151 ništa u tvom ţivotu nije onako kako si očekivala da će biti, zar ne? A, budimo iskreni, nikad i nije bilo, niti će ikada biti, zar ne? Jer, znaš, Damen i ja se odavna znamo. Mislim na davno, davno, davno davno, no, shvaćaš što ţelim reći. A ipak, unatoč svim tim našim zajedničkim godinama, unatoč našoj dugovječnosti, ti se stalno pojavljuješ i smetaš nam." Zurim u tlo, pitajući se kako sam mogla biti tako glupa, tako naivna. Ništa od ovoga nikad nije imalo veze s Haven, uvijek je imalo veze samo i jedino sa mnom. "O, nemoj se tući po glavi. Ovo nije prvi put da si počinila istu tu pogrešku. Dosad sam bila odgovorna za tvoju propast... da vidim... u koliko ţivota?" Slegne ramenima. "Pa, više se i ne sjećam." Iznenada se sjetim što je Damen rekao na parkiralištu, onaj dio o tome da ne moţe podnijeti pomisao da me opet izgubi. Ali kad sam je pogledala i vidjela kako joj se lice promijenilo i stvrdnulo, izbacim takve misli iz glave, jer znam da ih moţe pročitati. Kruţi oko mene, vukući me za ruku, prisiljavajući me da se vrtim ukrug dok me gleda i vrhom jezika kruţi po unutrašnjosti obraza. "Da vidimo... Ako me sjećanje dobro sluţi, a uvijek me dobro sluţi, posljednjih nekoliko puta igrale smo igricu lovice. Mislim da je pošteno da te unaprijed upozorim da to i nije baš dobro završilo za tebe. A ipak, čini se da ti nikad ne dosadi, pa sam pomislila da bi se moţda opet htjela malo poigrati?" Gledam je, od vrtnje već osjećam vrtoglavicu, a i ostaci alkohola još mi struje venama, no i u takvom stanju prepoznajem jedva prikrivenu prijetnju. "Jesi li ikad gledala kako mačka ubija miša?" Ona se smiješi, oči joj se ţare dok vrškom jezika oblizuje kutove usana. "Kako se dugo, dugo igra sa svojom jadnom lovinom, sve dok joj napokon ne dosadi pa mu skrati muke?" Sklopim oči, ne ţeleći dalje slušati. Ako joj je tako stalo do toga da me ubije, pomislim, zašto to ne obavi pa da završimo s tim? "Pa... to baš i ne bi bila zabavna igra, barem ne za mene", smije se. "Znaš li kako se igra lovice?" Ne odgovaram, pa ona samo uzdahne. "Stvarno si tupa, zar ne? Dobro, ionako ću ti reći. Vidiš, ljepota igre je u tome što ću se ja pretvarati da sam te pustila, a onda ću stajati i gledati kako bezglavo trčiš uokolo pokušavajući mi pobjeći, sve dok se na kraju ne izmoriš, a onda ja nastupam i, pik, ulovila sam te! No, kako ćemo? Ţeliš li sporu smrt ili jako sporu smrt u agoniji? No, poţuri se, sat već otkucava!" "Zašto me ţeliš ubiti?" upitam, pogledavši je. "Zašto me ne moţeš samo pustiti na miru? Damen i ja više i nismo par. Već ga tjednima nisam vidjela!" Ali ona se samo nasmije.
152 "Ne shvaćaj to osobno, Ever. Stvar je u tome da se Damen i ja uvijek nekako bolje slaţemo onda kad si, eliminirana." I premda sam mislila da ţelim brz kraj, sad sam se predomislila. Odbijam se predati bez borbe. Pa makar to bila bitka koju ću sasvim sigurno izgubiti. Ona zavrti glavom i pogleda me, a razočaranje joj nagrdi lice. "Znači, počinjemo. Ipak si odabrala igru, zar ne?" I dalje odmahuje glavom. "Dobro onda, kreni!" Drina mi pusti ruku i ja potrčim kroz kanjon, znajući da najvjerojatnije ne postoji način da se spasim, ali svejedno moram pokušali. Odmičem kosu s očiju i slijepo trčim kroz maglu, nadajući se da ću pronaći stazu i vratiti se na početak. Pluća prijete da će mi eksplodirati u prsima, japanke su već pukle i napustile moja stopala, ali i dalje trčim, a oštro hladno kamenje reţe mi tabane. Trčim, premda u prsima osjećam uţareni, probadajući bol. Trčim pored drveća čije mi se oštre gole grane zakvače za jaknu i strgnu je s mene. Trčim, jer mi o tome ovisi ţivot, premda nisam sigurna da je to ţivot vrijedan ţivljenja. I dok trčim, prisjećam se da sam već jednom tako trčala. Ali ni sad, kao ni u snu, ne znam kako će to završiti. Upravo sam stigla do ruba čistine koja vodi natrag na stazu, kad iz magle zakorači Drina i stane preda me. Premda sam se izmakla i pokušala protrčati pokraj nje, ona leţerno podigne jednu vitku nogu i ja se rasprostrem po tlu. Leţim, trepćući u lokvici vlastite krvi, slušajući preziran smijeh upućen meni. A kad oprezno dotaknem lice, nos mi se pomakne u stranu i znam da je slomljen. S mukom pokušavam ustati, pljujući šljunak, lecnuvši se od očaja kad sa šljunkom iziĎe i mlaz krvi i komadići zuba. Gledam je kako vrti glavom i kaţe: "Ajme, Ever, izgledaš grozno." Lice joj se iskrivi od gaĎenja. "Zaista grozno. Čovjeku doĎe da se zapita što Damen vidi u tebi." Tijelo mi se grči od bola, dišem plitko, nesigurna sam na nogama, a usta su mi puna krvi koja mi na jeziku ostavlja gorak metalan okus. "Pa, pretpostavljam da te zanimaju sve pojedinosti, premda ih se sljedeći put ionako nećeš sjećati. Svejedno, svaki put mi je tako zabavno gledati šok na tvom licu kad ti sve objasnim." Nasmije se. "Ne znam zašto, ali nekako mi ovo nikad ne dosadi, bez obzira na to koliko puta smo to dosad već ponovile. Osim toga, da budem posve iskrena, moram priznati da mi to omogućuje izniman produljeni uţitak. Nešto poput predigre, ali ti ionako ne znaš ništa o tome. Toliko ţivota za ţivotom, a nekako uvijek uspiješ umrijeti kao djevica. Što bi bilo jako tuţno da nije tako vraški smiješno." Zasmijulji
153 se. "I tako, gdje početi, gdje početi?" Pogleda me, napući usne, podboči se i počne crvenim, manikiranim noktima lupkati po kukovima. "Dobro, kao što znaš, ja sam zamijenila sliku koju si imala u prtljaţniku. Zaista, ti kao ţena sa ţutom kosom? Ne bih baš rekla. Onako u povjerenju, Picasso bi bio bijesan kao ris. Svejedno, volim ga. Mislim na Damena, ne na tog starog mrtvog slikara." Ona se nasmije. "Dakle, da nastavim. Ja sam ti podmetnula pero", reče i zakoluta očima. "Damen zna biti tako... sentimentalan. Oh, da, ja sam ti podmetnula i onaj san. Aha, što sad kaţeš na mjesece i mjesece planiranja unaprijed? I ne, neću ti objašnjavati kako, jer predugo bi trajalo, a to ti ionako nije vaţno tamo kamo ideš. Šteta što nisi jednostavno poginula u onoj nesreći, jer to bi nam objema uštedjelo i truda i vremena. Imaš li makar pribliţnu predodţbu o tome koliko si štete izazvala? Ti si kriva što je Evangeline mrtva, a Haven... pa, vidi kako je blizu smrti bila. Zaista, Ever, kako sebično od tebe." Gleda me, ali odbijam odgovoriti. I pitam se računa li se to kao priznavanje krivnje. Ona se smije. "Pa, na odlasku si, zato da, moţe se slobodno priznati." Podigne desnu ruku, kao da priseţe da će govoriti istinu. "Ja, Drina Magdalena Auguste..." izgovorivši prezime, ona podigne obrvu i pogleda me "... učinkovito sam eliminirala Evangeline, pravim imenom June Porter, koja, usput rečeno, ionako nije u ţivotu radila ništa vrijedno, nego je samo zauzimala prostor, pa to i nije tako velik gubitak kao što misliš. Morala sam je maknuti s puta da bih imala neometan pristup Haven." Smiješi se, pase pogled na meni. "Da, kao što si i sumnjala, namjerno sam ti preotela prijateljicu Haven. A to je jako lako s tim izgubljenim, nevoljenim klincima koji tako očajnički trebaju mrvicu nečije paţnje da su spremni učiniti sve za svakoga tko im posveti pet minuta. I da, ja sam je nagovorila da si napravi tetovaţu koja ju je zamalo ubila, ali samo zato što se nisam mogla odlučiti bih li je stvarno ubila namrtvo ili da je ubijem tako da je mogu oţiviti i učiniti je besmrtnom. Već dugo nemam ni jednu sljedbenicu, a moram priznati da mi se to stvarno svidjelo. Ali neodlučnost mi je oduvijek bila mana. Kad imaš toliko opcija i cijelu vječnost da vidiš u što će se razviti, pa... teško je ne biti pohlepan i izabrati ih sve!" Smiješi se kao dijete koje je samo bilo pomalo zločesto, ništa više. "Ali predugo sam čekala pa se umiješao Damen, taj dobronamjerni, altruistični mekušac, a ostatak znaš. Oh, da, ja sam Milesu sredila ulogu u Laku za kosu. Premda, da budem posve iskrena, mislim da bi je moţda ionako dobio, jer mali je zaista nadaren. No nisam si mogla dopustiti rizik pa sam se uvukla redatelju u glavu i navela ga da glasa za Milesa. Eh, da, Sabine i Jeff... Ţao mi je. Ali svejedno, tako se lijepo
154 posloţilo. Zamisli, tvoja pametna, uspješna teta pala je na takvog gubitnika." Nasmije se. "Jadno, a ipak tako smiješno, zar ne?" Ali zašto? Zašto to činiš? pomislim, zato što više ne mogu govoriti, jer nedostaje mi većina zubi i gušim se u vlastitoj krvi, ali znam da ionako nije potrebno, Drina čuje moje misli. Zašto uključiti sve ostale, zašto se nisi usredotočila samo na mene? "Htjela sam ti pokazati kako ti samotan ţivot moţe biti. Htjela sam ti jasno pokazati kako te ljudi lako napuštaju kad im se ukaţe nešto bolje i uzbudljivije. Posve si sama, Ever. Izolirana, nevoljena, sama. Tvoj je ţivot bijedan i jedva vrijedan ţivljenja. Zato, kao što vidiš, zapravo ti radim uslugu." Nasmiješi mi se. "Premda sam sigurna da mi nećeš zahvaliti." Gledam je, pitajući se kako netko tako nevjerojatno lijep moţe iznutra biti tako ruţan. A onda joj pogledam u oči i zakoračim mali korak unatrag, nadajući se da neće zamijetiti. Čak više i nisam s Damenom, odavno smo prekinuli. Zašto jednostavno ne odeš za njim, možemo svaka otići svojim putem i zaboraviti da se ovo uopće dogodilo? Mislim, nadajući se da će joj to odvući pozornost. Ona se nasmije i zakoluta očima. "Vjeruj mi, ti si jedina koja ćeš zaboraviti da se ovo ikada dogodilo. Osim toga, nije baš tako jednostavno. Nemaš pojma kako to funkcionira, zar ne?" Zaista nemam. "Damen je moj. Uvijek je bio moj. Ali, naţalost, ti se stalno pojavljuješ u tom svom glupom, dosadnom, ponavljajućem ciklusu svoje duše. A budući da ne odustaješ od toga, uzela sam si u zadatak pronaći te svaki put i ubiti." Ona poĎe prema meni, a ja zakoračim unatrag i krvavim tabanom nagazim na oštar kamen pa sklopim oči i lecnem se od nepodnošljivog bola. "Misliš da to boli?" nasmije se ona. "Čekaj malo pa ćeš vidjeti!" Ogledam se po kanjonu, pogled mi mahnito luta u potrazi za nekakvim izlazom, nekim oblikom bijega. Zakoračim još jedan korak unatrag i zateturam, a ruka mi okrzne tlo. Prsti mi se stisnu oko oštrog kamena pa ga zavitlam prema njezinoj glavi. Kamen je udari ravno u bradu i otkine komadić obraza. Ona se nasmije, a kroz rupu na obrazu lipti joj krv i vidi se da joj nedostaju dva zuba. A zatim u uţasu promatram kako se rana zatvara i obnavlja, sve dok joj lice opet ne poprimi onu besprijekornu ljepotu. "Opet ovo", uzdahne ona. "Daj, molim te, pokušaj nešto novo, ovo je već zamorno." Stoji preda mnom, podbočena rukama, podignutih obrva, ali odbijam bjeţati. Odbijam poduzeti sljedeći korak. Ne ţelim joj pruţiti zadovoljstvo
155 još jedne beznadne utrke. Osim toga, sve što je rekla istina je. Moj ţivot zaista jest osamljena, grozna zbrka. U koju uvučem sve s kojima doĎem u dodir. Gledam je kako mi prilazi, smiješeći se u iščekivanju, znajući da mi je kraj blizu. Sklopim oči i prisjetim se trenutka neposredno prije nesreće. Kad sam još bila zdrava i sretna i okruţena svojom obitelji. Zamišljam to tako ţivo da osjećam toplo koţnato sjedalo ispod golih nogu, osjećam Buttercupin rep koji mi lupka po bedru, čujem Riley kako pjeva na sav glas, stravično falšajući. Vidim mamin osmijeh dok se okreće u sjedalu da kvrcne Riley po koljenu. Vidim tatine oči, oboje gledamo u retrovizor, a osmijeh mu je blag, mudar i odaje da se zabavlja... Drţim se za taj trenutak, obgrlim ga umom, proţivljavajući taj osjećaj, mirise, zvukove, emocije kao da sam tamo. Ţelim da to bude posljednje što ću vidjeti prije nego što nestanem, ponovno proţivljavajući taj trenutak istinske sreće. I baš kad sam toliko uronjena u njega da mi se čini kako sam zaista tamo, čujem kako Drina uvlači zrak i kaţe: "Koga vraga?" Otvorim oči i ugledam šok na njezinu licu dok pogledom prelazi preko mene, razjapljenih usta. I ja pogledam svoju spavaćicu koja više nije poderana, stopala koja više nisu krvava, koljena koja više nisu izranjavana, a kad jezikom osjetim sve zube i prstima dotaknem nos, znam da mi je i lice neozlijeĎeno. I premda nemam pojma što to znači, znam da moram brzo djelovati, prije nego što bude prekasno. Drina zakorači unatrag, raširenih očiju i pogleda punog pitanja, a ja krenem prema njoj, ne znajući ni što će donijeti sljedeći korak, a kamoli onaj iza njega. Znam samo da mi ponestaje vremena pa se poţurim naprijed i kaţem: "Hej, Drina, hoćeš se igrati lovice?" TRIDESETPRVO POGLAVLJE Isprva samo zuri u mene raširenih zelenih očiju i pogledom punim nevjerice, a onda podigne bradu i ogoli zube. Ali prije nego što me stigne napasti, ja poletim na nju. Odlučna u namjeri da je udarim prva, da je srušim dok još mogu. Ali u trenutku kad sam skočila naprijed, ugledam svjetlucavi veo prigušene zlatne svjetlosti, blistav krug sa strane koji sjaji i poziva me, poput onoga u mom snu. I premda znam da mi je Drina poslala te snove, i premda znam da je to najvjerojatnije klopka, ne mogu si pomoći, krenem u tom smjeru.
