Stephen Webb AKO U SVEMIRU NISMO SAMI GDJE SU VANZEMALJCI? 50 RJEŠENJA FERMIJEVOG PARADOKSA I PROBLEMA VANZEMALJSKOG ŽIVOTA Prijevod Dejan Smiljanić Naklada Jesenski i Turk Zagreb, studeni 2014.
Naslov originala Stephen Webb: IF THE UNIVERSE IS TEEMING WITH ALIENS… WHERE IS EVERYBODY? Fifty Solutions to the Fermi Paradox and the Problem of Extraterrestrial Life Copyright (c) 2002 by Praxis Publishing Ltd. Copyright © 2014 za hrvatsko izdanje, Jesenski i Turk Nakladnik Jesenski i Turk Za nakladnika Mišo Nejašmić Lektura Aleksandra Dragosavljević
Tisak Znanje, Zagreb ISBN: 978-953-222-722-2 Zagreb, 2014. www.jesenski-turk.hr
Za Heike
Sadržaj PREDGOVOR 1. PA, GDJE SU SVI? 2. O FERMIJU I NJEGOVOM PARADOKSU Enrico Fermi Paradoks Fermijev paradoks 3. ONI SU OVDJE Rješenje 1: Oni su ovdje i nazivaju se Mađarima Rješenje 2: Oni su ovdje i petljaju se u ljudske poslove Rješenje 3: Bili su ovdje i o tome ostavili dokaze Rješenje 4: Oni postoje i to smo mi - svi smo mi vanzemaljci! Rješenje 5: Scenarij zoološkog vrta Rješenje 6: Scenarij zabrane Rješenje 7: Hipoteza planetarija Rješenje 8: Bog postoji 4. ONI POSTOJE, ALI SE JOŠ NISU JAVILI Rješenje 9: Zvijezde su daleko Rješenje 10: Nisu imali dovoljno vremena da nas dosegnu Rješenje 11: Perkolacijski pristup Rješenje 12: Bracewell- Von Neumannove sonde Rješenje 13: Mi smo solarni šovinisti Rješenje 14: Oni sjede kod kuće… Rješenje 15: …i lutaju po Internetu Rješenje 16: Šalju signale, ali mi ih ne znamo primiti Rješenje 17: Šalju signale, ali ne znamo na kojoj ih frekvenciji hvatati Rješenje 18: Naša strategija traganja je pogrešna Rješenje 19: Signal je već tu negdje, među drugim podacima Rješenje 20: Nismo dovoljno dugo slušali Rješenje 21: Svi osluškuju, nitko ne emitira
Rješenje 22: Berserkeri Rješenje 23: Ne žele uspostaviti kontakt Rješenje 24: Oni imaju drukčiju matematiku Rješenje 25: Oni stalno pozivaju, ali mi ne raspoznajemo signal Rješenje 26: Oni su tu negdje, ali je svemir čudniji no što zamišljamo Rješenje 27: Izbor (vlastite) katastrofe Rješenje 28: Naišli su na singularnost Rješenje 29: Nebo je često oblačno Rješenje 30: Postoji beskonačno mnogo vanzemaljskih civilizacija, ali samo jedna unutar našeg horizonta čestica: naša 5. ONI NE POSTOJE Rješenje 31: Svemir je tu samo zbog nas Rješenje 32: Život se mogao pojaviti tek nedavno Rješenje 33: Planetarni sustavi su rijetki Rješenje 34: Mi smo prvi Rješenje 35: Stjenoviti planeti su rijetki Rješenje 36: Trajno naseljive zone su uske Rješenje 37: Jupiteri su rijetki Rješenje 38: Zemlja ima optimalan “motor evolucije” Rješenje 39: Galaksija je opasno mjesto Rješenje 40: Planetarni sustav je opasno mjesto Rješenje 41: Zemljin sustav tektonskih ploča je jedinstven Rješenje 42: Mjesec je jedinstvena pojava Rješenje 43: Postanak života je rijetkost Rješenje 44: Prokarioti rijetko prelaze u eukariote Rješenje 45: Vrste koje izrađuju alate su rijetkost Rješenje 46: Tehnološki napredak nije nužan Rješenje 47: Inteligencija koja se može mjeriti s ljudskom je rijetkost Rješenje 48:Jezik je čovjekova posebnost Rješenje 49: Nastanak znanosti nije nužan 6. ZAKLJUČAK Rješenje 50: Fermijev paradoks je riješen… Bilješke i preporuke za dalje čitanje Bibliografija
Kazalo
Predgovor Ovo je knjiga o Fermijevom paradoksu - proturječnosti prividnog nepostojanja vanzemaljaca i općeg očekivanja da bismo trebali primijetiti dokaze o njihovoj prisutnosti. Taj paradoks opčinio me je kada sam se prije 17 godina prvi put susreo s njim i ta me opčinjenost drži i dan-danas. Svih ovih godina mnogi autori (previše ih je da bih ovdje navodio sva imena, ali možete ih pronaći u bibliografiji na kraju knjige) očaravali su me svojim pisanjem o paradoksu i njihov je utjecaj na ovu knjigu potpuno jasan. O paradoksu sam raspravljao i s mnogim prijateljima i kolegama; iako ih je previše da bih ih ovdje pojedinačno navodio, svi su me mnogo zadužili. Više je osoba direktno pridonijelo pisanju ove knjige i zato sada koristim priliku da im se svima zahvalim. Clive Horwood (Praxis Publishing), John Watson (Springer-Verlag) i Paul Farrell (Copernicus Books) spremno su podržali ovaj projekt; knjiga ne bi ugledala svjetlost dana da nije bilo njihovih savjeta i podrške. (Johnu posebno trebam zahvaliti što je svoje omiljeno rješenje paradoksa podijelio sa mnom najednom ugodnom ručku.) Stuart Clark dao mi je mnogo korisnih primjedbi u ranoj fazi pisanja; Bob Marriott i Timothy Yohn ulovili su mnoge pogreške i nelogičnosti u kasnijoj varijanti rukopisa (Bob mi je poslao i popis sa 101 mogućim rješenjem paradoksa - od kojih bih i sam prihvatio 75); i iznimno sam zahvalan Steveu Gillettu što je ispravio mnoge moje znanstvene bisere. (Ipak sam osobno odgovoran za one pogreške koje su se provukle.) Mareike Paessler, sa svojim darom zapažanja, bila je odličan glavni urednik, a njen naporan rad i rad njenog pomoćnog urednika Anne Painter znatno je poboljšao tekst. Više autora i organizacija dalo je dopuštenje za reproduciranje slika; posebno sam zahvalan Lori Gordon, Geoffreyu Landisu, Ianu Wallu, Susan Lendroth, Reinhardu Rachelu, Heather Lindsay i Merrideth Miller na pomoći koju su mi pružili tijekom potrage za prigodnim slikama. Paul Bell ljubazno je ispravio moju pogrešnu identifikaciju Feynmana na slici 28 i sa mnom podijelio nekoliko svježih ideja o paradoksu. Želim se zahvaliti i Davidu Glasperu jer me je podsjetio na zajednički događaj iz djetinjstva koji je utjecao na nas obojicu. Na kraju, naravno, želim odati priznanje svojoj obitelji - Heike, Ronu, Ronnieu,
Peteru, Jackie, Emily i Abigail - na njihovoj strpljivosti. Trošio sam vrijeme pišući umjesto da budem s njima. Stephen Webb Milton Keynes, srpanj 2002.
