Alyson Noel - Besmrtnici - 1. Zauvijek

51 nisam naslutila? Jesam li bila tako zaokupljena vlastitim svijetom da sam zaboravila pronjuškati po Sabineinu? Nisam je mogla samo otpremiti s vrata, premda sam bila u iskušenju da to učinim. Ali prije nego što sam uopće stigla reagirati na šok što ona vidi Riley, na vratima se već pojavila Sabine pozivajući je neka uĎe. "O, super, došli ste. A vidim da ste već upoznali moju nećakinju", kaţe, vodeći je u sobu, gdje je već postavljen stol za nju. Motam se u blizini, pitajući se hoće li vidovnjakinja Ava spomenuti moju mrtvu sestricu. Ali tad me Sabine pošalje neka Avi donesem piće, a kad sam se vratila, ona već nekome čita iz dlana. "Stani u red prije nego što bude prekasno", kaţe mi Sabine, a rame joj je pritisnuto o Frankensteina, koji, s maskom ili bez nje, nije onaj zgodni tip što radi u njezinoj zgradi. A nije ni uspješni bankar, za kakvoga se izdaje. Zapravo, još uvijek ţivi s majkom. Ali ne ţelim joj to reći i pokvariti joj dobro raspoloţenje pa samo odmahnem glavom i kaţem: "Moţda poslije." Lijepo je za promjenu vidjeti Sabine kako uţiva, znati da ima cijelu mreţu prijatelja i, sudeći po onome što vidim, obnovljenu ţelju za druţenjem s muškarcima. I premda je zabavno gledati kako Riley pleše s ljudima koji je ne vide i kako prisluškuje razgovore koje vjerojatno ne bi trebala čuti, trebam malo odmora od nasumičnih misli, vibrirajućih aura, uskovitlane energije, ali najviše od Damena. Dosad sam se uspjela drţati podalje od njega, pretvarati se da sam ravnodušna i ignorirati ga u školi, ali sad kad se pojavio ovdje odjeven u kostim koji je očito druga polovica ljubavnog para... pa, nisam sigurna što da mislim. Prošli put kad sam ga vidjela sviĎala mu se crvenokosa, Stacia, svi osim mene. Zabavljao ih je svojim šarmom, izgledom, karizmom i neobjašnjivim maĎioničarskim trikovima. Gurnem nos u cvijeće koje mi je donio, dvadeset četiri tulipana, svi crveni. I premda tulipani baš i nisu poznati po mirisu, od slatkog, opojnog mirisa ovih nekako mi se vrti u glavi. Duboko udahnem i izgubim se u mirisavom bogatstvu i potajno si priznam da mi se sviĎa. Da mi se stvarno sviĎa. Ne mogu si pomoći, jednostavno mi se sviĎa. Ma kako se trudila pretvarati da nije tako, istina je istina. Prije Damenova dolaska bila sam se pomirila s tim da ću voditi osamljenički ţivot. Nisam bila oduševljena mišlju da nikad više neću imati dečka, da se nikad više nikome neću moći pribliţiti, ali kako biti s nekim kad je svaki dodir gotovo nepodnošljiv? Kako imati vezu s nekim kad uvijek znaš što druga osoba misli? Nikad nemati priliku raščlanjivati svaku sitnicu

52 do besvijesti samo da doĎeš do tajnog značenja svake njegove riječi i svakog njegova postupka? I premda se moţda čini da je baš fora čitati misli, energiju i aure, vjerujte mi, uopće nije. Sve bih dala da se mogu vratiti u ţivot kakav sam imala, da mogu opet biti normalna djevojka koja nema pojma ni o čemu. Jer ponekad i tvoji najbolji prijatelji pomisle prilično ruţne stvari, a činjenica da ne postoji tipka za gašenje čitanja misli znači da moram biti jako dobra u opraštanju. I baš je to najbolja stvar u vezi s Damenom. On je kao tipka za gašenje. On je jedini koga ne mogu čitati, jedini koji moţe utišati buku svih drugih. I premda se uz njega osjećam divno i toplo i onoliko normalno koliko će to ikad biti moguće, ne mogu se pretvarati da je išta u vezi s tim normalno. Sjednem na jedan od stolaca i posloţim široku krinolinu oko sebe, gledajući kako svjetleće kugle mijenjaju boju dok klize po svjetlucavoj površini bazena. Tako sam zadubljena u misli i nevjerojatan pogled koji imam da isprva ne zamjećujem Damenov dolazak. "Hej." Smiješi mi se. Pogledam ga i cijelo mi tijelo preplavi toplina. "Dobar ti je tulum. Drago mi je da sam došao, makar i nepozvan." Sjedne pokraj mene, a ja gledam ravno pred sebe, svjesna toga da me zadirkuje, ali previše nervozna da bih odgovorila. "Dobro glumiš Mariju", kaţe i prstom kvrcne po dugom crnom peru koje sam u zadnji čas zataknula u periku. Stisnem usne, osjećajući tjeskobu, nervozu, ţelju za bijegom. A onda duboko udahnem, opustim se i prepustim se. Dopuštam si ţivjeti, pa makar i samo jednu večer. "A ti si dobar grof Fersen", kaţem napokon. "Molim te, zovi me Axel", nasmije se on. "Jesi li morao dodatno platiti za rupu od moljca?" upitam, kimnuvši prema iskrzanom dijelu kaputa na njegovu ramenu, ali odlučim ipak ne spomenuti i blag zadah plijesni. Gleda me u oči i kaţe: "Nije to rupa od moljca, nego od metka. Promašaj za dlaku, kao što kaţu." "Pa, ako se dobro sjećam, u tom si prizoru natjerivao jednu tamnokosu djevojku." Pogledam ga, prisjećajući se vremena kad mi je dobro išlo koketiranje, prizivajući u postojanje djevojku kakvom sam nekoć bila. "Promjena u zadnji čas", smiješi se on. "Zar nisi dobila novi scenarij?"

53 Zamahnem nogama i nasmiješim se, misleći kako je lijepo napokon se opustiti i ponašati se kao normalna djevojka, s normalnim simpatijama, kao sve druge. "U toj novoj inačici samo smo nas dvoje. A tebi, Marijo, ta tvoja lijepa glavica ostane na ramenu." Prstom, samim vrhom kaţiprsta vuče crtu preko donjeg dijela mog vrata, ostavljajući trag divne vrele topline, a onda nakratko zastane tik ispod uha. "Zašto nisi stala u red za proricanje budućnosti?" šapne on, a prsti mu nastavljaju put uzduţ moje čeljusti, obraza, prate krivulju mog uha. Usne su mu tako blizu da nam se dah miješa. Slegnem ramenima i stisnem usne, priţeljkujući da ušuti i da me napokon poljubi. "Jesi li skeptična?" "Ne, samo... ne znam", promrmljam, tako frustrirana da sam u iskušenju da počnem vrištati. Zašto inzistira na razgovoru? Zar ne shvaća da mi je ovo moţda posljednja prilika da iskusim kako je biti normalna cura pred nekim dečkom? Da se ovakva prilika moţda više nikada neće pruţiti? "Kako to da ti ne stojiš u redu?" upitam, više se i ne trudeći sakriti frustraciju. "Gubitak vremena", nasmije se on. "Nemoguće je čitati misli ili predvidjeti budućnost, zar ne?" Skrenem pogled prema bazenu, trepćući na vodene svjetiljke koje ne samo da su postale ruţičaste nego oblikuju srce. "Zar te razljutih?" upita on, dlanom mi obuhvativši bradu i podignuvši mi lice prema svom. To je još jedna stvar. Ponekad govori kao pravi kalifornijski surfer, a katkad zvuči kao da je sišao sa stranica Orkanskih visova. "Ne, ne razljutiste me", kaţem, nasmijavši se, premda nisam htjela. "Što ti je tako smiješno?" upita me, a prsti mu skliznu pod moje šiške, traţeći oţiljak. Odmaknem se. "Kako si to zaradila?" upita, maknuvši ruku, gledajući me tako iskreno i tako toplo da sam u iskušenju da mu se povjerim. Ali ne činim to. Jer ovo je jedina noć u godini kad mogu biti netko drugi. Kad se mogu pretvarati da nisam odgovorna za kraj svega što mi je u ţivotu bilo najdraţe. Večeras imam priliku koketirati i igrati se i donijeti nepromišljene odluke zbog kojih ću poslije vjerojatno poţaliti. Jer večeras nisam Ever, nego Marija Antoaneta. A ako je on imalo sličan grofu Fersenu, zašutjet će i napokon me poljubiti. "Ne ţelim o tome razgovarati", kaţem, trepćući prema vodenim kuglama koje su sad crvene i posloţene u oblik tulipana.

54 "A o čemu ţeliš razgovarati?" šapne on, gledajući me tim svojim očima koje su kao dva beskrajna jezera što me mame k sebi. "Ne ţelim uopće razgovarati", šapnem, zadrţavši dah kad su nam se usne srele. TRINAESTO POGLAVLJE Ako sam mislila da mu je glas čudesan po tome kako me obavije tišinom, ako sam mislila da mu je dodir nevjerojatan po tome kako mi probudi koţu, e pa, način kako se ljubi je onostran. Premda nisam stručnjak, jer prije njega poljubila sam samo nekoliko njih, spremna sam kladiti se da se takav potpun i transcendentalan poljubac dogaĎa samo jednom u ţivotu. A kad se odmakne od mene i zagleda mi se u oči, ja svoje opet sklopim, primim ga za revere i privučem ga natrag k sebi. Sve dok Haven ne kaţe: "Posvuda te traţim. Trebala sam znati da se ovdje skrivaš." Odmaknem se, uţasnuta, jer me uhvatila na djelu nedugo nakon što sam joj se zaklela da mi se Damen ne sviĎa. "Samo smo..." Ona podigne ruku da me zaustavi. "Molim te. Poštedi me detalja. Samo sam ti htjela reći da Evangeline i ja idemo." "Već?" kaţem, pitajući se koliko već dugo stoji tamo. "Da, svratila je moja frendica Drina, vodi nas na neki drugi tulum. Moţete i vi s nama, ako hoćete, premda mi se čini da ste prilično zauzeti." Podsmjehne se. "Drina?" upita Damen i ustane tako brzo da mu je tijelo samo mutan pokret. "Poznaješ je?" upita Haven, ali Damena već nema, kreće se tako brzo da ga jedva uspijevamo slijediti. Ţurim se iza Haven, pokušavajući je sustići, očajnički joj ţeleći objasniti, ali kad je napokon sustignem na pragu balkonskih vrata i primim je za rame, ispunjava me takva tama i zapljuskuje me val takve ljutnje i očaja da su mi se riječi sledile na usnama. Ljutito se odmakne i bijesno me pogleda preko ramena, govoreći: "Rekla sam ti da jako loše laţeš, nisam li?" a onda nastavi dalje. Duboko udahnem i slijedim je, idući za njima kroz kuhinju, blagovaonicu, do vrata, cijelo to vrijeme ne skidajući pogled s Damenova potiljka, primjećujući kako se brzo i sigurno kreće, kao da točno zna gdje će

55 je pronaći. Zakoračim u predvorje i smrznem se pri pogledu na njih dvoje zajedno, on u raskošnom kostimu iz osamnaestog stoljeća, a ona odjevena kao Marija Antoaneta, u tako bogat, tako profinjen i tako divan kostim da se posramim. "A ti si sigurno..." Kad su nam se pogledi sreli, ona podigne bradu, a oči su joj dva blistava, duboko zelena smaragda. "Ever", promrmljam, dok pogledom upijam plavu periku, besprijekornu put, bisernu ogrlicu oko vrata i savršene ruţičaste usne koje otkrivaju zube tako bijele da se doimaju nestvarnima. Okrenem se prema Damenu, nadajući se da on moţe objasniti kako je crvenokosa djevojka iz hotela St. Regis završila u mom predvorju. Ali on je prezauzet zurenjem u nju da bi me uopće primijetio. "Što radiš ovdje?" upita je, a glas mu je gotovo šapat. "Haven me pozvala", nasmiješi se ona. Dok prelazim pogledom s njega na nju, tijelo mi ispunjava ledena slutnja i strah. "Odakle se poznajete?" upitam, zamjećujući kako se Damenovo ponašanje i drţanje potpuno promijenilo, kako je odjednom hladan i dalek, mračni oblak tamo gdje je malo prije bilo sunce. "Upoznale smo se u klubu Nocturne", kaţe Drina i gleda u mene. "I sad idemo tamo. Nadam se da se ne ljutiš što ću je ukrasti?" Suzim oči, ne obazirući se na grč u srcu i bol u ţelucu, pokušavajući je pročitati, ali misli su joj nedostupne, potpuno zatvorene, a aura nepostojeća. "Joj, baš sam bedasta, ti si mislila na mene i Damena, zar ne?" Smije se, a pogled joj prelazi preko mog kostima da bi se napokon zaustavio na mojim očima. Kad nisam odgovorila, ona kaţe: "Poznajemo se još iz New Mexica." Samo što u isto vrijeme kad ona izgovara: "... iz New Mexica", Damen kaţe: "Iz New Orleansa." Na što se Drina nasmije, ali smijeh joj ne uključuje oči. "Recimo samo da se već dugo poznajemo." Kimne glavom i ispruţi ruku pa prstima prijeĎe po rubu mog rukava ukrašena perlicama, da bi se zaustavila na mom zapešću. "Divna haljina", kaţe, čvrsto me stisnuvši. "Jesi li je sama sašila?" Istrgnem ruku iz njezine, manje zbog šoka što mi se ruga, a više zbog hladnog dodira njezinih prstiju i mraznog grebanja oštrih noktiju od kojega mi se ledi koţa i krv u venama. "Zar nije totalna kulerica?" upita Haven, gledajući Drinu s oboţavanjem kakvo je inače rezervirano za vampire, goth-rokere i Damena. Evangeline stoji pokraj nje, koluta očima i pogledava na sat.

56 "Stvarno moramo ići ako mislimo stići u Nocturne prije ponoći", kaţe Evangeline. "Dobrodošli ste ako ţelite poći s nama", smiješi se Drina. "Imamo limuzinu punu svega i svačega." Pogledam Haven i čujem joj misli: Reci ne, reci ne, molim te reci ne! Drina pogledava mene pa Damena. "Vozač nas čeka", zapjevucka. Okrenem se prema njemu, a srce mi tone vidjevši koliko je rastrgan. Pročistim grlo i prisilim se reći: "Idi ako ţeliš. Ja moram ostati. Ne mogu otići s vlastitog tuluma." Nasmijem se, trudeći se zvučati leţerno i veselo, a zapravo jedva dišem. Drina nas i dalje gleda, svisoka, podignutih obrva, a licem joj samo na trenutak preleti izraz šoka kad je Damen zavrtio glavom i za ruku primio mene, a ne nju. "Tako mi je drago da sam te upoznala, Ever", kaţe Drina, zastavši nakratko prije nego što će ući u limuzinu. "Premda sam sigurna da ćemo se opet sresti." Gledam kako auto izlazi s prilaza na ulicu pa se okrenem Damenu i kaţem: "Koga da sljedećeg očekujem - Staciju, Honor i Craiga?" Čim su mi te riječi izišle iz usta, poţalila sam što sam ih izrekla, jer otkrile su koliko sam zlobna, ljubomorna i jadna. Ne znam zašto me sve to tako iznenadilo, jer nije baš da je neočekivano. Damen je igrač. I točka. Večeras je slučajno bio red na mene. "Ever", kaţe on, prelazeći mi palcem po obrazu. Počinjem se odmicati, ne ţeleći čuti njegove izlike, ali on me pogleda i šapne: "Vjerojatno bih i ja trebao poći." Pretraţujem mu pogled, dok moj um prihvaća istinu koju bi moje srce radije odbacilo, i znam da njegova izjava ima nastavak, riječi koje je izostavio: Trebao bih poći, da je sustigne. "Okej, dobro, hvala ti što si došao", kaţem napokon, zvučeći manje kao moguća buduća cura, a više kao konobarica nakon posebno dugačke smjene. Ali on se samo nasmiješi, uzme pero iz moje perike i lagano mi njegovim vrhom prati liniju vrata pa me dotakne vrškom po nosu i kaţe: "Suvenir?" Nisam stigla odgovoriti, jer je već sjeo u auto i krenuo. Klonem na stube, s glavom u rukama, a perika se opasno ljulja. Najradije bih nestala, vratila se kroz vrijeme i počela sve ispočetka. Znam da

57 mu nisam smjela dopustiti da me poljubi, da ga nisam niti trebala pozvati da uĎe... "A, tu si!" kaţe Sabine, primi me za ruku i povuče me na noge. "Posvuda te traţim. Ava je pristala ostati još toliko da i tebi baci karte." "Ali ja ne bih", kaţem joj, ne ţeleći je uvrijediti, ali ne ţeleći se niti podvrgnuti tome. Ţelim samo otići u svoju sobu, baciti ovu periku i utonuti u san bez snova. Ali Sabine je cijelu večer pijuckala punč, što znači da je previše pripita da bi me saslušala. Čvrsto me drţi za ruku i vodi me u blagovaonicu gdje čeka Ava. "Zdravo, Ever", kaţe Ava i smiješi se dok sjedam. Čvrsto se drţim za stol, čekajući da se Sabineina supijana energija rasprši. "Pričekat ćemo koliko god ti je potrebno." Smiješi se. Gledam karte za tarot pred sobom. "Ovaj... nemam ništa protiv vas, ali ne ţelim da mi bacite karte", kaţem, pogledam je u oči pa skrenem pogled. "Onda neću." Slegne ramenima, prikupi karte i počne ih miješati. "Što kaţeš da barem odglumimo, tako da tvoja teta bude sretna? Brine se za tebe. Pita se čini li pravu stvar, daje li ti previše slobode ili premalo slobode." Gleda me. "Što ti misliš?" Slegnem ramenima i zakolutam očima. Baš mi i nije otkrila nešto što ne znam. "Udaje se, znaš." Podignem pogled, zatečena, i oči nam se susreću. "Ali ne danas", smije se. "Ni sutra. Neka te ne brine." "Zašto bi me brinulo?" Meškoljim se na stolcu, gledajući kako presijeca špil napola, a zatim slaţe karte u polumjesec. "Ţelim da Sabine bude sretna, a ako će je udaja usrećiti..." "Istina. Ali u proteklih godinu dana doţivjela si mnogo promjena, zar ne? Promjena na koje se još uvijek pokušavaš priviknuti. Nije lako, je 1' da?" Promatra me. Ne odgovorim joj. Uostalom, zašto bih? Još mi nije rekla ništa iznenaĎujuće ili pronicavo. Ţivot je pun promjena, velika stvar. Hoću reći, pa zar to i nije smisao ţivota? Rasti, mijenjati se i ići naprijed? Osim toga, Sabine baš i nije neka enigma. Nije ju baš tako teško pročitati. "Kako se nosiš sa svojim darom?" upita Ava, okrenuvši nekoliko karata, ostavljajući druge licem prema dolje. "S čim?" Gledam je kroz suţene oči, pitajući se kamo vodi ovaj razgovor.

