SLIKA 11 Jedna od najpoznatijih fotografija “letećih tanjura”. Snimio ju je 11. svibnja 1950. Paul Trent nad svojom farmom u McMinnvilleu u Oregonu. Ali, što se događa kad je nešto svakako potrebno objasniti? Osjećaj mi kaže da nam ne treba nova hipoteza za objašnjenje neuobičajene svjetlosti. Razlozi koji objašnjavaju većinu slučajeva NLO-a mogli bi vrijediti i za sve NLO-e ako smo dovoljno sposobni (i imamo dovoljno vremena) izvesti sva ispitivanja. Sheaffer ističe zanimljivu činjenicu: postotak neobjašnjivih” pojava NLO-a ne fluktuira previše unutar ukupnog broja opažanja NLO-a. Drugim riječima, neovisno o tome je li godina bila “slaba” ili “bogata” pojavama NLO-a, odnos ILO/NLO ostaje približno isti. To se ne bi moglo očekivati kada bi “neobjašnjive” pojave NLO-a bili vanzemaljski brodovi. Najjednostavnije objašnjenje ove činjenice je, kako Sheaffer kaže, “da udio naizgled neobjašnjivih slučajeva treba pripisati u biti slučajnoj (statističkoj) prirodi pogrešaka prilikom opažanja i dojavljivanja”. Ništa od toga ne dokazuje da nas vanzemaljske civilizacije ne posjećuju (niti da kada vidimo NLO mi ne vidimo prikaze, brod vila ili slučajnu interakciju višedimenzionalnih bića s našim prostorvremenom). Međutim, opažanje NLO-a ne dokazuje ni da nas izvanzemaljci posjećuju.
Dobro dokumentirana, neosporna pojava svjetlosti na nebu upravo je to: pojava svjetlosti na nebu. Neidentificirane atmosferske pojave očito ne pružaju nikakve dokaze o prisutnosti vanzemaljaca. Što ako neki od primijećenih NLO-a predstavlja nešto više od svjetlosti na nebu? Kako objasniti “bliske susrete” s NLO-ima? Nažalost, subjektivna, tzv. zainteresirana opažanja, ona koja idu u prilog istinitosti hipoteze o letećim tanjurima, sva su na neki način problematična. Postoje izvještaji, na primjer, o otmicama određenih osoba od strane vanzemaljaca koji su tada nad njima provodili pokuse ili se s njima parili. Međutim, ma koliko htjeli vjerovati u takve priče (priznajem, imam predrasude i te su mi priče sasvim neprihvatljive jer je sigurno minimalna vjerojatnost da potpuno odvojene evolucijske linije proizvedu organizme morfološki dovoljno slične da se pare), za njih nedostaju dokaza. Postoje i izvještaji o havarijama NLO-a - najpoznatiji od njih, incident u Roswellu, već je spomenut. Da ponovim, bez obzira na to što mislite o nadmoćnom svemirskom brodu koji je uspješno prevalio međuzvjezdana prostranstva i potom se jadno srušio u atmosferi udaljenog planeta, dokazi koji bi potvrđivali takve izvještaje su traljavi. Djelić brodske opreme koji svjedoči o nadmoćnoj tehnologiji ili komadić nepoznate legure mogao bi biti krunski dokaz, no, umjesto toga, nama se nudi video snimka obdukcije jednog “vanzemaljca” iz smrskanog roswellskog broda - snimka koja je, dakako, prijevara (i to unosna). Postoje tvrdnje da je vanzemaljski brod sletio u različitim zemljama. U Engleskoj se, primjerice, tvrdi da su NLO-i odgovorni za poznatu pojavu “krugova u žitu”. Bar neki, ako ne i svi ti krugovi napravljeni su ljudskom rukom. U jednom nedavnom slučaju, osoba koja je, po vlastitoj izjavi, bila autor krugova, došla je u sukob sa zakonom. Taj netko je napravio sedmerokutni oblik nakon izjave jednog “stručnjaka” da tako precizno dizajnirane krugove nije sposobna napraviti ljudska ruka. (Krugovi u žitu zapravo su najrazličitijih oblika - postoje trokuti, šesterokuti, čak i fraktali.) Ovi su složeni oblici dokumentirani pa spomenuti stručnjak smatra da predstavljaju dokaz kako su bar neki krugovi u žitu vanzemaljskog porijekla. Spomenuti autor krugova opremio se s nekoliko dasaka, štapovima od bambusa i bakljom, te je tijekom tri noći napravio svoj sedmerokut u polju zrele pšenice. Osobno se divim njegovoj posvećenosti
razumu, ali sam farmer nije bio oduševljen; niti je to bio sudac koji mu je odredio kaznu od 100 funti zbog učinjene štete. (Pogađam da je, usprkos toj demonstraciji, dotični stručnjak i dalje uvjeren kako su krugovi u žitu otisci letećih tanjura.) U ovakvim slučajevima sigurno treba upotrijebiti Occamovu britvu - načelo prema kojem objašnjenje za nepoznate pojave najprije trebamo potražiti u onome što je poznato.38 Krugove u žitu, rađanje nakazne mladunčadi stoke i druge bizarne fenomene, možemo objasniti poznatim uzrocima. Za to nam ne treba hipoteza o letećim tanjurima. Kad god se pojavi nekakav izniman izvještaj o letećim tanjurima, uz njega nikada ne idu i iznimni dokazi. Umjesto toga dobivamo laži, izvlačenja i izravne prijevare. Hipoteza o letećim tanjurima možda je najpopularnije objašnjenje Fermijevog paradoksa, ali nesumnjivo postoje bolja. * * * Mogao bih na kraju ovog odjeljka izjaviti kako sam i ja vidio NLO, a to je nešto što nikada neću zaboraviti. Dok sam se kao dijete igrao s loptom na ulici - to je bilo prije nego su automobili s njih otjerali djecu - pogledao sam uvis i ugledao potpuno bijeli krug veličine punog mjeseca. Zbog produžetaka po rubu bio je sličan Saturnu s njegovim prstenima. Što god da je to bilo, lebdjelo je u zraku nekoliko sekunda prije nego se udaljilo strahovitom brzinom. Na ulici sam bio s prijateljem koji je vidio isto to i koji se i danas toga sjeća. Zanimljivo je da se naša sjećanja razlikuju u jednoj pojedinosti: ja tvrdim da se “to” udaljilo na našu lijevu stranu, a on - na desnu. (Ljudi su loši promatrači, a iz iskustva znam da za mene to posebno vrijedi. No, i dalje inzistiram na tome da je objekt otišao nalijevo!) Jedno je sigurno: toga dana vidjeli smo nešto na nebu, a što - pojma nemam. U biti, ne - to nije bio leteći tanjur. To je bila samo svjetlost na nebu. Rješenje 3: Bili su ovdje i o tome ostavili dokaze Rekoh im da sam stigao, al’ odgovora niotkuda. —Walter de la Mare, Slušači
Dokazi za sadašnje prisustvo predstavnika IZC-a na Zemlji nisu uvjerljivi. Međutim, možda su oni posjetili Zemlju ili barem Sunčev sustav nekada u prošlosti - možda davno, kad je čovječanstvo bilo na tako niskom stupnju razvoja da ih nitko ne bi prepoznao. Ima li možda dokaza za to? Pretražimo naš Sunčev sustav, počevši od kuće. Zemlja Za čuvenu tungusku eksploziju 1908. u kojoj su uništeni hektari šume usred sibirske tajge, dugo se vjerovalo da je posljedica udara asteroida. Znanstvenici, međutim, nisu pronašli nikakve ostatke koje bismo očekivali poslije takvog udara. To je bio misterij. Kada je ubrzo nakon Drugog svjetskog rata postala očita moć nuklearne eksplozije, počelo se spekulirati da je tunguska eksplozija u biti atomska eksplozija izazvana rušenjem vanzemaljske letjelice na nuklearni pogon. Ta je ideja poluozbiljno prihvaćena, a postojao je način da se ona izravno provjeri: otići u Sibir i izmjeriti razinu radioaktivnosti. To je učinjeno i znanstvenici nisu pronašli tragove radioaktivnosti koji bi mogli biti porijeklom od nuklearnog motora. (Oni su također isključili i mogućnost motora koji bi koristio antimateriju.) Danas znamo da je taj događaj vjerojatno posljedica udara stjenovitog meteorita koji je eksplodirao u atmosferi (iako dokazi za to još nisu dovoljni, a više znanstvenika smatra da je Zemlju tada pogodio komet). U prošlosti je već bilo sličnih događaja i svi imaju isto objašnjenje: udar meteorita. Ako se ikad u prošlosti na Zemlju srušio svemirski brod, mi o tome nemamo dokaza (i pored slučaja Roswell). Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Erich von Däniken postao je poznat po seriji knjiga u kojima je tvrdio da su vanzemaljski posjetitelji izgradili mnoge veličanstvene strukture diljem svijeta: Stonehenge, “piste” na visoravni Nasca u Peruu, kipove na Uskršnjem otoku itd.39 Ni u jednoj knjizi nije iznio dokaze za svoje tvrdnje. No ipak, ogroman broj čitatelja istinski ga je podržavao dok je u zatvoru izdržavao dugogodišnju kaznu zbog prijevare. Čitatelji su ga podržavali i kad su njegove tvrdnje, jedna po jedna, pomno opovrgavane. Napustili su ga tek kada im je to dosadilo i kada su se ukus i stil pisane riječi promijenili. Danas je Von Däniken opet u trendu - kao i pojedini pop-sastavi toga vremena - trideset i nešto godina nakon prvog izdanja njegovih knjiga, a da za to vrijeme nije pronađen nijedan dokaz koji bi potvrdio njegova nagađanja. Von Däniken to veselo
prihvaća, ali ne smatra relevantnim. Ne mislimo da se Von Dänikenovi sljedbenici mogu odvratiti racionalnim argumentima pa i mi možemo krenuti dalje i prihvatiti kako nema dokaza da su predstavnici neke vanzemaljske civilizacije ikada bili na Zemlji. (Time, naravno, ne želimo ustvrditi kako oni sigurno nikada nisu bili ovdje. Ako su posjetili Zemlju prije, recimo, milijardu godina, tko zna kakvi bi znakovi njihovog posjeta mogli preostati - ako bi ih uopće bilo. Međutim, u nedostatku dokaza za suprotnu tvrdnju, moramo zaključiti da je Zemlja ostala netaknuta.) Mjesec Donedavno su neki tvrdili da vide dokaze vanzemaljskih civilizacija na Mjesecu. Primjerice, 1953. godine astronom Percy Wilkins objavio je da je na Mjesecu otkrio nešto što je izgledalo kao umjetna tvorevina - most.40 Međutim, drugi astronomi nisu mogli otkriti tu strukturu kroz moćnije teleskope i zaključili su, posve razumljivo, da je “most” bio igra svjetlosti. To nije umanjilo entuzijazam onih koji su vjerovali da je Mjesec tlo na kojem postoji vanzemaljski život. Entuzijasti su ukazivali na činjenicu da je Mjesec ka Zemlji okrenut uvijek istom stranom (da budemo precizni, zahvaljujući Mjesečevom prividno oscilatornom kretanju - libraciji - vidimo samo 59% njegove površine). Ako nikad ne vidimo 41% površine Mjeseca, tko zna što se sve može nalaziti na njegovoj drugoj strani? Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tek kad je pomoću brojnih sondi koje su se spuštale na Mjesec ili oko njega orbitirale u cijelosti iscrtana mapa njegove površine, ti su entuzijasti konačno napustili promoviranje ideje o mostovima i drugim umjetnim strukturama na Mjesecu. (Barem mislim da su je napustili.) Lagrangeove točke između Zemlje i Mjeseca Kako ćemo vidjeti kasnije (str. 82), može se razmišljati o tome da bi neka vanzemaljska civilizacija koja želi istražiti Sunčev sustav radije slala male sondažne brodove bez posade nego svemirske brodove s posadom. Gdje bismo mogli tražiti takve sonde? Treba razmotriti tri stvari. Prvo, sonde bi mogle biti programirane tako da privuku našu pažnju. Budući da nikakve signale nismo primijetili, možemo sigurno zaključiti da takvih sondi nema. Drugo, sonde bi mogle biti programirane da se skrivaju od nas.
