismo se na kraju našli u slijepoj ulici na čijem se kraju nalazi velika prazna garaţa. Damen me primi za ruku i vodi me kroz dobro opremljenu kuhinju u dnevnu sobu, gdje zastanem, podbočim se i upijam pogledom prekrasno ureĎen prostor, potpunu suprotnost frajerskom šiku koji sam očekivala. "Sve ovo je stvarno tvoje?" upitam, prelazeći rukom preko mekane tkanine kojom je presvučen trosjed, dok pogledom obuhvaćam profinjene svjetiljke, perzijske sagove, zbirku apstraktnih ulja na platnu i niski stolić od tamnog drva na kojemu stoje knjige o umjetnosti, svijeće i moja uramljena fotografija. "Kad si ovo snimio?" Podignem je sa stolića i zagledam se u nju, a uopće se ne sjećam tog trenutka. "Ponašaš se kao da nikad prije nisi bila ovdje", kaţe on, pokazujući mi neka sjednem. "I nisam." Slegnem ramenima. "Ali jesi", ustraje on. "U nedjelju. Nakon plaţe. Tvoje mi se ronilačko odijelo još suši gore. Sjedni sad." Potapše rukom po trosjedu. "Ţelim vidjeti da se odmaraš." Zavalim se na mekane jastuke, još uvijek steţući svoju uramljenu sliku i pitajući se kad je snimljena. Kosa mi je duga i raspuštena, lice blago zarumenjelo, a na sebi imam majicu s kapuljačom boje marelice, na koju

124 sam već i zaboravila. Ali, premda se čini da se smijem, oči su mi tuţne i ozbiljne. "Snimio sam te jednoga dana u školi. Kad me nisi vidjela. Više volim takve fotografije, kad osoba nije svjesna da je slikaš, jer jedino tako moţeš uhvatiti njezinu suštinu", kaţe on, uzme mi okvir iz ruke i vrati ga na stolić. "Sad sklopi oči i odmori se dok ti ja skuham čaj." Kad je čaj bio gotov, on mi stavi šalicu u ruku, a zatim me pokrije vunenim pokrivačem, ušuškavajući me. "Ovo je jako lijepo, ali zaista nije potrebno", kaţem, odloţivši šalicu na stol i gledajući na sat, misleći: Ako krenemo sad, još stignemo na drugi sat. "Ozbiljno, dobro mi je. Trebali bismo se vratiti u školu." "Ever, onesvijestila si se", kaţe on, sjedajući pokraj mene, pogledom traţeći moje oči dok mi dodiruje kosu. "DogaĎa se", slegnem ramenima, i pomalo mije neugodno zbog sve te strke oko mene, pogotovo zato što znam da mi nije ništa. "Ne dok si sa mnom", šapne on, pomaknuvši ruku prema oţiljku na mom čelu. "Nemoj." Odmaknem se tren prije no što ga je mogao dotaknuti, a on pusti ruku da mu padne uz tijelo. "Što nije u redu?" upita, gledajući me. "Ne ţelim da se i ti zaraziš", slaţem, ne ţeleći mu priznati istinu, da je taj oţiljak za mene i samo za mene. Stalni podsjetnik koji pazi da nikad ne zaboravim. Zato sam i odbila kad mi je plastični kirurg ponudio da će mi to "popraviti". Jer znala sam da je nemoguće popraviti to što mi se dogodilo. To je moja krivnja, moja privatna bol, i zato ga skrivam ispod kose. Ali on se samo nasmije i odgovori: "Ne mogu se razboljeti." Sklopim oči i zavrtim glavom pa ih opet otvorim i kaţem: "Oh, sad se ne moţeš ni razboljeti?" On slegne ramenima i prinese mi šalicu usnama, nutkajući me da pijem. Otpijem gutljaj pa okrenem glavu i odgurnem šalicu, govoreći: "Da vidimo: ne moţeš se razboljeti, ne moţeš nadrapati zbog markiranja, dobivaš petice unatoč tome što te nikad nema u školi, uzmeš kist i voilà, naslikaš Picassa bolje od Picassa. Kuhaš dobro kao vrhunski kuhar, bavio si se manekenstvom u New Yorku, što je bilo neposredno prije nego što si ţivio u Santa Feu, a nakon što si ţivio u Londonu, Rumunjskoj, Parizu i Egiptu. Nezaposlen si i emancipiran, a ipak nekako uspijevaš ţivjeti u raskošno namještenoj kući vrijednoj milijune dolara, voziš skupi auto i..." "U Rimu", kaţe on, ozbiljno me gledajući. "Što?"

125 "Rekla si da sam ţivio u Rumunjskoj, a nisam, nego u Rimu." Zakolutam očima. "Svejedno, bit je u tome..." zastanem, jer riječi mi zastanu u grlu. "Da?" On se nagne prema meni. "Bit je u tome..." S mukom progutam slinu i skrenem pogled, a um mi se bori s nečim, nečim što me već neko vrijeme muči. Nečim u vezi s Damenom, nečim što se tiče tog gotovo onosvjetskog osjećaja koji ide uz njega, je li on duh poput Riley? Ne, to je nemoguće, svi ga vide. "Ever", kaţe on, poloţivši mi dlan na obraz i okrenuvši mi glavu prema sebi. "Ever, ja..." Ali prije nego što stigne dovršiti misao, skočim s trosjeda, daleko od njega, zbacim pokrivač s ramena i odbijem ga pogledati dok govorim: "Odvezi me kući." DVADESETŠESTO POGLAVLJE Čim skrenemo na moj prilaz, iskočim iz auta i potrčim prema kući pa kroz vrata i gore, preskačući po dvije stube odjednom, nadajući se i moleći u sebi da Riley bude tu. Trebam je, moram razgovarati s njom o svim tim ludim mislima koje mi se roje po glavi. Ona je jedina kojoj to uopće i mogu reći, jedina koja bi moţda mogla razumjeti. Zavirim u svoju dnevnu sobu, kupaonicu, na balkon. Stanem nasred sobe i zazovem je po imenu, osjećajući se neobično, potreseno, uspaničeno, a ne mogu objasniti zašto. Ali nema je. Klonem na krevet i sklupčam se u kuglu, ponovno proţivljavajući gubitak sestre. "Ever, zlato, jesi li dobro?" Sabine spusti torbe na pod i klekne pokraj mene, a ruka joj je hladna i sigurna na mojoj vrućoj, znojnoj koţi. Sklopim oči i kimnem glavom, znajući da unatoč nedavnom gubitku svijesti i osjećaju iscrpljenosti, nisam bolesna. Barem ne u onom smislu kao što ona pretpostavlja. Ovo što mene muči nije tako jednostavno ni tako lako izlječivo. Otkotrljam se na bok, obrišem suze kutom jastuka pa se okrenem prema njoj i kaţem: "Ponekad... ponekad me jednostavno smlavi, znaš? A s vremenom ne postaje ništa lakše." Grlo mi se stisne, oči se opet napune suzama. Gleda me, a lice joj je smekšano tugom.

126 "Nisam sigurna da će ikad biti lakše. Mislim da se samo naviknemo na osjećaj, na prazninu, na gubitak, i naučimo nekako ţivjeti s tim svim." Nasmiješi se i rukom mi otare suze. A kad je legla pokraj mene, nisam uzmaknula. Samo sam zatvorila oči i dopustila si osjetiti njezinu bol, i svoju bol, sve dok nisu bile pomiješane u jednu, sirovu i duboku, bez početka i kraja. I ostanemo lako, razgovarajući i plačući, dijeleći osjećaje jedna s drugom, onako kako smo to već odavno trebale. Samo da sam je pustila unutra. Da je nisam odgurnula od sebe. Nakon nekog vremena, Sabine ustane i pode nam skuhati večeru, ali prije toga prekopa po svojoj velikoj torbi i kaţe: "Gle što sam pronašla u prtljaţniku. Posudila sam je davno, kad si se tek preselila ovamo, ali sam ti je zaboravila vratiti." I dobaci mi majicu s kapuljačom boje marelice. Onu koju sam zaboravila. Onu koju nisam nosila od prvog tjedna škole. Onu koju imam na sebi na slici koja stoji na Damenovu stolu, snimljenoj u vrijeme kad se još nismo ni poznavali. Sljedećeg jutra provezem se pokraj Damena i tog glupog mjesta koje uvijek čuva za mene, i parkiram auto tako daleko da se čini kao da je na drugom kraju svijeta. "Koji ti je vrag?" kaţe Miles, zinuvši u čudu. "Prošla si kraj našeg mjesta! Gle koliko ćemo sad morati hodati!" Zalupim vratima i odtutnjim preko parkirališta, ravno pokraj Damena koji stoji naslonjen na svoj auto i čeka me. "Ovaj, ha-loo! Visoki, crni, zgodni desno od tebe, prošla si ravno kraj njega! Što ti je?" upita Miles, primivši me za ruku i pogledavši me. "Jeste li se posvaĎali?" Ali samo odmahnem glavom i otrgnem mu se iz stiska. "Ništa mi nije", kaţem, grabeći prema zgradi. Premda je, kad sam posljednji put pogledala, Damen bio daleko iza mene, kad sam ušla u razred i krenula prema svojoj klupi, on je već bio tamo. Podignem kapuljaču i uključim iPod, naglašeno ga ignorirajući, dok čekam da nas profesor Robins počne prozivati. "Ever", šapne Damen, ali ja zurim ravno naprijed, usredotočujući se na rijetku kosu profesora Robinsa, i čekam da prozove moje ime. "Ever, znam da si uzrujana. Ali mogu objasniti." Zurim ravno pred sebe, pretvarajući se da ga ne čujem. "Ever, molim te", preklinje me Damen. Ali ja se ponašam kao da ga nema. A kad profesor Robins napokon doĎe i do mog imena, Damen uzdahne, sklopi oči i kaţe:

127 "Dobro. Ali zapamti da si sama ovo traţila." U sljedećem trenutku kroz učionicu odjekne strašno tuonk! kad je devetnaest glava udarilo u klupe. Glave svih osim Damena i mene. Ogledavam se oko sebe, otvorenih usta i razrogačenih očiju, trudeći se shvatiti, ali kad se napokon okrenem prema Damenu i ošinem ga optuţujućim pogledom, on samo slegne ramenima i kaţe: "Nadao sam se da ćemo ovo izbjeći." "Što si učinio?" Zurim u sva ta mlitava tijela, a u meni se počne raĎati strašna spoznaja. "Omojboţe, ubio si ih! Sve si ih pobio!" viknem, a srce mi lupa tako glasno da sam sigurna da ga i on čuje. Ali on samo zavrti glavom i kaţe: "Ma daj, Ever. Kakvom me osobom smatraš? Naravno da ih nisam ubio. Samo malo... drijemaju, to je sve." Uzmaknem na rub stolca, pogleda prikovana za vrata, planirajući bijeg. "Moţeš pokušati, ali nećeš daleko stići. Vidjela si kako sam u razred došao prije tebe, premda si imala veliku prednost?" On prekriţi noge i pogleda me, a lice mu je staloţeno, glas smiren. "Čitaš mi misli?" šapnem, prisjećajući se nekih malo škakljivijih misli, i osjećam kako mi obrazi crvene dok prstima grčevito stišćem rub klupe. "Obično, da." Slegne ramenima. "Zapravo, gotovo uvijek, da." "Koliko već dugo?" Zurim u njega, a jedan dio mene najradije bi se okušao u bijegu, dok onaj drugi ipak ţeli odgovore na neka pitanja prije gotovo sigurne propasti. "Od prvog dana kad sam te ugledao", šapne on, a pogled mu je prikovan za moj i preplavljuje mi tijelo toplinom. "A kad je to bilo?" upitam drhtavim glasom, sjetivši se fotografije na njegovu stolu, pitajući se koliko me već dugo uhodi. "Ne uhodim te." Smije se. "Barem ne u onom smislu kako ti misliš." "Zašto da ti vjerujem?" Bijesno ga gledam. Nisam tako luda da mu povjerujem na riječ, ma o kako se trivijalnoj stvari radilo. "Zato što ti nikada nisam lagao." "Sad mi laţeš!" "Nikada ti nisam lagao ni o čemu vaţnom", kaţe on, skrenuvši pogled. "Stvarno? A što je s činjenicom da si me fotografirao puno prije nego što si se uopće preselio u ovu školu? Gdje je to na tvom popisu vaţnih stvari koje se dijele s osobom s kojom si u vezi?" Šibam ga ljutit im pogledom. On uzdahne, a oči mu izgledaju umorno kad kaţe: "A gdje je na tvom popisu činjenica da si vidovita i da se druţiš s pokojnom sestrom?"

128 "Ništa ne znaš o meni." Ustanem, a ruke mi se tresu i znoje, srce lupa kao ludo u prsima dok zurim u mlitava tijela. Stacia ima otvorena usta, Craig tako glasno hrče da sve vibrira, a profesora Robinsa nikad nisam vidjela da izgleda sretnije i smirenije. "Spava li cijela škola? Ili samo ovaj razred?" "Nisam potpuno siguran, ali mislim cijela škola." Kima, smiješeći se i ogledavajući se, očigledno zadovoljan postignutim. Ne rekavši više ni riječ, skočim sa stolca, protrčim kroz vrata pa niz hodnik, pokraj ureda i zaspalih tajnica i administratora, i napokon van. Trčim preko parkirališta do svoje male Miate, gdje me već čeka Damen, vrškom prstiju drţeći moju torbu s knjigama. "Rekao sam ti", slegne ramenima i pruţi mi ruksak. Stojim pred njim, znojna, mahnita, totalno izbezumljena. Pred očima mi počnu bljeskati svi ti zaboravljeni prizori, njegovo zakrvavljeno lice, Haven koja se bacaka i stenje, ona čudna sablasna soba, i znam da je učinio nešto s mojim umom, nešto što mi je blokiralo sjećanja. I premda se ne mogu mjeriti s nekim poput njega, odbijam predati se bez borbe. "Ever!" vikne on i posegne za mnom, ali onda pusti da mu ruka opet padne uz tijelo. "Misliš da sam sve ovo učinio da bih te ubio?" Oči su mu pune boli dok mi pogledom pretraţuje lice. "Nije li to tvoj plan?" Ljutito ga gledam. "Haven misli da je sve to bio neki divlji gotički, grozničavi san. Ja sam jedina koja zna istinu. Ja sam jedina koja zna kakvo si čudovište. Jedino što mi nije jasno jest zašto nas obje nisi ubio kad si imao priliku? Zašto si uopće tratio vrijeme na to da mi potisneš sjećanja i odrţiš me na ţivotu?" "Nikad ti ne bih učinio ništa naţao", kaţe on, a oči su mu stisnute od boli. "Sve si krivo shvatila. Pokušavao sam spasiti Haven, a ne nauditi joj. Ali nisi me htjela saslušati." "A zašto je onda izgledala kao da je na rubu smrti?" Stisnem usne da on ne vidi kako drhte, ne skidam oči s njega, ali odbijam primiti toplinu njegova pogleda. "Zašto što i jest bila na rubu smrti", kaţe on, zvučeći uzrujano. "Ona tetovaţa na zapešću bila je gadno inficirana, ubijala ju je. Kad si ušla, isisavao sam infekciju iz nje, kao što se radi s ugrizom zmije." Zavrtim glavom. "Znam što sam vidjela." On sklopi oči i prstima primi korijen nosa pa duboko udahne prije nego što me pogleda i kaţe: "Znam kako izgleda i znam da mi ne vjeruješ. Pokušavao sam ti objasniti, ali nisi mi dopustila pa sam učinio sve ovo da ti privučem pozornost. Jer, vjeruj mi, sve si krivo shvatila."

129 Gleda me, oči su mu tamne, pogled dubok, ruke opuštene, dlanovi otvoreni, ali ne vjerujem mu. Ni riječ. Imao je stotine, moţda tisuće godina da uvjeţba glumu, zato je sad u stanju savršeno izvesti predstavu, ali to je svejedno samo predstava. I premda ne mogu vjerovati da se spremam to izreći, i premda ne uspijevam pojmiti takvo što, postoji samo jedno objašnjenje, ma koliko ludo zvučalo. "Znam samo da ţelim da se vratiš u svoj lijes ili vampirski brlog ili gdje god da si ţivio prije nego što si došao ovamo i..." Borim se za dah, osjećajući se kao da sam zarobljena u nekoj groznoj noćnoj mori, očajnički se nadajući da ću se uskoro probuditi. "Ostavi me na miru, samo nestani!" On sklopi oči i zavrti glavom, zatomljujući smijeh pa kaţe: "Nisam vampir, Ever." "Je, aha. Dokaţi!" kaţem drhtavim glasom, gledajući ga u oči, potpuno uvjerena da mi samo treba krunica, reţanj češnjaka i glogov kolac pa da se sve ovo završi. Ali on se samo nasmije. "Ne budi blesava. Takve stvari ne postoje." "Znam što sam vidjela", kaţem mu, prizivajući u sjećanje krv, Haven, onu neobičnu i sablasnu sobu, znajući da i on vidi ono što ja vidim. Pitajući se kako će pokušati objasniti svoje prijateljstvo s Marijom Antoanetom, Picassom, Van Goghom, Emily Bronte i Williamom Shakespeareom, kad su ţivjeli u različitim stoljećima. On zavrti glavom, pogleda me i kaţe: "Pa, kad smo već kod toga, meĎu mojim prijateljima bili su i Leonardo da Vinci, Boticelli, Francis Bacon, Albert Einstein te John, Paul, George i Ringo." Zastane, vidjevši tup izraz na mom licu, pa zastenje i kaţe: "Kriste, Ever, pa Beatlesi. Zavrti glavom i nasmije se. "Boţe, uz tebe se osjećam zaista starim." A ja samo stojim, jedva da i dišem, ne shvaćajući, ali kad posegne za mnom, još uvijek sam dovoljno prisebna da uzmaknem. "Nisam vampir, Ever. Besmrtnik sam." Zakolutam očima. "Vampir, besmrtnik, ista stvar", kaţem, tresući glavom i pjeneći se, razmišljajući kako je glupo prepirati se oko naziva. "Ah, ali oko ovoga se isplati prepirati, jer postoji velika razlika. Znaš, vampiri su izmišljena bića koja postoje samo u knjigama i filmovima i u tvojoj bujnoj mašti", smiješi se on. "A ja sam besmrtnik. Što znači da već stotinama godina hodam ovom zemljom u jednom kontinuiranom ţivotnom ciklusu. I unatoč fantaziji koju si stvorila u glavi, moja besmrtnost ne ovisi o pijenju krvi, prinošenju ljudskih ţrtava ili nekim drugim grozotama koje si zamišljaš."