58 "Sa svojom vidovitošću." Smiješi se i kima glavom, kao da se radi o činjenici. "Ne znam o čemu govorite." Stisnem usne i ogledam se po sobi. Miles i Eric plešu sa Sabine i njezinim partnerom. A i s Riley, premda to ne znaju. "Isprva je teško", kima ona. "Vjeruj mi, govorim iz iskustva. Ja sam prva saznala da mi je umrla baka. Došla je u moju sobu, stala ispred kreveta i mahnula mi zbogom. U to sam vrijeme imala samo četiri godine pa si moţeš zamisliti kako su reagirali moji roditelji kad sam utrčala u kuhinju i rekla im." Zavrti glavom i nasmije se. "Ali ti shvaćaš o čemu govorim, jer i ti ih vidiš, zar ne?" Zurim u karte, sklopljenih ruku, šutke. "Ponekad se moţeš osjećati kao da je sve to previše, kao da si sama na svijetu. Ali ne mora biti tako. Ne moraš se skrivati ispod kapuljače, ne moraš ubijati bubnjiće preglasnom glazbom koja ti se čak i ne sviĎa. Postoje načini kako se nositi s tim i rado ću ti ih pokazati. Ever, ne moraš ţivjeti ovako." Čvrsto se drţim za rub stola dok ustajem, jer noge kao da su mi od gume, a u ţelucu mi je grč. Ova ţena je luda ako misli da je ovo što imam dar. Jer znam da nije. Znam da je samo još jedna kazna za sve što sam učinila, sve što sam izazvala. Moj osobni teret i moram se suočiti s tim. "Nemam pojma o čemu govorite", kaţem napokon. Ali ona samo kima glavom i gurne svoju posjetnicu prema meni. "Kad budeš spremna, javi mi se." Uzimam posjetnicu, ali samo zato što me Sabine promatra s druge strane sobe, a ne ţelim ispasti neuljudna. Zguţvam je u tvrdu, ljutitu kuglicu dok pitam: "Jesmo li gotove?" Jedva čekam da se maknem od nje. "Još samo nešto." Sprema karte u smeĎu koţnatu navlaku. "Zabrinuta sam za tvoju mlaĎu sestru. Mislim da je vrijeme da krene dalje, nije li tako?" Gledam je kako sjedi sva samozadovoljna i sveznajuća, sudeći o mom ţivotu premda me i ne poznaje. "Tek toliko da znate, Riley i jest otišla dalje! Mrtva je!" šapnem, bacivši njezinu izguţvanu posjetnicu na stol, jer više me nije briga tko će vidjeti. Ali ona se samo nasmiješi i kaţe: "Mislim da znaš što ţelim reći." ĈETRNAESTO POGLAVLJE Te noći, dugo nakon završetka tuluma i nakon što su se svi naši gosti razišli, leţim u krevetu i razmišljam o Avi, o tome što je rekla o Riley, da je

59 zapela ovdje i da sam ja kriva za to. Uvijek sam nekako pretpostavljala da Riley jest otišla dalje, ali da vlastitom voljom odabire povremeno svratiti ovamo. Nije baš da je molim neka doĎe, pojavi se kad ţeli. A kad nije sa mnom, pa... mislila sam da se dobro zabavlja negdje u Raju. I premda znam da mi Ava samo pokušava pomoći, da mi se nudi kao neka vrsta starije vidovite sestre, ne shvaća da ja ne ţelim pomoć. Jer, premda ţudim za tim da opet budem normalna i priţeljkujem da sve bude kao prije, istodobno znam da je ovo moja kazna. Zavrijedila sam ovaj strašni dar kao kaznu za svu štetu koju sam napravila, za ţivote koje sam prekinula. Jednostavno moram ţivjeti s tim i truditi se da pritom ne naudim nikom drugom. Kad sam napokon zaspala, sanjala sam Damena. San je bio tako snaţan, tako intenzivan, tako pun hitnje da sam mislila da je stvarnost. Ali do jutra su mi u glavi ostali samo nepovezani djelići, samo slike bez početka i kraja. Jedino čega sam se jasno sjećala jest to kako smo nas dvoje trčali kroz kanjon šiban vjetrom, jureći prema nečemu što nisam mogla vidjeti. "Što je tebi? Zašto si tako mrzovoljna?" upita Riley, sjedeći na rubu mog kreveta, odjevena u Zorroov kostim, identičan onome koji je na tulumu nosio Erie. "Noć vještica je prošla", kaţem, naglašeno pogledavajući crni koţnati bič kojim udara po podu. "Kao da ne znam." Ona iskrivi lice i nastavi kaţnjavati tepih. "SviĎa mi se kostim, pa što onda? Razmišljam o tome da se svaki dan maskiram." Nagnem se prema zrcalu, stavim si sićušne dijamantne naušnice i skupim kosu u rep. "Ne mogu vjerovati da se još uvijek tako oblačiš", kaţe ona i zgaĎeno naškubi nos. "Mislila sam da si uspjela uhvatiti onog dečka." Baci bič i zgrabi moj iPod, a prsti joj klize po kotačiću dok pregledava što sve imam od pjesama. Okrenem se, pitajući se što je točno vidjela. "Ha-loo? Na tulumu? Kraj bazena? Ili je to bilo samo za jednu noć?" Zurim u nju, a lice mi poprima boju paprike. "Što ti znaš o izletima za jednu noć? Imaš tek dvanaest godina! I zašto me uhodiš?" Ona koluta očima. "Daj, molim te, kao da mi se da tratiti vrijeme na tebe pokraj toliko drugih zanimljivih stvari. Tek toliko da znaš, slučajno sam izišla baš u trenutku kad si ti gurnula jezik onom tipu Damenu u usta. I vjeruj mi, radije bih da nisam to vidjela." Zavrtim glavom i prekopam po ladici, a ljutnju koju osjećam prema Riley preusmjerim na majice.

60 "Je, pa... ţao mi je što te moram razočarati, ali teško da bi se moglo reći da mi je on dečko. Nismo ni razgovarali od tog poljupca", kaţem i mrzim to kako mi se ţeludac sav zgrčio kad sam to rekla. Zgrabim čistu sivu majicu i navučem je preko glave, posve uništivši rep koji sam malo prije zavezala. "Mogu ga špijunirati, ako hoćeš. Ili ga plašiti kao duh." Smiješi se. Pogledam je i uzdahnem. Dio mene bi najradije prihvatio njezinu ponudu, ali onaj drugi dio zna da je vrijeme krenuti dalje, prije no što zaglibim još dublje, i zaboraviti sve što se dogodilo. "Nemoj se miješati, okej?" kaţem napokon. "Htjela bih bar jedno normalno iskustvo iz srednje škole, ako nemaš ništa protiv." "Kako god hoćeš." Slegne ramenima i dobaci mi iPod. "Ali tek toliko da znaš, Brandon je opet slobodan." Uzmem knjige i trpam ih u ruksak, iznenaĎena što me ta vijest nije nimalo oraspoloţila. "Aha, Rachel ga je nogirala na samu Noć vještica, kad ga je zatekla kako se cmače s Playboyevom zečicom. Ali to zapravo i nije bila Playboyeva zečica, nego Heather Watson u kostimu zečice." "Stvarno?" zinem. "Heather Watson? Šališ se." Pokušavam si to zamisliti, ali ne ide mi. "Časna riječ. Trebala si je vidjeti, smršavjela je deset kila, više ne nosi naočale, dala si je izravnati kosu i izgleda kao totalno druga osoba. Naţalost se i ponaša kao totalno druga osoba. Prava fufica", šapne ona i nastavi bičevati pod, dok ja probavljam taj bizarni podatak. "Znaš, zbilja ne bi trebala uhoditi ljude", kaţem, a više me brine mogućnost da uhodi mene nego moje nekadašnje prijatelje. "Zar ne znaš da je to prilično nepristojno?" Naprtim ruksak na leĎa i krenem prema vratima. Riley se smije. "Daj, ne budi smiješna. Dobro je odrţavati vezu s ljudima iz nekadašnjeg susjedstva." "Ideš?" upitam, nestrpljivo se okrenuvši. "Idem, idem, i sjedim naprijed, da znaš!" kaţe ona, klizne pokraj mene i skoči na rukohvat stuba, a Zorroov plašt leprša za njom dok se skliţe do prizemlja. Miles me već čeka pred kućom, a prsti mu marljivo lete po tipkama Sidekicka. "Ček' malo, samo sekundu, okej, gotovo!" Sjedne na mjesto suvozača i zagleda se u mene. "No, sve mi ispričaj! Od početka do kraja. Ţelim čuti sve prljave pojedinosti, ništa nemoj izostaviti!" "O čemu ti pričaš?" Izlazim s prilaza na ulicu, brzo dobacim pogled upozorenja Riley koja mu sjedi u krilu i puše mu u lice pa se smije kad on počne podešavati rešetke otvora za ventilaciju.

61 Miles me gleda i vrti glavom. "Ha-lo? Damen? Čuo sam da ste se ljubakali na mjesečini, mazili se kraj bazena, cmakali se pod srebrnim svjetlom..." "Kamo vodi ovaj tvoj monolog?" upitam, premda već znam, ali nadam se da postoji neki način da ga zaustavim. "Čuj, sve se zna pa nemoj ni pokušavati muljati. Zvao bih te sinoć, ali stari mi je uzeo mobitel i odvukao me na igralište vjeţbati zamah u bejzbolu i gledati me kako mlatim palicom kao curica." Smije se. "Trebala si me vidjeti, bio sam gro-o-zan, a on samo što u zemlju nije propao! Ali dosta o meni, ajmo sad o tebi. Daj, gukni golubice. Sve mi reci", kaţe on i okrene se prema meni, nestrpljivo kimajući glavom. "Je li bilo tako dobro kao što smo sanjali da će biti?" Slegnem ramenima, pogledavajući Riley i očima je upozoravajući neka se upristoji ili neka nestane. "Ţao mi je što te moram razočarati," kaţem napokon, "ali nema se što reći." "Ja sam čuo malo drukčiju priču. Haven kaţe..." Stisnem usta i zavrtim glavom. Samo zato što već znam što je Haven rekla, ne znači da to ţelim i čuti. Pa ga prekinem i kaţem: "Okej, dobro. Poljubili smo se. Ali samo jednom." Osjećam da me gleda, podignutih obrva i sumnjičavo izvijenih usana. "Moţda dvaput. Ne znam, nisam brojila", promrmljam, laţući kao amaterka koja crveni, ne gleda u oči i kojoj se znoje dlanovi, nadajući se da on to neće primijetiti. Jer toliko sam si puta u mislima prevrtjela taj poljubac da mi je praktički utetoviran u mozak. "I?" upita on nestrpljivo. "Ništa", kaţem, pogledam ga i lakne mi vidjevši da je Riley otišla. "Nije te nazvao? SMS-ao? Ili ti poslao poruku? Ili svratio?" upita Miles zatečeno, vidljivo uzrujan, pitajući se ne samo što to znači za mene nego i za budućnost naše male skupine. Odmahnem glavom i gledam ravno preda se, ljuteći se na sebe što se ne mogu bolje nositi s tim, mrzeći to kako mi se grlo stisnulo i kako su me oči počele peći. "Ali što je rekao kad je odlazio s tuluma, mislim? Koje su mu bile posljednje riječi?" upita Miles, ţarko ţeleći pronaći neki tračak nade u tom sumornom i gorkom krajoliku. Skrenem na semaforu, prisjećajući se našeg iznenadnog i neobičnog rastanka na vratima. Pogledam Milesa, s mukom progutam i kaţem: "Rekao je: 'Suvenir?'" Čim su mi riječi izišle iz usta, znam da je to stvarno loš znak.

62 Nitko ne uzima suvenir s mjesta na koje se ima namjeru često vraćati. Miles me gleda, a njegove oči izraţavaju riječi koje su njegove usne odbile izgovoriti. "Je, pričaj mi o tome", kaţem, vrteći glavom i ulazeći na parkiralište. I premda sam odlučila uopće ne razmišljati o Damenu, ne mogu si pomoći, razočarana sam kad doĎem na engleski i vidim da ga nema. Pa onda tek počnem razmišljati o njemu, do te mjere da to već počinje graničiti s opsesijom. Hoću reći, to što je meni taj poljubac značio mnogo više od usputnog barenja, ne znači da je i njemu bilo tako. I samo zato što sam ga ja osjetila kao istinski, čvrst i transcendentalan, ne znači da je isto bilo i njemu. Jer ma koliko se trudila, ne uspijevam iz glave izbaciti sliku njega i Drine kako stoje zajedno, savršenog grofa Fersena i idilične Marije Antoanete. Dok sam ja stajala sa strane, sve sjajna i pufnasta kao najveći laţnjak. Baš se spremam uključiti i Pod kad kroz vrata ulaze Stacia i Damen. Smijući se i smiješeći, ramena im se gotovo dodiruju, a ona u ruci čvrsto steţe dva bijela ruţina pupoljka. Kad je ona sjela, a on krenuo prema meni, počnem petljati oko biljeţnice i pretvaram se da ga ne vidim. "Hej", kaţe on i sjeda na svoje mjesto. Ponašajući se kao da je sve savršeno normalno. Kao da prije samo četrdeset osam sati nije kukavički pobjegao s mjesta ljubljenja. Poloţim obraz na dlan i prisilim se na zijevanje, nadajući se da ću ostaviti dojam kako se silno dosaĎujem i da sam umorna i iscrpljena od raznih aktivnosti koje si on ne moţe ni zamisliti. Šaram po papiru, a prsti mi se tako tresu da mi kemijska ispadne iz ruke. Sagnem se pokupiti je s poda, a kad se dignem, na klupi leţi crveni tulipan. "Što je bilo? Ponestalo ti je bijelih ruţinih pupoljaka?" upitam, listajući knjige i biljeţnice, kao da imam jako vaţnog posla. "Tebi nikad ne bih dao pupoljak", kaţe on i pogledom traţi moje oči. Ali odbijam pogledati ga, odbijam dopustiti da me uvuče u svoju sadističku igricu. Uzmem torbu i pretvaram se da nešto traţim u njoj, a onda opsujem ispod glasa, jer puna je crvenih tulipana. "Ti si cura samo za tulipane - crvene tulipane", smiješi se on. "Oh, kako uzbudljivo", promrmljam ironično, bacim torbu na pod i odmaknem se najdalje što mogu. Nemam pojma što sve to znači. U vrijeme ručka već sam sva znojna i nervozna. Pitajući se hoće li i Damen biti tamo, hoće li Haven biti tamo, jer premda se nismo vidjele ni čule od subote navečer, mogla bih dati ruku u vatru da me još uvijek mrzi.