1. Pa, gdje su svi? Ima nečeg očaravajućeg u vezi s paradoksima. Nemoguće i proturječne grafike Mauritsa Eschera uvijek obmanu oko. Poema, kao što je Upozorenje djeci Roberta Gravesa, koja se poigrava s paradoksom beskonačne regresije, učinit će da vam se zavrti u glavi. U biti Hellerove Kvake-22, jednog od najvećih romana 20. stoljeća, leži paradoks. Moj omiljeni paradoks je, međutim, onaj Fermijev. S Fermijevim paradoksom susreo sam se prvi put u ljeto 1984. Tek sam bio diplomirao na Bristolskom sveučilištu i trebao sam provesti ljeto čitajući Kalibracijske teorije u fizici čestica Aitchisona i Heya, što je bila obavezna literatura za početak postdiplomskih studija na Sveučilištu u Manchesteru. Umjesto da čitam tu knjigu, provodio sam dane sunčajući se na pješčanim dinama Bristola i uživao u svom omiljenom štivu - Znanstvenofantastičnom časopisu Isaaca Asimova (IASFM). (Znanstvena fantastika je, kao i kod mnogih drugih, kod mene raspalila žeđ za znanošću. U znanost sam se zaljubio čitajući djela Isaaca Asimova, Arthura Clarkea i Roberta Heinleina te gledajući filmove kao što je Zabranjeni planet.1 ) U dvama uzastopnim brojevima časopisa te su godine objavljena dva provokativna članka iz područja znanosti. Prvi, autora Stephena Gilletta, nosio je jednostavan naslov: Fermijev paradoks. Drugi, oštra replika Roberta Fraitasa - Fermijev paradoks: prava burleska.2 Gillett je zaključivao na sljedeći način. Pretpostavimo, kako vjeruju optimisti, da je naša galaksija naseljena mnogim izvanzemaljskim civilizacijama. (Zbog uštede prostora, izvanzemaljsku civilizaciju ću uglavnom označavati kraticom IZC - engl. etc, Extra Terrestrial Civilization.) Zatim, budući da je galaksija iznimno stara, velike su šanse da su te civilizacije milijunima, čak milijardama godina ispred nas. Ruski astrofizičar Nikolaj Kardašev predložio je zgodan način razmišljanja o vanzemaljskim civilizacijama. On je zagovornik mišljenja da takve civilizacije imaju jednu od tri razine tehnologije. Kardaševljeva civilizacija
tipa 1, ili civilizacija K1, usporediva je s našom jer bi mogla eksploatirati energetske resurse vlastitog planeta. Civilizacija K2 bi bila ispred naše: ona bi mogla iskorištavati energetske resurse zvijezde. Civilizacija K3 bi mogla koristiti energetske resurse cijele galaksije. Prema Gillettu, većina vanzemaljskih civilizacija u galaksiji trebala bi odgovarati civilizacijama K2 i K3. Sve što znamo o životu na Zemlji govori nam o njegovoj prirodnoj sklonosti da se širi po cijelom prostoru koji mu je na raspolaganju. Zašto bi se vanzemaljski život u tom pogledu ponašao drugačije? Vanzemaljske civilizacije nesumnjivo bi se htjele proširiti sa svojih matičnih svjetova na cijelu galaksiju. Ključno je, međutim, to što bi tehnološki napredne vanzemaljske civilizacije mogle kolonizirati galaksiju za par milijuna godina. Vanzemaljci bi trebali već biti ovdje! Galaksija bi trebala vrvjeti od života. Unatoč tome, ne vidimo ni trunku dokaza o postojanju vanzemaljskih civilizacija. Gillett je to nazvao Fermijevim paradoksom. (Tek nakon nekoliko mjeseci saznao sam zašto je Fermijevo ime povezano s tim paradoksom; bilo je to nakon što je Eric Jones objavio kopije izvještaja iz Los Alamosa u kojima se opisuje porijeklo paradoksa; ali, o tome će biti riječi kasnije.) Za Gilletta, paradoks je upućivao na zloslutan zaključak: čovječanstvo je samo u univerzumu. Freitas je mislio da su sve to samo besmislice. Gillettovu logiku suprotstavio je sljedećem argumentu: leminzi se razmnožavaju velikom brzinom - oko tri legla godišnje i do osmero mladunčadi u svakom. Za samo nekoliko godina ukupna masa leminga dostignula bi masu čitave Zemljine biosfere. Dakle, Zemlja mora vrvjeti od leminga. A, ipak, većina nas nikada nije vidjela leminga. Jeste li vi ikada vidjeli leminga? Zaključujući u skladu s Fermijevim paradoksom, pomislili bismo da leminzi ne postoje - no, kako ističe Freitas, to bi bilo apsurdno. Štoviše, on vjeruje da nepostojanje dokaza o vanzemaljskoj civilizaciji nije previše jak argument: da se male umjetne sonde nalaze u Asteroidnom pojasu ili neke veće u Oortovom oblaku, mi ih nikako ne bismo mogli primijetiti. Osim toga, on smatra da je logika koja stoji iza tobožnjeg paradoksa pogrešna. Prva dva koraka u argumentaciji glase: (i) ako vanzemaljci postoje, trebali bi već biti ovdje; (ii) ako su vanzemaljci ovdje, trebali bismo ih uočiti. Problem je s onim “trebali bi” i “trebali bismo”. “Trebali bismo” ne znači “moramo”, stoga je logički neispravno okretati smjer implikacija. (Drugim
riječima, to što ih nismo primijetili ne ne daje nam za pravo da zaključimo kako oni nisu oko nas, pa ne možemo zaključivati ni da ne postoje.) Sve dok ne dođemo do jasnih dokaza za rješavanje paradoksa, svatko može slobodno slijediti vlastitu liniju argumentacije. Baš je zbog toga ovaj paradoks zanimljiv. U raspravi o Fermijevom paradoksu ulozi su toliko visoki (postojanje ili nepostojanje vanzemaljske inteligencije), a eksperimetalna podloga argumenata odveć tanka (čak i sada ne možemo biti sigurni da vanzemaljske civilizacije nisu ovdje), pa se rasprava često usijava. U polemici Gilletta i Freitasa na početku sam se priklonio Freitasu, uglavnom se oslanjajući na čiste brojeve: u galaksiji postoji i do 400 milijardi zvijezda, a u čitavom svemiru ima galaksija barem onoliko koliko i zvijezda u našoj galaksiji. Još od vremena Kopernika znanost nas uči da Zemlja ne predstavlja ništa posebno. Slijedi, dakle, da Zemlja ne može biti jedini dom inteligentnom životu. A ipak… Nikako se nisam mogao osloboditi Gillettovih argumenata. O svemirskim čudesima čitao sam još u djetinjstvu. Civilizacija koja se proteže cijelom galaksijom iz trilogije Fondacija, astroinženjerska čudesa Prstenastog svijeta, enigma svemirskog broda u Sastanku s Ramom - sve su to bili dijelovi mog mentalnog univerzuma. A, ipak, gdje su sva ta čudesa? Mašta znanstvenofantastičnih pisaca dočarala mi je stotine mogućih svemira, ali su mi moji profesori astronomije razjasnili da, za sada, kad god bacim pogled u stvarni svemir, sve što tamo vidim mogu objasniti neumoljivim zakonima fizike. Ukratko, svemir izgleda mrtav, a Fermi pita: gdje su svi? Što više o njemu razmišljam, paradoks mi je važniji. * * * Izgledalo mi je da paradoks počiva na natjecanju dvaju velikih brojeva: ogromnog broja mjesta potencijalno prikladnih za nastanak života i ogromne starosti svemira. Prvi broj je broj planeta s okruženjem prikladnim za razvoj života. Prihvatimo li načelo prosječnosti i pretpostavimo da Zemlja ni po čemu nije posebna, slijedi da postoji mnogo milijuna prikladnih mjesta za razvoj života u galaksiji (a mnogo milijardi takvih mjesta u svemiru). Uz toliko mnogo pogodnih mjesta, život bi morao biti notorna činjenica.
Drugi broj je starost svemira - prema najnovijim mjerenjima ona iznosi nešto više od 13 milijardi godina. Da bi se razvio osjećaj za toliki vremenski interval, u raspravama se obično cijela povijest svemira sažima u standardnu dužinu ili interval. Ja ću u ovom slučaju sažeti aktualnu starost svemira u standardnu zemljinu godinu: drugim riječima, “univerzalna godina” sažima cjelokupnu povijest svemira u 365 dana. Na ovoj vremenskoj skali, jedna sekunda odgovara periodu od 400 stvarnih godina; to znači da se zapadnjačka znanost unutar univerzalne godine javlja 31. prosinca, sekundu prije ponoći. Cjelokupna povijest naše vrste zauzima manje od jednog sata univerzalne godine. Najranije vanzemaljske civilizacije, međutim, mogle su se začeti u prvim ljetnim mjesecima univerzalne godine. Ako se kolonizacija galaksije može dogoditi unutar ekvivalenta od nekoliko sati, onda bi se moglo očekivalo da su jedna ili više tehnološki naprednih civilizacija odavno završile taj posao. Ili, ako su one već toliko ispred nas, očekivali bismo da ugledamo ili začujemo barem nekakav dokaz njihove prisutnosti. Svemir, međutim, ostaje nijem. Fermijev paradoks možda ne može logički dokazati da vanzemaljci ne postoje, ali izvjesno je da problem treba riješiti. TABLICA 1 U univerzalnoj godini sažimamo 13 milijardi godina u 365 dana. “Stvarno” vrijeme Vrijeme u univerzalnoj godini 50 godina 0,125 s 100 godina 0,25 s 400 godina 1 s 1000 godina 2,5 s 2000 godina 5 s 10.000 godina 25 s 100.000 godina 4 min. 10 s 1 milijun godina 41 min. 40 s 2 milijuna godina 1 sat 23 min. 20 s 10 milijuna godina 6 sati 56 min. 40 s 100 milijuna godina 2 dana 21 sat 26 min. 40 s
Fermijev paradoks ne zanima samo mene. Mnogi su tijekom godina nudili svoje rješenje za njega, pa sam počeo prikupljati takva rješenja. Iako postoji dojmljiv raspon odgovora na pitanje: “Gdje su svi?”, svi se oni mogu svrstati u jednu od tri kategorije. Najprije, postoje odgovori koji se temelje na osnovnoj ideji da su vanzemaljci već ovdje (ili da su ovdje bili). To je vjerojatno najpopularnije predloženo rješenje paradoksa jer je sigurno da je vjerovanje u inteligentni vanzemaljski život vrlo rasprostranjeno. U anketi koju je CNN proveo na Internetu (1. srpnja 2000. godine), od 6399 osoba koje su glasale, 82% misli da negdje u svemiru postoji inteligentni život. Za vrijeme solsticija 2001. godine, 94% od 94.319 osoba koje su sudjelovale u anketi u okviru projekta SETI@home vjerovale su u postojanje života izvan Zemlje. Više drugih anketa pokazuje da većina Amerikanaca vjeruje u postojanje letećih tanjura i njihove posjete Zemlji; udio takvih “vjernika” je, izgleda, nešto manji u Europi, ali ipak je visok. Zatim, ima odgovora koji pokazuju da vanzemaljske civilizacije postoje ali mi to još nismo primijetili iz ovog ili onog razloga. To je vjerojatno najpopularnija kategorija odgovora među znanstvenicima praktičarima. Na koncu, postoji grupa odgovora kojima se pokušava objasniti činjenica da je čovječanstvo samo u svemiru ili barem samo u galaksiji; ne primamo signale od vanzemaljske inteligencije zato što takva inteligencija ne postoji. Zadaća ove knjige je da predstavi i komentira 50 predloženih rješenja Fermijevog paradoksa. Popis nije ni izbliza iscrpan, ali tih 50 rješenja odabrao sam kao glavne predstavnike (a i zato jer su mi bila osobito zanimljiva). Predložena rješenja dolaze od znanstvenika koji rade u više potpuno udaljenih područja znanosti, ali i od pisaca znanstvene fantastike. U tome su pisci pokazali barem jednako toliko entuzijazma koliko i znanstvenici, a u mnogim slučajevima predvidjeli su rezultate onoga što su znanstvenici radili. Okvir knjige je sljedeći.