130 Suzim oči, iznenada se prisjetivši njegova neobičnog crvenog soka i zapitavši se ima li on nekakve veze s Damenovom dugovječnošću. Moţda je to neki besmrtni sok, tako nešto. "Besmrtni sok", smije se on. "Ta ti je dobra. Zamisli marketinške mogućnosti." Ali vidjevši da se ja ne smijem, lice mu se smekša i on kaţe: "Ever, molim te, ne moraš me se bojati. Nisam ni opasan ni zao i nikad ti ne bih naudio. Ja sam jednostavno tip koji jako dugo ţivi. Moţda i predugo, tko zna? Ali to me ne čini lošim. Samo besmrtnim. I bojim se..." Posegne za mnom, ali ja ustuknem na drhtavim nogama, teturajući, odbijajući ga dalje slušati. "Laţeš!" šapnem, a srce mi kipi od bijesa. "Ovo je ludo! Ti si lud!" On odmahuje glavom i gleda me, a u očima mu je nepojmljiva tuga. Zakorači prema meni i kaţe: "Sjećaš li se kad si me prvi put vidjela? Ovdje na parkiralištu? I kako si odmah, čim su nam se pogledi sreli, osjetila kao da me poznaješ? I neki dan, kad si se onesvijestila... kad si otvorila oči i pogledala u moje, bila si na rubu toga da se sjetiš, ali onda ti je sjećanje pobjeglo?" Zurim u njega, ne mogu se ni pomaknuti, opčinjena sam, naslućujem što će reći, ali odbijam to čuti. "Ne!" promrmljam, zakoračim unatrag, u glavi mi se vrti, tijelo gubi ravnoteţu dok mi koljena polako popuštaju. "Ja sam te onoga dana pronašao u šumi. Ja sam te doveo natrag." Tresem glavom, pogled mi je zamagljen od suza. Ne! "Oči u koje si pogledala na povratku bile su moje, Ever. Bio sam tamo. Bio sam pokraj tebe. Ja sam te doveo natrag. Ja sam te spasio. Znam da se sjećaš. Vidim to u tvojim mislima." "Ne!" vrisnem, pokrivši uši i sklopivši oči. "Prestani!" vičem, ne ţeleći čuti ništa više. "Ever", njegov mi glas nepozvan ulazi u misli, u osjetila. "Ţao mi je, ali istina je. Premda nemaš razloga bojati me se." Klonem na tlo, pritisnem lice o koljena, a tijelo mi se trese od silovitih, zagušljivih, grčevitih jecaja. "Nisi imao pravo prići mi, nisi se imao pravo miješati! Ti si kriv što sam ovakva čudakinja! Ti si kriv što moram ţivjeti ovaj grozni ţivot! Zašto me nisi jednostavno pustio na miru, zašto me nisi pustio da umrem?" "Nisam mogao podnijeti da te opet izgubim", promrmlja on, klečeći pokraj mene. "Ne ovaj put. Ne opet.'" Podiţem oči prema njegovima i nemam pojma što je time mislio, ali nadam se da neće pokušati objasniti jer više ne mogu slušati i samo ţelim da prestane. Ţelim da sve ovo završi.

131 On vrti glavom, a lice mu je bolno iskrivljeno. "Ever, molim te, ne razmišljaj tako, molim te nemoj..." "Znači, samo si tako odlučio vratiti me u ţivot, a cijela je moja obitelj umrla?" upitam, gledajući ga, a moja se tuga gubi u strašnom bijesu. "Zašto? Zašto si to učinio? Ako je to što kaţeš istina, ako si tako moćan da moţeš oţiviti mrtve, zašto i njih nisi spasio? Zašto samo mene?" Damen se lecne na silinu neprijateljstva u mom pogledu, na te sićušne strijele mrţnje upućene njemu. Sklopi oči i reče: "Nisam tako moćan. A i bilo je prekasno, već su otišli dalje. Ali ti, ti si se zadrţala. Mislio sam da to znači da ţeliš ţivjeti." Naslonim se na auto, sklopim oči, boreći se za dah, misleći: Znači, zaista jest moja krivnja. Zato što sam ljenčarila, odgaĎala, lutala po tom glupom polju, puštajući da mi pulsirajuća stabla i treperavi cvjetovi odvuku pozornost. Oni su za to vrijeme prešli prijeko, nastavili dalje, a ja sam zagrizla njegov mamac... Nakratko me pogleda pa skrene pogled. Koje li ironije, jedini put u ţivotu kad sam toliko bijesna da bih mogla ubiti, ta je moja ljutnja usmjerena na osobu koju je navodno nemoguće ubiti. "Gubi se!" kaţem napokon, strgnuvši narukvicu s kristalima sa zapešća i bacivši je na njega. Ţelim samo zaboraviti na nju, na njega, na sve. Vidjela sam i čula više no što mogu podnijeti. "Samo nestani. Nikad te više ne ţelim vidjeti." "Ever, molim te, nemoj to reći ako to zaista ne misliš", kaţe on, a glas mu je molećiv, tuţan, tih. Zarijem lice u dlanove, previše iscrpljena da bih mogla plakati, previše uzdrmana da bih mogla govoriti. Znajući da moţe čuti moje misli, sklopim oči i pomislim: Kažeš da mi nikad ne bi naudio, a pogledaj što si mi učinio! Sve si uništio, cijeli moj život, a za što? Da budem sama? Da ostatak života proživim kao čudakinja? Mrzim te, mrzim te zbog svega što si mi učinio, mrzim te zbog ovoga u što si me pretvorio, mrzim te zato što si tako sebičan! I nikad, nikad te više ne želim vidjeti! Ostanem tako s glavom u rukama, ljuljajući se naprijed-natrag, naslonjena na kotač svog auta, puštajući da te riječi teku kroz mene. Pusti me da budem normalna, molim te, pusti me da opet budem normalna. Samo idi i ostavi me na miru. Jer mrzim te, mrzim te, mrzim te, mrzim te... Kad napokon opet podignem pogled, okruţena sam tulipanima, stotinama tisuća tulipana, a svi su crveni. Njihove meke, voštane latice svjetlucaju na jarkom jutarnjem suncu, ispunjavaju parkiralište i prekrivaju

132 sve aute. Dok se s mukom pridiţem i otresam odjeću, ne moram pogledati da bih znala da je njihov pošiljatelj otišao. DVADESETSEDMO POGLAVLJE Čudno mi je na satu engleskog, Damena nema pokraj mene, ne drţi me za ruku, ne šapće mi u uho, ne sluţi mi kao prekidač za utišavanje svijeta. Tako sam se već bila navikla na njegovu prisutnost kraj sebe da sam zaboravila kako opake mogu biti Stacia i Honor. Gledajući ih kako se podsmjehuju dok jedna drugoj šalju poruke, Glupa frikuša, nije čudo da je otišao, znam da se opet moram osloniti na kapuljaču, sunčane naočale i iPod. I nije da ne shvaćam ironiju. Nije da ne shvaćam poantu vica. Jer za nekoga tko je ridao na parkiralištu, preklinjući svog besmrtnog dečka neka nestane da bih se ja mogla opet osjećati normalnom... pa, poanta vica sam ja. Jer sad, u mom novom ţivotu bez Damena, sve te nasumične misli, poplava boja i zvukova, tako su snaţni, tako siloviti da mi u ušima stalno zvoni, oči mi stalno suze, u trenu se pojavi migrena, zasjedne u glavu, preotme mi vlast nad tijelom, a ja osjećam takvu mučninu i vrtoglavicu da se jedva drţim na nogama. Premda je smiješno što sam se toliko brinula oko toga kako ću Milesu i Haven reći za naš prekid da je prošao cijeli tjedan prije no što je itko spomenuo njegovo ime. A na kraju sam ja započela temu. Pretpostavljam da su se svi već tako navikli na njegovo neredovito pojavljivanje u školi da ovo njegovo najnovije produţeno izbivanje nikoga nije previše začudilo. Jednoga dana za ručkom, pročistila sam grlo, pogledala ih i rekla: "Tek toliko da znate, Damen i ja smo prekinuli." Prvo su im se čeljusti objesile do pupka, a već u sljedećem trenu krenuše govoriti u isti mah, pa podigoh ruku i rekoh: "I otišao je." "Otišao?" rekli su, četiri razrogačena oka, dvoja otvorena usta, jer ni jedno od njih nije moglo vjerovati. I premda sam znala da su zabrinuti, i premda sam znala da im dugujem dobro objašnjenje, samo sam odmahnula glavom, stisnula usne i odbila išta drugo reći. S profesoricom Machado nisam se tako lako izvukla. Nekoliko dana nakon Damenova odlaska, prišla je mom slikarskom stalku, silno se trudeći izbjeći izravan pogled na moju vangogovsku katastrofu, i rekla: "Znam da ste ti i Damen bili bliski i znam da ti ovo teško pada, pa bih ti htjela ovo dati. Mislim da će ti biti drago, jer izvanredno je."

133 Gurnula je platno prema meni, ali ja sam ga samo naslonila na svoj stalak i nastavila slikati. Nisam nimalo dvojila da je zaista izvanredno, jer sve što je Damen radio bilo je izvanredno. Doduše, kad ţiviš stotinama godina, imaš vremena postati dobar u mnogim stvarima. "Zar nećeš ni pogledati?" upitala me, zbunjena mojim nedostatkom zanimanja za Damenovu majstorsku reprodukciju remek-djela. Ali samo sam se okrenula prema njoj, prisilivši lice na osmijeh, i rekla: "Ne. Ali hvala vam što mi to dajete." Kad je napokon zazvonilo, odvukla sam sliku do auta, bacila je u prtljaţnik i zalupila poklopac, i ne pogledavši je. A kad je Miles upitao: "Hej, što je to?", samo sam gurnula ključ u bravu i odgovorila: "Ništa." Ali jedno nisam očekivala: silnu osamljenost. Dotad nisam shvaćala koliko sam se oslanjala na Damena i Riley da popune prazninu i da začepe pukotine u mom ţivotu. I premda me Riley upozorila da više neće tako često dolaziti, kad je od njezina posljednjeg dolaska prošlo tri tjedna, počela me hvatati panika. Jer rastanak od Damena, mog prekrasnog, jezivog, vrlo vjerojatno zlog, besmrtnog dečka, bio je teţi nego što ću ikada priznati. Ali to što nisam imala priliku oprostiti se od Riley, više je nego što mogu podnijeti. Kad su me Miles i Haven pozvali da im se u subotu pridruţim na redovitom godišnjem hodočašću na Zimsku fantaziju, pristala sam. Znala sam da je vrijeme da se izvučem iz kuće, iz depresije i da opet počnem ţivjeti. A budući da mi je ovo prvi odlazak na to, prilično su uzbuĎeni, jer će mi moći toliko toga pokazati. "Nije tako dobro kao ljetni Festival piljevine", kaţe Miles nakon što kupimo karte i krenemo prema ulazu. "Ne, još je bolje", kaţe Haven, pocupkujući ispred nas i okrećući se prema nama, sva nasmiješena. Miles frkne nosom. "Pa, ako se izuzme razlika u klimi, zapravo i nije vaţno, jer oba imaju puhače stakla, a to mi je uvijek bio najdraţi dio." "Velikog li iznenaĎenja", nasmije se Haven, provukavši ruku kroz Milesovu, dok ih ja slijedim, a u glavi mi se vrti od energije okupljene gomile, od svih boja, prizora i zvukova koji se kovitlaju oko mene. I ţalim što nisam bila dovoljno prisebna da odbijem poziv i da ostanem doma gdje je tiše, sigurnije. Podignem kapuljaču i baš se spremam staviti slušalice, kad se Haven okrene prema meni i kaţe: "Stvarno? Zaista ćeš to napraviti ovdje?"

