Anders de la Motte - Igra

NANA -51- kad je ispod stola pod prstima osjetio nešto tvrdo. Pretpostavio je od čega je to ključ čak i prije nego je dobio uputu na mobitelu o odgovarajućem pretincu. I čemu onda ovo James Bond, Cloak and Dagger sranje zbog obične boce spreja? No, kad je napokon dobro proučio svoj nalaz, sve je odjednom postalo još uzbudljivije. Gotovo je odmah shvatio da to nije nikakva boca spreja. Zapravo, bilo je smiješno koliko je pogriješio u pretpostavci. Bilo je dovoljno da vidi ručicu i osigurač te zaključi da je riječ o nečem mnogo opasnijem. Odjednom mu je puls ubrzao od iščekivanja. "M84 Stun Grenade" pisalo je tiskanim slovima tipičnima za vojsku. Nakon brzog posjeta Wikipediji shvatio je čemu takav predmet služi. Granata, koju se naziva i Flash & Bang, bila je takozvano "non-lethal weapon". Za one koji nisu baratali vojničkim slengom ni igrali Counterstrike, bilo je to oružje kojem primarna namjena nije ubijanje ljudi. Za razliku od uobičajenih ručnih granata, M84 nije odbacivala krhotine koje su osakačivale i ubijale sve okolo več je izazivala jeben prasak i takav bljesak svjetlosti da se prema njemu sunce činilo poput stolne svjetiljke. Cilj te granate je oslijepiti, oglušiti i prestraviti neprijatelja dovoljno dugo da ga se može zgrabiti živog. Većina antiterorističkih i policijskih snaga u civiliziranom svijetu ima takve granate u svom arsenalu, a njihovu učinkovitost opisuju kao: "verypowerful", "extremely useful" ili "highly efficient". To su samo neke od pozitivnih ocjena koje su M84-ici davali ljudi koji su je koristili, a HP sada ima vlastiti primjerak. I to pravi! Pitanje je samo znači li to da Voditelj Igre očekuje da je i aktivira? šalje: Game Control Prima: Voditelj Igre Tema: Izvadak iz prijave policiji 0201-K246459-10 (kandidat 128 zadatak 1006- 09) Patrolna vozilo 1054 s inspektorom Jansonom i asistenticom Modeer usmjereno je danas na područje ulica Kungsträgard/ Arsenal pod dojavom na za sada nenasilni incident s pripadnicima počasne straže. Na mjesto događaja poslano je nekoliko patrolnih i jedno vozilo hitne pomoći, a inspektor Janson na samom početku imenovan je za šefa policije. Pri dolasku naišli su na pukovnika Arnea Wolffa iz pješačke i konjičke jedinice Svea Livgardet koji je ispričao sljedeće: Wolff je zajedno s dvanaest kolega i četrdeset vojnih obveznika dobio zapovijed da formira policijsku pratnju od dvorca Hovstall do Kraljevskog dvorca povodom državnog posjeta iz Grčke. U koloni se vozio grčki predsjednik u pratnji svoje supruge i Njihovih Veličanstava, kralja i

NANA -52- kraljice. Wolf opisuje da se iz dvorca Hovstall kretalo u sljedećoj grupaciji: U prvom redu dvoje policajaca na konjima kako bi se pobrinuli za eventualne poteškoće u prometu. Zatim zapovjednik pratnje i njegov pomoćnik te njegova straža (2+4 čovjeka) i naposljetku prva trupa (2+20 ljudi) kojima je Wolff bio zamjenik zapovjednika. Iza pukovnika Wolffa slijedilo je prvo vozilo u kojem je bilo Njegovo Veličanstvo, a zatim drugo vozilo s predsjednikovom suprugom i Njezinim Veličanstvom. Iza kraljevskih vozila slijedila su još dva konjanika i nakon toga druga trupa, s dva oficira i dvadeset vojnika. Uobičajeni put bio bi preko Trga Nybro, ulice Hamn i Regering, pa zatim preko Trga Gustava Adolfa i mosta Skeppsbro do dvorca, no budući da je most bio zatvoren zbog popravka izabran je alternativni put preko ulice Kungsträdgard kako bi se rijeka prešla preko mosta Strömbro. Kad je HP naposljetku dobio upute, odmah je shvatio da će zadatak biti mnogo zahtjevniji od ičega što je do sada napravio. Zaista je mnogo riskirao odlaskom tamo i ako napravi to, imat će mnogo većih problema sa zakonom nego zbog krađe, posprejanih vrata ili nekoliko odvijenih guma. Ovo je some serious shit, a osim toga nije baš da mu je policijski dosje čist poput suze. Mogao bi završiti u zatvoru ako nešto pođe po zlu... Zapravo je trebao odbiti, no već je osjetio kako uzbuđenje ključa u njemu. Ovo će biti jebeno dobra snimka. World class stuff, možda clip of the week-material! Nije čuo da je itko ikada napravio nešto slično, tako da će biti prvi. Takav izazov ne može samo odbiti. An offer you cant refuse... No morao je dobro razraditi plan. Izvršiti zadatak, napraviti dobru snimku i izvući se, a da ga nitko ne primijeti. Imao je ideju kako bi to trebalo izgledati, no za to mu je trebalo nekoliko stvari. Kad se prva trupa nalazila negdje u razini s ulicom Wahrendorff, Wolff je primijetio objekt koji se kreće prema njima, negdje iz publike duž lijevog pločnika. Predmet o kojem se radi izgledao je poput metalnog cilindra, podsjećao je na bocu sa sprejom i doletio je usred prednjeg dijela trupe, zbog čega je nekoliko konja poskočilo i stvorilo zbrku u redovima. Moped Koza bio je genijalna stvar. HP ga je već posuđivao od svog susjeda koji ga nikad nije pitao zašto ga uzima. "Samo daj, nema problema, evo ti ključevi", po običaju je bilo sve što mu je rekao. Pola sata poslije zdipio je lijepu crnu kacigu s tamnim vizirom s parkiranog motocikla kod Medisa. Proučio je na internetu rutu kojom će se povorka kretati, a zatim otišao do tamo da je izvidi. Naposljetku je zaključio da je najbolja pozicija za izvršavanje zadatka ulica Wahrendorff. Cijela povorka zaći će u ulicu Kungsträdgard i uz malo sreće kralj i kraljica će doživjeti vožnju kao u lunaparku kad granata M84 opali. Zatim će se povući opet u ulicu