63 Ali unatoč tomu što sam cijeli sat kemije u glavi uvjeţbavala govor, u trenutku kad je napokon ugledam, sve mi je isparilo. "Vidi tko je došao", kaţe Haven i gleda me. Sjednem na klupicu pokraj Milesa, koji je prezauzet pisanjem poruka da bi uopće zamijetio da postojim. Ne mogu si pomoći, upitam se ne bih li moţda trebala pokušati pronaći neke nove prijatelje. Ali tko bi se htio druţiti sa mnom? "Baš sam pričala Milesu što je sve propustio u Noctumeu, ali on me uporno ignorira." Mršti se. "Samo zato što si me time tupila pod cijelim satom povijesti, a onda ti je i to bilo premalo vremena pa sam zbog tebe zakasnio na španjolski." On vrti glavom i nastavlja pisati. Haven slegne ramenima. "Samo si ljubomoran što si sve to propustio." A onda pogleda mene i pokušava se izvući: "Ne da tvoj tulum nije bio dobar, jer je, bio je totalno kul. Samo što... pa, ono je više moja scena, znaš? Shvaćaš me, zar ne?" Brišem jabuku o rukav majice i slegnem ramenima, ne ţeleći čuti ništa više o Nocturneu, njezinoj sceni ili o Drini. Ali kad sam je napokon pogledala, zatečena sam vidjevši da je svoje uobičajene ţute leće zamijenila novim zelenim. Toliko zelenim da ostajem bez daha. Toliko zelenim da bi se njihova boja mogla opisati jedino kao zelenu a la Drina. "Trebala si to vidjeti, vani je bio dugačak red, ali pustili su nas unutra čim su vidjeli Drinu. Nismo čak ni morale platiti upad! Ništa nismo platile, sve nam je bilo besplatno! Čak sam i prespavala kod nje. Ţivi u nevjerojatnoj sobi u hotelu St. Regis dok si ne pronaĎe neki stan. Znaš kako je fora, ima pogled na ocean, jacuzzi, pun minibar, sve!" Gleda me, a smaragdne joj se oči sjaje od uzbuĎenja dok čeka ushićeni odgovor koji joj ja ne mogu dati. Stisnem usne i prijeĎem pogledom po ostatku nje, zamjećujući kako joj je crta oko očiju blaţa, diskretnija, više nalik Drininoj, i kako je krvavocrveni ruţ na usnama zamijenila svjetlijim, ruţičastijim, nalik Drininu. Čak joj i kosa (koju ravna otkad je poznajem) sad pada u mekim kovrčama i počešljana je kao Drinina. Na sebi ima svilenkastu haljinu po mjeri, koja izgleda antikno, kao nešto što bi Drina odjenula. "Pa... gdje je Damen?" upita me Haven, kao da bih ja trebala znati. Zagrizem jabuku i slegnem ramenima. "Što se dogodilo? Mislila sam da ste se vas dvoje zbarili?" ne odustaje ona.

64 Prije no što stignem odgovoriti, Miles ipak podiţe pogled sa Sidekicka i upućuje joj pogled koji govori: Oprez! Ona pogledava njega pa mene, a onda zavrti glavom i uzdahne. "Svejedno. Samo sam ti htjela reći da mi je to totalno okej. Ne brini, dobro? I ţao mi je ako sam se ponašala kao čudakinja", slegne ramenima. "Ali sad je to gotovo. Ozbiljno. Časna riječ." Pruţa mi ruku. Nevoljko joj dodirnem prste i ugaĎam se na njezinu energiju. Posve sam zatečena kad vidim da to zaista misli. Hoću reći, pa prošlog me vikenda napala kao da sam joj smrtna neprijateljica, a sad je očito više nije briga, premda ne shvaćam zašto. "Haven..." počnem, pitajući seje li pametno da to učinim, ali onda pomislim a, k vragu, ionako nemam što izgubiti. Ona me gleda, smiješi se, čeka. "Ovaj... kad ste otišle u Nocturne, jeste li moţda... slučajno naletjele na Damena?" Stisnem usne i čekam, osjećajući da je Miles podigao glavu i oštro me pogledao, dok Haven samo zuri u mene, vidljivo zbunjena. "Jer... otišao je odmah nakon vas... pa sam mislila da je moţda..." Ona zavrti glavom i slegne ramenima. "A-a, nisam ga vidjela", kaţe, i vrškom jezika skida komadić glazure s usana. I premda znam da ne bih trebala, u tom trenutku odlučim prijeći pogledom cijeli klasni sustav stolova za ručak, abecednim redom. Počevši od našeg stola "Ţ" i idući prema stolu "A". Pitajući se hoću li za njim ugledati Damena i Staciju kako ljenčare u polju bijelih pupoljaka ili rade nešto drugo što ne bih htjela vidjeti. Ali premda je sve po starom i svi rade ono što i inače rade, danas nema ruţinih pupoljaka. Vjerojatno zato što nema ni Damena. PETNAESTO POGLAVLJE Upravo sam bila zaspala kad me probudio Damenov poziv. I premda sam protekla dva dana provela uvjeravajući samu sebe da mi se uopće ne sviĎa, onog trenutka kad mu začujem glas, potpuno se predajem. "Je li prekasno?" Bacim pogled na budilicu i blistavo zelene brojke koje kaţu da jest prekasno, ali odgovaram: "Ne, nije." "Jesi li već spavala?"

65 "Skoro." Prislonim jastuke uz tapecirano uzglavlje pa se naslonim na njih. "Pitao sam se bih li mogao navratiti do tebe?" Opet pogledavam na sat, ali brojke mi samo potvrĎuju daje njegovo pitanje suludo. "To vjerojatno ne bi bila dobra zamisao", kaţem mu, na što uslijedi tako duga tišina da sam sigurna daje prekinuo vezu. "Ţao mi je što se nismo vidjeli za ručkom", kaţe napokon. "I na likovnom. Otišao sam nakon engleskog." "Okej", promrmljam, ne znajući što bih trebala reći, jer nije baš da smo par i da mi se treba opravdavati. "Jesi li sigurna da je prekasno?" upita, a glas mu je dubok i vrlo uvjerljiv. "Zaista bih te rado vidio. Neću dugo ostati." Smiješim se, oduševljena tim sićušnim pomakom u odnosu snaga, time što, za promjenu, ja drţim konce u rukama. Dopuštam si 'daj pet!' u mislima pa kaţem: "Vidimo se sutra na engleskom." "A da te ja povezem u školu?" upita, a njegov me glas gotovo navodi da zaboravim na Drinu, Staciju, njegov nenadani odlazak, sve, da podvučem crtu, počnemo ispočetka, kao da se ništa nije dogodilo. Ali nisam došla ovako daleko samo da bih popustila već na prvu loptu, pa prisilim usne neka kaţu: "Vozim Milesa u školu. Vidimo se na engleskom." Ne ţeleći riskirati da me razuvjeri brzo spuštam slušalicu, i bacim telefon preko sobe. Kad se sljedećeg jutra pojavila, Riley stane pred mene i upita: "Još si ţivčana?" Zakolutam očima. "Znači da jesi." Ona se nasmije, skoči na moju komodu, sjedne i počne udarati petama u ladice. "U koga si se danas maskirala?" Ubacim knjige u torbu, pogledavajući njezinu haljinu s uskim korzetom u gornjem dijelu i raskošnom suknjom te duge slapove smeĎe kose. "U Elizabeth Swann", smiješi se ona. Škiljim u nju, pokušavajući se prisjetiti. "Pirati s Kariba?" "Naravno." Pogleda ukriţ i isplazi mi jezik. "I, što ima novo u vezi s tobom i grofom Fersenom?" Prebacim torbu preko ramena i krenem prema vratima, odlučivši ignorirati pitanje. Zazovem je: "Ideš?"

66 Ona odmahne glavom. "Ne danas. Imam sastanak." Naslonim se na okvir vrata i pogledam je suţenim očima. "Kako to misliš 'sastanak'?" Ali ona samo zavrti glavom i skoči s komode. "Ne tiče te se." Nasmije se, proĎe ravno kroz zid i nestane. Miles kasni pa na kraju zbog njega kasnim i ja, tako da na parkiralištu više nema nijednog praznog mjesta. Osim onog najboljeg, najtraţenijeg. Onog na samom kraju. Onog najbliţeg ulazu. Koje je slučajno odmah pokraj Damenova auta. "Kako si to samo uspio?" upita Miles, uzima knjige i izlazi iz mog sićušnog crvenog auta, zureći u Damena kao da je najseksepilniji maĎioničarski trik na svijetu. "Uspio što?" upita Damen, gledajući mene. "Sačuvati nam mjesto. Čovjek mora doći jako rano, skoro pa prije početka školske godine, da uhvati ovo mjesto." Damen se smije, pogledom traţeći moj. Ali ja samo kimnem, kao da se radi o ljekarniku ili poštaru, a ne tipu kojim sam opsjednuta od prvog trenutka kad sam ga ugledala. "Zvonit će", kaţem i poţurim se prema ulazu, prema razredu, primjećujući da se on kreće tako brzo da me pretekao bez imalo napora. Odtutnjim prema Staciji i Honor, namjerno ritnem Stacijinu torbu, dok ona gleda u Damena i kaţe: "Hej, a gdje je moj ruţin pupoljak?" A onda poţalim, jer on odgovori: "Ţao mi je, ne danas." Sjedne pokraj mene i pogleda me kao da ga sve to zabavlja. "Netko je danas loše volje." Smije se. Ali ja samo slegnem ramenima i spustim torbu na pod. "Čemu ţurba?" Nagne se prema meni. "Profesor Robins je ostao doma." Okrenem se. "Kako zn..." Ali ne dovršim riječ. Mislim, kako je moguće da Damen zna ono što ja znam, da je profesor Robins još uvijek kod kuće, da je još mamuran, da još uvijek tuguje za ţenom i kćeri koje su ga nedavno ostavile? "Vidio sam njegovu zamjenu dok sam te čekao." Smiješi se. "Izgledala je malo izgubljeno pa sam je otpratio do zbornice, ali činila mi se tako smušenom da će vjerojatno završiti u krivom razredu." Čim je to rekao, znam da je istina, jer upravo sam je vidjela kako ulazi u krivi razred, misleći da je naš.

67 "Reci mi, što sam učinio da te tako razljutih?" Podignem pogled baš kad je Stacia nešto šapnula Honor u uho, pa gledam kako vrte glavama i bijesno me gledaju. "Ne obaziri se na njih, glupe su", šapne Damen, nagnuvši se prema meni i poklopivši moju ruku svojom. "Ţao mi je što sam neko vrijeme bio odsutan. Imao sam gošću i nisam se mogao izvući." "Misliš na Drinu?" Lecnem se na zvuk svoga glasa, jer zvučim tako grozno i ljubomorno. A tako bih htjela biti kul, smirena i pribrana, pretvarati se da nisam ni primijetila kako se sve promijenilo istog trenutka kad se ona pojavila. Ali za mene je to praktički nemoguće, jer naginjem više na paranoičnu nego na naivnu stranu. "Ever..." počne on. Ali kad sam već započela, mogla bih baš i nastaviti. "Jesi li u zadnje vrijeme vidio Haven? Izgleda kao Drinin klon. Odijeva se kao ona, ponaša se kao ona, čak ima istu boju očiju. Ozbiljno, svrati za naš stol za ručkom, vidjet ćeš." Ljutito ga gledam, kao da je odgovoran, kao da je on kriv za to. Ali čim nam se pogledi sretnu, već sam opet začarana, privlači me kao da je magnet, a ja bespomoćan komad čelika. Duboko udahne pa zavrti glavom i kaţe: "Ever, nije onako kako misliš." Odmaknem se i stisnem usne. Nemaš pojma što ja mislim. "Daj da ti se oduţim. Dopusti mi da te izvedem van, na neko posebno mjesto, molim te." Osjećam toplinu njegova pogleda na svojoj koţi, ali ne ţelim riskirati i dopustiti da nam se oči sretnu. Neka se malo pita, neka ga muči dvojba. Ţelim otezati koliko god je to moguće. Pa se promeškoljim na stolcu, brzo ga pogledam krajičkom oka i kaţem: "Vidjet ćemo." Po završetku četvrtog sata, povijesti, Damen me čeka pred vratima učionice. Pretpostavljajući da me samo ţeli otpratiti do stola za ručak, kaţem: "Čekaj da ostavim torbu u ormariću pa moţemo do kantine." "Nema potrebe." Smiješi se dok me prima oko struka. "IznenaĎenje počinje sad." "IznenaĎenje?" A kad ga pogledam u oči, cijeli svijet blijedi, sve dok ne ostanemo samo on i ja okruţeni statičkim šumom. Smiješi mi se. "Pa znaš. Rekao sam da ću te odvesti na neko posebno mjesto, tako posebno da ćeš mi sve oprostiti." "A škola? Zar ćemo markirati ostatak dana?" Prekriţim ruke na prsima, ali najviše reda radi.

68 On se nasmije i nagne se prema meni, a usne mu okrznu moj vrat dok oblikuju riječ: "Da." Odmičem se i nevjerojatno mi je da umjesto ne odgovaram: "Kako?" "Ne brini", smiješi se on, stišćući mi ruku dok hodamo prema izlazu iz škole. "Sa mnom ćeš uvijek biti na sigurnom." ŠESNAESTO POGLAVLJE "Disneyland?" Izlazim iz auta i šokirano ga pogledam. Od svih mjesta na svijetu gdje sam mislila da ćemo završiti, ovo nije čak niti bilo na mom popisu. "Čuo sam da je to najsretnije mjesto na svijetu", smije se on. "Jesi li već bila ovdje?" Odmahnem glavom. "Dobro, onda ću ti ja biti vodič." Primi me pod ruku i povede me unutra. Dok hodamo Glavnom ulicom, pokušavam si zamisliti njegove prijašnje dolaske ovamo. Tako je sofisticiran, tako seksi, takav je frajer da si ga ne mogu zamisliti kako hoda mjestom kojim vlada Miki Maus. "Uvijek je bolje sredinom tjedna, kad nema toliko ljudi", kaţe on, prelazeći ulicu. "DoĎi da ti pokaţem New Orleans, to mi je najdraţi dio." "Dolaziš ovamo tako često da već imaš omiljene dijelove?" Zastanem nasred ulice i pogledam ga. "Mislila sam da si se tek nedavno doselio ovamo." On se nasmije. "I jesam. Ali to ne znači da nikad prije nisam bio u Disneylandu", kaţe, vukući me prema Ukletom dvorcu. Nakon Ukletog dvorca odemo na voţnju kroz Pirate s Kariba, a poslije me upita: "I, što ti se više sviĎa?" "Hm, Pirati", kimam. "Bar mislim." Gleda me. "Pa... i jedno i drugo je prilično kul", slegnem ramenima. "Ali Pirati imaju Johnnyja Deppa, što im daje malo nepoštenu prednost, zar ne?" "Johnny Depp? Znači, s njim se natječem?" Podigne obrve. Slegnem ramenima, a pogledom obuhvaćam Damenove tamne traperice, crnu majicu dugih rukava i te njegove čizme pa si mislim kako mu nijedan holivudski glumac za kojega znam nije ni do koljena, premda mi ne pada na pamet da to priznam. "Ţeliš li da odemo još jednom?" upita me, a tamne mu oči blistaju.

69 Pa odemo. A zatim se vratimo do Ukletog dvorca. Na kraju voţnje, kad se duhovi voze s nama, gotovo da očekujem da ću vidjeti Riley kako sjedi izmeĎu nas dvoje, smije se i ludira, ali to je ipak samo jedan od Disneyjevih nacrtanih duhova. Sjetim se da je Riley spomenula neki sastanak pa pretpostavljam da je zauzeta. Nakon još jedne voţnje, završimo za stolom pokraj vode u restoranu Blue Bajou unutar piratskog dijela Disneylanda. Pijuckam ledeni čaj, gledam ga i kaţem: "Okej, slučajno znam da je ovo jako velik zabavni park s puno više od samo ove dvije teme. Ima još toga, ne samo duhova i pirata." "I ja sam to čuo", nasmiješi se on, nabode lignju na vilicu i ponudi mi je. "Nekoć su imali dio koji se zvao Misija na Mars. Ali zvali su ga i ljubavnim kutkom, najviše zato što je unutra bilo jako mračno." "Je li još otvoren?" upitam i pocrvenim kao paprika shvativši da sam zvučala kao da bih silno htjela ići tamo. "Ne pitam zato što bih htjela da odemo tamo. Samo me zanima." Gleda me, a očito je da se dobro zabavlja. Zatim zavrti glavom i kaţe: "Ne, odavno su ga već zatvorili." "Znači da si išao na ljubavne voţnje po mraku kad si imao, koliko?, dvije godine?" upitam, posegnuvši za šampinjonom punjenim kobasicama i nadajući se da će mi se svidjeti. "Ne ja", nasmiješi se on. "To je bilo prije mog vremena." Inače bih dala sve od sebe da izbjegnem mjesto poput ovoga. Mjesto tako zagušeno nasumičnom energijom ljudi, njihovim blistavim uskovitlanim aurama i neobičnim zbirkama misli. Ali s Damenom je drukčije, ugodno, bez napora. Jer kad god se dodirnemo, kad god progovori, kao da smo samo nas dvoje tu. Nakon ručka, prošećemo parkom i odemo na sve one brze voţnje, ali izbjegavamo one s vodom, ili barem one u kojima završiš mokar kao miš. Pada mrak. Damen me vodi u Trnoruţičin dvorac, gdje zastanemo blizu opkopa i čekamo da započne vatromet. "Je li mi oprošteno?" upita on, a ruka mu se opet prikrade meni oko struka, dok me lagano gricka po vratu, rubu brade, uhu. Iznenadan prasak vatrometa, pucketanje i pištanje čine se tako tihima i dalekima dok nam se tijela pritišću jedno o drugo, a njegove usne dodiruju moje. "Pogledaj", šapne on, odmaknuvši se i pokazujući prema golemom prostranstvu noćnog neba, gdje pršte ljubičasti krugovi, zlatni vodopadi, srebrne fontane, ruţičaste krizanteme i, za kraj, tucet crvenih tulipana. Sve to u tako brzom praskavom bljesku da osjećam kako nam vibrira beton pod stopalima.

