Ako u svemiru nismo sami gdje su vanzemaljci! - Stephen Webb

N=L. Drugim riječima, broj civilizacija koje se upravo sada nalaze u svemiru jednak je njihovom prosječnom životnom vijeku.) Ako trenutno postoji 1000 civilizacija iako je u povijesti galaksije stopa nastajanja tehničkih civilizacija bila manje-više ista, onda je samo u našoj galaksiji živjelo i nestalo 10 milijardi civilizacija. Je li moguće da nijedna IZC nije ostavila nikakav zapis o svojim nadama, dostignućima, postojanju? (Ako je to ipak istina, onda je nepodnošljivo tužna.) Vraćamo se pitanju: gdje su svi, gdje su im brodovi, sonde i signali? Ne bismo trebali čekati na dokaze njihova postojanja - dokazi bi već trebali biti tu. Rješenje 21: Svi osluškuju, nitko ne emitira Ni najmanji pokret nije prošao auditorijem. —Walter de la Mare, Slušači Ukratko smo objasnili poteškoće istraživača dok pokušavaju uhvatiti signal IZC. Međutim, nismo razmatrali koliko bi ga bilo teško poslati. Jedno je jasno: bez obzira na to koliko je teško detektirati signal poslan s neodređenog planetarnog sustava između stotina milijardi zvijezda u galaksiji, još je mnogo teže poslati ga i očekivati da će ga netko uspjeti detektirati. Je li moguće da svi osluškuju, a nitko ne emitira? Naša civilizacija u određenom smislu već šalje signale prema nebu. Naše radio i TV stanice tijekom već nekoliko desetljeća zasipaju svemir EM-zračenjem. Dok ovo pišem, možda emisija uživo posvećena padu Berlinskog zida upravo stiže na Tau Ceti; vijesti o ubojstvu Kennedyja bi već mogle stići do Arktura, a ljubitelji kriketa u sustavu Kastor bi uskoro mogli čuti vijesti o najnovijim događanjima na turniru. Međutim, pod znakom pitanja je bi li IZC detektirale ove emisije, čak i ako osluškuju. Naši odašiljači usmjeravaju snop duž Zemljine površine kako bi ga mogle uhvatiti zemaljske prijamne antene. Iako se dio zračenja odašiljača gubi u svemiru - njegov snop EM-zračenja šara svemirom onako kako Zemlja rotira oko osi i orbitira oko Sunca - pitanje je sretnog slučaja hoće li ikada pogoditi udaljenu zvijezdu. Štoviše, zbog širokog raspona i relativno niske snage naših odašiljača čak i radio-teleskop veličine onog u Arecibu

namučio bi se detektirajući naše emisije malo dalje od Plutona. IZC će teško uhvatiti naše nenamjerno emitiranje, osim ako se nalaze vrlo blizu, ako su iznimno sretni i raspolažu tehnikom za primanje radio-valova mnogo naprednijom od naše.133 Osim toga, količina sporednog zračenja koje emitiramo smanjuje se jer sve više koristimo kabelski prijenos. (Veća je vjerojatnost da s međuzvjezdanih udaljenosti bude uhvaćeno zračenje snažnih vojnih radara i signala kojima astronomi bombardiraju Mars i Veneru kako bi točnije snimili površinu tih planeta. S druge strane, takvo zračenje strogo je usmjereno pa je mala vjerojatnost da njegov snop presiječe neki vanzemaljski prijamnik.) Što ako bismo htjeli da nas primijete? Umjesto da se pouzdamo u sreću i nadamo da će neka IZC uhvatiti naše TV emisije (i tom prilikom naletjeti bar na TV dnevnik, nikako na Farmu), morali bismo osigurati uređaj za emitiranje snažnog uskopojasnog signala. To je ona druga strana projekta SETI: umjesto da razmišljamo kako nam je najbolje osluškivati, mi razmatramo tehničke detalje uređaja za emitiranje. Naravno, proučavajući kako najbolje poslati signal kroz međuzvjezdano prostranstvo, možemo naučiti dosta o pravilnom osluškivanju signala. Pretpostavimo da smo odlučili koristiti radio. Prvo je pitanje koju frekvenciju za emitiranje odabrati. Logika koja nas tjera da osluškujemo signale u području lokve navodi nas da emitiramo negdje u tom području, iako se može razmišljati i o drugim frekvencijama. Kada odlučimo o frekvenciji, a pretpostavimo za trenutak da ćemo emitirati iz lokve, kakvu tehniku bismo morali primijeniti? Budući da ne znamo unaprijed gdje bi mogla biti neka IZC, najsigurnije je emitirati izotropno - istom snagom u svim pravcima. Ako bismo htjeli slati uskopojasni signal koji bi mogla uhvatiti mala antena na udaljenosti od, recimo, stotinu svjetlosnih godina, tad bi potrebna snaga odašiljača bila veća od električne snage koja se u ovom trenutku proizvodi u cijelom svijetu. A 100 svjetlosnih godina samo je nešto dalje od našeg neposrednog susjedstva. Što dalje želimo da se signal čuje, veća je i snaga odašiljača. Izotropni odašiljač je, dakle, iznad naših trenutnih tehničkih mogućnosti. Čak i kad bismo mogli izgraditi takav uređaj, bismo li projektu s tako slabim izgledima za uspjeh dodijelili tako veliku količinu resursa?

Ako IZC osluškuju teleskopom kao što je Arecibo, a ne nekakvim tanjurićem, zahtjevi se za snagom smanjuju. Uistinu, ako bismo znali točan položaj teleskopa kao što je Arecibo na drugom kraju galaksije, onda bi mu naš Arecibo mogao poslati signal. Problem je što ne znamo unaprijed na koju stranu usmjeriti odašiljač. Tanjur veličine Areciba, koji radi na frekvenciji oko “lokve”, ima iznimno uzak snop. Stara priča o igli u plastu sijena je dječja igra ako se mjeri vjerojatnost da će nasumično usmjeren uski snop slučajno pogoditi nečiji prijamnik u dubinama svemira. Izotropno emitiranje, koje jamči da će vas čuti svatko tko ima uši, iznimno je skupo; usmjereno emitiranje, koje je jeftino, isključuje većinu potencijalnog auditorija. To su dvije krajnosti za strategiju emitiranja. Mogli bismo napraviti različite kompromise između njih, a IZC bi mogle staviti na raspolaganje veće resurse za emitiranje od nas. Bilo kako bilo, međuzvjezdane radio-emisije nisu jednostavne. U svjetlu ovih poteškoća, a postoje i druge koje nisam spomenuo, možda će IZC odlučiti da teži dio posla - emitiranje - prepuste drugima. Možda je galaksija prepuna civilizacija koje samo čekaju poziv? Ovo je malo vjerojatno rješenje paradoksa. Teškoće nam se mogu učiniti nepremostivim, ali su one zacjelo manje izražene kod, primjerice, K3 civilizacije. Mnogi problemi u vezi s emitiranjem mogu se riješiti i na našoj sadašnjoj razini tehničkog razvoja ako se oslobodimo ideje da koristimo radio-valove. Čak i uz našu sadašnju razinu tehničkog razvoja možemo generirati svjetlosni impuls koji bi na trenutak pomračio Sunce. Napredna IZC, pretpostavljamo, bez problema bi generirala impuls koji je, grubo govoreći, milijardama puta sjajniji od njihova sunca. Takvi se impulsi mogu detektirati relativno malim optičkim teleskopom povezanim s optičkim senzorom (CCD). Štoviše, duž puta od nekoliko tisuća svjetlosnih godina međuzvjezdani medij ima malo utjecaja na signal vidljive svjetlosti; za razliku od radio-komunikacije, optička komunikacija ne trpi smetnje. Zbog brojnih prednosti laseri su učinkovitije sredstvo za emitiranje od radioteleskopskih tanjura. Svjetlosni je snop iznimno uzak i to je nedostatak optičke komunikacije. Civilizacija koja ga emitira mora znati preciznu lokaciju

prijamnog teleskopa. To je isti problem s kojim se suočavaju radioodašiljači kad emitiraju signale uskog snopa, osim što je u ovom slučaju mnogo ozbiljniji. Beskorisno je nasumično slati laserski signal. Takav signal vjerojatno nikad neće biti detektiran. Stoga civilizacija koja emitira mora napraviti popis ciljnih planetarnih sustava zajedno s točnim vrijednostima njihova položaja. Osim toga, zvijezde ne miruju. Ako neka IZC pošalje signal tamo gdje se zvijezda sad nalazi, u trenutku kad signal stigne zvijezda će se već pomaknuti. Zato civilizacija koja emitira mora imati i precizne podatke o kretanju zvijezda koje cilja. Nije lako prikupljati informacije o drugim planetarnim sustavima i točnoj lokaciji i kretanju zvijezda, ali nije ni nemoguće, za civilizaciju koja je uznapredovala u odnosu na nas. Nedavna misija Hipparcos prikupila je takve podatke o najbližim zvijezdama i predložila projekte, kao što je Darwin (ESA), a projekt Terrestrial Planet Finder (NASA) treba detektirati sve planete veličine Zemlje u dvjesta najbližih zvjezdanih sustava.134 Ako mi možemo smišljati takve misije, onda bi civilizacija samo malo naprednija od naše trebala koristiti optičku komunikaciju preko međuzvjezdanih udaljenosti, a i radiosignale, ako se za to odluči. Prema tome, čini se kako nema tehničkih razloga zbog kojih IZC ne bi emitirale signale. * * * Vrijedi spomenuti da je čovječanstvo već uputilo dva signala ka zvijezdama (dva namjerna signala, za razliku od usputnog EM-zračenja radio i TV stanica). Prvi takav signal poslanje 1974.135 Njegov autor, Drake, iskoristio je ceremoniju ponovnog puštanja u rad (nakon popravka) teleskopa Arecibo i poslao poruku na 2,38 GHz u smjeru M13. (To je kuglasti skup s oko 300.000 zvijezda, ali nažalost pripada tipu za koji ne očekujemo da posjeduje planete slične Zemlji.) Poruka je trajala 3 minute i sastojala se od samo 1679 bita, ali je Drake u nju ipak uspio zapakirati dosta informacija. Kad signal stigne do M13, za nekih 24.000 godina, ako ga tamošnji astronomi uspiju dešifrirati, saznat će mnogo toga o nama. Čak i ako ga ne uspiju dešifrirati, samo otkriće signala već će biti informacija koja će im reći da je ovdje postojala inteligentna vrsta koja je napredovala do faze korištenja radio-valova za prenošenje poruka. (Druga poruka od 400.000 bitova poslana je 1999. na 5 GHz prema četiri obližnje zvijezde

slične Suncu. Poruka je poslana više puta; nažalost, prva instanca poruke sadržavala je tipografsku pogrešku.)136 Drakea su kritizirali što je poslao poruku bez širih konzultacija. Ta je poruka trebala predstavljati Zemlju, a ipak nijedna zemaljska vlada nije konzultirana o njenom sadržaju. Izolirane poruke kao što je ova praktički nemaju nikakve šanse da budu detektirane, ali će za buduće masovno emitirane poruke sa Zemlje možda biti potrebno formirati planetarnu vladu koja može govoriti u ime svih nas. Možda napredna IZC, razumijevajući etički problem u vezi sa slanjem signala u svemir, šalje signale tek kad dostigne takvu razinu jedinstva da oni predstavljaju konsenzus cijelog svijeta. A možda je to razlog zašto još uvijek čekamo da od njih nešto stigne: oni samo osluškuju ne zato što su tehnički nesposobni za emitiranje nego zbog etičkih problema.137 To je još jedno malo vjerojatno rješenje paradoksa. Pripisivanje motiva vanzemaljcima vjerojatno je beskorisno i u tom pogledu moramo se opet zapitati hoće li briga o etičnosti emitiranja jednako pogoditi baš svaku civilizaciju? Zasigurno možemo tvrditi jedino to da je teško poslati poruke u svemir s nadom da će ih neka druga civilizacija primiti. Ali nije nemoguće. Neke civilizacije bi morale postojati i slati signale o svom postojanju. Zašto još ništa nismo uhvatili od njih? Rješenje 22: Berserkeri Dugoročno gledano, svi smo mi mrtvi. —J. M. Keynes Tijekom Hladnog rata pedesetih godina prošlog stoljeća, stratezi su se bavili idejom “oružja Sudnjeg dana”. Takvo pretpostavljeno oružje je silovito, potpuno izvan kontrole i sposobno uništiti cjelokupan život na Zemlji, uključujući i onoga tko bi ga upotrijebio. Ako vaš neprijatelj zna da ste spremni upotrijebiti oružje Sudnjeg dana (takva je bila logika Hladnog rata), onda se neće usuditi napasti vas. Nadam se da je Fred Saberhagen imao takvo oružje na umu dok je pisao svoje poznate priče o berserkerima.138