NANA -53- Wahrendorff i u tren oka doći do Trga Nybro, pa preko ulice Birger Jari, nalijevo kroz tunel Klara i via izobilje mogućnosti. Bit će već na sigurnom terenu četvrti Soder i prije no što se raspiše tjeralica, a do tada će već baciti crnu kacigu u more, skinuti jaknu i obući bijelu majicu te otvorenu crvenu kacigu koja pripada Kozi. Nema šanse da ga itko poveže s tjeralicom, a čak i ako uspiju, so what? Koliko će dokaza imati ? Odjednom se začula snažna eksplozija koja je uz zasljepljujuće svjetlo stvorila potpuni kaos u povorci. Većina konja, uključujući i Wolffovog, počeli su bježati naokolo, ili niz ulicu Kungsträdgard ili direktno u sam park. Wolf opisuje samog sebe kao vještog jahača, no svjetlo i eksplozija toliko su ga izbezumili, kao i ostale članove njegova odreda, da ga je konj odmah zbacio na pločnik uz park. Kad se nakon nekoliko sekundi opet pribrao, primijetio je kako konji koji su vukli kraljevsku kočiju počinju divljati i da bi se kočija mogla prevrnuti. Instinktivno je primio uzde jednog konja kako hi pomogao kočijašu da ih smiri. No to nije pomoglo, a kočija je naglo odjurila dvadesetak metara niz ulicu Kungsträdgard, dok je Wolff visio iz sedla. Kvragu, koji jebeni prasak! Iako je bacao gomilu takvih u Counterstrikeu, čitao na Internetu o efektima i gledao snimke M84 u akciji na YouTubeu, to nije bilo ni približno vjerno pravom učinku tog vragolana. Izvuci osigurač i baci je medu konje. Doduše malo je teže u stvarnom životu nego online, no ništa strašno. Iako je imao zaštitu za uši, sunčane naočale i tamnu kacigu, i on je itekako osjetio udar eksplozije. Bilo je kao kad pritisneš pauzu na TV-u, slika se zamrzne, no program i zvuk i dalje se vrte u pozadini. Morao je nekoliko puta snažno zatreptati kako bi se otarasio tog utjecaja na mrežnicu i unormalio vid. No ono što je zatim ugledao nadmašilo je sva njegova očekivanja! Ulica je bila fucking warzone! Posvuda ustrašeni jahači, konji jure na sve strane, propinju se ili samo ukočeno stoje. Jedna kobila proletjela je kroz staklo terase kafića, nekoliko drugih je pogazilo tek posađena stabla u ulici i zatim slijepo nastavilo preko parkiranih bicikla dalje kroz park. Subotnji šetači morali su bježati pred uspaničenim životinjama kako ih ne bi pregazili ili udarili. Ljudi su vrištali, konji rzali, djeca plakala, a usred svega toga niz ulicu je dojurila kraljevska kočija, ispred koje je s jednog od konja visio čovjek. Bilo je kao holivudska scena, samo još bolje. Mnogo, mnogo bolje! HP nije mogao prestati gledati taj kaos i trebalo mu je barem trideset sekundi da se sjeti da ga je upravo on izazvao i da bi bilo krajnje vrijeme da ode. Nakon nekoliko minuta strke među ozlijeđenim policajcima, konjima i gledateljima, moglo se zaključiti da su kraljevski i predsjednički parovi bili potreseni no neozlijeđeni, i da oni nisu bili meta napada.

NANA -54- Za daljnje detalje proučite iskaz svjedoka Wolffa. Pri dolasku vozila 1054 na mjesto događaja još desetak konja slobodno je trčalo naokolo. Procijenjeno je da najmanje petnaest osoba iz povorke i sedmero gledatelja ima ozljede koje zahtijevaju trenutačnu liječničku njegu. Ulica Kungsträdgard zatvorena je s obje strane i započeta je akcija spašavanja s pojačanim resursima. Nadzornik Nilsson preuzeo je vodstvo kao šef policije u 12:04. Prema naputcima sigumosnoobavještajne agencije Sapo, vozila su produžila dalje u pratnji patrolnih vozila 1920 9 1917 te osoblja iz Zaštitarske grupe, koji su osigurali daljnji prijevoz do stockholmskog dvorca. Snimke su bile fantastične! Osim njegovih vlastitih, koje su bile gotovo potpuno oštre zahvaljujući novoj kopči koju je napravio od starog remenja, Voditelj Igre postavio je još dvojicu kamermana. Kako su kvragu znali gdje će točno HP baciti granatu, nije mu bilo jasno, no do sada se već prestao iščuđavati kapacitetu Igre. Možda ga je netko pratio kad je išao u izvidnicu, ili su mu u mobitel ugradili nekakav GVS-tracker? Neovisno o tome, rezultat je bio iznad svih očekivanja i samo nekoliko sati poslije postao je Mr. Clip of the week, Mr. Anumber one i Ayatolla of fuckenrolla. * Televizija i novine bavile su se tom pričom gotovo tjedan dana, a on se grohotom smijao kad bi gledao te takozvane stručnjake kako raspravljaju o počinitelju i motivima u pozadini događaja koji su prozvali "Dramom u Kungstradgardu". Prema jednim novinama bio je desničarski ekstremist, prema drugima sasvim suprotno, ljevičarski aktivist, sve ovisno o tome kojeg su političkog opredjeljenja dotične novine bile. Na televiziji su to više pokušavali progurati pod međunarodni terorizam, a oni najkomercijalniji među njima koji su angažirali najskuplje stručnjake usudili su se ukazati na novu švedsku poveznicu s mrežom Al-Qaide. Jedino što su svi ti pametnjakovići imali zajedničko bilo je da su u krivu! I to jebeno u krivu! Nema tu nikakve zavjere, nikakve terorističke mreže ni političkog programa. Postoji samo on. The single shooter. A man with a mission. Henrik HP Pettersson, čovjek, mit, legenda, i sve ih je zajedno nasamario! Među tisućama prokletih lijenčina Igra je odabrala baš njega. Prepoznali su njegov talent i ukazali mu pravi put. A za nagradu je napredovao na ljestvici i udario jedan jebeno golemi homerun! Od same pomisli na to ukrutio mu se poput stijene!