134 Zaustavim se u pola pokreta i vratim ih u dţep. Jer premda bih htjela utišati svijet oko sebe, ne ţelim da moji prijatelji pomisle da ţelim isključiti i njih. "DoĎi, moraš vidjeti puhača stakla, nevjerojatan je", kaţe Miles i povede nas pokraj "vrlo realističnog" Djeda Boţićnjaka i nekolicine filigranara, prije nego što se zaustavi ispred tipa koji izraĎuje prelijepe šarene vaze koristeći se samo ustima, dugom metalnom cijevi i vatrom. "Moram to naučiti raditi." Miles uzdiše, potpuno opčinjen. Stojim pokraj njega, još neko vrijeme promatrajući kako kovitlaci tekuće boje polako poprimaju oblik, a zatim krenem prema drugom štandu gdje prodaju stvarno kul torbe. Skinem jednu malu smeĎu s police i pogladim meku koţu, glatku poput maslaca, razmišljajući o tome kako bi to bio dobar boţični dar za Sabine, jer ona si nikad ne bi kupila nešto takvo, makar to potajno ţeli. "Koliko je ova?" upitam, lecnuvši se kad mi vlastiti glas odjekne u glavi i nastavi odjekivati unedogled. "Sto pedeset." Zurim u ţenu, upijajući pogledom njezinu plavu tuniku od batika, izblijedjele traperice i lančić sa srebrnim znakom za mir, znajući da je spremna spustiti cijenu, i to prilično. Ali oči me tako peku, a u glavi mi tako nabija da nemam snage cjenkati se. Zapravo, samo ţelim poći kući. Vratim je na policu i okrenem se od štanda, kad ona kaţe: "Ali za tebe, sto trideset." I premda sam svjesna da je voljna ići mnogo niţe, da se mogu cjenkati, samo kimnem i krenem dalje. A onda netko iza mene kaţe: "Obje znamo da joj je donja granica ispod koje neće ići devedeset pet dolara. Zašto si onda tako lako odustala?" Okrenem se i ugledam sitnu ţenu svijetlobakrene kose, okruţenu iznimno blistavom ljubičastom aurom. "Ava", kimne ona i pruţi mi ruku. "Znam", kaţem, naglašeno se ne obazirući na ruku. "Kako si?" upita me, smiješeći se, kao da nisam upravo bila nevjerojatno hladna i bezobrazna, navodeći me da se sad zbog toga osjećam još gore. Slegnem ramenima, pogledavajući prema puhaču stakla, traţeći Milesa i Haven. Osjetim ubod panike, jer nigdje ih ne vidim. "Prijatelji ti stoje u redu ispred Laguna Tacoa. Ali ne brini se, naručuju i za tebe." "Znam", kaţem joj, premda nisam znala. Glava me previše boli da bih ikoga mogla pročitati.

135 I baš kad krenem dalje, ona me zgrabi za ruku i kaţe: "Ever, ţelim da znaš da moja ponuda još uvijek vrijedi. Zaista bih ti htjela pomoći." Ona se nasmiješi. Nagonski, najradije bih joj se istrgnula iz stiska, otišla što dalje od nje, ali istog trena kad me primila za ruku, u glavi mi je prestalo nabijati, u ušima prestalo zvoniti, a oči su mi prestale suziti. Ali kad je pogledam u oči, sjetim se tko je, grozna ţena koja mi je ukrala sestru. Pa suzim oči i istrgnem ruku, šibajući je pogledom dok govorim: "Zar ne mislite da ste mi već dovoljno pomogli?˝ Stisnem usne i bijesno je gledam. "Već ste mi ukrali Riley, što još hoćete?" S mukom progutam, pokušavajući zatomiti suze. Ona me pogleda, zabrinuto se namršti, a njezina je aura prekrasna ljubičasti svjetionik. "Riley nikad nije bila ničija. A uvijek će biti s tobom, čak i ako je ne moţeš vidjeti", kaţe, poseţući za mojom rukom. Ali odbijam slušati. I ne dam joj da me opet dotakne, ma koliko umirujući bio njezin dodir. "Samo... samo se drţite dalje od mene", kaţem, odlazeći. "Ostavite me na miru. Riley i ja bile smo dobro sve dok se vi niste pojavili." Ali ne pušta me. Ne odlazi. Ostaje tamo, gledajući me na taj svoj strašno iritantan njeţan, briţan način. "Znam za glavobolje", šapne ona, tihim i umirujućim glasom "Ne moraš ţivjeti ovako, Ever. Zaista, mogu ti pomoći." I premda bih voljela predah od napada buke i boli, okrenem se na peti i odtutnjim, nadajući se da je nikad više neću vidjeti. * * * "Tko je to bio?" upita Haven, koja sjedi pokraj mene i umače kukuruzni čips u sićušnu posudicu sa salsom. Slegnem ramenima. "Nitko", šapnem, lecnuvši se dok mi riječi vibriraju u glavi. "Izgleda kao ona vidovnjakinja s tuluma." Posegnem za plastičnim tanjurom i vilicom koje Miles gurne prema meni. "Nismo znali što ţeliš pa smo ti uzeli pomalo od svega", kaţe on. "Jesi li kupila torbu?" Odmahnem glavom i odmah poţalim, jer pokret je samo pogoršao glavobolju. "Preskupa je", kaţem, pokrivajući usta dok ţvačem, jer hrskanje čipsa tako mi odzvanja u glavi da mi se oči pune suzama. "Jesi li ti kupio vazu?" Ali već znam da nije, ne samo zato što sam vidovita, nego i zato što nema vrećicu.

136 "Ne, samo volim gledati kako pušu." Smije se pa otpije gutljaj svog pića. "Hej, pst, čekajte malo... Je li to moj mobitel?" Haven kopa po prevelikoj, prenatrpanoj torbi koja joj često sluţi kao prenosivi ormar. "Pa, budući da si jedina za ovim stolom kojoj je melodija zvona na mobitelu pjesma Marilyna Mansona..." Miles slegne ramenima, ostavljajući svoj taco i jedući samo punjenje. "Opet ne jedeš ugljikohidrate?" upitam, gledajući kako prčka po hrani. On kimne glavom. "To što je Tracy Turnblad debela, ne znači da moram biti i ja." Otpijem malo Spritea i pogledam Haven. Vidjevši ushit na njezinu licu, znam. Haven se okrene od nas, pokrije drugo uho i kaţe: "Isuse! Bila sam, ali ono, totalno sigurna da si nestala, vani sam s Milesom, da, i Ever je ovdje, aha, tu su kraj mene, okej." Pokrije mikrofon i okrene se prema nama, a oči joj zaiskre dok govori: "Drina vas pozdravlja!" Čeka da uzvratimo pozdrave. Kad se to ne dogodi, zakoluta očima, ustane i odšeta dalje, govoreći: "I oni tebe pozdravljaju." Miles zavrti glavom i pogleda me. "Nisam je pozdravio. Jesi li ti?" Slegnem ramenima, miješajući grah i riţu. "Nevolje", kaţe on, gledajući za Haven i vrteći glavom. I premda naslućujem da je tako, pitam se na što točno misli, jer energija koju ovdje osjećam pršti i kovitla se kao velika kozmička juha, previše grudasta da bih se mogla probiti kroz nju ili se ugoditi na istu frekvenciju. "Kako to misliš?" upitam, zaškiljivši jer je presvijetlo. "Nije li očito?" Slegnem ramenima, a u glavi mi tako jako nabija da mu nisam u stanju pročitati misli. "U tom njihovu prijateljstvu ima nešto tako ...jezivo. Mislim, kad ti se sviĎa druga cura, to je bezopasno. Ali ovo... ovo jednostavno nema smisla. Baš je jezivo." "Kako to misliš 'jezivo'?" Otkinem komadić taca i pogledam Milesa. On ostavlja riţu i jede samo grah. "Znam da će grozno zvučati, a, vjeruj mi, ne ţelim biti grozan, ali gotovo kao da pretvara Haven u svog akolita." Podignem obrve. "Sljedbenicu, oboţavateljicu, u klona, u Mini-Drinu." On slegne ramenima. "A to je tako..." "Jezivo", ubacim. Miles pijucka svoju vodu, a pogled mu luta od Haven do mene i natrag.