Berserkern su svjesni, samoreproducirajući strojevi, fatalni za organski život. Zamislite ih kao paranoidne Bracewell-Von Neumannove sonde prepune zlobe. Relevantnost za Fermijev paradoks je jasna: berserkeri su spriječili IZC da se razviju, potpuno ih zbrisali ili IZC miruju, bojeći se da ne privuku pažnju berserkera. Ovo je elegantno rješenje Fermijevog paradoksa. Ali, mogu li berserkeri postojati izvan domene znanstvene fantastike? Ako vanzemaljci mogu izgraditi sonde za koloniziranje galaksije, onda, nažalost, ni konstruiranje berserkera ne bi bilo izvan njihovih tehničkih mogućnosti. Teško je zamisliti da bi inteligentna vrsta stvarno poželjela stvoriti berserkere, jer je ta tehnologija jednako opasna za svoje tvorce, kao i za sav ostali život. Osim toga, što bi ih motiviralo da stvore berserkere? U slučaju da im je cilj galaksiju kolonizirati za sebe, onda bi taj cilj ostvarili ako bi je kolonizirali prvi: sjetite se da je vrijeme koloniziranja galaksije mnogo kraće od starosti galaksije. Međutim, ne trebamo biti previše optimistični oko berserkera. Pretpostavimo da programiranje “dobro podešene” sonde mutira; možda je snop svemirskih zraka promijenio jedan red koda u programskoj jezgri od “traži nov život i nove civilizacije” u “traži nov život i nove civilizacije, i uništi ih”. Samoreproducirajuće sonde će sasvim sigurno biti razvijene, pa postoji mogućnost da nastanu i berserkeri. * * * Rješenje s berserkerima kritizirano je iz više aspekata. Čak i da berserkeri postoje, bi li oni stvarno bili takva pošast? Ne bi li se vanzemaljci mogli “cijepiti” protiv njih, baš kao i od zaraznih bolesti? Indikativnije je da berserkerski scenarij pati od neke vrste vlastitog Fermijevog paradoksa: ako berserkeri postoje, kako to da smo mi tu? Berserkeri su odavno trebali očistiti naš planet. Umjesto toga, kako ćemo vidjeti kasnije, geološka istraživanja ukazuju na to da život na Zemlji postoji milijardama godina. Zemlja je pretrpjela više masovnih uništenja, ali za te događaje postoje prirodna objašnjenja. (Svemir je dovoljno opasan i bez berserkera.) Zašto su onda berserkeri dokrajčili sve ostale civilizacije i ostavili samo nas? Možemo reći i da berserkeri uništavaju samo tehnički razvijene oblike života i da im je potreban “okidač”, primjerice, otkrivanje radio-valova, prije nego to učine. Međutim, taj dodatni korak u

argumentaciji kvari potencijalnu eleganciju rješenja Fermijevog paradoksa. Osim toga, radiovalove koristimo već čitavo stoljeće, a uskoro ćemo se vjerojatno u tom pogledu utišati usprkos daljnjem razvoju tehnike. Ako su berserkeri sve ono za što se smatraju, gdje su dosad? Rješenje 23: Ne žele uspostaviti kontakt Govor je velika stvar; ali tišina je moćnija. —Thomas Carlyle, Eseji: Šekspirove karakteristike Do sad smo pretpostavljali da IZC žele komunicirati. Što ako ne žele? Rješenja paradoksa temeljena na ideji da IZC žele sebe samo za sebe, ovise o pretpostavci o motivima vanzemaljaca. Ako vanzemaljci postoje, onda su oni proizvod milijardi godina evolucije u nezemaljskom okolišu, s osjetilima, instinktima i emocijama različitim od naših. Možda su to i bića s umjetnom inteligencijom koja su stvorili biološki tvorci ili su njihove forme nama potpuno nezamislive? Što god bilo točno, kako možemo pretendirati da razumijemo motive inteligencije tako silno drugačije od naše? Vjerojatno i ne možemo razumjeti motive vanzemaljaca, ali zanimljivo je barem pokušati. * * * Možda je strah jedan od razloga zašto su vanzemaljci tako tihi. Kad neka IZC emitira u svemir, time otkriva svoj položaj i možda razinu tehnološkog napretka. Postoji mogućnost da susjed koji čuje emisiju bude agresivan; još gore, to mogu čuti berserkeri. Ne znamo jesu li vanzemaljci u stanju razmišljati na ovakav način, ali mnogi ljudi mogu. Možda je oprez opća strategija naprednih inteligencija.139 Drugi smatraju da inteligentnim vanzemaljcima možda nedostaje radoznali duh koji pokreće čovječanstvo (i mnoge druge zemaljske vrste). Možda IZC jednostavno ne zanima istraživanje svemira i komunikacija s drugim civilizacijama. Može se raspravljati o tome da IZC kojoj nedostaje radoznalost i želja za spoznajom kako svemir funkcionira nikad ne bi razvila tehnologiju za komuniciranje na međuzvjezdanim udaljenostima, kao i to da se svaka inteligentna vrsta koju sretnemo mora zanimati za

vanjski svijet. Međutim, kratak pogled na ljudsku povijest otkriva i izolirane kulture koje nikada nisu htjele ništa imati s ostatkom svijeta. Možda slična filozofija važi i za IZC. Mnogo je češći ovaj argument, na koji se često poziva u duhu skromnosti: IZC toliko intelektualno prednjače da su potpuno ravnodušne prema našem postojanju. Čuo sam jednog astronoma kad je rekao da napredne civilizacije “ne bi htjele komunicirati s nama jer ih mi ničemu ne možemo naučiti; na kraju krajeva, ni mi ne želimo komunicirati s kukcima”. Je li to ipak tako? Sigurno ne bismo neku naprednu civilizaciju mogli ništa naučiti iz “jakih” znanosti, kao što je, primjerice, fizika, ali fizika je, u biti, jednostavna: svemir je izgrađen od malog broja kockica koje djeluju jedne na druge na mali broj dobro definiranih načina. Svemir je razumljiv. Napredne civilizacije, prema tome, ne bi trošile puno riječi na fiziku; fizičke teorije bi svugdje bile iste jer svi naseljavamo isti svemir. Područja koja su doista teška i vrijedna proučavanja jesu područja poput etike, religije ili umjetnosti. Napredne IZC ne bi htjele od nas učiti o elektromagnetizmu, ali bi možda bile oduševljene prilikom da razumiju kako mi vidimo svemir - to bi bilo vrijedno truda. Osim toga, nije baš korektno reći da “mi ne želimo komunicirati s kukcima”. Biolozi su daleko odmakli u objašnjavanju signala skrivenih u plesu pčela, a komunikacija feromonima kod mrava već dugo je predmet proučavanja. Takva istraživanja dio su širih projekata posvećenih proučavanju komunikacije i procesa saznavanja kod životinja. U biti, mogućnost komuniciranja s “nižim” vrstama ljude obuzima već tisućama godina. To što smo i mi “niža” vrsta u odnosu na druge, ne znači da smo sami po sebi nezanimljivi. (Osim toga, ako su IZC doista ravnodušne prema nižim oblicima života kakvi smo mi, to ne objašnjava zašto do sad nismo vidjeli ni čuli ništa od njihove komunikacije sa sebi ravnima.) Nisu sve kulture ekspanzionističke Najčešće citiran primjer izolacionističke civilizacije jest Kina u vrijeme dinastije Ming. Dinastiju je 1368. osnovao Džu Juandžang koji je postao car Hong Vu (što u prijevodu znači “iznimno ratoboran”).140 Pod njegovom vlašću, i

kasnije pod carem Jong Leom, Kina je proširila svoj teritorij. Car Jong Le i njegov nasljednik, car Sjuen De, poslali su velikog admirala i istraživača Dženg Hea na sedam važnih putovanja. Putovanja su ga odvela čak u Indiju, u Perzijski zaljev i na obalu istočne Afrike. Dženg He zapovijedao je jednom od najvećih vojski u povijesti - na njegovom prvom putovanju, 60 od 317 brodova bili su dužine po 120 metara. Sigurno ih je bilo lijepo gledati, a Kina je nesumnjivo bila vodeća pomorska sila toga vremena. Doista, Kinezi su tada vjerojatno bili tehnički najrazvijeniji narod na svijetu. Ali, nakon smrti Dženg Hea i cara Sjuen Dea, i zbog razloga o kojima se još uvijek raspravlja, Kina je napustila politiku širenja, zabranila trgovinu s inozemstvom i krenula putem izolacije. Drugi je čest argument da superinteligentne IZC izbjegavaju komunikaciju s nama kako nam ne bi stvorile kompleks niže vrijednosti; one čekaju da postanemo vrijedni konverzacije u Galaktičkom klubu. (Prema tome, izgleda da IZC namjerno razgovaraju “iznad naših glava”; one nas mogu staviti i na popis zabrane prilaza, kako smo ranije opisali.)141 Ali kako je Drake primijetio, svi se mi kao pojedinci svakodnevno susrećemo sa superiornijima od sebe. Kao djeca, učimo od starije braće i sestara, roditelja i nastavnika; kao odrasli, učimo od istinskih autoriteta, znanstvenika i filozofa iz prošlosti. Nije to ništa: u najgorem slučaju, kad otkrijemo da nikad nećemo pisati kao Shakespeare ili imati nadahnuća kao Newton, možda ćemo se razočarati, ali ćemo obično slegnuti ramenima i učiniti onako kako najbolje znamo. U najboljem slučaju, uvid u dostignuća drugih osoba može nam biti uzor. Zašto bi nešto drugo vrijedilo za društva? 142 Mogu se smisliti i brojni drugi razlozi zašto bi inteligentni vanzemaljci bili rezervirani. Možda su postigli duhovno ispunjenje na svojem matičnom planetu i nemaju potrebe tragati za nečim drugim. Možda vjeruju da samo etički razvijeno društvo treba pokušati širenje u svemir i čekaju da dosegnu taj stupanj razvoja. Možda je zbog neizbježnog vremenskog kašnjenja pri komuniciranju preko međuzvjezdanih udaljenosti manje privlačno uspostavljati kontakte s drugim vrstama; oni bi morali biti jednosmjerni. (Pa ipak, mi stalno vodimo jednosmjernu komunikaciju. Čitamo Homera zato što su njegova djela zanimljiva, iako znamo da s njim ne možemo voditi

stvarni dijalog.) Možda ih - a tu depresivnu misao potiče mrtvilo na području svemirskih letova koje je zavladalo poslije misije Apollo - drugi uopće ne mogu uznemiriti. Muka s ovakvim rješenjima Fermijevog paradoksa je u tome što sva ona zahtijevaju nevjerojatnu suglasnost motiva. Ako je galaksija dom milijunima civilizacija, kako smatraju optimisti, onda možda neke od njih ne žele komunicirati s drugima. Ali, da bi se objasnio paradoks, sve civilizacije moraju se ponašati na takav način, a to je nevjerojatno. I doista, problem bi mogao biti i veći nego što ga predstavljam. Da bi razvila međuzvjezdanu komunikaciju, civilizacija treba brojati bar nekoliko milijardi jedinki. Čovječanstvo je, primjerice, stoljećima crpilo genijalne ideje brojnih umova da bi stiglo do današnjeg stupnja razvoja tehnike. Ako to vrijedi i za IZC, onda u svemiru postoje trilijuni inteligentnih bića, od kojih će neka, ako pripadaju K3 civilizaciji, imati pristup nezamislivo moćnim tehnologijama. Ako je tako, za ova rješenja Fermijevog paradoksa potrebna je usuglašenost motiva, ne samo između IZC, nego i između pojedinačnih pripadnika ili skupina unutar svake IZC! Rješenje 24: Oni imaju drukčiju matematiku Bog je stvorio cijele brojeve; sve ostalo čovjekovo je djelo. —Leopold Kronecker Jedan od trajnih misterija matematike je, kako je to Vigner izrekao, “njena nerazumna učinkovitost”.143 Zašto bi matematika tako dobro opisivala prirodu? Koji god bio razlog, trebamo biti zahvalni zato što svemir možemo tako dobro razumjeti s matematičkog gledišta. U stanju smo graditi čvrste mostove, konstruirati letjelice koje se održavaju u zraku i dizajnirati računala koja su čudo minijaturizacije. Naposljetku, sva suvremena tehnologija temelji se na matematici. (Ljudi su gradili mostove, avione i računala metodom pokušaja i pogrešaka, ali ja ne bih htio koristiti takve konstrukcije.)

Možda se većina matematičara, barem šutke, priklanja platonizmu. Platonova filozofija drži da matematika i matematički zakoni postoje u nekakvoj vrsti idealne forme izvan prostora i vremena. Posao matematičara je, stoga, sličan aktivnosti tragača za zlatom; matematičar traži grumenje unaprijed postojeće apsolutne matematičke istine. Matematika se ne smišlja, ona se otkriva. Neki matematičari, međutim, zauzimaju čvrst antiplatonski stav. Po njima, matematika nije nikakva idealizirana bit neovisna o ljudskoj svijesti, nego proizvod ljudskog uma. Ona je društvena pojava, dio ljudske kulture. (Profesionalni matematičari vrlo su hrabri kad ovako govore, jer sama izjava može sličiti naklapanjima postmodernističkih kritičara koji znanost razotkrivaju kao proizvoljnu konstrukciju mrtvih bijelih europskih muškaraca.) Antiplatonist smatra da mi stvaramo matematičke objekte, prema potrebama svakodnevnog života. Može biti, vele oni, da je evolucija u naše mozgove ugradila nekakav “aritmetički modul”. Znanstvenici koji proučavaju živčani sustav čak imaju i moguće mjesto za taj modul: donji parijetalni korteks, područje mozga koje još uvijek ne razumijemo u cijelosti.144 Ne bih se iznenadio da svi u glavama imamo po jedan aritmetički procesor. Na kraju krajeva, naši preci živjeli su u svijetu diskretnih objekata u kome je sposobnost prebrojavanja grabežljivaca i plijena bila od životne važnosti. Kako je sposobnost da se brzo prosuđuje na temelju zapaženog broja objekata tako korisna, očekivali bismo da i životinje imaju svojevrstan “osjećaj za broj”. Postoje dokazi da štakori, rakuni, pilići i čimpanze mogu donositi rudimentarne brojčane zaključke. (Međutim, nije vjerojatno da ijedna životinja osim čovjeka zna brojati u onom smislu kako mi to činimo. U eksperimentima za koje se tvrdi da demonstriraju sposobnost brojanja kod životinja, teško je isključiti mogućnost da životinje koriste mnogo jednostavnije kognitivne procese. Na primjer, ako je broj objekata mali, životinja može koristiti prepoznavanje. I sami to činimo: kad nam se predoči tanjur sa 3 kolačića, mi bez brojanja znamo da su tamo 3 kolačića, a ne 2 ili 4. To je prepoznavanje - perceptivni proces koji radi do otprilike 6 brojeva ili objekata. Proces dobro radi za 3 objekta zbog ograničenog broja njihovih mogućih rasporeda [ovako ⁞ i ovako … ]. S druge strane, 23