NANA -55- SEDAM I Poštena igra Ubojice, kurvo jedna! Ubojice, kurvo jedna! kurvo jedna! Takvi ljudi ne bi smjeli biti policajci! Takvi ljudi ne bi smjeli biti policajci! Papirić ju je dočekao kad je otvorila svoj ormarić i na trenutak je bila izbezumljena. No onda joj je stvarnost pokucala na vrata. Mali, bijeli post-it s policijskim logom u gornjem desnom kutu, baš kao i oni prije njega, postavljen uz rub police koja je dijelila ormarić na dva dijela. Dirnula ga je, prešla prstima po površini i tiho pročitala tekst napisan crvenom tintom. Iako su slova bila okrugla kao u djeteta, poruka je bila sve osim nevina. Trebala ju je razderati, zgužvati i baciti u smeće. No znala je da će ubrzo nakon toga uslijediti još jedna. I zašto ne bi? Na papiriću je pisala istina. "Ubojica i kurva", tako ju je nazvala Dagova sestra na pogrebu. Mrtvački blijeda lica i držeći uplakanu majku oko struka, Nilla je pokazala na nju i viknula baš te riječi toliko glasno da ih nitko nije mogao ne čuti. "Ti si kriva za ovo, ubojice, kurvo jedna! Vi ste ga ubili, ti i tvoj prokleti brat! Kako se usuđuješ pojaviti ovdje?!" U crkvi je bilo sasvim tiho. Činilo joj se da čak i svećenik zuri u nju dok je stajala sama nasred prolaza, među svim ljudima odjevenima u crno koji su sjedili. I znala je da je Nilla u pravu. Nije pripadala tamo, nije imala što raditi među ljudima koji oplakuju Dagovu smrt. Medu onima koji su samo htjeli da je i dalje živ, umjesto u lijesu uz oltar. Nije pripadala tamo. Ona je bila sretna, zaista sretna što je Dag mrtav, i što više ne može pretvarati njezin život u pakao. Na trenutak je zamalo viknula to pred svima. Da je njihov voljeni sin, brat, unuk i rođak bio obični prokleti psihopat. Zlostavljač žena, silovatelj i ugnjetavač, ukratko govno od čovjeka, i osjećala je olakšanje, čak sreću što je njegovo unakaženo tijelo ležalo u drvenom sanduku, a ne njezino. No dakako, nije rekla ništa od toga. Samo je kratko kimnula glavom prema Nilli, okrenula se i osjećajući poglede na leđima ostavila crkvu i svoj nekadašnji život iza sebe. Dva mjeseca poslije upisala se na Policijsku akademiju. Stjerivala je lopove u kut i suočavala se sa svojim strahovima, noseći novo prezime kao zaštitu krhke nove osobe kojom je postala. S vremenom je njezino novo ja sve više jačalo. Toliko da se uvjerila da joj više ne treba nikakva zaštita. Tako je i bilo sve do sada. No Nilla je u jednoj stvari pogriješila.

NANA -56- Krivnja je bila posve Rebeccina, a ne bratova. Henke je bio nevin, no svejedno je on taj kojeg su kaznili. "Ja sam to napravio", rekao je policajcima i oni su mu povjerovali. Htjela je protestirati, vikati mu da šuti ili samo mirno objasniti što se točno dogodilo. No kao da je iznutra bila zamrznuta. Kao da su se slike Dagovih posljednjih sekundi života i dalje vrtjele u njezinoj glavi i sprječavale je da misli, govori ili se pomiče. Nastavile su je paralizirati i tijekom cijelog sudskog procesa, a beskorisni odvjetnik uludo je potrošio svaku priliku za pobjedu. A ona, koja je uvijek štitila njega, samo je sjedila i gledala kako njezin mlađi brat preuzima na sebe svu krivnju. Kako je štiti, a ona mu to dopušta, ne pomaknuvši ni prstom. Dopušta mu da odbaci svoj život, budućnost, sve mogućnosti koje mu se pružaju, kako bi ju zaštitio. Bijeli je papirić bio u pravu. Netko poput nje ne bi smio biti u policiji. Zato ga je ostavila tamo na polici. Nilla je radila kao civil za policiju u Södertäjeu, već odavno. Pretpostavljala je da je i dalje tamo, pa vjerojatno poznaje nekog tko poznaje nekog... I tako su počele priče. Tako to ide. U policiji jest bilo mnogo ljudi, no ne dovoljno, a policajci su kao i obični ljudi voljeli tračati. Možda bi trebala nazvati Nillu i objasniti joj kakav je zapravo bio njezin stariji brat. Zaustaviti tako ogovoranja i poglede preko ramena. Svima otvoriti oči i objasniti što se točno dogodilo te večeri, i zašto. Već je i prije to pomišljala, no uvijek bi našla neku izliku da pusti sve na miru. Možda je sad krajnje vrijeme? Razmislit će o tome, dobro će razmisliti, obećala je sama sebi dok je navlačila zaštitni prsluk i zakopčavala košulju. Kad je nakon sat vremena opet otvorila ormarić, papirić je i dalje bio tamo. U redu, samo je to mogao reći. Bio je razočaran, prokleto razočaran! Nakon onakvog velikog događaja i unaprjeđenja u first Runner-up, očekivao je nove zadatke u istom rangu. Još prilika da bude u središtu pozornosti, skuplja bodove, ljubav i poštovanje na putu prema vrhu. No umjesto toga dobio je samo nekoliko usranih zadataka. Sitnice koji bi uspio obaviti bilo koji kreten s dvije stanice u mozgu i mudima patuljka. Prvo je trebao otvoriti anonimni profil na internetu preko kojeg je dobrano izgadio jednu popularnu blogericu na njezinoj web-stranici, no to se pokazalo sasvim nepotrebnim jer je postojalo još barem pedeset trolova koji su to već napravili. Dotična je dama zasigurno nekom stala na žulj, to je radila svakodnevno, no zašto su tratili njegov talent na nešto tako beznačajno? Drugi zadatak bio je sličnog kalibra, telefonski razgovor s TV-postajom kako bi zaprijetio njezinom poznatom voditelju. Dječje igre koje su mu zajedno donijele samo