Sunčev sustav je velik i mnogo je mjesta na kojima bi se one mogle sakriti. Nije vjerojatno da bismo ih ikada pronašli pa ne treba trošiti vrijeme na rasprave o najboljim strategijama za njihovo pronalaženje. Treće, IZC bi mogla poslati sonde ne razmišljajući o tome hoće li ih ljudi primijetiti. Ako je tako, gdje bismo ih mogli naći?41 Možemo razumno pretpostaviti da je od svih planeta Sunčevog sustava naš najvijedniji proučavanja. Zemlja je zanimljiva zbog brojnih razloga, a najviše zbog toga što, koliko znamo, jedino na njoj postoji život. Prema tome, sonde bi najvjerojatnije bile programirane tako da istražuju Zemlju. (Ovaj argument, naravno, prepun je antropocentrizma. Tko zna što um jednog vanzemaljca želi istraživati i tko zna kakvu bi tehnologiju za to mogao koristiti? Međutim, jedino s takvom logikom raspolažemo pa ne gubimo ništa ako nastavimo u istom duhu i otkrijemo kamo će nas to dovesti.) Površina Zemlje bi bila loše mjesto za dugoročne studije našeg planeta. Više bi je imalo smisla promatrati cijelu iz svemira, gdje je solarna energija dostupnija i gdje nema potrebe štititi sondu od učinaka Zemljine geološke aktivnosti.42
SLIKA 12 Pet Lagrangeovih točaka mjesta su u blizini dvije orbitirajuće mase na kojima treće, manje tijelo može zadržati fiksnu udaljenost od većih masa. Točke L1, L2 i L3 leže na pravcu koji spaja dvije velike mase i nestabilne su: dovoljan je mali poremećaj da izbaci malo tijelo iz Lagrangeove točke. S druge strane, u određenim okolnostima, točke L4 i L5 jesu stabilne: nakon poremećaja, malo tijelo se vraća u svoju Lagrangeovu točku. Točke L4 i L5 stabilne su za sustav Zemlja-Mjesec, pa su dobra mjesta za parkiranje hipotetskih sondi za dugoročno promatranje Zemlje. Ima više zgodnih orbita za parkiranje takvih sondi hipotetski namijenjenih dugoročnim promatranjima, ali su među njima možda najpoznatije Lagrangeove točke L4 i L5.43 Ako se neka mala masa nalazi u blizini dviju velikih orbitirajućih masa, tada postoji pet točaka u kojima
mala masa može orbitirati na fiksnoj udaljenosti od velikih masa. Tih pet Lagrangeovih točaka pozicije su u kojima gravitacijsko privlačenje dviju velikih masa daje točno onu centripetalnu silu koja je potrebna da manja masa orbitira s njima. Na prvi pogled, dakle, postoji pet točaka u kojima bi vanzemaljske civilizacije mogle postaviti male sonde nadajući se da će se održati na fiksnoj udaljenosti od Zemlje i Mjeseca. Međutim, tri od pet Lagrangeovih točaka - Li, L2 i L3 - nisu za to prikladne jer su nestabilne: samo dodirnite spomenutu malu masu i ona će “otplivati” iz L-točke. Ipak, točke L4 i L5 stabilne su: kad iz njih pomaknete malu masu, ona će se ponovno vratiti. (Preciznije, L4 i L5 stabilne su točke samo ako je najmasivnije od triju tijela bar 24,96 puta veće mase od srednje masivnog tijela. Ovaj uvjet je ispunjen u sustavu Sunce-Zemlja jer je Sunce mnogo puta masivnije od Zemlje. Ispunjenje i u sustavu Zemlja- Mjesec jer je Zemlja 81 put masivnija od Mjeseca. Sunčev gravitacijski utjecaj nastoji destabilizirati točke L4 i L5 sustava Zemlja-Mjesec, a posljedica toga je da se točke raspršuju u prostorna područja u kojima postoje stabilne orbite.) NASA već koristi Lagrangeove točke sustava Sunce-Zemlja za parkiranje svojih satelita. U točki L1 je parkiran Sunčev laboratorij soho (Solar and Heliospheric Laboratory), soho iz nje ima neometan pogled na Sunce. U točki L2 je sonda map (Microwave Anisotropy Probe) koja snima nepravilnosti u pozadinskom mikrovalnom zračenju neba i otkriva informacije o Velikom prasku. Ako je NASA smatrala prikladnim parkirati svoje satelite u L-točkama, možda bi i vanzemaljci učinili isto. Možda bismo mogli pronaći njihove sonde u Lagrangeovim točkama sustava Zemlja-Mjesec? U vezi s tim izvedeno je bar jedno specijalizirano istraživanje. Osim toga, astronomi su već proučavali točke L4 i L5 sustava Zemlja-Mjesec jer su one i općenito zanimljive s astronomskog gledišta - u njima se skuplja svemirski materijal. (Na primjer, asteroidi Trojanci - Agamemnon, Ahil i Hektor - orbitiraju u točkama L4 i L5 sustava SunceJupiter.) Međutim, ni specijaliziranim istraživanjem ni općim skeniranjem tog dijela neba nije utvrđena prisutnost vanzemaljskih sondi u tim točkama. Sve češće se skeniraju i druge orbite: one bliže Zemlji, u kojima astronomi traže potencijalno opasne asteroide, a mi se nadamo da bi u njima možda mogli otkriti i umjetne objekte; do danas u njima ništa nije pronađeno. Potencijalne sonde bi zračile toplinu, ali takvi neobični signali u
infracrvenom dijelu spektra nisu primijećeni. Očekivalo bi se i da sonde šalju povratne poruke svojim tvorcima, ali ni takvi signali nisu nikada primljeni. Neki misle da je radiovalni odjek s dugačkim kašnjenjem (LDE - Long - Delayed Echo) komunikacijski signal sondi. Pojava LDE-odjeka koji se javlja od 3 do 15 sekundi nakon emitiranja radio-signala - primijećena je još od nastanka radija, a ni danas nije sasvim objašnjena. Radiovalni odjek s Mjeseca je uobičajen, ali on se javlja 2,7 sekunda nakon emitiranja primarnog signala i predstavlja vrijeme potrebno elektromagnetnim valovima da prijeđu put do Mjeseca i natrag. Odjek s Venere, najbližeg planeta, može se javiti tek četiri minute nakon emitiranja primarnog signala. Prema tome, ni Mjesec ni Venera ne mogu biti uzroci tog odjeka. Jedno od hipotetičnih objašnjenja je da su to odjeci s vanzemaljskih sondi koje orbitiraju dalje od Mjeseca. Prema mnogo prizemnijem objašnjenju, riječ je o prirodnoj pojavi koja nastaje zbog plazme i prašine u Zemljinoj gornjoj atmosferi.44 Iako potraga za sondama nije završena - ona je, u biti, tek počela jer Zemlja može biti obasipana signalima na frekvencijama za kojima uopće ne tragamo - sva su dosadašnja istraživanja završila s negativnim rezultatom. (Zanimljivo je da teleskopi povremeno uhvate emisije sa sondi u dubinama našeg Sunčevog sustava, ali one potječu sa svemirskog broda Pioneer, a ne s vanzemaljskih sondi.) Mars Za Mars se dugo mislilo da je kolijevka života,45 ali to je vjerovanje uglavnom nastalo kao posljedica pogrešnog tumačenja.46 U seriji promatranja započetih 1877, Giovanni Schiaparelli vidio je na Marsu nešto što je nazvao kanali (tal. canali). Kada se čitaju Schiaparellijeve originalne bilješke, jasno je da on nije sumnjao kako su kanali nastali u prirodnim procesima. Međutim, engleski astronomi protumačili su riječ canali kao ljudskom rukom napravljene kanale - umjetne tvorevine koje spajaju dva toka vode.
SLIKA 13 Percival Lowell
SLIKA 14 Mars snimljen sa svemirskog teleskopa Hubble u trenutku kad je bio najbliži Zemlji. Percival Lowell također je promatrao površinske strukture na Marsu koje je otkrio Schiaparelli te na kraju prebrojao 437 takvih struktura.47 Međutim, Lowell je zanemario jednu činjenicu: ljudski vid ima svoja ograničenja, a evolucija je u njega ugradila sposobnost da u slučajnim obrascima pronalazi poznate strukture. On je bio uvjeren da je vidio umjetno konstruirane linearne kanale, čak je spekulirao da su oni dovodili vodu s Marsovih polarnih ledenih kapa u pustinjska područja bliže ekvatoru. Slika kanala je ionako već živjela u očima javnosti - Sueski kanal, novo svjetsko čudo, bio je otvoren za promet 1869. godine - te je lako prihvaćena mogućnost da su kanale na Marsu izgradila inteligentna stvorenja. Pisci znanstvene fantastike prihvatili su odmah tu ideju. To je bila popularna i romantična priča koja je u javnosti naišla na plodno tlo, tako da su čak do 1960, neke mape Crvenog planeta prikazivale na njemu oaze i kanale, a mnogi astronomi bili su i dalje uvjereni da sezonske promjene koje se primjećuju na Marsovoj površini odražavaju smjenu vegetativnih perioda.
U međuvremenu, Šklovski je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća48 privukao pažnju javnosti na specifičnosti orbite Fobosa, većeg od dvaju Marsovih satelita, i ponudio genijalno objašnjenje za to. Promjer Fobosove orbite stalno se smanjuje. Za nju je specifično to što je, sukladno promatranjima Bevana Sharplessa iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, brzinu njenog smanjivanja teško objasniti. Predlagan je niz mehanizama - efekt hipotetičnog jakog Marsovog magnetnog polja, plimni utjecaj Marsa, mogući utjecaj Sunca. Ništa od toga nije pružalo zadovoljavajuće objašnjenje, kao ni hipoteza da Fobos usporava zbog prelaženja kroz gornje slojeve Marsove rijetke atmosfere, jer veliku stijenu kao što je Fobos ona ne bi mogla usporiti onoliko koliko je to primijetio Sharpless. Uvijek originalni Šklovski zapitao se nije li Fobos možda šupalj. Takav šuplji Fobos bio bi mnogo manje masivan, pa bi Marsova atmosfera na njega više utjecala. Ako je Fobos šupalj, onda on nije prirodan objekt. Šklovski je tako iznio tezu da je to umjetni Marsov satelit - proizvod marsovske civilizacije. (Ta je teza bila maštovitija od svega iznesenog u Dänikenovim knjigama, a ipak je bila utemeljena na najkvalitetnijim rezultatima promatranja.) Šklovski je spekulirao da je satelit lansiran prije više milijuna godina, ali su drugi znanstvenici mislili da je lansiran kasnije. Frank Salisbury istaknuo je da je Marsove satelite 1877. otkrio Asaph Hali pomoću teleskopa promjera 66 cm.49 Petnaest godina prije njega, kad je Heinrich d’Arrest usmjerio veći teleskop ka Crvenom planetu, uvjeti za promatranje Marsa bili su bolji. Kako onda D’Arrest nije uspio vidjeti Marsove satelite 1862? Je li moguće, zapitao se Salisbury, da su Marsovi sateliti umjetni i da su lansirani između 1862. i 1877. godine? Romantična aura o naprednoj marsovskoj civilizaciji, sposobnoj graditi džinovske kanale i lansirati satelite, održala se do šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kraj joj je došao kada je prvi Mariner proletio na maloj udaljenosti kraj Marsa i načinio fotografije na kojima nije bilo ni traga Lowellovim kanalima. Ni Viking koji se 1976. spustio na površinu Marsa, kao ni misije Pathfinder i Mars Global Surveyor 1997, nisu otkrile kanale. Isto tako, misije prolijetanja kraj Marsa pokazale su da oko Fobosa nema ničeg umjetnog i da je on samo mala izrešetana stijena, koja je gotovo sigurno zahvaćeni asteroid. Štoviše, iako se njegova orbita stalno smanjuje, skorašnja mjerenja pokazala su da je brzina njenog smanjivanja samo
polovica iznosa koji je izračunao Sharpless. Uz ova kvalitetnija mjerenja, astronomi sada mogu objasniti uzrok njenog smanjivanja: ono je posljedica plimnog utjecaja Marsa. (Fobos se svake godine približi Marsu za oko 2,5 cm. Satelit će udariti u Mars u sljedećih 40 milijuna godina i ostavit će krater veličine Belgije. Iako je 40 milijuna godina tek trenutak na astronomskoj skali mjerenja vremena, to je prema ljudskim mjerilima dugačak period. Šteta - bilo bi veličanstveno promatrati taj vatromet!) SLIKA 15 Fobos, veći od dva Marsova mjeseca, stijena je u obliku krumpira, veličine 25 x 16 km, koja je najvjerojatnije zahvaćeni asteroid.
SLIKA 16 “Lice” na Marsu. Ova slika niske rezolucije sadrži mnoge crne točke koje su posljedica načina obrade slike u Laboratoriju za mlazni pogon i nemaju nikakve veze sa stvarnim izgledom Marsove površine. Dokazi prikupljeni mnogim preletima, orbitiranjima i spuštanjima sondi na Mars, gotovo su iskorijenili vjerovanje u prastaru marsovsku civilizaciju. Gotovo, ali ne sasvim. Viking je 1976. fotografirao marsovsku regiju Cydonia i NASA je objavila fotografije. Odmah nakon toga su se javili entuzijasti koji su ukazivali da se na jednoj od fotografija u niskoj rezoluciji vidi ljudsko lice. Mogli ste na njoj razlikovati oko, usta, nos (iako su entuzijasti često propuštali naglasiti kako je “nos” posljedica načina na koji je slika obrađena i ne odgovara nikakvoj stvarnoj strukturi na Marsu). Lice je bilo oko kilometar veliko i izgledalo kao da je isklesano u kamenu, NASA je naglasila da je to prirodna formacija te da je slika sjena brda obasjanog kosim Sunčevim zrakama jednog marsovskog poslijepodneva. Drugi su mislili da je u pitanju umjetna tvorevina; kameno “lice” svjedoči da je Mars jednom bio dom drevne civilizacije.