Drugo poglavlje obuhvaća kratku Fermijevu biografiju, s posebnim isticanjem njegovih znanstvenih dostignuća. Tu govorim o pojmu paradoksa uopće i ukratko iznosim povijest Fermijevog paradoksa. U poglavljima od trećeg do petog opisujem 49 meni omiljenih rješenja paradoksa; nisu sva ona međusobno neovisna i ponekad se ponekome od njih potajno vraćam, ali svako je dano kao ozbiljan odgovor na Fermijevo pitanje. Odgovore sam razvrstavao u tri spomenute kategorije: treće poglavlje sažima odgovore okupljene oko ideje da su vanzemaljske civilizacije već među nama; četvrto poglavlje sadrži odgovore da vanzemaljske civilizacije postoje, ali ih još nismo zamijetili; u petom poglavlju su odgovori okupljeni oko ideje da smo sami u svemiru. Postoji određena logika po kojoj sam sređivao rješenja, ali prateći komentari su, vjerujem, dovoljni da čitatelju omoguće samostalno uranjanje u knjigu i odabir rješenja po vlastitom ukusu. U iznošenju komentara trudio sam se biti što manje pristran, čak i kada se ne slažem s nekim rješenjem (što je često slučaj). Šesto poglavlje sadrži rješenje broj 50: moj pristup rješenju paradoksa. Taj prijedlog nije baš originalan, ali sumira ono što naslućujem da nam Fermijev paradoks govori o svemiru u kojem živimo. Brojevi u eksponentu koji se pojavljuju u tekstu odnose se na numerirane stavke u napomenama i prijedlozima za daljnje čitanje. Budući da materijal ove knjige pokriva širok raspon pitanja od astronomije do zoologije, i s obzirom na to da je prostor za komentare bio ograničen (prosječno, na oko pet stranica teksta po rješenju), priložio sam i vrlo dugačak popis bibliografskih referenci. Same reference, koje se u bilješkama pojavljuju kao brojevi u uglatim zagradama, obuhvaćaju sve, od znanstvenofantastičnih priča do izvornih znanstvenih radova. Mnogim čitateljima bit će teško doći do specijaliziranih referenci, ali se nadam da će pomoću njih barem pronaći srodne informacije na Internetu. Knjiga je prije svega namijenjena široj publici. Jedan od prekrasnih aspekata Fermijevog paradoksa jest činjenica da za njegovo razumijevanje nije potrebno ništa više matematike nego za razumijevanje eksponencijalnog predstavljanja brojeva.3 Slijedi da svatko može predložiti rješenje Fermijevog paradoksa; ne morate iza sebe imati brojne godine znanstvenog ili matematičkog usavršavanja da biste sudjelovali u raspravi.
(I doista, kao što sam već istaknuo, mnoge od najboljih ideja predložili su pisci znanstvene fantastike a ne znanstvenici.) Nadam se da će neki čitatelj ove knjige predložiti rješenje na kakvo nitko ni u snu nije pomislio. Ako ste to vi - pošaljite mi poruku i podijelite svoje oduševljenje sa mnom!
2. O Fermiju i njegovom paradoksu Prije nego razmotrimo različita predložena rješenja Fermijevog paradoksa, u ovom ćemo se poglavlju malo pozabaviti onim što mu je prethodilo. Najprije ukratko predstavljam životopis Enrica Fermija koncentrirajući se na nekoliko njegovih znanstvenih dostignuća (onih o kojima ću govoriti u nastavku knjige). Fermi je izvan znanosti vodio iznimno zanimljiv život, pa zainteresirane čitatelje upućujem na njegove životopise navedene u bilješkama. Nadalje, elaboriram sam pojam paradoksa i navodim kratke primjere iz različitih područja. Paradoks je imao bitno mjesto u intelektualnoj povijesti jer je pomagao misliocima da prošire svoje konceptualne vidike i ponekad ih primoravao da prihvate sasvim neintuitivne pojmove. Zanimljivo je usporediti Fermijev paradoks s tim poznatijim paradoksima. Na kraju, objašnjavam kako je Fermijevo ime povezano s (njegovim) paradoksom koji je stariji nego što mnogi misle. Enrico Fermi Nije dobro stati na put napredovanju znanja. Neznanje nikad nije bolje od znanja. —Enrico Fermi Enrico Fermi bio je najkompletniji fizičar prošloga stoljeća - teoretičar svjetske razine i prvoklasni eksperimentator. Nijedan drugi fizičar nakon Fermija nije tako lako balansirao između teorije i eksperimenta niti je izgledno da će se takav uopće naći. Područje istraživanja se previše proširilo da bi takvi skokovi bili mogući. Fermi je rođen 29. rujna 1901. u Rimu kao treće dijete Alberta Fermija, državnog činovnika, i Ide De Gatis, učiteljice. Pokazivao je izniman dar za matematiku,4 a kao student fizike na Visokoj školi u Pisi ubrzo je nadmašio svoje profesore.5
Njegov prvi značajniji doprinos fizici bila je analiza ponašanja stanovitih fundamentalnih čestica koje tvore materiju. (Te čestice - protoni, neutroni i elektroni - sada se u njegovu čast nazivaju fermionima.) Fermi je pokazao da pri tlačenju tvari identični fermioni dolaze u međusobni bliski kontakt, zbog čega rastu odbojne sile koje priječe daljnje sabijanje. Ovo fermionsko odbijanje važno je za naše razumijevanje tako različitih pojava kao što su termička pro vodljivost metala i stabilnost “bijelih patuljaka”. Ubrzo nakon toga, Fermijeva teorija beta-raspada (tip radioaktivnosti kod kojega masivna jezgra emitira elektrone) definitivno je zacrtala njegovu međunarodnu reputaciju. Prema toj teoriji, uz svaki elektron morala je biti emitirana i tajnovita čestica koju je on nazvao neutrino - “neutralni mališan”. Nisu svi bili uvjereni da taj hipotetični fermion postoji, ali pokazalo se da je Fermi bio u pravu. Fizičari su konačno 1956. eksperimentalno utvrdili postojanje neutrina. Iako je neutrino zbog svoje nesklonosti reakcijama s normalnom tvari i dalje zadržao atribut “tajnoviti”, njegova su svojstva snažno utjecala na suvremene astronomske i kozmološke teorije. Godine 1938. Fermi je dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Nagrada mu je dodijeljena dijelom i za originalnu tehniku sondiranja atomske jezgre. Ta ga je tehnika dovela do otkrića novih radioaktivnih elemenata; bombardirajući prirodne elemente neutronima, stvorio je više od 40 umjetnih radio-izotopa. Nagrada mu je, između ostalog, dodijeljena i za metodu usporavanja neutrona. Iako se čini manje važnim otkrićem, ono ima iznimne praktične primjene jer su spori neutroni mnogo učinkovitiji za induciranje radioaktivnosti od brzih. (Spori neutron boravi duže u susjedstvu ciljne jezgre, pa je i veća vjerojatnost da će s njom reagirati. Zbog istog razloga, veća je vjerojatnost da dobro usmjerena loptica za golf upadne u rupu ako se kreće sporo: brza loptica može zaobići rupu.) Ovo načelo iskorišteno je u radu nuklearnih reaktora.
SLIKA 1 Fotografija Enrica Fermija koji drži predavanje o teoriji atoma, nalazi se na poštanskoj marki od 34 centa koju je izdala Američka pošta 29. rujna 2001. u znak obilježavanja stogodišnjice Fermijevog rođenja. Naglo pogoršanje političke situacije u Italiji gotovo da je zasjenilo vijest o nagradi. Pod sve jačim utjecajem Hitlera, i Mussolini je započeo antisemitsku kampanju. Talijanska fašistička vlada donosila je zakone koji su bili čista kopija nacističkih nürnberških zakona. Zakoni nisu izravno ugrožavali Fermija i njegovo dvoje djece koji su smatrani arijevcima, ali Fermijeva supruga Laura bila je Židovka. Odlučili su napustiti Italiju i Fermi je prihvatio posao u Americi. Dva tjedna nakon što je stigao u New York, Fermi je primio vijest da su njemački i austrijski znanstvenici eksperimentalno demonstrirali nuklearnu fisiju. Einstein je nakon kratkog oklijevanja odlučio napisati svoje povijesno pismo Rooseveltu ukazujući mu na moguće posljedice nuklearne fisije. Navodeći rad Fermija i njegovih suradnika, Einstein je upozorio na mogućnost izazivanja lančane nuklearne reakcije u velikoj masi urana - reakcije koja bi mogla osloboditi ogromnu količinu energije. Roosevelt je pismom bio dovoljno uzdrman da usmjeri fondove na program istraživanja obrambenih mogućnosti. Fermi je bio intenzivno uključen u taj program. Fizičari su morali odgovoriti na brojna pitanja prije nego su mogli napraviti bombu, a Fermi je riješio mnoga od njih. Na dan 2. prosinca 1942, u improviziranom laboratoriju sagrađenom na terenu za squash ispod zapadnih tribina Sveučilišnog stadiona u Chicagu, Fermijeva je grupa uspješno izvela prvu samoodrživu nuklearnu reakciju. Reaktor (ili atomska peć) sastojao se od šipki pročišćenog urana - ukupno oko šest tona - raspoređenih u grafitnoj rešetci. Grafit je usporavao neutrone, omogućavajući im izazivanje daljnje fisije i održavanje lančane reakcije. Kontrolnim šipkama od kadmija (jakog apsorbera neutrona) regulirana je brzina lančane reakcije. Reaktor je ušao u kritičnu fazu u 2 sata i 20 minuta poslijepodne, a prvi test trajao je 28 minuta.6 Kao odličan poznavalac nuklearne fizike, Fermi je znatno pridonio projektu Manhattan. Toga dana, 15. srpnja 1945, i on je u pustinji Alamo