NANA -57- četiristo bodova i vratile ga dva mjesta unatrag na listi. Izjave ljubavi koje su ga preplavile nakon incidenta s povorkom uskoro su se reducirale na Manneken fucking Pis. 3 , mali popišanac koji je više smetao nego bio od koristi. Osim toga, netko drugi ga je izgurao s mjesta clip of the week, klaun koji je bacio tortu u lice navodno svjetski poznatog poslovnjaka za kojeg HP nikad prije nije čuo. Smiješno, prokleto jednostavno i ni blizu njegovoj izvedbi. Da stvari budu još gore, lova mu je bila pri kraju. Još će i biti prisiljen prihvatiti Mangeovu ponudu da crnči za njega u dućanu kako bi nešto zaradio. Trebala mu je nova misija. Zadatak koji mu izaziva sposobnosti, gotovo na rubu njegovih mogućnosti. I trebao mu je što prije jer ovo je baš bilo usrano! "U redu, pozor, Alfa jedan!" Vahtola je ušla u prostoriju i žamor između šestero zaštitara odmah je utišao. "Dobrodošli na današnju procjenu", pozdravi ih ona kratko. "Posao se dijeli prema sljedećem: Jedan plus tri kao pojačanje ministrovoj pratnji, slijeće u 20:45 na aerodrom Bromma, a nakon incidenta kod Kungsträdgardena postavljamo dvostruko više straže." Cijela grupa potvrdno je kimnula, nitko nije imao ništa protiv te logike nakon prijetnje kojoj je kraljevska obitelj bila izložena prije tjedan dana. "Bengtsson, s tobom će ići Kruse, Savić i Normen. Uzmite dva obična vozila, ministar će biti u blindiranom, plus još jedan, bit će dakle četiri vozila. Koristite kanal dvadeset i osam kao inače. Ima li pitanja?" Bengtsson, žilav i proćelav čovjek u četrdesetima i Vahtolin zamjenik, samo je kratko kimnuo glavom. "U redu, možete odmah početi", završi Vahtola i već nakon nekoliko minuta svi su bili u autima. Bengtsson je sebi olakšao situaciju tako što ih je pustio da se sami grupiraju pred odlazak, a Rebecca se držala Krusea, Geteboržanina koji je u Alfa grupi od njezina osnutka. S Dejanom nije razgovarala od onog incidenta tijekom vježbe, iako je znala da bi mu se trebala ispričati. Ipak je on bio ozlijeđen, a ne ona. No iz nekog razloga nije to napravila, a sad je već prošlo previše vremena. Dejan je još uvijek na nosu imao zaštitni povez, podsjetnik na ozljedu, i upućivao joj 3 Manneken Pis (brabantski "mali mokreći muž"), ponekad i Petit Julien, fontana je s likom dječaka koji mokri. Jedan je od simbola belgijskoga glavnoga grada Bruxellesa.

NANA -58- ljutite poglede kad god mu se pružila prilika. Koji mačo tip! Kruse joj se naprotiv doimao poput dragog strica, nije ju gledao ni na kakav način, prijateljski joj je pričao o svojoj ženi i gotovo odrasloj djeci kod kuće, koje je viđao samo na slobodne dane. Pitala ga je zašto jednostavno nije tražio nekakvu poziciju u policiji kod kuće, no on se samo nasmijao: "Jednom zaštitar, uvijek zaštitar, Normen. To ćeš i ti shvatiti s vremenom. A i Irene sigurno ne želi da joj se tjednima motam po kući." Uzeli su standardni crni Volvo S60 i krenuli za Bengtssonovim i Dejanovim Suburbanom. Nakon petnaestak minuta stigli su na Brommu. Napokon je stigla! Već je gotovo htio odustati i prodati mobitel Grku kad je svjetlo počelo bljeskati. Tri dana u Mangeovom dućanu bila su posve dobra. Čistio je podove, raspetljavao kablove i igrao World of Warcraft u slobodno vrijeme. Osim toga dobio je petsto kruna na ruke, u gotovini, što zaista nije bilo loše. Kupci su im bili sasvim u redu. Uglavnom gomila štrebera koji su tražili razne savjete i doživljavali Mangea poput svetoga gurua. Inače je Mangelito bio posve običan tip, no u tom mračnom malom dućanu bio je Šef, Kum za sve geekove i čini se da je uživao u toj ulozi. Bio je zaista kul, i morao je priznati da ga je nakon ovoga gledao sasvim drugim očima. Dečko si je uredio sasvim dobar setup, i sa šljakanjem i s obitelji. No on sam nije bio tip radnika od devet do pet. Nije bio običan luzer koji se zadovoljavao usranim McPoslom. Trebao je nešto drugo, nešto što mu nijedan dosadašnji posao nije mogao pružiti. Izazov, uzbuđenje i malo fucking action! "Inače sam mogao biti i murjak", podsmjehivao se sam sa sobom dok se vozio prema zapadu na Kozi i osjetio kako mu se budi onaj poznati osjećaj. Ovo će biti jebeno kul. Državni avion sletio je kako je i bilo najavljeno i sve se odvijalo po planu. Čak su stigli popiti kavu s dvojicom ministrovih zaštitara koji su čekali na Brommi i razraditi plan kojom će se rutom i u kakvim grupacijama kretati, prije no što su morali otići do hangara. U avionu su bili ministar, njegova asistentica i dvojica zaštitara. Brzinski su ih ukrcali u blindirani crni BMW, a zatim krenuli prema palači Sager. Rebecca i Kruse bili su na čelu povorke u Volvu, zatim dvojica običnih zaštitara u sličnom autu, nakon njih ministar u svom vozilu i na kraju povorke Bengtsson i Dejan u Suburbanu. Upalili su rotirke i krenuli punom brzinom prema gradu.

NANA -59- Ulicom Horn prema zapadu, pa kroz manji zastoj na semaforu na rotoru i zatim preko mosta Vasterbro. Za razliku od prethodnih, ovaj zadatak nije bio baš detaljno objašnjen. No nije se zabrinjavao. Već je s dva zadatka bio zakinut za detaljne informacije do samog kraja. Sve što je trebao znati jest kamo ide i da to što ga tamo čeka vrijedi tri tisuće jebenih bodova! Zbroji li to s onih pet tisuća i dvjesto koje je već skupio, bit će dovoljno da nadmaši pedeset i osmicu te preuzme vodstvo, i to već večeras! Sama pomisao na to toliko ga je uzbudila da je na trenutak izgubio nadzor nad motorom. "Ladies and gentlemen, we have a new leader, number one twentyeight!" Billboard bi mu mogao biti duži od deset stranica. HP, the Master of the Game. Sve što treba učiniti je otići do Trga Lindhagen i čekati daljnje upute. Kurac mu se već počeo dizati. Jedva se mogao suzdržati! Prošli su ulicu Ulvsundavägen, zatim uz malo Kruseove cik-cak vožnje i semafor na križanju kod Drottningholmsvägena gdje su ih zbog upaljenih rotirki svi propuštali. Nakon toga slijedi most Tranebergsbro, a zatim trg Lindhagen. Pogledala je na sat, 21:12. Ako nastave ovako, obavit će posao i doći do palače Sager prije pola deset. Ostat će im i više nego dovoljno vremena za neku slobodnu aktivnost kad završe s poslom. Dečki će sigurno kao i uvijek htjeti igrati hokej. Bolje da se i ona postavi tako, iako nije baš voljela ekipne sportove. No važno je biti dio ekipe. U redu, na poziciji je, u 21:12 kao što mu je rečeno. Na zapadnom dijelu Lindhaga, mostu iznad ulice Drottningholmsvägen, prema uputama koje je dobio. čak je imao i priloženu kartu, što mu je dobro došlo jer je postojalo nekoliko vijadukata između kojih je mogao birati, tako da je morao tražiti onaj pravi. Moped je bio savršen za ovaj zadatak, samo je mogao zaokrenuti i pobjeći na cestu ako nešto pođe po zlu. Obični smrtnici u svojim autima trubili su mu i bljeskali svjetlima, no uopće se nije obazirao na njih. Sjedio je na mopedu i čekao upute. Nekoliko metara ispod njega automobili su jurili u smjeru prema gradu. Ispred njega i visoko izvan njegove glave protezali su se dvotračni nadvožnjaci. Zbog sve te buke mopedov motor jedva se i čuo dok je klopotao u praznom hodu. I što sada?