Ako dovoljno dugo i dovoljno pažljivo pregledavate veliku kolekciju slučajnih podataka, odbacujući obrasce u njima koji vam nisu zanimljivi i ne definirajući unaprijed ono što tražite, onda ćete uvijek na kraju otkriti nešto što će vam izgledati važno. Površina Marsa iznosi 150 milijuna kvadratnih kilometara. Bilo bi doista čudno ako vas neki od tih kvadratnih kilometara ne bi podsjetio na nešto poznato. Znanstvenici koji proučavaju planete kažu da je marsovsko “lice” važno koliko i likovi koje vidite u užarenom ugljenu. To je još jedan primjer značenja koje promatrač projicira na besmisleni obrazac.
SLIKLA 17 Je li ovo štit? Ili otisak stopala? Da nije Chewbacca ? Slika oblasti Cydonia u visokoj rezoluciji koju je ovog puta snimio Mars Global Surveyor 1998, ne pokazuje ni traga od “lica” Svemirska sonda Mars Global Surveyor ponovno je posjetila regiju Cydonia i snimila je u višoj rezoluciji. Lice je, naravno, iščezlo. (Ipak je fer primijetiti da je osvjetljenje na dvjema fotografijama različito. Suvremene računalne tehnike obrade slike omogućavaju da se zadrže detalji koje je snimio Global Surveyor i da se istovremeno simulira marsovsko poslijepodne koje je snimio Viking. Ako zažmirim, možda bih mogao reći da je to Chewbacca iz Ratova zvijezda - ali ne ljudsko lice!)50 Asteroidi Michael Papagiannis smatra da moramo isključiti i mogućnost da se vanzemaljci nalaze u asteroidnom pojasu prije nego zaključimo da uopće nisu ovdje.51 Asteroidni pojas bio bi idealno mjesto za svemirsku koloniju izvanzemaljaca. Oni bi mogli vaditi rudu iz asteroida za svoje potrebe, a tamo bi imali i obilne resurse solarne energije. Tko zna - možda je fragmentacija komponenata asteroidnog pojasa posljedica velikog rudarskog projekta vanzemaljaca. Ako su se svemirske kolonije ranije nalazile u asteroidnom pojasu, mi o tome ne bismo morali ništa znati - brodove veličine oko kilometar teško bismo razlikovali od prirodnih asteroida. S druge strane, ako se oni stvarno nalaze u asteroidnom pojasu, postavlja se nekoliko pitanja. Zašto nismo primijetili curenje elektromagnetnog zračenja? Zašto tamo nismo primijetili nijedan objekt čija bi se temperatura bar malo razlikovala od one koja odgovara njegovoj udaljenosti od Sunca? I zašto, ako su tamo, cijelo vrijeme šute? Vanjski dio Sunčevog sustava Iza asteroida možemo primijetiti razne “anomalije”: od pomicanja Uranove osi do retrogradne orbite Tritona, što bi se moglo prihvatiti kao dokaz o miješanju vanzemaljaca. David Stephenson predložio je tezu da je
neobična orbita Plutona posljedica nekakvog astroinženjerskog projekta.52 Ove anomalije se, međutim, mogu objasniti mnogo prozaičnije, sudarima i interakcijama koji su se odigravali u ranoj povijesti Sunčevog sustava. Jednostavno, nema potrebe tražiti druga objašnjenja. * * * Kad započnemo priču o vanjskim planetima, tek tad shvatimo koliko je Sunčev sustav velik. U sferi koja obuhvaća orbitu Plutona ima 80 milijardi milijardi milijardi prostornih kilometara, a Sunčev sustav se proteže sve do Oortovog oblaka kometa, daleko iza Plutonove orbite. Vjerojatnost da se tamo slučajno pronađe umjetna tvorevina vanzemaljaca gotovo je jednaka nuli. Primijetili bismo je samo ako bi ona privukla našu pažnju - ako bi nam uputila signal, na primjer, ili se postavila u vidljivu poziciju. Stoga, ne možemo isključiti mogućnost da su se promatračke sonde jednom nalazile u Sunčevom sustavu ili da više nisu tu. Po nekima, sve dok ne isključimo takvu mogućnost, nema ni Fermijevog paradoksa. Možemo, međutim, sa sigurnošću reći da do sada nismo našli dokaze o prisustvu vanzemaljaca.53 Ako ih ne primjećujemo, zašto pretpostavljamo da bi mogli biti tamo? (Osim toga, ako se sonde nalaze u Sunčevom sustavu, i dalje imamo problem: zašto ne prilaze Zemlji?) Natrag na Zemlju Možda tražimo na potpuno pogrešnom mjestu. Cijela priča se okretala oko umjetnih objekata - dokaza inženjerskih sposobnosti. A možda su vanzemaljci bili ovdje i ostavili nam o tome informacije, a ne predmete? U zanimljivoj znanstvenofantastičnoj priči iz pedesetih godina prošlog stoljeća, kaže se da se mnogi ljudi instinktivno boje pauka zato što se razred Arachnida sastoji od vanzemaljskih bića. Ona su ovdje došla svemirskim brodom s kojeg su pobjegla. Ljudi, instinktivno prepoznajući vanzemaljsko porijeklo ovih bića, zaziru od njih. (Kako ćemo vidjeti kasnije (str. 197++), sav život na našem planetu u međusobnoj je vezi; koliko god strahovali od pauka, veliki dio svojeg DNK vam je zajednički.) Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pojedini znanstvenici konačno su se priklonili piscima znanstvene fantastike i iznijeli tezu da biološki materijal možda nosi kodiranu poruku vanzemaljske civilizacije. To bi teoretski bilo sasvim
moguće jer, na koncu konca, DNK služi upravo tome da prenosi informacije. DNK kao nositelj poruke nije baš prikladno sredstvo komunikacije. Prije svega, pošiljatelj bi tako mogao prenijeti poruku samo planetu koji ima istu biokemiju. (U našem slučaju, biokemija pošiljatelja morala bi biti temeljena na L aminokiselinama, na sintezi proteina temeljenoj na istome genskom kodu itd.) Čak i kada bi primatelj mogao razlikovati prirodnu sekvencu od umjetno unijete poruke, sadržaj poruke bi tijekom vremena postao nečitljiv zbog slučajnih mutacija. A ćudi evolucije bi poruku mogle i potpuno izbrisati. Bez obzira na to, nekoliko istraživača se odvažilo provjeriti ovu ideju54 i analizirati određene tipove virusne DNK. Nije pronađeno ništa što bi ukazivalo na umjetni obrazac. Danas, kada su biolozi uspjeli utvrditi sekvencu cijelog genoma više organizama, pa i čovjeka, može se provesti detaljnija potraga za kodiranim porukama. Takva istraživanja bi vjerojatno ležala nisko na popisu prioriteta genetičara, ali bi netko povremeno mogao prosijati podatke o genomu tragajući za obrascima. Nagađam da će obrasci biti pronađeni, ali da će biti iz istog izvora kao marsovski kanali i lice iz Cydonie. Takvi obrasci jesu dokazi inteligencije - ali na promatračevoj strani teleskopa ili mikroskopa. Rješenje 4: Oni postoje i to smo mi - svi smo mi vanzemaljci! Trebao sam znati kakav će plod niknuti iz takvog sjemena. —Lord Byron, Childe Harold U prethodnom smo odjeljku razmatrali hipotezu da su vanzemaljci možda upisali poruku u DNK zemaljskih organizama. Iako to izgleda kao nategnuta mogućnost, proširena je verzija te ideje, začudo, prihvatljivija. Sa svakim prodorom u proučavanju genetike sve je jasnije da je cjelokupan život na ovom planetu duboko međusobno povezan. Možda pojedinačne vrste nisu međusobni stranci, ali ne možemo isključiti mogućnost da su sve vrste došle iz istog vanzemaljskog izvora. Možda smo svi mi vanzemaljci. Ideja da je život počeo negdje drugdje i da je zatim nekako stigao do Zemlje, nije nimalo nova. Pojam panspermije (doslovce: svesjemena) potječe vjerojatno još od Anaksagore. Neki od najboljih znanstvenika 19.
stoljeća posvećivali su se istraživanju različitih oblika panspermije, ali je tek Arrheniusova knjiga objavljena 1908. popularizirala tu ideju. Arrhenius je pretpostavljao da je cijeli svemir ispunjen živim sporama koje putuju kroz prostor pod djelovanjem pritiska svjetlosti zvijezda. Takve spore pale su i na ranu Zemlju, probudile se i razvile u život kakav vidimo danas.55 Kako ćemo kasnije detaljnije objasniti (str. 197), jedan od velikih misterija porijekla života jest gotovo nepristojna brzina kojom se on pojavio na Zemlji. Malo je vjerojatno da je bilo dovoljno vremena da slučajni fizički i kemijski procesi proizvedu život od mrvica neorganske tvari. Ideja o panspermiji privlačna je jer uklanja problem skale vremena: već razvijen život samo je “bupnuo” na Zemlju. Pa ipak, Arrheniusova hipoteza ubrzo je pala u nemilost. Odbačena je, između ostalog, i stoga što je bilo teško zamisliti sporu dovoljno otpornu da preživi surovost eonima dugog putovanja kroz svemir; radioaktivnost bi se svakako pokazala pogubnom po spore. Drugi razlog je što je ona samo premjestila problem porijekla života sa Zemlje na neko drugo mjesto u svemiru (iako bi bilo lijepo znati gdje je život nastao, ako ni zbog čega drugog onda zbog povijesti). Ideja da u svemiru možda ima života na razini mikroorganizama nije potpuno nestala. Na primjer, Hoyle i Vikramasinge zagovarali su ideju da su mikroorganizmi do Zemlje putovali na kometima, izazivajući povremene masovne epidemije.56 Ideja je dobila stanovitu podršku nakon otkrića da su u naše vrijeme bakterije putovale do Mjeseca na sondi bez posade koja se spustila na njegovu površinu i bile su još žive kad su ih astronauti misije Appolo vratili na Zemlju. Izgleda sigurno da neki mikroorganizmi mogu preživjeti surove uvjete u svemiru, makar i na samo nekoliko godina. Štoviše, priopćenje da marsovski meteorit ALH84001 možda sadrži bakterijske mikrofosile, čemu je 1996. dat veliki publicitet, navelo je neke znanstvenike na izjavu kako je život možda nastao na Marsu. Mikroorganizmi su zatim doputovali do Zemlje u meteoritima koji su ih zaštitili od surovih svemirskih uvjeta. To je zanimljiv prijedlog: uvjeti na ranom Marsu mogli su biti povoljniji za pojavu života nego oni na ranoj Zemlji. Međutim, i skepsa je sasvim u redu. Prema nedavnim priopćenjima mikrofosili su možda artefakti nastali kao posljedica procedure upotrijebljene za promatranje stijene pod ekstremnim povećanjem. Događaji oko meteorita ALH84001 još su jedan primjer kako Mars može
zavesti znanstvenike čija su promatranja na samoj granici mogućeg pa opažaju nešto što zapravo ne postoji. SLIKA 18 Kad se promatra pod ekstremnim povećanjem, stijena ALH84001 - meteorit s Marsa - sadrži ove neobične crvolike strukture. Jesu li te tvorevine mikrofosili marsovskih bakterija ili samo posljedica tehnika upotrijebljenih da se stijena pogleda pod tako visokim povećanjem? Iako se panspermija ne nalazi u središnjim tokovima bioloških razmišljanja, ona ostaje mogućnost koja sigurno još nije isključena. Pokaže li se istinitom, onda snažno rastu izgledi da je život česta pojava u svemiru (mada to ništa ne govori o postojanju ili nepostojanju inteligentnog života i izvanzemaljskih civilizacija). Međutim, 1973. godine Crick i Orgel iznijeli su ideju o usmjerenoj panspermiji:57 panspermija plus inteligencija, kako je to sročio Dyson. Crick i Orgel shvatili su da je mala vjerojatnost za preživljavanje mikroorganizama koji su se spustili na Zemlju nakon međuzvjezdanog putovanja mjerenog svjetlosnim godinama. Ali, namjerno zasijavanje nešto je drugo. Usmjerena panspermija je ideja da je neka prastara IZC možda namjerno uputila spore ka planetima s uvjetima prikladnim za održavanje života. Možda primitivni život nije ovdje stigao
slučajno u unutrašnjosti meteorita, nego je poslan u sondi. (Zašto bi neka IZC zasijavala planete na ovaj način? Možda ih oni tako pripremaju za kasniju kolonizaciju, ali nekim slučajem preskočili su Zemlju? Možda izvode nekakav grandiozni astrobiološki eksperiment? Ili su se suočili s globalnom katastrofom i žele za budućnost sačuvati svoj genetski materijal? Tko to sa sigurnošću može reći?) Teško je dati pametan prijedlog kako testirati hipotezu o usmjerenoj panspermiji. Kako da milijardama godina nakon događaja razlikujemo primitivni život koji je nastao iz primordijalne juhe od života koji je nastao unutar meteorita ili pristigao svemirskom sondom? (U svom članku Crick i Orgel tvrde da teza o usmjerenoj panspermiji može riješiti stanovite zagonetke. Na primjer: zašto na Zemlji postoji samo jedan genski kod? Jedan opći kod automatski slijedi ako je cjelokupan život na Zemlji kloniran iz jedinstvenog skupa mikroorganizama. Drugi primjer se odnosi na ovisnost mnogih enzima od molibdena. Ovaj je metal prilično neuobičajen: on stoji na 56. mjestu po učestalosti elemenata u Zemljinoj kori, a ipak ima važnu biokemijsku ulogu. Takvo pomalo čudno stanje stvari manje bi iznenađivalo ako bi se molibden češće nalazio u prirodi. Naravno, biokemičari imaju mnogo prizemnije odgovore na ove zagonetke, tako da su dokazi za usmjerenu panspermiju slabi.) Kada bi biolozi razvili uvjerljivu teoriju o tome kako je život prirodno nastao od materijala raspoloživog na primordijalnoj Zemlji, tada panspermija, usmjerena ili slučajna, ne bi bila potrebna. Ili se jednoga dana može pokazati da su Crick i Orgel u pravu: mogli bismo se susresti s vanzemaljskom civilizacijom koja je naš dio galaksije zasijala sporama. Sve dok se ne dokaže je li točna ili nije, hipoteza o usmjerenoj panspermiji ostaje na stolu kao moguće rješenje Fermijevog paradoksa: IZC postoje jer smo mi nastali od njihovog sjemena. Pa, gdje su oni? Oni su ovdje, jer smo mi vanzemaljci. Rješenje 5: Scenarij zoološkog vrta Netko mi reče da se sve to događa u zoološkom vrtu i ja povjerovali. Vjerujem da je to istina. —Paul Simon