objekta mogu se razmjestiti na toliko mnogo načina da nije moguće razlikovati grupu od 23 objekta od grupe koja ih sadrži 22 ili 24. Mnoge životinje mogu razlikovati relativnu brojčanost. One će, primjerice, izabrati veću količinu hrane umjesto manje. I ovdje životinja ne mora brojati: hrpa od 500 sjemenki uvijek je veća nego ona od 300. U takvim eksperimentima životinje nesumnjivo koriste vizualne dojmove da bi razlikovale situacije jednu od druge.) Stoga, iako sposobnost korištenja integralnog računa ili čak jednostavnog množenja dva broja nije urođena, može se smatrati da su osnove aritmetike, od kojih je svjetska zajednica matematičara izgradila tako lijepu palaču apstraktne misli, ipak urođene. Cijeli brojevi nisu idealne Platonove forme koje postoje neovisno o ljudskoj svijesti. Oni su tvorevina našeg uma, artefakti načina na koji je mozak naših predaka tumačio okolni svijet. Ako je to točno, postavlja se zanimljivo pitanje: na što sliči matematika vanzemaljaca? (Njihovi simboli će, dakako, biti drugačiji, ali to nije važno.) Hoće li oni otkriti teorem prostih brojeva, teorem minimuma i maksimuma, teorem o četiri boje? Ako je povijest njihove evolucije sasvim drugačija od naše, onda možda i neće. Zašto i bi?145 U slučaju da su evoluirali u okruženju u kojem se varijable mijenjaju kontinuirano, a ne diskretno, onda možda neće otkriti pojam cijelog broja. Ili je moguće razviti sustav matematike temeljen na konceptima oblika i veličine, a ne na brojevima i skupovima kako su to učinili ljudi. Osobno mi je teško zamisliti takvu vanzemaljsku matematiku, ali za to je gotovo izvjesno odgovoran moj nedostatak mašte; to ne dokazuje da takvi različiti sustavi ne mogu postojati.146 Ništa od izrečenog ne govori da je naša matematika pogrešna. Relacija e πi = -1 sigurno je istinita i neizbježna bilo gdje u svemiru. (Bar ja ne vidim da može biti drugačije.) Ali, druge inteligencije, koje imaju drugačiju povijest evolucije, možda ne shvaćaju relevantnost koncepata kao što su e, π, i ili -1. S druge strane, oni mogu imati koncepte važne za njihovo okruženje, koje smo mi propustili izgraditi. Ovdje je poanta u tome da nas je “ljudska” matematika osposobila da razvijemo tehnologiju. Možda je takva vrsta matematike neophodna za razvijanje tehnologije. Civilizacija koja će graditi radio-odašiljače za slanje poruka u međuzvjezdano prostranstvo mora razumjeti zakon recipročnog

kvadrata i još mnogo druge “zemaljske” matematike. Rješenje Fermijevog paradoksa bi, stoga, moglo biti da druge civilizacije razvijaju druge sustave matematike, one koji se ne mogu primijeniti za razvijanje svemirske komunikacije i gradnju mlaznih uređaja. * * * I ovo rješenje paradoksa pati od istih poteškoća kao i mnoga druga: čak i da se može primijeniti na neke civilizacije (a mnogi ni to ne smatraju mogućim), zacjelo se ne može primijeniti na sve. Mogu zamisliti rasu inteligentnih oceanskih bića koja razvijaju matematički sustav bez Pitagorinog teorema (bi li uopće poznavali pravi kut?), ali ne bi sve vrste živjele u oceanu; neke bi živjele na kopnu, kao mi, i razumno bi bilo pretpostaviti da su bar neke od njih razvile matematiku kakvu poznajemo. I završna misao: matematika je, u svojoj srži, znanost o obrascima. Čak i ako je matematika jedna, različite inteligencije možda više ili manje vrednuju različite vrste obrazaca. Matematičarima ništa ne bi bilo zanimljivije nego proučavanje različitih matematičkih sustava. Po meni, to čini još vjerojatnijom želju IZC da međusobno komuniciraju. Rješenje 25: Oni stalno pozivaju, ali mi ne raspoznajemo signal Ja doista ne vidim signal. —Nelson, u bici kod Kopenhagena Postoji i finija argumentacija u vezi s prethodnim odjeljkom. Pretpostavimo da napredne IZC doista primjenjuju drugačiju matematiku ili, što je prihvatljivije a vodi do istog, pretpostavimo da je njihova matematika milijunima godina ispred naše. Da nam oni šalju signale baš sad, bismo li uopće shvatili da su to umjetni signali? Veći dio trenutnih nastojanja projekata SETI usmjerenje na područje lokve i na proste umnoške frekvencije vodikove linije (2,3, n puta veća frekvencija itd), IZC koje koriste drugačiju matematiku možda ne vide ništa posebno u tim frekvencijama; “očite” frekvencije za njih mogu biti nešto sasvim drugo. Ali, to je manje važno. Pretpostavimo da ipak emitiraju unutar područja lokve. Komunikacija sa IZC podrazumijeva otkrivanje

signala koji sadrže jednostavne matematičke obrasce iz kojih se može konstruirati zajednički jezik za sporazumijevanje. Drugim riječima, nadamo se da ćemo primiti signale kodirane nekim jezikom temeljenim na matematici, kao što je Freudenthalov LINCOS.147 Je li takva nada opravdana? Postoje dva aspekta ovog pitanja i razmatrat ćemo ih odvojeno. Prvo, bismo li mogli prepoznati da signal nije prirodnog porijekla? Drugo, ako signal prepoznamo, bismo li mogli dešifrirati njegovo značenje? Napori članova programa SETI osuđeni su na propast ako nisu u stanju razlikovati umjetni signal od prirodne emisije. Međutim, ako je poruka poslana elektromagnetskim valovima i kodirana uz optimiziranje učinkovitosti, fizičari su pokazali da promatrač koji ne zna shemu kodiranja neće moći razlikovati poruku od zračenja crnog tijela.148 Zračenje crnog tijela je, jednostavno, zračenje tijela koje je zagrijano. Astronomi registriraju takvo zračenje cijelo vrijeme i, naravno, za to daju najjednostavnije objašnjenje. Ali može se dogoditi da zapravo registriraju poruke kodirane uz optimalnu učinkovitost! Ako IZC ne brinu o tome znamo li mi za njih i ako međusobnu komunikaciju kodiraju uz optimalnu učinkovitost, onda mi možda stalno hvatamo njihove poruke uopće to ne znajući. Postoji još jedna poteškoća s kojom se moraju suočiti zagovornici programa SETI. Ako napredne IZC žele da ih pronađemo, one mogu kodirati poruke tako da ih lako prepoznamo kao umjetne. Za signal koji sadrži impulse raspoređene prema očitom obrascu - na primjer, prvih nekoliko prostih brojeva - nikada ne bismo mogli posumnjati da je umjetnog porijekla. Stoga, moramo se nadati da IZC žele biti primijećene. Međutim, čak i ako otkrijemo poruku, hoćemo li moći dešifrirati sadržaj? Razmotrimo takozvani Rukopis Voynich.149 Kolekcionar Wilfred Voynich kupio je 1912. knjigu od 234 stranice od isusovačke škole iz Villa Mondragone u Frascatiju u Italiji. Ona se trenutno nalazi u Dvorani za rijetke knjige knjižnice Sveučilišta Yale, pod znatno manje romantičnim kataloškim brojem ms 408. Knjiga je vjerojatno napisana između 13. stoljeća i 1608. godine, i to je gotovo sve što o tom rukopisu znamo. Pisan je jezikom ili šifrom koje još nitko nije protumačio. Izgleda da rukopis, između ostalog,

sadrži informacije o travama i astrologiji, ali u to nitko nije siguran; knjiga može, primjerice, biti srednjevjekovna prijevara.

SLIKA 38 List 78r iz Rukopisa Woynich. Obratite pažnju na čudnovate znakove u tekstu. Na prvi pogled djeluju kao da su na nekom stranom jeziku koji ne možete lako odrediti; međutim, detaljnija analiza pokazuje da ne pripadaju nijednom poznatom jeziku. Jesu li to simboli nekakve privatne šifre ili je sve to samo prijevara? Nitko nije siguran. Ma kakve informacije sadržavao Rukopis Voynich, znamo da ga je napisao čovjek i to ne tako davno. Autor ima ista osjetila kao i mi, njegovo kulturno nasljeđe sasvim je prepoznatljivo, ako čak nije isto kao naše; ljudske emocije ga pokreću na isti način kao i nas. A, ipak, on je napisao knjigu koju mi ne znamo dešifrirati. Ako se takvo što može dogoditi s pripadnikom naše vlastite vrste, kakve su šanse da razumijemo poruku vanzemaljaca? Ako vanzemaljci postoje, oni će imati drukčije osjetilne organe, drukčije emocije, filozofiju i, možda, drugačiju matematiku. Ako astronomi ikada uhvate poruku inteligentnih vanzemaljaca, predosjećam da će dominantan osjećaj nakon početnog oduševljenja biti razočaranje. Možemo se mučiti tisućama godina a da ipak ne uspijemo dešifrirati značenje poruke. Može li se išta od ovog povezati s Fermijevim paradoksom? Jedan scenarij koji se nudi je da su IZC odavno shvatile kako je međuzvjezdano putovanje nemoguće, uspostavile međusobne kontakte EM-signalima i tijekom eona dogovorile se da međusobno komuniciraju signalima kodiranim uz optimiziranje učinkovitosti. One su tada izgubile zanimanje za kontakt s mlađim civilizacijama kakva je naša, pa danas nalazimo galaksiju ispunjenu zračenjem crnog tijela. Možda se sve tako i dogodilo, ali ovo je još jedan primjer teorije “iz rukava”; ona ne nudi predviđanja koja se mogu provjeriti. S druge strane, ako uhvatimo signal čije je porijeklo zacjelo umjetno, tada, čak i ako ga ne budemo mogli dešifrirati, bar možemo zaključiti da vanzemaljske civilizacije postoje. Prema tome, hoćemo li razumjeti vanzemaljce pitanje je koje nema veze s pitanjem o njihovom postojanju i doista je nevažno za rješavanje Fermijevog paradoksa.

Rješenje 26: Oni su tu negdje, ali je svemir čudniji no što zamišljamo čuj: tu je odma’ neki super svemir; ‘ajmo. —e. e. cummings, požalite ovog zaposlenog monstruma, manunkind Suvremene teorije fizike imaju začuđujuće široku primjenu. One objašnjavaju pojave tako sićušne kao što je elektron i tako goleme kao što je galaktičko superjato. One rasvjetljavaju događaje koji su se odigrali djelić sekunde nakon Velikog praska i mi ih možemo upotrijebiti da odredimo sudbinu svemira. Netko može primijetiti da fizičari arogantno dižu nos dok hvale takav uspjeh svojih teorija jer znanost, budući proizvod ljudskog uma, ne može obuhvatiti sve fine detalje i tajne svemira. Prema mom iskustvu, takvi ljudi su skloni za Fermijev paradoks prihvatiti objašnjenje koje obuhvaća NLO. Međutim, nekoliko znanstvenika i mnogi pisci znanstvene fantastike ponudili su određene zanimljive prijedloge. Oni objašnjavaju paradoks mogućnošću da svemir ne izgleda baš onako kako to misle fizičari.150 Na primjer, možda inteligentne vrste evoluiraju u neko nefizičko stanje koje nadilazi ograničenja prostorvremena. Clarke u svom romanu Kraj djetinjstva opisuje prijelaz čovječanstva iz našeg sadašnjeg nezrelog stanja u stapanje s galaktičkom “supersviješću” (svojevrsno duhovno jedinstvo čija se točna priroda ne objašnjava). Sukladno ovom prijedlogu, ne čujemo IZC zato što su one evoluirajući napustile svijet kakav poznajemo. Drugi prijedlog: sve druge inteligencije razvijaju telepatske sposobnosti i mogu međusobno komunicirati izravno, um s umom, čak i preko međuzvjezdanih prostranstava. One ne poznaju poteškoće radiokomunikacija. Možda im moć njihova uma omogućava i da putuju - kao izlet u Besterovom romanu Zvijezde, moje odredište. Ako bi to bilo istina, IZC ne moraju biti svjesne našega postojanja. Još jedan prijedlog, jednako tako nevjerojatan, ali temeljen na uobičajenijim idejama, glasi: IZC su zauzete istraživanjem paralelnih svemira. Kvantnomehaničko objašnjenje o više svjetova postulira da se svaki put kad izmjerimo nekakav kvantni sustav koji se može naći u dva stanja, svemir dijeli na svemir A i svemir B.151 Promatrač u svemiru A

mjeri jedan mogući ishod eksperimenta, a promatrač u svemiru B mjeri drugi moguć ishod. Rezultat je uzastopno grananje svemira koje nikad ne prestaje. U sveukupnosti ovih svemira realizira se svaka mogućnost Ako je objašnjenje o više svjetova točno (veliko “ako”, jer postoji više suprotstavijenih objašnjenja kvantne mehanike, a nema izravnih dokaza koji bi podržali objašnjenje o više svjetova) i ako je moguće prijeći iz jednog svemira u drugi (jedno još veće “ako”, jer nema dokaza da se takvo što može dogoditi), onda su IZC možda negdje drugdje. Zašto zamarati noge po našem dosadnom svemiru, kad možemo istraživati doista zanimljiva mjesta? * * * Iako je zacijelo istina da nam znanost nije sve objasnila, jer izgleda da ono što još treba objasniti raste eksponencijalno, pogrešno je reći da nas ničemu nije naučila. Svemir izgleda shvatljiv i znanost je o njemu prikupila znatna saznanja u zadnja četiri stoljeća, u procesu što je uključivao stotine tisuća ljudi koji su radili sami ili zajedno. Svaka nova teorija treba objasniti ne samo nova saznanja i rezultate novih eksperimenata, nego i akumulirani skup zapažanja i rezultata, što iznimno otežava stvaranje novih teorija. Nitko nije uspio postaviti nekakvu upotrebljivu teoriju o pojavama kao što su transcendentalno duhovno sjedinjavanje, međuzvjezdana telepatska komunikacija, putovanje između različitih svemira, ili o bilo kojem drugom maštovitom prijedlogu pisaca znanstvene fantastike. Kako trenutno možemo razumjeti svemir i bez prizivanja takvih pojava, nisu nam potrebne nove teorije da ih objašnjavamo. (Pritom ne mislim da su takve pojave nemoguće, ali potrebni su nam dokazi o njihovom postojanju, prije nego se prepustimo njihovom istraživanju.) Dakle, iako svi izneseni prijedlozi predstavljaju iznimnu podlogu za znanstvenofantastične priče, teško ih je prihvatiti kao ozbiljne kandidate za rješavanje Fermijevog paradoksa. Rješenje 27: Izbor (vlastite) katastrofe …za naše nesreće krivimo sunce, mjesec i zvijezde; kao da smo razbojnici po nužnosti i budale po nebeskoj volji. —William Shakespeare, Kralj Lear, I čin, 2. scena