ponosno prisustvovao nuklearnoj probi Trinity, ležeći potrbuške na tlu petnaestak kilometara od nulte točke. Kad je prošao bljesak čudovišne eksplozije, skočio je na noge i bacio snop papirića u zrak. U mirnom zraku papirići bi brzo pali na tlo, ali kada je nekoliko sekunda poslije bljeska naišao i udarni val, oni su se kretali paralelno s tlom zbog potiska zraka. I, tipično za njega, iskoristio je taj trenutak da izmjeri vodoravni pomak papirića; budući da je znao udaljenost od središta eksplozije, mogao je odmah procijeniti i energiju koja se u njoj oslobodila. Fermi se poslije rata vratio akademskom životu na Sveučilištu u Chicagu i tu se zainteresirao za prirodu i porijeklo svemirskih zraka. Godine 1954, međutim, otkriveno je da ima rak želuca. Emilio Segre, Fermijev dugogodišnji prijatelj i suradnik, posjetio ga je u bolnici. Fermi se odmarao nakon operacije i primao je infuziju. Čak i pred sam kraj, kako dirljivo govori Segre, Fermi je zadržao ljubav prema promatranju i računanju: pomoću štoperice mjerio je protok infuzije brojeći kapi. Enrico Fermi umro je 29. studenog 1954. u 53. godini života. Fermijevo pitanje Fermijevi suradnici hvalili su njegovu gotovo nadljudsku sposobnost da izravno sagleda bit fizičkog problema i zatim ga opiše običnim riječima. Zvali su ga od milja papa, jer im je izgledao nepogrešiv. Skoro jednak dojam ostavljala je njegova sposobnost da (izvodeći napamet složene izračune) procijeni red veličine nekog rezultata. Fermi je nastojao usaditi ovu sposobnost procjenjivanja i svojim studentima. On bi, bez upozorenja, zahtijevao od njih da mu ponude odgovore na naizgled nemoguća pitanja. Koliko je zrna pijeska na svjetskim plažama? Koliko daleko vrana može letjeti bez zaustavljanja? Koliko atoma Cezarovog posljednjeg daha unesete u sebe sa svakim udisajem? Takvim “fermijevskim pitanjima” (kako ih danas zovemo) zahtijevao je od studenata da se u procjenjivanju osvrnu na razumijevanje svijeta i svakodnevna iskustva više nego na udžbenike i stečeno znanje. Tako je jednom Fermi, u tipično svom stilu, pitao studente: “Koliko u Chicagu ima klavir-štimera?” Umjesto da gađamo naslijepo, možemo i kvalificirano pogađati na sljedeći način. Prvo, pretpostavimo da u Chicagu
živi tri milijuna ljudi. (Nisam to provjerio u nekakvom statističkom godišnjaku, ali je i cijeli smisao ove vježbe baš procjena - bez točnih podataka. Chicago je velik grad, ali ne i najveći u Americi, stoga možemo bez opasnosti zaključiti da u našoj procjeni ne griješimo više od dva puta. Pretpostavku smo iznijeli eksplicitno pa joj se možemo kasnije vratiti i popraviti račun uz pouzdanije podatke.) Drugo, pretpostavimo da klavire imaju uglavnom obitelji, a ne pojedinci, i zanemarimo one klavire koji se nalaze u institucijama kao što su škole, sveučilišta i orkestri. Treće, ako pretpostavimo da tipična obitelj ima 5 članova, onda procjenjujemo da u Chicagu ima 600.000 obitelji. Znamo da klavir nema svaka obitelj; naša četvrta pretpostavka je da klavir ima jedna od 20 obitelji. Tako dolazimo do 30.000 klavira u Chicagu. Postavimo sada pitanje: koliko je u godini dana potrebno štimanja za 30.000 klavira? Naša peta pretpostavka je da svaki klavir treba štimati jednom godišnje; stoga, svake godine u Chicagu se obavi 30.000 štimanja. Šesta pretpostavka: klavir-štimer može srediti 2 klavira na dan, a radi 200 dana godišnje. Jedan klavir-štimer, stoga, naštima 400 instrumenata godišnje. Dakle, da bi se redovito štimali svi klaviri u Chicagu, u njemu mora biti 30.000/400 = 75 klavir-štimera. Želimo samo procjenu, a ne točan podatak, pa dobiveni broj zaokružujemo na 100. Kako ćemo kasnije vidjeti, Fermijeva sposobnost da zahvati samu bit problema manifestirala se baš u njegovom pitanju: “Gdje su svi oni?” Paradoks Ovo su stare luckaste zagonetke za zasmijavanje prostaka u pivnici. —William Shakespeare, Othello, II čin, I scena Naša riječ paradoks potječe od dviju grčkih riječi: para, sa značenjem “nasuprot” i doksa, sa značenjem “mišljenje”.7 Ona opisuje situaciju u kojoj, usporedo s jednim mišljenjem ili jednim tumačenjem, postoji i drugo, proturječno mišljenje. Riječ je dobila više fino nijansiranih značenja, ali je u svakome od njih suština u kontradikciji. Paradoks je, međutim, više od takve nelogičnosti. Kada kažete “kiša pada i kiša ne pada”, tada proturječite sebi, ali paradoks nije samo to. Paradoks nastaje kada počnete od skupa
očitih premisa, a zatim iz njih izvučete zaključke koji ih potkopavaju. Ako imate potpuno čvrst argument koji ukazuje na to da vani mora padati kiša, a zatim pogledate kroz prozor i vidite da kiša ne pada, onda imate paradoks koji treba riješiti. Prividan paradoks, odnosno zabluda, često se može razriješiti ako razmislimo jer proturječnost obično nastaje zbog propusta u lancu zaključivanja koji vodi od premisa ka zaključku.8 Kod pravog paradoksa, međutim, uzrok proturječnosti nije očit; mogu proći stoljeća dok se ne otkrije. Pravi paradoks ima moć suprotstaviti se našim najomiljenijim teorijama i vjerovanjima. Kako je jednom primijetio matematičar Anatol Rapoport: “Paradoksi su odigrali dramatičnu ulogu u povijesti intelekta, često zasjenjujući revolucionarni razvoj znanosti, matematike i logike. Kad god u nekom području naiđemo na problem koji se ne može riješiti u konceptualnom okviru koji vrijedi, mi doživljavamo šok. Taj šok nas može prinuditi da odbacimo stari okvir i usvojimo novi”.9 Paradokse možemo pronaći u logici, matematici i fizici, a ima ih za svačiji ukus.
SLIKA 2 Vizualni paradoks. Ove nemoguće geometrijske slike su Penroseovi trokuti. One kao da prikazuju trodimenzionalna trokutasta tijela, ali je takva tijela nemoguće konstruirati. Svaki “rogu Penroseovog trokuta je u stvari izgled pravog kuta u perspektivi. Umjetnici, kao što je Escher, uživaju u vizualnim paradoksima. Nekoliko logičkih paradoksa Jedan stari paradoks o kojem su mozgali filozofi još od sredine 4. stoljeća pr.n.e, i koji je i danas aktualan, jest paradoks lažljivca. Najraniji izvori ga pripisuju Eubulidu iz Mileta, koji se zapitao: “Čovjek mi kaže da je lažljivac; je li to što tvrdi istina ili laž?” Kako god analizirali prethodnu rečenicu, kontradikcija ostaje. Isti paradoks se pojavljuje i u Novom zavjetu. Govoreći o kršćanima, sveti Pavao piše: “Jedan od njih, čak njihov
prorok, kaže da kršćani uvijek lažu”.10 Nije jasno je li sveti Pavao bio svjestan problema u ovoj rečenici, ali je paradoks gotovo neizbježan ako se dopusti samoreferenciranje. Jedan od najvažnijih alata našeg rasuđivanja je polisilogizam (sorit). On kod logičara označava niz ulančanih silogizama: predikat jednog iskaza postaje subjekt sljedećeg iskaza. Evo kako izgleda tipičan primjer: sve vrane su ptice; sve ptice su životinje; svim životinjama za preživljavanje je potrebna voda. Slijedeći niz, dolazimo do logičkog zaključka: svim vranama potrebna je voda. Polisilogizmi su važni jer nam omogućavaju da zaključujemo ne ulazeći u ishod svakog mogućeg pokusa. (Zbog toga ne moramo uskraćivati vodu vranama kako bismo saznali da mogu uginuti od žeđi.) Međutim, polisilogizmi ponekad mogu dovesti do apsurda: tada imamo paradoks lančanog zaključivanja. Na primjer, ako se složimo da dodavanjem jednog zrna pijeska drugom zrnu pijeska ne stvaramo hrpu pijeska, pod pretpostavkom da nijedno posebno zrno nije hrpa, tada moramo zaključiti da nijedna dodana količina pijeska neće stvoriti hrpu. A, ipak, hrpa raste pred našim očima. Uzrok takvih paradoksa leži u namjernoj neodređenosti pojmova, kao što je “hrpa”. Političari, naravno, rutinski koriste takve jezičke trikove.11 Kad zaključujemo, osim lančanog zaključivanja svi rutinski primjenjujemo i indukciju - donosimo općenitije zaključke na temelju pojedinačnih slučajeva. Na primjer, kad god vidimo da je nešto ispušteno - ono pada naniže. Koristeći indukciju, predlažemo opći zakon: kada je stvar ispuštena ona uvijek pada naniže i nikada naviše. Indukcija je toliko moćna logička metoda da sve što baca sumnju na nju postaje zabrinjavajuće. Razmotrimo Hempelov paradoks s gavranom.12 Pretpostavimo da je neki ornitolog, nakon više godina promatranja na terenu, zapazio stotine crnih gavrana. To je za njega dovoljan razlog da predloži hipotezu kako su “svi gavrani crni”. Ovo je standardan postupak indukcije u znanosti. Svaki put kada ugleda crnog gavrana, to je još jedan dokaz u korist njegove hipoteze. Međutim, tvrdnja da su “svi gavrani crni” logički je ekvivalentna tvrdnji da