John Bali predložio je 1973. scenarij zoološkog vrta kao rješenje Fermijevog paradoksa.58 (Bali je, u biti, to nazvao “zoološkom hipotezom”; njene varijante, od kojih su neke opisane u nastavku, također nose atribut “hipoteze” i kao takve se pojavljuju u literaturi. Osobno ih više volim nazivati scenarijima jer u znanosti hipoteza obično znači da su spekulacije u takvoj formi da se mogu provjeravati. Ballove spekulacije, vidjet ćemo to uskoro, ne mogu se testirati. To ne znači da je zoološki scenarij pogrešan ili manje vjerojatan od drugih objašnjenja. U biti, susrest ćemo se kasnije s idejama koje su mnogo otkačenije i nevjerojatnije od Ballovih spekulacija, ali ipak zaslužuju atribut “hipoteza” jer se njihova predviđanja mogu provjeriti.) Bali je smatrao da su izvanzemaljske civilizacije sveprisutne; mnoge tehnološki razvijene civilizacije stagnirat će ili se suočiti s propadanjem (zbog vanjskih ili unutarnjih uzroka), ali neke od njih s vremenom će uspjeti dostići određenu tehnološku razinu. Rukovodeći se analogijama sa zemaljskim civilizacijama, Ball je smatrao kako u obzir trebamo uzimati samo tehnološki napredne civilizacije. U stanovitom smislu, napredne IZC upravljat će svemirom; manje napredne bit će uništene, ukroćene ili asimilirane. Tu se javlja važno pitanje: na koji će način visokorazvijena vanzemaljska civilizacija iskazati svoju moć? Bali misli da je i naša Zemlja prirodni rezervat koji su nam dodijelili vanzemaljci i to zaključuje na temelju analogije s načinom na koji današnje čovječanstvo iskazuje moć nad prirodom, omeđujući divlja područja, prirodne rezervate i zoološke parkove u kojima se druge vrste mogu nesmetano razvijati. To što nam izgleda da između njih i nas nema kontakata jest zato što oni ne žele da ih vidimo, a kao tehnički superiorna civilizacija to lako mogu izvesti. Prema zoološkom scenariju, dakle, napredna IZC nas samo promatra. (Varijante ove ideje su manje privlačne; u “laboratorijskom scenariju” mi smo tu kao potencijalni subjekti laboratorijskih eksperimenata.) Ova opća ideja ima dugačku pretpovijest u znanstvenoj fantastici koja prethodi objavljivanju Ballovog scenarija. Na primjer, u Zvjezdanim stazama postoji “Prva direktiva” prema kojoj se Federacija ne smije miješati u prirodni razvoj planeta. (Direktiva je postala čuvenija po njenom kršenju nego po dosljednom provođenju, ali, naravno, pisci moraju napraviti zaplet.) A, prije toga, u časopisu Astounding iz 1950. godine (koji
je pod čvrstom, ali romantičarski nastrojenom rukom Johna Campbela tada bio vodeći časopis za znanstvenu fantastiku59) pojavljivala se ustaljena metafora da je Zemlja u karanteni - zato što nas vanzemaljci štite ili, češće, zato što im je čovječanstvo prijetnja. Moglo bi se raspravljati i o rješenju paradoksa koje je ponudio Ciolkovski - da su IZC ostavile Zemlju sa strane kako bi se čovječanstvu omogućilo da dostigne savršenstvo - koje također sadrži klicu zoološkog scenarija. Poklonici letećih tanjura skloni su podržati zoološki scenarij smatrajući da on da je legitimitet njihovim vjerovanjima. Ipak, u zoološkom scenariju izričito se predviđa kako mi ne trebamo vidjeti leteće tanjure, niti ikakvu drugu pojavu superiorne tehnologije. Ako su leteći tanjuri svemirski brodovi, onda je zoološki scenarij pogrešan. (James Deardorff predložio je varijantu Ballove ideje, poznatu kao scenarij poroznog embarga, koja je u skladu sa zabilježenim pojavama letećih tanjura. Radi se o tome da je superiorna i dobronamjerna vanzemaljska civilizacija uspostavila embargo na službene kontakte s čovječanstvom. Ali, taj embargo nije potpun: vanzemaljci uspostavljaju kontakt s onim osobama u čije priče ne bi povjerovali ni znanstvenici ni vlada. Vanzemaljci nas žele lagano pripremiti za šok do kojeg će možda doći kad se pokažu. Deardorffov prijedlog je toliko neznanstven - mada, ponavljamo, ne obavezno i pogrešan - da vjerojatno ni ne zaslužuje naziv “scenarij”.60) Scenarij zoološkog vrta napadan je s više aspekata. Njegov je glavni nedostatak što nas ne vodi nikamo; on nije provjerljiva hipoteza. Dobra hipoteza generira ideje čijim se ispitivanjem ona može potvrditi ili opovrgnuti i na taj način prijeći u novu hipotezu. Teško je zamisliti nekakvo promatranje kojim bi se mogla potvrditi istinitost čiste spekulacije. Njeno je jedino predviđanje da nećemo moći pronaći vanzemaljsku civilizaciju, ali i ako je ne pronađemo, time se teško mogu potvrditi početni iskazi. Ima nečeg odbojnog u pristupu prema kojem se neotkrivanje vanzemaljskih civilizacija, ma koliko pažljivo promatrali i brižljivo tražili, može objasniti jednostavnim odgovorom: oni ne žele da ih pronađemo. (Mogu objasniti zašto nema dokaza o postojanju vilenjaka u dnu mog vrta tako što ću reći da oni postaju nevidljivi kad god ih ugledate. Neovisno o tome postoje li vilenjaci, ovo je sa znanstvenog gledišta jadno objašnjenje.)
Druga kritika zoološkog scenarija odnosi se na njegovu antropocentričnost. Zašto bi neka IZC uopće bila zainteresirana za tako nazadnu vrstu kakva smo mi? (Uz pretpostavku da su oni doista zainteresirani za nas, a ne za delfine ili za majmune ili pčele.) Kako nemamo pojma što se odvija u umovima vanzemaljaca, ne možemo isključiti mogućnost da je Zemlja iz bilo kojeg razloga ostavljena sa strane kao galaktički ekvivalent nacionalnog parka. Mnogo ozbiljnija slabost koju zoološki scenarij ne može objasniti jest pitanje zašto Zemlja nije kolonizirana davno prije pojave složenih oblika života. Možda scenarij opisuje reakciju vanzemaljaca na otkriće inteligentnog života na Zemlji, ali bi li reakcija bila ista da su na Zemlji našli samo jednostanične organizme? Ostale se kritike odnose na sljedeću činjenicu: ako makar jedna nedovoljno zrela vanzemaljska civilizacija probije embargo i proviri u naš “kavez”, ugledat ćemo njene pripadnike ovdje, na Zemlji. Štoviše, scenarij ne objašnjava ni zašto ne vidimo nikakav dokaz o vanzemaljskim civilizacijama bilo gdje u galaksiji. Bali polazi od toga da je napredni, inteligentni život sveprisutan. Gdje su onda ti njihovi inženjerski projekti? Gdje su im komunikacije? Jedna je stvar ako žele Zemlju držati po strani od vanjskih utjecaja, ali je sasvim druga ako zbog toga trebaju obustaviti sve svoje aktivnosti. Na kraju, zoološki scenarij pati od nedostataka svih rješenja Fermijevog paradoksa koja se oslanjaju na motivaciju IZC. U njemu se pretpostavlja da se sve IZC u svim vremenima ponašaju u odnosu na nas na isti način. Proširena verzija ove ideje, poznata kao scenarij zabrane, pokušava generalizirati Ballovu pretpostavku i izbjeći određene slabosti. Rješenje 6: Scenarij zabrane Nikad tu, uvijek blizu. —Francis Kazinczy, Razdvojenost Martyn Fogg predložio je 1987. godine scenarij zabrane - proširenu verziju scenarija zoološkog vrta, u kojem objašnjava zašto su svi životvorni
planeti, a ne samo Zemlja, izuzeti.61 Fogg je najprije iznio rezultate jednostavnog modela porijekla, širenja i interakcije ranih galaktičkih civilizacija. Otkrio je, kao i mnogi prije njega, da će se, uz prihvatljive vrijednosti parametara modela, galaksija ubrzo ispuniti inteligentnim vrstama. Ovisno o parametrima, galaksijom će ili dominirati nekoliko velikih “imperija” ili će, pak, u njoj biti mnogo sitnih i različitih “imperijica”. Iz Foggovog modela slijedi zaključak da će, bez obzira na vrijednost parametara, IZC kolonizirati galaksiju još prije nego se formira Sunčev sustav. Prema Foggu, nakon što se faza koloniziranja završi i gotovo svaka zvijezda bude naseljena inteligentnim oblicima života, galaksija će ući u razdoblje “mirovanja”. Želja za daljnjim širenjem splašnjava i rješavaju se problemi sa agresijama, teritorijima i stanovništvom. Distribucija inteligentnog života ujednačena je širom galaksije i razdoblje mirovanja postaje razdoblje komunikacije. U takvom modelu, mi se već milijardama godina nalazimo u ovom (zbilja obećavajućem) razdoblju. Ako je Foggov scenarij istinit, onda se Zemlja nalazi u sferi utjecaja jedne ili više naprednih IZC. Zašto nas onda nisu pokorili? On smatra da u razdoblju mirovanja znanje predstavlja najvrjedniji resurs. Napredne IZC imaju svoje razloge zašto jedan životvorni planet ostavljaju na miru, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je on izvor neobnovljivih informacija. Pri tome, oni možda ne žrtvuju mnogo. Kako je istaknuo Asimov, 62 IZC su možda prerasle potrebu za životnim prostorom. Ako izvanzemaljci mogu putovati sa zvijezde na zvijezdu u svojim svemirskim brodovima, oni ne moraju posjećivati zvijezde slične baš Suncu. Svaka zvijezda će biti dobra, a najbolje neka svijetla zvijezda tipa O. Takvi svemirski brodovi bi, dakle, mogli u načelu izbjegavati zvijezde slične Suncu koje imaju naseljive planete. Fogg predviđa da je broj zvijezda koje vanzemaljci moraju izbjegavati mali: on daje broj od 0,6% za udio zvijezda koje imaju životvorne planete. (Ovaj broj se, naravno, može osporavati.) Kada mali broj sustava ostavite sa strane, to je nevelika cijena za informativni sadržaj koji eventualno posjeduju njihovi životvorni planeti. U razdoblju mirovanja, u kojem vanzemaljske civilizacije međusobno komuniciraju i dogovaraju zajedničke projekte, “Galaktički klub” postiže
konsenzus da se ne miješa u razvoj već naseljenih planeta. Ili, riječima Newmana i Sagana,63 uspostavlja se codex galactica. Foggovo je mišljenje da je Sunčev sustav na takav način stavljen pod zabranu milijardama godina ranije, kad je neka IZC posjetila Zemlju i na njoj otkrila primitivne organizme. Od tog vremena, organizmi na Zemlji žive kao u zoološkom vrtu - zbog proučavanja složenih informacija koje proizvode. * * * Neke premise scenarija zabrane nisu mi dovoljno uvjerljive. Spomenut ću samo jednu: ne vjerujem da se kulturna homogenost koju Fogg predviđa može ostvariti. Neprihvatljivo mi je da vanzemaljske civilizacije, ako postoje, mogu doista tako učinkovito komunicirati da bi postigle “višu razinu razumijevanja i međusobnog dogovaranja”. Problem uspostavljanja transgalaktičkog komunikacijskog sustava uvelike prevazilazi teškoće prevođenja s jednog jezika na drugi. Na primjer, zbog diferencijalne rotacije galaksije zvijezde poput Sunca kreću se u odnosu na druge zvijezde. Prije pedeset milijuna godina, Zemlja je možda bila u dijelu galaksije u kojoj su “čuvari” zoološkog vrta striktno provodili dogovoreno, a sada smo možda u dijelu u kojem su neki drugi čuvari evoluirali i odlučili se malo odmoriti od posla. Ako to i učine, pa tko bi znao? I što bi drugi članovi Galaktičkog kluba mogli poduzeti u vezi s tim? Živimo u svemiru u kome postoji granica brzine protoka informacija i zbog toga se galaktička kulturna homogenost vrlo teško može postići. McDonalds je možda osvojio svijet, ali nikad neće osvojiti galaksiju.