Mali faktor L - koji označava trajanje faze komuniciranja neke IZC - u temeljima je jednog očitog, ali mračnog rješenja Fermijevog paradoksa. U petom poglavlju bavit ću se različitim načinima na koje priroda nastoji naškoditi životu. Međutim, ovdje želim detaljno razmotriti tezu da su inteligentne vrste neizbježni tvorci vlastitoga kraja.152 Rat Ne malom broju znanstvenika koji su radili tijekom Hladnog rata, činilo se sasvim izvjesnim da su IZC zasigurno otkrile zanimljiva svojstva elementa sa atomskim brojem 92 (poznatog kao uranij) i tako naučile kako se pravi nuklearno oružje. Za više je znanstvenika onda razlog kratkog trajanja IZC (drugim riječima, male vrijednosti L) bio jasan: sve napredne civilizacije neizbježno izvrše samoubojstvo u nuklearnom holokaustu, a ljudska je vrsta na rubu da to i osobno demonstrira.153 Teško da ikome danas treba dokazivati da bi nuklearni rat, ovisno o njegovom obimu, mogao prouzročiti istrebljenje inteligentnih vrsta.154 Svjetski arsenali i sada sadrže mnogo tisuća komada nuklearnog oružja koje bi, ako ikad bude masovno upotrijebljeno, zacijelo uništilo vrstu Homo sapiens. Ograničeni nuklearni rat bi mogao biti jednako poguban po našu vrstu, zbog efekta potencijalne globalne nuklearne zime.155

SLIKA 39 Prizor eksplozije termonuklearne bombe od 350 kT (sredina pedesetih godina 20. stoljeća) Ipak, mnogi pisci znanstvene fantastike pokazali su da je moguće zamisliti scenarije u kojima pripadnici zaraćenih strana preživljavaju ograničeni rat tijekom tisuća godina i obnavljaju svoju civilizaciju. Jedan od prvih postapokaliptičnih romana, i zacjelo jedan od najboljih, jest Millerov Canticulum za Lajbovica. Miller opisuje kako su monasi nakon nuklearnog rata koji je desetkovao stanovništvo sačuvali iskricu znanja.156 U Canticulumu čovječanstvo na kraju ponovno otkriva snagu znanosti i nekoliko milenija nakon prvog nuklearnog holokausta “napreduje” do faze u kojoj mu Bomba opet može zaprijetiti. Je li poriv za ratovanjem toliko duboko usađen da civilizacija nije u stanju ništa naučiti? Jesu li civilizacije, na neki način, prisiljene upotrijebiti bombu čim to bude moguće? Ako to nije slučaj, onda teza o ograničenom nuklearnom ratu ne može biti rješenje

paradoksa. Može proći mnogo tisuća godina da se ponovo dosegne visoka civilizacijska razina nakon ograničenog nuklearnog rata, ali je to samo nekoliko minuta univerzalne godine. Čak i sveopći, beskompromisni nuklearni rat ne bi uništio sav život na planetu. Pogledajte mikroorganizam Deinococcus radiodurans. Znanstvenici su ga prvi put izolirali 1956. iz konzerve mljevene govedine koja je bila sterilizirana ozračivanjem, ali se meso ipak pokvarilo. Pokazalo se da D. radiodurans može preživjeti dozu gama zračenja od 1,5 milijuna rada. (Doza od 1000 rada najčešće je letalna za čovjeka.) Intenzivno ozračivanje razara njenu DNK, ali organizam za nekoliko sati u cijelosti rekonstituira svoj genom, naizgled bez posljedica. Isti mikroorganizam može izdržati i druge ekstremne uvjete, kao što je dugotrajna suša, zbog čega je popularno nazvan “Conan bakterija”. Ovog Conana nuklearni rat ne bi odviše uznemirio. Osim bakterija, katastrofu bi preživjeli i drugi organizmi. Ako je inteligencija neizbježan ishod evolucije (ovo je, vidjet ćemo, diskutabilno, ali je zacijelo gledište onih koji misle da se u galaksiji nalaze milijuni IZC), onda čekanje na pojavu inteligencije nakon nuklearnog rata ne bi bilo beskrajno: možda samo nekoliko stotina milijuna godina. To je ogroman vremenski period u usporedbi s ljudskim vijekom, ali nije bogzna što u usporedbi sa starošću galaksije - tek nekoliko dana univerzalne godine.

SLIKA 40 Mikroorganizam Deinococcus radiodurans raste na hranjivom agaru. Ova bakterija može izdržati ekstremnu radijaciju i sušu. One civilizacije koje izbjegnu Skilu nuklearne katastrofe moraju zaobići Haribde biološkog i kemijskog ratovanja. Znamo, primjerice, da se kemijsko oružje može upotrijebiti za destabilizirale ekosustava; genetički proizvedena biološka oružja mogu uništiti izvore hrane ili izravno desetkovati stanovništvo. Ali, napomene iznesene u pogledu nuklearnog rata vrijede i za ovakve vrste ratovanja. Je li vjerojatno da se baš svaka IZC, kada dosegne određeni stupanj (i prije nego uspostavi kolonije u svemiru), uništi u bespoštednom ratovanju? Ne želeći izazivati sudbinu, možemo se nadati da je Homo sapiens pokazao kako je bar jedna vrsta u galaksiji kadra oduprijeti se porivu za samouništenjem u ratnom vihoru.

Prenaseljenost Jedna od temeljnih karakteristika života na Zemlji jest reprodukcija. Čini se da je to i univerzalna karakteristika sveukupnog života. Ako ikada sretnemo nekoga sličnog Krelima iz Zabranjenog planeta, Mekušcima iz Bogova osobno ili Griški iz Pjesme za Liju, možda ćemo se iznenaditi mehanikom njihovih reproduktivnih procesa, ali ne i time da se razmnožavaju. Kako se, dakle, i vanzemaljci razmnožavaju, rast njihove populacije podliježe istim matematičkim zakonitostima kao i kod nas na Zemlji. Sve do oko 8000 godina pr.n.e, ukupni broj ljudi na Zemlji nikad nije premašio 10 milijuna. Zdravlje u to vrijeme nije bilo na visini, a životni uvjeti bili su surovi; očekivani životni vijek vjerojatno je bio kraći od 30 godina. Da stopa rađanja nije bila visoka koliko i stopa smrtnosti, ljudsko društvo bi izumrlo. Za produljenje postojanja obitelji, klanova i plemena bilo je od životne važnosti da odrasli imaju što je moguće više potomaka. Čak i tako je stopa rasta populacije jedva premašivala nulu. Situacija se počela mijenjati kad je čovječanstvo otkrilo zemljoradnju. U zemljoradničkim uvjetima očekivani životni vijek počeo je rasti i stopa rađanja postupno je premašila stopu smrtnosti. (Ljudi općenito vrlo brzo prihvaćaju nove tehnologije; društvene maksime, kao što je “budite plodni i množite se”, mijenjaju se teže. Tako, iako su se razlozi za osnivanje velikih porodica smanjili, društveni pritisak na roditelje nije.) Na sreću, zemljoradnja je mogla podržavati veću populaciju nego stari način života skupljača i lovaca. Oko 1650. godine svjetsko je stanovništvo već dostiglo broj od pola milijarde, što je pedeseterostruko povećanje u odnosu na stagnantnu populaciju koja je trajala 99% ljudske povijesti. Oko 1800, svjetska populacija dostigla je prvu milijardu: udvostručila se za 150 godina. Godine 1930, na Zemlji je bilo 2 milijarde ljudi, dva puta više nego prije 130 godina. Godine 1975, bilo ih je 4 milijarde: udvostručenje za samo 45 godina. U rujnu 1999, na svijetu je bilo 6 milijardi ljudi. Izjaviti da se dosadašnja stopa rasta populacije ne može nastaviti, znači navući na sebe etiketu zlog proroka. Ali ta stopa ipak ne može potrajati. Doista. Pri toj stopi rasta ukupna masa ljudi na Zemlji će za nekoliko stotina godina formirati sferu koja će se širiti u svemir brzinom svjetlosti.

(To se, naravno, neće dogoditi; ako sami ne ograničimo stopu rasta, biologija će to učiniti umjesto nas mnogo prije nego se pojave relativistički efekti.) Ako imamo sreće, svjetska populacija će u nekoliko sljedećih desetljeća dostići novo stacionarno stanje u kojem će niska stopa smrtnosti biti izjednačena s niskom stopom rađanja. (Čak ni ovo ne bi zadovoljilo zle proroke, jer izneseno rješenje ima i nedostataka. Na primjer, stariji članovi društva bi velikim dijelom opterećivali skupe javne usluge, dok bi bilo manje mladih koji bi radili i plaćali za njih.) Stacionarno stanje bi vjerojatno nastupilo s 11 do 13 milijardi ljudi. Nije poznato može li Zemlja prehraniti toliko stanovnika i ponuditi im pristojan životni standard. Ali, čak i da može, na koji način bi je tih 13 milijardi ljudi iskorištavalo? Mnogo manja populacija uspjela je preobraziti ili uništiti čak polovinu Zemljine kopnene površine zemljoradnjom ili urbanizacijom; koncentraciju ugljikdioksida u atmosferi povećavamo alarmantnom brzinom; već koristimo više od polovine dostupne površinske pitke vode; prirodna stopa izumiranja vrsta povećala se zahvaljujući ljudskoj aktivnosti, itd, itd. Nijedan od tih problema (da ne spominjemo siromaštvo i socijalnu nepravdu) nije prouzročen isključivo prenaseljenošću, ali posve je izvjesno da ih prenaseljenost neće ni riješiti. Kako će se i vanzemaljski život reproducirati, izgleda razumno da će IZC u nekom trenutku doći do krize populacije. Ali, zar se baš nijedna civilizacija neće uspjeti izboriti s tom krizom? Problem otpadnog mulja Čini se da je nanotehnologija prirodni ishod konvergentnih razvoja u mnogim područjima znanosti.157 Izraz se odnosi na inženjerstvo u nanorazmjerama, na skali na kojoj se dimenzije objekata uobičajeno mjere nanometrima (milijarditim dijelovima metra). Kako su molekule baš te veličine, nanotehnologija poznata je i kao molekularno inženjerstvo. Budući nanotehnolozi moći će po želji napravljene molekule sklopiti u velike, složene sustave; materijali koje će oni stvarati graničit će se s čarolijom. (Kako ova moć izgleda tako čudesno, a ipak je trenutno izvan našeg dosega, neki su komentatori skeptični u pogledu napretka nanotehnologije. Zato treba istaknuti kako nema fundamentalnog razloga da ne razvijemo

nanotehnologiju. Sama priroda je “nanoinženjer”: enzimi su, primjerice, nanotehnološki uređaji koji pomoću biokemijskih tehnika obavljaju svoje zadaće. Ako to može priroda, možemo i mi. Treba naglasiti i da će od uspjeha ili neuspjeha nanotehnologije ovisiti hoćemo li ikada izgraditi Bracewell-Von Neumannove sonde.) Jedan od elemenata svake buduće nanotehnologije najvjerojatnije će biti nanorobot - ili skraćeno, nanobot. Iako će se na njihovo pojavljivanje još dugo čekati, teorijska proučavanja pokazuju da bismo nanobote mogli konstruirati od nekoliko vrsta materijala: jedan od njih je ugljikom bogat materijal sličan dijamantu, koji bi možda mogao biti temelj za mnoge vrste nanobota. Ista proučavanja pokazuju i da bi jedna od najkorisnijih vrsta nanobota bio samoreplicirajući stroj. Svaki put kada spomenemo samoreplicirajuće strojeve oglase se zvona za uzbunu. Opasnost koju nosi proizvodnja samoreplicirajućih nanobota u laboratoriju izbija na vidjelo ako odgovorimo na sljedeće pitanje: što će se dogoditi ako nanobot iz laboratorija pobjegne u vanjski svet? Da bi se replicirao, nanobotu napravljenom od ugljičnog materijala sličnog dijamantu potreban je izvor ugljika, a najbolji izvor ugljika je Zemljina površinska biosfera: biljke, životinje, ljudi - živi svijet. Izbjegla kolonija nanobota (jer uskoro će od originala nastati mnoge kopije) rastavljat će molekule živih bića i koristiti njihov ugljik da bi napravila još vlastitih kopija. Površinska biosfera pretvorit će se iz bogatog, raznovrsnog pejzaža koji sada vidimo u more izgladnjelih nanobota i otpadnog mulja. To je onaj otpadni mulj koji spominjem u naslovu odjeljka. Vidjeli smo ranije, kad smo razmatrali prenaseljenost, da je eksponencijalan rast moćna stvar. Freitas je pokazao da bi u idealnim uvjetima populacija nanobota koja eksponencijalno raste mogla opustošiti čitavu površinsku biosferu Zemlje za manje od tri sata!158 Dakle, i ovo možemo dodati na mračni popis načina na koje bi se trajanje komunikacijske faze neke IZC moglo skratiti: laboratorijski incident u kojem se nanobot oslobađa pretvara biosferu u more mulja. Ovo rješenje paradoksa, koje je bilo sasvim ozbiljno predloženo, ima nedostatke srodne mnogim drugim rješenjima: čak i ako se može dogoditi, ono nije uvjerljivo kao univerzalno rješenje. Neće svaka IZC završiti u otpadnom mulju.