156 Teturam kroz blistavu izmaglicu, kišu svjetlosti tako njeţne, tako tople, tako jake da mi smiruje ţivce i odnosi sve moje strahove. A kad padnem na travnjak s jarkozelenom travom, njezine vlati me drţe, podupiru, ublaţavaju mi pad. Gledam livadu oko sebe, sa cvijećem čije latice kao da su osvijetljene iznutra, okruţenu stablima koja se uzdiţu visoko u nebo dok im grane, oteţale zrelim sočnim voćem, vise nisko pri tlu. I dok leţim u tišini, upijam sve oko sebe, ne mogu se otresti osjećaja da sam već bila ovdje. "Ever." Skočim na noge, napeta i spremna na borbu. Vidjevši da je to Damen, zakoračim unatrag, jer ne znam na čijoj je strani. "Ever, opusti se. U redu je." On kima i smiješi se dok mi nudi ruku. Ali odbijam je prihvatiti, odbijam pasti u njegovu zamku. Pa zakoračim još korak unatrag, pogledom traţeći Drinu. "Ona nije ovdje", kaţe on, gledajući me ravno u oči. "Na sigurnom si, to sam samo ja." Oklijevam, pokušavam odlučiti bih li mu vjerovala ili ne, sumnjajući da bi se njega ikada moglo nazvati "sigurnim". Zurim u njega dok procjenjujem svoje opcije (kojih je, priznajem, malo), sve dok napokon ne upitam: "Gdje smo?" Umjesto pitanja koje sam htjela postaviti: Jesam li mrtva? "Uvjeravam te, nisi mrtva." On se smije, čitajući mi misli. "Nalaziš se u Ljetozemlju." Pogledam ga bez trunke razumijevanja. "To je neka vrsta... mjesta izmeĎu mjesta. Nešto kao čekaonica. Ili odmorište. Dimenzija izmeĎu dimenzija, moglo bi se reći." "Dimenzija?" pogledam u njega, a riječ mi zazvuči strano i nepoznato, barem onako kako ju je on izgovorio. A kad je posegnuo za mojom rukom, brzo je maknem, znajući da u trenutku kad me dotakne više ništa neću vidjeti jasno. Gleda me pa slegne ramenima, mahnuvši mi neka krenem za njim kroz livadu gdje se svaki cvijet, svako stablo, svaka vlat trave uvija i njiše i giba kao partneri u beskonačnom plesu. "Sklopi oči", šapne on. Kad ga nisam poslušala, doda: "Molim te?" Zatvorim ih. Napola. "Vjeruj mi", uzdahne on. "Samo ovaj put." Pa ipak sklopim oči. "Što sad?" "Sad zamisli nešto." "Kako to misliš?" upitam, odmah si zamislivši golemog slona. "Zamisli nešto drugo", kaţe on. "Brzo."
157 Otvorim oči i, zatečena, ugledam pregolemog slona kako trči prema nama, a onda ostanem bez daha sva u čudu, jer preobrazila sam ga u leptira, prekrasnog kraljevskog leptira koji mi sleti na vrh prsta. "Kako...?" Pogledavam Damena pa u leptira, čija crna ticala trepere prema meni. Damen se smije. "Ţeliš li opet pokušati?" Stisnem usne i pogledam ga, pokušavajući pomisliti na nešto dobro, nešto bolje od leptira ili slona. "Samo naprijed", nagovara me on. "To je tako zabavno da nikad ne dosadi." Sklopim oči, zamišljajući kako se leptir pretvara u pticu, a kad ih opet otvorim, na prstu mi stoji predivna ara. Ali kad mi na ruku kapne ljigav mlaz ptičjeg izmeta, Damen mi pruţi ručnik i kaţe: "A da sljedeći put zamisliš nešto za čim treba manje čistiti?" Spustim pticu na travu i gledam kako uzlijeće, a zatim sklopim oči i zaţelim svim srcem, pa ih opet otvorim, a tamo gdje je bila ptica sad stoji Orlando Bloom. Damen zastenje i zatrese glavom. "Je li stvaran?" šapnem, zureći u čudu, dok mi se Orlando Bloom smiješi i namiguje mi. Damen odmahne glavom. "Ne moţeš prikazati stvarne osobe, samo njihov lik. Srećom, uskoro će izblijedjeti." A kad je izblijedio, ne mogu si pomoći, osjetim ubod tuge. "Što se dogaĎa?" upitam, gledajući Damena. "Gdje smo? I kako je ovo uopće moguće?" Damen se nasmiješi i stvori prekrasnog bijelog pastuha. Nakon što me podigao u sedlo, stvori i jednog crnog za sebe. "PoĎimo na jahanje", kaţe, vodeći me niz puteljak. Jašemo jedno uz drugo niz prekrasnu ureĎenu stazu koja vodi kroz dolinu cvijeća i drveća, preko blistavog potoka duginih boja. A kad ugledam svoju papigu na grani pokraj neke mačke, skrenem s puteljka da je otjeram, ali Damen primi uzde i kaţe: "Ne brini se. Ovdje nema neprijatelja. MeĎu svima vlada mir." Jašemo u tišini, dok ja začuĎeno promatram svu tu ljepotu koja nas okruţuje, jedva vjerujući svojim očima, premda mi se uskoro u glavi počnu rojiti razna pitanja, a ne znam gdje bih počela. "Veo koji si vidjela? Onaj koji te privukao?" pogleda me on. "Ja sam ga tamo stavio." "U kanjon?" On kimne.
158 "I u tvoj san." "Ali Drina je rekla da mi je ona podmetnula onaj san." Gledam ga, primjećujući da jaše izvrsno i da je vrlo samouvjeren u sedlu. Ali onda se prisjetim one slike na zidu, one koja ga prikazuje na bijelom pastuhu, s mačem oko pojasa, pa pomislim kako je valjda imao vremena postati tako vješt. "Drina ti je pokazala mjesto radnje, a ja izlaz." "Izlaz?" upitam, a srce mi opet počne lupati. On zavrti glavom i nasmiješi se. "Ne takav izlaz. Već sam ti rekao da nisi mrtva. Zapravo, nikad prije nisi bila ovako ţiva. Uspijevaš manipulirati materijom i prizvati sve što ţeliš. Što je najviši oblik postizanja trenutačnog zadovoljstva." On se nasmije. "Ali nemoj prečesto dolaziti ovamo. Jer, upozoravam te, lako je postati ovisan." "Znači da ste oboje oblikovali moje snove?" upitam, pogledavši ga suţenim očima, pokušavajući shvatiti te bizarne dogaĎaje. "Praktički... u suradnji?" On kimne. "Znači da nemam nadzor ni nad svojim snovima?" kaţem, a glas mi se povisi, jer mi se ne sviĎa to što čujem. "Nad tim snom nisi imala, ne." Namrštim mu se, zavrtim glavom pa kaţem: "Oprosti, ali ne misliš li da je to moţda donekle povreda moje privatnosti? Mislim, stvarno! A zašto nisi pokušao spriječiti da se to dogodi, kad si znao što se sprema?" Pogleda me, a oči su mu umorne i tuţne. "Nisam znao da to radi Drina. Nadzirao sam tvoje snove i vidio sam da se u tom snu nečega bojiš pa sam ti pokazao put ovamo. Ovo je uvijek sigurno mjesto na koje se moţeš skloniti." "Zašto Drina nije pošla za mnom?" upitam, opet je traţeći pogledom. On posegne za mojom rukom i stisne mi prste. "Zato što ga Drina ne moţe vidjeti. Samo si ga ti vidjela." Pogledam ga suţenim očima. Sve je tako čudno, tako neobično i ništa nema smisla. "Ne brini se, shvatit ćeš. Ali zasad, pokušaj se opustiti i uţivati." "Zašto mi je sve ovo tako poznato?" upitam, osjećajući nagovještaj prepoznavanja, ali ne mogu ga nikamo smjestiti. "Zato što sam te ovdje pronašao." Pogledam ga. "Istina, tvoje sam tijelo pronašao izvan auta. Ali tvoja je duša već nastavila dalje. No, ovdje se zadrţala."
159 Damen zaustavi oba konja i pomogne mi sići, a zatim me povede na toplu travu, tako blistavu i sjajnu pod mekim zlatnim svjetlom koje kao da je dolazilo odasvud i niotkud. Već u sljedećem trenutku stvorio je velik mekani kauč i mali tabure u istom stilu na koji moţemo podignuti noge. "Ţeliš li išta dodati?" nasmiješi se. Sklopim oči i zamislim stolić, par svjetiljaka, nekoliko sitnica i lijep perzijski sag. Otvorim oči i nalazimo se u posve namještenoj dnevnoj sobi na otvorenom. "A što ako počne kiša?" upitam. "Nemoj...." Ali prekasno je, već smo mokri do koţe. "Misli stvaraju", kaţe on i stvori golem kišobran s kojega se kiša slijeva na sag. "Isto je i na Zemlji, samo je potrebno mnogo dulje. Ali ovdje, u Ljetozemlju, dogaĎa se trenutačno." "To me podsjeća na nešto što je moja majka znala reći: Pazi što ćeš poţeljeti, jer moglo bi ti se i ostvariti!" Nasmijem se. On kimne glavom. "Sad znaš odakle potječe ta izreka. Hoćeš li zaustaviti kišu pa da se osušimo?" On zatrese mokrom kosom prema meni. "Kako...?" "Samo misli na neko toplo i suho mjesto." Nasmiješi se. Već u sljedećem trenutku leţimo na prekrasnoj plaţi od ruţičastog pijeska. "Ostanimo na ovome, moţe?" On se smije dok nam ja stvaram mekani plavi ručnik i tirkizni ocean koji ide uz njega. A kad sam legla i sklopila oči, osjećajući toplinu na licu, on potvrdi moje misli. Premda sam i sama polako počela dolaziti do toga, dosad to još nisam čula izgovoreno u jednoj rečenici. Rečenici koja počinje sa: "Besmrtnik sam." A završava sa: "A i ti si." To nije nešto što čovjek čuje svaki dan. "Znači oboje smo besmrtnici?" kaţem, otvorivši jedno oko i pogledavši ga, pitajući se kako je moguće voditi tako bizaran razgovor tako normalnim tonom glasa. Doduše, u Ljetozemlju sam, a što je bizarnije od toga? On kimne glavom. "Ti si me učinio besmrtnom kad sam poginula u nesreći?" Opet kimne. "Ali kako? Ima li to nekakve veze s onim tvojim čudnim crvenim pićem?" On duboko udahne pa odgovori: "Da."
160 "Ali kako to da ga ja ne moram cijelo vrijeme piti, a ti moraš?" On skrene pogled i zagleda se u more. "S vremenom ćeš i ti morati." Sjednem, čupkajući nit ručnika, a još uvijek ne mogu u potpunosti prihvatiti to što čujem. Sjećam se vremena kad sam mislila da je i sama vidovitost pravo prokletstvo, a vidi sad. "Nije tako grozno kao što misliš", kaţe on, pokrivši moju ruku svojom. "Pogledaj oko sebe, nema boljega od ovoga." "Ali zašto? Hoću reći, je li ti i u jednom trenutku palo na pamet da ja moţda ne ţelim biti besmrtna? Da si me moţda trebao pustiti da jednostavno umrem?" Gledam kako se grči, skreće pogled i gleda oko sebe, sve samo ne mene. A zatim se okrene prema meni i kaţe. "Prvo, imaš pravo. Bio sam sebičan. Jer istina je da sam te spasio više zbog sebe nego zbog tebe. Nisam mogao podnijeti pomisao da te opet izgubim, ne nakon..." On zastane i zatrese glavom. "Ali svejedno, nisam bio siguran je li djelovalo. Znao sam da sam te oţivio, ali nisam znao na koliko dugo. Nisam znao jesam li te pretvorio u besmrtnicu sve dok te nisam ugledao u kanjonu..." "Gledao si me u kanjonu?" zurim u njega u nevjerici. On kimne. "Hoćeš reći da si bio tamo?" "Ne, gledao sam te na daljinu." On protrlja bradu. "Još ti puno toga moram objasniti." "Da vidimo jesam li te dobro shvatila. Promatrao si me, doduše, na daljinu, ali svejedno. Vidio si sve što se dogaĎalo, ali ipak me nisi pokušao spasiti?" Sad kad sam to izrekla naglas, tako sam bijesna da jedva dišem. On zatrese glavom. "Ne, sve dok nisi poţeljela biti spašena. Tad sam stvorio veo i ponukao te da kreneš prema njemu." "Hoćeš reći da bi me pustio da umrem?" Odmaknem se od njega, ne ţeleći biti u njegovoj blizini. On me pogleda, a lice mu je potpuno ozbiljno kad kaţe: "Da si tako htjela, da." Zavrti glavom. "Ever, kad smo posljednji put razgovarali, tamo na parkiralištu, rekla si da me mrziš zbog toga što sam ti učinio, zbog toga što sam bio sebičan i odvojio te od tvoje obitelji, što sam te vratio meĎu ţive. I premda su me tvoje riječi zaista zaboljele, znao sam da imaš pravo. Nisam se imao prava miješati. Ali tada u kanjonu, kad si se ispunila tolikom ljubavlju... pa, ta je ljubav ono što te spasilo, što ti je obnovilo tijelo, i tad sam znao."