SLIKA 19 Promjer galaksije slične ovoj iznosi tipično 100.000 svjetlosnih godina. U scenariju zabrane moguće je da Galaktički klub prenese svoja pravila i tradicije s kraja na kraj galaksije. To je u relativističkom svemiru vrlo teško. Dakle, moguće je raspravljati o Foggovim zaključcima i bez detaljnog preispitivanja parametara i pretpostavki na kojima se temelji njegov računalni model. Ali čak i tada scenarij zabrane pati od istih nedostataka kao i prvobitni scenarij zoološkog vrta. Čini se kako nema načina da utvrdimo jesmo li pod zabranom (sve dok, možda, ne napredujemo dovoljno kao vrsta, pa nas prime u Galaktički klub). Dakle, u scenariju nema predviđanja koja se mogu provjeravati. Scenarij također pretpostavlja da se napredne IZC u svakom trenutku svoje evolucije mogu sakriti od nas. U redu, možda i mogu. Ali, ako galaksija doista vrvi od vanzemaljskih civilizacija, kako se pretpostavlja, zar povremeno ne bismo trebali primijetiti kakvu grandioznu astroinženjersku tvorevinu ili načuti barem
djelić nekog međuzvjezdanog tračanja? Jedno je staviti planet pod zabranu, a sakriti sve dokaze njegovog postojanja nešto je sasvim drugo. Na kraju, kako smo već istaknuli, čak i da je u galaksiji u mirovanju uspostavljena brza komunikacija, bi li se stvarno svugdje postigao ujednačen stav prema životvornim planetima? Dovoljno je da postoji samo jedna napredna IZC koja ne dijeli spomenute vrijednosti i ovaj scenarij pada u vodu. Rješenje 7: Hipoteza planetarija Stvarni su snovi bogova. —John Keats, Lamia, I Steven Baxter predložio je zanimljivu varijantu scenarija zoološkog vrta. On je naziva hipotezom planetarija.64 (Njegova je spekulacija daleko nevjerojatnija od Ballove ideje, ali zaslužuje atribut “hipoteza” jer nudi provjerljiva predviđanja.) Je li moguće, pita se Baxter, da je svijet u kome živimo samo simulacija - virtualni “planetarij”, tako postavljen da nam pruži iluziju svemira bez inteligentnog života?
SLIKA 20 U dobro opremljenom planetariju možemo se izgubiti u realističnom prikazu svemira. Fizika koja podupire ovu ideju miriše na “sasvim novo”. Doista, hipoteza planetarija mogla je biti ponuđena tek nedavno, u vrijeme koje svjedoči o nevjerojatnom usponu moći računala. Unatoč tome, koncept “nije sve onakvo kako izgleda”, koji leži u temeljima hipoteze planetarija, dobro je znana metafora naučnofantastične literature. U Heinleinovoj kratkoj priči Univerzum, stanovnici “generacijskog” svemirskog broda (vidjeti str. 65) pronalaze svemir izvan granica svog skučenog svijeta. U veseloj pričici Isaaca Asimova, napisanoj dvije godine prije nego su sovjetski sateliti fotografirali suprotnu stranu Mjeseca, prvi astronauti koji orbitiraju oko Mjeseca ne nalaze s one strane kraterima izbušenu površinu, nego ogroman ali sasvim običan zastor. “Let oko Mjeseca” bio je tek simulacija koja je psiholozima omogućila da prouče efekt lunarne misije na posadu. Protagonist mnogo mračnije priče Andrewa Veinera, Vijesti iz ulice D, otkriva da je cjelokupnost njegovog poznatog, a ipak neobično ograničenog svijeta, rezultat računalnog programa. Mnogo kasnije, službeni
mediji ispitivali su koncept interakcije ljudi s različitim tehnički proizvedenim okruženjima. Na primjer, nekoliko epizoda TV serije Zvjezdane staze: sljedeća generacija postavljeno je na “holodek” - uređaj za emuliranje materijalnih objekata kojima gledatelji mogu interaktivno manipulirati. U filmu Matrix ljudi su prisilno uronjeni u virtualnu stvarnost, ovoga puta kroz tehnologiju kojom je mozak direktno stimuliran preko implantata. Protagonist filma Trumanov Show je TV zvijezda koja otkriva da se nalazi unutar tehnički proizvedene realnosti; u ovom slučaju to je realnost “niske kvalitete”, lažni grad ispod iscrtane kupole izrađene po nalogu producenata.65 Mnoge od ovih priča i filmova sadrže kvalitetu koja ostavlja trajan dojam, možda zato što se dotiču duboko filozofskih pitanja. Pošteno govoreći, pitanja o prirodi stvarnosti i tome kako svatko od nas opaža svemir, zanimaju filozofe već tisućama godina. Hipotezom planetarija naglašava se da je naše prihvaćeno shvaćanje svemira možda pogrešno. Koliko pogrešno, to ovisi o tipu planetarija koji su vanzemaljci izabrali za nas (“niske kvalitete”, kao Trumanov Show ili “visoke”, kao Matrix) i njegovog dosega, tj. granice između ljudske svijesti i vanjske “realnosti”. Hipoteza planetarija, rastegnuta do krajnosti, vodi u solipsizam. Pravi solipsist vjeruje da su svi djelići njegovog iskustva - osobe, događaji, predmeti - tek komadići sadržaja njegove svijesti, a ne i vanjske stvarnosti koju svi dijelimo. Nije riječ samo o tome da je on jedina svijest koja postoji, već to da za njega ideja da druge svijesti mogu doživljavati misli i emocije nema značenja. (Jedini preživjeli u nekakvoj planetarnoj katastrofi može biti u pravu ako vjeruje da je on jedina svijest u okruženju, a ipak ne mora biti solipsist.) To je egocentričan pogled na svemir. Najekstremniji planetarij bi se, prema tome, ostvario ako bi neka IZC generirala umjetni svemir izravno u mojoj svijesti. Svemir mi izgleda prazan zato što me vanzemaljci zbog nekog razloga žele natjerati da tako mislim. Izgleda da solipsizam ne vodi nikamo i rijetko se izravno brani. (Pretpostavljam da bi pravi solipsist, kada bi došao u situaciju braniti svoje uvjerenje, morao prvo obavijestiti sugovornika da on /sugovornik/ ne postoji, što mi se čini apsurdnim.) Manje ekstremne hipoteze planetarija još uvijek imaju solipsističku notu, ali nisu tako isključive. Na primjer, možda smo mi, ljudi, stvarni, ali neki ili svi objekti oko nas samo su simulacija -
kao holodek u Zvjezdanim stazama. Ili se stvarnost možda sastoji od svega što je na Zemlji i onih mjesta u Sunčevom sustavu koja smo posjetili, ali su zvijezde i galaksije simulacija - kao džinovska verzija kupole za Trumanov Show. Occamova britva nam daje dobar razlog da lako odbacimo sve te planetarije. Bacite, primjerice, loptu i pratite njenu paraboličnu putanju: zaključit ćete da je lopta samostalan objekt koji slijedi Newtonov zakon gravitacije. Alternativa - da neki sustav (individualna svijest ili komplicirani generator virtualne realnosti) sadrži zakone koji simuliraju svojstva lopte i njenog kretanja pod djelovanjem gravitacije - predstavlja mnogo složenije objašnjenje iste pojave. Oba objašnjenja se slažu s opažanjima, ali nam Occamova britva govori kako trebamo upotrijebiti ono jednostavnije, a to je u ovom slučaju objašnjenje da je lopta “realna”. Ona ima svoje samostalno postojanje. Istu argumentaciju možemo primijeniti na naše opažanje svemira. Ako smo spremni Occamovu britvu na trenutak odložiti sa strane i hipotezu planetarija ozbiljno razmotriti, Baxter pokazuje kako možemo provjeriti živimo li u nekoj vrsti simulirane stvarnosti. To je znatan napredak u odnosu na scenarij zoološkog vrta i scenarij zabrane jer nijedan od tih dvaju scenarija ne nudi čvrsta predviđanja. Baxter naglašava da je fundamentalni uvjet za funkcioniranje planetarija potreba da znanstveni eksperimenti uvijek daju konzistentne rezultate. (U ovom trenutku nećemo pitati zašto se neka vanzemaljska civilizacija muči kako bi simulirala svemir samo za nas. Dovoljno je reći da se teoretski može postići savršena simulacija sustava, koja se ne može razlikovati od originalnog fizičkog sustava nikakvom zamislivom provjerom.) Ako se nekim eksperimentom pronađe nekonzistentnost u tkivu realnosti, to može biti motiv da postuliramo postojanje “vanjskog” svijeta. Fizičari mogu izračunati količinu informacija i energije potrebnih da se izradi savršena simulacija bilo koje veličine. Stoga se možemo pitati imaju li vanzemaljci dovoljno informatičkih i energetskih kapaciteta za izgradnju bilo kakvog pojedinačnog planetarija. (Moramo pretpostaviti da za konstruktore planetarija vrijede isti fizički zakoni kao i za nas. Ako to nije tako i oni, primjerice, mogu promijeniti vrijednost Boltzmannove konstante, tu se rasprava prekida.)
Pokazuje se da civilizacija tipa K1 može izraditi savršenu simulaciju dijela Zemljine površine veličine oko 10.000 km2 i visine oko 1 km. Drugim riječima, civilizacija K1 ne bi mogla generirati savršenu simulaciju drevnog Sumerskog carstva, a kamoli čitavog sadašnjeg svijeta. Naravno, konstruktor planetarija ne bi imao potrebe zavoditi Sumerane savršenom simulacijom. Na primjer, bilo bi nepotrebno emulirati materijal 200 m ispod Zemljine površine, jer ljudi toga vremena sigurno nisu kopali tako duboko. Planetarnom programeru bi na raspolaganju bili i različiti trikovi i prečaci, ali rezultirajuća simulacija ne bi bila savršena i u načelu bi se u njoj mogli otkriti propusti. Protagonist Veinerove Vijesti iz ulice D nalazi se upravo u takvoj situaciji. Civilizacija K2 bi mogla generirati simulaciju koja bi obmanula Kolumba. Ali bi putovanja kapetana Cooka mogla otkriti nekonzistentnosti njihovog planetarnog dizajna. Civilizacija K3 bi mogla generirati savršenu simulaciju volumena sfere polumjera oko 100 astronomskih jedinica. To je ogroman prostor. Usporedbe radi, Pluton, najudaljeniji planet Sunčevog sustava, nalazi se na oko 40 AJ od Sunca; svemirski brod Voyager 1, najudaljeniji objekt izrađen ljudskom rukom, samo je nešto dalje od Plutona. Prema tome, postoji mogućnost da su ljudi bića unutar simulacije koju je izradila neka civilizacija tipa K3. Bekensteinova granica Jacob Bekenstein66 pokazao je kako kvantna fizika postavlja granicu za količinu informacija koju fizički sustav može kodirati. Prema relacijama neodređenosti količina informacija u sustavu promjera R (u metrima) i mase M (u kilogramima) nikada ne može biti veća od mase pomnožene radijusom pomnožene konstantom (koja iznosi oko 2,5x1043 bita po metru i kilogramu). Priroda omogućava da se kodira nevjerojatna količina informacija prije nego se dostigne Bekensteinova granica. Na primjer, atom vodika može kodirati oko 1 MB informacija - veći dio kapaciteta jednostrane diskete. Tipično ljudsko biće može kodirati oko 1039 MB informacija - mnogo više nego što bi mogao pohraniti ijedan tvrdi disk.