70 Čekaj malo, crveni tulipani? Pogledam Damena, a oči su mi pune pitanja, ali on se samo smiješi i kimne glavom prema nebu. Premda rubovi vatrometa već blijede, a iskrice zamiru, sjećanje je jasno, urezalo mi se u mozak. Damen me privlači bliţe, a njegove usne dodiruju mi uho dok šapće: "Predstava je gotova, debela dama je otpjevala svoje." "Je 1' ti to kaţeš da je Zvončića debela?" nasmijem se, a on me primi za ruku pa me povede prema izlazu i našim autima. Sjednem u svoju Miatu, smiješeći se, a on se naginje kroz prozor i kaţe mi: "Ne brini, bit će još ovakvih dana. Sljedeći put vodim te u Kalifomijsku pustolovinu." "Mislila sam da smo upravo završili svoju kalifornijsku pustolovinu", smijem se, čudeći se tome kako uvijek zna što mislim prije no što to stignem izgovoriti. "Da opet vozim iza tebe?" Uzimam ključ i palim motor. On odmahne glavom. "Ne, ja ću slijediti tebe." Smiješi se. "Moram se pobrinuti da doma dodeš ţiva i zdrava." Izlazim s parkirališta, uključujem se u promet i vozim kući. Kad god pogledam u retrovizor, nasmiješim se, jer Damen je uvijek iza mene. Imam dečka! Prezgodnog, seksi, pametnog, šarmantnog dečka! Uz koga se opet osjećam normalnom. Uz koga zaboravim da nisam normalna. Posegnem rukom u vrećicu na sjedalu suvozača i izvučem novu majicu pa prelazim prstima preko slike Mikija Mausa na prednjici, prisjećajući se trenutka kad ju je Damen izabrao za mene. "Primjećuješ da ova nema kapuljaču?" rekao je, drţeći je uz mene da vidi odgovara li mi veličina. "Što pokušavaš reći?" Pogledala sam se u zrcalo, pitajući seje li mu moj izgled tako mrzak kao što Riley misli da jest. Ali samo je slegnuo ramenima. "A što da ti kaţem, više mi se sviĎaš bez kapuljače." Smiješim se, prisjećajući se njegovih riječi i toga kako me poljubio dok smo stajali u redu pred blagajnom, sjećam se njegovih toplih, slatkih usana na mojima... Zazvoni mi mobitel, a pogled u retrovizor otkriva mi da Damen u ruci drţi svoj telefon. "Hej", kaţem, spustivši glas, da bude dublji i zavodljiviji. "Ne trudi se", kaţe Haven. "Ţao mi je što te moram razočarati, ali to sam samo ja."

71 "O... Pa, što ima?" upitam, dajući znak da skrećem kako bi me Damen mogao slijediti. Ali njega više nema iza mene. Mahnito pogledavam u sve retrovizore, pogledom pretraţujem sve četiri kolone vozila, ali njega nema. "Je 1' me uopće slušaš?" upita Haven, očito uzrujana. "Oprosti. Što si rekla?" Usporavam i pogledavam preko ramena, traţeći Damenov crni BMW, dok mi tip iz kamiona s golemim kotačima trubi i pokazuje mi srednji prst. "Kaţem da je Evangeline nestala!" "Kako to misliš nestala?" upitam, oklijevajući koliko je moguće prije nego što napokon skrenem na odvojak 133, a Damenu ni traga, premda sam sigurna da me nije pretekao. "Zvala sam je na mobitel milijun puta i ne javlja se." "I?" upitam, ţeleći što prije završiti razgovor da se mogu posvetiti nestanku jedne druge osobe. "Ne samo da se ne javlja i ne samo da nije u svom stanu, nego je od Noći vještica nitko nije vidio." "Kako to misliš?" Opet provjeravam sve retrovizore i pogledavam preko ramena, ali i dalje ga ne vidim. "Nije li s tuluma otišla s vama?" "Ne baš", kaţe Haven, a glas joj postane tih i skrušen. Nakon što su mi još dva vozača zatrubila i pokazala mi prst, odustajem. Obećavam si da ću nazvati Damena čim završim razgovor s Haven. "Ha-lo?" kaţe ona, praktički vičući. "Mislim stvarno, ako si prezauzeta da bi pričala sa mnom, samo reci pa ću nazvati Milesa." Duboko udahnem, prikupljajući strpljenje. "Haven, ţao mije, dobro? Vozim pa sam malo rastresena. Osim toga, dobro znaš da je Miles još na dramskoj grupi, inače i ne bi zvala mene." Ubacujem se u krajnje lijevu kolonu, odlučivši poţuriti se da što prije doĎem kući. "Svejedno", promrmlja ona. "Uglavnom, nisam ti to rekla, ali Drina i ja smo, zapravo, otišle bez nje." "Što?" "Ma znaš, iz Nocturnea. Samo je nekako, nestala. Mislim, posvuda smo je traţile, ali nigdje je nije bilo. Pa smo pretpostavile da je upoznala nekoga, što uopće ne bi bilo čudno za nju, vjeruj mi. Onda smo... otišle." "Ostavile ste je samu u L.A.-u? U Noći vještica? Kad svi frikovi krstare gradom?" Čim sam to izrekla, vidim njih tri u nekom mračnom klubu. Drina vodi Haven na piće u sobu za posebne goste, namjerno ostavljajući

72 Evangeline. I premda nakon toga slika nestaje, sto posto nisam vidjela nijednog dečka. "A što smo drugo mogle? Ne znam znaš li da ona ima osamnaest godina, što znači da je punoljetna i moţe raditi što ju je volja. Osim toga, Drina je rekla da će je drţati na oku, ali onda ju je izgubila iz vida. I grozno se osjeća zbog toga. Upravo smo se čule." "Drina se osjeća grozno?" Kolutam očima, jer mi je teško to vjerovati. Drina mi se ne čini kao tip osobe koja osjeća mnogo toga, a najmanje od svega ţaljenje. "Što bi to trebalo značiti? Uopće je ne poznaješ." Stisnem usne i nagazim na gas, dijelom zato što znam da na ovom dijelu ceste trenutačno nema policije, a dijelom i zato što ţelim pobjeći od Haven, Drine, Evangeline i Damenova neobičnog nestanka, svega toga, premda znam da je to nemoguće. "Oprosti", promrmljam napokon, malo popustivši pritisak na papučicu gasa i usporavajući na prihvatljivu brzinu. "Nema veze. Ali jednostavno se osjećam grozno i ne znam što da učinim." "Jesi li nazvala njezine roditelje?" upitam, premda sam upravo naslutila odgovor. "Mama joj je alkoholičarka, ţivi negdje u Arizoni, a tata ih je napustio dok je mama još bila trudna. A, vjeruj mi, njen stanodavac jedva čeka da izbaci njezine stvari iz stana i iznajmi ga. Čak smo prijavile nestanak policiji, ali njih kao da to baš i ne zabrinjava." "Znam", kaţem, paleći duga svjetla za voţnju po mračnom dijelu kroz klanac. "Kako to misliš da znaš?" "Htjela sam reći da znam kako se osjećaš", pokušavam se izvući. Ona uzdahne. "Gdje si? Zašto te nije bilo za ručkom?" "Vozim kroz Laguna Canyon, vraćam se iz Disneylanda. Damen me odveo tamo." Nasmiješim se, prisjećajući se, ali osmijeh mi brzo izblijedi. "Isuse, to je tako bizarno", kaţe Haven. "Pričaj mi o tome." Slaţem se s njom, a još uvijek mi je teško zamisliti si ga kako se zabavlja u Čarobnom kraljevstvu, premda sam to vidjela vlastitim očima. "Ne, hoću reći da je i Drina otišla u Disneyland. Rekla je da već godinama nije bila i da ţeli vidjeti koliko se promijenio. Nije li to čudna slučajnost? Jeste li se sreli s njom?"

73 "Hm, ne", kaţem, pokušavajući zvučati ravnodušno unatoč grču u ţelucu, znojnim dlanovima i osjećaju nelagode i tjeskobe koji me hvata. "Ha. Čudno. Ali Disneyland je velik i guţva je." Haven se smije. "Aha, je", kaţem. "Čuj, moram sad ići, vidimo se sutra, moţe?" Prije nego što mi je stigla odgovoriti, prekidam vezu, skrećem uz cestu i zaustavljam se, traţim njegov broj u popisu primljenih poziva. I lupim šakom po upravljaču vidjevši da mu je broj skriven. I to mi je neki dečko. Nemam ni njegov broj telefona, a kamoli adresu. SEDAMNAESTO POGLAVLJE Sinoć, kad je Damen napokon nazvao (bar sam pretpostavila da je on, jer je broj bio skriven), pustila sam neka se javi sekretarica. A jutros, kad sam se spremala u školu, izbrisala sam poruke sa sekretarice, a da ih nisam ni preslušala. "Zar nisi nimalo znatiţeljna?" upita Riley, vrteći se na mom radnom stolcu, tako brzo da su joj crna kosa i kostim iz Matrixa samo crna izmaglica. "Ne." Pogledom šibam majicu s Mikijem Mausom koja je još uvijek u vrećici, a onda posegnem za jednom koju mi nije on kupio. "Mogla si dati meni da je preslušam pa bih ti bar mogla prepričati." "Ne na kvadrat." Skupim kosu u punĎu pa je pričvrstim olovkom. "Ej, nemoj se osvećivati svojoj kosi. Isuse, pa što ti je ona napravila?" smije se ona. Ali kad joj ne odgovorim, pogleda me i kaţe: "Ne razumijem te. Zašto si stalno tako srdita? Okej, izgubila si ga na autocesti, a zaboravio ti je dati svoj broj. Velika stvar. Kad si postala tako paranoična?" Vrtim glavom i okrećem se od nje, jer ima pravo. Jesam ljutita. I paranoična. I još mnogo gorih stvari. Je, da, baš sam tipična prosječna čudakinja koja ima kratak fitilj, čuje misli, vidi aure i osjeća duhove. Ali Riley ne zna cijelu priču, jer joj nisam sve rekla. Na primjer, to da nas je Drina slijedila u Disneyland. I to da Damen nestane svaki put kad se ona pojavi. Opet se okrenem prema Riley, vrteći glavom dok pogledom obuhvaćam njezin pripijeni, sjajni kostim. "Koliko dugo ćeš se igrati maškara?" Ona prekriţi ruke i napući usne. "Koliko god dugo mi se bude htjelo." Primijetivši da joj brada podrhtava, osjećam se kao najveći mrgud na svijetu. "Čuj, ţao mi je", kaţem, uzmem torbu i prebacim je preko ramena, u sebi ţudeći za tim da mi se ţivot stabilizira, da pronaĎe neku ravnoteţu. "Nije ti ţao", ljutito me gleda. "Vidi se da nije."

74 "Riley, stvarno mi je ţao. I, vjeruj mi, ne ţelim se svaĎati." Ona odmahuje glavom i gleda u strop, lupkajući nogom po tepihu. "Ideš?" Krenem prema vratima, ali ona ne odgovara. Pa duboko udahnem i kaţem: "DoĎi, Riley. Znaš da si ne mogu priuštiti da zakasnim. Molim te, odluči se." Ona zatvori oči i odmahne glavom, a kad me opet pogleda, oči su joj crvene. "Ne moram biti ovdje, znaš." Čvrsto uhvatim kvaku. Znam da moram krenuti, ali ne mogu, ne nakon toga što je rekla. "O čemu govoriš?" "O ovome ovdje. O tebi i meni! Našem malom druţenju. Ne moram to raditi." Ţeludac mi se veţe u čvor dok gledam u nju i pogledom je nagovaram neka ne kaţe ništa više, jer ne ţelim čuti. Tako sam se navikla na njezinu prisutnost da uopće nisam razmišljala o mogućnosti da bi ona moţda radije bila negdje drugdje. "Ali... ali mislila sam da voliš biti ovdje", kaţem, a grlo mi se stislo i u glasu mi se čuje panika. "I volim. Ali... moţda ne bih trebala biti tu. Moţda bih trebala biti negdje drugdje. Jesi li ikad razmišljala o tome?" Gleda me pogledom punim tjeskobe i zbunjenosti i jednostavno ne mogu otići, premda sad već kasnim u školu. "Riley... na što točno misliš?" upitam, ţaleći što ne mogu vratiti vrijeme unatrag i početi ovo jutro iznova. "Pa... Ava kaţe..." "Ava?" Oči samo što mi ne iskoče iz duplja. "Aha, znaš, ona vidovnjakinja s tuluma za Noć vještica? Ona koja me moţe vidjeti?" Vrtim glavom i otvaram vrata pa preko ramena kaţem: "Ţao mi je što ti to ja moram reći, ali Ava je laţnjak. Šarlatanka. Prevarantica! Ne slušaj ni riječ koju ti kaţe. Luda je!" Ali Riley samo slegne ramenima, i dalje me gledajući. "Rekla mi je neke jako zanimljive stvari." A u glasu joj je toliko boli i brige. Sve bih dala da to mogu promijeniti. "Slušaj", virim niz hodnik, premda znam da je Sabine već otišla. "Ne ţelim više čuti za Avu. Ako je nakon ovoga što sam ti rekla i dalje ţeliš posjećivati, dobro, ionako te ne mogu spriječiti u tome. Samo zapamti da nas Ava ne poznaje. Da nema prava suditi o nama ili o činjenici da volimo biti zajedno. Ne tiče je se. To je samo naša stvar." Pogledam je i

75 vidim da su joj oči još uvijek raširene, da joj brada i dalje drhti, i srce mi tone u pete. "Sad zaista moram ići. Dolaziš li ili ne?" šapnem. "Ne." Ljutito me gleda. Duboko udahnem, odmahnem glavom i zalupim vrata za sobom. S obzirom na to da je Miles dovoljno pametan da ne čeka uzalud, u školu se vozim sama. I premda je već zvonilo, Damen me čeka naslonjen na svoj auto koji je parkiran na drugom najboljem mjestu, pokraj moga. "Hej", kaţe on, prilazi mi i naginje se za poljubac. Ali ja samo zgrabim torbu i trčim prema ulazu. "Ţao mi je što sam te jučer izgubio. Zvao sam te na mobitel, ali nisi se javljala." On trčkara pokraj mene. Primim hladne ţeljezne rešetke na ulazu i prodrmam ih svom snagom. Nisu se niti pomaknule pa sklopim oči i prislonim čelo na njih, znajući da sam zakasnila, da nema smisla pokušavati. "Jesi li dobila moju poruku?" Puštam rešetke i krenem prema uredu ravnatelja, zamišljajući si grozan trenutak kad ću ući unutra i nadrapati za jučerašnje markiranje i današnje kašnjenje. "Što nije u redu?" upita on, primivši me za ruku i pretvorivši mi utrobu u toplu rastaljenu tekućinu. "Mislio sam da smo se zabavili. Mislio sam da ti je bilo lijepo." Naslonim se na niski zidić od cigle i uzdahnem. Osjećajući se kao da sam od gume, slaba i potpuno bespomoćna. "Ili si se samo pretvarala?" On mi stisne ruku, moleći me pogledom neka se ne ljutim. I baš kad počinjem popuštati, kad sam već gotovo progutala njegov mamac, pustim mu ruku i odmaknem se. Bolno se lecnem pri sjećanju na razgovor s Haven i na njegov nestanak na autocesti koje me udari kao plimni val. "Jesi li znao da je i Drina bila u Disneylandu?" upitam i svjesna sam koliko sitničavo to zvuči. Ali sad kad sam to izrekla, mogu baš i nastaviti. "Postoji li nešto što bih trebala znati? Imaš li mi što reći?" Stisnem usne, pripremajući se na najgore. Ali on me samo pogleda, gleda me ravno u oči i kaţe: "Ne zanima me Drina. Zanimaš me samo ti." Zurim u tlo, ţeleći mu vjerovati. Kad bi to barem bilo tako lako. Ali kad me primi za ruku, shvatim da i jest tako lako, jer sve moje dvojbe odmah nestaju.