* * * Dječak u filmu Annie Hall Woodyja Alena rastužuje se pri pomisli da će svemir umrijeti, jer će to biti kraj svega. Ja sam također tužan dok pišem ovaj odjeljak i da bih pobjegao od tog osjećaja i usput ohrabrio svakog tko ovo čita, predložit ću da razmotrimo je li problem otpadnog mulja imalo vjerojatan. Asimov voli istaknuti: kad je čovjek stvorio mač, istovremeno je smislio i štitnik šake, tako da prsti ne mogu slučajno skliznuti na oštricu dok pokušavate probosti protivnika. Inženjeri koji razvijaju nanotehnologiju zacijelo smišljaju i složene sigurnosne mehanizme. Čak i kada bi samoreplicirajući nanoboti pobjegli ili bili oslobođeni zbog nečije zle namjere, mogli bi se poduzeti koraci da budu uništeni prije nego nastupi katastrofa. Populacija nanobota koja svoju masu eksponencijalno povećava na račun biosfere, odmah bi bila primijećena zbog otpadne topline koju oslobađa. Obrambene mjere mogle bi se trenutno primijeniti. Realističniji scenarij, u kojem populacija nanobota lagano uništava biosferu dok povećava svoju masu, tako da se oslobođena toplina ne primijeti odmah, potrajao bi godinama. To bi dalo mnogo vremena da se smisli učinkovita obrana. Problem otpadnog mulja možda ne bi bio tako velik: to je samo još jedan rizik s kojim svaka tehnološki napredna civilizacija treba živjeti. Fizika čestica - potencijalno opasna disciplina? Godine 1999, londonski Times objavio je kako eksperimenti u novom relativističkom sudaraču teških iona (RHIC) na Long Islandu mogu izazvati katastrofu. Fizičari u postrojenju RHIC ubrzavaju jezgre atoma zlata do visokih energija, a zatim ih puštaju da se međusobno sudare. To je učinkovit način da nešto naučimo o fundamentalnim sastojcima tvari. Eksperimenti u postrojenju RHIC, kako je napisano, mogli bi uništiti Zemlju. To je neke odmah navelo da predlože još jedno rješenje “Sudnjeg dana” za Fermijev paradoks: napredne civilizacije uče eksperimentirati s česticama visoke energije i unište se kad nešto pođe naopako.159 Takva zabrinutost nije nova. Teller se 1942. pitao hoće li visoke temperature izazvane nuklearnom eksplozijom možda pokrenuti samoodrživu vatru u Zemljinoj atmosferi. Proračuni fizičara, u kojima je sudjelovao i Fermi, smirili su duhove: nuklearna plamena lopta previše se brzo hladi da bi zapalila atmosferu.

Nagla zabrinutost oko eksperimenata u sudaraču RHIC pojavila se kad je netko izračunao da su energije koje se primjenjuju u eksperimentima dovoljne da se stvori mala crna rupa koja bi od Long Islanda prodrla do središta Zemlje i počela proždirati naš planet iznutra. Na sreću, kako su mnogo razumniji proračuni uskoro pokazali, nije bilo ni najmanje šanse da se to dogodi. Da bi se stvorila najmanja crna rupa koja može postojati, potrebna je energija oko deset milijuna milijardi puta veća od one koju RHIC može generirati.160 (Čak i kad bi akcelerator čestica mogao generirati toliku energiju, stvorena crna rupa bila bi sasvim slaba, efemerna tvorevina. Imala bi poteškoće da “poždere” i proton, a kamoli Zemlju.) Dakle, možemo mirno spavati, bez straha da će RHIC stvoriti crnu rupu. Možemo također biti mirni da RHIC neće razoriti Zemlju proizvodnjom strangeleta - djelića tvari koji pored uobičajenog skupa kvarkova sadrži i takozvane čudne kvarkove.161 Do sad još nitko nije vidio čudnu tvar, ali se fizičari pitaju bi li ona mogla nastati tijekom eksperimenata u akceleratoru RHIC. Ako bi čudna tvar nastala, ona bi mogla reagirati s jezgrama obične tvari i pretvoriti ih u čudnu tvar; lančanom reakcijom čitav planet pretvorio bi se u čudnu tvar. Međutim, pokrećući pitanje katastrofe, fizičari su spremni svakoga razuvjeriti. Proračuni pokazuju da su djelići čudne tvari gotovo sigurno nestabilni; čak i ako su stabilni, RHIC najvjerojatnije nema dovoljno energije da ih proizvede; ako bi u tome uspio, njihov bi pozitivni naboj privukao elektronski oblak koji bi ih isključio iz daljnjih interakcija.162 Nevjerojatna serija katastrofa koju bi nam RHIC (i drugi akceleratori čestica) mogli navući na vrat ne zaustavlja se na crnim rupama i čudnoj tvari. Paul Dixon, fiziolog sa samo maglovitom predstavom o fizici, vjeruje da sudari u akceleratoru čestica Tevatron u Fermilabu mogu pokrenuti urušavanje kvantnog stanja vakuuma. Vakuum je stanje najniže energije. Sukladno tekućim kozmološkim teorijama, rani svemir mogao se nakratko zateći u metastabilnom stanju: u lažnom vakuumu. Svemir je odmah doživio fazni prijelaz u sadašnji “pravi” vakuum, oslobađajući kolosalnu količinu energije - slično onome što se događa s parom kad se kondenzira u drugu fazu: tekuću vodu. Ali, što ako naš sadašnji vakuum nije “pravi” vakuum? Rees i Hut objavili su 1983. godine rad u kojem spekuliraju da je to možda točno.163 Ako postoji

stabilniji vakuum, onda je moguće da nagli “potres” izazove tuneliranje našeg svemira u to stanje, a točka u kojoj bi se dogodio potres bila bi izvor razornog energetskog vala koji bi se širio brzinom svjetlosti. Val stvarnog vakuuma pri buđenju promijenio bi i zakone fizike. Dixon je smatrao da eksperimenti u Tevatronu mogu izazvati potres koji će urušiti vakuum. Bio je toliko zabrinut da je ispred Fermilaba postavio transparent s tekstom “Dom nove supernove”.164 Ponavljamo, ne trebamo se nepotrebno brinuti o katastrofi koju će izazvati akceleratori čestica. Kako su Rees i Hut i sami istaknuli u svom radu, priroda pomoću svemirskih zraka milijardama godina izvodi eksperimente iz fizike čestica s energijama koje daleko premašuju ono što će čovjek ikada dostići.165 Da visokoenergetski sudari mogu prevesti svemir u stanje “pravog” vakuuma, svemirske zrake bi to odavno učinile. SLIKA 41 Fizičari proučavaju interakcije čestica u laboratorijima kao što je CERN. Čestice se ubrzavaju do visokih energija u kružnim tunelima

duboko pod zemljom, a zatim se sudaraju. (Tuneli laboratorija CERN, slični prikazanom, nalaze se ispod planine Jure.) Ni CERN ni RHIC ne ubrzavaju čestice ni približno do energija koje bi mogle predstavljati opasnost po naš opstanak. Koncept akceleratorskog incidenta koji izaziva uništenje svijeta (ili čitavog svemira, u slučaju urušavanja vakuuma), doista nije nešto što bismo mogli očekivati. Fizika ovih događaja još nije dovoljno proučena (fizičari zato i izvode eksperimente), ali o njima ipak dovoljno znamo da možemo shvatiti kako proroci Sudnjeg dana ovog puta griješe. Rješenje Fermijevog paradoksa moramo potražiti na drugoj strani. Sudnji dan i argument delta t Mnogo je načina na koje se čovječanstvo može uništiti. Osim katastrofa koje smo maloprije razmatrali, tu su i genetičko zastranjivanje, prekomjerno stabiliziranje, epidemije i pregršt drugih problema. Da ne spominjemo hrpu vanjskih faktora koji nam prijete, kao što su udari meteora, promjene Sunčeve aktivnosti i erupcije gama zraka. Gotovo da se ne isplati ustati ujutro iz kreveta. Hoće li se inteligentna vrsta kao što je Homo sapiens naučiti kako se izboriti s takvim problemima? Važno je da postoji smjer razmišljanja, nazvan argument delta t, koji tvrdi da neće. * * * Dok je bio student 1969, Richard Gott je posjetio Berlinski zid. Tada je bio na odmoru u Europi i njegov posjet Zidu bio je samo jedna od više ekskurzija; on je, primjerice, posjetio i 4000 godina star Stonehenge, i bio odgovarajuće impresioniran. Promatrajući Zid, Gott se pitao hoće li ta tvorevina Hladnog rata potrajati koliko i Stonehenge. Jedan političar, vješt u krivinama diplomacije Hladnog rata i s poznavanjem relativne ekonomske i vojne moći suprotstavljenih strana, mogao bi donijeti kvalificiranu procjenu (koja bi, sudeći po njihovim dosadašnjim rezultatima, bila pogrešna). Gott nije imao takvo specijalno iskustvo, pa je zaključivao na sljedeći način.166 Prvo, on se pred Zidom našao u jednom slučajno odabranom trenutku njegovog postojanja. On nije bio tu kad se zid gradio, 1961. godine, niti kad se rušio (mi sada znamo da se to dogodilo 1989. godine); on je tu samo bio

na izletu. Sukladno tome, nastavio je, izgledi su 50:50 da promatra Zid tijekom srednje dvije četvrtine njegovog trajanja. Da je bio tu na početku ovog intervala, to bi značilo da je Zid već postojao 1/4 svog trajanja i da mu je preostalo još 3/4 . Drugim riječima, Zid bi trajao triput duže, nego što već traje. Da je bio tu na kraju ovog intervala, onda bi Zid morao već postojati tijekom 3/4 svog ukupnog trajanja, dok bi mu preostala još Drugim riječima, Zid bi trajao još samo 1/3 intervala tijekom kojeg već postoji. Kad ga je Gott vidio, Zid je postojao već 8 godina. On je, prema tome, u ljeto 1969. predvidio kako je vjerojatnost 50% da će Zid potrajati sljedećih 2 2/3 do 24 godine (8x1/3 godina do 8 x 3 godina). Kako znaju svi koji su promatrali dramatični televizijski prijenos, Zid je pao 20 godina nakon njegovog posjeta - unutar intervala njegovog predviđanja. Gott tvrdi da se argumenti koje je koristio za procjenu trajanja Berlinskog zida mogu primijeniti na gotovo bilo što. Ako vam promatranje ne pruži nikakve posebne informacije, onda, u nedostatku relevantnih podataka ta “stvar” ima 50% izgleda da traje između 1/3 i 3 puta više vremena od njenog trenutnog postojanja. U fizici je uobičajena praksa da se razgovara o predviđanjima koja imaju 95% šansi da budu točna, a ne samo 50%. Gottov argument ostaje nepromijenjen, samo se brojevi mijenjaju: ako nemate nikakvih dodatnih informacija dok promatrate neki objekt, onda on ima 95% šanse da traje između 1/39 i 39 puta više vremena od njegove trenutačne starosti. (Kada primjenjujete Gottovo pravilo, važno je da vaše promatranje nema nikakav posebni značaj. Zamislite da ste pozvani na vjenčanje i da na recepciji počinjete razgovor s parom kojeg nikad ranije niste upoznali. Ako vam kažu da su u sretnom braku već deset mjeseci, možete im odgovoriti da njihov brak ima 95% šanse da potraje između jednog tjedna i 32 godina. S druge strane, ne možete predvidjeti ništa o tome koliko će mlada i mladoženja biti zajedno: baš ste stigli na sam početak njihova braka. Pogreška pri primjeni ovog pravila na sprovode očita je.)

SLIKA 43 Rupa u Zidu. Postoje ozbiljni argumenti koji povezuju trajanje Berlinskog zida sa životnim vijekom naše vrste! Zabavno je koristiti argument delta t za procjenu trajanja betonskih zidova i međuljudskih odnosa, ali možemo ga primijeniti i za nešto ozbiljnije: za procjenu životnog vijeka vrste Homo sapiens. Nedavna istraživanja pokazala su da je naša vrsta stara oko 175.000 godina. Primjenjujući Gottovo pravilo, dolazimo do podataka da ima 95% izgleda da će naša vrsta potrajati barem 4500 godina, a najviše 6,8 milijuna godina. To životni vijek naše vrste smješta negdje između 0,18 i 7 milijuna godina. (Usporedite ovo sa srednjim životnim vijekom vrste sisavaca, koji je oko 2 milijuna godina. Naš najbliži rođak, Homo neanderthalensis, živio je možda 200.000 godina; Homo erectus, jedan drugi hominid i možda jedan od naših izravnih predaka, trajao je 1,4 milijuna godina. Gottova procjena, dakle, spada u zapaženi interval životnog vijeka vrsta.) Argument ne govori ništa o tome kako ćemo stići do svog kraja; to može biti na neki ranije opisan način ili pak neki sasvim drugačiji. Iz njega se samo vidi da postoji

visoka vjerojatnost da će naša vrsta izumrijeti u periodu između 4500 godina i 6,8 milijuna godina od ovog trenutka. SLIKA 42 Ilustracija Gottovog predviđanja da će Berlinski zid trajati sljedećih 2 godine i 8 mjeseci do 24 godine nakon što ga je prvi put vidio 1969. Ako se sad prvi put susrećete s Gottovim argumentom, onda možete pomisliti (kao, kunem se, i ja) da je to čista glupost. Međutim, teško je pronaći mjesto gdje je logika pogrešna. “Očite” primjedbe na argument nećemo uzimati u obzir. Prije nego ispitamo moguće nedostatke Gottovog rezoniranja i utvrdimo implikacije argumenta delta t za Fermijev paradoks, korisno je razmotriti nešto drugačiju verziju iste ideje. Zamislite da ste sudionik nove TV igre. Pravila su jednostavna. Dvije identične posude stavljaju se ispred vas i voditelj vam govori da jedna posuda sadrži 10 loptica, a druga 10 milijuna loptica. (Loptice su doista male.) Loptice u svakoj od dvije posude nose redne brojeve (1, 2, 3, …, 10 u jednoj posudi; 1, 2,3, …, 10.000.000 u drugoj). Vi nasumice uzimate jednu lopticu iz desne posude i vidite da ona nosi, recimo, broj 7. Cilj igre je kladiti se u to je li desna posuda ona sa 10 loptica ili ona sa 10 milijuna loptica. Šanse nisu 50:50. Jasno je da je mnogo vjerojatnije da loptica s