NANA -60- Lampica na mobitelu počela je svijetliti. Približavali su se mostu. Kruse je vozio jer je bio najstariji od svih u službi te je imao pravo prvenstva kod raspodjele zadataka. Rebecca je sjedila pokraj njega na suvozačkom mjestu. Gledala je u dodatni retrovizor sa svoje strane. Cijela pratnja vozila se lijevim trakom, brzinom od oko sto na sat, baš kako je i dogovoreno. Nema nikakvih problema. "Prelazimo Tranebergam, nakon toga na Lindhag", izvijestila je centralu preko radioprijamnika. Ako bi pogledala nadesno i kroz nekoliko stabala, mogla bi vidjeti svoju kuću tamo u daljini. Sve više su se približavali vijaduktima. Žmireći je ugledala mračne siluete. Činilo se kao da netko stoji na jednom od mostova. Pogledaj u vrećicu, glasila je poruka. To je i učinio. Bila je to plava prugasta vrećica za teretanu, obješena s unutrašnje strane ograde i gotovo identična jednoj koju je nabavio prije mnogo godina. Čak je boja na vrpci bila ista. Baš zgodna slučajnost. Bio je uvjeren da njegova visi negdje u ormaru. Možda su još uvijek tenisice za nogomet u njoj ? Sigurno trunu tamo već neko vrijeme, ne sjeća se kad ih je zadnji put koristio. Vjerojatno pretprošlo ljeto ili tako nešto. Uzeo je vrećicu. Bila je teška. Nestrpljivo ju je otvorio. Netko je definitivno stajao na jednom od vijadukata, a to se nije smjelo dogoditi! To je bila brza cesta, pješacima je pristup bio zabranjen. Kruse nije ništa primijetio jer se potpuno koncentrirao na promet u desnom traku. Počela je primicati mikrofon ustima, no na pola puta se zaustavila. Približavali su se mostu i vidjela je kako se osoba miče. Instinkt joj je govorio da oglasi alarm i zaustavi cijelu kolonu. No što ako je u krivu? Kamen, pravi kamen od tri-četiri kilograma. Imao je oštre rubove i crnu, hrapavu površinu koja mu je pod rukom bila topla. Na jednom mjestu bila je nekakva ljepljiva mrlja po kojoj su mu prsti umalo kliznuli. Prebacio je kamen u lijevu ruku i obrisao desnu o traperice. Srce mu je lupalo svom snagom u grudima. Sto će se sada dogoditi? Kad je vidio niz rotirki kako se približavaju prema njemu niz ulicu Drottningholmsvägen, počeo je shvaćati o čemu je riječ. Držeći gromadu iznova u desnoj ruci, pažljivo se nagnuo preko ograde. Mobitel je opet zasvijetlio.

NANA -61- Dobro je pretpostavio. Lights, camera, action, pomisli sav uzbuđen prije no što baci kamen preko ograde. Ili je Kruse nije čuo, ili je upozorenje došlo prekasno pa nije stigao reagirati. Odjednom se začuo veliki prasak, kao da im je munja pogodila vjetrobransko staklo, i sve ispred njih se zabijelilo. Staklo se raspršilo po unutrašnjosti auta i osjetila je kako je peče po licu. "Kvragu!" čula je kako Kruse viče. "Prokletstvo!" Instinktivno je skrenuo nadesno i naglo zakočio da se ostatak vozila iz kolone ne zabije u njih. Automobil iza njih promašio ih je za milimetar, no zbog Kruseovog naglog skretanja i kočenja zabili su se u betonski zid s desne strane. Volvo je zatim poskočio unatrag gdje ga je ministrov BMW pokušavao izbjeći. Vozač je naglo skrenuo nalijevo da izbjegne sudar. "Kvragu!" Rebecca ponovi kolegine riječi prije no što je Kruse napravio što bi napravio svaki zaštitar na njegovom mjestu. Otpustio je kočnicu, udario po gasu i okrenuo volan u desno. Za dlaku su izbjegli ministrov auto, zatim jedva izbjegli metalni prometni znak, a nakon toga su se svom snagom zabili u ogradu nasuprot parku. Začuo se snažan prasak, a zatim ih je obuzeo osjećaj kao da lebde. U toj jednoj bestežinskoj sekundi sve što se čulo bio je zvuk motora. Nakon toga sve se zamračilo. Koji jebeni cirkus! Gromada je pala točno posred vjetrobranskog stakla i kad je došao s druge strane mosta vidio je da se Volvo zabio svom snagom u stup. Zamalo se u njih zabio i drugi auto iz kolone, no u posljednji trenutak skrenuo je naglo udesno i prevrnuo se malo dalje. Brzo je pokrenuo moped i odvezao se do suprotne strane mosta, uzeo kameru i zumirao cijeli kaos tamo dolje među drvećem. Volvo je mirovao i činilo se kao da se nitko u njemu ne miče. Krov se činio sav zgužvan. Sigurno nije bilo ugodno biti unutra. No koga briga za to! Sada je the new number one, the Master of the Game! Mission completed, pomisli on uzbuđeno. Tri tisuće fucking bodova i toliko svježih novčanica na računu. Pitao se tko je to, pobogu, bio u autu? Očito neka faca, ali tko? No dobro, saznat će vjerojatno čim sjedne za računalo. Sad mu je bilo bitno doći kući i čuti klicanje! Ubacio je u brzinu, pogledao preko ramena i jurnuo na cestu.