su svi “ne-crni objekti ne-gavrani”. Ako ornitolog ugleda komad bijele krede, to je zapažanje mali doprinos hipotezi da su svi “ne-crni objekti negavrani” - ali mora biti i dokaz njegovoj osnovnoj hipotezi da su svi gavrani crni. Zašto bi promatranje u vezi s kredom bilo dokaz za hipotezu koja se tiče ptica? Znači li to da ornitolozi mogu obavljati svoj posao sjedeći ispred televizora umjesto u grmlju promatrajući ptice? Jedan drugi logički paradoks je paradoks neočekivanog vješanja, kad sudac kaže osuđeniku: “Bit ćeš obješen jednoga dana sljedeći tjedan, ali da se ne bi mnogo mučio razmišljanjem, dan vješanja će biti iznenađenje”. Osuđenik pomišlja da dželat neće čekati petak da izvrši sudački nalog: takvo odlaganje znači da će svi saznati kako će izvršenje biti tog dana i ono neće doći kao iznenađenje. Stoga, petak otpada. Ali ako petak otpada, istom logikom otpada i četvrtak. Također i srijeda, utorak i ponedjeljak. Osuđenik, ohrabren, zaključuje da presuda uopće ne može biti izvršena. Bez obzira na to, potpuno je iznenađen kad ga na vješala izvode u četvrtak! Opisana argumentacija, koja se pojavljuje i pod imenima “paradoks iznenadnog ispita” te “paradoks predviđanja”, ostavila je brojne pisane tragove.13 Nekoliko znanstvenih paradoksa Iako je nerijetko zabavno i ponekad korisno baviti se lažljivcem, gavranima i osuđenikom, argumenti koji sadrže logičke paradokse prečesto - barem za moj ukus - skliznu u raspravu o preciznom značenju upotrijebljenih riječi. Takve su rasprave potpuno u redu - ako ste filozof. Ali mene više impresioniraju paradoksi koji se mogu pronaći u znanosti. Razmotrite najstariji od svih paradoksa: Zenonov paradoks o Ahilu i kornjači.14 Ahil i kornjača se utrkuju na sto metara. Budući da Ahil trči deset puta brže od kornjače, u startu joj daje deset metara “fore”. Natjecatelji započinju trku istovremeno, tako da kad Ahil pretrči prvih deset metara kornjača se pomakne za jedan metar. Dok Ahil prijeđe taj jedan metar, kornjača pobjegne deset centimetara; za vrijeme dok Ahil prijeđe tih desetcentimetara, kornjača odmakne jedan centimetar. I tako - u beskraj. Osjećaj nam govori da će brži trkač uvijek pobijediti sporijeg, ali Zenon tvrdi da Ahil nikada neće stići kornjaču. Dakle, ovdje postoji proturječnost između logike i iskustva: paradoks. Prošlo je 2000 godina prije nego je ovaj
paradoks riješen, ali je matematički aparat pomoću kojeg je to konačno učinjeno našao i brojne druge primjene.15 SLIKA 3 Na početku utrke Ahil se nalazi 10 metara iza kornjače. Dok Ahil pretrči tih 10 metara, kornjača otpuže jedan metar. Dok Ahil pretrči taj jedan metar, kornjača odmakne za 10 centimetara. Slijedeći istu logiku, izgleda da Ahil nikada neće stići kornjaču. Paradoks blizanaca, koji se odnosi na pojavu dilatacije vremena iz specijalne teorije relativnosti, jedan je od najpoznatijih u fizici. Pretpostavimo da jedan od dvoje blizanaca ostaje kod kuće, dok drugi polazi na put ka dalekoj zvijezdi krećući se brzinom bliskoj svjetlosnoj. Za onoga koji je ostao kod kuće, sat blizanca koji putuje kuca sporo: blizanacputnik stari sporije od njega. Iako ova pojava može proturječiti zdravom razumu, ona je i eksperimentalno potvrđena. Međutim, teorija relativnosti omogućava da i blizanac koji putuje smatra da se sam nalazi u stanju mirovanja. Iz njegove točke promatranja, sat njegovog brata koji je ostao kod kuće otkucava sporo; on je taj koji će sporije ostariti. Pa, što se događa kada se putnik vrati kući? Ne mogu obojica biti u pravu: ne može svaki od dvaju blizanaca biti mlađi od onog drugog! Rješenje ovog paradoksa je jednostavno: zabuna nastaje zbog pogrešne primjene načela relativnosti. Točke promatranja dvaju blizanaca ne mogu se međusobno zamijeniti: blizanac-putnik ubrzava do brzine svjetlosti, zatim usporava na pola puta i sve to ponavlja na povratku kući. Oba blizanca se slažu da blizanac koji je ostao kod kuće nije iskusio takva ubrzavanja. Zbog toga blizanac-putnik stari sporije od blizanca koji je ostao kod kuće; kad se vrati, njegov brat će biti već star ili čak mrtav. Vanzemaljac koji posjećuje Zemlju suočava se s istom pojavom kad se vrati kući: njegova braća i sestre (ako vanzemaljci imaju braću i sestre) bit će stari ili odavno mrtvi. To je tužna činjenica o
međuzvjezdanim putovanjima; iako proturječi svakodnevnom iskustvu, ona nije paradoks.16 Jedan od najvažnijih znanstvenih paradoksa dobio je ime po Heinrichu Olbersu.17 On je razmišljao o pitanju koje je čuo od mnoge djece - “Zašto je noćno nebo tamno?” - i pokazao da je tama noćnog neba prava zagonetka. Pri zaključivanju pošao je od dviju premisa. Prva je da se svemir prostire u beskonačnost, a druga da su zvijezde po njemu rasute nasumce. (Olbers nije znao za postojanje galaksija - tek 75 godina nakon njegove smrti prepoznate su kao grupe zvijezda - ali to ne utječe na njegovo zaključivanje. Njegovi argumenti vrijede za galaksije, baš kao i za zvijezde.) Iz spomenutih premisa dolazimo do neugodnog zaključka: u kom god smjeru uputite pogled, on se mora zaustaviti na zvijezdi - noćno nebo bi, dakle, moralo biti sjajno. Olbersov paradoks Recimo da sve zvijezde imaju isti vlastiti sjaj. (Sljedeći argument je jednostavniji uz ovu pretpostavku, ali zaključak ni na koji način ne ovisi o njoj.) Sada zamislimo tanku sfernu ljusku zvjezdanog neba (nazovimo je ljuska A) sa Zemljom u njenom središtu, i drugu tanku ljusku zvjezdanog neba (ljuska B), također sa Zemljom u središtu, čiji je polumjer dvostruko veći od polumjera ljuske A. Drugim riječima, ljuska B dvostruko je dalja od nas nego ljuska A. Sjaj neke zvijezde u ljusci B bit će samo 1/4 sjaja zvijezde u ljusci A. (To je zakon slabljenja intenziteta svjetlosti s recipročnom vrijednošću kvadrata udaljenosti: ako se udaljenost svjetlosnog izvora poveća 2 puta, njegov prividni sjaj se smanji 2x2 = 4 puta.) S druge strane, površina ljuske B 4 puta je veća od površine ljuske A pa ona sadrži i 4 puta više zvijezda. Četiri puta više zvijezda, svaka s 1/4 sjaja: ukupni sjaj ljuske B potpuno je isti kao ukupni sjaj ljuske A! Ali, isto zaključivanje vrijedi i za bilo koje dvije ljuske neba sa zvijezdama. Doprinos sjaju noćnog neba koji daje udaljena ljuska zvijezda jednak je doprinosu obližnje ljuske. Ako se svemir prostire u beskonačnost, onda i noćno nebo treba biti beskonačno svijetlo.
Ovaj argument nije potpuno točan: svjetlost s neke vrlo udaljene zvijezde može biti zaklonjena nekom bližom zvijezdom. Ipak, u beskonačnom svemiru s ravnomjernom raspodjelom zvijezda, svaki bačeni pogled u svemir uvijek će se zaustaviti na zvijezdi. Ne samo da ne bi trebalo biti tamno, već bi cjelokupno noćno nebo moralo biti blještavo poput Sunca. Noćno nebo bi nas trebalo zaslijepiti svojim sjajem! SLIKA 4 Ako su zvijezde ravnomjerno raspoređene po svemiru, onda će ljuska B sadržavati 4 puta više zvijezda od ljuske A (A je na udaljenosti r, a
B na udaljenosti 2r). Međutim, zvijezde u ljusci A izgledat će 4 puta sjajnije od zvijezda u ljusci B. Tako će ukupni sjaj dviju ljuski biti isti. Budući da postoji beskonačno mnogo takvih ljuski, noćno nebo bi trebalo biti beskonačno sjajno. Čak i kada uvažimo da zvijezde iz bližih ljuski djelomično zaklanjaju udaljenije zvijezde, nebo bi i dalje trebalo biti zasljepljujuće sjajno. Kako riješiti taj paradoks? Prvo objašnjenje na koje ćete možda odmah pomisliti jest da oblaci plina ili prašine zaklanjaju svjetlost koja dolazi s udaljenih zvijezda. Svemir zbilja sadrži oblake prašine i područja ispunjena plinom, ali nas ona ne mogu “zakloniti” od Olbersovog paradoksa: ako oblaci apsorbiraju svjetlost, oni će se zagrijavati sve dok ne dostignu temperaturu samih zvijezda. Pokazuje se da paradoks rješava jedno od najdramatičnijih astronomskih otkrića, a to je da svemir ima konačnu starost. Kako svemir postoji samo oko 13 milijardi godina, ono što od njega vidimo od nas je udaljeno najviše 13 milijardi svjetlosnih godina. Da bi noćno nebo bilo sjajno kao površina Sunca, naš pogled bi morao prodirati u svemir bar milijun puta dalje. (To što se svemir širi također pridonosi objašnjenju paradoksa: svjetlost iz udaljenih izvora pomiče se ka crvenom kraju spektra zbog širenja, stoga udaljeni objekti izgledaju manje sjajni nego što predviđa spomenuti zakon recipročnog slabljenja svjetlosti. Glavno objašnjenje, međutim, ostaje konačna starost svemira.) Zapanjujuće je da tijekom razmišljanja o tako jednostavnom pitanju - “Zašto je noću nebo tamno?” - dolazimo do činjenice da se svemir širi i da (barem zvijezde i galaksije u njemu) imaju konačnu starost. Možda jednostavno Fermijevo pitanje - “Gdje su svi oni?” - upućuje na još važnije zaključke. Fermijev paradoks Ponekad mislim da smo sami, ponekad da nismo. Ovako ili onako, pomisao je uznemirujuća. —Buckminster Fuller
Zahvaljujući “detektivskom” radu fizičara Erica Jonesa iz laboratorija u Los Alamosu, na čiji se izvještaj ovdje jako oslanjam, znamo sve detalje o nastanku Fermijevog paradoksa.18 U proljeće i ljeto 1950. dnevni listovi u New Yorku bili su preplavljeni reportažama o jednom malom misteriju: nestanku javnih kanti za smeće. Ista godina bilježi i kulminaciju izvještaja o letećim tanjurima, drugoj vijesti koja je ispunjavala novinske stupce. Dvadesetog svibnja 1950. list The New Yorker objavio je karikaturu Alana Dunna koji se na duhovit način pozabavio tim temama. SLIKA 5 Zbog razloga koji su samo njima bili jasni, vanzemaljci su se vraćali na rodni planet s kantama za smeće - vlasništvom newyorske komunalne službe.