76 "Sad bi trebao uslijediti dio kad ti meni kaţeš da i ti osjećaš isto", kaţe on, gledajući me. Oklijevam, a srce mi tako lupa da sam sigurna kako ga čuje. Ali pričekam predugo pa trenutak proĎe, a on me obgrli oko struka i povede me prema ulazu. "U redu je", smiješi mi se. "Samo polako. Nema ţurbe, nemam rok trajanja." Smije se. "Ali daj da te prvo odvedemo u učionicu." "Ali moramo proći kroz ured." Stanem i pogledam ga. "Kapija je zaključana." On zavrti glavom. "Ever, nije zaključana." "Oprosti, ali upravo sam je pokušala otvoriti. Zaključana je", podsjećam ga. I dalje se smiješi. "Hoćeš li mi vjerovati?" Pogledam ga. "A što moţeš izgubiti? Nekoliko koraka? Još nekoliko minuta kašnjenja?" Pogledavam prema uredu pa u njega, a zatim zavrtim glavom i krenem za njim prema kapiji na ulazu u školsko dvorište koja je, ne znam kako, otključana. "Ali vidjela sam! I ti si vidio!" Okrenem se prema njemu, ne shvaćajući kako se to moglo dogoditi. "Čak sam prodrmala rešetke što sam jače mogla i nisu se ni pomaknule!" Ali on me samo poljubi u obraz i gurne me unutra, smijući se, pa kaţe: "Idi. I ne brini, profesor Robins je opet spriječen, a zamjena je sva zbunjena. Sve će biti u redu." "Ti ne ideš?" upitam, a u meni se opet raĎa onaj osjećaj panike i potrebe za njim. Ali on samo slegne ramenima. "Emancipiran sam. Radim što me volja." "Da, ali..." Zastanem, shvaćajući da njegov broj telefona nije jedina stvar koju ne znam. Jedva da ga poznajem. I ne mogu a da se ne zapitam kako je moguće da se uz njega osjećam tako dobro, tako normalnom, kad je sve u vezi s njim tako nenormalno. Ali tek kad sam se bila okrenula, shvatila sam da mi još nije objasnio što se dogodilo sinoć na autocesti. Ali prije nego što ga stignem pitati, već je pokraj mene i drţi me za ruku. "Nazvala me susjeda. Pokvarila mi se prskalica za travu pa je cijelo dvorište bilo poplavljeno. Pokušao sam ti privući pozornost, ali bila si na telefonu pa te nisam htio ometati." Gledam dolje u naše ruke, jedne osunčane, a druge blijede, jedne snaţne, a druge krhke, tako neobičan par.

77 "Idi sad. Vidimo se nakon škole, obećavam." Nasmiješi se i iza uha mi izvuče crveni tulipan. Obično se trudim ne razmišljati previše o starom ţivotu. Pokušavam ne misliti na bivšu kuću, bivše prijatelje, bivšu obitelj, bivšu sebe. I premda sam se već dobro izvjeţbala u bijegu pred tom olujom, u prepoznavanju znakova, peckanja u očima, kratkoće daha, preplavljujućeg osjećaja praznine i očaja, prije nego što me obuzme, ponekad me ipak udari, bez upozorenja, ne dajući mi vremena da se pripremim. Jedino što tada mogu učiniti jest sklupčati se i čekati da proĎe. Što je prilično teško izvedivo usred sata povijesti. Dok profesor Munoz priča o Napoleonu, grlo mi se stisne, ţeludac mi se zgrči, a oči me počinju tako peći da skačem sa stolca i trčim prema vratima, ne obazirući se na profesora koji me poziva neka se smjesta vratim, ignorirajući školske kolege koji mi se posprdno smiju. Skrenem iza ugla, slijepa od suza, boreći se za zrak, a utroba mi je prazna, šuplja školjka koja se urušava u sebe. Kad ugledam Staciju, već je prekasno. Udarim u nju takvom silinom da je pala i poderala si haljinu. "Koga vr..." Zuri u svoje noge na podu i u poderanu haljinu, a onda pogleda mene. "Jebemti, poderala si mi haljinu, frikušo jedna!" Gurne šaku kroz rupu na haljini, pokazujući mi nastalu štetu. I premda mi je ţao što se to dogodilo, nemam joj vremena pomoći. Bol samo što me nije shrvala, a ne mogu dopustiti da me ona vidi u takvom stanju. Pokušavam proći pokraj nje, ali ona me zgrabi za ruku i s mukom se uspravlja na noge, a dodir njezine koţe proţima me takvom mračnom i sumornom energijom da ostanem bez daha. "Tek toliko da znaš, ova je haljina dizajnerska. Što znači da ćeš mi platiti štetu", kaţe ona, tako me čvrsto steţući da se bojim da ću se onesvijestiti. "A, vjeruj mi, to neće biti sve." Vrti glavom i bijesno me gleda. "Bit će ti tako jebeno ţao što si me srušila i što si uopće došla u ovu školu." "Kao Kendra?" kaţem, iznenada pribrano, a stomak mi se smiruje. Njezin stisak malo oslabi, ali ne popušta. "Podmetnula si joj drogu u ormarić. Proterala si je, uništila njen ugled da svi izgube povjerenje u nju, kako bi verovali tebi.˝ kaţem, opisujući prizor koji vidim u glavi. Pušta mi ruku i zakorači unatrag, a lice joj izgubi boju i kaţe: "Tko ti je to rekao? Kad se to dogaĎalo,nisi još bila u ovoj školi.˝ Slegnem ramenima, znajući da je zaista teţak momenat.

78 "O, ima još", kaţem, prilazeći joj, moja osobna oluja je prošla, moja sveproţimajuća bol čudesno je izlečena strahom u njenim očima. "Znam da varaš na testovima, kradeš iz prodavnice odeće tvojih roditelja, igraš s prijateljima fer igru dogod je to u tvom interesu. Znam da snimaš Honorine telefonske pozive i čuvaš njen e-mail poštu i SMS poruke, za slučaj da se ikada okrene protiv tebe. Znam da flertuješ sa njezinim očuhom, što je, usput rečeno, odvratno, ali naţalost ima i gore od toga. Znam sve o gospodinu Barnesu.. Barnumu. Znaš na koga mislim,predavao ti je povijest u prvom srednje. Onome koga si pokušala zavesti. A kd on nije hteo prihvatiti tvoju igru, pokušala si ga ucjenjivati, prijeteći da ćeš reći ravnatelju i njegovoj trudnoj ţeni..." ZgaĎeno vrtim glavom,njeno ponašanje, tako odurno, tako sebično da mi se čini nestvarnim. A ipak, ona stoji preda mnom široko raširenih očiju, drhtavih usana, iznenaĎena što su sve njene prljave tajne otkrivene. I umesto da se osećam loše i krivom što sam pomoću mog dara otkrila grozotu na ovakav način, pogled na ovu odvratnu osobu, sva znojna i trese se, tiranizira me od prvoga dana, obuzeo me osjećaj zadovoljstva veći nego što sam si ikada mogla zamisliti. Mučnina i bol su sad samo sjećanje, pomislih ima još mnogo toga. "Da nastavim?" upitam. "Jer mogu, vjeruj mi, ima još mnogo toga, ali ti to jako dobro znaš, zar ne?« Krenem prema njoj, a ona uzmiče,stvarajući razmak izmeĎu nas. "Što si ti? Nekakva vještica?˝ prošapta, očima prelazeći po hodniku, traţeći pomoć, izlaz, bilo šta da se makne od mene. Smijem se. Ne priznajem, ne poričem, samo ţelim da razmisli dvaput prije nego što se opet okomi na mene. Ali ona naglo zastane i pogleda me u oči pa kaţe: "Ali, kad malo bolje razmislim, to je samo tvoja riječ protiv moje." Usne joj se izvijaju u cerek. "A što misliš kome će vjerovati? Meni, najpopularnijoj curi u trećem srednje? Ili tebi, najvećoj jebenoj frikuši koja je ikad išla u našu školu?" Hm, ima pravo. Opet gurne prst u rupu na haljini, vrti glavom pa kaţe: "Drţi se dalje od mene, frikušo. Jer ako mi se opet pribliţiš, poţalit ćeš, kunem ti se!" Ona zakorači naprijed i udari me u rame, tako jako da nemam nimalo dvojbe da to zaista i misli. Za ručkom, došavši do našeg stola, pokušavam ne buljiti, ali Havenina kosa je ljubičasta, a nisam sigurna bih li to trebala komentirati ili ne.

79 "Ne moraš se praviti da ne vidiš. Grozno je, znam", smije se ona. "Kad smo sinoć završile razgovor, krenula sam si obojiti kosu u onu prekrasnu bakrenu nijansu kakvu ima Drina, ali ispalo je ovako." Ona primi jedan pramen i namršti se. "Izgledam kao patlidţan na štapiću. Ali samo još nekoliko sati, jer nakon škole me Drina vodi u neki poznati salon u L.A.-u, jedan od onih gdje moraš čekati godinu dana da doĎeš na red. Ali uspjela me ugurati u zadnji čas. Časna riječ, ta cura ima veze posvuda, nevjerojatna je." "Gdje je Miles?" upitam, prekinuvši je, jer ne ţelim čuti više ni riječ o nevjerojatnoj Drini i njezinoj sposobnosti da uĎe na mjesta za povlaštene. "Uči tekst. Pučko kazalište postavlja predstavu Lak za kosu, a on se nada glavnoj ulozi." "Zar glavnu ulogu ne glumi cura?" Otvorim kutiju za ručak, a u njoj nalazim pola sendviča, groţĎe, paketić čipsa i još tulipana. Ona slegne ramenima. "Probao me nagovoriti da se i ja prijavim na audiciju, ali to zbilja nije moj stil. I, gdje je visoki crni, tj. tvoj seksi dečko?" upita me, rastvarajući papirnati ubrus koji će joj koristiti kao tanjur za kolač s glazurom od jagoda. Slegnem ramenima, a sine mi da sam ga opet zaboravila pitati za broj telefona ili adresu. "Uţiva u dobrim stranama emancipacije, valjda", kaţem napokon, odmotam sendvič i zagrizem. "Ima li vijesti o Evangeline?" Ona vrti glavom. "Nema, ali gle ovo." Podigne rukav i pokaţe mi unutrašnju stranu zapešća. Gledam obrise male kruţne tetovaţe koja prikazuje zmiju što jede vlastiti rep. I premda još nije dovršena, na trenutak mi se učini da je vidim kako se uvija i miče. Ali čim trepnem, opet je nepomična. "Što je to?" šapnem, i primjećujem da me energija kojom zrači ispunjava tjeskobom i strahom, premda nemam pojma zašto. "To bi trebalo biti iznenaĎenje. Pokazat ću ti kad bude gotova." Smiješi se. "Zapravo, nisam ti uopće smjela reći." Spušta rukav i ogledava se oko sebe. "Obećala sam da neću. Ali previše sam uzbuĎena, a i nisam baš dobra u čuvanju tajni. Pogotovo svojih." Gledam je, pokušavam se ugoditi na njezinu energiju, pronaći neki logični razlog zašto mi je u ţelucu takav kamen, ali ne uspijevam. "Kome si obećala? Što se dogaĎa?" upitam i zamjećujem da joj je aura mutna i ugljenosiva, neravnih i iskrzanih rubova. Ali ona se samo nasmije i pretvara se da zaključava usta. "Zaboravi", kaţe. "Morat ćeš pričekati."

80 OSAMNAESTO POGLAVLJE Vratim se doma iz škole i zateknem Damena kako me čeka na stubama ispred kuće, smiješeći se na onaj način koji razvedruje nebo i briše sve sumnje. "Kako si prošao kraj vratara?" upitam, jer ja ga sigurno nisam pustila unutra. "Šarm i skupi auto svaki put upale." Smije se, otresa prašinu sa straţnjeg dijela tamnih dizajnerskih traperica pa me slijedi unutra. "Kakav ti je bio dan?" Slegnem ramenima, znajući da kršim najosnovnije od svih pravila, nikad ne puštaj neznanca u kuću, premda bi taj neznanac trebao biti moj dečko. "Znaš već, uobičajena rutina", kaţem napokon. "Ona profa na zamjeni zaklela se da se nikad više neće vratiti, profesorica Machado zamolila je mene neka se nikad više ne vratim..." Brzo ga pogledam, a u iskušenju sam da nastavim izmišljati stvari, jer očito je da me ne sluša. Premda kima kao da me sluša, pogled mu je zaokupljen nečim drugim, dalek. Odem prema kuhinji, zavirim u hladnjak i upitam: "A ti? Što si ti radio?" Ponudim mu bocu s vodom, ali on odmahne glavom i nastavi pijuckati svoje crveno piće. "Malo sam se vozio naokolo, surfao, čekao da napokon zvoni za kraj nastave pa da te opet mogu vidjeti." Smiješi mi se. "Mogao si doći u školu i biti na satu pa ne bi morao čekati ni na što", kaţem. "Pokušat ću se sutra sjetiti te opcije." Smije se. Naslonim se na element, vrteći čep boce amo-tamo, nervozna zato što sam sama s njim u velikoj praznoj kući, s toliko neodgovorenih pitanja, a ne znam gdje bih počela. "Hoćeš da odemo van i sjednemo kraj bazena?" kaţem napokon, misleći da će mi moţda svjeţ zrak i otvoreni prostor malo smiriti ţivce. Ali on odmahne glavom i primi me za ruku. "Radije bih da odemo gore u tvoju sobu." "Kako znaš daje moja soba na katu?" upitam, pogledavši ga suţenim očima. Ali on se samo nasmije. "Nisu li sobe uvijek na katu?" Oklijevam, neodlučna bih li trebala dopustiti da se to dogodi ili da smislim neki način da ga pristojno odbijem i izbacim iz kuće. Ali kad mi stisne ruku i kaţe:

81 "Daj, pa ne grizem, časna riječ", osmijeh mu je tako neodoljiv, dodir tako topao i primamljiv da se, dok ga vodim gore, u sebi molim da Riley ne bude u mojoj sobi. Ali baš kad zakoračimo na vrh stubišta, ona istrčava iz dnevne sobe, vičući: "Isuse, tako mi je ţao! Zbilja se ne ţelim svaĎati s... ajoj!" Ušuti i zine, očiju kao dva frizbija dok joj pogled skače s mene na njega i natrag. Ali ja samo nastavljam prema sobi, kao da je nisam vidjela, nadajući se da je dovoljno razumna da se izgubi na neko vrijeme. Dulje vrijeme. "Čini se da si ostavila uključen TV", kaţe Damen, ulazeći u sobu, dok ja ljutito gledam Riley koja trčkara uz njega, odmjeravajući ga od glave do pete pa mi pokazujući palac gore na obje ruke. I premda je pogledom molim neka ode, ona se baci na kauč i stavlja stopala njemu u krilo. Odtutnjim u kupaonicu, bijesna na nju zato što me nije poslušala, što je ostala i nije otišla, znajući da je samo pitanje vremena prije nego što napravi nešto ludo što neću moći objasniti. Svučem majicu i upustim se u svakodnevnu rutinu: jednom rukom perem zube, drugom nanosim dezodorans, pa ispljunem pastu u umivaonik samo trenutak prije nego što ću navući čistu bijelu majicu. Raspustim rep, namaţem usne balzamom, štrcnem malo parfema i poţurim se kroz vrata, ali Riley je još tu, naviruje mu se u uši. "Daj da ti pokaţem balkon, pogled je divan", kaţem, ţeleći ga što prije maknuti od Riley. Ali on odmahne glavom i kaţe: "Poslije", pa potapše jastuk pokraj sebe, dok Riley poskakuje od sreće i ciči. Gledam ga kako nevino sjedi, nesvjestan, misleći da je na kauču sam, a zapravo je taj lagani ubod u uho, taj svrbeţ na koljenu, taj osjećaj hladnoće na vratu djelo moje pokojne mlaĎe sestre. "Ostavila sam bocu s vodom u kupaonici", kaţem, naglašeno gledajući u Riley i okrenuvši se prema kupaonici, razmišljajući o tome da joj se crno piše ako ne krene za mnom. Ali Damen ustane i kaţe: "Dopusti meni." Gledam kako hoda izmeĎu kauča i stola tako da vidljivo izbjegava Rileyne noge. Ona zine i pogleda me, ja pogledam nju, a već u sljedećem trenutku više je nema. "Evo je", kaţe Damen i dobaci mi bocu, krećući se slobodno kroz prostor kroz koji je maloprije tako paţljivo manevrirao. Shvativši da zurim u njega, nasmiješi se i upita: "Što?"