137 "Pa vidiš da se počela i oblačiti kao ona, leće, boja kose, šminka, odjeća, a trudi se i ponašati poput nje." "Je li samo to ili postoji još nešto?" kaţem, pitajući se zna li on nešto konkretno ili samo ima općenit osjećaj da nešto nije u redu. "Zar ti treba još?" zine on. Slegnem ramenima i odloţim taco na tanjur, jer odjednom više nisam gladna. "Ali, onako izmeĎu nas, to s tetovaţom diţe cijelu stvar na drugu razinu. Mislim stvarno, koji joj je to vrag?" šapće on, pogledavajući Haven da vidi moţe li ga čuti. "Što bi to uopće trebalo značiti?˝ On vrti glavom. "Okej, znam što taj simbol znači, ali pitam se što znači njima? Je li to najnovija vampirska moda? Jer Drina baš i nije gotičarka. Nisam siguran što pokušava biti s tim svojim svilenim haljinama šivanim po mjeri i torbicama koje joj se uvijek slaţu s cipelama. Je li to neki kult? Nekakvo tajno društvo? A da ne spominjem onu infekciju! Ga-dno! I, usput, suprotno od onoga što Haven misli, takva infekcija uopće nije normalna stvar kod tetovaţa. Vjerojatno se od toga razboljela." Stisnem usne i zurim u njega, ne znam što bih rekla na to, ne znam koliko toga mogu podijeliti s njim. A istodobno se pitam zašto sam i dalje tako spremna čuvati Damenove tajne, tajne koje ono jezivo diţu na drugu razinu. Tajne koje, kad malo bolje razmislim, nemaju nikakve veze sa mnom. Ali predugo oklijevam pa Miles nastavi, a moj trezor tajni ostaje zaključan, bar za danas. "Sve je to tako nezdravo.'''' On se strese. "Što je nezdravo?" upita Haven, sjedajući pokraj mene i bacivši mobitel natrag u torbu. "Ne prati ruke nakon WC-a", brzo će Miles. "O tome ste razgovarali?" Sumnjičavo nas pogledava. "Očekujete da povjerujem u to?" "Kaţem ti, Ever nije oprala ruke pa sam je pokušavao upozoriti na opasnosti kojima se na taj način izlaţe. Ne samo sebe, nego i nas." On vrti glavom i gleda me. Zakolutam očima, a obrazi mi crvene premda to nije istina. Gledam kako Haven prekopava po torbi, odmiče zaboravljene ruţeve za usne, aparatić za kovrčanje kose na baterije, zalutale bombone od mentola, koji su davno ostali bez omota, da bi na kraju pronašla malu srebrnu plošku, iz koje nam počne točiti priličnu količinu prozirne tekućine bez mirisa. "Pa, sve je to jako zabavno, ali očito je da ste razgovarali o meni. Ali znate što? Tako sam sretna da me baš briga", nasmiješi se ona.

138 Primim je za ruku, pokušavajući je spriječiti da natoči meni. Sve otkad sam one noći na logorovanju za navijačice ispovraćala utrobu nakon što sam popila malo previše iz boce koju je Rachel bila prošvercala u našu kolibu, zaklela sam se da nikad više neću piti votku. Ali čim sam joj dotaknula ruku, preplavi me osjećaj jeze i straha, jer bljesne mi slika kalendara pred očima na kojemu je datum 21. prosinca zaokruţen crvenom bojom. "Isuse, daj se opusti. Nemoj biti tako zgrčena. Ţivi malo, okej?" Ona zavrti glavom i zakoluta očima. "Zar me nećete pitati zašto sam tako sretna?" "Ne, jer ćeš nam ionako sama reći", kaţe Miles, odgurnuvši svoj tanjur nakon što je pojeo sve bjelančevine, ostavljajući sve ostalo golubovima. "Imaš pravo, Miles, imaš potpuno pravo. Premda je uvijek lijepo kad te netko pita. Uglavnom, to je bila Drina. Još uvijek je u New Yorku, u velikom šopingu. Čak je i meni kupila hrpu toga, vjerovali ili ne." Gleda nas široko raširenih očiju, ali kad ni jedno od nas dvoje ne odgovori, ona iskrivi lice i nastavi: "Uglavnom, pozdravlja vas, premda vi niste htjeli pozdraviti nju. I nemojte misliti da joj je to promaklo", kaţe Haven, mršteći se. "Ali uskoro se vraća i upravo me pozvala na stvarno kul tulum. Jedva čekam!" "Kad?" upitam, trudeći se ne zvučati tako uspaničeno kao što se osjećam. Pitajući se nije li moţda taj tulum zakazan za 21. prosinca. Ali ona se samo nasmije i odmahne glavom. "Ţao mi je, ne mogu ti reći. Obećala sam da neću." "Zašto?" upitamo Miles i ja uglas. "Zato što je superekskluzivan, samo uz poziv, i ne treba im hrpa ljudi koji pokušavaju ući bez poziva." "A nas smatraš takvima? Ljudima koji upadaju na tulume nepozvani?" Haven slegne ramenima i potegne dobar gutljaj iz čaše. "To je totalno pogrešno." Miles zavrti glavom. "Mi smo ti najbolji prijatelji. Po zakonu si nam duţna reći." "Ne ovo", kaţe Haven. "Zaklela sam se da neću. Znajte samo da sam tako uzbuĎena da ću puknuti!" Gledam je dok sjedi preda mnom, lica zajapurenog od sreće koja me brine, ali glava me tako boli, oči mi tako suze i njezina je aura tako stopljena s aurama drugih ljudi da je ne mogu pročitati. Otpijem malo iz svoje čaše, zaboravivši na votku sve dok mi ne zapeče grlo, ulazeći mi u krv i izazivajući još jaču vrtoglavicu. "Još uvijek ti nije dobro?" upita Haven, zabrinuto me pogledavši. "Trebala bi se malo odmoriti. Moţda se još nisi potpuno oporavila." "Od čega?" Gledam je stisnutim očima, otpijem još jedan gutljaj pa još jedan, osjećajući kako mi alkohol otupljuje osjetila.

139 "Od one viroze s košmarima! Sjećaš li se kako si se onesvijestila u školi? Rekla sam ti da su vrtoglavica i mučnina prvi simptomi. Obećaj da ćeš mi reći ako imaš onakve snove kao ja, jer su čudesni." "Kakve snove?" "Nisam ti rekla?" "Samo si spomenula, nisi ispričala pojedinosti." Otpijem još gutljaj, primjećujući kako mi se pomalo vrti, ali kako mi se misli raščišćavaju. A sve vizije, nasumične misli, boje i zvukovi iznenada se stišavaju i blijede. "Bili su divlji! Nemoj se ljutiti, ali i Damen je bio u nekima od njih, premda se ništa nije dogodilo izmeĎu nas. Nisu to bili takvi snovi. Sanjala sam da me spašava, da se bori protiv sila zla da bi mi spasio ţivot. Totalno bizarno." Ona se nasmije. "Oh, kad smo već kod toga, Drina je vidjela Damena u New Yorku." Zurim u Haven, a osjećam ledene trnce po tijelu, unatoč alkoholu koji me grije iznutra. Otpijem još jedan gutljaj i hladnoća nestaje, odnijevši sa sobom moju bol i tjeskobu. Pa otpijem još jedan gutljaj. I još jedan. A zatim je pogledam polustisnutim očima i upitam: "Zašto si mi to rekla?" Haven slegne ramenima. "Drina je htjela da znaš." DVADESETOSMO POGLAVLJE Nakon festivala, potrpamo se u Havenin auto, nakratko stanemo ispred njezine kuće da ona ponovno napuni plošku, a onda se zaputimo u grad, gdje se parkiramo uz rub ulice, napunimo parkirališni aparat kovanicama i krenemo na turneju pločnicima, drţeći se za ruke, tako da nam se prolaznici moraju micati s puta dok punim plućima i prilično krivo pjevamo "(You Never) Call Me When You 're Sober". Teturamo i cerekamo se, svaki put kad se netko namršti ili zavrti glavom pri pogledu na nas. Kad smo prošli pokraj jedne New Age knjiţare u čijem izlogu reklamiraju vidovnjačko proricanje, ja samo zakolutam očima i skrenem pogled, sretna što više nisam dio tog svijeta, sad kad me alkohol oslobodio, sad kad sam napokon slobodna. PrijeĎemo ulicu do glavne plaţe, proteturamo pokraj hotela Laguna, sve dok ne padnemo na pijesak, isprepletenih ruku i nogu, meĎusobno si dodavajući plošku, a uskoro i oplakujući činjenicu da je prazna.

140 "Sranje!" promrmljam, nagnuvši glavu unatrag te lupkajući po dnu i sa strane, cijedeći i posljednju kap u usta. "Isuse, daj se skuliraj." Miles me gleda. "Opusti se i uţivaj." Ali ja se ne ţelim opustiti. Ali itekako uţivam. Samo ţelim da se nastavi. Sad kad su moji vidovnjački okovi spali, ţelim se pobrinuti da tako i ostane. "Hoćete da odemo k meni?" frfljam, nadajući se da Sabine nije kod kuće pa da uzmemo ostatak votke s tuluma za Noć vještica, i da se ovaj osjećaj nastavi. Ali Haven odmahne glavom. "Zaboravi", reče. "Ja sam totalka. Razmišljam o tome da ostavim auto i otpuţem kući." "Miles?" pogledam ga molećivo, ne ţeleći da zabava prestane. Ovo je prvi put da se osjećam tako laganom, tako slobodnom, tako neopterećenom, tako normalnom, sve otkad... pa, otkad je Damen otišao. "Ne mogu", kaţe on. "Obiteljska večera. Točno u pola osam. Kravata poţeljna. LuĎačka košulja obavezna." On se nasmije i padne u pijesak, a Haven mu se pridruţi. "A ja? Što da ja radim?" Prekriţim ruke na prsima i ljutito gledam svoje prijatelje, ne ţeleći ostati sama. Oni se smiju i kotrljaju se po pijesku, uopće se ne obazirući na mene. I premda sam sljedećeg jutra spavala predugo, kad sam otvorila oči prva pomisao mi je: U glavi mi ne nabija! Barem ne kao inače. Otkotrljam se do ruba kreveta i posegnem ispod njega pa izvučem bocu votke koju sam sinoć tamo spremila, pa potegnem dobar gutljaj, sklopivši oči dok mi njezina topla i divna otupjelost klizi niz grlo. A kad je Sabine povirila u moju sobu da provjeri jesam li ustala, oduševljeno zamjećujem da je njezina aura nestala. "Budna sam!" kaţem, gurnuvši bocu pod jastuk i pritrčavši joj da je zagrlim. Ţelim vidjeti do kakve će razmjene energije doći, i ushićena sam činjenicom da nema ama baš nikakve. "Nije li prekrasan dan?" smiješim se, a usne su mi nekako labave i nespretne dok se razvlače u osmijeh. Ona pogleda kroz prozor pa u mene. "Ako ti tako kaţeš", slegne ramenima. I ja pogledam kroz prozor u dan koji je oblačan, tmuran i kišovit. Ali ja ionako nisam mislila na vrijeme. Nego na sebe. Na novu sebe. Novu i poboljšanu nevidovitu sebe! "Podsjeća me na dom", kaţem, slegnem ramenima, skidam spavaćicu i krenem pod tuš. Istog trena kad je ušao u auto, Miles me pogleda i upita: "Koji ti je...?"