Fermi se u ljeto 1950. godine nalazio u Los Alamosu. Jednog dana zajedno sa Edwardom Tellerom i Herbertom Yorkom krenuo je u Fullerov restoran na ručak. Njihova usputna tema bili su nedavni izvještaji o pojavljivanju letećih tanjura. Ubrzo im se pridružio i Emil Konopinski i usputno ih obavijestio o Dunnovoj karikaturi. Fermi je ironično komentirao da je Dunnova teorija razumna jer obuhvaća dvije sasvim udaljene pojave: nestanak kanti za smeće i izvještaje o letećim tanjurima. Poslije Fermijeve šale uslijedila je ozbiljna rasprava o tome mogu li se leteći tanjuri kretati brže od svjetlosti. Fermi je pitao Tellera što misli o vjerojatnosti da će se do 1960, ostvariti putovanja brzinom većom od svjetlosne. Fermi je smatrao da je Tellerova procjena od jedan prema milijun preniska; osobno je mislio da je ona bliža vrijednosti jedan naprama deset. Njih četvorica počeli su ručati i diskusija je skrenula na svakodnevne teme. Tada je, usred razgovora i sasvim iznenada, Fermi pitao: “Gdje su svi oni?” Njegovo društvo (Teller, York i Konopinski) odmah je shvatilo da on misli na vanzemaljske posjetitelje. A kako je pitanje postavio Fermi, možda su osjetili da je ono mnogo dublje i teže nego što izgleda na prvi pogled. York se prisjeća da je Fermi na brzinu izveo nekoliko izračuna i zaključio da smo odavno trebali biti posjećeni, i to ne jednom.
SLIKA 6 Edward Teller (lijevo) s Fermijem 1951, kratko nakon što je Fermi prvi put postavio svoje poznato pitanje. Iako ni Fermi ni drugi nisu nikada objavili nijedan od tih izračuna, možemo razumno pogađati od čega su se sastojali. Fermi je vjerojatno najprije procijenio broj vanzemaljskih civilizacija u galaksiji, a to je nešto što i sami možemo učiniti. Na kraju krajeva, pitanje: “Koliko naprednih vanzemaljskih civilizacija sposobnih da komuniciraju postoji u galaksiji?”, tipično je fermijevsko! Fermijevo pitanje: koliko postoji civilizacija sposobnih da komuniciraju? Predstavimo simbolom N broj vanzemaljskih civilizacija u galaksiji koje su sposobne komunicirati. Da bismo odredili N, najprije moramo znati kolika je godišnja stopa R kojom nastaju zvijezde u galaksiji. Također nam treba udio fp zvijezda koje imaju planetarne sustave i za takve sustave broj
ne planeta s uvjetima prikladnim za život. Treba nam i udio f l ovih planeta na kojima se život stvarno razvija, udio fp ovih planeta na kojima je život razvio inteligenciju i udio f i inteligentnih oblika života koji su razvili kulturu sposobnu za međuzvjezdanu komunikaciju. Najzad, treba nam i vrijeme L, u godinama, tijekom kojeg će se ta kultura posvetiti komuniciranju. Množeći redom nabrojane faktore, dobit ćemo procjenu za N. To možemo napisati ovako: N=R x fp x ne x fl x fi x fc x L
SLIKA 7 Herbert York, jedan iz Fermijevog društva za ručkom. Jednadžba N = R x fp x ne x f l x f i x fc x L ne daje ništa “točniji” rezultat za broj komunicirajućih vanzemaljskih civilizacija od jednadžbe N = pc x nf x fp x nt x R za broj klavir-štimera u Chicagu. Ali, ako dodijelimo razumne vrijednosti raznim elementima jednadžbe - ne zaboravljajući da se takve vrijednosti mogu mijenjati i da će se mijenjati kako naše znanje bude raslo - doći ćemo do procjene broja vanzemaljskih civilizacija u galaksiji. Otežavajuća okolnost je različit stupanj našeg neznanja o pojedinim faktorima u jednadžbi. Kada ih pitaju za vrijednosti ovih faktora, astronomi daju odgovore u rasponu od: “Vrlo smo sigurni” (za faktor R), preko: “Na putu smo da to riješimo” (za faktor fp ), pa do: “Kako, dovraga, da to znamo?” (za faktor L). Kad određujemo broj klavir-štimera u Chicagu, barem smo sigurni da naše “odokativne” procjene faktora nisu jako pogrešne. Takve sigurnosti, međutim, nema kad procjenjujemo broj komunicirajućih vanzemaljskih civilizacija. Bez obzira na to, ako ne raspolažemo stvarnim znanjem o vanzemaljskim civilizacijama, to je jedini način da dođemo do nekakvog rezultata. (Navedena je jednadžba u znanosti dobila prizvuk svetosti; poznata je kao Drakeova jednadžba, po radioastronomu Franku Drakeu koji ju je prvi dosljedno primijenio.19 Drakeova je jednadžba bila središnjom temom jedne iznimno utjecajne konferencije o istraživanju vanzemaljske inteligencije održane 1961. u Green Banku - 11 godina nakon Fermijevog pitanja.)
SLIKA 8 Emil Konopinski (prvi slijeva), još jedan iz Fermijevog društva za ručkom.
SLIKA 9 Drakeova jednadžba je način da se odredi broj komunicirajućih civilizacija u galaksiji. Drake je jednadžbu razvio u oblik koji je mogao predstavljati predložak za prvu SETI konferenciju (održanu u NRAO Green Bank, 1961). Ova komemorativna ploča nalazi se na zidu na kojem je nekad visila ploča na kojoj je jednadžba prvi put napisana. Fermi je 1950. godine mogao znati mnogo manje o različitim faktorima navedene jednadžbe”, ali je ipak mogao inteligentno nagađati - vođen, kao i uvijek, načelom prosječnosti: nema ničeg posebnog u vezi sa Zemljom i njenim Sunčevim sustavom. Da je za stopu pojave novih zvijezda u galaksiji pretpostavio broj od jedne godišnje, ne bi bio puno pogriješio. Vrijednosti od fp= 0,5 (polovica zvijezda ima planete) i ne= 2 (zvijezde s planetima u prosjeku imaju dva planeta s uvjetima koji omogućavaju nastanak života) izgledaju “razumno”. Drugi faktori mnogo su subjektivniji. Da je bio optimist, Fermi je mogao izabrati f l = 1 (na
svakom planetu koji podržava život ima života), f i = 1 (kad se život razvije, sigurno slijedi inteligentni život), fc = 0,1 (1 od 10 inteligentnih oblika života razvit će civilizaciju koja može i želi komunicirati) i L=106 (civilizacije se zadržavaju u fazi komuniciranja milijun godina). Da je tako razmišljao, došao bi do vrijednosti N=106 . Drugim riječima, u ovom trenutku bi moglo biti oko milijun civilizacija koje pokušavaju uspostaviti vezu s nama. Zašto mi to nikako ne primjećujemo? U stvari, zašto one već nisu ovdje? Ako su neke civilizacije izrazito dugovječne, mogli bismo očekivati da će kolonizirati galaksiju - i da su to već učinile davno prije nego se na Zemlji pojavio višestanični život Galaksija bi trebala vrvjeti od vanzemaljskih civilizacija. Ipak, mi od njih ne vidimo ni traga. Odavno bismo trebali primijetiti njihovo postojanje, ali nismo. Pa, gdje su one? Gdje su se sakrile? To je Fermijev paradoks. Nije paradoks u tome da vanzemaljska inteligencija ne postoji. (Ne znam je li Fermi vjerovao u postojanje vanzemaljske inteligencije, ali pretpostavljam da jest) Paradoks je prije u tome da ne vidimo ni jedan jedini znak takve civilizacije, iako bismo to očekivali. Doista postoji objašnjenje da smo mi jedina napredna civilizacija - ali, to je samo jedno od više objašnjenja. Pitanje zašto ne vidimo dokaze za postojanje vanzemaljskih civilizacija možda izgleda trivijalno, ali, kako i možemo očekivati iz Fermijeve primjedbe, ono predstavlja duboku zagonetku. Moć ovog paradoksa možda ćemo shvatiti kad saznamo da je on neovisno otkriven čak četiri puta: točniji naziv bio bi Ciolkovski-Fermi-Viewing-Hartov paradoks. Konstantin Ciolkovski, znanstveni vizionar koji je razvio teorijsku osnovu svemirskih letova još 1903. godine, duboko je vjerovao u monističku doktrinu da se realnost u biti sastoji iz neke monolitne supstancije. Ako su svi dijelovi svemira jednaki, slijedi da moraju postojati planetarni sustavi slični našem i da na nekim od tih planeta postoji život.20 Međutim, kada se uzme u obzir njegovo zanimanje za let u svemir, nije neprirodno što je smatrao da će čovječanstvo osnovati kolonije u Sunčevom sustavu i odatle se otisnuti u svemir. Svoja je osjećanja izrazio u poznatoj rečenici: “Zemlja jest kolijevka inteligencije, ali se ne može zauvijek živjeti u kolijevci”. Pritajeni monist u njemu izbio je kroz sljedeći argument: ako