jednoznamenkastim brojem dolazi iz posude s deset loptica, nego iz posude sa 10 milijuna loptica. Vjerujem da ćete se tako i kladiti. Sad, umjesto dvije posude, razmotrite dva moguća skupa predstavnika ljudske rase, a umjesto numeriranih loptica zamislite da su pojedinačni ljudi numerirani prema datumu rođenja (tako Adam nosi broj 1, Eva broj 2, Kain je 3 itd.). Ako jedan od ovih skupova odgovara stvarnoj ljudskoj rasi, onda bi moj redni broj bio negdje oko 70 milijardi, kao i redni broj svakog čitatelja ove knjige, jer je otprilike toliko ljudi živjelo na Zemlji od nastanka naše vrste. Sada upotrijebimo isti argument kao s posudama: mnogo je vjerojatnije da ćete imati redni broj 70 milijardi ako je ukupni broj ljudi koji će ikada živjeti, recimo, 100 milijardi, nego ako bi taj ukupni broj bio 100 trilijuna. U slučaju da se morate kladiti, rekli biste da je vjerojatnije da će do kraja ljudske vrste živjeti još samo nekoliko desetaka milijardi ljudi. (Nekoliko desetaka milijardi ljudi izgleda mnogo, ali uz današnju stopu rasta, svako desetljeće uvećavamo Zemljinu populaciju za dodatnu milijardu.) Argument delta t je produžetak Kopernikovog načela. Prema tradicionalnom Kopernikovom načelu, nalazimo se u posebnoj točki prostora; Gott kaže da se također ne nalazimo ni u kakvom specijalnom trenutku vremena. Inteligentni promatrač - kao što ste vi, dragi čitatelju - treba zamisliti da je slučajno odabran iz skupa svih inteligentnih promatrača (bivših, sadašnjih i budućih), od kojih biste mogli biti bilo koji. Ako vjerujete da će čovječanstvo živjeti beskonačno, kolonizirati galaksiju i proizvesti 100 trilijuna ljudskih bića, onda se morate zapitati zašto imate takvu sreću da budete odabrani između prvih 0,07% ljudi koji će ikad živjeti? Gott koristi istu vrstu probabilističkog argumenta za izvođenje zaključaka o različitim osobinama galaktičke inteligencije, od kojih se neki mogu izravno dovesti u vezu s Fermijevim paradoksom. Svi se oni oslanjaju na ideju da ste slučajno odabrani inteligentan promatrač, bez specijalne pozicije u prostoru ili vremenu. Prvo, IZC nisu mogle masovno kolonizirati galaksiju (ako jesu, onda biste vi najvjerojatnije bili pripadnik tih civilizacija). Zatim, primjenjujući argument delta t na dosadašnje trajanje radio-tehnike na Zemlji i kombinirajući rezultat s Drakeovom jednadžbom, Gott je s 95% pouzdanosti pronašao da je broj civilizacija koje

mogu ostvariti radio-emisije manji od 121, a možda i manji, što ovisi o parametrima unesenim u Drakeovu jednadžbu. Naposljetku, ako postoji velika disperzija između populacija IZC, onda ste vi vjerojatno došli iz neke IZC čija je populacija veća od medijane. Slijedi da IZC s populacijama mnogo većim od naše moraju biti rijetke - dovoljno rijetke da njihovo članstvo ne dominira u ukupnom broju bića, inače biste vi bili pripadnik jedne od njih. Iz ovoga zaključujemo da se u galaksiji vjerojatno ne može naći K2 civilizacija, a K3 ni u vidljivom svemiru. Kako sam ranije naglasio, čini se da u argumentu postoji nešto što nije sasvim u redu. Osjeća se da u njemu postoji pogreška, ali gdje točno? Neka filozofska mišljenja idu i u prilog Gottovom argumentu Sudnjeg dana i protiv njega, i možda je najsigurnije pustiti filozofima da to riješe. Osobno se osjećam nelagodno uz pretpostavku da inteligentna vrsta neizbježno ima konačni kraj; nedavna promatranja pokazuju da će se svemir možda zauvijek širiti, i u tom slučaju moguće je da i ljudska vrsta živi zauvijek (a tada izravna primjena argumenta Sudnjeg dana postaje problematična). Što je u tom slučaju definicija čovječanstva? Kad točno Gott misli da je čovječanstvo “nastalo”? A, ako naša vrsta evoluira u nešto drugo, računa li se i to kao kraj ljudske vrste? U ovom odjeljku razmatrali smo jedno od najčešće nuđenih rješenja Fermijevog paradoksa: IZC ne ostaju dugo u fazi kada su sposobne komunicirati pomoću radio-valova, a pogotovo ne u fazi kolonizacije, zato što nestaju. Postoji više putova koji vode ka ovakvom kraju, ali jesu li oni neumitni? Da bi ovo objašnjenje imalo smisla, katastrofa mora biti neizbježna. Rješenje 28: Naišli su na singularnost Ne mijenjaju se stvari, mi se mijenjamo. —Henry David Thoreau, Waiden Još 1965. godine Gordon Moore, suosnivač korporacije Intel, primijetio je da se broj tranzistora koji mogu stati na jediničnu površinu integriranog kola naizgled udvostručava svakih 18 mjeseci.167 Ovo zapažanje postalo je poznato kao Mooreov zakon, iako je uistinu samo

zapažanje, a ne zakon prirode. U današnjoj interpretaciji, prema Mooreovom zakonu gustoća podataka udvostručuje se svakih 18 mjeseci. Zakon se potvrdio tijekom 36 godina od njegove formulacije, a sigurno je da su s njim ukorak išli i drugi pokazatelji performansi računalnog hardvera. Rezultat je svima raspoloživa jeftina i brza računalna moć koja je promijenila naš svijet. Ako Mooreov zakon bude vrijedio i u sljedećem desetljeću, a nema razloga da tako ne bude, onda ćemo u budućnosti gledati sve brže i moćnije strojeve.168 Ekstrapolirajući napredak računalnog hardvera i drugih tehnologija u nekoliko sljedećih desetljeća, Vernor Vinge zaključio je da će čovječanstvo najvjerojatnije proizvesti nadljudsku inteligenciju negdje prije 2030. godine.169 On razmatra četiri pomalo različita načina na koje bi znanost mogla ostvariti ovaj prodor. Mogli bismo stvoriti moćna računala koji će se spontano “probuditi”; mogla bi se “probuditi” i računalna mreža, kao što je Internet; mogla bi se unaprijediti veza između čovjeka i računala (sučelje) tako da čovjek postane superinteligentan, a i biolozi bi mogli pronaći načine da poboljšaju ljudski intelekt. Takvo superinteligentno biće bi moglo biti čovjekov zadnji pronalazak jer bi to biće tada moglo samo dizajnirati sve bolje i inteligentnije potomstvo. Vrijeme udvostručavanja od 18 mjeseci u Mooreovom zakonu neprekidno bi se smanjivalo, uzrokujući “eksploziju inteligencije”. Događaj koji bi izmaknuo kontroli razvijajući se brzinom većom od eksponencijalne mogao bi unutar nekoliko sati označiti kraj ljudske ere. Vinge takav događaj naziva singularnost.170 Izraz singularnost (ili singularitet) nesretno je odabran jer ga matematičari i fizičari već koriste u specifičnom smislu: singularnost nastaje kad neka veličina postane beskonačna. U Vingeovoj singularnosti nijedna veličina ne mora postati beskonačna. Ime ukazuje na ono što Vinge smatra kritičnom točkom povijesti: u singularnosti stvari bi se mijenjale vrlo brzo i, slično singularnosti crne rupe, teško bi se moglo predvidjeti što bi se dogodilo kad bi nastala. Superinteligentna računala (ili superinteligentni ljudi ili superinteligentni hibridi ljudi i računala) pretvaraju se u … što? Teško je, možda i nemoguće, zamisliti mogućnosti, motive i želje bića koja su proizvod ovog transcendentalnog događaja.171 Vinge smatra da će se singularnost, ako je moguća, neizbježno dosegnuti. To je otprilike kao prirodni zakon - singularnost će se dogoditi

kad god inteligentno računalo nauči proizvoditi još inteligentnija računala. Ako IZC prave računala (podrazumijevamo da imaju radio-teleskope, pa trebamo prihvatiti da će imati i računala), onda će i one dosegnuti singularnost. To bi onda moglo biti rješenje Fermijevog paradoksa: vanzemaljske civilizacije dostižu singularnost i postaju superinteligentna, transcendentna, nepojmljiva bića. Vingeove su spekulacije o singularnosti fascinirajuće, a za objašnjavanje Fermijevog paradoksa u istom su redu kao i druga objašnjenja koja iziskuju uniformnost motiva i okolnosti. Neće svaka IZC raznijeti samu sebe ili odlučiti da ne leti u svemir ili što već drugo. Međutim, možemo razumno smatrati da će svaka tehnička civilizacija jednom razviti računalnu tehnologiju. Ako razvoj računala neizbježno vodi ka singularnosti, sve IZC će na kraju nestati u njoj. IZC su i dalje tamo, ali u obliku koji je fundamentalno nepojmljiv nesuperinteligentnim smrtnicima, kao što smo mi. Pa ipak, kao objašnjenje paradoksa, mislim da Vingeova spekulacija ne drži vodu. Prvo, čak i da visoka inteligencija može preživjeti izvan biološkog supstrata, singularnost možda nikad neće postići.172 Ima mnogo razloga - ekonomskih, političkih, društvenih - zbog kojih se singularnost može izbjeći. Postoje i tehnički razlozi koji govore protiv singularnosti. Na primjer, za dostizanje singularnosti softver je važan koliko i hardver. Bez softvera koji bi bio mnogo složeniji od onog kakav danas imamo, do singularnosti neće doći. Iako je istina da različiti pokazatelji hardverskih performansi slijede Mooreov zakon, razvoj softvera mnogo je manje spektakularan. (Za pisanje ove knjige koristim najnoviju verziju programa za obradu teksta. Ona zacjelo sadrži mnogo više mogućnosti od verzije koju sam koristio prije deset godina, ali ja nikada ne koristim te mogućnosti. U stvari, program mi je čak malo neugodniji za korištenje od onog od prije deset godina, ali nastavljam raditi u njemu jer ga svi drugi koriste i želim s njima razmjenjivati dokumente. Program koji koristim za prijelom ove knjige zove se TEX i božanstven je primjerak softvera čiji je autor zamrznuo njegov daljnji razvoj prije više godina.173 Iako postoji određeni pomak u svjetskoj zajednici korisnika TEX-a ka razvoju još boljeg programa za slaganje teksta, taj je napredak

mnogo sporiji nego što bi bio da vrijedi Mooreov zakon. Naravno, vrsta softvera potrebnog da stvori “eksploziju inteligencije” nema ničeg zajedničkog s programima za obradu i slaganje teksta, ali je zaključak isti: napredak softvera i softverske metodologije mnogo je sporiji. Možda čak nismo ni dovoljno pametni da stvorimo softver koji bi nas odveo u singularnost.) Možda ćemo u budućnosti gledati nevjerojatno moćne strojeve koji rade zapanjujuće stvari, ali i dalje - bez samosvijesti; to je zacjelo jednako prihvatljivo kao i budućnost koja sadrži singularnost. Ako je singularnost ipak neizbježna, ni tada ne vidim kako ona objašnjava Fermijev paradoks. Mogli bismo se upitati, kao i Fermi: gdje su te superinteligencije? Motivi i ciljevi superinteligentnog postsingularnog bića mogu biti nepoznati, ali takvi mogu biti i motivi i ciljevi bilo koje “tradicionalne” civilizacije tipa K3 koja možda postoji. Ipak se osjećamo dobro dok razmišljamo o tome kako da otkrijemo takvu civilizaciju. (U stvari, možda bismo imali više izgleda da razumijemo postsingularna bića ovdje na Zemlji, nego neke vanzemaljce u svemiru, jer bi ta bića u određenom smislu bila mi. Baš mi smo ih stvorili i možda u njih utisnuli određene vrijednosti.) Čak i ako nismo u stanju razumjeti superinteligentna bića i s njima komunicirati, odatle ne slijedi da će ta bića potpuno dignuti ruke (ili što već) od ostatka fizičkog svemira. Superinteligencija mora, baš kao i mi, poštivati zakone fizike i vjerojatno će u tom pogledu donositi racionalne ekonomske odluke. Sukladno tome, po istoj logici koja nas dovodi do zaključka da će tehnički napredna civilizacija brzo kolonizirati galaksiju, vrijedi i da će superinteligencija također kolonizirati galaksiju, osim što će to učiniti brže i efikasnije od “normalnih” bioloških oblika života. Ako postsingularna bića odluče da ne koloniziraju galaksiju, čak i ako izmiču našem razumijevanju realnosti - na primjer, odlaze u druge dimenzije (stranica 127) ili provode vrijeme stvarajući svemire-potomke kakve je predložio Harrison (stranica 60) ili se angažiraju u bilo kakvom istraživanju našeg svemira - iza njih će uvijek ostati normalna bića, prosječne inteligencije. Čini mi se da bi u našem slučaju veći dio čovječanstva odlučio da ne sudjeluje u singularnosti. To ne bi značilo da bismo izumrli. Mogli bismo nastaviti živjeti kao i do tad, osim ako superinteligencija ne bi smatrala da nas treba uništiti (zašto bi se, zaboga,