141 Pogledam dolje na pulover, minicu od trapera i balerinke koje je Sabine sačuvala iz mog starog ţivota, pa se nasmiješim. "Ţao mi je, ali ne sjedam u auto s nepoznatima", kaţe on, otvorivši vrata i pretvarajući se da će izići. "To sam ja, stvarno. Časna riječ. Vjeruj mi." Smijem se. "I daj više zatvori ta vrata, još bi nam samo trebalo da ispadneš pa da zakasnimo." "Ne shvaćam", kaţe on, zureći u mene. "Kad se to dogodilo? Kako se to dogodilo? Još jučer samo što nisi na sebi imala burku, a danas izgledaš kao da si opljačkala ormar Pariš Hilton!" Pogledam ga. "Ali s više stila. Puno više stila." Nasmiješim se i pritisnem gas, a kotači proklizavaju i odiţu se s mokre ceste. Usporim tek kad mi sine da više nemam unutrašnji radar za otkrivanje policije i kad Miles zavrišti. "Ozbiljno, Ever, koji ti je vrag? Isuse boţe, jesi li još pijana?" "Ne!" kaţem, malo prebrzo. "Samo... izlazim iz čahure, to je sve. Prvih nekoliko... mjeseci... uvijek sam malo srameţljiva i povučena." Smijem se. "Ali vjeruj mi, ovo sam prava ja." Kimam glavom, nadajući se da mi je povjerovao. "Je li ti jasno da si izabrala najvlaţniji, najruţniji dan u godini za izlazak iz čahure?" Vrtim glavom i skrećem na parkiralište pa kaţem: "Nemaš pojma kako je dan predivan. Podsjeća me na dom." Parkiram auto na najbliţe slobodno mjesto pa trčimo prema kapiji, drţeći ruksake iznad glave umjesto kišobrana, dok nam voda s potplata prska po nogama. Ugledavši Haven kako drhturi pod nadstrešnicom, doĎe mi da poskočim od sreće, jer ni njezinu auru ne vidim. "Koga vraga...?" upita ona, izbuljivši oči i odmjeravajući me od glave do pete. "E, vas dvoje bi stvarno trebali naučiti završiti rečenicu", smijem se. "Ne, ozbiljno, tko si ti?" upita ona, zureći u mene. Miles se smije, obgrli nas obje i povede nas unutra, govoreći: "Ne obaziri se na Miss Oregona, njoj je danas prekrasan dan." Ušavši na sat engleskog, odahnem, jer više ne čujem i ne vidim ništa što ne bih trebala. I premda Stacia i Honor šapuću, posprdno gledajući moju odjeću, cipele, kosu, čak i šminku, uopće se ne obazirem na njih i gledam svoja posla. Jer, premda sam sigurna da ne govore ništa lijepo, činjenica da više nemam pristup njihovim mislima čini me jako sretnom. Kad ih uhvatim kako obje zure u mene, samo se nasmiješim i mašem im sve dok ih to toliko ne izbezumi da se okrenu.

142 Ali do kraja trećeg sata taj blaţeni osjećaj polako popušta i ustupa mjesto baraţi prizora, zvukova i boja koji prijete da će me preplaviti. Kad sam podigla ruku i zamolila da me puste van, jedva da sam zatvorila vrata za sobom kad me sve to opet posve obuzelo. Oteturam prema svom ormariću, vrtim bravu, pokušavajući se sjetiti kombinacije. Je li 24-IS-12-3? Ili 12-18-3-24? Ogledam se po hodniku, u glavi mi tutnji, oči mi suze, a onda pogodim: 18-3-24-12. Kopam iza naslaganih knjiga i biljeţnica, ne obazirući se kad su pale na pod i rasule se posvuda. Jedino što ţelim jest dočepati se boce za vodu koju sam sakrila unutra, jer ţudim za slatkom slobodom koju će mi pruţiti. Odčepim bocu i nagnem, otpijem velik gutljaj, a uskoro još jedan i još jedan... Nadajući se da ću izdrţati do ručka, potegnem još jednom, kad začujem: "Ostani tako, moţe osmijeh? Ne? Nema veze, i ovako je dobro." Uţasnuto gledam kako mi prilazi Stacia s mobitelom, drţeći ga visoko, a na njegovu zaslonu jasno se vidi slika mene kako ločem votku. "Tko bi si mislio da si tako fotogenična? No, s druge strane, tako te rijetko vidimo bez kapuljače." Smiješi se, prelazi pogledom po meni, od glave do pete. Zurim u nju, i premda su mi osjetila otupjela od alkohola, njezine su namjere jasne. "Kome ţeliš da ovo prvo pošaljem? Tvojoj mami?" Podigne obrve i rukom prekrije usta, hineći uţas. "Joj, tako mi je ţao. Mislila sam reći tvojoj teti? Ili da pošaljem jednom od tvojih profesora? Ili moţda svima ? Ne? Ne, imaš pravo, ovo bi trebalo ići ravnatelju, jedan udarac, jedna muha, brza i laka smrt, kako kaţu." "To je boca s vodom" kaţem joj, sagnuvši se i skupljajući razasute knjige pa ih zatim gurnem natrag u ormarić, glumeći leţernost, pretvarajući se da me nije briga, znajući da moţe nanjušiti strah bolje nego bilo koji policijski pas. "Imaš fotku mene kako pijem iz boce za vodu. Velika stvar." "Boca za vodu." Ona se nasmije. "Je, aha. To je tako originalno, ako smijem primijetiti. Sigurna sam da si ti apsolutno prva osoba kojoj je ikad palo na pamet uliti votku u bocu za vodu." Ona zakoluta očima. "Ma daj, molim te. Gotova si, Ever. Jedan brzi alkotest i pa-pa srednjoj školi Bay View, a zdravo Luzersko-ovisničkoj akademiji." Gledam je kako stoji preda mnom, tako sigurna, tako samozadovoljna, tako potpuno samouvjerena, i znam da ima svako pravo na to, jer uhvatila me na djelu. I premda nema čvrste dokaze, obje znamo da je i ovo dovoljno. Jer obje znamo da je pogodila istinu.

143 "Što ţeliš?" upitam napokon, jer svatko ima cijenu, sad samo trebam otkriti njezinu. Tijekom protekle godine čula sam dovoljno misli da mogu biti sigurna da je tako. "Pa, za početak, prestani me gnjaviti", kaţe ona, prekriţivši ruke na prsima, smjestivši mobitel na sigurno, ispod pazuha. "Ali ja tebe ne gnjavim", kaţem, a jezik mi se tek jedva zamjetno plete. "Ti gnjaviš mene." "Au contraire." Ona se nasmiješi, opet prijeĎe pogledom preko mene, a iz očiju samo što joj ne šibaju munje. "Sama činjenica da te moram gledati dan za danom velika je gnjavaţa. Grozna gnjavaţa." "Ţeliš da se ispišem s engleskog?" upitam, i dalje drţeći tu glupu bocu, jer ne znam kamo bih s njom. Ako je ostavim u ormariću, cinkat će me, a ako je spremim u ruksak, čeka me isto. "Znaš da mi još uvijek duguješ za onu haljinu koju si mi uništila kad te propucao tvoj bolesni um." Znači to je to, ucjena. Srećom pa sam zaradila na klaĎenju. Prekopam po ruksaku i izvučem novčanik, više no voljna refundirati joj novac, ako će to značiti kraj svega ovoga. "Koliko?" upitam. Ona me odmjerava, pokušavajući procijeniti koliko imam. "Pa, kao što rekoh, haljina je bila dizajnerska i nije lako zamjenjiva, pa..." "Stotka?" Vadim novčanicu od sto dolara i pruţim joj je. Ona zakoluta očima. "Premda mi je jasno da pojma nemaš o modi i stvarima koje je vrijedno imati, zbilja moraš ciljati malo više", kaţe ona, pogledavajući moj novčanik. Ali s obzirom na to da ucjenjivači imaju običaj vraćati se i stalno traţiti više, znam da je bolje da se s tim suočim sad i da ne dopustim da ode dalje. Zato je pogledam i kaţem: "Budući da obje znamo da si tu haljinu kupila na rasprodaji na povratku iz Palm Springsa..." smiješim se, prisjećajući se što sam vidjela onoga dana u hodniku, "refundirat ću ti vrijednost haljine, koja je, ako se dobro sjećam, stajala osamdeset pet dolara. Što znači da je moja ponuda od sto dolara prilično dareţljiva, zar ne?" Ona me opet podrugljivo pogleda, a lice joj se iskrivi u cerek dok uzima novčanicu i trpa je u dţep. Zatim pogleda bocu pa mene, nasmiješi se i upita: "No, zar mi nećeš ponuditi malo?" Da mi je netko jučer rekao kako ću se skrivati u zahodu i opijati se sa Stacijom Miller, nikad ne bih povjerovala. Ali upravo to sam učinila. Pošla sam za njom unutra pa smo se sakrile u kut i pile iz moje boce za vodu.