mi nastojimo naseliti svemir, onda to isto rade i druge vrste. Logici se ne može pobjeći i Ciolkovski je bio svjestan paradoksa kad je istovremeno inzistirao na tvrdnjama da će čovječanstvo krenuti u svemir i da je svemir krcat inteligentnim životom. Davne 1933, mnogo prije nego što je Fermi postavio svoje pitanje, Ciolkovski je ukazao na to da ljudi poriču postojanje vanzemaljskih civilizacija, jer ako takve civilizacije postoje, (i) njihovi predstavnici bi posjetili Zemlju, i (ii) poslali bi nam signale da postoje. Ciolkovski je jasno iznio paradoks i uz to ponudio i odgovor na njega: vjerovao je da napredne inteligencije - “savršena nebeska bića” - smatraju da čovječanstvo još nije sazrelo za ostvarivanje kontakta.21 O tehničkim postignućima Ciolkovskog u vezi s raketama i svemirskim letom široko se raspravljalo, ali ostatak njegovog rada uglavnom je ignoriran pod sovjetskom vlašću. Stoga je tek nedavno priznat njegov doprinos u vezi s ovim paradoksom. (Ni sam Fermi tu nije bolje prošao. U svojoj utjecajnoj knjizi iz 1966. Inteligentni život u svemiru - Intelligent Life in the Universe - Sagan i Šklovski imaju i poglavlje s citatom: “Gdje su svi oni?” Citat pripisuju Fermiju, ali netočno navode da je pitanje izrečeno 1943. U jednom kasnijem članku Sagan misli da je Fermijev citat “možda sumnjive autentičnosti”.) Godine 1975. engleski inženjer David Viewing jasno je iskazao suštinu. Citat iz njegovog članka to dobro pokazuje: “Ovo je, dakle, paradoks: sva naša logika, sav naš antiizocentrizam uvjerava nas da nismo jedinstveni - oni moraju biti tu negdje. A, ipak, mi ih ne primjećujemo.” Viewing priznaje da je baš Fermi prvi postavio poznato pitanje - Gdje su svi?” - i da to pitanje vodi do paradoksa. Prema mojim saznanjima, to je prvi članak koji izravno ukazuje na Fermijev paradoks.22 Međutim, tek je 1975. članak Michaela Harta, objavljen u astronomskom časopisu Quarterly Journal of the Royal Astronomical Society, pobudio pravu eksploziju zanimanja za paradoks.23 Hart je tražio objašnjenje ključne činjenice da trenutno na Zemlji nema inteligentnih bića iz svemira. On je za tu činjenicu predložio četiri kategorije objašnjenja. Prva kategorija sadrži “fizička objašnjenja” koja se oslanjaju na teškoće realizacije svemirskih putovanja. U drugoj kategoriji, takozvanih “socioloških objašnjenja” u biti se pretpostavlja kako vanzemaljci namjerno nisu htjeli posjetiti Zemlju. Treća kategorija “vremenskih objašnjenja”
temelji se na hipotezi da vanzemaljske civilizacije nisu imale dovoljno vremena dosegnuti nas. U četvrtu kategoriju spadaju objašnjenja da su vanzemaljci možda već bili na Zemlji (i otišli), pa ih sada ne primjećujemo. Hart je smatrao da ove kategorije iscrpljuju sve mogućnosti i zatim je efikasno pokazao kako nijedna od njih nije u stanju objasniti navedenu ključnu činjenicu, što ga je navelo da ponudi vlastito objašnjenje - mi smo prva civilizacija u našoj galaksiji. Hartov članak raspirio je žestoku raspravu koja se uglavnom vodila na stranicama spomenutog astronomskog časopisa. Bila je to rasprava kojoj se svatko mogao priključiti - jedan od najranijih priloga stigao je ravno iz Gornjeg doma britanskog parlamenta!24 Možda je najkontroverzniji prijedlog dao Frank Tipler u članku s rezolutnim naslovom “Vanzemaljska inteligentna bića ne postoje”. Tipler je smatrao da bi napredne vanzemaljske civilizacije mogle koristiti samoreplicirajuće sonde za jeftino istraživanje ili koloniziranje galaksije koje bi se moglo obaviti u relativno kratkom vremenu. Sažetak Tiplerovog rada daje suštinu: “Prema iznesenoj tezi, ako vanzemaljska inteligentna biča postoje, to znači da su njihovi svemirski brodovi već u našem Sunčevom sustavu.”25 Tipler je zauzeo stav da program SETI nema šanse za uspjeh i da je stoga samo bacanje vremena i novca. Njegov je argument dolio ulje na vatru i uveo u raspravu novu rundu argumenata. Najsmireniji i najbolji sažetak svih argumenata je onaj Davida Brina, koji je paradoks nazvao “velikom tišinom”.26 Godine 1979. Ben Zuckerman i Michael Hart organizirali su konferenciju o Fermijevom paradoksu. Rasprave su tiskane u vidu zbornika27 koji, iako sadrži niz različitih viđenja problema, navodi na zaključak da pretpostavljene vanzemaljske civilizacije imaju način, motiv i priliku za koloniziranje galaksije. Način: međuzvjezdano putovanje izgleda moguće, premda ne lako izvodljivo. Motiv: Zuckerman je pokazao kako bi neke vanzemaljske civilizacije bile prisiljene na međuzvjezdano putovanje zbog smrti vlastite zvijezde i da je u svakom slučaju dobra ideja ako se vrste rašire po svemiru za slučaj da njihov matični planet doživi katastrofu. Prilika: galaksija je stara 13 milijardi godina, a kolonizacija se može obaviti za samo nekoliko milijuna godina. Ipak, njih nema nigdje. Da je ovo nekakav krimić, mogli bismo reći da imamo osumnjičenog, ali ne i tijelo.
Ovakvi argumenti nisu uvjerili sve. U nedavno objavljenoj knjizi, matematičar Amir Aczel dokazuje da je vjerojatnost postojanja vanzemaljskog života 1.28 Fizičar Lee Smolin piše da je “argument u prilog nepostojanju inteligentnog života u svemiru nešto najneobičnije što je čuo; to pomalo sliči tvrdnji desetogodišnjaka da seks ne postoji samo zato što se još nije susreo s njim.”29 Pokojni Stephen Jay Gould, komentirajući Tiplerovu tezu da bi vanzemaljske civilizacije koristile sonde za koloniziranje galaksije, piše: “Priznajem da ne znam kako reagirati na takav argument. Već imam dovoljno teškoća da predvidim namjere i reakcije ljudi u mojoj neposrednoj blizini. Obično sam začuđen tokovima mišljenja i postignućima ljudi iz drugačijih kultura. Neka sam proklet ako sa sigurnošću mogu tvrditi što bi učinio neki izvanzemaljski inteligentni stvor.”30
SLIKA 10 Enrico Fermi isplovljava s Labe. Fotografija je snimljena kratko prije njegove smrti. Nije teško složiti se s ovakvim stavom. Kad razmotrim način zaključivanja u vezi s Fermijevim paradoksom, uvijek se sjetim starog vica o inženjeru i ekonomistu koji šetaju ulicom. Inženjer ugleda novčanicu na pločniku, pokaže na nju i kaže: “Gle! Novčanica od sto dolara na pločniku.” Ekonomist nastavlja ravno, ne gledajući prema dolje; “Sigurno ti se učinilo. Da tamo ima novca, netko bi ga već pokupio.”31 Suština znanosti je promatranje i eksperimentiranje; ne možemo znati što svemir krije ako tamo ne pogledamo. Nema velike koristi od teoretiziranja ako teorija ne prođe eksperimentalnu provjeru.32 Bez obzira na to, Hartova ključna činjenica zahtijeva objašnjenje. Za izvanzemaljskim civilizacijama tragamo već više od 40 godina. A neprekidna tišina, usprkos intenzivnom pretraživanju, počinje zabrinjavati čak i neke najagilnije zagovornike programa SETI. Cijelo vrijeme zapažamo samo prirodni svemir umjesto da sasvim lako primijetimo nešto umjetno u njemu. Zašto? Pa, gdje su svi oni? Fermijevo pitanje i dalje traži odgovor.