82 Ali samo odmahnem glavom i zagledam se u TV, govoreći si da je to bila čista slučajnost. Nije moguće da ju je vidio. "Hoćeš li mi, molim te, objasniti kako to radiš?" Sjedimo vani, zavaljeni u naslonjač, nakon što smo slistili skoro cijelu pizzu. Zapravo, većinu sam pojela ja, jer Damen jede više kao supermodel nego kao tipični dečko. Nabada hranu vilicom, miče je po tanjuru, malo gricne. Zapravo, najviše je pijuckao svoje piće. "Kako radim što?" upita me, lagano me obgrlivši rukama i naslonivši mi bradu na rame. "Sve! Ozbiljno. Nikad ne pišeš zadaću, a znaš sve odgovore, uzmeš kist i zamočiš ga u boju i, eto ga, naslikaš reprodukciju Picassove slike koja je bolja od izvornika. Jesi li barem loš u sportu? Nespretan ili tako nešto? No, reci mi!" On uzdahne. "Pa, nikad nisam bio dobar u košarci", kaţe on, dotaknuvši mi usnama uho. "Ali izvrsno igram nogomet i prilično dobro surfam pa makar to i sam kaţem." "Onda mora da je glazba. Nemaš sluha?" "Donesi mi gitaru i odsvirat ću ti nešto. Posluţit će i klavir, violina ili saksofon." "A u čemu si onda loš? Daj, pa svi imamo nešto što nam nikako ne ide. Reci mi svoju slabu točku." "Zašto te to zanima?" upita me, privlačeći me bliţe. "Zašto ţeliš pokvariti savršenu iluziju koju imaš o meni?" "Zato što se mrzim osjećati tako blijedom i malom u usporedbi s tobom. Ozbiljno, tako sam prosječna u tako mnogo stvari pa samo ţelim znati da postoji nešto u čemu i ti nisi dobar. Daj, reci, osjećat ću se bolje." "Nisi prosječna", kaţe on, lica zarivena u moju kosu i preozbiljna glasa. Ali odbijam odustati. Trebam nešto, nešto što će ga učiniti ljudskijim, barem malo. "Samo jednu stvar, molim te? Pa makar morao slagati. Iz dobrotvornih razloga, za moje samopouzdanje." Pokušam se okrenuti da ga vidim, ali stišće me još čvršće, ljubeći mi vrh uha dok šapće: "Zaista ţeliš znati?" Kimam glavom, a srce mi divlje tuče, kroz ţile kao da mi teče struja. "Nisam dobar u ljubavi." Zurim u ognjište, pitajući se što mu to znači. I premda sam ozbiljno htjela da mi odgovori, ne znači da sam htjela da mi odgovori tako ozbiljno.

83 "Hm, a da to malo pojasniš?" upitam, nervozno se nasmijavši, a nisam sigurna ţelim li čuti odgovor. Bojim se da bi mogao imati veze s Drinom, a radije bih izbjegla tu temu. Pritisne svoje tijelo uz moje, a diše polako i duboko. I tako ostane toliko dugo da se već počinjem pitati hoće li ikad više progovoriti. A onda napokon kaţe: "Uvijek to na kraju završi tako da nekoga razočaram." Slegne ramenima, odbijajući nastaviti. "Ali imaš tek sedamnaest godina." Izvučem mu se iz zagrljaja i pogledam ga. On opet slegne ramenima. "Koliko si onda osoba mogao razočarati?" Umjesto da mi odgovori, on me opet okrene i pritisne usne na moje uho, šapćući: "Hajdemo na kupanje." Damen u autu ima kupaće gaćice, još jedan dokaz toga da je savršen. "Hej, ovo je Kalifornija, nikad ne znaš kad će ti trebati", kaţe, stojeći na rubu bazena i smiješeći mi se. "Imam i ronilačko odijelo u prtljaţniku. Da ga donesem?" "Na to ti ne mogu odgovoriti", kaţem, hodajući dubljim dijelom bazena, a posvuda oko mene uzdiţe se para. "Morat ćeš sam prosuditi." Primiče se samom rubu i pretvara se da umače noţni palac u vodu. "Nema isprobavanja, samo uĎi", prekorim ga. "Smijem li skočiti?" "Kao bomba, na trbuh, kako god hoćeš." Smijem se, gledajući kako izvodi prekrasan skok prije nego stoje izronio blizu mene. "Savršeno", kaţe, a kosa mu je zalizana unatrag, koţa mokra i blistava, sitne kapljice drţe mu se za trepavice. I baš kad pomislim da će me poljubiti, on opet zaroni i otpliva dalje. Pa duboko udahnem, progutam ponos i krenem za njim. "Mnogo bolje", kaţe on, grleći me. "Bojiš se dubokog?" Smiješim se, a prsti mi jedva dodiruju dno. "Mislio sam na tvoj izgled. Trebala bi se češće ovako odijevati." Pogledam dolje na svoje bijelo tijelo u bijelom bikiniju i trudim se ne biti pretjerano nesigurna u sebe pokraj njegova savršeno graĎenog, osunčanog tijela. "Definitivno je velik napredak u odnosu na majice s kapuljačom i traperice." Smije se. Stisnem usne, ne znajući što bih rekla na to. "Ali pretpostavljam da moraš tako, zar ne?"

84 Pogledom mu pretraţujem lice. Nešto u načinu na koji je to rekao navodi me na pomisao da moţda stvarno zna zašto se odijevam tako kako se odijevam. Smiješi se. "Očigledno, to ti je obrana od Stacijina i Honorina gnjeva. Baš i ne vole konkurenciju." Zatakne mi kosu iza uha i pomiluje mi obraz. "Zar se natječemo?" upitam, prisjećajući se koketiranja, ruţinih pupoljaka, moje današnje svaĎe sa Stacijom u školi i njezine prijetnje, za koju ne sumnjam da će se ostvariti. Gledajući njega kako gleda mene, tako dugo da mi se već raspoloţenje promijenilo pa se odmičem od njega. "Ever, nikad se ni s kim nisi natjecala", kaţe, slijedeći me. Ali zaronim i otplivam prema rubu pa se izvučem van, znajući da moram biti brza ako ţelim reći to što imam reći, jer onog trena kad mi se pribliţi, riječi će ispariti. "Kako mogu išta znati kad je s tobom sve uvijek igra toplo-hladno?" kaţem, ruke mi se tresu, glas mi podrhtava, a ja bih najradije da mogu stati i vratiti se u onu lijepu romantičnu večer koju smo imali. Ali znam da treba ovo izreći, ma kakve to posljedice imalo. "U jednom trenutku gledaš me na, taj svoj način, a u drugom već plaziš po Staciji." Stisnem usne i čekam da mi odgovori, gledajući ga kako izlazi iz bazena i hoda prema meni, tako prekrasan, mokar i blistave koţe. Jedva dišem. "Ever, ja..." Sklopi oči i uzdahne. Opet ih otvori pa zakorači još jedan korak prema meni. "Nikad mi nije bila namjera povrijediti te. Zaista. Nikad." Obgrli me rukom i pokušava me okrenuti prema sebi. Napokon popuštam, a on me pogleda u oči i kaţe: "Nikad te nisam htio povrijediti. Ţao mi je ako se osjećaš kao da sam se poigravao tvojim osjećajima. Rekao sam ti da nisam dobar u ovome." Smiješi se, zariva prste u moju mokru kosu pa iz nje vadi crveni tulipan. Zurim u njega, obuhvaćajući pogledom njegova snaţna ramena, lijepo oblikovana prsa, izraţene trbušne mišiće i gole ruke. Nema rukava u kojima ga je mogao skrivati. Samo to veličanstveno polugolo tijelo, mokre kupaće bokserice i taj glupi, crveni tulipan u ruci. "Kako to izvodiš?" upitam, zadrţavajući dah, jer vraški dobro znam da nije izišao iz mog uha. "Što?" Smiješi se, obuhvaća me oko struka, privlači me bliţe. "To s tulipanima, pupoljcima, svime", šapnem, pokušavajući ignorirati dodir njegovih ruku na mojoj koţi i činjenicu da me od njega proţima toplina, pospanost, gotovo vrtoglavica. "Čarolija", kaţe on i smiješi se. Odmaknem se i posegnem za ručnikom, čvrsto ga omotavši oko sebe.

85 "Zašto nikad ne moţeš biti ozbiljan?" kaţem, pitajući se u što sam se uvalila i imam li još uvijek vremena za povlačenje. "I jesam ozbiljan", promrmlja on, navlačeći majicu. Uzima ključeve od auta, dok ja drhturim u hladnom, vlaţnom ručniku, bez riječi gledajući kako kreće prema izlazu iz dvorišta. Mahne mi preko ramena i dovikne: "Sabine je doma", a onda nestane u noći. DEVETNAESTO POGLAVLJE Sljedećeg jutra ulazim na parkiralište, ali Damena nema. Izišavši iz auta, prebacim torbu preko ramena i krenem prema učionici, bodreći se u mislima i pripremajući se za najgore. No, u trenutku kad stojim pred učionicom, potpuno sam nepokretna. Glupo zurim u zelena vrata i nisam ih u stanju otvoriti. S obzirom na to da moje vidovnjačke sposobnosti ispare kad god se radi o Damenu, jedino što vidim jest noćna mora koju si posloţim u glavi. Ona u kojoj Damen sjedi na rubu Stacijine klupe, smijući se i koketirajući s njom, vadeći bijele ruţine pupoljke iz raznih mjesta, dok ja pognute glave idem prema svojoj klupi. A topli, slatki treptaj njegova pogleda samo preleti preko mene, dok mi on okreće leĎa da bi se mogao usredotočiti na nju. I jednostavno ne mogu ući. Zaista to ne mogu podnijeti. Jer, premda je Stacia okrutna, zla, grozna i sadist, slučajno je okrutna, zla, grozna i sadist na jedan vrlo otvoren način. Ništa ne taji, ništa ne skriva, njezina zloća izloţena je svima na uvid. Dok sam ja njena potpuna suprotnost: paranoična, tajnovita, skrivam se iza sunčanih naočala i kapuljače, i teglim teret tako teţak da ništa u vezi sa mnom nije jednostavno. Opet poseţem za kvakom, koreći se u mislima: Ovo je smiješno! Što ćeš sad, ispisati se iz škole? Imaš još godinu i pol do kraja, zato stisni zube i daj već jednom uĎi! Ali ruka mi se počinje tresti, odbija poslušnost, i baš kad se spremam pobjeći, iza leĎa mi se pojavi neki klinac, pročisti grlo i upita: "Uh, hoćeš li otvoriti vrata?" A u glavi dovršava rečenicu s: Jebena čudakinjo! Duboko udahnem, otvorim vrata i kliznem unutra. Osjećajući se još gore no što sam mogla zamisliti, jer Damena nema. * * * Čim uĎem u kantinu pogledom pretraţujem sve stolove, traţeći Damena, ali nema ga pa krenem prema našem uobičajenom stolu, stigavši u istom trenutku kad i Haven.

86 "Šesti dan, a Evangeline ni traga", kaţe ona, spusti kutiju s kolačima na stol pa sjedne nasuprot meni. "Jesi li se malo raspitala po grupi za potporu?" Miles sjeda pokraj mene i odčepljuje svoju vitaminiziranu vodu. Haven zakoluta očima. "Miles, sve te grupe su anonimne" I Miles zakoluta očima. "Mislio sam na njezinu mentoricu." "Nisu mentori nego sponzori. Ali da, ni ona mi ne moţe pomoći, ništa ne zna. Doduše, Drina kaţe da pretjerujem, da od buhe radim slona." "Još uvijek je ovdje?" Miles je gleda suţenim očima. Pogled mi leti izmeĎu njega i nje, čekam nastavak, jer nešto me u Milesovu glasu uzbunilo. Budući da mi je sve što je vezano za Damena ili Drinu vidovnjački nedostupno, Havenin me odgovor zanima koliko i njega. "Da, Miles, sad ţivi ovdje. Zašto? Je li to problem?" Gleda ga stisnutim očima. Miles slegne ramenima i otpije gutljaj. "Nije problem." Premda njegove misli kaţu nešto drugo, a njegova inače ţuta aura postaje tamna i neprozirna dok on pokušava odlučiti bi li rekao to što ţeli reći ili ne. "Samo što..." počinje. "Što?" Ona ga i dalje gleda stisnutim očima, a usne su joj stisnute. "Pa..." Zurim u njega, misleći: No, Miles, reci! Drina je bahata, grozna, loš utjecaj, čista nevolja. Nisi jedini koji to vidiš. I ja to vidim. Zato joj reci, reci da je Drina najgora! On oklijeva, riječi mu se oblikuju na jeziku, a ja zadrţavam dah u iščekivanju njihova izlaska. A onda on duboko izdahne, zavrti glavom i kaţe: "Nema veze." Pogledavam Haven, vidim njezino ljutito lice, razbuktalu auru čiji rubovi iskre i kovitlaju se, što sve najavljuje veliko pucanje filma za samo tri-dva-jedan... "Oprosti, Miles, ali ne moţe tako. Ako imaš nešto reći, onda to i reci." Bijesno ga gleda, zaboravivši na svoj kolač, i lupka prstima po plastičnom stolu. Kad joj nije odgovorio, ona nastavlja. "Ma, baš me briga, Miles. A ovo ide i tebe, Ever. To što ništa ne govoriš, ne znači da si išta manje kriva." Miles pogleda u mene, podignutih obrva i raširenih očiju, a ja znam da bih sad trebala nešto reći, učiniti nešto, napraviti predstavu od toga i upitati je za što sam sad ja kriva. Ali zapravo već znam. Kriva sam zato što ne volim Drinu. Što joj ne vjerujem. Što u njoj naslućujem nešto sumnjivo, čak zlo. I što se ne trudim dovoljno da prikrijem te svoje osjećaje.

87 Ona zavrti glavom i zakoluta očima, a tako je uzrujana da gotovo ispljune riječi: "Uopće je ne poznajete! Nemate je pravo osuĎivati! Tek toliko da znate, meni se baš sviĎa. A za to kratko vrijeme koliko je poznajem, bila mi je bolja frendica nego ijedno od vas dvoje!" "Nije istina!" vikne Miles, bijesno je gledajući. "E, sad stvarno ser..." "Oprosti, Miles, ali je istina. Vas dvoje me podnosite, povlaĎujete mi, ali me ne razumijete onako kako me ona razumije. Drina i ja volimo iste stvari, zanimaju nas iste stvari. Ona me ne ţeli potajno promijeniti, kao što to vas dvoje ţelite. Njoj se sviĎam ovakva kakva jesam." "Aha, jesi li zato promijenila cijeli izgled? Jer te ona prihvaća onakvu kakva jesi?" Gledam kako Haven sklapa oči i duboko udiše, a onda pogleda Milesa i ustane sa stolca, prikuplja svoje stvari i kaţe: "Baš me briga, Miles. Baš me briga što oboje mislite." "A sad, dame i gospodo, slijedi veliki dramatični odlazak!" mršti se Miles. "Šališ se, zar ne? Samo sam pitao je li još uvijek ovdje! To je sve! A ti radiš drame. Isuse, daj sjedni i smiri se, okej?" Ona odmahne glavom i primi se za stol, otkrivši malu zamršenu tetovaţu na zapešću, sad završenu, ali još uvijek crvenu i upaljenu. "A što je ovo?" upitam, promatrajući crteţ zmije koja jede vlastiti rep. Znam da to ima neki naziv, da je to neko mitsko biće, ali ne mogu se sjetiti koje. "Ouroboros." Kad je protrljala tetovaţu, kunem se da sam vidjela kako zmija paluca jezikom. "Što to znači?" "To je prastari alkemičarski simbol vječnog ţivota, procesa stvaranja nakon razaranja, ţivota koji nastaje iz smrti, besmrtnosti, tako nečega", kaţe Miles. Haven i ja zurimo u njega, ali on samo slegne ramenima. "Načitan sam, pa što?" Pogledam Haven i kaţem: "Izgleda inficirano. Moţda bi ti to netko trebao pogledati." Ali čim su mi te riječi izišle iz usta, znam da to nisam trebala reći, jer ona brzo cimne rukav i pokrije tetovaţu, a aura joj opet iskri i ţari. "Moja je tetovaţa dobro. I ja sam dobro. A ako smijem primijetiti, ni jedno od vas dvoje ne uzrujava se zbog Damena, koji, usput rečeno, više uopće ne dolazi u školu. Što je s njim?"