144 Ništa ne zbliţi ljude tako kao zajednička ovisnost i tajne. Kad je u WC ušla Haven i zatekla nas tako, zamalo su joj oči ispale kad je rekla: "Bebem ti..." Kad je Stacia zaškiljila gore prema njoj i profrfljala: "Dobodoša, mala gogičako", samo što se nisam ugušila od smijeha. "Jesam li nešto propustila?" upitala je Haven, sumnjičavo nas pogledavajući suţenim očima. "Bi li ovo trebalo biti smiješno?" Pri pogledu na nju kako se strogo nadvija nad nas tako prezriva, tako ozbiljna, tako nevesela, počele smo se još jače smijati. A čim su se vrata opet zatvorila za njom, vratile smo se votki. Ali opijanje sa Stacijom u ţenskom WC-u ne znači pristupnicu za popularnu škvadru. Znajući da nema smisla niti pokušavati, za ručkom se uputim prema svom uobičajenom stolu. U glavi mi je takva zbrka, takav muteţ da mi treba nekoliko trenutaka da shvatim da ni tamo više nisam dobrodošla. Sjednem, pogledam u Milesa i Haven, pa se počnem smijati bez ikakva razloga. Ili barem bez ijednog njima poznatog razloga. Ali da mogu vidjeti izraze na svojim licima, i oni bi se smijali. "Što joj je?" upita Miles, podigavši pogled sa scenarija. Haven se mršti. "Skrenula je, totalno je skrenula. Uhvatila sam je u ţenskom WC-u kako se opija, od svih ljudi na svijetu, sa Stacijom Miller!" Milesu se čeljust objesi, a čelo mu se tako smiješno nabora da se opet počnem smijati. Ne uspijevam prestati pa se on nagne prema meni i uštipne me, rekavši: "Pssst!" Ogleda se oko sebe pa opet pogleda mene. "Ozbiljno, Ever. Jesi li poludjela? Isuse, sve otkad je Damen otišao, ti si..." "Otkad je Damen otišao, ja sam, što?" Tako se naglo odmaknem od njega da izgubim ravnoteţu i zamalo padnem s klupe. Uspijem se uspraviti na vrijeme da vidim kako Haven vrti glavom i posprdno se osmjehuje. "No, Miles, reci već jednom." Bijesno ga gledam. "I ti, Haven, daj više gukni." Ali izišlo je više kao 'dajiţeugni' i naravno da su zamijetili. "Ţeliš da 'dajiţeugnemo?'" Miles vrti glavom, a Haven zakoluta očima. "Pa, rado bismo ti udovoljili kad bismo znali što to znači. Znaš li ti što to znači?" upita Miles Haven. "Zvuči mi portugalski", kaţe ona, ljutito me gledajući. Zakolutam očima i počnem se dizati od stola, ali pokreti mi baš i nisu koordinirani pa se udarim u koljeno. "Auuuu!" zacvilim i klonem natrag na klupu, drţeći se za nogu dok mi se oči pune suzama od bola.

145 "Evo, popij malo", kaţe Miles i gurne prema meni svoju vitaminiziranu vodu. "I daj ključeve, jer li me sigurno ne voziš doma." Miles je imao pravo. Nisam ga vozila kući. Sam se odvezao. Mene je vozila Sabine. Smjestivši me na mjesto suvozača, Sabine sjedne za upravljač i uključi motor pa krene s parkirališta, vrteći glavom, čvrsto stisnutih usana. Pogleda me i kaţe: "Isključenje? Kako je moguće u jednom koraku doći od odličnog uspjeha do isključenja? Moţeš li mi objasniti?" Sklopim oči i pritisnem čelo o prozor, puštajući da mi glatko, čisto staklo hladi koţu. "Samo ukor pred isključenje", promrmljam. "Sjećaš se? Uspjela si ih odgovoriti od toga da me izbace. Prilično dojmljivo, ako smijem dodati. Sad mi je jasno zašto tako dobro zaraĎuješ." Pogledavam je krajičkom oka i promatram kako joj šok nakon mojih riječi preobraţava izraz iz zabrinutog u gnjevni, preslagujući joj crte lica u nešto što nikad prije nisam vidjela na njoj. I premda znam da bih se trebala osjećati loše, posramljenom, krivom... činjenica je da nisam traţila od nje da se zalaţe za mene. Nisam je molila da me pokuša izvući na izvanredne okolnosti. Nisam traţila da tvrdi da je moje opijanje u školi bilo očito izazvano teţinom moje situacije, golemim teretom gubitka cijele obitelji. Premda je to rekla u dobroj namjeri, i premda iskreno vjeruje da je tako, to ne znači da je to zaista istina. Jer, zapravo, radije bih da nije ništa rekla. Radije bih da je pustila da me izbace iz škole. U trenutku kad su me uhvatili pred mojim ormarićem, naglo sam se otrijeznila i svi dogaĎaji toga dana zapljusnuli su me kao najava za film koji radije ne bih gledala. Film zaustavljen na dijelu gdje sam zaboravila zatraţiti od Stacije da izbriše snimljenu fotku pa se onda stalno iznova vrti. A poslije, u uredu ravnatelja, kad sam saznala da je fotka snimljena Honorinim mobitelom i da je Stacia otišla kući jer je "pokvarila ţeludac" (ali ne prije nego što je rekla Honor neka pokaţe fotografiju ravnatelju Buckleyju), pa... moram priznati da joj se jedan mali dio mene divio, premda sam znala da sam u nevolji, u velikoj nevolji tipa ovo će ti zauvijek ući u školski dosje. Taj mali dio mene pomislio je: Bravo! Izvrsno! Jer, unatoč nevoljama koje me čekaju, i u školi i kod kuće sa Sabine, Stacia ne samo da je ispunila obećanje da će me uništiti, nego je još i zaradila sto dolara za trud. A to je zaista vrijedno divljenja. Bar u onom proračunatom, sadističkom, zlobnom smislu. Ipak, zahvaljujući Staciji, Honor i ravnatelju Buckleyu, sutra ne moram u školu. Ni prekosutra. A ni dan poslije. Što znači da ću biti sama doma,

146 cijeli dan, svaki dan, dok je Sabine na poslu, što će mi osigurati dovoljno privatnosti da se nastavim opijati sve dok si ne podignem prag tolerancije. Jer sad kad sam pronašla put u slobodu, nitko mi ga ne moţe oduzeti. "Koliko dugo to traje?" upita Sabine, ne znajući kako da se postavi prema meni. "Moram li sakriti sav alkohol u kući? Trebam li te kazniti?" Vrti glavom. "Ever, tebi govorim! Što se dogodilo? Što se dogaĎa s toboml Hoćeš li da ti dogovorim razgovor s nekim terapeutom? Poznajem jednoga koji je specijalizirao terapiju osoba koje su preboljele gubitak..." Osjećam da me gleda, osjećam zabrinutost koja joj isijava iz lica, ali samo sklopim oči i pretvaram se da spavam. Ne mogu joj objasniti, ne mogu se izjadati i reći joj istinu o aurama i vizijama i duhovima i besmrtnom bivšem dečku. Jer premda je unajmila vidovnjakinju za tulum, učinila je to za zabavu, kao šalu, foru. Sabine je osoba koja polazi iz lijeve polovice mozga, organizirana je, sve je na svome mjestu, njezin operativni sustav temelji se na čistoj crno-bijeloj logici, bez ičega sivog izmeĎu. A kad bih bila tako glupa da joj se povjerim, da joj odam svoje stvarne tajne, ne samo da bi mi dogovorila razgovor s terapeutom nego bi me strpala u ludnicu. Baš kao što je i obećala, Sabine je prije odlaska na posao posakrivala sva alkoholna pića. Ali ja pričekam da ode, a onda siĎem i zaputim se do smočnice pa uzmem sve boce votke koje su ostale od tuluma, gurnute u straţnji dio police i tamo zaboravljene. Odnijevši ih gore u sobu, bacim se na krevet, oduševljena pomišlju da tri tjedna ne moram u školu. Dvadeset jedan dugi, divni dan, posloţen preda mnom kao hrana pred sitom mačkom. Tjedan dana privremenog isključenja s nastave i dva tjedna izvrsno tempiranih zimskih praznika. A planiram maksimalno iskoristiti svaki trenutak, provesti svaki taj dugi besposleni dan u izmaglici izazvanoj votkom. Naslonim se na jastuke i odčepim bocu, odlučivši kontrolirati unos, tako da pustim da mi svaki gutljaj otklizi niz grlo i uĎe u krvotok prije nego što otpijem drugi. Nema lokanja, natakanja, cuganja bez mjere. Samo polagani i stalni dotok, sve dok mi se u glavi ne raščisti i dok svijet ne postane svjetliji. Dok ne počnem tonuti u mnogo sretnije mjesto. U svijet bez sjećanja. U dom bez gubitka. U ţivot u kojemu vidim samo ono što bih trebala vidjeti. DVADESETDEVETO POGLAVLJE Ujutro 21. prosinca siĎem u prizemlje i, unatoč tome što mi se vrti, što imam podočnjake i totalno sam mamurna, izvedem pravu predstavu od

147 kuhanja kave i pripremanja doručka, jer ţelim da Sabine ode na posao uvjerena kako je sve u redu, tako da se mogu vratiti u sobu i utonuti natrag u svoju tekuću izmaglicu. Čim sam začula da joj se auto udaljava s prilaza, izlijem svoje ţitne pahuljice u odvod i krenem gore u sobu. Izvučem bocu ispod kreveta i odčepim je, jedva čekajući nalet te tople, slatke tekućine koja će umiriti moju nutrinu, izbrisati svu bol, izgristi moje tjeskobe i strahove sve dok od njih ne ostane ništa. Ne znam zašto, ali ne mogu prestati zuriti u kalendar koji visi iznad radnog stola, a današnji se datum ističe, vrišti, maše mi, gurka me kao gnjavatorski lakat u rebra. Ustanem i priĎem bliţe, gledajući prazni bijeli kvadrat: ništa nije upisano, nikakve obveze, nikakav sastanak, nikakav podsjetnik na nečiji roĎendan, samo riječi ZIMSKI SOLSTICIJ otisnute sitnim crnim slovima, kao dokaz da je nakladnik smatrao taj datum vaţnim, premda meni ne znači ništa. Opet se bacim na krevet, zavalim se na jastuke i dobro potegnem iz boce. Sklopim oči dok mi ta predivna toplina struji tijelom, oplahnjuje mi vene i umiruje um, kao što je Damen činio svojim pogledom. Otpijem još jedan gutljaj, pa još jedan, prebrzo, prenesmotreno, ne onako kako sam uvjeţbala. Ali sad kad sam uskrisila sjećanje na njega, samo ga ţelim izbrisati. Pa nastavljam tako, pijući, ločući, ulijevajući u sebe sve dok se napokon ne smirim, sve dok napokon ne nestane. Kad sam se probudila, ispunjavao me najtopliji, najsmireniji osjećaj sveobuhvatne ljubavi. Kao da me obavijaju zlatne sunčeve zrake, osjećam se tako sigurno, tako sretno, tako zaštićeno da ţelim zauvijek ostati ovdje. Čvrsto zatvorim oči, zarobivši taj trenutak, i ne ţelim ga pustiti sve dok me škakljanje po vrhu nosa, jedva zamjetan dodir, ne natjera da ih opet otvorim i skočim iz kreveta. Primim se za srce, koje lupa tako jako da ga osjećam kroz koţu, dok gledam crno pero ostavljeno na mom jastuku. Isto crno pero koje sam nosila one večeri kad sam bila odjevena u kostim Marije Antoanete. Isto ono crno pero koje si je Damen uzeo kao suvenir. I znam da je bio ovdje. Pogledam na sat, pitajući se kako je moguće da sam tako dugo spavala. Pogledavši preko sobe, ugledam sliku koju sam bila ostavila u prtljaţniku svog auta, a koja sad stoji naslonjena na zid tako da je vidim. Ali umjesto Damenove reprodukcije 'Ţene sa ţutom kosom' koju sam očekivala, preda mnom je slika blijedopute i plavokose djevojke koja trči kroz mračni, magloviti kanjon. Poput onoga u mom snu.