3. Oni su ovdje Najjednostavnije rješenje Fermijevog paradoksa je da su “oni” već ovdje ili da su barem tu bili u prošlosti. Od triju skupina rješenja paradoksa, ovo je sigurno najpopularnije: mnogi vjeruju da su NLO-i vanzemaljski svemirski brodovi te da su mnoge prastare građevine vjerojatno djelo vanzemaljaca a ne ljudskih ruku. Znanstvenici su, međutim, sumnjičaviji, uglavnom zbog nedostatka dobrih dokaza. Bez obzira na to, te ideje bi trebalo ozbiljno razmotriti kao potencijalna rješenja paradoksa. Doista, mnogi bi ozbiljni znanstvenici rado branili tezu da Fermijev paradoks zapravo i ne postoji sve dok mnogo detaljnije ne istražimo naše susjedstvo i ne odbacimo pretpostavke o prisustvu tragova vanzemaljaca u njemu. Naslov ovog poglavlja napisao sam prilično slobodno: pod “ovdje” ne mislim samo na Zemlju, nego i na cijeli Sunčev sustav, a u zadnjim dvama odjeljcima poglavlja pod tim podrazumijevam cijeli naš svemir. Na početku, međutim, razmatram baš ono prvo rješenje paradoksa koje je ponuđeno Fermiju nakon što je postavio čuveno pitanje. Rješenje 1: Oni su ovdje i nazivaju se Mađarima …najpametnija osoba koju sam, bez iznimke, ikad susreo. —Jacob Bronowski o Johnu von Neumannu u Usponu čovjeka Prvi odgovor na Fermijevo pitanje stigao je gotovo odmah nakon što ga je Fermi postavio. Leo Szilard, jedan od Fermijevih redovitih sugovornika za ručkom u Los Alamosu, našalio se: “Oni su među nama i nazivaju se Mađarima”. Postoji pikantna anegdota, često citirana u teorijskom odjelu Laboratorija u Los Alamosu, da su Mađari, u biti, Marsovci.33 Prije mnogo milijuna godina, govori priča, Marsovci su napustili svoj rodni planet i stigli na Zemlju, sletjevši na mjesto na kojem se danas nalazi Mađarska. U to
vrijeme Europom su harala barbarska plemena i Marsovci su se morali prerušiti u ljudska bića jer bi sigurno došlo do prolijevanja krvi (ili njenog marsovskog ekvivalenta) ako bi barbari među sobom otkrili vanzemaljce. Marsovci su sasvim uspješno prikrili svoje evolucijsko porijeklo, a iznimka su tri stvari. Prva je bila njihova urođena želja za lutanjem koja je našla svoj izraz, u mađarskim Romima. Druga je bio njihov jezik: mađarski nema nikakvih dodirnih točaka ni s jednim indoeuropskim jezikom kojim se govori u susjednim zemljama - Austriji, Hrvatskoj, Rumunjskoj, Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji i Ukrajini. Treća je bila inteligencija: snaga njihovog uma nadmašivala je ljudske moći. Na nesreću po ovu teoriju, i mnogi su drugi ljudi tijekom povijesti osjetili želju za lutanjem, a što se tiče mađarskog jezika, on nije tako jedinstven - srodan je s finskom, estonskom i još nekim jezicima kojima se govori u Rusiji. Međutim, ona treća stvar svjedočila je sama za sebe usred Los Alamosa: Fermijevo društvance za stolom su, uz Szilarda, redovito činili i Eugene Wigner, Edward Teller i John von Neumann - sva četvorica rođena u Budimpešti u istom desetljeću. Još jedan Mađar u Los Alamosu, Theodore von Karman, također je rođen u Budimpešti, ali nešto ranije od spomenutih. Ovi su “Marsovci” sigurno predstavljali svojevrstan trust mozgova. Fizičar Szilard dao je svoj doprinos u mnogim područjima. Teller je bio glavni pokretač projekta razvoja termonuklearnog oružja. Wigner je 1963. dobio Nobelovu nagradu za fiziku za rad na kvantnoj teoriji. Inženjer Von Karman započeo je svoj rad u okviru raketnog inženjerstva i teorije nadzvučnog kretanja, a njegova istraživanja dovela su do konstrukcije prvog aviona koji je probio zvučni zid. Ipak, najbriljantniji od tih Marsovaca sasvim sigurno je bio Von Neumann. John von Neumann, s kojim ćemo se kasnije u ovoj knjizi ponovno sresti, bio je jedan od iznimnih matematičara 20. stoljeća. On je razvio teoriju igara, dao fundamentalan doprinos teoriji kvanta, teoriji ergodičkih sustava, teoriji skupova, statistici i numeričkoj analizi, a slavu je stekao svojim angažmanom na razvoju prvog digitalnog računala za koje su se programi mogli pohranjivati. Pred kraj karijere radio je kao konzultant za velike tvrtke i vojsku, i posvećivao pažnju najrazličitijim sustavima višekorisničkog rada centralnih računala. Njegova sposobnost da napamet pronalazi rješenja matematičkih problema postala je legendarna (kad god se
u tome natjecao s Fermijem, uvijek ga je pobjeđivao), a njegovo je fotografsko pamćenje samo doprinosilo dojmu o gotovo nezemaljskoj inteligenciji. Imao je on i druge talente koji su se dobro uklapali u tezu da su “Mađari s Marsa”. Taj je raspoloženi dobričina na princetonskim zabavama mogao konzumirati nevjerojatne količine alkohola, naizgled bez posljedica po svoje mentalne moći. Bio je sudionik nevjerojatnog broja prometnih nezgoda - jedno je križanje u Princetonu poslije svih nezgoda koje je na njemu izazvao nazvano “Von Neumannovo križanje” - pa ipak se iz svih njih izvukao bez ogrebotine. (Prirodan zaključak bi bio da je alkohol utjecao na njegovu vožnju, ali to nije nikada dokazano; izgleda da je općenito bio loš vozač.) Međutim, čak i “najpametniji čovjek na svijetu” ponekad pogriješi. Iako je igrao ključnu ulogu u razvoju digitalnog računala i tako utjecao na naše živote na način kojim se malo matematičara može pohvaliti, Von Neumann je mislio da će računala uvijek biti ogromni strojevi, korisni samo za izradu termonuklearnih bombi i upravljanje vremenskim prilikama. Ni sanjao nije da će doći dan kada će se računala ugrađivati u sve - od tostera do kazetofona. Naravno, pravi Marsovac bi to točnije predvidio. Rješenje 2: Oni su ovdje i petljaju se u ljudske poslove Ono o čemu jedan samo mašta, za drugog je čvrsta vjera. —William K. Hartman Shakespeareova Julija kaže: “Ime nije ništa!” Ponekad, ipak, ime je sve. Ljudi su, na primjer, tijekom tisuća godina primjećivali čudna svjetla na nebu.34 Tome se nije posvećivala velika pozornost sve dok svjetla nisu dobila naročita imena. Nazovite ih “leteći tanjuri” i svi će se najednom zainteresirati za njih. Možemo utvrditi točan datum kada je netko prvi put ugledao “leteći tanjur”. Kenneth Arnold letio je 24. lipnja 1947. svojim privatnim zrakoplovom preko Kaskadnih planina u državi Washington. Iz pilotske kabine ugledao je više objekata u zraku; kad se spustio na zemlju, u svom izvještaju opisao ih je kao “tanjuriće koji skakuću preko bare”. Ime se odmah udomaćilo. Tisak je bio željan vijesti o tim “letećim tanjurima” i
izraz se ukorijenio u američkoj javnosti koja je sa zebnjom ulazila u Hladni rat. Mnogi su primili zdravo za gotovo da letećim tanjurima upravljaju stranci - Rusi ili neki vanzemaljci35 Ako su leteći tanjuri stvarni, ako oni doista predstavljaju svemirske brodove s vanzemaljcima, to odmah rješava Fermijev paradoks. Od svih predloženih rješenja paradoksa, ovo ima najveću podršku javnosti. Kako pokazuju istraživanja, većina Amerikanaca vjeruje da leteći tanjuri ovog trenutka posjećuju Zemlju. Udio Europljana koji im se u tome pridružuju je manji, ali još uvijek znatan. Mnogi ljudi čak vjeruju da se leteći tanjur srušio u Rosewellu u Novom Meksiku krajem lipnja ili početkom srpnja 1947. (što se neobično blisko poklapa s datumom Arnoldovog izvještaja) te da je američka vojska pokupila tijela vanzemaljaca iz olupine. Ali znanost nije demokratski proces. Točnost hipoteza ne potvrđuje se glasanjem. Bez obzira na to koliko ljudi vjeruje u istinitost određene hipoteze, znanstvenici će je prihvatiti (a i tada samo kao radnu) ako objašnjava mnoge činjenice uz minimum pretpostavki, ako može izdržati ozbiljno preispitivanje i ako ne proturječi onome što je već dobro poznato. Stoga, pitanje glasi: koliko je jaka hipoteza da su leteći tanjuri dokaz vanzemaljske civilizacije? * * * Prije nego počnemo iznositi argumente, usuglasimo se u vezi s neutralnim terminom “neidentificirani leteći objekt”, ili NLO, koji bi trebao označavati one čudne svjetlosti ili objekte viđene na nebu. Izraz je skovao Edward Ruppelt koji je istraživao NLO-e po nalogu Američkog zrakoplovstva (USAF).36 Nažalost, izrazi “NLO” i “leteći tanjur” često se koriste u istom značenju. Ako se koriste na odgovarajući način, onda NLO označava baš pojavu u zraku koja nije identificirana. Sve što vidimo u atmosferi može biti NLO ili ILO (identificirani leteći objekt). Tek nakon ispitivanja NLO može postati ILO, a za ILO može se pokazati da je leteći tanjur, no to zahtijeva dodatno detaljno istraživanje. Prema ovoj definiciji, potpuno je izvjesno da NLO-i postoje. Doista, time se želi reći da ćete NLO sigurno ugledati ako samo budete dovoljno pažljivo promatrali nebo! Nebo je stjecište brojnih zanimljivih pojava - prirodnih i umjetnih. Unatoč tome, većina NLO-a može se objasniti čak i na temelju površnog ispitivanja; oni tad postaju ILO-i. Ljudi često pogrešno zaključuju da je Venera umjetni objekt. Avioni također mogu proizvesti
neuobičajene vizualne efekte, a svakoga dana 4000 tona izvanzemaljskog stijenja i prašine sruči se u Zemljinu atmosferu, tu izgara i proizvodi najrazličitije svjetlosne efekte itd. Neki NLO-i postaju ILO-i tek nakon dugotrajnog i detaljnog ispitivanja. (Na primjer, efekti zvani novaja zemlja, fatamorgana i fatabromoza zbunjivali su ljude stotinama godina. Oni su izazvani relativno rijetkim atmosferskim uvjetima. Možda isti mehanizam može objasniti pojavu barem nekih NLO-a? Možda su neke od čudnih svjetlosti na nebu svjetla automobila koja se prelamaju kroz neuobičajeno poslagane slojeve zraka?) Poneki su NLO-i možda rezultat nenamjernih događaja (za jedno misteriozno svjetlo pokazalo se da je samo loptica za golf koja je slučajno dospjela u vatru - tko zna kakve sve još efekte mogu proizvesti svakodnevna zbivanja?). Za objašnjenje pojedinih pojava NLO-a možda treba pričekati napredak znanosti (pojava loptastih munja, na primjer, nije sasvim jasna i prilično je slabo istražena - zbog istih razloga, paradoksalno, zbog kojih se mnogi znanstvenici uzdržavaju istraživati i NLO-e). I na kraju, za mnoge NLO-e se pokazalo da su rezultat neumjesnih šala. Dakle, poslije ispitivanja većina NLO-a postaje ILO. Ali, svake godine ostane nekoliko slučajeva za koje se ne može pronaći racionalno objašnjenje. To nas ne bi trebalo čuditi jer, najzad, kako ističe poznati skeptik Robert Sheaffer, ni policija ne rješava 100% prijavljenih ubojstava.37 Mnogi ne prihvaćaju takav stav kada se radi o NLO-ima; oni žele objašnjenje za sve slučajeve. Kako objasniti te NLO-e? Treba razlikovati dvije vrste takvih slučajeva: primjećivanje svjetlosti na nebu i primjećivanje vanzemaljaca ili vanzemaljske tehnike, možda čak i susret s njima. Ako se izvješćuje samo o svjetlosti na nebu, onda možda možemo zauzeti stav da je, usprkos njenoj neuobičajenosti, ne moramo objašnjavati. Život znanstvenika prekratak je da bi se tijekom njega objasnilo baš svako manifestiranje svake pojave. Znanstvenik ne mora objašnjavati detaljne okolnosti u kojima su se pojavile neobične svjetlosti na nebu, baš kao što ne mora objašnjavati neobičan zmijoliki oblak koji sam vidio jutros dok sam išao na posao. Ima važnijih pojava koje treba proučavati.