161 Ali zašto to nisam mogla učiniti onda u bolnici? Zašto mi se onda tijelo nije obnovilo? Zašto sam morala trpjeti sve one prijelome, posjekotine i nagnječenja? Zašto se nisam mogla jednostavno... regenerirati, onako kao u kanjonu? pomislim, prekriţivši ruke na prsima, ne vjerujući mu baš sasvim. "Samo ljubav liječi. Bijes, osjećaj krivnje i strah mogu samo razoriti i odvojiti te od tvojih istinskih sposobnosti." On kimne, prelazeći pogledom preko mene. "To je još jedna stvar", bijesno ga gledam. "Ti meni moţeš čitati misli, a ja tebi ne. Nije pošteno." On se nasmije. "Zaista mi ţeliš čitati misli? Pa, mislio sam da je moja tajanstvenost jedna od stvari koje ti se na meni sviĎaju?" Gledam u svoja koljena, a obrazi mi se ţare dok se prisjećam svih misli za koje bih radije da ih nije čuo. "Znaš, postoje razni načini kako se zaštititi. Moţda bi trebala otići do Ave." "Poznaješ Avu?" zinem u nevjerici, iznenada se osjećajući kao da su se svi urotili protiv mene. On odmahne glavom. "Moja je jedina povezanost s Avom kroz tebe i tvoje misli o njoj." Skrenem pogled, promatrajući obitelj zečeva koja proskakuće pokraj nas, a zatim ga opet pogledam. "A konjske utrke?" "Predosjećaj. I ti si ga imala." "A što je s onom utrkom na kojoj si izgubio?" Smije se. "Moram kojiput i izgubiti, inače ljudi postanu sumnjičavi. Ali dobro sam nadoknadio taj gubitak, ne misliš li?" "A tulipani?" On se nasmiješi. "Prizivanje. Na isti način kao što si ti stvorila slona i ovu plaţu. Jednostavna kvantna fizika. Svijest stvara materiju tamo gdje je prije bila samo energija. Uopće nije tako teško kao što većina ljudi voli misliti." Gledam ga suţenim očima, ne shvaćajući u potpunosti. Ma kako to njemu bilo jednostavno. "Sami stvaramo svoju stvarnost. I da, moţeš to i kod kuće", kaţe on, preduhitrivši moje sljedeće pitanje, ono koje mi se tek oblikovalo u glavi. "Zapravo, to već i činiš, samo što toga nisi svjesna, jer traje mnogo duţe." "Za tebe ne traje duţe." Nasmije se. "Već dugo ţivim, imao sam mnogo vremena da naučim nekoliko trikova."
162 "Koliko dugo?" kaţem, gledajući ga, prisjećajući sc one sohe u njegovoj kući i pitajući se s čime zapravo imam posla. On uzdahne i skrene pogled. "Jako dugo." "A sad ću i ja ţivjeti zauvijek?" "To ovisi o tebi." On slegne ramenima. "Ne moraš učiniti ništa od ovoga. Moţeš zaboraviti na cijelu stvar i nastaviti ţivjeti svoj ţivot. Odabrati mogućnost da se jednostavno prepustiš kad doĎe pravi trenutak za odlazak. Ja sam ti samo dao mogućnost izbora, ali izbor je i dalje tvoj." Zagledam se u ocean i svjetlucavu vodu, tako blistavu i tako prekrasnu da mi je teško povjerovati da postoji zbog mene, da sam je ja stvorila. I premda je zabavno igrati se tako moćnom magijom, misli mi se brzo okrenu mračnijim stvarima. "Moram saznati što se dogodilo s Haven. Onoga dana kad sam te zatekla..." Iskrivim lice već i na samo sjećanje. "A što je s Drinom? I ona je besmrtna, zar ne? Jesi lije ti učinio takvom? I kako je sve to uopće počelo? Kako uopće doĎe do nečega takvog? Znaš li da je ona ubila Evangeline i da je zamalo ubila Haven? I što je s tom tvojom jezivom sobom?" "Moţeš li ponoviti pitanje?" nasmije se on. "Eh, da, i još nešto, koga je vraga Drina mislila kad je rekla da me već mnogo puta ubila?" "Drina je to rekla?" Oči mu se rašire, a iz lica mu isteče sva boja. "Aha", kimnem, prisjećajući se samozadovoljnog izraza na njezinu licu kad mi je to rekla. "I sve to u stilu: 'Evo nas opet na istome mjestu, glupa smrtnice, uvijek nasjedneš na isti štos i bla bla bla.' Mislila sam da si nas promatrao, da si sve vidio?" On zavrti glavom i promrmlja: "Nisam vidio sve, kasno sam se uključio. O, boţe, Ever, za sve sam ja kriv, za sve. Trebao sam znati, nisam te trebao uvaliti u sve ovo, trebao sam te ostaviti na miru..." "Rekla je i da te vidjela u New Yorku. Ili je barem tako rekla Haven." "Lagala je", promrmlja on. "Nisam išao u New York." Kad me je pogledao, u očima mu vidim toliko boli da posegnem za njegovom rukom i primim je. Potresena tugom i ranjivošću na njegovu licu, samo je ţelim izbrisati. Pritisnem usne na njegova topla usta koja me već čekaju, nadajući se da ću mu tako pokazati da sam mu voljna oprostiti. Ma o čemu da se radi. "Sa svakom inkarnacijom, poljubac je sve bolji", uzdahne on, odmaknuvši se i mičući mi kosu s lica. "Premda kao da nikad ne uspijemo otići dalje od toga. A sad znam i zašto." On pritisne svoje čelo o moje,
163 preplavljujući me tolikom radošću, takvom sveproţimajućom ljubavlju, a zatim se odmakne, duboko uzdahnuvši. "Joj, da, tvoja pitanja", kaţe, pročitavši mi misli. "Otkud da počnem?" "Kako bi bilo da počneš od početka?" On kimne glavom, pogled mu odluta, natrag do početka, a ja prekriţim noge i udobno se smjestim. "Moj otac bio je sanjar, umjetnik, bavio se pomalo i znanošću i alkemijom, što je u ono vrijeme bilo popularno..." "U koje vrijeme?" upitam, gladna datuma, naziva mjesta, stvari koje mogu istraţiti, provjeriti, a ne neke filozofske litanije apstraktnih zamisli. "Jako davno", nasmije se on. "Mrvicu sam stariji od tebe, znaš." "Da, ali koliko točno? Mislim, s kolikom razlikom u godinama imam posla?" upitam, gledajući u nevjerici kako on odmahuje glavom. "Dovoljno je da znaš da je moj otac, zajedno sa svojim kolegama alkemičarima, vjerovao da se sve moţe svesti na jedan jedini element, a ako uspiješ izdvojiti taj jedan element, iz njega moţeš stvoriti što god ţeliš. Na toj je teoriji radio godinama, osmišljavajući formule, odbacujući ih, a onda, kad su i on i moja majka... umrli, ja sam nastavio s istraţivanjima sve dok napokon nisam usavršio formulu." "A koliko si tad imao godina?" upitam, opet pokušavajući. "Bio sam mlad." On slegne ramenima. "Jako mlad." "Znači još uvijek moţeš starjeti?" Nasmije se. "Da, ali došao sam do odreĎene točke i jednostavno stao. Znam da se tebi više sviĎa teorija o vampirima zamrznutima u vremenu, ali ovo je stvarni ţivot, Ever, ne fantazija." "Okej, i..." ponukam ga neka nastavi, jedva čekajući još. "Moji su roditelji umrli i ostao sam siroče. Znaš, u Italiji, odakle sam, prezimena često označavaju zanimanje ili podrijetlo neke osobe. Esposito znači siroče ili izloţen. To su mi prezime dali, ali odbacio sam ga prije stodvjesto godina, jer više mi nije odgovaralo." "Zašto jednostavno nisi koristio svoje stvarno prezime?" "Duga je to priča, i zamršena. Moga su oca... proganjali. Pa mi se činilo da bi bilo bolje distancirati se od svega toga." "A Drina?" upitam, a grlo mi se stisne već i na sam spomen njezina imena. On kima glavom. "Poverina, ili sirotica. Oboje smo bili u crkvenom sirotištu, tamo smo se i upoznali. A kad se razboljela, nisam mogao podnijeti pomisao da je izgubim pa sam i njoj dao da pije."
164 "Rekla je da ste vjenčani." Stisnem usne, grlo mi je suho i stisnuto, jer znam da nije to baš doslovno rekla, premda se dalo naslutiti i zaključiti kad je navela svoje ime, svoje puno ime i prezime. On suzi oči i skrene pogled, vrteći glavom i mrmljajući ispod glasa. "Je li to istina?" upitam. Ţeludac mi se zavezao u čvor, a srce samo što mi ne iskoči iz prsnog koša. On kimne glavom. "Ali uopće nije tako kao što misliš. Bilo je to tako davno da jedva da je više i vaţno." "A zašto se onda nisi razveo od nje? Ako jedva da je i vaţno", kaţem, a obrazi mi se ţare, oči me peku. "Znači, predlaţeš da se pojavim na sudu s vjenčanim listom starim nekoliko stoljeća i zatraţim rastavu braka?" Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da ima pravo, ali svejedno. "Ever, molim te. Moraš malo popustiti. Nismo baš isto, ti i ja. Ti si proţivjela, u ovom ţivotu, samo sedamnaest godina, a ja stotine! To je više nego dovoljno vremena da čovjek počini nekoliko pogrešaka. I premda ima mnogo stvari zbog kojih bi me se moglo osuĎivati, ne bih rekao da je moja veza s Drinom jedna od njih. U to su vrijeme stvari bile drukčije. Ja sam bio drukčiji. Bio sam tašt, površan i izraziti materijalist. Gledao sam samo vlastite interese, uzimajući sve što sam mogao. Ali onog trenutka kad sam upoznao tebe, sve se promijenilo, a kad sam te izgubio... nikad prije nisam osjetio tako duboku bol. Ali poslije, kad si se ponovno pojavila. .." On zastane, a pogled mu postane dalek. "Pa, tek što sam te opet pronašao, a već sam te uskoro opet izgubio. I tako se ponavljalo, opet i opet. Beskrajan ciklus ljubavi i gubitka, sve dosad." "Znači... reinkarniramo se?" kaţem, a ta riječ tako čudno zvuči iz mojih usta. "Ti se reinkarniraš, ja ne." On slegne ramenima. "Ja sam uvijek ovdje, uvijek isti." "I, tko sam sve bila?" upitam, a nisam sigurna vjerujem li zaista u taj koncept, no ipak sam opčinjena njime. "I zašto se ne mogu sjetiti?" Damen se smiješi, sretan što smo promijenili temu. "Put natrag uključuje i plovidbu niz Rijeku zaborava. Nije predviĎeno da se sjećaš prošlih ţivota, jer ovdje si da učiš, evoluiraš i otplatiš svoj karmički dug. Svaki put započinješ iznova, prisiljena pronaći vlastiti put. Jer, Ever, nije predviĎeno da ţivot bude kao test čija rješenja unaprijed znaš." "Zar onda to što si još ovdje nije varanje?" Kaţem, podsmjehujući se gospodinu Sveznadaru. On se isceri. "Neki bi to tako nazvali."
165 "A kako je moguće da sve to znaš, a nikad nisi sam morao proći kroz to?" "Imao sam mnogo godina za proučavanje najvećih ţivotnih tajni, a usput sam upoznao neke od najvećih učitelja. Jedino što trebaš znati o svojim prošlim inkarnacijama jest to da si uvijek bila ţensko." On se nasmiješi i zatakne mi kosu iza uha. "Uvijek vrlo lijepa. I uvijek meni jako vaţna." Zagledam se u more, prizovem nekoliko valova, onako za zabavu. A zatim učinim da nestane. Sve. I vratim nas u našu dnevnu sobu na otvorenom. "Promjena okoliša?" smiješi se on. "Da, ali samo okoliša, ne i teme." On uzdahne. "Nakon mnogo godina potrage opet sam te pronašao, ostatak znaš." Duboko udahnem i zagledam se u svjetiljku, uključujem je i isključujem snagom uma, pokušavajući pojmiti sve ovo. "Davno sam prekinuo s Drinom, ali ona ima tu groznu naviku da se stalno ponovno pojavljuje. A one večeri u hotelu St. Regis, kad si nas vidjela zajedno? Pokušavao sam je uvjeriti neka već jednom i zauvijek krene dalje i ostavi me na miru. Premda, očito, nisam uspio. I da, znam da je ona ubila Evangeline. Sjećaš li se onoga dana na plaţi kad si se probudila sama u špilji?" Suzim oči, misleći: Znala sam! Znala sam da nije išao surfati! "Pronašao sam njezino tijelo, ali bilo je već prekasno daje pokušam spasiti. Da, znam i za Haven, ali srećom, nju sam stigao spasiti." "Znači, tamo si bio one večeri kad si rekao da si sišao popiti vode..." On kimne glavom. "O čemu si mi još lagao?" upitam, prekriţivši ruke na prsima. "A kamo si išao u Noći vještica, nakon što si otišao s mog tuluma?" "Otišao sam kući", kaţe on, prodorno me gledajući. "Kad sam vidio kako te Drina gleda... pa, mislio sam da bi bilo bolje da se drţim podalje od tebe. Ali nisam mogao. Premda sam pokušao. Stalno pokušavam. Ali jednostavno nije išlo. Ne mogu biti daleko od tebe." On zavrti glavom. "A sad znaš sve. I mislim da ti je jasno zašto nisam mogao biti iskren cijelo vrijeme." Slegnem ramenima i skrenem pogled, ne ţeleći se tako lako predati, pa makar i sve to bilo istina. "O, a moja jeziva soba, kako je ti zoveš... Zapravo, to je moje utočište, moje sretno mjesto. Slično onom tvom sjećanju na posljednje blaţene trenutke u autu s tvojom obitelji." Damen me pogleda, a ja okrenem glavu, srameći se što sam to rekla. "Doduše, moram priznati da sam se dobro nasmijao kad sam shvatio da misliš da sam krvopija." On se nasmiješi.