NANA -62- Udar je bio tako snažan da ga je zabacio natrag u sjedalu. Prednji kotač odjednom se naglo zakočio i HP je samo uspio staviti ruke pred sebe prije no što je odletio i udario nosom o asfalt. Osjetio je kako mu dlanovi gore i kako mu se iz ruke preko leđa širi nepodnošljiva bol. Čuo je pucanje kacige, a zatim je ispustio dah. No nije se onesvijestio, ne posve. Mogao je čuti glasove, vriskove, vjerojatno onog kretena koji ga je udario. Odakle je uopće došao? "Moram ustati", pomisli. "Moram pobjeći odavde." No tijelo ga nije slušalo. Nije mogao ni podići glavu s tla. Imao je osjećaj da mu je lubanja od cementa i da je nemoguće pomaknuti je. Je li oduzet? Je li bogalj? Fuck, fuck, fuck!!! Polako je pokušao otvoriti usta i udahnuti zraka. No glava mu je bila poput kaše i sve se odvijalo tako usporeno. Glasovi su bili sve bliži i jasniji. "... prokletnik... je bacio nešto... na Volvo dolje... zovi policiju." Paraliza je uskoro popustila i uspio je duboko udahnuti. Bol je dolazila odasvud. Glava, noge, ruke, sve ga je užasno boljelo, no uživao je u tom osjećaju. Ako osjećaš bol, nisi oduzet, povodio se tom logikom. Vid mu je bivao sve jasniji i krajičkom oka ugledao je tamne siluete što se naginju nad njim. Negdje u daljini čuo je zvuk sirena. Pokušao se podići i ovaj put je već išlo lakše. Podignuo je ruku prema ljudima da mu pomognu, ali nitko se nije ni pomaknuo. I onda je ugledao svjetleću rotirku odmah pokraj. "To je bio on", viknula je jedna od sjenovitih figura, no HP još uvijek nije mogao fokusirati pogled i vidjeti o kome je riječ. Uz mnogo muke uspio se nekako dići na koljena. Zatim ga je netko odjednom zgrabio za ramena i u sljedećem trenutku bacio na haubu. "Mirno, dečko", reče mu netko zapovjednički na uho. "Uhićen si pod sumnjom za pokušaj ubojstva." I na nekoliko trenutaka opet se osjećao kao onda s osamnaest.

NANA -63- OSAM I Igra bez milosti Sjećala se rotirki. Gomile rotirki. No to je bilo gotovo sve. Rebecca je imala razlomljena sjećanja na samu akciju spašavanja. Uvodni dio kad su vatrogasci prevrnuli auto i odrezali krov da ih izvuku gotovo je potpuno propustila. Sjećala se fragmenata vožnje u kolima hitne, vjerojatno u bolnicu Sankt Göran. Maske s kisikom preko nosa i usta te gipsanog ovratnika. Boli u glavi, prsima i licu. Ljudi u bijelim i zelenim kutama. Trčećih koraka i naredbi. Na trenutke joj se činilo da među svim tim strancima čuje poznate glasove, no nije bila sigurna. Naprezala se da čuje što govore, no koliko god se pokušavala fokusirati, riječi su joj zvučale kao veliko monotono mumljanje. Cijeli svijet bio je u nekakvoj magli sve dok je nisu dovezli u prostoriju u bolnici u kojoj ju je liječnik počeo pregledavati. "Sreća", bila je to prva riječ koju je zaista razabrala. "Imali ste sreće, Rebecca." Nije shvatila što je mislio time. Kakva sreća? Netko im je razbio vjetrobransko staklo, zahvaljujući samo Kruseovoj brzoj reakciji nisu se zabili u ministrov auto i nije sve otišlo k vragu. Nakon toga zabili su se u ogradu i auto je bio toliko skršen da su morali odići krov da ih izvuku. Sto je točno idiot mislio pod tim da je imala sreće? "Blagi potres mozga, nekoliko posjekotina na tjemenu i licu koje će zahtijevati šavove te nekoliko natučenih rebara. No to je sve. S obzirom što se sve moglo dogoditi, imali ste sreće", sumira je i time odgovorio na njezino pitanje. "A moj kolega?" uspije ona nekako prozboriti, iako su joj usta bila puna pamučne vate. "Kako je Kruse prošao?" "On nažalost nije bio iste sreće. Ponekad nije dobro biti tako visok i težak, takvi najgore prođu u automobilskim nesrećama." Liječnik namjesti naočale i uputi joj mudar pogled. Osjećala se kao da će joj glava prsnuti i na trenutak je poželjela izvaditi pištolj iz pojasa i upitati ga opet, ovaj put mnogo manje uljudno. No pregrizla je jezik i mirno čekala odgovor. Pregledavao je karton. "Glavne ozljede su mu slomljena ruka i rebra, za sada smo samo to ustvrdili. Kolega vam je i dalje na intenzivnoj. Čini se da je težina auta bila veća na njegovoj strani." Podigao je pogled i nasmijao joj se. "Kao što sam rekao, vi ste imali..." "Sreće", reče ona odrješito i još jednom poželi izvući pištolji i ispucati metak u njega.