time mučili?). Možda bismo bili u istom odnosu prema superinteligenciji kao što su bakterije prema nama - pa, što! Prije dvije milijarde godina bakterije su bile dominantan oblik života na Zemlji, a po mnogim mjerilima (dugovječnosti vrste, ukupnoj biomasi, sposobnosti da izdrže globalne katastrofe itd.) one su to i danas. Postojanje ljudi ne utječe na opstanak bakterija. Na isti način, postojanje superinteligentnih bića ne mora obavezno utjecati na čovječanstvo; oni mogu nastaviti raditi to što rade, a mi nastaviti svoje. I, postojanje superinteligentnih bića ne utječe na našu sposobnost da komuniciramo s nama sličnim IZC. Sama singularnost, po mom mišljenju, ne objašnjava Fermijev paradoks. Ona ga pojačava! Rješenje 29: Nebo je često oblačno Duge noći opet su stigle. —Isaac Asimov, Sumrak Kad počne razgovor o takvim stvarima, Asimovljev Sumrak automatski dolazi na prvo mjesto među duljim sf pričama. To je priča o znanstvenicima na Lagašu, planetu u sustavu sa šest zvijezda. Kaotična orbita Lagaša ne bi u stvarnosti dopustila razvijanje viših oblika života, ali Asimov zbog zapleta postulira da su se na planetu razvila inteligentna, tehnički napredna bića. Njihovi fizičari su nedavno otkrili zakon opće gravitacije, tako da mogu predvidjeti položaj svakog od šest sunaca. Njihovo novo znanje im omogućava da izvedu zaključak i o postojanju mjeseca koji kruži oko Lagaša. O njemu se može samo izvesti zaključak, jer se ne vidi: uz šest sunaca, na Lagašu nikad nije noć. Sumrak opisuje što se događa na Lagašu kad svrstavanje mjeseca i šest zvijezda po ravnoj crti dovede do rijetke pojave pomračenja, i bića na Lagašu prvi put ugledaju noćno nebo. Prekrasna priča.174 Astronomi na Lagašu imali bi problema da razviju ono što mi nazivamo astronomijom. Kako svjetlost njegovih šest sunaca uvijek zasjenjuje svjetlost svih drugih astronomskih tijela, oni ne znaju da postoje

planeti i zvijezde. Na Zemlji je razvoj fizike u povijesnom smislu ovisio o otkrivanju planeta čije su orbite znanstvenici pokušavali objasniti. Bez jasnog pogleda na nebo, kako su astronomi na Lagašu mogli steći saznanja o fizičkom svemiru i svom mjestu u njemu? Oni bi mogli biti inteligentniji od nas, imati tehničku civilizaciju koja nadilazi našu, ali ne bi pokušavali stupiti u vezu s nama jer ne bi znali, ne bi čak ni nagađali, da postojimo. Iako je situacija u Sumraku nevjerojatna, može se zamisliti mnogo drugih u kojima bi samo fizičko okruženje spriječilo IZC da uopće i pomisli na postojanje bića na drugim svjetovima. Što, kako se zapitao jedan filozof, ako je tamo nebo stalno oblačno? Bez obzira na inteligenciju vrste i njihovu tehnologiju, ta bića možda nikad neće pojmiti svemir izvan svog planeta. Međuzvjezdano komuniciranje ne bi se dogodilo. Možda tamo vani postoje na tisuće IZC, ali su zaklonjene slojem oblaka ili načičkane oko središta galaksije gdje nebo stalno blješti ili su u jednom od stotine okruženja koja onemogućuju astronomska promatranja. Objašnjava li to paradoks? Ova ideja bila je podloga za neke od najboljih sf priča, ali je teško prihvatljiva kao objašnjenje Fermijevog paradoksa. Kako ćemo kasnije vidjeti, ne znamo koliko naseljivih planeta postoji, ali znamo da je njihov broj najvjerojatnije veliki. Nezamislivo je da Zemlja bude jedino planetarno okruženje s jasnim pogledom na nebo! Rješenje 30: Postoji beskonačno mnogo vanzemaljskih civilizacija, ali samo jedna unutar našeg horizonta čestica: naša Svi živimo pod istim nebom, ali nam horizont nije isti. —Konrad Adenauer Michael Hart na neobičan način razmatra paradoks koji je osobno tako snažno promovirao. Da bismo u cijelosti razumjeli njegov argument, trebamo znati što je horizont čestica.175 Horizont čestica najlakše je shvatiti u statičnom svemiru. (Svemir, naravno, nije statičan. On je nastao u Velikom prasku, od tada se stalno širi i nedavna otkrića pokazuju da će se zauvijek širiti. Ubacimo li širenje svemira u priču o horizontu čestica, naše objašnjenje postat će prilično

komplicirano. Srećom, objašnjenje neće nimalo izgubiti na snazi ako ga ponudimo u statičkom svemiru.) Zamislite svemir koji je beskonačan po prostranstvu i u kojem su galaksije ravnomjerno raspoređene. Neka je ovakav svemir nastao prije oko 15 milijardi godina; možda su galaksije i prije postojale, a onda je neka vrhovna inteligencija “okrenula prekidač” i uključila sve zvijezde točno u istom trenutku. Kako bi takav svemir izgledao promatraču na planetu sličnom Zemlji, 15 milijardi godina nakon stvaranja? Bi li noćno nebo bilo zasljepljujuće blještavo zbog toga što planet obasjava beskonačan broj galaksija? Iznenađujuće (barem onima koji ne znaju za Olbersov paradoks), ovaj beskonačni statični svemir izgledao bi slično onom za koji mi znamo. Ali treba se sjetiti da ništa ne putuje brže od svjetlosti. Nikakav utjecaj: ni svjetlost, ni gravitacijski valovi - ništa nije moglo stići do promatrača iz područja udaljenijih od 15 milijardi svjetlosnih godina. Ta je udaljenost do horizonta čestica efektivna veličina vidljivog svemira. Ništa što je iza horizonta nema dovoljno vremena stići do promatrača. Hart iznosi sljedeći argument. Pretpostavimo najprije da je naš svemir beskonačan. Kako je nastao prije otprilike 15 milijardi godina, veličina vidljivog svemira određena je udaljenošću horizonta čestica. Zatim, pretpostavimo da je biogeneza (nastajanje života iz neživog materijala) iznimno rijetka pojava. (O problemu biogeneze kasnije ćemo raspravljati detaljnije, a za sad je dovoljno spomenuti što Hart misli: vjerojatnost nastajanja karakterističnih molekula života slučajnim kombiniranjem jednostavnijih molekula iznimno je mala. Većina biologa smatra da je biogeneza običan proces jer se život brzo pojavio na Zemlji; pa ipak, naše znanje o tome previše je ograničeno da bismo olako odbacili Hartovo mišljenje.) Slijedi da će u beskonačnom svemiru obavezno biti beskonačan broj planeta sa živim bićima na njima, ali unutar bilo kojeg horizonta čestica može se dogoditi da postoji samo jedan takav planet. U ovom argumentu dominira stav da Zemlja ni u jednom pogledu nije posebna: u beskonačnom svemiru nalazit će se beskonačan broj “Zemalja” krcatih životom. Ali unutar našeg horizonta čestica - našeg vidljivog svemira - samo se na Zemlji spontano razvio život. Kako i Hart naglašava, njegova se ideja lako može diskreditirati. Na primjer, vanzemaljci mogu posjetiti Zemlju; ili, projekt SETI može uspjeti i

otkriti vanzemaljske signale; ili, astrobiolozi mogu dokazati da je život spontano nastao na Marsu, neovisno o zemaljskom. Svaka od ovih hipotetičkih situacija srušila bi tezu da je biogeneza rijedak događaj koji se zbiva samo jednom u svemiru. U njihovom odsustvu, međutim, Hart zaključuje da Fermijev paradoks vodi neugodnom zaključku: mi smo jedina civilizacija unutar našeg horizonta čestica. Iako svemir sadrži beskonačan broj naprednih civilizacija, mi smo po svemu sudeći sami. * * * Zaključak da smo sami u svemiru - treća grupa rješenja Fermijevog paradoksa - tema je sljedećeg poglavlja.

5. Oni ne postoje Posljednja skupina okuplja rješenja Fermijevog paradoksa u kojima se smatra da “oni” - vanzemaljske civilizacije dovoljno napredne da bismo s njima mogli komunicirati - ne postoje. Unutar te skupine mogu se izdvojiti različiti pristupi Fermijevom pitanju, ali svi se oslanjaju na minimiziranje jednog ili više faktora u Drakeovoj jednadžbi. Ako je jedan od faktora u Drakeovoj jednadžbi nula ili ako više faktora ima malu vrijednost, efekt je isti: množenjem svih faktora dobivamo rezultat N = 1. Mi smo jedina tehnički napredna civilizacija u galaksiji, a možda i u svemiru. Peter Ward i Don Brownlee, znanstvenici sa Sveučilišta u Washingtonu, nedavno su napisali nadahnjujuću i intrigantnu knjigu Rijetka zemlja. 176 U njoj su ponudili prihvatljive argumente u prilog tezi da je složeni život neuobičajena pojava. (Zanimljivo je da se na Fermijev paradoks nisu ni osvrnuli.) U ovom poglavlju analizirat ću više ideja iznesenih u Rijetkoj zemlji. Kako je svaka od njih zasebno predložena kao rješenje Fermijevog paradoksa, posebno ću ih i razmatrati. Međutim, one se mogu grupirati i zajedno, kao jedinstveno rješenje “rijetke zemlje”. Napredne IZC možda ne postoje jer nema odgovarajućeg okruženja: planeti slični Zemlji možda su rijetki. Pa ipak, možda ih nema i zato što je život rijetka pojava. Možda je stvaranje života iz nežive tvari rezultat gotovo čudesnog sretnog slučaja ili je razvijanje složenih oblika života samo po sebi nevjerojatno. Predočit ću više rješenja koja se oslanjaju na te ideje, ali pri tome treba imati na umu važno ograničenje: cijelo vrijeme smatram da se život koji je prirodno nastao temelji na kemiji ugljika i da je za njega kao otapalo potrebna voda. Neki znanstvenici misle da bi, umjesto ugljikovih, i drugi kemijski spojevi došli u obzir, prije svega oni temeljeni na siliciju; stav drugih je da bi, umjesto vode, otapalo moglo biti (tekući) metan. Možda mi nedostaje mašte, ali ne mogu zamisliti biokemiju bez ugljika i vode. Posebno je voda, siguran sam, neophodna za život Pronađite vodu i imate šanse pronaći život. Ako vjerujete da se život može javiti u

različitim oblicima, možda kao nekakav trajni obrazac u oblacima plazme ili kao informacijama krcati vrtlozi u viskoznom fluidu, onda će vam rješenja koja ovdje prikazujem biti previše uštogljena.177 Možda ćemo kasnije otkriti da su mnoga rješenja predložena u ovom poglavlju nastala zbog nedostatka znanstvene imaginacije. Međutim, u teškom smo položaju jer pokušavamo izvući općenitije zaključke iz jedne jedine instance pojave - koliko znamo, Zemlja je jedini planet na kojem ima života. Opasno je izvoditi zaključke ako je veličina uzorka 1, ali što nam drugo preostaje? Sigurno ćemo biti pod utjecajem (možda je bolje reći da ćemo biti “pristrani”) onih faktora koji nam se čine neophodnima za trajno postojanje. Vezani smo slabim antropskim načelom (engl. weak anthropic principle) prema kojem ono što možemo opažati mora biti ograničeno uvjetima potrebnim za naše postojanje kao promatrača. Kako se u raspravama o Fermijevom paradoksu to načelo, SAN, ne može izbjeći, onda je razumno započeti ovaj dio knjige rješenjima koja se temelje na antropskom zaključivanju. Antropska rješenja su prilično apstraktna, dok su u osnovi kasnijih rješenja konkretniji prijedlozi. Rješenje 31: Svemir je tu samo zbog nas Čovjek je mjerilo svih stvari. —Protagora Važno mišljenje, koje prethodi Hartovoj analizi Fermijevog paradoksa, jest da je čovječanstvo vjerojatno usamljeno. Okosnicu tog argumenta čini niz “teških koraka” na putu razvoja tehnološki napredne civilizacije. U primjere potencijalno teških koraka, koje ćemo kasnije obraditi, spadaju postanak života, evoluiranje višestaničnih organizama i razvoj simboličkog jezika. Detalji su ovdje, dakako, suvišni. Snaga (ili slabost) tog argumenta počiva na postojanju (ili nedostatku) niza kritičnih, iako malo vjerojatnih, koraka na putu do inteligencije. (Priznati evolucioni biolog Ernst Mayr jednom je nabrojao više od deset tih teških koraka.178 Drugi znanstvenici smatraju da takvih koraka može biti i više, posebno ako se uzmu u obzir i neke fizičke i astronomske koincidencije.) Određeni evolucioni koraci koje nazivamo teškima ne moraju biti prepreka. Smatramo da je određeni