166 "O, ispričavam se što sam bila tako blesava. Kad već naokolo trčkaraju besmrtnici, zašto ne bi bilo i vilenjaka, čarobnjaka, vukodlaka i..." Zavrtim glavom. "Isuse, pričaš o tome kao da je to potpuno normalno!" On sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvorivši, kaţe: "Meni jest normalno. Jer to je moj ţivot. A sad je i tvoj, ako tako odabereš. Ever, zaista nije tako loše kao što misliš da jest." Dugo me gleda, i premda ga dio mene još uvijek ţarko ţeli mrziti zato što me učinio ovakvom, jednostavno ne mogu. Osjetivši kako me cijelu počinje proţimati taj poznati osjećaj topline popraćen trncima, pogledam dolje u ruku koju mi drţi i kaţem: "Prestani." "Da prestanem što?" Gleda me, oči su mu umorne, koţa oko njih napeta i blijeda. "Prestani mi izazivati to toplo trnjenje, znaš već. Jednostavno prestani!" kaţem, a um mi je još uvijek rastrgan izmeĎu ljubavi i mrţnje. "Ne radim to ja, Ever." Gleda me u oči. "Naravno da radiš! Izvodiš to pomoću te svoje... što god to bilo." Zakolutam očima i prekriţim ruke na prsima, pitajući se kamo i kako ćemo dalje. "Kunem ti se da to ne prizivam ja. Nikad se ne bih sluţio trikovima da te zavedem." "Je, aha, a što je s tulipanima?" Smiješi se. "Zaista nemaš pojma što znače, zar ne?" Stisnem usne i skrenem pogled. "Cvijeće ima značenje. Nema tu ničega slučajnog i nasumičnog." Duboko udahnem i snagom uma presloţim stvari na stolu, ţaleći što na isti način ne mogu presloţiti i stvari u svojoj glavi. "Toliko je toga čemu te trebam poučiti", kaţe on. "Premda neće sve biti igra i zabava. Moraš biti oprezna i nastaviti polako." Zastane i pogleda me, da vidi slušam li ga. "Moraš paziti da nikad ne zloupotrijebiš svoju moć, Drina je dobar primjer toga. I moraš biti diskretna, što znači da ovo ne moţeš ni s kini podijeliti, i zaista mislim ni s kim, razumiješ li?" Samo slegnem ramenima, misleći si: Je, aha. I znam da mi je pročitao misli, jer se nagne prema meni i zavrti glavom. "Ever, ozbiljno ti govorim, ne moţeš reći nikome ţivome. Obećaj mi.˝ Pogledam ga. On podigne obrvu, a ruka mu stišće moju. "Obećavam. Časna riječ", promrmljam, skrenuvši pogled. On mi pusti ruku i vidno se opusti, zavalivši se unatrag na jastuke, pa kaţe: "Ali moram biti iskren i reći ti da još uvijek imaš izlaz. Još uvijek
167 moţeš prijeći prijeko. Zapravo, mogla si umrijeti i onda u kanjonu, odlučila si ostati." "Ali bila sam spremna umrijeti, htjela sam umrijeti." "Osnaţila su te tvoja sjećanja. Osnaţila si se ljubavlju. Kao što sam maloprije rekao, misli stvaraju. U tvom slučaju stvorile su regeneraciju i snagu. Da si zaista htjela umrijeti, bila bi se jednostavno predala. Na nekoj dubljoj razini bila si toga svjesna." I baš kad sam se spremala upitati ga zašto je potajno dolazio u moju sobu dok sam spavala, on kaţe: "Nije ono što misliš." "A što je onda bilo?" kaţem, pitajući se ţelim li zaista znati. "Samo sam te došao... promatrati. Iznenadilo me da si me mogla vidjeti, jer bio sam transmutiran, moglo bi se reći." Obujmim koljena rukama i privučem ih prsima. Nisam razumjet gotovo ništa od toga što mi je rekao, ali ipak shvaćam dovoljno da budem primjereno izbezumljena. On slegne ramenima. "Ever, osjećam se odgovornim za tebe, a...˝ "A i htio si provjeriti kakva je roba u ovoj inkarnaciji?" podignem obrve i pogledam ga. Ali on se samo nasmije. "Smijem li te podsjetiti na tvoju ljubav prema pidţamama od flanela?" Zakolutam, očima. "Znači, osjećaš se... očinski odgovornim za mene?" kaţem, a kad se on na to sav zgrči, nasmijem se. "Ne, ne očinski. Ali, Ever, u tvojoj sam sobi bio samo taj jedanput, one noći kad smo se sreli u hotelu St. Regis. Ako je bilo drugih posjeta..." "Drina", lecnem se, zamišljajući si je kako se šulja po mojoj sohi i uhodi me. "Jesi li siguran da ne moţe doći ovamo?" upitam, ogledavajući se oko sebe. Damen me primi za ruku i stisne je, ţeleći me utješiti i razuvjeriti, pa kaţe: "Ona i ne zna da ovo mjesto postoji. Ne zna kako doći ovamo. Što se nje tiče, ti si jednostavno nestala pred njezinim očima." "Ali kako si ti došao ovamo? Jesi li i ti jednom umro, kao ja?" On odmahne glavom. "Postoje dvije vrste alkemije, fizička, na koju sam nabasao zbog oca, i duhovna, koju sam slučajno otkrio kad sam naslutio da postoji nešto više, nešto veće, nešto veličanstvenije od mene. Učio sam i vjeţbao i jako se trudio doći ovamo, čak sam naučio i TM." Zastane i pogleda me. "Transcendentalnu meditaciju Maharišija Maheša Yogija." Nasmiješi se.
168 "Čuj, ako me pokušavaš impresionirati, ne pali. Nemam pojma što to znači." On samo slegne ramenima. "Recimo samo da su mi trebala stoljeća da naučim mentalno prevesti u fizičko. Ali ti... od trenutka kad si se pojavila kao da si imala posebnu propusnicu. Tvoje vizije i telepatija nuspojave su toga." "Boţe, nije čudo da mrziš srednju školu", kaţem, ţeleći promijeniti temu na nešto konkretno, nešto što sam u stanju razumjeti. "Mislim, vjerojatno si je završio već milijun puta, prije milijardu godina, zar ne?" A kad se on lecne, shvatim da mu je spominjanje njegove starosti bolna točka, što je prilično smiješno, ako se uzme u obzir činjenica daje odabrao ţivjeti zauvijek. "Zašto se uopće trudiš? Zašto si se uopće upisao?" "Zbog tebe", smiješi se on. "Oh, vidiš curu u širokim hlačama i majici s kapuljačom, i jednostavno je moraš imati, toliko si se zagrijao da se odlučiš ponovno upisati u srednju školu samo da bije dobio?" "Otprilike tako", smije se. "Zar nisi mogao pronaći neki drugi način da mi se ubaciš u ţivot? Jednostavno nema smisla." Zatresem glavom i zakolutam očima, opet se počinjem uzrujavati, sve dok mi on ne prijeĎe lagano prstom po obrazu i zagleda mi se u oči. "Ljubav ga nikad nema." S mukom progutam slinu, osjećajući se srameţljivo, euforično i nesigurno, sve u isti mah. Zatim pročistim grlo pa kaţem: "Mislila sam da ti ljubav baš i ne ide." Suzim oči i pogledam ga, a ţeludac mi je kao hladna, gorka pilula dok se pitam zašto ne mogu jednostavno biti sretna kad mi najzgodniji frajer na svijetu izrazi ljubav. Zašto ustrajavam na tome da u svemu traţim negativnu stranu? "Nadao sam se da će ovaj put biti drukčije", šapne on. Okrenem se, a dišem plitko i brzo. "Ne znam jesam li spremna na sve ovo. Ne znam što da učinim." On me čvrsto zagrli i privuče na svoja prsa, obujmivši me rukama, pa kaţe: "Ne moraš se ţuriti s odlukom." A kad sam se okrenula prema njemu, pogled mu je nekako dalek. "Što je?" upitam ga. "Zašto me tako gledaš?" "Zato što mi ne idu ni rastanci", kaţe on, pokušavajući se osmjehnuti, ali taj osmijeh ne dospije dalje od njegovih usta. "Vidiš, sad su već dvije stvari u kojima nisam dobar, ljubav i rastanci." "Moţda su povezane." Stisnem usne, govoreći si da se ne smijem rasplakati. "Kamo ideš?" Borim se da mi glas ostane miran i neutralan,
169 premda moje srce više ne ţeli kucati, moja pluća ne ţele disati i osjećam se kao da umirem iznutra. On slegne ramenima i skrene pogled. "Hoćeš li se vratiti?" "To ovisi o tebi." Pogleda me i kaţe: "Ever, još uvijek me mrziš?" Odmahnem glavom, i dalje ga gledajući u oči. "Voliš li me?" Okrenem glavu i skrenem pogled. Znajući da ga volim, volim ga svakom vlasi kose, svakom stanicom koţe, svakom kapljicom krvi, volim ga tako da ću se rasprsnuti od ljubavi, volim ga tako da se ta ljubav prelijeva iz mene, ali jednostavno se ne mogu prisiliti da to kaţem. Doduše, ako mi stvarno moţe čitati misli, onda mu to i ne trebam reći. Onda bi to trebao znati. "Ali uvijek je ljepše kad to i čuješ", kaţe on, zataknuvši mi kosu iza uha i pritisnuvši usne na moj obraz. "Kad doneseš odluku, u vezi sa mnom, u vezi sa svojom besmrtnošću, samo reci i eto me. Imam cijelu vječnost pred sobom, otkrit ćeš da sam jako strpljiv." On se nasmiješi pa posegne u dţep i izvuče istu onu srebrnu narukvicu ukrašenu kristalima koju mije kupio na konjskim utrkama. Onu koju sam mu vratila onoga dana na parkiralištu kad sam je bacila na njega. "Smijem li?" upita i pokaţe na moju ruku. Kimnem, a grlo mi je previše stisnuto da bih mogla išta reći dok mi on stavlja narukvicu oko zapešća, a zatim mi dlanovima obujmi lice, odmakne šiške i pritisne usne na moj oţiljak, proţimajući me ljubavlju i oprostom za koje znam da ne zasluţujem. Ali kad se pokušam odmaknuti od njega, zagrli me još čvršće i kaţe: "Moraš si oprostiti, Ever. Nisi kriva ni za što od toga." "Kako znaš?" zagrizem usnu. "Znam da se okrivljuješ za nešto što nije tvoja krivnja. Znam da svim srcem voliš svoju mlaĎu sestru i da se svakoga dana pitaš činiš li pravu stvar time što je ohrabruješ da te posjećuje. Poznajem te, Ever. Znam sve o tebi." Okrenem se od njega, jer lice mi je mokro od suza, a ne ţelim da on vidi. "Ništa od toga nije istina. Imaš krivo u vezi sa svime. Ja sam čudakinja, a svima s kojima se zbliţim dogodi se nešto ruţno, premda sam ja to zasluţila." Odmahujem glavom, znajući da ne zasluţujem biti sretna, da nisam zavrijedila ovakvu vrstu ljubavi. On me privuče k sebi, a njegov je dodir utješan i umirujući, ali ni on ne moţe izbrisati istinu. "Moram ići", šapne napokon. "Ali, Ever, ako me ţeliš voljeti, ako istinski ţeliš biti sa mnom, onda moraš prihvatiti da smo to što jesmo. Shvatit ću ako ne moţeš."
170 Tad ga poljubim, priljubim se uz njega, jer trebam osjećaj njegovih usana na svojima, trebam topli sjaj njegove ljubavi, a taj trenutak raste i nadima se i širi sve dok ne ispuni sav prostor, svaki kutak, sve. A kad sam otvorila oči i odmaknula se, opet sam u svojoj sobi, sama. TRIDESETDRUGO POGLAVLJE "Što se dogodilo? Svugdje smo te traţili, ali nismo te mogli naći. Pa zar nisi rekla da si na putu prema nama?" Otkotrljam se na stranu, okrenuvši leĎa prema prozoru i prekorivši se što nisam unaprijed pripremila neki izgovor nego sad moram nešto smisliti na licu mjesta. "I bila sam, ali onda... ovaj... počeo me boljeti trbuh pa sam dolila..." "Stani", kaţe Miles. "Ozbiljno ti kaţem, ni riječi više." "Jesam li nešto propustila?" upitam, sklopivši oči pred mislima u njegovoj glavi, a riječi mi prolaze pred očima kao ona vrpca s najnovijim vijestima na dnevniku: Fuj! Odvratno! Zašto cure uvijek moraju spominjati te stvari? "Misliš osim činjenice da se Drina nikad nije pojavila? Ne, ništa nisi propustila. Prvi dio večeri proveo sam pomaţući Haven u potrazi za njom, a drugi dio u pokušajima da je uvjerim da joj je i bolje bez Drine. E, časna riječ, čovjek bi pomislio da su njih dvije zajedno. Najjezivije moguće prijateljstvo ikad!" Primim se za glavu i izvučem se iz kreveta. Ovo je prvo jutro u više od tjedan dana da se nisam probudila mamurna. I premda znam da to spada u jako dobre stvari, to ne mijenja činjenicu da se osjećam gore no ikad. "Što se dogaĎa? Jesi li raspoloţena za odlazak u boţični šoping u Fashion Island?" "Ne mogu, još uvijek sam u kazni", kaţem, kopajući po hrpi majica. Zastanem, naišavši na onu koju mi je Damen kupio na izletu u Disneyland, prije no što se sve promijenilo, prije nego što se moj ţivot preobrazio iz neobičnog u iznimno neobičan. "Koliko ćeš još biti u kazni?" "Teško je reći." Spustim telefon na komodu i navučem kao limeta zelenu majicu preko glave, znajući da je posve svejedno koliko će još dugo trajati Sabineina zabrana izlaska. Ako ţelim ići van, ići ću, samo ću se pobrinuti da se vratim kući prije nje. Hoću reći, teško je zabraniti izlaske nekome tko je vidovit. Premda mi je to sad savršen izgovor za to da ostanem
171 kod kuće, da se malo primirim i da izbjegnem svu tu nasumičnu energiju, što je ujedno i jedini razlog zašto se drţim kazne. Podignem slušalicu na vrijeme da čujem Milesa kako kaţe: "Okej, nazovi me kad budeš mogla van." Navučem traperice i sjednem za stol. I premda mi u glavi nabija, oči me peku i ruke mi se tresu, ne odustajem od odluke da preţivim dan bez pomoći alkohola, Damena ili zabranjenih putovanja na astralnu razinu. Ţao mi je što nisam bila upornija, što nisam zahtijevala od Damena da mi pokaţe kako da se zaštitim. Zašto mi se čini da svi putovi do rješenja problema uvijek vode prema Avi? Sabine oprezno pokuca na vrata moje sobe, a ja se okrenem baš kad je ušla. Lice joj je blijedo i upalo, oči crvene, a aura joj je postala mrljava i siva. Lecnem se, shvativši da je to sve zbog Jeffa i činjenice da je napokon saznala za njegove laţi. Laţi koje sam joj ja mogla otkriti na samom početku i uštedjeti joj svu tu bol, samo da sam njezine potrebe pretpostavila svojima. "Ever," kaţe ona, zastavši pokraj mog kreveta, "razmišljala sam. Budući da se ne osjećam ugodno u vezi s kaznama i zabranama izlaska, i s obzirom na to da si već gotovo odrasla osoba, čini mi se da bih se tako i trebala ponašati prema tebi pa..." Pa više nisi u kazni, pomislim, završivši rečenicu u glavi. Ali shvativši da ona i dalje misli da su sve moje nevolje još uvijek posljedica boli zbog gubitka obitelji, lice mi se zaţari od srama. "... više nisi u kazni." Njezin je osmijeh miroljubiva gesta koju ne zasluţujem. "Doduše, pitala sam se jesi li se moţda predomislila u vezi s onim prijedlogom da s nekim porazgovaraš o tome, jer poznajem jednog terapeuta koji..." Odmahnem glavom prije nego što je i završila rečenicu. Znam da misli samo najbolje, ali svejedno to ne ţelim. Ona se okrene, spremajući se izići, a ja iznenadim samu sebe pitanjem: "Hej, hoćeš li da večeras odemo van na večeru?" Ona oklijeva na pragu, očito zatečena pozivom. "Ja častim." Ohrabrujuće se nasmiješim, premda nemam blage veze kako ću preţivjeti večer u velikom restoranu punom ljudi, ali barem znam odakle ću uzeti novac da podmirim račun, od zarade na klaĎenju. "To bi bilo jako lijepo", kaţe ona i zakucka zglobovima prstiju po zidu prije nego što je izišla u hodnik. "Doći ću doma oko sedam." Čim sam začula da su se kućna vrata zatvorila za njom i da je brava škljocnula, Riley me potapše po ramenu i vikne: "Ever! Ever! Vidiš li me?" Samo što ne iskočim iz koţe.