NANA -64- Rotirka, lisice i stražnje sjedalo policijskog civilnog auta. Vjerojatno su baš bili u blizini. Odjednom se sjetio da je dosta murjaka često pilo kavu u obližnjem kafiću. Tipično njegov peh! Obojica policajaca u civilu bili su veliki momci, obrijanih glava i širokih vratova. Jedan je sjedio pokraj njega, drugi za volanom, "Tako dakle, bacaš kamenje po policijskim vozilima", kaže gorila broj jedan čim su krenuli. HP nije odgovorio, od sada nadalje drži gubicu zatvorenu. Glava ga je boljela i povraćalo mu se. Bol u rukama bivala je samo gora time što su mu bile na leđima. Murjaci su se smješkali i razmjenjivali poglede preko retrovizora. Skrenuli su s ceste i krenuli prema Kungsholmu. Idu u policijsku postaju Kronoberg. Sranje! Sve je potpuno otišlo kvragu. Bio je nemaran i nije pobjegao na vrijeme. Nije vidio prokletnika koji se zabio u njega. Koliko blesav moraš biti za takvo što? Progutao je slinu nekoliko puta da nadvlada mučninu. Sada treba stisnuti zube i što prije naći odvjetnika. Znao je kako to već ide. Nema smisla razgovarati s tim orcima u autu, ionako nemaju pojma ni o čemu. "Jesi izgubio moć govora?" reče gorila broj jedan tako ljutito da se HP osjećao još gore. No nastavio je sa svojom strategijom i držao jezik za zubima. "Nema problema, dečko", naceri se murjak i uputi još jedan pogled kolegi na prednjem sjedalu. Odjednom je osjetio udarac, vjerojatno je to bila ljevica i nije imao nikakve šanse obraniti se. Samo ga je opalio u čeljust i glava mu se odbila o prozor. "Koji ku...!" je bilo sve što je uspio izreći prije no što mu je doletjela još jedna šaka u glavu. Ovaj put desnica posred lica, osjetio je kako mu je smrvila nos. "Nije moguće, pa ovo se samo u filmovima događa!" pomisli zaprepašteno prije no što mu se od trećeg udarca potpuno zacrnjelo pred očima. Kad je došao k sebi, već su bili u garaži i upravo su ga izvlačili iz auta. Vidio je metalna vrata, dizalo i nekoliko plavih košulja koje su projurile pokraj njih, a zatim dugi osvijetljeni hodnik s bež tapetama. Vrata, glasovi i mnogo trčanja naokolo te naposljetku malena soba za ispitivanje. Skinuli su mu lisice i istresli na stol sve što su našli kod njega pri pretraživanju. Ključeve kuće, osobnu iskaznicu, nekoliko zgužvanih dvadesetica i naravno mobitel. Curila mu je krv iz nosa i jedan od gorila pružio mu je papirnatu maramicu prije nego

NANA -65- je sjeo u stolac nasuprot njemu. HP se nekako uspio sabrati i povratiti izgubljeno samopouzdanje. "Želim odvjetnika", reče, no zbog natečenog nosa to posljednje je zvučalo više kao "objetnika". Gorila se samo nasmijao. "Zar me ne čujete dobro, želim odvjetnika", ponovi HP, ovaj put manje nazalno, trljajući crvene tragove oko zapešća. Gorila naglo ustane i HP se nehotice trzne. Murjak je primijetio njegov strah i nasmijao se. Podignuo mu je debeli, dlakavi prst do lica. "Sada zašuti, prijatelju", reče usporeno, i nije bilo nikakve sumnje da je riječ o prijetnji. HP odluči poslušati savjet i odustane od prvotnog plana. Ionako će se uskoro pojaviti voditelj ispitivanja i onda će ovo trabunjanje završiti. Nakon nekoliko minuta otvorila su se vrata i ušao je još jedan čovjek, također u civilu. Ovaj je bio niži, nosio je naočale i bio primjetno mršaviji od dvojice gorila, no bilo je očito tko je tu glavni. Pogledao je HP-ovo natečeno lice pa uputio majmunu nezadovoljan pogled. "Možeš ići, Wiklander, zar ne trebate ti i Molnar napisati neki izvještaj?" Gorila je nešto promrmljao no odmah je ustao te na odlasku ljutito pogledao HP-a. HP mu zadovoljno kimne glavom. Ovo je već bio čovjek po njegovom ukusu. Čovjek s naočalama ispruži ruku: "Bolin, specijalna jedinica", reče kratko pri pozdravu. "Ti si Henrik Pettersson, poznat kao HP, zar ne?" HP potvrdno kimne. "Sada ću upaliti diktafon i ponovit ćemo predstavljanje, no ovaj put želim da odgovoriš na pitanje glasom, je li jasno?" HP slegne ramenima. Onda će red samo jednu rečenicu. Bolin uključi diktafon ispred sebe na stolu. "Ispitivanje Henrika HP Petterssona, osumnjičenog za pokušaj ubojstva i teškog nasilja prema službenicima policije na križanju Drottningholmsvägen-Essingeleden. Voditelj ispitivanja je inspektor Bolin, a ispitivanje počinje u 23:12. Dakle, Henriče, možeš li reći osjećaš li se krivim za ovu optužbu?" HP uzdahne. Kad su oni majmuni otišli, ponovo se uspostavio red i opet se osjećao sigurno. Glava mu se razbistrila i grozna bol u ruci polako je postajala podnošljiva. "Nevin sam i zahtijevam prisutnost odvjetnika", reče on što je moguće jasnije, nagnuvši se naprijed prema diktafonu kako nijedna riječ ne bi prošla nezamijećeno.

NANA -66- "Želim odvjetnika, inače ću prijaviti da me ona gorila pretukla u autu. Kako se zove, Wiklander?" Demonstrativno se uhvati za nos, u kojem je i dalje u jednoj od nosnica bila papirnata maramica. Bolin ničim nije pokazao da je doživio HP-ov zahtjev. "Dakle, želim odvjetnika", ponovi HP još jednom jer činilo se da prva dva puta nije upalilo. Jesu li svi murjaci tako spori? Bolin je i dalje samo zurio u njega nasuprot stolu. Zatim se policajac blago nasmijao, a nešto u tom reptilskom osmijehu, prestrašilo je HP-a mnogo više od one dvojice trolova u autu. Odmah se sjetio dokumentarca o zmijama otrovnicama koji je jednom gledao na Discoveryju. Kako ponekad nakon što ugrizu svoje žrtve, hladnokrvno čekaju dok ne izgube i zadnju snagu pokušavajući pobjeći i ne padnu u nesvijest. Zadrhtao je. Bolin se polako nagne prema naprijed i isključi diktafon. "Slušaj me sada dobro, Pettersson", reče on dubokim glasom. "Očito ne shvaćaš u koliko gadnoj situaciji se nalaziš, pa ću ti sada to objasniti. Odvezao si se na mopedu do Lindhagensplana, zaustavio na mostu iznad Drottningholmsvägena i iz vrećice za teretanu, s tvojim imenom, bacio kamen koji je zatim probio vjetrobransko staklo policijskog automobila dolje na cesti. Oboje policajaca leže u bolnici Sankt Göran, a jedan je u jako lošem stanju, tako da će te se uz malo sreće optužiti za ubojstvo policajca do kraja ove večeri", završi uz još jedan neugodan osmijeh. HP je problijedio, no i dalje je šutio. Pa da, znao je da je razbio policijsko vozilo, shvatio je to po rotirci i prije no što je bacio kamen, zar misle da je glup ili što? Nije razmišljao o posljedicama, so what? Ako si policajac, moraš biti spreman na život pun rizika, to je pročitao u novinama. Nije njegova krivnja što su se tako jako zabili. Zar nije bilo dozvoljeno samo sedamdeset u tom traku? Volvo je vozio sigurno preko sto na sat, tako da su murjaci sami krivi što je onako završilo. Pogledao je mobitel na stolu ispred sebe. Ekran je bio okrenut prema gore, no znao je što je na poleđini. Broj sto dvadeset i osam, jedan od izabranih, to je bio, i pravilo broj jedan vrijedilo je neovisno u kojoj se situaciji možda zatekneš. No što je ono rekao o vrećici iz teretane, to mu je gotovo promaknulo. Da je njegovo ime pisalo na njoj? Bolin kao da mu je pročitao misli jer je odjednom izvukao odnekud prugastu vrećicu i položio je na stol. Nekoliko sekundi HP je samo zurio u nju, a nakon toga ga je obuzela znatiželja. Otvorio je vrećicu. Osim malo šljunka, u njoj nije bilo ništa. No odjednom se sav naježi. U unutrašnjosti vrećice nalazio se papirić na koji je posve