88 Miles spušta pogled na svoj Sidekick, a ja samo slegnem ramenima. Jer u neku ruku ima pravo. Haven zavrti glavom, zgrabi svoju kutiju s kolačima i ljutito ode. "Što se upravo dogodilo?" upita Miles, gledajući je kako vijuga kroz labirint stolova, silno se ţureći... nikamo. Ja samo slegnem ramenima, ne uspijevajući iz glave otresti sliku zmije na njezinom zapešću, i toga kako je okrenula glavu, usredotočila svoje sitne oči i pogledala ravno u mene. Istog trena kad sam skrenula na prilaz svojoj kući, ugledam Damena naslonjenog na svoj auto. Smiješi se. "Kako je bilo u školi?" upita, prilazeći da mi otvori vrata. Slegnem ramenima i posegnem za knjigama. "Aha, znači još se ljutiš", kaţe on, slijedeći me prema vratima. I premda me ne dodiruje, osjećam toplinu koju isijava. "Ne ljutim se", promrmljam, otvorivši vrata i bacivši torbu na pod. "Pa, sad mi je laknulo. Jer sam rezervirao stol za dvoje, a ako se ne ljutiš na mene, valjda ćeš mi se pridruţiti." Pogledam ga, pasem oči na njegovim tamnim trapericama, čizmama i mekanom crnom puloveru koji moţe biti samo od kašmira, i pitam se što sad sprema. Skine mi naočale i slušalice, spusti ih na stolić u hodniku. "Vjeruj mi, zaista ti ne trebaju sva ta obrambena sredstva", kaţe, skine mi kapuljaču, primi me ispod ruke i povede me van do svog auta. "Kamo idemo?" upitam, sjedajući na mjesto suvozača, poslušna, beskičmena, uvijek tako spremna sloţiti se sa svim što kaţe. "Imam zadaće i gomilu gradiva za nadoknaditi." Ali on samo odmahne glavom i ulazi u auto. "Opusti se. Stigneš sve to i poslije. Obećavam ti." "Koliko poslije?" gledam postrance u njega, pitajući se hoću li se ikada naviknuti na tu nevjerojatnu tamnu ljepotu, na toplinu njegova pogleda i sposobnost da me nagovori na otprilike sve. Smiješi mi se i uključi motor, bez ključa. "Prije nego što sat otkuca ponoć, časna riječ. Veţi se, idemo se provozati." Damen vozi brzo. Zaista brzo. Kad je stao na parkiralištu i predao ključeve dečku koji parkira aute, čini mi se da je prošlo tek nekoliko minuta. "Gdje smo?" upitam, gledajući zelene zgrade i znak na kojem piše: ISTOČNI ULAZ. "Istočni ulaz u što?" "Pa, ovo bi trebalo sve objasniti." Smije se i privuče me k sebi baš kad pokraj nas prokaskaju četiri znojna rasna konja blistave dlake sa svojim

89 timariteljima, a za njima dţokej u ruţičasto-zelenom kaputiću, tankim bijelim hlačama i blatnjavim crnim čizmama. "Hipodrom?" zinem. Baš kao i prošli put s Disneylandom, ovo je posljednje mjesto koje sam očekivala. "Ali ne bilo koji hipodrom. Ovo je Santa Anita", kima on. "Jedno od ljepših trkališta. DoĎi sad, imamo rezervaciju za 3.15 u Front Runneru." "Gdje?" upitam, ne mičući se s mjesta. "Opusti se, to je samo restoran." Smije se. "DoĎi, ne ţelim propustiti početak." "Zar to nije protuzakonito?" kaţem. Svjesna da zvučim kao najveća čistunka, ali svejedno, sve u vezi s njim tako je bezakonito, tako nesmotreno i... nasumično. "Protuzakonito je jesti?" Smiješi se, ali vidim da mu je strpljenje pri kraju. Odmahnem glavom. "KlaĎenje, kockanje, što već, znaš." Ali on se samo nasmije i odmahne glavom. "Ovo su konjske utrke, Ever, ne borba pijetlova. DoĎi." Stisne mi ruku i povede me prema dizalima. "Ali ne moramo li imati navršenu dvadeset jednu?" "Osamnaest", promrmlja on, ulazi u dizalo i pritišće pet. "Točno. A ja imam šesnaest i pol." On odmahne glavom pa se nagne da bi me poljubio. "Pravila uvijek treba zaobići, ako već ne i prekršiti. To je jedini način da se čovjek zabavi. DoĎi sad", kaţe i povede me niz hodnik u veliku prostoriju ukrašenu u raznim nijansama zelene, pa zastane ispred prednjeg podija i pozdravi se sa šefom sale kao sa starim prijateljem. "Ah, gospodine Auguste, tako je lijepo vidjeti vas! Vaš je stol spreman, poĎite za mnom." Damen kimne i primi me za ruku, vodeći me kroz dvoranu pokraj parova, umirovljenika, samaca, skupina ţena, jednog oca i njegova mlaĎahnog sina. Krcato je, nigdje praznog mjesta. Napokon stanemo kraj stola točno nasuprot cilju, s prekrasnim pogledom na trkaću stazu i zelena brda iza nje. "Tony će primiti vašu narudţbu. Da vam donesem šampanjac?" Damen me pogleda pa odmahne glavom. Lice mu se malo zacrvenjelo dok je odgovarao: "Ne danas." "U redu. Pet minuta do početka utrke."

90 "Šampanjac?" šapnem, podigavši obrve, ali on samo slegne ramenima i rasklapa program utrke. "Što misliš o Španjolskoj Mušici?" Gleda me. Pa dodaje, smijući se: "O konju tog imena, ne o afrodizijaku." Ali prezauzeta sam ogledavanjem oko sebe da bih odgovorila, teško mi je sve to pojmiti. Jer dvorana ne samo da je golema nego je i dupkom puna, usred tjedna i usred bijela dana. Svi ti ljudi zbrisali su odnekud i došli se ovamo kladiti. To je cijeli jedan novi svijet za čije postojanje nisam znala. Pa se zapitam je li to mjesto gdje on provodi sve svoje slobodno vrijeme. "I, što kaţeš? Hoćeš li se kladiti?" Brzo me pogleda, a onda nastavi nešto biljeţiti kemijskom. Vrtim glavom. "Ne bih znala otkud početi." "Pa, mogao bih ti ispričati sve o izgledima, postocima, statistikama i podrijetlu. Ali s obzirom na to da smo kratki s vremenom, zašto jednostavno ne pogledaš popis pa mi reci što osjećaš, koja te imena privlače. To obično pali kod mene." Smiješi mi se. Dobaci mi popis trkača, a ja ga prijeĎem pogledom, iznenaĎena što mi tri imena odmah iskoče sa stranice, u poretku jedan-dva-tri. "Moţe ovako? Španjolska Mušica kao pobjednik, Acapulco Lucy druga, a Buddhin sin treći", kaţem. Nemam pojma kako sam došla do njih, ali prilično sam sigurna u svoj izbor imena. "Lucy u prva tri, Buddha završava", promrmlja on i zapisuje. "A koliko bi htjela staviti na to? Minimalni ulog je dva, ali moţemo ići i na više." "Dva je dovoljno", kaţem, iznenada poljuljanog samopouzdanja i nespremna isprazniti novčanik na osnovi hira. "Sigurna si?" upita me, doimajući se razočaranim. Kimam. "Pa... mislim da si dobro odabrala pa ću staviti pet. Ne, neka bude deset." "Nemoj deset", kaţem, stisnuvši usne. "Mislim, ne znam zašto sam odabrala baš njih." "Čini se da ćemo uskoro saznati", kaţe, ustajući, a ja poseţem za novčanikom. Ali on samo odmahne rukom. "Vratit ćeš mi kad podigneš dobitak. Idem uplatiti. Ako doĎe konobar, naruči što god ţeliš." "A što da naručim za tebe?" doviknem, ali on se kretao tako brzo da me nije čuo. Kad se vratio, konji su već na ulazu na stazu, a uskoro se začuje startni pištolj i oni izlete kao munje. Isprva izgledaju kao blistave tamne mrlje u pokretu, ali kad skrenu u zavoj prema cilju, skočim sa stolca, promatrajući

91 kako se moja tri odabrana grla poslaguju u poloţaj, a onda skačem i vičem i vrištim od veselja jer svi su prešli cilj točno u mom savršenom poretku prvidrugi-treći. "Isuseboţe, pobijedili smo! Dobili smo!" kaţem, smiješeći se, a Damen se naginje da me poljubi. "Je li uvijek tako uzbudljivo?" Bacam pogled dolje na stazu, gledajući kako Španjolska Mušica kaska pobjednički krug kako mu stavljaju cvjetni vijenac, pripremajući ga za fotografiranje. "Gotovo uvijek", kima Damen. "Premda nema boljega od te prve velike zarade, to je uvijek vrhunac." "Pa, nisam baš sigurna koliko će velika biti ta zarada", kaţem, ţaleći što nisam imala više povjerenja u vlastite sposobnosti, ili barem dovoljno da uloţim više. On se mršti. "Pa, s obzirom na to da si uloţila samo dva, bojim se da ćeš dobiti samo oko osam." "Osam dolara?" Suzim oči, prilično razočarana. "Osam stotina dolara", smije se on. "Ili, točnije, osamsto osamdeset dolara i šezdeset centa. Imaš tricu, odnosno pogodila si poredak prva tri." "I sve to za samo dva dolara?" upitam, a sad mi je jasno zašto on ovdje već ima svoj stol. On kima glavom. "A ti? Koliko si ti dobio?" upitam. "Jesi li se kladio na ista tri kao i ja?" Smiješi se. "Izgubio sam. Prilično. Bio sam malo pohlepan pa sam se kladio na prva četiri, ali dodao sam jednog konjića koji nije završio utrku. Ali ne brini, planiram nadoknaditi gubitak već u sljedećoj utrci." I jest. I te kako! Jer kad smo nakon osme utrke krenuli podići dobitke, ja sam dobila ukupno tisuću šesto četrdeset pet dolara i osamdeset centa, dok je Damen dobio znatno više, jer imao je superpeticu, što znači da je pogodio točan poredak prvih pet konja. S obzirom na to da je bio jedini u posljednjih nekoliko dana, dobio je petsto trideset šest tisuća dolara i četrdeset jedan cent, sve to na uloţenih deset dolara. "I, kako ti se sviĎaju utrke?" upita me, drţeći me pod ruku i vodeći me van. "Sad mi je jasno zašto ti se baš i ne dolazi u školu. Teško da se moţe mjeriti s ovim." Smijem se, još uvijek ushićena dobitkom, razmišljajući o tome kako sam napokon našla unosan način primjene svog dara. "DoĎi, ţelim ti kupiti nešto, da proslavim veliki dobitak", kaţe on i vodi me prema trgovini. "Ne, ne moraš..." počinjem. Ali on mi stisne ruku, a usne su mu na mom uhu dok mi šapće:

92 "Inzistiram. Osim toga, mislim da si to mogu priuštiti. Ali pod jednim uvjetom." Pogledam ga. "Ne dolaze u obzir majice s kapuljačom." Smije se. "Ali sve drugo moţe. Samo reci što ţeliš." Nakon malo šale i ustrajanja na tome da ţelim dţokejsku kapu, plastičnog konjića i golemu brončanu potkovu da je objesim na zid u sobi, dogovorimo se da ću uzeti srebrnu narukvicu s kristalima. Ali tek nakon što sam se uvjerila da su zaista kristali, a ne dijamanti, jer to bi bilo previše, bez obzira na to koliko je dobio. "Ovako nećeš zaboraviti današnji dan, ma što da se dogodi", kaţe on, zakopčavši mi narukvicu oko zapešća dok čekamo da nam dovezu auto. "Kako bih mogla zaboraviti?" upitam, gledajući prvo svoju ruku pa njega. Ali on samo slegne ramenima dok ulazi u auto pokraj mene, a u pogledu mu vidim nešto tako tuţno, tako bolno, da se nadam da će to biti jedino što ću ipak zaboraviti. Naţalost, voţnja kući čini mi se još kraćom. Kad se zaustavio na prilazu mojoj kući, shvaćam koliko ne ţelim da ovaj dan završi. "Vidi ti to", kaţe, pokazujući na sat na upravljačkoj ploči. "Još nije ponoć, baš kao što sam obećao." Kad se nagnuo da me poljubiti, uzvratim mu poljubac s toliko ţara da sam ga praktički povukla na svoje sjedalo. "Smijem li ući?" šapne on, a njegove me usne dovode u iskušenje dok si utiru put niz moje uho, vrat pa uzduţ ključne kosti. IznenaĎujem samu sebe odgurnuvši ga i odmahujući glavom. Ne samo zato što je Sabine doma, a mene čeka zadaća, nego i zato što je već vrijeme da pokaţem kičmu, prestanem mu popuštati tako lako. "Vidimo se u školi", kaţem, izlazeći iz njegova auta prije nego što me navede da se predomislim. "Sjećaš se škole? One u koju si nekoć išao?" On skreće pogled i uzdahne. "Nemoj mi reći da ćeš opet markirati?" "Škola je tako vraški dosadna. Ne znam kako izdrţiš." "Ne znaš kako ja izdrţim?" Zavrtim glavom i pogledam prema prozoru, gdje Sabine viri kroz rolete pa se brzo odmakne. Ponovno se okrećem prema Damenu i kaţem: "Pa, izdrţim na isti način kako si ti izdrţavao. Znaš ono: ustaneš, obučeš se i jednostavno odeš. A ponekad, ako paziš na satu, moţda nešto i naučiš." Ali čim sam to rekla, znala sam da je laţ. Jer, zapravo, cijele godine ništa nisam naučila. Mislim, teško je išta naučiti kad praktički sve znaš unaprijed. Ali to mu ne kaţem. "Mora postojati neki bolji način", zastenje on i pogleda me molećivim pogledom široko raširenih očiju.

93 "Pa, markiranje i izbacivanje iz škole nisu bolji način. Ne ako ţeliš poslije na faks, ne ako ţeliš u ţivotu nešto postići." Još laţi. Jer uz još nekoliko dana na hipodromu poput današnjega, čovjek bi mogao sasvim dobro ţivjeti. I bolje nego dobro. Ali on se samo nasmije. "Dobro. Igrat ćemo po tvojim pravilima. Zasad. Vidimo se sutra, Ever." Još nisam ni ušla kroz vrata, a njega već nema. DVADESETO POGLAVLJE Sljedećeg jutra, dok se spremam u školu, Riley sjedi na mojoj komodi odjevena kao Wonder Woman i kao iz rukava sipa tajne o slavnim osobama. Kad joj je dosadilo pratiti svakodnevne doţivljaje naših nekadašnjih susjeda i prijatelja, preusmjerila je pozornost na Hollywood, pa sad od nje saznajem više nego što se moţe pročitati u jeftinim tabloidima. "Ideš!" zinem. "Ne mogu vjerovati! Miles će flipnuti kad to čuje!" "Nemaš pojma što se tamo dogaĎa", ona vrti glavom, crne kovrče joj poskakuju, a izgleda izmučeno, umorno od svijeta, kao netko tko je vidio previše, pa i više od toga. "Ništa nije tako kao što se čini. Ozbiljno, sve je to jedna velika iluzija, jednako laţna kao i filmovi koje snimaju. Vjeruj mi, njihovi sluţbenici za odnose s javnošću rade k'o robovi da bi sve njihove prljave male tajne odrţali, u tajnosti." "Koga si još uhodila?" upitam, jer rado bih čula još koji trač. I čudim se kako meni nikad nije palo na pamet ugoditi se na njihovu energiju kad ih gledam na TV-u ili dok listam neki časopis. "A što je s..." Upravo se spremam upitati jesu li glasine o mojoj omiljenoj glumici istinite, kad u sobu poviri Sabine i kaţe: "Što je s čim?" Pogledam Riley, koja se valja od smijeha pa pročistim grlo i kaţem: "Ma ništa. Nisam ništa rekla." Sabine me čudno pogleda, a Riley vrti glavom i kaţe: "Ta ti je dobra, Ever. Bila si stvarno uvjerljiva." "Jesi li nešto trebala?" upitam, okrenuvši leĎa Riley i usredotočujući se na stvarni razlog Sabineina dolaska, pozvana je na vikend izvan grada, a nije sigurna kako bi mi to rekla. UĎe u moju sobu, drţeći se previše ravno, tako da joj je korak ukočen, pa duboko udahne i sjedne na rub mog kreveta. Dok razmišlja kako da se izrazi, prstima nervozno čupka končiće koji vire iz mog plavog pamučnog popluna. "Jeff me pozvao da zajedno provedemo vikend izvan grada." Obrve

94 joj se pribliţe jedna drugoj. "Ali mislila sam prvo porazgovarati o tome s tobom." "Tko je Jeff?" upitam, stavljajući naušnice i okrenuvši se prema njoj. Jer premda već znam, svejedno mi se čini da bih trebala pitati. "Upoznala si ga na tulumu. Došao je kao Frankenstein." Pogledava me, a nad misli joj se nadvio oblak osjećaja krivnje, pita se je li nemarna skrbnica, loš uzor. No, te misli ne utječu joj na auru, koja je još uvijek ţarko sretno ruţičasta. Guram knjige u torbu, da dobijem na vremenu dok odlučujem što učiniti. S jedne strane, Jeff nije tip kakav ona misli da je. Ni pribliţno. Premda mu se, ako je suditi po onome što vidim, ona zaista sviĎa i nema nikakve loše namjere. A već je dugo nisam vidjela tako sretnu pa nemam srca reći joj. Osim toga, kako bih i mogla? Ahm, oprosti, ali taj Jeff, gospodin Investicijski Bankar? Uopće nije čovjek za kakvoga se izdaje. Zapravo, još uvijek živi s mamom! Ne pitaj kako to znam, samo mi vjeruj da znam. Ne. A-a. Ne mogu. Osim toga, veze se uvijek nekako srede same od sebe, kad doĎe vrijeme za to. Uostalom, imam dovoljno problema u vlastitoj vezi. Hoću reći, sad kad su se stvari s Damenom počele malo stabilizirati, kad smo se počeli zbliţavati i kad sam se počela osjećati kao da smo par, razmišljala sam o tome da ga moţda prestanem gurati od sebe. Moţda je vrijeme za sljedeći korak. A ako Sabine odlazi iz grada na par dana, pa... to je prilika koja nam se moţda neće opet tako skoro pruţiti. "Idi i zabavi se!" kaţem napokon, uvjerena da će na kraju ionako saznati istinu o Jeffu i nastaviti sa ţivotom. Smiješi se, s uzbuĎenjem i olakšanjem u jednakom omjeru. A zatim ustane i poĎe prema vratima. Zastane i kaţe: "Idemo već danas, nakon posla. On ima kućicu u Palm Springsu, nepuna dva sata voţnje odavde, tako da nećemo biti daleko ako ti slučajno nešto zatreba." Ispravak, njegova mama ima kućicu u Palm Springsu. "Vraćamo se u nedjelju. I, Ever, ako si ţeliš pozvati prijatelje u posjet, to je u redu. Ali trebamo li prije toga porazgovarati o tome?" Sledim se, znajući kamo vodi taj razgovor i pitajući se je li mi nekako uspjela pročitati misli. Shvativši da ipak samo pokušava biti odgovorna i ispuniti svoju ulogu "roditeljice", odmahnem glavom i kaţem: "Vjeruj mi, sve već znam." A onda dohvatim torbu, zakolutam očima na Riley koja pleše na komodi i pjeva: "Tu-lum! Tu-lum!"