172 "Isuse, Riley, skoro sam se ukočila od straha! I zašto urlaš?" kaţem, pitajući se zašto se ponašam tako osorno, a zapravo sam presretna što je opet vidim. Ona vrti glavom pa se baci na moj krevet. "Tek toliko da znaš, već danima pokušavam doprijeti do tebe. Mislila sam da si izgubila sposobnost da me vidiš pa sam se totalno izbezumila!" "I jesam izgubila tu sposobnost, ali samo zato što sam počela piti. Zapravo, opijati se. Pa su me izbacili iz škole." Zavrtim glavom. "Prava zbrka." "Znam", kimne ona, a obrve joj se gotovo spoje od zabrinutosti. "Sve sam vidjela. Skakala sam gore-dolje ispred tebe, vikala, vrištala i pljeskala rukama, svašta, pokušavajući doprijeti do tebe, ali bila si prepijana da bi me vidjela. Sjećaš se kad ti je boca izletjela iz ruke? To sam bila ja", nasmiješi se ona i izvede mali damski naklon. "Imaš sreće da te nisam opalila tom bocom po glavi. Pa što ti se dogodilo?" Slegnem ramenima i pogledam u pod, znajući da joj dugujem odgovor koji bi joj umanjio zabrinutost, ali ne znam gdje bih počela. "Pa... sva mi je ta nasumična energija postala previše, nisam se više mogla nositi s tim. A kad sam shvatila da mi alkohol moţe posluţiti kao štit, htjela sam da taj dobar osjećaj potraje i nisam se ţeljela vratiti na staro, u sebe onakvu kakva sam prije bila." "A sad?" "A sad..." oklijevam, gledajući je. "A sad sam opet tamo gdje sam bila. Trijezna i nesretna." Nasmijem se. "Ever..." počne ona i zastane, skrenuvši pogled, pa me ipak pogledavši. "Molim te, nemoj se ljutiti, ali mislim da bi trebala otići do Ave." A kad sam se počela buniti, ona podigne ruku i kaţe: "Saslušaj me, okej? Stvarno mislim da bi ti ona mogla pomoći. Zapravo, znam da bi ti mogla pomoći. Zapravo, i pokušala ti je pomoći, ali ti joj nisi dala. Ali sad je već prilično jasno da ti je ponestalo drugih mogućnosti. Mislim, moţeš opet početi piti, moţeš se do kraja ţivota skrivati u sobi, ili moţeš otići do Ave. Ne moraš biti genijalka da bi znala što je od toga najbolje za tebe, zar ne?" Zavrtim glavom, unatoč nabijanju u sljepoočicama, a zatim je pogledam i kaţem: "Gle, znam da si ti zaluĎena njome, i okej, dobro, sve pet, to je tvoj izbor. Ali ona nema ništa što ja trebam, zato me, molim te, pusti na miru s tim, moţe?" Riley zavrti glavom. "Nemaš pravo. Ava ti moţe pomoći. Osim toga, što moţeš izgubiti ako je barem nazoveš?"
173 Sjedim, lupam petama po okviru kreveta, misleći si da je Ava dosad za mene učinila samo jedno: oteţala mi ţivot. A kad sam napokon opet pogledala Riley, zamjećujem da je odustala od kostima za maškare i da na sebi ima traperice, majicu i starke, normalnu odjeću za jednu dvanaestogodišnjakinju, ali takoĎer da je i postala nekako eterična, prozirna, gotovo da mogu vidjeti kroz nju. "Što se dogodilo s Damenom? Onoga dana kad si otišla u njegovu kuću? Jeste li još uvijek zajedno?" upita me. Ali ne ţelim razgovarati o Damenu. Uostalom, ne bih ni znala odakle početi. Osim toga, znam da mi samo pokušava skrenuti pozornost sa sebe i svoje poluprozirne pojave. "Što se dogaĎa?" upitam, a glas mi se uplašeno podiţe. "Zašto tako blijediš?" Ali ona me samo pogleda i zavrti glavom. "Nemam još puno vremena." "Kako to misliš da nemaš još puno vremena? Vratit ćeš se, zar ne?" vičem panično dok mi ona maše zbogom i nestaje, ostavljajući za sobom samo zguţvanu Avinu posjetnicu. TRIDESETTREĆE POGLAVLJE Prije nego što sam uopće stigla izbaciti auto iz brzine, ona je već na ulaznim vratima i čeka me. Ili je stvarno vidovita, ili stoji na vratima otkad smo prestale razgovarati. Ali pri pogledu na zabrinuti izraz njezina lica, osjetim se krivom što sam to i pomislila. "Ever, dobro došla", kaţe ona, smiješeći se dok me poziva uza stube i vodi prema lijepo namještenoj dnevnoj sobi. Ogledavam se oko sebe, pogledom obuhvaćam uokvirene fotografije, raskošne monografije na stoliću, naslonjače koji se slaţu s trosjedom, i pomalo sam začuĎena što sve izgleda tako normalno. "Očekivala si ljubičaste zidove i kristalne kugle?" Ona se nasmije i pokretom me pozove neka je slijedim u vrlo svijetlu i sunčanu kuhinju s beţ kamenim podovima, aparatima od nehrĎajućeg čelika i krovnim prozorom kroz koji dopiru sunčeve zrake. "Skuhat ću nam čaj", kaţe ona i krene zagrijati vodu, ponudivši mi prethodno neka sjednem za stol. Promatram je kako slaţe keksiće na pladanj i priprema nam čaj, a kad je sjela na stolac nasuprot meni, pogledam je i kaţem:
174 "Ovaj... ţao mi je što sam bila onako nepristojna... i sve." Slegnem ramenima, a krivo mi je što moja isprika zvuči tako nespretno i nedostatno. Ali Ava se samo nasmiješi i poklopi moju ruku svojom. Ne mogu si pomoći, čim su nam se ruke dotakle, osjećam se bolje. "Drago mi je da si došla. Jako sam se brinula za tebe." Spustim pogled, zagledam se u kao limeta zeleni podloţak, ne znajući odakle da počnem. Ali s obzirom na to da vlada situacijom, ona počne umjesto mene. "Jesi li vidjela Riley?" upita me, ne skidajući pogled s mojih očiju. Ne mogu vjerovati daje odlučila početi s tim. "Da", kaţem napokon. "I tek toliko da znate, ne izgleda mi baš najbolje." Stisnem usne i skrenem pogled, uvjerena da je na neki način ona za to kriva. Ali Ava se samo nasmije! "Vjeruj mi, ona je dobro." Kimne i otpije gutljaj čaja. "Da vjerujem vama?" Zinem, vrteći glavom. Gledajući je kako pijucka čaj i gricka keks, na taj smireni, pribrani način koji me čini napetom. "Zašto bih vam vjerovala? Vi ste joj isprali mozak! Vi ste joj rekli neka ne dolazi!" viknem, ţaleći što sam uopće došla ovamo. Kakva divovska pogreška! "Ever, znam da si uzrujana i znam koliko ti nedostaje, ali imaš li ikakvu predodţbu o tome što je sve ţrtvovala da bi bila s tobom?" Zurim kroz prozor, pogled mi prelazi preko fontane, cvijeća, malog kipa Buddhe, pripremajući se za stvarno glup odgovor. "Vječnost." Zakolutam očima. "Ma dajte, molim vas. Pa vrijeme je jedino što ima!" "Ja mislim na nešto više od toga." "Je, a što to?" upitam, misleći si da bih trebala jednostavno odloţiti keks na tanjurić i maknuti se odavde. Ava je luĎakinja, šarlatanka, a tako samouvjereno govori o najnevjerojatnijim stvarima. "Činjenica da je Riley ovdje znači da ne moţe biti s njima." "S njima?" "S tvojim roditeljima i s Buttercup", kimne ona, prelazeći vrškom prsta po rubu šalice i gledajući me. "Kako ste znali za..." "Molim te, mislila sam da smo već prešle tu fazu", kaţe ona, gledajući me ravno u oči. "Ovo je smiješno", promrmljam, skrenuvši pogled, pitajući se što je Riley vidjela u takvoj osobi. "Je li?" Ona odmakne svijetlobakrenu kosu s lica, otkrivajući glatko čelo, bez bora, bez ijedne brige.
175 "Dobro. Zagrist ću mamac. Ako znate tako puno, onda mi recite gdje je Riley kad nije sa mnom?" upitam, pogledavši je u oči, misleći si: E, ovo će biti dobro. "Luta." Ona prinese šalicu usnama i otpije još jedan gutljaj. "Luta? O, okej", nasmijem se. "Kao da biste vi to mogli znati." "Nema drugog izbora, sad kad je odabrala biti s tobom." Pogledam kroz prozor, a dah mi je vruć, kratak, dok si govorim da nema teorije da je tako. "Riley nije prešla most." "Imate krivo. Vidjela sam je." Šibam je pogledom. "Mahnula mi je zbogom i sve, svi su mi mahnuli zbogom. Valjda ja znam. Bila sam tamo." "Ever, ne dvojim da si vidjela to što si vidjela, ali pokušavam ti reći da Riley nije stigla na drugu stranu. Zastala je na pola puta i potrčala natrag pronaći tebe." "Ţao mi je, ali nemate pravo", kaţem joj. "Nije baš sve to što ste rekli istina." Srce mi lupa u prsima dok se prisjećam tog posljednjeg trenutka, osmijeha, mahanja, a onda, onda ništa, nestali su, a ja sam se borila, i preklinjala, i moljakala da ostanem. Ali otišli su, a ja sam ostala. I za sve sam ja kriva. Trebala sam ja umrijeti. Za sve te grozote kriva sam ja. "Riley se okrenula u zadnji tren", nastavi ona. "Kad nitko nije gledao i kad su tvoji roditelji i Buttercup već prešli prijeko. Sama mi je to rekla, Ever, mnogo puta. Tvoji su roditelji otišli na drugu razinu postojanja, ti si se vratila u ţivot, a Riley je ostala izmeĎu. Sad provodi vrijeme lutajući izmeĎu posjeta tebi, meni, nekadašnjim susjedima, prijateljima i nekolicini nestašnih slavnih osoba." Ona se nasmiješi. "Znate za to?" pogledam je raširenih očiju. Ona kimne glavom. "To je posve prirodno, premda ipak brzo dosadi mnogim entitetima koji ostanu na Zemlji." "Mnogim... kome?" "Entitetima, duhovima, sve je to isto. Premda je nešto potpuno drukčije od onih koji su prešli prijeko." "Znači, kaţete da je Riley zapela?" Ona kimne. "Moraš je uvjeriti neka ode dalje." Odmahujem glavom, misleći: Nije na meni da to odlučim. "Već je otišla. Jedva da više i dolazi", promrmljam, ljutito je gledajući, kao da je ona kriva za to. Kao što i jest. "Moraš joj dati svoj blagoslov. Moraš joj reći da je to u redu."
176 "Gledajte", rekoh, već umorna od te rasprave, od Avina zabadanja nosa u moje stvari i od toga da mi govori kako da ţivim svoj ţivot. "Došla sam ovamo po pomoć, a ne po prodike. Ako Riley ţeli ostati, neka ostane, to je njezina stvar. To što ima tek dvanaest godina, ne znači da joj ja mogu nareĎivati. Prilično je tvrdoglava, znate." "Hmmm, pitam se od koga je to naslijedila?" kaţe Ava, pijuckajući čaj i gledajući me. Ali premda se smiješi i pokušava to zamaskirati u šalu, samo je pogledam i kaţem: "Ako ste se predomislili i ne ţelite mi pomoći, mogli ste mi to jednostavno reći i gotovo." Ustanem, a oči mi se pune suzama, u tijelu osjećam paniku, u glavi mi nabija, a ipak sam posve spremna otići ako moram. Sjećam se što me tata naučio o ključnom elementu pregovaranja, da moraš biti spreman ustati i otići, bez obzira na sve. Na trenutak me pogleda, a zatim mi pokaţe neka sjednem. "Kako god ţeliš", uzdahne ona. "Evo kako se to radi." Kad me Ava napokon krene ispratiti do auta, iznenaĎeno zamjećujem da je vani već mrak. Čini se da sam ostala duţe nego što sam planirala. Naučila sam meditirati, korak po korak, naučila sam uzemljiti se i stvoriti vlastiti psihički štit. Ali premda nismo počele glatko (pogotovo što se tiče onog dijela o Riley), svejedno mi je drago što sam došla. Dugo je vremena prošlo otkad sam se posljednji put osjećala ovako normalno bez štake u obliku alkohola ili Damena. Opet joj zahvalim i krenem prema autu, ali tren prije no što uĎem, Ava me pogleda i kaţe: "Ever?" Pogledam je i vidim je uokvirenu samo mekom ţutom svjetlošću svjetiljke na trijemu, sad kad joj aura više nije vidljiva. "Zaista bih radije da si mi dopustila da ti pokaţem kako isključiti taj štit. Moţda se jednoga dana iznenadiš shvativši koliko ti nedostaje", nagovara me. Ali već smo to prošle, više puta. Osim toga, odlučila sam i nema natrag. Pozdravljam normalan ţivot, a opraštam se od besmrtnosti, Damena, Ljetozemlja, vidovitosti i svega što uz to ide. Još od nesreće, jedino što ţelim jest da opet budem normalna. A sad kad to jesam, namjeravam to objeručke prihvatiti. Odmahnem glavom i uključim motor, opet podignem pogled prema njoj dok mi govori:
177 "Ever, molim te, razmisli o tome što sam ti rekla. Sve si krivo shvatila. Rekla si zbogom krivoj osobi." "O čemu govorite?" upitam, samo ţeleći otići kući, da mogu opet početi uţivati u ţivotu. Ali ona se samo smiješi. "Mislim da znaš što sam htjela reći." TRIDESETĈETVRTO POGLAVLJE Budući da više nisam u kazni i da sam se riješila sve te vidovnjačke i ostale prtljage, sljedećih nekoliko dana provodim druţeći se s Haven i Milesom, nalazeći se s njima na kavi, idući u kupnju, gledajući filmove, lunjajući po gradu, gledajući Milesove probe, oduševljena što opet ţivim kao prije. A kad se ujutro na Boţić pojavi Riley, sretna sam što je i dalje vidim. "Hej, čekaj malo" kaţe ona, prepriječivši mi put kad sam krenula niza stube. "Nema teorije da ćeš otvarati darove bez mene!" A kad se nasmiješila, tako je blistava i jasna da se gotovo doima čvrstom, nimalo eteričnom, nimalo prozirnom. "Znam što si dobila!" smijulji se. "Hoćeš da ti kaţem?" Odmahnem glavom i smijem se. "Apsolutno ne! Lijepo je, za promjenu, ne znati i biti iznenaĎena", kaţem, smiješeći se, a ona izvodi niz savršenih zvijezda nasred sobe. "Kad smo već kod iznenaĎenja", zahihoće ona. "Jeff je Sabini kupio prsten! Čovječe, moţeš li to vjerovati? Iselio se iz mamine kuće i unajmio vlastiti stan i sad je moli neka mu se vrati i da mu još jednu priliku!" "Stvarno?" upitam, prelazeći pogledom preko njezinih izblijedjelih traperica i nekoliko slojeva majica, sretna što je odustala od raznih kostima i što me više ne kopira. Ona kimne glavom. "Ali Sabine će mu ga vratiti. Ili mi se barem tako čini. Još nije ni dobila prsten pa nisam posve sigurna. Vidjet ćemo. Svejedno, ljudi te rijetko iznenade, znaš?" "Još uvijek uhodiš slavne?" kaţem, pitajući se ima li koji novi trač. Ona iskrivi lice i zakoluta očima. "Ni govora. Ozbiljno su me iskvarili. Osim toga, uvijek iste stvari: pretjerivanje u kupovanju, u jelu u drogama pa odlazak na odvikavanje. Pretpranje, pranje i ispiranje, zijev, zijev." Smijem se, a najradije bih je zagrlila. Tako sam se bojala da sam je izgubila. "Što gledaš"? upita ona, pogledavajući me. "Tebe", nasmiješim se. "I?"