Izgleda da prirodni fizički sustavi kodiraju mnogo manje informacija nego što im priroda to omogućava, ali Bekensteinova granica pruža konstruktorima planetarija mnogo opcija za dizajniranje savršenih simulacija različite veličine i dosega. Standardni termodinamički proračuni daju nam energiju potrebnu za izradu savršene simulacije bilo koje veličine i mase. Na našem sadašnjem stupnju tehnološkog razvoja ne možemo provjeriti je li svemir “realan” ili je rezultat simulacije koju je generirala civilizacija tipa K3, ali ako svemir sondiramo dublje i naše sonde uputimo mnogo dalje od Plutona, u vanjska područja Sunčevog sustava, dostići ćemo točku u kojoj će svaka simulacija postati daleko od savršene. Sama simulacija može biti i polumjera većeg od 100 AJ, ali tada neće biti savršena. Naši instrumenti, u načelu, mogu otkriti nekonzistentnosti takve simulacije “niske kvalitete”. Za nekoliko godina Voyager 1 prijeći će granicu od 100 AJ; ako tada bupne o crni metalni zid - pa dobro, bit će to kraj igre za konstruktore planetarija! Hipoteza planetarija se suprotstavlja i Occamovoj britvi i našem intuitivnom shvaćanju kako svemir funkcionira. Ona se paranoično drži pretpostavke da će civilizacija K3 proći kroz sve te muke samo da bi nas obmanula da je svemir prazan. Sam Baxter prikazuje je sve više kao mogućnost za odbacivanje (a ja sam siguran da i on sumnja u njenu vjerojatnost). Ali, bar je na kraju možemo eliminirati. U sljedećim desetljećima, kako budemo detaljnije ispitivali svemir i provjeravali tkivo realnosti na sve većim udaljenostima, ili ćemo pronaći nekonzistentnosti u simulaciji ili ćemo biti primorani prihvatiti kako je svemir “realan”. A, ako se pokaže da je svemir “realan”, na što bi se većina čitatelja vjerojatno unaprijed okladila, onda ćemo rješenje Fermijevog paradoksa morati potražiti negdje drugdje. Rješenje 8: Bog postoji Slučaj je možda Božji pseudonim onda kad se Bog ne želi potpisati. —Anatole France, Epikurov vrt
Bilo je mišljenja da se znanstvenici angažirani na programu SETI bave teološkom potragom: budući da su IZC toliko naprednije od naše, vanzemaljce zamišljamo kao gotovo sveznajuća, svemoćna bića. Mislimo o njima kao o bogovima. Mnogi prozvani znanstvenici bi se pobunili: tehnologija vanzemaljaca možda je doista toliko ispred naše da je, kako je to dobro rekao Clarke, gotovo nerazlučiva od čarolije, ali mi ipak znamo dovoljno da ova bića svrstamo samo u vrhunske inženjere. U najgorem slučaju, mogli bismo ih prihvatiti kao mađioničare, ali znamo dovoljno da ih ne smatramo bogovima. Neki drugi su pošli od teze da Bog - tvorac univerzuma - postoji i, s obzirom na to da je sveprisutan, naša će se potraga za vanzemaljskom inteligencijom završiti kad pronađemo Boga. Ja sam, doista, beznadno nekompetentan za razmatranje ovakve teme. Međutim, u području teorijske fizike postoji spekulacija koja, pokaže li se točnom, demonstrira postojanje mnogih drugih svemira pogodnih za razvoj vanzemaljskih civilizacija; još nevjerojatnija spekulacija postavlja hipotezu da je jedna od tih civilizacija izgradila naš svemir. Ona bi, prema tome, u određenom smislu bila Bog. Spomenuti je rad iznimno spekulativan, ali teorija pruža sasvim određeno predviđanje koje se može provjeriti. Argumentacija slijedi. * * * Fizičari su samo korak udaljeni od “teorije svega”, koja objedinjuje gravitaciju s drugim silama i objašnjava opažene odnose između različitih sila. (Ovdje treba istaknuti nekoliko stvari. Prvo, teorija svega treba pružiti odgovore na osnovna pitanja fizike. Svaka vrsta pitanja koje bi fizičar mogao postaviti trebala bi u načelu moći naći svoj odgovor u ovoj teoriji. U praksi, međutim, za većinu pitanja odgovor ne bi dosezao do fundamentalnih načela fizike, baš kao što za rješavanje sadašnjih problema sinteze bjelančevina ne morate poznavati kvantnu kromodinamiku. Teorija svega zacijelo ne treba objašnjavati ljubav ili istinu ili ljepotu. Drugo, fizičari pokazuju sličnu sklonost ka konačnoj teoriji svega još od 19. stoljeća, pa takve tvrdnje trebamo uzimati s rezervom. Međutim, ovog puta sve se može završiti i drugačije.) Trenutni kandidat za konačnu teoriju zove se M-teorija. Matematika M-teorije iznimno je složena; u biti, veći dio matematičkog aparata potrebnog za razvijanje ove teorije tek treba smisliti. Ali, samo ćemo
pretpostaviti da će se u sljedećih nekoliko desetljeća M-teorija razviti do nekakve pristojne složenosti. Hoće li to objasniti “sve”? Možda i hoće. Bar se tome nadaju oni koji vrijedno rade na tom području. Postoje naznake, međutim, da će teorija sadržavati brojne parametre, kao što su mase fundamentalnih čestica i relativna jačina fundamentalnih sila, čije će se vrijednosti morati u nju unijeti “ručno”. Iz jednadžbi naše konačne teorije može slijediti, primjerice, da masa elektrona treba biti ne-nulta ili da masa povezana s kozmološkom konstantom također treba biti ne-nulta. A jednadžbe ne moraju govoriti ništa o tome zašto te mase u prirodnim jedinicama trebaju biti toliko male: 10-22 , odnosno 10-60 . Može se pokazati kako je moguće da te mase, kao i drugi parametri teorije, imaju bilo koju vrijednost. Ako teorija svega ne objašnjava zašto fundamentalni parametri imaju vrijednosti kakve opažamo, onda bismo na kraju imali teoriju koja opisuje skup od više mogućih svemira. Svaki svemir bi imao različite vrijednosti fundamentalnih parametara. Kako onda fizičari mogu odgovoriti na potpuno smisleno pitanje: “Zašto je masa protona u prirodnim jedinicama 1019, kad bismo svi naivno očekivali da bude 1?” Što dalje? Jedan pristup je ako kažemo da su vrijednosti parametara određene slučajem. Kako, ipak, objasniti činjenicu da su opažene vrijednosti tih parametara neophodne za održanje života? S parametrima se možete malo poigravati, ali ne previše. Za život je potrebna kemija, za kemiju su potrebne zvijezde, a zvijezdama su potrebne galaksije… i za sve to je potrebno da se parametri nalaze unutar uskog raspona vrijednosti. Smanjite, recimo, jačinu jake sile četiri puta i više neće postojati nijedna stabilna atomska jezgra; zvijezde će nestati. Promijenite vrijednost kozmološke konstante, primjerice, deset puta i završit ćete u svemiru potpuno drugačijem od onog koji znamo. Lee Smolin procjenjuje da je vjerojatnost slučajnog izbora skupa parametara koji bi generirali svemir prikladan za razvoj života 1 naprama 10229 . Teško je shvatiti koliko je ovo fantastično nevjerojatno. Zamislite, na primjer, da imate jedan listić svemirske lutrije s vjerojatnošću dobitka sličnom vjerojatnosti kod britanske Nacionalne lutrije: oko 1 na 13 milijuna. Možda mislite da to i nije tako loše. U redu, nećete vi dobiti premiju, ali netko ipak mora. Sada pretpostavite da su organizatori ove svemirske lutrije nekakvi veliki škrtci. Dobitak na njihovoj
lutriji izvlači se jednom u sekundi, svake sekunde od početka svemira, prije nekakvih 13 milijardi godina - tako da je do sada bilo oko 1017 izvlačenja. Međutim, oni isplaćuju dobitak samo pri jednom od ovih izvlačenja dok pri svakom drugom zadržavaju dobitak. Tako postoji samo jedna šansa od sto milijuna milijardi da će vaš listić uopće ući u izvlačenje, a ako se tamo i nađe, samo je jedna šansa u 13 milijuna da će biti i izvučen. Uz tako male šanse vjerojatno ne biste ni kupovali listić. Međutim, šanse za dobitak na opisanoj lutriji nisu ni približno male kao šansa 1 od 10229 . Ako je Smolinova procjena vjerojatnosti točna, onda ne možemo računati na sreću. SLIKA 21 Umjetnikova vizija supermasivne crne rupe u udaljenoj galaksiji MCG-6-30-15. Astronomi vjeruju da jezgre većine galaksija sadrže supermasivne crne rupe - možda svaka od ovih crnih rupa stvara svemir s fizičkim parametrima sličnim našem? Ako je tako, naš je svemir mogao
izroditi milijarde sličnih svemira. Čak i uobičajenije od supennasivnih crnih rupa jesu one koje se formiraju pri urušavanju zvijezda. Ako ovi objekti stvaraju nove svemire, onda naš svemir može imati 1018 potomaka! Drugi pristup je nekakva forma antropskog načela (više o antropskom načelu naći ćete na str. 149). Prihvatimo da su parametri postavljeni na ove nevjerojatne vrijednosti samo zato da bi racionalna bića postojala. Možda je Bog baš tako postavio parametre kako bi stvorio svemir u kojem buja život; ili, manje teološki, možda postoje mnogi svemiri, svaki sa svojim zakonima i konstantama fizike. Onda smo se sigurno našli u svemiru s parametrima koji podržavaju život - na kraju krajeva, teško bismo se mogli naći tamo gdje fizički zakoni ne omogućavaju postojanje života. Mnogi se znanstvenici ne osjećaju ugodno pred takvim argumentima, jer se na takav način može sve objasniti pa to gotovo vodi u potpuno odbacivanje odgovorne znanosti. Osim toga, antropskom načelu, uz par iznimaka o kojima se može raspravljati, upućuje se stalna kritika da ne nudi predviđanja koja se mogu provjeriti promatranjem. Treći pristup, koji njeguje Smolin, jest primjena Darwinovih evolucionističkih ideja na kozmologiju.67 Jednadžbe možda ne mogu objasniti zašto fizički parametri imaju fino podešene vrijednosti, kao što je 10-60 , ali procesi evolucije mogu. Smolin podržava tezu da su fizičke konstante - a možda i zakoni fizike - evoluirali u njihov sadašnji oblik kroz proces sličan mutiranju i prirodnoj selekciji. Kako bi to izgledalo? Smolinova ključna pretpostavka je da stvaranje crne rupe u jednom svemiru istovremeno rađa drugi svemir koji se širi na drugačiji način. On dalje pretpostavlja da se fundamentalni parametri novorođenog svemira pomalo razlikuju od parametara roditeljskog svemira. (Na taj način ovaj proces postaje sličan mutaciji u biologiji: dijete ima genotip sličan roditeljskim, ali može postojati i malo odstupanje.) Prema ovoj slici, svemir u kojem živimo generiranje formiranjem crne rupe u roditeljskom svemiru čije su fizičke konstante po vrijednosti slične konstantama našeg svemira. Svemir s parametrima koji omogućavaju formiranje crnih rupa ima potomke koji također proizvode crne rupe. Svemir s parametrima koji omogućavaju nastanak malo ili nimalo crnih rupa imat će malo ili nimalo potomaka. Vrlo brzo, bez obzira na finoću