95 Sabine kimne glavom, a očito je da joj je laknulo gotovo koliko i meni što je izbjegla razgovor o S-E-K-S-U. "Vidimo se u nedjelju", kaţe ona. "Aha", doviknem, silazeći niza stube. "Vidimo se." "Časna riječ, on igra za tvoju momčad", kaţem, skrećući na parkiralište, i osjećam tople, slatke trnce Damenova pogleda i prije nego što sam ga vidjela. "Znao sam!" Miles kima glavom. "Znao sam da je gej. Jednostavno sam znao. Gdje si to čula?" Oklijevam, znajući da nema teorije da mu otkrijem stvarni izvor i priznam da je moja pokojna sestra sad prvoklasna holivudska tračerica. "Ne sjećam se", promrmljam, izlazeći iz auta. "Samo znam da je istina." "Što je istina?" upita Damen, smiješeći se dok prinosi usne mom obrazu. "Jo..." Ali zavrtim glavom i prekinem ga, ne ţeleći već na početku igre otkriti tu svoju plitku stranu šiparice opsjednute tračevima o slavnim osobama. "Ništa, samo smo... ovaj, jesi li čuo da Miles glumi Tracy Turnblad u Laku za kosu?" upitam i nastavljam s cijelom hrpom nepovezanih gluposti sve dok nam Miles napokon nije mahnuo i otišao na sat. Čim se udaljio, Damen zastane i kaţe: "Hej, imam bolju ideju. Hajd'mo na doručak." Uputim mu pogled u stilu ti-nisi-normalan i nastavljam hodati, ali nisam daleko odmakla, a on mi već stišće ruku i vuče me natrag. "Daj, molim te", kaţe, gledajući me u oči i zarazno se smijući. "Ne moţemo", šapnem, nervozno se ogledavajući oko sebe, jer znam da će zvoniti već za nekoliko sekunda, a ne ţelim zakasniti. "Osim toga, već sam doručkovala." "Ever, molim te!" Klekne na jedno koljeno, sklopi ruke i molećivo me pogleda. "Molim te, ne tjeraj me da uĎem unutra. Ako u sebi imaš trunku dobrote, nećeš me prisiliti na to." Stisnem usne, pokušavajući suspregnuti smijeh. Pogled na mog prezgodnog, elegantnog, sofisticiranog dečka kako kleči i preklinje me prizor je koji nikad nisam mislila da ću vidjeti. Ali svejedno, samo odmahnem glavom i kaţem: "Ustani, samo što nije zvo... " Ne stignem završiti, jer upravo zvoni. On se nasmiješi, ustane, otresajući prašinu s traperica, a zatim me obgrli oko struka i kaţe: "Znaš kako kaţu, bolje je ne doći na sat nego zakasniti." "Tko su ti neki koji to kaţu?" upitam, vrteći glavom. "Zvuči mi više kao nešto što bi ti rekao."

96 On slegne ramenima. "Hmmm, moţda to i jesam ja rekao. Svejedno, jamčim ti da se jutro moţe provesti i mnogo bolje. Jer, Ever," kaţe i stisne mi ruku, "ne moramo biti ovdje. A ti ne moraš nositi ovo." Skida mi naočale i spušta mi kapuljaču. "Vikend počinje sad." I premda mi na pamet pada milijun dobrih razloga zašto nikako ne bismo trebali markirati, i zašto bi vikend trebao pričekati do tri popodne, kao i svakog drugog petka, on me gleda tako dubokim i primamljivim pogledom da se i ne trudim još jednom razmisliti prije nego što pristanem. Jedva prepoznajući zvuk vlastitoga glasa, slušam se kako izgovaram: "Poţurimo se prije nego što zaključaju kapiju." Vozimo svaki svoj auto, jer prilično je jasno da se nemamo namjeru vraćati, premda to nijedno od nas nije glasno izgovorilo. Dok slijedim Damena uz vijugavu obalnu cestu, promatram dramatičan priobalni krajolik: djevičanske plaţe, tamnoplavu vodu, a srce mi se nadima od zahvalnosti, jer tako sam sretna što ţivim ovdje, što ovo čudesno mjesto mogu zvati domom. Ali onda se sjetim kako sam ovdje završila i taj osjećaj u trenutku nestane. On brzo skrene udesno, a ja parkiram pokraj njega, smiješeći mu se kad je prišao otvoriti mi vrata. "Jesi li već bila ovdje?" upita me. Gledam bijelu kućicu i odmahnem glavom. "Znam da si rekla da nisi gladna, ali njihovi su frapei najbolji. Stvarno moraš probati onaj od datulja s ječmenim sladom, ili onaj od čokolade s maslacem od kikirikija. Ili oba, ja častim." "Datulje?" Mreškam nos i iskrivim lice. "Ţao mi je što to moram reći, ali zvuči grozno." Ali on se samo nasmije i povuče me prema šanku pa naruči po jedan od obje vrste, a zatim ih odnese do plave klupe. Sjednemo, gledajući dolje na plaţu. "Koji ti je bolji?" upita me. Opet ih kušam, ali oba su tako gusta i kremasta da skidam poklopac i uzimam ţličicu. "Oba su stvarno dobra," kaţem", ali moram priznati, na moje veliko iznenaĎenje, da mi je ovaj od datulja bolji." Ali kad sam ga gurnula prema njemu da ga i on moţe probati, samo zavrti glavom i gurne ga natrag prema meni. Nešto u tom jednostavnom činu probode me kroz srce. Ima nešto u vezi s njim, nešto više od neobičnih magičarskih trikova i nestajanja. Kao prvo, nikad ne jede. Ali čim sam to pomislila, on se sagne i duboko povuče kroz slamku. Kad se nakon toga nagne poljubiti me, usne su mu ledene.

97 "PoĎimo dolje do plaţe, moţe?" Drţi me za ruku dok hodamo puteljkom, a ramena nam se povremeno sudaraju dok si dodajemo čaše s frapeom, premda uglavnom pijem ja. Došavši do plaţe, izuvamo cipele, zavrćemo nogavice i hodamo po plaţi, puštajući da nam hladna voda oplakuje stopala i da nam kapljice prskaju po potkoljenicama. "Surfaš?" upita me on, uzimajući prazne plastične čaše i stavljajući jednu u drugu. Odmahnem glavom i prekoračim hrpicu kamenja. "Bi li htjela da te naučim?" smiješi se on. "U ovako hladnoj vodi?" Uzmičem prema suhom pijesku, jer noţni prsti već su mi polako obamrli od hladnoće. "Ne, hvala." "Pa, imali bismo ronilačka odijela", kaţe on, došavši za mnom. "Jedino ako su podstavljena krznom." Smijem se, stopalom zaglaĎujući pijesak da moţemo sjesti na ravno. Ali on me primi za ruku i povede me dalje, pokraj plimnih lokava, do skrivene prirodne špilje. "Nisam imala pojma da je to tu", kaţem, ogledavajući se po glatkim stjenovitim zidovima, nedavno pograbljanom pijesku te ručnicima i daskama za jedrenje naslaganim u kutu. "Nitko ne zna za nju." Smiješi se. "Zato su moje stvari još uvijek ovdje. Dobro se uklapa meĎu stijene pa većina ljudi proĎe pokraj nje, a da je i ne zamijeti. Doduše, većina ljudi proţivi ţivot a da nikad ne primijete ono što im je pred nosom." "Kako si je ti pronašao?" upitam, sjedajući na veliki zeleni prekrivač koji je rasprostro na sredini. Slegne ramenima. "Pretpostavljam da nisam kao drugi ljudi." Legne pokraj mene i privuče me k sehi. Nalaktivši se i naslonivši obraz na dlan, tako me dugo promatra da se već počinjem meškoljiti. "Zašto se skrivaš ispod širokih traperica i majica s kapuljačom?" šapne, prstima mi milujući lice, stavljajući mi kosu iza uha. "Zar ne znaš koliko si lijepa?" Stisnem usne i skrenem pogled, jer, premda mi se sviĎa kako se osjećam zbog njegovih riječi, radije bih da prestane. Ne ţelim objašnjavati zašto sam takva. Jasno mi je da bi mu se više svidjela ona stara ja, ali prekasno je za to. Ta je djevojka umrla i na svome mjestu ostavila mene. Niz obraz mi pobjegne suza. Pokušam se okrenuti, ne ţelim da vidi, ali on me čvrsto drţi i ne pušta me, otirući moju tugu usnama prije nego što će me poljubiti.

98 "Ever", šapće muklim glasom, uţarena pogleda, i miče se sve dok me ne poklopi svojim tijelom, a njegova je teţina umirujuća toplina koja se uskoro pretvara u vatru. Usnama pratim liniju njegove čeljusti i brade, a dah mi je plitak i kratak dok se njegovi kukovi pritišću uz mene i kruţno se pomiču zajedno s mojima, budeći u meni sve one osjećaje koje sam se tako trudila poreći. Ali već sam umorna od borbe umorna od nijekanja. Jedino što ţelim je biti normalna. A što je normalnije od ovoga? Oči su mi sklopljene dok mi svlači majicu. Prepuštam se, predajem se, dopuštajući mu da mi otkopča traperice i skine ih. Pristajem na pritisak njegova dlana i dodir njegovih prstiju, govorim si da ovaj veličanstveni osjećaj, ovaj snoviti ushit koji se budi u meni moţe biti samo jedno - Ljubav. Ali kad sam osjetila kako je zakvačio palac za rub mojih gaćica i kako ih polako vuče dolje, naglo sjednem i odgurnem ga. Dio mene ţeli nastaviti, povući ga natrag k sebi... ali ne ovdje, ne sad, ne ovako. "Ever", šapće on, pogledom traţeći moje oči. Ali ja samo odmahnem glavom i okrenem se od njega, osjećajući kako se njegovo prekrasno tijelo priljubljuje uz moje. Usne mu dodiruju moje uho dok mi govori: "U redu je. Zaista. Spavaj sad." "Damene?" Okrećem se, škiljim na prigušenom svjetlu dok rukom istraţujem prazno mjesto pokraj sebe. Pipam po prekrivaču, opet i opet, sve dok nisam posve sigurna da ga zaista nema. "Damene?" zazovem ga ponovno, ali jedini odgovor udaljeni je zvuk valova koji se razbijaju o obalu. Navučem majicu i teturavo zakoračim van, zureći u sve slabije kasnopopodnevno svjetlo, pretraţujući pogledom plaţu, očekujući da ću ga negdje ugledati. Ali nigdje ga ne vidim pa se vratim unutra i tek tada zamijetim poruku koju mi je ostavio na torbi. Rasklopim je i pročitam: Otišao sam surfati.Vraćam, se brzo. Opet istrčim van, još uvijek drţeći poruku. Trčim gore-dolje po plaţi, pogledom traţeći surfere, zapravo samo jednog točno odreĎenog. Ali vidim samo dvojicu, a obojica su plavokosi i svijetle puti pa je očito da to nije Damen. DVADESETPRVO POGLAVLJE Prilazeći kući, iznenaĎeno zamjećujem da netko sjedi na stubama. Još sam više iznenaĎena kad shvatim da je to Riley.

99 "Hej", kaţem, uzmem torbu i zalupim vratima od auta, malo jače no što sam planirala. "Isuse!" kaţe ona, vrteći glavom i zureći u mene. "Mislila sam da ćeš me pregaziti." "Oprosti, mislila sam da si Damen", odgovorim, idući prema vratima. "Ajoj, što je sad pak napravio?" smije se ona. Ali samo slegnem ramenima i otključam vrata. Ne pada mi na pamet reći joj pojedinosti. "Što se dogodilo, zaboravila si ključeve?" upitam, vodeći je unutra. "Ha-ha, jako smiješno." Ona zakoluta očima, krene u kuhinju i sjedne za šank, a ja bacim torbu na pod i gurnem glavu u hladnjak. "I, što ima?" pogledavam je, pitajući se zašto je tako tiha. Moţda je moje loše raspoloţenje zarazno. "Ništa." Gleda me, brade naslonjene na ruku. "Ne čini mi se kao ništa." Umjesto sladoleda za kojim ţudim, uzimam bocu vode i naslonim se na granitnu ploču šanka, zamjećujući kako joj je crna kosa zamršena, a kostim Wonder Woman nekako obješen. Slegne ramenima. "I, što ćeš raditi?" upita, naginjući se natrag na stolcu tako da me prolaze trnci, premda znam da ne moţe pasti i ozlijediti se. "Ovo je tinejdţerski san snova, zar ne? Sama u kući, bez ikoga odrasloga." Miga obrvama, ali tako da izgleda vrlo umjetno, kao da se silno trudi ostaviti dojam da je raspoloţena. Otpijem gutljaj vode i slegnem ramenima. Dio mene ţeli joj se povjeriti, olakšati si teret svih tih tajni, dobrih, loših i onih groznih. Bilo bi tako lijepo malo olakšati dušu, podijeliti taj teret s nekim. Ali kad sam je opet pogledala, sjetim se kako je pola ţivota čekala da napokon navrši trinaestu i uĎe u vaţne dvoznamenkaste godine, kako je na svaku godinu gledala kao na onu koja je vodi korak bliţe tom cilju. I ne mogu ne zapitati se je li zato ovdje. Budući da sam joj ukrala san, nema izbora nego proţivjeti tinejdţerske godine kroz mene. "Pa, ţao mi je što te moram razočarati," kaţem napokon, "ali sigurna sam da si već shvatila da sam totalna luzerica kad je u pitanju tinejdţerski san snova." Srameţljivo je pogledam i pocrvenim kad je kimnula. "Sve ono što sam obećavala u Oregonu, prijatelji, dečko, navijačice, sve je to nestalo. Gotovo je. Nula. A ovo dvoje prijatelja koje sam uspjela pronaći u novoj školi... Pa, ne razgovaraju jedno s drugim. Što, naţalost, znači da jedva razgovaraju i sa mnom. I premda sam nekom nevjerojatnom slučajnošću uspjela naći zgodnog, seksi dečka, ispada da to i nije tako dobro kao što se priča. Jer kad se ne ponaša čudno i svako malo nestaje, nagovara me na markiranje, vodi me na konjske utrke i takve ne baš dobre stvari. Mislim da

100 loše utječe na mene." I sva se zgrčim, malo prekasno shvativši da joj nisam trebala sve to reći. Ali kad sam je opet pogledala, jasno mi je da me ne sluša. Zuri u šank, prstom prati šare u granitu, a misli su joj očito negdje drugdje. "Molim te, nemoj se ljutiti", kaţe napokon, gledajući me raširenih očiju i tako tuţnim pogledom da imam osjećaj da me netko udario šakom u pleksus. "Provela sam dan s Avom." Stisnem usne, razmišljajući: Ne želim to čuti. Nikako to ne želim čuti! Čvrsto se primim za rub šanka, pripremajući se za ono što slijedi. "Znam da je ne voliš, ali u nekim stvarima ima pravo i navela me da malo razmislim o svemu. Znaš, o mojim odlukama. I što više razmišljam, to mi se više čini da ima pravo." "Ima pravo u vezi s čim, molim te?" upitam kroz stisnuto grlo, razmišljajući o tome kako je ovaj dan od zbilja lošega krenuo na iznimno loše, a još nije gotov. Riley me pogleda pa skrene pogled, još uvijek prstom prateći nasumične šare, pa kaţe: "Ava kaţe da ne bih trebala biti ovdje. Da mi ovdje nije mjesto." "A što ti kaţeš?" Zadrţavam dah i radije bih da prestane govoriti, da povuče to što je rekla. Ne mogu podnijeti pomisao na to da je izgubim, ni sad ni ikad. Ona je sve što mi je ostalo. Prsti joj se zaustave, a ona podigne pogled prema meni. "Rekla sam joj da volim biti ovdje. Nikad neću biti tinejdţerica, ali ovako to barem mogu proţivjeti kroz tebe. Znaš, iz druge ruke." I premda se osjećam grozno i uţasno krivom, jer njezine riječi potvrĎuju moje slutnje, pokušavam je razvedriti pa kaţem: "Joj, Riley, nisi si mogla naći gori primjer." Ona zakoluta očima i zastenje. "Je, pričaj mi o tome." Ali premda se smije, svjetlo u očima joj se brzo ugasi kad kaţe: "Ali što ako ima pravo? Što ako zbilja ne bih trebala stalno biti ovdje?" "Riley..." počnem, ali onda zazvoni zvono na vratima, a kad se opet okrenem prema njoj, više je nema. "Riley!" viknem, ogledavajući se po kuhinji. "Riley!" viknem opet, nadajući se da će se pojaviti. Ne moţe ostati na tome. Ne mogu dopustiti da ostane na tome. Ali što više vičem i vrištim neka se vrati, to više shvaćam da je uzalud. A dok i dalje zvoni, jednom kratko pa dvaput, znam da je pred vratima Haven i da moram otvoriti.