178 "I... tako mi je drago da si ovdje. I da te još uvijek vidim. Bojala sam se da sam izgubila i tu sposobnost kad me Ava naučila kako podići štit." Ona se nasmiješi. "I jesi. Morala sam stvarno nabrijati energiju da me vidiš. Zapravo, crpim i malo tvoje. Osjećaš li umor?" Slegnem ramenima. "Moţda malo, ali tek sam ustala." Ona zavrti glavom. "Nema veze. To je zbog mene." "Hej, Riley", pogledam je. "Još uvijek posjećuješ Avu?" upitam, zadrţavajući dah dok čekam odgovor. Ona odmahne glavom. "Ne. I to sam prerasla. DoĎi sad, jedva čekam da vidim izraz na tvom licu kad otvoriš dar i ugledaš novi iPhone! Ajoj!" Smije se i stavi ruku na usta pa zakorači ravno kroz zatvorena vrata. "Stvarno ostaješ?" šapnem, izlazeći na uobičajeniji način. "Ne moraš otići ili biti negdje drugdje?" Riley se popne na rukohvat i sklizne niz njega, gledajući me preko ramena sa smiješkom dok govori: "Više ne." Sabine je vratila prsten, ja sam dobila novi iPhone, Riley me opet posjećivala svaki dan, a katkad je čak išla sa mnom u školu. Miles se počeo viĎati s jednim od plesača iz Laka za kosu, Haven je obojila kosu u tamnosmeĎu, zaklela se da više nikad neće na sebe staviti ništa gotičko, počela je bolan postupak uklanjanja tetovaţe, spalila sve haljine u Drininu stilu i prešla na odjeću u emo stilu. Nova godina došla je i prošla, a proslavili smo je na malom dočeku kod mene, uz bezalkoholni pjenušac za mene (sluţbeno sam se skinula s cuge), prošvercani šampanjac za moje prijatelje i ponoćno točanje u jacuzziju, što zvuči kao prilično pitom tulum, ali svejedno nimalo dosadan. Stacia i Honor i dalje su me ubijale pogledima, baš kao i prije, moţda čak i gore u danima kad bih odjenula nešto slatko. Profesor Robins počeo je ţivjeti svoj ţivot (bez ţene i kćeri), profesorica Machado još uvijek se sva grčila pri pogledu na moje radove. A izmeĎu svega toga bio je Damen. Kao fuge oko pločica, kao uvez na knjizi, ispunjavao je sve moje praznine, drţao sve to na okupu. Kroz svaki brzinski test u školi, svako pranje kose, svaki obrok, svaki film, svaku pjesmu, svako kupanje, drţala sam ga u mislima, tješeći se mišlju da je tamo negdje vani, premda sam bila odlučila maknuti ga iz svog ţivota. Za Valentinovo, Miles i Haven su zaljubljeni, premda ne jedno u drugo. I premda za ručkom sjedimo zajedno, kao da sam sama. Prezauzeti su
179 pisanjem poruka svaki na svom Sidekicku da bi uopće zamijetili da postojim, dok moj iPhone leţi kraj mene, tih i zanemaren. "Isuseboţe, ovo je presmiješno. Ne mogu vjerovati kako je duhovit!" kaţe Miles po trilijuniti put, podigavši pogled s poruke, a lice mu je zajapureno od smijeha dok smišlja savršen odgovor. "Omojboţe, Josh mi je upravo darovao tonu pjesama. Zbilja ga ne zasluţujem", promrmlja Haven, a prsti već tipkaju odgovor. I premda sam sretna što su oni sretni i sve to, misli mi skreću na šesti sat, sat likovnog, i razmišljam bih li markirala. Jer ovdje u srednjoj školi Bay View ne samo da je Valentinovo nego je i Dan tajnih srdaca. Što znači da će se one velike, crvene lizalice u obliku srca, one s ruţičastim ljubavnim poručicama, koje su se cijeli tjedan prodavale, napokon početi dijeliti. I dok Miles i Haven očekuju da će dobiti svoje lizalice, premda njihovi dečki ne idu u našu školu, ja se samo nadam da ću na kraju dana još uvijek biti koliko-toliko pri zdravoj pameti i bez trajnih oštećenja. I premda moram priznati da je odbacivanje one kombinacije iPod/ kapuljača/naočale, značilo i priličan porast zanimanja muškog roda za mene, nije baš da me zanima itko od njih. Jer činjenica je da se ni jedan dečko u ovoj školi (na ovom planetu!) ne moţe mjeriti s Damenom. Nitko. Nikad. Nije moguće. A meni se nimalo ne ţuri sniziti kriterije. Ali kad je zazvonilo zvono za šesti sat, znam da ne mogu markirati. Dani mog markiranja, baš kao i dani opijanja, za mnom su. Pa stisnem zube i krenem na sat, usredotočena na najnoviji na propast osuĎeni likovni zadatak, oponašanje jednog od 'izama. Izabrala sam kubizam, pogrešno misleći da će to biti lako. Ali nije. Zapravo, sve je, samo ne lako. Kad sam osjetila da netko stoji iza mene, okrenula sam se i kazala: "Da?" Pogledam lizalicu koju drţi u ruci pa se opet vratim svom radu, pretpostavivši da je pogriješio osobu. Kad me opet potapšao po ramenu, i ne okrenem se, samo zavrtim glavom i kaţem: "Ţao mi je, kriva cura." On promrmlja nešto ispod glasa pa pročisti grlo i kaţe: "Ti si Ever, zar ne?" Kimnem. "Onda uzmi to već jednom", zavrti on glavom. "Moram razdijeliti punu kutiju lizalica prije kraja sata." Dobaci mi lizalicu i krene prema vratima, a ja odloţim ugljen, otvorim čestitku i pročitam: Mislim na tebe. Uvijek. Damen. TRIDESETPETO POGLAVLJE
180 Protrčim kroz vrata, jedva čekajući da doĎem u svoju sobu pa da Riley pokaţem lizalicu koju sam dobila za Valentinovo, onu od koje mi je zasjalo sunce, od koje su zapjevale ptice i koja mi je uljepšala cijeli dan, premda ne ţelim imati posla s njezinim pošiljateljem. Ali kad sam je ugledala kako sjedi sama na kauču, trenutak prije no što će se okrenuti i pogledati me, nešto u njezinu izgledu, u tome što se doima tako malom i osamljenom, podsjeti me na ono što je Ava rekla, da sam krivoj osobi rekla zbogom. I kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. "Hej", kaţe ona, smiješeći se od uha do uha. "Nećeš vjerovati što sam upravo vidjela na Opri! Psa koji nema obje prednje noge, ali svejedno moţe..." Spustim torbu na pod i sjednem pokraj nje, uzmem joj daljinski iz ruke i ugasim zvuk. "Što je bilo?" upita ona, mršteći se što sam stišala Opru. "Što radiš ovdje?" upitam. "Hm, sjedim na kauču i čekam da doĎeš doma..." Ona pogleda ukriţ i isplazi mi jezik. "Kao što vidiš." "Ne, mislila sam na to zašto si ovdje? Zašto nisi negdje drugdje?" Ona iskrivi usta na jednu stranu i opet se okrene prema TV-u, ukočenog tijela i nepomičnog lica, kao da joj je Oprah bez zvuka draţa od mene. "Zašto nisi s mamom i tatom i s Buttercup?" upitam, gledajući kako joj brada počinje podrhtavati, isprva tek jedva zamjetno, ali uskoro jasno vidljivo, a ja se sad osjećam tako grozno da se moram prisiliti da nastavim. "Riley", zastanem, jer grlo mi se stislo. "Riley, mislim da više ne bi trebala dolaziti ovamo." "Tjeraš me?" Ona skoči na noge, a oči su joj razrogačene od ljutnje. "Ne, nije to, nego..." "Ne moţeš me spriječiti da doĎem, Ever! Mogu raditi što hoću! Što god me je volja! I ne moţeš mi ništa!" kaţe ona, vrteći glavom i ushodavši se po sobi. "Svjesna sam toga", kimnem glavom. "Ali mislim i da te ne bih trebala ohrabrivati." Ona prekriţi ruke na prsima, stišćući usne, a zatim se opet baci na kauč, klateći nogama naprijed-natrag kao što obično radi kad je uzrujana, ljutita, frustrirana ili sve troje. "Stvar je u tome da mi se... ovaj... neko vrijeme činilo da si zauzeta nečim drugim, negdje drugdje, a izgledala si jako sretno. Ali sad si opet cijelo vrijeme ovdje i pitam se nije li to zbog mene. Jer, premda ne mogu podnijeti pomisao na to da te nema, puno mi je vaţnije da ti budeš sretna.
181 UhoĎenje susjeda i slavnih osoba, gledanje Opre i čekanje da ja doĎem doma... pa, čini mi se da to i nije najbolji izbor." Zastanem, duboko udahnem i radije bih da ne moram nastaviti, ali znam da moram. "Jer, premda mi je neosporno najbolji dio dana kad te zateknem ovdje, stalno mislim da postoji neko drugo, bolje mjesto za tebe." Dok ja zurim u nju, ona zuri u TV pa tako sjedimo u tišini dok je ona napokon ne prekine. "Tek toliko da znaš, jesam sretna. Savršeno sam sretna i savršeno mi je dobro, eto ti ga na?" Ona zavrti glavom i zakoluta očima pa prekriţi ruke na prsima. "Ponekad ţivim ovdje, ponekad ţivim negdje drugdje. Na mjestu koje se zove Ljetozemlje, a koje je prilično čudesno, za slučaj da si zaboravila." Pogleda me ispod oka. Kimnem glavom. O, nikako nisam zaboravila. Ona se nasloni na jastuke i prekriţi noge. "Najbolje od oba svijeta, ne? U čemu je problem?" Stisnem usne i pogledam je, ne dajući se pokolebati njezinim argumentima, jer vjerujem da činim pravu stvar, jedino ispravno. "Pa, problem je u tome što mislim da postoji i mjesto još bolje od toga. Mjesto na kojemu te čekaju mama, tata i Buttercup..." "Gle, Ever..." prekine me ona. "Znam da misliš da sam ovdje zato što sam htjela biti tinejdţerica, a s obzirom na to da to neću doţivjeti, sad to proţivljavam kroz tebe. I da, moţda je to djelomično istina, ali je li ti palo na pamet da sam moţda ovdje zato što ni ja ne mogu podnijeti pomisao da te ostavim?" Ona me pogleda, brzo trepćući, ali kad zaustim nastaviti, ona podigne ruku i prekine me. "Isprva sam krenula za njima, jer su mi roditelji i tako to, ali onda sam vidjela da si ti ostala pa sam se vratila potraţiti te. Kad sam došla tamo, više te nije bilo, a poslije više nisam mogla naći most i onda sam... zapela. Ali nakon toga sam upoznala još neke ljude koji su tamo već godinama, po zemaljskom mjerenju vremena, i oni su mi pokazali neke stvari i..." "Riley..." počnem, ali ona me opet prekine. "I, da znaš, vidjela sam mamu i tatu i Buttercup, i dobro su. Zapravo, ne samo dobro, nego su sretni. A bili bi još sretniji da se ti cijelo vrijeme ne osjećaš tako krivom. Vide te. To znaš, zar ne? Samo što ti ne moţeš vidjeti njih. Ne moţeš vidjeti one koji su prešli preko mosta, vidiš samo ove poput mene." Ali uopće me ne zanimaju pojedinosti o tome koga mogu vidjeti, a koga ne. Još uvijek mi se po glavi vrti onaj dio o tome da bi oni htjeli da se prestanem osjećati tako krivom, premda znam da je to tipična roditeljska briţnost, da mi pokušavaju olakšati ţivot. Jer činjenica jest da sam ja kriva
182 za nesreću. Da se tata nije morao vraćati zato što sam zaboravila tu glupu majicu s logorovanja za navijačice, nikad ne bismo bili na tom mjestu, na toj cesti, točno u trenutku kad nam je glupi zbunjeni jelen istrčao pred auto, prisilivši tatu da naglo skrene, nakon čega smo sletjeli u klanac, zabili se u drvo, a udarac je ubio sve osim mene. Ja sam kriva. Za sve to. Ja i nitko drugi. Ali Riley samo zavrti glavom i kaţe: "Ako je itko kriv, onda je to tata, jer svi znaju da se ne smije naglo skretati ako ti pred auto izleti neka ţivotinja. Trebaš je udariti i nastaviti dalje. Ali obje znamo da on nije mogao podnijeti pomisao da to učini pa nas je sve pokušao spasiti, a na kraju je spasio samo jelena. Doduše, moţda je i jelen glavni krivac. Mislim stvarno, zašto je bauljao po cesti kad je tamo imao tako lijepu šumu? A moţda je kriva ograda koja nije bila napravljena od dovoljno čvrstog materijala. Ili je moţda kriv proizvoĎač auta koji je u auto ugradio loš upravljački mehanizam i usrane kočnice. Ili moţda..." Zastane i pogleda me. "Pokušavam ti reći da nitko nije kriv. Jednostavno se dogodilo. Jednostavno je tako moralo biti." Zatomim jecaj, i tako bih htjela da mogu vjerovati u to, ali ne mogu. Jer znam istinu. "Svi mi znamo da nitko nije kriv i svi smo to već prihvatili. Sad je vrijeme da to i ti spoznaš i prihvatiš. Izgleda da tebi jednostavno još nije bilo vrijeme." Ali bilo mi je vrijeme. Damen je varao, a ja sam to prihvatila. S mukom progutam slinu i zagledam se u TV. Oprah je završila i počeo je Dr. Phil, ćelavac sa sjajnom glavom i jako velikim ustima koja nikad ne prestaju mljeti. "Sjećaš se onoga kad sam izgledala prozirno? To je bilo zato što sam se spremala prijeći prijeko. Svaki dan bila sam sve bliţe i bliţe drugoj strani mosta. Ali baš kad sam odlučila ići do kraja... pa, učinilo mi se da si me baš tad najviše trebala. Nisam mogla otići. I još uvijek ne mogu podnijeti pomisao na odlazak", kaţe ona. Ali, premda zaista ţelim da ostane, već sam joj jedan ţivot oduzela, ne ţelim da zbog mene ostane i bez zagrobnog. "Riley, vrijeme je da odeš", šapnem tako tiho da se dio mene nada da me nije čula. Sad čim sam izgovorila te riječi, znam da je to jedino ispravno pa ponovim, ovaj put glasnije, sigurnije, čvršćim glasom. "Mislim da bi trebala otići", ponovim, jedva vjerujući vlastitim ušima.