podešavanja parametara, prevagnut će svemiri s parametrima koji favoriziraju nastajanje crnih rupa: odaberite slučajno jedan postojeći svemir i velika je vjerojatnost da će u njemu biti mnogo crnih rupa. Koliko znamo, crne rupe najlakše nastaju pri urušavanju zvijezda. Na primjer, naš svemir kroz kolapse zvijezda stvorit će čak 1018 crnih rupa i isto toliko (prema Smolinu) novorođenih svemira. Prema tome, bez obzira na “malo vjerojatne” vrijednosti fundamentalnih fizičkih parametara koji omogućavaju formiranje zvijezda, očekujemo da svemirska evolucija osigura dominaciju svemira s bezbrojnim zvijezdama. A svemir s fizičkim parametrima koji omogućavaju nastanak zvijezda jest svemir s teškim atomskim jezgrama, kemijom i dovoljno dugim trajanjem da omogući odvijanje složenih procesa. Drugim riječima, to je svemir koji može podržavati život. Fino podešavanje vrijednosti konstanti više se tiče proizvodnje crnih rupa nego stvaranja života. U Smolinovoj slici, život je tek sporedna posljedica svemira koji je dovoljno složen da omogućava nastajanje crnih rupa. Ovo može izgledati kao spekulacija, što i jeste. Doista, ideja je gotovo posve spekulativna. Nema dokaza (a možda ih nikada neće ni biti) da formiranje crne rupe stvara svemir koji se širi na drugačiji način. Čak i ako se stvori nov svemir, ne možemo dobiti odgovore na mnoga pitanja koja bismo postavili. (Kako se, zapravo, mijenjaju fizički parametri prilikom rađanja svemirske bebe? Rađa li jedna crna rupa uvijek samo jedan svemir? Ima li masa crne rupe ikakvu ulogu? Što se događa kada se spoji više crnih rupa? I tako dalje, i tako dalje.) Takva pitanja ne možemo postavljati sve dok ne budemo imali kvantnu teoriju gravitacije. Smolinova ideja ima određenu privlačnost: ona povezuje ključne znanstvene ideje - evoluciju, relativnost i kvantnu teoriju - nastojeći objasniti vječnu zagonetku o vrijednostima fundamentalnih fizičkih parametara. Štoviše, ona omogućava i specifično predviđanje na temelju kojeg se teorija može provjeriti. Predviđanje glasi: budući da živimo u svemiru koji stvara mnogo crnih rupa te stoga možemo pretpostaviti da su u njemu vrijednosti fundamentalnih parametara bliske optimalnim za stvaranje crnih rupa, promjena bilo kojeg fundamentalnog parametra dovesti će do svemira s manje crnih rupa.68 U nekoliko su slučajeva fizičari uspjeli izračunati što bi se dogodilo ako bi se fundamentalni parametri razlikovali od opaženih vrijednosti. U
svakom pojedinom od tih slučajeva doista bi se smanjio broj crnih rupa formiranih urušavanjem zvijezda. Trenutno, ipak, ne razumijemo dovoljno astrofizičke procese pa ne možemo izračunati što bi se dogodilo ako bismo istovremeno mijenjali sve parametre. Smolinova ideja nije ni potvrđena ni odbačena; ona opstaje kao neobična spekulacija. * * * Edward Harrison dodatno je produbio ovu spekulaciju.69 I on ističe staru zagonetku: zašto fizičke konstante imaju baš vrijednosti koje su naizgled one prave za razvoj i održavanje organskog života? Smolinova teorija je djelomično objašnjava, ali Harrison smatra da je veza između formiranja crnih rupa i uvjeta potrebnih za život previše nategnuta. Pretpostavimo da Smolinova ideja u budućnosti preraste u prihvaćenu kozmološku teoriju. Tada bismo, predlaže Harrison, možda pomislili kako trebamo stvoriti što više crnih rupa jer ćemo tako povećati vjerojatnost da stvoreni svemiri sadrže inteligentan život. Ako u dalekoj budućnosti mi budemo mogli stvarati svemirske bebe, možda to znači da je nekakav inteligentni život stvorio i nas vlastiti svemir. Možda Bog nije radio šest dana, već je nekakva IZC u svemiru s fizičkim parametrima sličnim našim radila na stvaranju crne rupe - one koja je dovela do rađanja našeg svemira. Nisam uvjeren da bi Harrisonov prijedlog ikada riješio Fermijev paradoks. Bi li vanzemaljci mogli prenijeti nekakvu poruku kroz (kvantni) skok koji rađa nov svemir? Ako to ne bi mogli učiniti, kako bismo uopće mogli saznati je li naš svemir umjetno proizveden u laboratoriju unutar nekog drugog svemira? Zanimljiva je ideja da bi oni mogli progurati takvu poruku. Čak i ako bi se pokazalo da u našem svemiru nema drugog inteligentnog života osim našeg, barem bismo, na neki način, znali da nismo sami…70
4. Oni postoje, ali se još nisu javili Kad je riječ o vanzemaljskom životu, mnogi znanstvenici smatraju sljedeće: galaksija sadrži desetke tisuća životvornih planeta i na nekima od njih postoje IZC koje su u tehnološkom smislu daleko ispred nas. Čini se da ovakav zaključak slijedi iz načela prosječnosti - stava da je Zemlja tipičan planet koji se okreće oko zvijezde uobičajene vrste u nekom, ni po čemu posebnom dijelu galaksije. Navedeno načelo je dobro služilo znanosti još od vremena Kopernika. Znanstvenici koji zauzmu takav stav, međutim, moraju odgovoriti na Fermijevo pitanje. Ako IZC postoje, zašto ih nema ovdje ili, barem, zašto od njih nikada nismo primili nikakav signal? Na spomenuto pitanje ima različitih odgovora, od tehnički obojenih (na primjer, međuzvjezdani let teško je ostvariti), do socioloških (primjerice, sva društva koja su dovoljno napredovala da ostvare međuzvjezdani let, neizbježno se samouništavaju). Slabost mnogih ovakvih odgovora, posebno onih socioloških, u tome je što se oni moraju primijeniti na svaku IZC ako se pomoću njih želi objasniti Fermijev paradoks. Ostavit ću čitateljima da sami zaključe mogu li takvi odgovori, pojedinačno ili u kombinaciji, riješiti paradoks. Rješenje 9: Zvijezde su daleko …između zvijezda, kakve razdaljine. —Rainer Maria Rilke, Soneti Orfeju, 2. dio, XX Možda najizravnije rješenje Fermijevog paradoksa leži u odgovoru da su udaljenosti između zvijezda prevelike da bi međuzvjezdana putovanja bila moguća. Možda, bez obzira na to koliko tehnički napredni bili, vanzemaljci ne mogu prevaliti barijeru međuzvjezdanih udaljenosti. (To bi objasnilo činjenicu da nas IZC nisu posjetile, ali ne i zašto nismo uhvatili
nikakav njihov signal. Ipak, suzdržimo se zasad od kritika, bar u sljedećih nekoliko odjeljaka.) To što su zvijezde daleko, samo po sebi ne čini međuzvjezdana putovanja nedostižnim. Nije nemoguće napraviti brod koji može napustiti planet i zaputiti se kroz međuzvjezdani prostor. Uzmimo za primjer naš Sunčev sustav: brzina oslobađanja tijela iz njega, ako bi se nalazilo na istoj udaljenosti od Sunca kao i Zemlja, iznosi samo 42 km/s. Drugim riječima, ako lansiramo brod brzinom od 42 km/s u odnosu na Sunce, on će uspjeti svladati Sunčevo gravitacijsko polje i uputiti se k zvijezdama. Nema nikakvih problema: NASA je već izgradila više takvih brodova! (S našom suvremenom tehnologijom možemo malo i varati te iskoristiti gravitacijsko privlačenje planeta. Takozvani “efekt praćke” sasvim je dovoljan da spori svemirski brod ubrza do brzine oslobađanja.) Voyager 1, lansiran 5. rujna 1977, obišao je vanjske planete i zatim se uputio u međuzvjezdani prostor. Na dan 17. veljače 1988, postao je najudaljenijim objektom napravljenim ljudskom rukom i trenutno se nalazi dalje od Sunca nego Pluton. Ako ga ne pokupe vanzemaljske sonde, kao što se dogodilo izmišljenom Voyageru 6 u epizodi Zvjezdanih staza: Žive slike, on će se na kraju sasvim približiti zvijezdama - prići će na samo 1,6 svjetlosnih godina jednoj neprivlačnoj zvijezdi tipa M4 poznatoj po tajnovitom imenu AC+79 3888. Problem je u tome što će mu za prilaženje biti potrebni deseci tisuća godina. A baš to je teškoća s kojom se suočava međuzvjezdano putovanje: ako ne putujete brzo, vaše putovanje će se odužiti.71 Brzinu svemirskog broda najbolje ćete procijeniti usporedite lije s brzinom svjetlosti c, jer je c univerzalna granica brzine.72 Brzina svjetlosti u vakuumu je 299792,458 km/s, tako da se Voyager 1, koji na svom putu od Sunca trenutno prelazi 17,26 kilometara u sekundi, kreće brzinom 0,000058c. S druge strane, zvijezde su međusobno toliko udaljene da se udaljenost između njih najprikladnije mjeri svjetlosnim godinama, što je udaljenost koju svjetlost prijeđe za godinu dana. Na primjer, zvijezda najbliža našem Suncu, Proxima Centauri, udaljena je 4,22 svjetlosne godine.73 Prema tome, najbržem “pogonu” - fotonu ili svjetlosti - potrebno je više od četiri godine da dođe do najbliže zvijezde. Voyageru 1, kad bi se kretao u istom smjeru, trebalo bi gotovo 73.000 godina da prijeđe isti put.
Užasno dugo putovanje podsvjetlosnim brzinama navelo je mnoge komentatore na zaključak da je međuzvjezdano putovanje, iako možda teorijski moguće, praktično povezano s nepremostivim teškoćama. Međutim, možda je istraživanje galaksije, čak i brzinom Voyagera, ipak moguće. Kako smo vidjeli (stranica 46), prema teoriji panspermije galaksija se može zasijati životom pomoću sporih sondi, a još 1929. godine John Bernal iznio je ideju o “generacijskom brodu” ili “svemirskoj (Noinoj) arki”: sporom, samoodrživom svemirskom brodu koji bi svojim putnicima praktično bio cijeli svijet. Nakon napuštanja rodnog planeta, mnoge generacije putnika rađale bi se i umirale prije nego bi brod stigao na cilj.74 Bernalovu je ideju Heinlein čudesno dramatizirao u svojoj priči Svemir. 15 Druga mogućnost bi bila da se putnici stave u stanje kontroliranog vegetiranja, kao u filmu Osmi putnik, i da se po dospjeću na odredište ponovo reanimiraju. Čak je predlagano da se sporim brodom transportiraju embriji u smrznutom stanju i da se tek na kraju puta odmrznu i uzgoje u umjetnim maternicama. Želimo li stići do zvijezda za razumno vrijeme, jasno je da trebamo izgraditi pogon koji će nas nositi brzinom koja je neki znatan udio brzine svjetlosti. Čak i tada će vrijeme putovanja prema ljudskim mjerilima biti dugačko. Na primjer, zanemarujući periode ubrzavanja i usporavanja na početku i kraju putovanja, brod koji se kreće brzinom 0,1c prevalit će put do zvijezde Epsilon Eridani, jedne od najbližih zvijezda sličnih Suncu, za cijelih 105 godina. Malo članova posade koji ugledaju ovu zvijezdu sjećat će se zvijezde koju je njihov brod napustio. (Kad govorimo o trajanju putovanja, skloni smo pretpostavci da ljudi neće htjeti provesti toliko godina daleko od kuće, ali tu pretpostavku temeljimo na sadašnjoj duljini ljudskog vijeka. Nakon što su dobili svoje diplome, mnogi moji avanturistički nastrojeni suvremenici proveli su godinu dana, a to je 2% njihovih aktivnih života, putujući svijetom. Ako bi se ljudski život deseterostruko produljio, onda bi se možda neki avanturistički duh odlučio provesti desetak godina života putujući k zvijezdama. Možda bi čak i stogodišnje putovanje našlo svoje poklonike. Tko zna? Kao i uvijek, teško je raspravljati o budućnosti u svjetlu sadašnjih tehnoloških postignuća.)