148 Ne znajući zašto, zgrabim kaput, navučem japanke i poţurim se u Sabineinu sobu po ključeve od auta koje je sakrila u svoju ladicu, a zatim potrčim dolje u garaţu, premda nemam pojma kamo idem i zašto. Samo znam da moram otići tamo i da ću to mjesto prepoznati kad ga vidim. Vozim prema sjeveru, idući ravno prema središtu Lagune. Probijajući se kroz uobičajeno prometno usko grlo na Main Beachu, skrenem na Broadway i izbjegavam pješake. Čim sam se izvukla iz tih prenapučenih ulica, nagazim na gas i vozim nagonski, prešavši dosta kilometara prije nego što sam presjekla put autu koji mi je dolazio ususret i zakočim na parkiralištu parka. Spremam ključeve i mobitel u dţep pa se ţurim prema stazi. Magla se brzo valja preda mnom pa je vidljivost sve manja. Premda mi jedan dio mene govori neka se okrenem i vratim kući, jer je čista ludost biti sama ovdje u mraku, ne mogu stati, nešto me tjera naprijed, kao da moja stopala imaju vlastitu volju, a ja ih samo mogu slijediti. Zakopam ruke u dţepove, drhtureći od hladnoće dok teturam naprijed, i nemam pojma kamo idem, nemam neko odredište u glavi, isto je kao i s dolaskom ovamo, znat ću kad vidim. Udarivši palcem u kamen padnem na tlo, urlajući od bola. Ali kad mi zazvoni mobitel, moji su se urlici već stišali u cendranje. "Da?" kaţem, s mukom se osovivši na noge, a dišem plitko i brzo. "Znači tako se sad javljaš na mobitel? Jer to ti kod mene ne pali." "Što je, Miles?" Otresem prašinu s odjeće i nastavim niz puteljak, ovaj put malo opreznije. "Samo sam ti htio reći da propuštaš prilično dobar tulum. A budući da znam da si u zadnje vrijeme prava partijanerica, mislio sam te pozvali. Premda, da budem iskren, ne bih ga trebao hvaliti jer i nije toliko zabavan koliko je smiješan. Mislim, trebala bi to vidjeti, stotine gotičara ispunile su kanjon, izgleda kao neka vampirska konvencija." "Je li Haven tamo?" upitam, a ţeludac mi se nehotice zgrči na sam spomen njezina imena. "Je. Traţi Drinu. Sjećaš se onog velikog tajnog dogaĎaja? Pa, to je otprilike to. Ta cura nije u stanju čuvati tajnu, čak ni vlastitu." "Mislila sam da više ne briju na gotiku?" "Je, i Haven je tako mislila. Vjeruj mi, bijesna je k'o ris što se krivo obukla." Upravo sam se uspela na vrh brijega, kad ugledam dolinu preplavljenu svjetlom. "Jesi li rekao da ste u kanjonu?" "Aha."

149 "I ja. Zapravo, još malo pa sam tamo", kaţem, počevši se spuštati na drugu stranu. "Čekaj malo, ovdje si?" "Aha. Upravo idem prema svjetlu." "Jesi li prvo prošla kroz tunel? Ha-ha, kuţiš?" Kad nisam odgovorila, on nastavi: "Kako si uopće saznala za tulum?" Pa, probudila sam se sva mamurna, s crnim perom koje me škakljalo po nosu i sa sablasno proročkom slikom naslonjenom na zid, pa sam učinila ono što bi učinila svaka luĎakinja. Zgrabila sam kaput, nazula japanke i istrčala iz kuće u spavaćici. Znajući da mu baš i ne mogu to reći, ne kaţem ništa. Što ga učini još sumnjičavijim. "Je li ti Haven rekla?" upita on, a u glasu mu se jasno čuje oštrina. "Jer zaklela se da sam ja jedini kome je rekla. Mislim, bez uvrede i tako to .Ali svejedno." "Ne, Miles, kunem se da mi nije ona rekla, jednostavno sam otkrila. Uglavnom, još malo i tamo sam pa se vidimo za minutu, ako se ne izgubim u magli..." "Magli? Nema mag..." Prije nego što je izrekao do kraja, mobitel mi je istrgnut iz ruke, a Drina se nasmiješi i reče: "Zdravo, Ever. Rekla sam ti da ćemo se opet sresti." TRIDESETO POGLAVLJE Znam da bih trebala potrčati, vrisnuti, učiniti nešto. Ali umjesto toga samo se ukočim, moje se gumene japanke zalijepe za zemlju kao da su pustile korijenje. Zurim u Drinu, ne pitajući se samo kako sam dospjela ovamo, nego i kakve su joj namjere. "Nije li ljubav gadna stvar?" Smiješi se, glave nagnute u stranu dok prelazi pogledom preko mene. "Baš kad si upoznala čovjeka svog ţivota, tipa koji je toliko super da sve u vezi s njim zvuči predobro da bi bilo istinito, odjednom otkriješ da zaista i jest predobro da bi bilo istina. Ili barem predobro za tebe. I dok si rekla keks, već si jadna i sama i, budimo iskreni, većinu vremena pijana. Premda moram priznati da sam uţivala gledajući te kako padaš u adolescentsku ovisnost. Tako predvidivo, kao iz medicinskog priručnika. Znaš na što mislim? Laţi, muljanje, kraĎa, sva energija usmjerena na osiguravanje sljedećeg fiksa. Što mi je uvelike olakšalo zadatak. Jer svaki gutljaj koji si popila oslabio ti je obrambene sposobnosti i

150 otupio osjetila, a uz to učinio tvoj um ranjivijim, otvorenijim, prijemčivijim za moju manipulaciju." Zgrabi me za ruku, a oštri joj se nokti zabadaju u moje zapešće dok me vuče prema sebi. I premda se pokušavam istrgnuti iz stiska, ne uspijevam. Nevjerojatno je snaţna. "Vi smrtnici", napući usne. "Baš je zabavno zadirkivati vas, tako ste lake mete. Misliš li da ću, nakon što sam postavila cijelu ovu zamršenu klopku, dopustiti da se ovo tako brzo završi? Da sam to htjela, mogla sam te srediti u tvojoj sobi, dok sam postavljala pozornicu za ovu predstavu. Bilo bi brţe, utrošila bih mnogo manje vremena, ali, naravno, ne bi bilo ovako zabavno. Ni za tebe ni za mene, zar ne?" Zurim u nju razjapljenih usta, pogledom obuhvativši njezino savršeno lice, savršeno počešljanu kosu, savršeno skrojenu crnu svilenu haljinu koja se suţava ili širi na svim pravim mjestima, a sve to naglašava njezinu ljepotu od koje zastaje dah. A kad rukom proĎe kroz sjajnu kosu s bakrenim odsjajem, na zapešću joj jasno vidim tetovaţu zmije koja jede vlastiti rep. Ali čim trepnem, više je nema. "Da vidimo... Mislila si da te Damen vodi ovamo, da te priziva, protiv tvoje volje. Ţao mi je što te moram razočarati, Ever, ali bila sam to ja, cijelu ovu zamršenu varku smislila sam ja. Oboţavam 21. prosinca, ti ne? Zimski solsticij, najduţa noć, svi ti glupi gotičarski tulumi u nekom idiotskom kanjonu." Slegne svojim elegantnim ramenima, a tetovaţu na zapešću čas vidim, čas ne vidim. "Priznajem, volim biti dramatična. Ali to čini ţivot zanimljivijim, ne misliš li?" Otimam se, ali ona me još čvršće stisne i zabija nokte koji izazivaju oštar, probadajući bol kad mi probiju koţu. "Recimo da te pustim. Što bi učinila? Pokušala pobjeći? Ja sam brţa. Potraţila prijateljicu? Ajoj, zaboravih ti reći. Haven i nije ovdje. Čini se da sam je poslala na krivi tulum u krivi kanjon. U ovom trenutku zbunjeno luta naokolo, gura se kroz stotine idiota koji bi silno htjeli biti vampiri i traţi mene." Nasmije se. "Mislila sam da bi nama dvjema više odgovaralo malo mirnije, intimnije okruţenje." Nasmiješi se pa prijeĎe pogledom preko mene. "A čini se da je počasna gošća ovdje." "Što ţeliš?" upitam, stisnuvši zube dok ona pojačava stisak do te mjere da kosti u mom zapešću popuštaju i drobe se jedna uz drugu uz nepodnošljiv bol. "Ne poţuruj me." Ona suzi te svoje nevjerojatne zelene oči, ne skidajući pogled s mojih. "Sve u svoje vrijeme. Gdje sam stala prije nego što si me tako bezobrazno prekinula? Ah, da, razgovarale smo o tebi, o tome kako si završila ovdje i kako to nije ispalo u skladu s tvojim očekivanjima. Doduše,