183 Ona ustane s kauča, a oči su joj raširene i tuţne, obrazi blistavi od slanih suza. S mukom progutam i kaţem: "Nemaš pojma koliko si mi pomogla. Ne znam što bih bila učinila bez tebe. Ti si jedini razlog zašto ujutro ustanem i imam snage staviti nogu pred nogu. Ali sad sam bolje i vrijeme je da ti..." prekinem se, jer vlastite mi riječi zastaju u grlu i nisam u stanju nastaviti. "Mama je rekla da ćeš me na kraju poslati natrag", nasmiješi se ona. Pogledam je, pitajući se što to znači. "Rekla je: 'Jednoga dana tvoja će sestra napokon odrasti i učiniti pravu stvar'." Čim je to izrekla, obje prasnemo u smijeh. Smijemo se apsurdnosti situacije. Smijemo se maminoj ljubavi prema izrekama u stilu jednoga ćeš dana odrasti i (popuni prazninu po ţelji). Smijemo se da umanjimo napetost i bol skorog rastanka. Smijemo se jer je to tako vraški dobar osjećaj. A kad smijeh zamre, pogledam je i kaţem: "Svejedno ćeš katkad svratiti, tek toliko da me pozdraviš?" Ona odmahne glavom i skrene pogled. "Sumnjam da ćeš me moći vidjeti, budući da ne vidiš mamu i tatu." "A što je s Ljetozemljem? Mogu li te tamo vidjeti?" upitam, razmišljajući o tome kako bih mogla opet otići do Ave i zamoliti je neka mi pokaţe kako da maknem štit, ali samo zato tla mogu posjetiti Riley u Ljetozemlju, ni zbog čega drugog. Ona slegne ramenima. "Nisam sigurna. Ali potrudit ću se da ti pošaljem neki znak, da znaš da sam dobro, nešto za što ćeš odmah znati da je od mene." "Kao što?" upitam u panici, vidjevši da već polako blijedi. Nisam očekivala da će se to dogoditi tako brzo. "I kako ću znati? Kako mogu biti sigurna da je od tebe?" "Vjeruj mi, znat ćeš." Smiješi se, mašući mi zbogom dok polako nestaje. TRIDESETŠESTO POGLAVLJE Onog trena kad je Riley nestala slomim se i zaplačem, znajući da sam ispravno postupila, ali svejedno bih radije da to ne mora tako jako boljeti. Neko vrijeme ostala sam tako sklupčana na kauču, tijela zgrčena u čvrstu loptu, prisjećajući se svega što je rekla o nesreći i o tome da nisam ja bila
184 kriva za to. Ali, premda bih joj tako rado povjerovala, znam da nije istina. Toga dana okončana su četiri ţivota, sva četiri zbog mene. Sve zbog te glupe svijetloplave majice s logorovanja za navijačice. "Kupit ću ti drugu", rekao je tata, gledajući me u retrovizoru, a pogledi su nam se sreli, dva para očiju iste plave boje. "Ako se sad okrenem i vratim, upast ćemo u najveću guţvu." "Ali to mi je najdraţa majica", cendrala sam. "Dobila sam je na logorovanju navijačica. Ne moţeš je kupiti u trgovinama." Napućila sam usne, znajući da me samo nekoliko sekunda dijeli od postizanja cilja. "Stvarno ti je tako stalo do te majice?" Kimnula sam, smiješeći se kad je on zavrtio glavom, duboko udahnuo i okrenuo auto, a pogledi u retrovizoru sreli su nam se točno u trenutku kad je jelen istrčao na cestu. Htjela sam vjerovati Riley, preprogramirati si mozak na novi način razmišljanja, ali činjenica da znam istinu bila je solidno jamstvo da neću uspjeti. I tako, dok brišem suze s lica, sjetim se Avinih riječi. Ako sam se sad napokon oprostila s pravom osobom, onda je moje opraštanje s Damenom bilo krivi potez. Posegnem za lizalicom koju sam bila odloţila na stol i ostanem bez daha vidjevši da se pretvorila u tulipan. Veliki, ogromni, blistavi crveni tulipan. Potrčim u svoju sobu, podignem laptop na krevet i krenem u potragu za značenjem cvijeća. Pogledom preletim preko stranice sve do dijela koji kaţe: U devetnaestom stoljeću ljudi su često izražavali namjere kroz cvijeće koje su slali, budući da je odreĎena vrsta cvijeća imala točno odreĎeno značenje. Evo nekih tradicionalnijih: Pretraţujem popis posloţen po abecedi, pogledom traţeći tulipane. Zadrţim dah dok čitam: Crveni tulipani - vječna ljubav koja nikad ne umire. A zatim, onako za zabavu, pogledam značenje bijelih ruţinih pupoljaka pa se naglas nasmijem pročitavši: Bijeli ružini pupoljci - srce koje ne poznaje ljubav. I znam da me iskušavao. Cijelo vrijeme. Čuvajući tu golemu tajnu koja bi mi zauvijek promijenila ţivot, ne znajući kako da mi je kaţe, ne znajući hoću li je prihvatiti, odbaciti ili ga odbiti od sebe. Koketirao je sa Stacijom samo zato da vidi moju reakciju, da mi moţe prisluškivati misli i saznati je li mi stalo do njega. A ja sam bila postala tako dobra u laganju samoj sebi, u poricanju vlastitih osjećaja o gotovo svemu, da sam na kraju uspjela zbuniti oboje.
185 I premda ne odobravam to što je učinio, moram priznati da je upalilo. A sad, ako ga ţelim opet vidjeti, moram samo izreći te riječi naglas i stvorit će se preda mnom. Jer istina je da ga volim. Nikad nisam prestala. Volim ga od prvog dana. Voljela sam ga čak i onda kad sam se zaklinjala da ga ne volim. Ne mogu si pomoći, jednostavno ga volim. I premda nisam baš sigurna u tu cijelu priču oko besmrtnosti, Ljetozemlje je zbilja bilo prilično kul. Osim toga, ako Riley ima pravo, ako zaista postoji usud, sudbina, moţda bi se to moglo primijeniti i na ovo? Sklopim oči i zamislim si osjećaj Damenova toplog, prekrasnog tijela priljubljenog uz moje, šapta njegovih slatkih usana na mom uhu, vratu, obrazima, osjećaja kad mu se usne razmiču u dodiru s mojima, zadrţim u mislima tu sliku, taj osjećaj naše savršene ljubavi, naš savršeni poljubac, dok šapćem riječi koje sam sve ovo vrijeme zatomljivala, riječi koje sam se tako bojala izgovoriti, riječi koje će mi ga dovesti natrag. Ponavljam ih i ponavljam, a glas mi dobiva na snazi dok one ispunjavaju sobu. Ali kad sam otvorila oči, bila sam sama. I znam da sam predugo čekala. TRIDESETSEDMO POGLAVLJE Krenem dolje u potragu za sladoledom, premda znam da flaster u obliku zasitnog i kremastog Haagen Dazsa ne moţe zaliječiti moje slomljeno srce, ali moţda ga moţe malo utješiti. Izvadivši kutiju sladoleda iz ledenice, drţim je u naručju i posegnem za ţlicom, ali sve mi ispadne iz ruku i tresne na pod kad začujem glas: "To je tako dirljivo, Ever. Tako, tako dirljivo." Sagnem se, primivši se za noţne prste na koje je tresnulo pola kile sladoleda s okusom vanilije i švicarskih badema pa pogledam savršeno odjevenu Drinu koja sjedi za kuhinjskim šankom prekriţenih nogu, sklopljenih ruku, kao prava dama. "O, tako je slatko da si Damena prizivala prisjećajući se tog nevinog ljubavnog prizora." Ona se nasmije, odmjerivši me od glave do pete. "Aha, da, i dalje ti mogu zaviriti u misli. Tvoj mali vidovnjački štit? Na tvoju ţalost, tanji je od Torinskog pokrova. Uglavnom, što se tiče tebe, Damena i vašeg i ţivjeli su sretno uvijek i zauvijek?" Ona zavrti glavom. "Pa... znaš da to ne mogu dopustiti. Čini se da je moja ţivotna misija uništavati tebe, a zamisli! i dalje mi to uspijeva."
186 Gledam je, usredotočena na disanje, trudeći se disati polako i duboko dok iz glave čistim sve misli koje bi mogla upotrijebiti protiv mene. Ali problem je u tome što je pokušaj da ne misliš ni na što jednako učinkovit kao da nekome kaţeš neka ne misli na slonove, od tog trenutka nadalje, ni na što drugo neće moći misliti. "Slonovi? Stvarno?" Ona zastenje, dubokim zlim zvukom od kojega kao da zavibrira cijela prostorija. "Boţe moj, pa što on vidi u tebi?" Prelazi po meni pogledom punim prezira. "Svakako ne tvoj intelekt ili mudrost, jer još nismo vidjeli dokaze da ih uopće i imaš. A tvoja predodţba ljubavnog prizora? Tako diznijevski, tako dječje, tako stravično dosadno. Zaista, Ever, smijem li te podsjetiti da je Damen proţivio na stotine godina, uključujući i vrijeme nesputane ljubavi u šezdesetima?" Ona vrti glavom. "Ako traţiš Damena, nije ovdje", kaţem napokon, a glas mi je hrapav, promukao, kao da se danima nisam njime koristila. Ona podigne obrvu. "Vjeruj mi, znam gdje je Damen. Uvijek znam gdje je Damen. To mi je zanimacija." "Znači da ga uhodiš." Stisnem usne, znajući da ne bi bilo pametno da je razljutim, ali hej, ionako nemam što izgubiti. Ionako me došla ubiti. Ona iskrivi usta i podigne dlan, gledajući svoje savršeno manikirane nokte. "Teško bi se to moglo tako nazvati", promrmlja. "Pa, ako si tako provela posljednjih tristotinjak godina, neki bi to mogli i tako nazvati..." "Prije će biti šesto godina, ti odurni stvore. Šest stotina godina." Opet me odmjeri pogledom i namršti se. Šest stotina godina? Je l' ona to ozbiljno? Drina zakoluta očima i ustane. "Vi smrtnici tako ste dosadni, tako glupi, tako predvidivi, tako obični. A ipak, unatoč svim očitim nedostacima, čini se da uvijek uspijete nadahnuti Damena da nahrani gladne, sluţi čovječanstvu, bori se protiv siromaštva, spasi kitove, zaustavi onečišćenje okoliša, reciklira, meditira za mir, kaţe ne drogama, alkoholu, prekomjernom trošenju i otprilike svemu drugome što išta vrijedi, jedan stravično dosadan altruistički pothvat za drugim. A za što, za koga? Kao da ikad išta naučite. Očito ne. Pogledaj samo globalno zatopljenje! Mislim, zbilja! A ipak, ipak, Damen i ja nekako se uvijek izvučemo, premda mi ponekad treba dugo i predugo da ga deprogramiram i opet pretvorim u pohotnog, hedonističkog, pohlepnog razmaţenog Damena kakvoga poznajem i volim. Zato, vjeruj mi, ovo je samo još jedna mala zaobilaznica i prije nego što se stigneš snaći, nas dvoje ćemo već opet biti na vrhu svijeta."
187 Krene prema meni, a sa svakim korakom bliţe meni osmijeh joj se širi dok graciozno poput sijamske mačke obilazi veliki granitni šank. "Iskreno govoreći, Ever, ne mogu si ni zamisliti što te privlači njemu. Pritom ne mislim na ono što svaka druga ţena, a, budimo iskreni, i većina muškaraca, vidi u njemu. Ne, mislim, čini se da uvijek patiš zbog Damena. Zbog njega sad prolaziš kroz ovo. Da barem nisi preţivjela onu vraţju nesreću." Ona zavrti glavom. "Baš kad sam mislila da mogu mirno otići, jer bila sam sigurna da si mrtva, eto Damena u Kaliforniji jer, pazi ovo, vratio te u ţivot!" Opet zatrese glavom. "Čovjek bi očekivao da nakon svih tih stotina godina imam malo više strpljenja. Doduše, ti si mi već zaista dojadila, a očito je da to nije moja krivnja." Pogleda me, ali odbijam odgovoriti. Još uvijek pokušavam dešifrirati njezine riječi, Drina je skrivila nesreću? Ona me pogleda i zakoluta očima. "Da, ja sam izazvala nesreću. Zašto se tebi sve mora reći kao malom djetetu?" Zavrti glavom. "Ja sam preplašila jelena koji vam je istrčao pred auto. Ja sam znala da je tvoj otac sentimentalna, dobroćudna budala koja će bez razmišljanja ugroziti ţivot vlastite obitelji u pokušaju da spasi jelena. Smrtnici su uvijek tako predvidivi. Pogotovo oni koji se stalno trude raditi dobro." Nasmije se. "Premda je na kraju sve to bilo gotovo prelako da bi bilo zabavno. Ali ne brini se, Ever, ovaj put Damen nije ovdje da te spasi, a ja ću biti dovoljno strpljiva i ostati dovoljno dugo da posao obavim kako treba." Pogledom pretraţujem prostoriju u potrazi za nekakvim zaklonom. Ispod oka pogledavam noţ na stalku na drugom kraju kuhinje, ali znam da ne mogu do njega stići na vrijeme. Nisam brza kao Damen i Drina. Bar mislim da nisam. A nemam vremena za eksperimentiranje. Ona uzdahne. "Ne, ne, samo izvoli, uzmi noţ, baš me briga." Zavrti glavom i pogleda na sat optočen dijamantima. "No, ako nemaš ništa protiv, zaista bih htjela početi. Obično se ne ţurim, volim se zabavljati pritom, ali danas je Valentinovo, a ja planiram otići na večeru sa svojim dragim čim završim s tobom." Oči su joj tamne, usta iskrivljena, i u jednom kratkom trenutku njezino unutrašnje zlo iskoči na površinu. Ali već u sljedećem trenutku više ga nema, a nadomjesti ga ljepota od koje zastaje dah, ljepota koja ti zarobi pogled. "Znaš, prije nego što si se ti pojavila u jednoj od svojih... prijašnjih inkarnacija, ja sam bila njegova istinska ljubav. Ali onda si se pojavila ti i pokušala mi ga ukrasti, i otad se vrtimo u ovom začaranom krugu." Ona sklizne naprijed, a koraci su joj nečujni, brzi, sve dok se ne zaustavi tik ispred mene, a ja još nisam stigla reagirati. "Ali sad ga uzimam natrag. I tek toliko da znaš, uvijek mi se na kraju vrati."