SLIKA 22 Sto deset metara visok svemirski brod Apollo 11 lansiran je s platforme A 39. kompleksa za lansiranje svemirskog centra Kennedy u 9 sati i 32 minute prije podne, 16. srpnja 1969. U njemu su bili astronauti Armstrong, Aldrin i Collins. Ovakav brod, prvi koji je čovjeka spustio na neki drugi svijet, bio bi nepraktičan za međuzvjezdana putovanja. Spomenuto vrijeme putovanja - 105 godina do zvijezde Epsilon Eridani brzinom 0,1c - jest vrijeme koje bi izmjerili promatrači na Zemlji. Posada na brodu bi izmjerila nešto kraće vrijeme zbog relativističkog efekta dilatacije vremena.76 Relativističku dilataciju vremena možemo potpuno zanemariti za putnike na brodu koji se kreću brzinom 0,1c, jer je djelovanje efekta samo 0,5%. Međutim, kako se brzina primiče granici c, djelovanje efekta je sve veće. Mjereno sa Zemlje, brodu koji putuje brzinom 0,999c bit će potrebno 10,5 godina da stigne do zvijezde Epsilon Eridani, ali to
putovanje za posadu će trajati samo 171 dan! Kad bi bilo moguće putovati brzinom sasvim bliskom svjetlosnoj, tada bi za putnike putovanje trajalo tek djelić sekunde. Let do najudaljenijih galaksija mogao bi se ostvariti za ljudskog života, ali promatračima na Zemlji on bi se oduljio toliko da bi i sama Zemlja već stradala od Sunca u samrtnim mukama.77 Kolika je vjerojatnost da inteligentna vrsta razvije tehnologiju međuzvjezdanog leta nekom razumnom brzinom? (Pod “razumnom” mislim na brzinu koja će omogućiti dosezanje najbližih zvijezda za stotine godina, umjesto za desetke tisuća. Brzine bliske svjetlosnoj bi, naravno, bile poželjne jer bismo zvijezde dosegnuli za ljudskog života. Međutim, brod koji Sunčev sustav napušta brzinom 0,01c najbližu zvijezdu dosegnuo bi za oko 430 godina, što znači da bi to morao biti “generacijski brod”.) Da bismo dobili odgovor na ovo pitanje, moramo razmotriti različite predložene tehnologije leta u svemiru. Ovdje ću dati samo kratak pregled, a bilješke u sedmom poglavlju upućuju na dopunske izvore informacija. Iako ću se ovdje fokusirati samo na mlazne motore, trebate znati da postoje i drugi faktori koji se moraju uzeti u obzir. Na primjer, međuzvjezdani brod koji se kreće velikom brzinom bit će žestoko bombardiran finim česticama prašine iz međuzvjezdanog prostora. Za zaštitu strukture broda od takve erozije, kao i zaštitu posade od mnogo pogubnijeg bombardiranja svemirskim zrakama, neophodna su složena rješenja. Postoji i problem navigacije: zvijezde se u tri dimenzije kreću različitim brzinama, što sporom brodu otežava rendez-vous s određenom zvijezdom.78 Bez obzira na sve, takvi problemi su i dalje samo akademski ako brod ne možemo dovesti do zvijezda. Pokaže li se da je međuzvjezdano putovanje nemoguće, dobit ćemo i rješenje Fermijevog paradoksa. Rakete Prvo rješenje na koje većina ljudi pomisli u kontekstu međuzvjezdanog putovanja, jest (samostalna) raketa. Dobro poznate kemijske rakete koje lansira NASA dobivaju svu svoju energiju i propulzivnu masu iz vlastitih rezervi. Pogledajmo, primjerice, misije Apollo. U višestupanjskom raketnom kompleksu Saturn V sagorijevalo je tekuće gorivo: smjesa kerozina i tekućeg kisika u prvom stupnju, a tekući vodik i tekući kisik u
drugom. Brzina ispušnih plinova ovih kemijskih raketa bila je dovoljna za dosezanje Mjeseca, ali opisani pristup nije primjenjiv za međuzvjezdano putovanje jer je najbliža zvijezda više od sto milijuna puta dalja od Mjeseca. Rezervoari s kerozinom bi morali biti ogromni! Možda bi se mogla iskoristiti određena varijacija na istu temu. Znanstvenici su desetljećima tražili alternativu kemijskim raketama. Ionska raketa, na primjer, mogla bi izbacivati ionizirane atome i tako ostvarivati potisak. Nuklearna fuzijska raketa bi generirala mlaz čestica velike brzine pomoću kontrolirane termonuklearne reakcije. Možda je najbolja mogućnost raketa sa antimaterijom koju je prvi put 1953. predložio Eugen Sänger. Kada čestica materije dođe u dodir sa svojom antičesticom, one se međusobno poništavaju proizvodeći energiju. Izaberite pravilno polazne čestice i možda ćete produkte anihilacije moći usmjeriti u obliku mlaza. Kasnije su analize pokazale da Sängerova početna konstrukcija ne bi radila, no napredak u fizici antimaterije tijekom zadnjih desetljeća potaknuo je mišljenja da će jednog dana možda biti moguće konstruirati raketu koja radi na antimateriju.79 Fuzijski mlazni motor Cjelokupna zamisao samostalne rakete koja mora nositi izvor energije, ali i masu za izbacivanje, možda je nepraktična za međuzvjezdano putovanje. Postoje li mlazni motori koji ne zahtijevaju da brod nosi vlastito gorivo? Robert Bussard predložio je 1960, da se zvijezde dosegnu pomoću fuzijskog mlaznog motora.80 Prostor između zvijezda nije prazan. U njemu postoji međuzvjezdani medij koji se uglavnom sastoji od vodika. Fuzijski mlazni motor bi koristio elektromagnetsko polje za prikupljanje i usmjeravanje tog vodika u brodski fuzijski reaktor koji bi ga sagorijevao u termonuklearnoj reakciji proizvodeći potisak. Kao i Sängerov projekt rakete na antimateriju, i Bussardov fuzijski mlazni motor susreće se s brojnim praktičnim teškoćama. Ne izgleda da bi se Bussardova osnovna ideja mogla realizirati. Pa ipak, izrađeno je više studija da se ona poboljša. Možda će neki od tih novih projekata ponuditi temelje za izgradnju međuzvjezdanog broda koji funkcionira. Entuzijasti su i dalje zaljubljeni u protočno-mlazni motor jer on
teoretski može dosegnuti brzinu blisku svjetlosnoj za samo nekoliko mjeseci. Laserska jedra Otprilike u isto vrijeme kad je Bussard predložio fuzijski mlazni motor, Robert Forward predložio je lasersko jedro kao sredstvo za dostizanje najbližih zvijezda.81 Zamislite ogromno “jedro”, zakačeno za svemirski brod i zatim zamislite divovski solarni laser koji usmjerava uski snop svjetlosti ka brodu. Fotoni iz snopa stvarat će blag pritisak na jedro i brod će se lagano zaputiti ka zvijezdama. Lasersko jedro može ubrzati brod do iznimno velikih brzina, ali kočenje je mnogo teže, iako su predloženi i mehanizmi usporavanja. Forwardova ideja je poboljšavana tijekom zadnja četiri desetljeća i entuzijasti su razvili planove, kako za jednosmjerno koloniziranje, tako i za putovanje do zvijezda i natrag.82
SLIKA 23 Ova predivna slika prikazuje kako svemirski laser na solarni pogon usmjerava snop na ogromno lagano jedro svemirskog broda. Pomoć gravitacije Stanislaw Ulam razmatrao je 1958. mogućnost ubrzavanja broda do velikih brzina pomoću gravitacijskog međudjelovanja sa sustavom dva mnogo veća astronomska tijela koja orbitiraju jedno oko drugog. (To je trik sličan gravitacijsko ovisnim trajektorijama koje su Voyageru 1 dale dovoljnu brzinu da napusti Sunčev sustav.) Nekoliko godina kasnije Freeman Dyson razmatrao je mnogo realističnije scenarije (dakako, još uvijek spekulativne). Prema Dysonu, neka tehnički napredna civilizacija mogla bi iskoristiti dvojnu neutronsku zvijezdu da bi međuzvjezdane brodove ubrzavala do brzina bliskih svjetlosnoj.83
Fantastična ili spekulativna fizika Tehnike koje smo do sada navodili pripadaju domeni prihvaćene fizike. Naravno, konstruiranje svemirskih brodova prema predloženim načelima nadilazi naše tehničke mogućnosti. Čak se može pokazati da su inženjerske teškoće uzrok praktične nemogućnosti konstruiranja svemirskih brodova. Međutim, izgleda da je teorija tih prijedloga potpuno u redu. Oni ne krše zakone fizike. Ljudi već mnogo godina sanjaju o mogućnosti doista brzog putovanja. Ako bismo mogli putovati brzinama većim od c, onda zvijezde ne bi više izgledale tako beznadno daleke. Putovanje brže od svjetlosti (BOS, engl. FTL - faster than light) približilo bi nam nadohvat ruke suprotni kraj galaksije. Gotovo sve ideje o BOS-putovanju mogu se odmah otpisati jer očito krše prihvaćena načela fizike. Nekoliko prijedloga, međutim, još uvijek nije odbačeno. Tahioni. Prema specijalnoj teoriji relativnosti nije izričito zabranjeno putovanje brže od svjetlosti. U njoj samo stoji da se masivne čestice ne mogu ubrzati do brzine svjetlosti, dok čestice bez mase (kao fotoni) uvijek putuju brzinom svjetlosti. Čestice s imaginarnom masom uvijek moraju putovati brzinom većom od svjetlosne. Takve čestice s imaginarnom masom zovu se tahioni. O imaginarnim veličinama ne može se reći ništa posebno. Imaginarne brojeve koristimo za prikazivanje više fizičkih veličina. Međutim, teško je zamisliti što predstavlja imaginarna masa. Nije nam teško razumjeti što je to pozitivna masa, niti prihvatiti nultu masu; čak i negativnoj masi možemo pridružiti značenje (i, obratite pažnju, kad bi postojala negativna masa, mogli bismo je upotrijebiti u mlaznom motoru).84 Ali, što bi bila imaginarna masa? Što god ona značila, fizičari su je pokušavali pronaći, ali tahioni su za sada ostali u domeni hipotetičnog. Nema dokaza da takve čestice postoje, a naše teorije rade dobro i bez njih. Čak i kad bismo pronašli tahione, kako bismo ih upotrijebili za BOS-putovanje? Ovdje smo potpuno bez putokaza, pa je razumno izbrisati tahionsku mogućnost sa spiska mlaznih motora. Crvotočine i izobličenja Većina nas upoznata je s Newtonovim opisom gravitacije. U školi smo učili da se masivni objekti međusobno privlače
djelujući kroz prazan prostor. Einsteinova opća teorija relativnosti nudi sasvim drugačiju sliku gravitacije. Prema njoj, prostor - točnije, prostorvrijeme - igra aktivnu ulogu u gravitacijskom međudjelovanju. Prema riječima Johna Wheelera, masa govori prostorvremenu kako se zakriviti, a zakrivljeno prostorvrijeme govori masi kako se kretati. O specijalnoj relativnosti možemo razmišljati kao o posebnom slučaju opće relativnosti. Ona se može primjenjivati lokalno na svako područje prostorvremena koje je dovoljno malo da se zakrivljenost može zanemariti. Zanimljivo je da opća relativnost dopušta BOS-putovanje sve dok se ne krše lokalna ograničenja specijalne relativnosti. Brzina svjetlosti je lokalna granica brzine, ali opća relativnost pruža mogućnost da se ta granica zaobiđe. Iako to može izgledati čudno, ima dobro utemeljenih primjera BOS-pojava u općoj relativnosti. Na primjer, standardni kozmološki modeli predviđaju da se zbog širenja svemira njegova udaljena područja odmiču od nas brzinama većim od brzine svjetlosti. Samo kad bi se širenje usporilo, ta područja pojavila bi se na horizontu brzine svjetlosti i postala nam vidljiva. Opća je teorija relativnosti do sad prošla sve eksperimentalne provjere. Ona točno predviđa savijanje svjetlosnih zraka u blizini ruba Sunčevog diska, orbite binarnih pulsara i korekcije signala sustava za globalno pozicioniranje (GPS). Najveći broj provjera odvija se u uvjetima zanemarive zakrivljenosti prostorvremena, ali raspodjela mase ponekad može izazvati njegovo jako krivljenje. U singularitetu crne rupe, primjerice, gustoća mase je beskonačna, pa je na tome mjestu pokidano i samo tkivo prostorvremena.
SLIKA 24 Ako se prostor uvije u sebe, onda “crvotočina” koja povezuje A i B može omogućiti putnicima kretanje između ove dvije točke umjesto kroz “normalno” prostorvrijeme. Teško je interpretirati rezultate opće teorije relativnosti u ekstremnim okolnostima koje postoje oko singulariteta crne rupe. Možda se teorija ne može primijeniti u takvim situacijama. Možda bi nam trebala kvantna teorija gravitacije da opišemo što se tamo događa. Međutim, pokušavajući shvatiti ova ekstremna područja prostorvremena, fizičari su nategnuli teoriju. Jedna spekulacija je da formiranje crne rupe može stvoriti crvotočinu - svojevrsni “most” koji povezuje dvije posebne crne rupe. Dvije rupe mogu povezivati dva razdvojena područja prostorvremena ili dva različita područja svemira. Uđite u jednu crnu rupu i za tren ćete iskrsnuti iz druge u dijelu svemira tisućama svjetlosnih godina od polazne točke. Kako ste putovali prečacem, poštivali ste lokalno ograničenje brzine i kretali se sporije od c. Ipak, vaša efektivna brzina mogla bi biti više milijuna puta veća od c. Sagan je iskoristio ovu ideju u svom znanstvenofantastičnom romanu Kontakt.85 SLIKA 25 Zakrivljenost prostora u području Alcubierreovog izobličenja. Prostor se iza njega širi, a ispred njega skuplja. Ravno područje pomiče se naprijed.