evolucioni korak težak ako se dogodio samo jednom u povijesti Zemlje, ali se neki koraci vjerojatno i mogu poduzeti samo jednom - zbog konkurencije koju proizvedu, njihovo ponavljanje postaje suvišno. S druge strane, neki koraci mogu doista biti malo vjerojatni. Na primjer, ako je za određeni korak potrebno da se istovremeno dogodi nekoliko inače bezvrijednih mutacija, onda ima smisla promatrati ga kao sretan niz okolnosti. Razmotrimo sad važnu koincidenciju u srži ovog argumenta. Životni je vijek našeg Sunca oko 10 milijardi godina. Period tijekom kojeg je ono u stanju opskrbljivati životvorne planete može biti manji - prema pojedinim astronomima buduća evolucija Sunca učinit će da Zemlja postane neprikladna za život u sljedećih milijardu ili dvije milijarde godina, tako da “koristan” životni vijek Sunca može biti šest ili sedam milijardi godina. S druge strane, Homo sapiens se pojavio kada je Sunce već bilo staro 4,5 milijardi godina. Ova dva vremenska raspona - životni vijek Sunca i vrijeme potrebno da se oko Sunca pojavi inteligentni život - sigurno su u razmjeru 2:1, a možda i 1,3:1. Bliskost tih vremenskih intervala doista je sasvim nevjerojatna. Oba vremenska intervala određeni su faktorima koji, uzeti pojedinačno ili u kombinaciji, nemaju ničeg zajedničkog. Životni vijek Sunca ovisi o kombinaciji gravitacijskih i nuklearnih faktora, dok kombinacija kemijskih, bioloških i evolucionih faktora određuje vrijeme pojave inteligentnog života. Mi živimo u svemiru u kojem se vremenski rasponi protežu u širokom spektru: mnogi subatomski procesi traju 10-10 sekundi, dok se brojni astronomski procesi odvijaju za 1015 sekundi. Tipično trajanje nekih drugih procesa još je ekstremnije. Vjerojatnost da dva potpuno neovisna procesa traju skoro podjednako vrlo je mala. Kako to objasniti, a da se ne oslonimo na koincidenciju? Jedno rješenje bilo bi da je evolucija trajala mnogo kraće od 4,5 milijardi godina. Pretpostavimo da je tipično vrijeme evolucije inteligentnog života na planetu sličnom Zemlji samo milijun godina. Koincidiranje dvaju vremenskih intervala sigurno bi se smanjilo, ali po cijenu da se vjerojatnost nedavnog pojavljivanja čovjeka na Zemlji svede gotovo na nulu. Naposlijetku, ako smo mogli nastati samo milijun godina nakon što se Zemlja ohladila, zašto ne primjećujemo da je ona stara milijun godina ili možda dva ili, u najgorem slučaju, tričetiri milijuna godina? Zašto

nam je bilo potrebno 4,5 milijardi godina da se pojavimo? Ovo nije dobro rješenje. Za drugo rješenje potrebno je da evolucija traje mnogo duže od 4,5 milijardi godina. Ono je u skladu s Mayrovim prijedlogom broja teških koraka u razvoju inteligencije - “teških” u smislu da na danom, potencijalno životvornom planetu, treba proći mnogo vremena da se oni odigraju (to vrijeme možda premašuje dosadašnju starost svemira). Ako više takvih koraka slijede jedan za drugim, onda ne treba ni očekivati da se nalazimo ovdje! Većina ljudi odbacuje ovo drugo rješenje iz istog razloga kao i prvo: mala je vjerojatnost da se čovječanstvo pojavilo nedavno. Međutim, dvije situacije nisu jednake. Razmotrite skup svih mogućih svemira. (Možete ih zamišljati kao “realne” ili kao matematičke idealizacije.) U nekim svemirima bit će neočekivanih zbivanja - dogodit će se povezani lanac nevjerojatnih događaja. U drugim svemirima, zahvaljujući ludoj sreći, dogodit će se niz teških koraka koji vodi ka inteligenciji. Upravo takav svemir vidjet će inteligentna vrsta - sa sobom u njemu. Drugim riječima, možemo zanemariti moguće svemire u kojima ne postojimo, jer po definiciji oni za nas ne postoje. Mi moramo vidjeti one svemire u kojima su se dogodili teški koraci koji su doveli do nas. Sad možemo pitati: kad je najvjerojatnije da smo se pojavili u jednom od svemira koji postoje za nas, uzimajući u obzir da smo se mogli pojaviti unutar spomenutog životnog vijeka Sunca od 10 milijardi godina? (Ili, ako su neki astronomi u pravu, od 6 do 7 milijardi godina korisnog životnog vijeka Sunca?) Iz jednostavnog izračuna slijedi da je za niz od 12 teških koraka najvjerojatnije vrijeme pojave inteligencije nakon 94% raspoloživog života zvijezde. Naša zapažanja u skladu su s rezultatima ovog jednostavnog izračuna. Ako Sunce može podržavati život na Zemlji 10 milijardi godina, onda se čovječanstvo pojavilo nakon oko 50% tog vremena. Međutim, ako Sunce može podržavati život još samo oko milijardu godina, kako vjeruju neki astronomi, onda se čovječanstvo pojavilo poslije oko 83% raspoloživog vremena. Ovaj rezultat je uvjerljivo blizak očekivanom vremenu nastanka.

Najvjerojatnije vrijeme pojavljivanja civilizacije sposobne za komuniciranje Pretpostavimo da na putu do civilizacije sposobne za međuzvjezdanu komunikaciju stoji n teških koraka. Uzmimo da se ovi koraci moraju prijeći za životnog vijeka zvijezde L (u godinama). Iz izravnog izračuna slijedi da je najvjerojatnije vrijeme pojavljivanja civilizacije koja je kadra komunicirati dano izrazom L/(21/2). Ako ima n=12 teških koraka, onda je najvjerojatnije vrijeme pojavljivanja 0,94L. Izračunom se ne utvrđuje točno vrijeme pojave inteligentne vrste; iz njega samo vidimo da se medijana u raspodjeli mogućih vremena pojavljivanja, uz 12 teških koraka, nalazi na vrijednosti koja iznosi 94% životnog vijeka zvijezde. Konačno, dolazimo do ključnog pitanja. Samo zato što smo izabrali svemire u kojima mi postojimo (kako drugačije?), ne možemo zaključivati da postoje i druge inteligentne vrste. Mi moramo biti ovdje jer to zapažamo, ali za postojanje vanzemaljaca moramo se zadovoljiti vjerojatnostima, a šanse za to nisu dobre. To jasno pokazuje još jedan izračun. Ako treba prijeći dvanaest teških koraka da bi se došlo do visoke inteligencije, onda je i uz najliberalnije pretpostavke vjerojatnost od samo jedan u milijun milijardi da se druga inteligentna vrsta pojavi u cijelom našem svemiru. Nije čudo da ih nigdje ne vidimo! Broj inteligentnih vrsta u našem svemiru Pretpostavimo da do inteligencije ima n teških koraka i da svaki traje d godina. Pretpostavimo i to da postoji p planeta potencijalno pogodnih za život, od kojih bi ga svaki mogao podržavati tijekom t godina. Tada se broj inteligentnih vrsta u svemiru može izračunati pomoću formule p x [t/(n x d]n . Budimo velikodušni i pretpostavimo da svaka zvijezda u svakoj galaksiji ima planet pogodan za život; stoga, p ~ 1022 . Budimo još slobodniji i pođimo od toga da svaki planet može podržavati život onoliko koliko je star svemir, tako da vrijedi: t ~ 1010 godina. Međutim, d mora biti dugo; to, najzad, i čini korake teškima. Zato pretpostavimo da je d ~ 1012 godina - 100 puta duže od starosti svemira. Na kraju, pretpostavimo, kao i ranije, da ima dvanaest teških koraka, pa je n = 12. Ako ove brojeve

unesemo u navedenu formulu, dobit ćemo da u svemiru ima 10-15 inteligentnih vrsta. Ovu vrstu argumenta u prilog nepostojanju IZC prvi je iznio Brandon Carter. 179 Ona je poznata kao antropski argument (S antropskim idejama sreli smo se ranije u ovoj knjizi: Gottov argument sudnjeg dana i Hartovo razmatranje nevjerojatnosti postanka života imaju antropske tonove. Srest ćemo se i s drugim primjerima.) Carterova upotreba izraza “antropski” možda je nesretno odabrana jer to znači da je za njegov argument nekako potrebno da čovječanstvo postoji. Međutim, za njegov je argument neophodno jedino da bilo koji inteligentni promatrači sami odaberu svoj svemir, a u ovom svemiru mi zapažamo. Status antropskog zaključivanja u znanosti sporan je. Neki ga vide kao odustajanje znanstvenika od odgovornosti da ponude objašnjenja. Na primjer, Smolinova ideja prirodnog odabiranja koje djeluje na cijele svemire (stranica 59), jest pokušaj udaljavanja od antropskog zaključivanja. Pa ipak, mnogi ugledni znanstvenici razvijali su antropske pristupe u naporima da objasne više osobina našeg svemira koje izgledaju kao da su postavljene “baš onako kako treba” za evoluciju života. Da određene fizičke konstante imaju neznatno drugačiju vrijednost, mi ne bismo bili ovdje. Zvijezde ne bi sijale ili bi se cijeli svemir za manje od sekunde urušio u sebe, ne bi se stvorili teški elementi itd. Samo naše postojanje može, na neki način, takva zapažanja učiniti smislenim. (Ali, mislim da se jednako tako može reći da su “objašnjenja” poput tih, u biti, trivijalna.) Ima više vrsta antropskog zaključivanja povezanih s više antropskih načela, od kojih svako ima donekle drugačije značenje. Prema Carteru, slabo antropsko načelo (SAN) glasi: “Ono što očekujemo da primijetimo moraju ograničavati uvjeti potrebni da bismo mi bili prisutni kao promatrači”, SAN je gotovo tautologija. S druge strane, jako antropsko načelo (JAN) još je spornije: “Svemir (zajedno s fundamentalnim parametrima na kojima počiva) mora biti takav da na određenom stupnju dopusti stvaranje promatrača u sebi”. Barrow i Tipler u klasičnoj knjizi razmatraju i konačno antropsko načelo (KAN), koje definiraju kao: “U svemiru mora nastati inteligentna obrada podataka, a kad nastane, nikad ne umire”.180 Matematičar Martin Gardner, u svom neponovljivom stilu,

naziva ovu posljednju verziju potpuno šašavim antropskim načelom (PŠAN).(U engleskom jeziku postoji nimalo laskava kratica za tu verziju načela (completely ridiculous anthropic principle - CRAP).) U knjizi Fizika besmrtnosti181 Tipler je nastavio razrađivati KAN. Razmatrajući daleku budućnost svemira, uobličio je koncept sličan Točki Omega Teilharda de Chardina. Njegov je rad pokazao da bi, ako svemir nestane u Velikom urušavanju, buduća inteligencija utvrdila da je moguće izvesti beskonačan broj izračunavanja. Svako biće koje je ikad živjelo moglo bi “uskrsnuti” kao računalna simulacija. Prema njegovom tumačenju ovog načela, svemir mora dozvoliti takvu obradu beskonačno velikog broja podataka. E, sad, iako su Tiplerove ideje bile žestoko napadane kao previše spekulativne (i previše otvoreno religiozne), njegova hipoteza ima jedinstvenu prednost jer se može opovrgnuti. On je dao jasno, provjerljivo predviđanje: svemir je zatvoren i urušit će se u sebe. Nedavna promatranja, međutim, ukazuju na to da svemir ne samo da je otvoren, nego se, što je stariji, sve brze širi. Čini se da je Tipler pogriješio; njegovo je tumačenje spomenutog načela opovrgnuto. Možda ćemo jednog od ovih dana otkriti signale vanzemaljaca ili ih čak primiti u posjet. Takav događaj bi bacio sumnju na SAN i JAN. Neka čitatelj sam odluči je li takav događaj vjerojatan. Rješenje 32: Život se mogao pojaviti tek nedavno Svemu ima vrijeme, i svakom poslu pod nebom ima vrijeme. —Knjiga propovjednikova 3:1 Astronom Mario Livio zauzima stav da je period evolucije inteligentnog života potpuno neovisan o toku života zvijezde. Kad bi ova dva vremenska ciklusa bila povezana na neki poseban način, tj. kad bi se vrijeme evolucije povećavalo zajedno sa životnim vijekom zvijezde, tad bismo očekivali da ti ciklusi budu grubo izjednačeni. Carterov mračni zaključak o nepostojanju IZC ne bi se tad mogao izvesti. Ali na koji način životni vijek zvijezde utječe na trajanje biološke evolucije?182

Livio razmatra jednostavni model razvoja atmosfere na planetu sličnom Zemlji do trenutka kad on može podržati život. To nije ozbiljan model razvoja atmosfere i namijenjen je samo demonstraciji moguće veze između životnog vijeka zvijezde i trajanja biološke evolucije. Livio u modelu ističe dvije ključne faze razvoja životvorne atmosfere. Prva predstavlja oslobađanje kisika fotodisocijacijom vodene pare. Na Zemlji je ova faza trajala oko 2,4 milijarde godina i rezultirala je količinom kisika u atmosferi na razini 0,1% današnje. Trajanje ove faze ovisi o intenzitetu zračenja zvijezde u intervalu valnih dužina između 100 i 200 nm, jer samo takvo kratkovalno zračenje može izazvati disocijaciju vodene pare. Druga faza obuhvaća povećanje razine kisika i ozona na oko 10% današnje vrijednosti. Na Zemlji je ova faza trajala oko 1,6 milijardi godina. Kada su razine kisika i ozona dovoljno narasle, na Zemljinu površinu stizalo je mnogo manje ultraljubičastog (ultravioletnog - UV) zračenja u intervalu valnih dužina od 200 do 300 nm. To je važno, jer su tako bile zaštićene dvije ključne komponente staničnog života: nukleinske kiseline i proteini. Nukleinske kiseline jako resorbiraju zračenje u intervalu između 260 i 270 nm, a proteini između 270 i 290 nm, zbog čega je zračenje između 200 i 300 nm pogubno za staničnu aktivnost. Od vitalne je važnosti, bar za kopneni život, da atmosfera razvije sloj zaštite od zračenja ovih valnih dužina. Od mogućih kandidata planetarne atmosfere, samo ozon resorbira dovoljno učinkovito u intervalu valnih dužina od 200 do 300 nm: planetu je potreban ozonski omotač. Livio smatra da je, bar na Zemlji, stvaranje ozonskog štita od UV radijacije ugrubo trajalo koliko i evolucija života. Zvijezde različitih tipova emitiraju različite količine energije u UV području. Masivne zvijezde su toplije od onih lakših i emitiraju više UV zračenja, ali im je i životni vijek kraći. Na taj način, za planete iste veličine i orbite, vrijeme razvoja ozonskog sloja ovisi o vrsti zračenja koje zvijezda emitira pa tako i o njenom životnom vijeku. Nakon detaljnih proračuna, Livio zaključuje da vrijeme potrebno za nastanak inteligentnog života raste skoro s kvadratom životnog vijeka zvijezde. Ako takav odnos stvarno postoji, onda možemo očekivati da ćemo vidjeti pojavu inteligentnih vrsta u vremenu usporedivom sa životnim vijekom zvijezde.