188 Posegnem za daskom za rezanje, razmišljajući o tome kako bih je mogla njome odalamiti po glavi, ali ona skače na mene takvom brzinom da gubim ravnoteţu i svom snagom udarim u hladnjak. Udarac mi izbije sav zrak iz pluća pa padnem na pod boreći se za dah. I čujem 'tuonk' kad mi pri udarcu o pod napukne lubanja, a topla mi se krv počne slijevati u usta. Prije no što sam se stigla pomaknuti ili se pokušala obraniti na bilo koji način, ona je već na meni, trga mi odjeću, kosu, udara me u lice, šapće mi u uho: "Predaj se, Ever. Samo se opusti i predaj se. Pridruţi se svojoj sretnoj obitelji, svi oni jedva čekaju da te opet vide. Ovaj ţivot nije za tebe. Nemaš za što ţivjeti. A sad imaš priliku zauvijek otići." TRIDESETOSMO POGLAVLJE Zacijelo sam bila izgubila svijest, ali samo načas, jer kad sam opet otvorila oči, ona je još uvijek na meni, a lice i ruke umrljani su joj mojom krvlju dok me vabi, nagovara i šapće, pokušavajući me uvjeriti da bi bilo najbolje da se prepustim, da se predam, da odustanem, sad i zauvijek, da samo skliznem u tamu i da sve završi. I premda bih prije moţda pala u iskušenje da tako postupim, sada više neću. Ova kuja ubila je moju obitelj i sad će platiti za to. Sklopim oči, odlučna u namjeri da se vratim u taj trenutak kad smo još svi bili ţivi u autu, smijemo se, sretni, tako puni ljubavi... Sad kad više nije zastrt osjećajem krivnje, sad kad znam da nisam ja kriva, vidim ga jasnije no ikad prije. Osjećajući kako me proţima snaga, odignem je od sebe i odbacim je preko sobe, ona tresne o zid i sklizne na pod, a ruka joj strši pod neprirodnim kutom. Gleda me očima razrogačenim od šoka. Ali uskoro je već opet na nogama, smije se i otresa prašinu sa sebe. Kad se zaleti na mene, opet je odbacim, gledajući kako leti preko kuhinje sve do dnevne sobe, kako prolazi kroz zatvorena balkonska vrata u eksploziji krhotina stakla. "Napravit ćeš baš dobro mjesto zločina", kaţe ona, čupajući staklene bodeţe iz nadlaktice, nogu i lica, a rane se zatvaraju čim u njima više nema krhotina. "Vrlo dojmljivo. Jedva čekam članak o tome u sutrašnjim novinama." Smiješi se, a već u sljedećem trenutku opet je na meni, posve neozlijeĎena, i očito namjerava pobijediti. "Zagrizla si prevelik zalogaj," šapne ona, "a, iskreno, tvoja bijedna demonstracija snage zaista je
189 nepotrebna. Ozbiljno, Ever, nisi baš dobra domaćica. Nije čudo da nemaš prijatelja ako se ovako ponašaš prema svim svojim gostima." Odgurnem je, spremna zavitlati je kroz stotinu prozora ako treba, ali jedva da stignem dovršiti misao kad osjetim uţasan, oštar, steţući bol sa strane. Gledam kako mi Drina prilazi nasmiješenog lica, paralizirajući me, tako da je ne mogu zaustaviti. "To bi bio stari trik: glava u škripcu s nazubljenim rubovima", smije se ona. "Svaki put upali. Ali moraš biti poštena i priznati da sam te pokušala upozoriti, ali nisi me htjela poslušati. Ali zaista, Ever, izbor je tvoj. Mogu pojačati bol..." Ona suzi oči, a moje se tijelo grči u mukama dok koljena popuštaju, a ţeludac mi se stišće od mučnine. "Ili se moţeš jednostavno prepustiti. I otići, lijepo i polako. Izbor je tvoj." Pokušavam usredotočiti pogled na nju, promatrajući je dok mi se pribliţava, ali vid mi je izobličen, udovi kao od gume, bez trunke snage u njima, a ona je kao munjevita izmaglica koju znam da ne mogu pobijediti. Pa sklopim oči i pomislim: Ne mogu dopustiti da pobijedi. Ne mogu dopustiti da pobijedi. Ne ovaj put. Ne nakon toga što je učinila mojoj obitelji. Kad zamahnem šakom prema njoj, tijelo mi je tako slabo, nespretno i poraţeno da sam iznenaĎena vidjevši kako sam je pogodila ravno u prsa, okrznuvši je prije nego što mi je šaka pala natrag uz tijelo. Zateturam unatrag, bez daha, znajući da nije bilo ni pribliţno dovoljno, da ništa time nisam postigla. Sklopim oči i zgrčim se, čekajući kraj, a sad kad znam da je neizbjeţan, nadam se da će doći brzo. Ali kad mi se u glavi razbistrilo, a ţeludac se smirio, opet otvorim oči i ugledam Drinu kako tetura unatraške prema zidu, drţeći se za prsa, pogleda punog optuţbe. "Damene!" zavija ona, zureći nekamo pokraj mene. "Nemoj dopustiti da mi to učini, da to učini nama..." Okrenem se i ugledam ga kako stoji pokraj mene, gledajući Drinu i vrteći glavom. "Prekasno je", kaţe, primajući me za ruku i ispreplećući prste s mojima. "Vrijeme je da odeš, Poverina." "Ne zovi me tako!" zavapi ona, a njezine nekoć blistavo zelene oči sad su zamagljene crvenim. "Znaš koliko to mrzim!" "Znam", kaţe on, stišćući mi prste dok nam ona stari pred očima i nestaje nam iz vida, ostavljajući za sobom crnu svilenu haljinu i dizajnerske cipele kao jedini dokaz da je ikada postojala. "Kako..." Okrenem se prema Damenu u potrazi za odgovorima. Ali on se samo nasmiješi i kaţe:
190 "Gotovo je. Apsolutno, potpuno i zauvijek gotovo." Privuče me k sebi i prekrije mi lice nizom prekrasnih toplih poljubaca, obećavajući: "Nikad nam više neće smetati." "Jesam li je... ubila?" upitam, i ne znam kako se osjećam u vezi s tim, unatoč činjenici da je ona ubila moju obitelj, a navodno i mene, mnogo puta. On kimne glavom. "Ali... kako? Ako je bila besmrtna, nisam li joj trebala odrubiti glavu?" On zatrese glavom i nasmije se. "Kakve si ti to knjige čitala?" A onda mu se lice jako uozbilji i on nastavi: "Ne ide to tako. Nema odrubljivanja glave, glogovih kolaca ni srebrnih metaka. Sve se svodi na to da osveta oslabljuje dok ljubav daje snagu. Nekako si uspjela udariti Drinu u najranjivije mjesto." Suzim oči, ne shvaćajući baš. "Jedva da sam je dotakla", kaţem, prisjetivši se kako je moja šaka samo nakratko okrznula njezina prsa. "Tvoj cilj bila je četvrta čakra. A pogodila si u sridu." Ha? "Tijelo ima sedam čakri. Četvrta čakra, koja se ponekad naziva i srčanom čakrom, središte je bezuvjetne ljubavi, suosjećaja, našeg višeg ja, svih stvari kojima je Drina oskudijevala. To ju je ostavilo ranjivom, bez obrane, slabom. Ever, ubio ju je njezin nedostatak ljubavi." "Ali ako je bila tako ranjiva, zašto nije zaštitila tu čakru?" "Nije bila toga svjesna, zaveo ju je vlastiti ego. Drina nikad nije shvatila kako je zla postala, kako posesivna, puna mrţnje i gorčine..." "A ako si ti to znao, zašto mi to prije nisi rekao?" On slegne ramenima. "Bila je to samo teorija. Nikad nisam ubio ni jednog besmrtnika pa nisam bio siguran hoće li upaliti. Sve dosad." "Hoćeš reći da ih ima još? Da Drina nije jedina?" On zausti nešto reći, ali onda čvrsto zatvori usta. A kad sam mu pogledala u oči, nakratko u njima ugledam bljesak ţaljenja, koji već u sljedećem trenutku nestane. "Rekla je neke stvari o tebi, o tvojoj prošlosti..." "Ever", kaţe on. "Ever, pogledaj me." Podigne mi bradu sve dok nam se oči ne sretnu. "Dugo već ţivim." "Bome da. Šesto godina!" On iskrivi lice. "Više-manje. Stvar je u tome da sam puno toga vidio i puno toga učinio, a nije sve od toga uvijek bilo dobro i neduţno. Zapravo, uglavnom je bilo posve suprotno." Počnem se odmicati jer nisam sigurna jesam li spremna to čuti, ali on me opet privuče k sebi i kaţe: "Vjeruj mi, spremna si, jer nisam
191 ubojica i nisam zao. Samo sam..." On zastane. "Samo sam malo previše uţivao u dobrom ţivotu. A ipak, svaki put kad sam te upoznao, bio sam spreman svega se toga odreći samo da budem uz tebe." Istrgnem mu se iz zagrljaja, ovaj put uspješno. Misleći: Isuse! Joj, ne! Klasična priča: dečko izgubi curu, ali u ovom slučaju to se ponavlja stoljećima i svaki put završi prije nego što stignu završiti u krevetu. Nije čudo da ga privlačim, ja sam ona koja mu uvijek pobjegne! Ja sam ţivuće, hodajuće zabranjeno voće! Znači li to da cijelu vječnost moram ostati djevica? Nestati svakih nekoliko godina da bih ga i dalje zanimala? Mislim, sad kad smo zaglavili jedno s drugim zauvijek, čim to obavimo samo je pitanje vremena kad ću mu dosaditi pa će se opet vratiti "uţivanju u dobrom ţivotu". "Zaglavili jedno s drugim? Tako gledaš na ovo? Misliš da si zaglavila sa mnom za vječnost?" Iz njegova pogleda ne uspijevam pročitati je li ga to povrijedilo ili ga zabavlja. Obrazi mi se zaţare, jer nakratko sam zaboravila da pred njim moje misli nisu privatna stvar. "Ne, samo... samo se bojim da se ti tako osjećaš u vezi sa mnom. Hoću reći, to je klasični zaplet u ljubavnim pričama, ona koja je pobjegla, opet i opet i opet! Nije čudo da si i dalje tako zagrijan za mene. Ali to nema nikakve veze sa mnom, nego s tim da mi već šesto godina pokušavaš skinuti gaćice!" "Podsuknje, duge gaće, svašta... Vjeruj mi, gaćice su se pojavile tek mnogo kasnije." Ali kad se nisam nasmijala, on me privuče k sebi i kaţe: "Ever, itekako ima veze s tobom. A, ako smijem primijetiti, najbolji način da proţiviš vječnost jest dan po dan." Damen me poljubi, ali samo nakratko, a onda se polako odmakne od mene, ali ja ga zgrabim za ruku i privučem ga natrag k sebi. "Ne idi", kaţem, gledajući u njega. "Molim te, nemoj me nikad više ostaviti." "Čak ni da ti odem po čašu vode?" nasmiješi se on. "Čak ni po čašu vode", kaţem, a moje ruke istraţuju mu lice, to nevjerojatno lijepo lice. "Ja..." riječi mi zastanu u grlu. "Da?" smiješi se. "Nedostajao si mi", napokon uspijem reći. "Čini se da jesam." Nagne se prema meni, pritisne mi usne na čelo pa se brzo odmakne. "Što?" upitam, vidjevši kako me gleda, osmijeh mu postaje sve širi, grije mu lice. Posegnem prstima pod šiške i iznenaĎeno udahnem, shvativši da je moj oţiljak nestao.
192 "Oprost liječi", nasmiješi se on. "Pogotovo kad oprostiš sebi. Gledam ga ravno u oči, znajući da treba još nešto reći, ali nisam sigurna hoću li uspjeti. Pa sklopim oči, jer ako mi zaista moţe pročitati misli, nije potrebno da to izgovorim naglas. On se samo nasmije. "Uvijek je ljepše kad se izgovori." "Ali već sam to rekla. Zato si se i vratio, zar ne? Mislila sam da ćeš prije doći. Bilo bi lijepo da sam imala malo pomoći." "Čuo sam te. I bio bih došao prije, ali morao sam biti siguran da si istinski spremna, a ne samo osamljena nakon što si se oprostila s Riley." "Znaš za to?" On kimne glavom. "Učinila si pravu stvar." "Znači, zamalo si me pustio da umrem, jer si htio biti siguran?" On odmahne glavom. "Nikad te ne bih pustio da umreš. Ne ovaj put." "A Drina?" "Podcijenio sam je. Nisam imao pojma." "Niste mogli jedno drugom čitati misli?" On me pogleda, gladeći me palcem po obrazu. "Davno smo već naučili kako ih sakriti jedno pred drugim." "Hoćeš li mi pokazati kako da sakrijem svoje misli?" On se nasmiješi. "S vremenom ću te naučiti svemu, obećavam. Ali Ever, moraš biti svjesna što sve ovo zaista znači. Nikad više nećeš biti sa svojom obitelji. Nikad nećeš prijeći preko onog mosta. Moraš znati u što se upuštaš." Drţi me za bradu i gleda me ravno u oči. "Ali uvijek mogu... otići, zar ne? Znaš na što mislim, odustati, onako kako si rekao?" On zavrti glavom. "Nakon nekog vremena postane sve teţe." Pogledam ga, znajući da se odričem mnogo toga, ali misleći kako mora postojati neki način da se to zaobiĎe. Riley mi je obećala neki znak, i to je već nešto. Ali u meĎuvremenu, ako vječnost počinje danas, onda ću tako ţivjeti svoj ţivot. Dan po dan, dan za danom, znajući da će Damen uvijek biti pokraj mene. Uvijek, zar ne? Gleda me, čeka. "Volim te", šapnem. "I ja volim tebe." On se nasmiješi, a usne mu potraţe moje. "I uvijek sam te volio. I uvijek ću te voljeti."
193 Prevela s engleskoga Mihaela Velina Szabo K R A J Prve knjige