NANA -67- zaboravio. Komadić tkanine koji mu je nabavila majka u onom kratkom periodu njegovog života kad mu je zaista bila majka, a ne samo bolesnica i pijanica Maj-Britt. Zašivena vrpca koje se naručivalo preko neke firme i koju su sve brižne majke šivale na stvari svoje djece kako im se ne bi izgubile. Sve majke osim njegove, jer njegovu majku sve je češće zamjenjivala Maj-Britt koja mu nije pomogla niti oko te vrećice, već je sam morao zašiti tkaninu. Pripada Henriku Petterssonu 08-6636615, pisalo je tamo plavim slovima. HP se sledio od straha. Posljednji put kad je vidio ovu vrećicu visjela mu je u ormaru, u to je bio sasvim siguran. "Drugim riječima, nisi baš najpametniji atentator kojeg sam susreo", zaključi Bolin i prekine mu tijek misli. "Osim toga imamo i kamen na kojem su najmanje dva savršena otiska prstiju, za koje sam siguran da će odgovarati tvojima." Nagnuo se naprijed prema mrtvački blijedom HP-u. "Po svemu sudeći, dugo ćeš se ovdje zadržati, Henriče moj. Što imaš za reći na sve ovo?" završi on i iznova uključi diktafon. HP-u se u glavi vrtjela samo jedna misao. Tko mu je, pobogu, bio u stanu? Zašto mu je netko zdipio vrećicu i objesio je preko mosta? Auto koji se zabio u njega došao je niotkud, kao da je stajao malo dalje u zasjedi i čekao. Udario ga samo toliko da bude dovoljno da ga murjaci stignu pokupiti. No tko mu je htio tako gadno podmetnuti? Naravno da je imao neprijatelje, no nijednog tolikih razmjera. Tko je to onda mogao biti? Pedeset osmica? Što ako je gospodin pet-osam isto Šveđanin i nekako uspio otkriti tko ga je zbacio s vrha rang-liste? I pokušao mu sabotirati cijeli zadatak? Ne, to mu ipak zvuči nemoguće... Glava mu je pucala od sudara, udaraca šakom i svog sranja koje se dogodilo. Nikako nije mogao dokučiti o čemu se radi, barem ne još. Opet je pogledao mobitel te odlučio i dalje poštovati prvo pravilo, držati jezik za zubima. "Nemam komentara, i kao što sam već naglasio, želim odvjetnika", ponovi, no ovaj put ni sam sebi nije zvučao uvjerljivo. Bolin uzdahne i opet isključi diktafon. "Kako hoćeš, Pettersson, to je tvoje pravo. Tu su ti telefon i imenik. Vraćam se za deset minuta." Pokazao mu je na stolić s telefonom u kutu sobe i ustao s namjerom da ode.

NANA -68- "Imaš vrašku sreću što se kolegica Normen izvukla s lakšim ozljedama", reče mu s vrata. "Jedino što mi murjaci mrzimo više od ubojica policajaca, ubojice su policajki." Odjednom je protrnuo od glave do pete i osjećao kao da će mu lubanja prsnuti. "Č-čekajte!" vikne Bolinu koji je već umalo zatvorio vrata. "Kako ste rekli da se zove policajka k-koja je ozlijeđena?" "Normen", procijedi Bolin kroz zube. "Rebecca Normen." Jebemu, jebemu, jebemu!!! vikao je glas u HP-ovoj glavi. Dobila je dvanaest šavova. Četiri na jednoj rani, pet na drugoj i nekoliko po licu. Rebecca se pogleda u malom zrcalu iznad umivaonika u sobi za pretrage. Imala je dva bijela zavoja na tjemenu. Poneki flaster, blagu modricu na obrazu i krvave oči od dima i praha nastalih nakon sudara. U kombinaciji s općenito lošim stanjem, glavoboljom i stalnom boli u prsima, to je bio kompletan popis njezinih ozljeda. Kruse je prošao mnogo gore. I dalje je bio na intenzivnoj. Vahtola, koja ga je maloprije posjetila, rekla joj je da će mu suprugu dovesti sutra tijekom dana. A sve to dogodilo se zbog nje. Ona je sjedila na suvozačkom mjestu i trebala je pritisnuti alarm. Trebala je slušati svoje instinkte, odmah zaustaviti cijelu povorku i narediti im da promijene smjer. No ona je oklijevala. Dopustila je da se tih nekoliko životno bitnih sekundi brine o tome što će se dogoditi ako pogriješi, umjesto da se usredotoči na ono što bi trebala napraviti. Kruse je svakako umanjio katastrofu svojom brzom reakcijom, no sada plaća zbog njezine pogreške. Rebecca mahinalno pokupi svoje stvari, plavi zaštitni prsluk koji joj je vjerojatno spasio rebra, pendrek i radio koje su skinuli s nje prije no što su je položili na nosila. Ispred bolnice čekalo ju je patrolno vozilo koje će je prevesti kući. Ispitivanje će pričekati do sutra, tako je odlučio Runeberg. To joj je itekako odgovaralo. Htjela je doći doma, popiti nekoliko tableta za spavanje koje je dobila u bolnici i odspavati barem cijeli dan. Baš dok je još jednom pogledavala po sobi da vidi je li sve pokupila, zazvonio joj je motel. Skriveni broj, primijeti i namršti se. "Rebecca pri telefonu", odgovori, jednom rukom držeći kvaku. "Becca?" začuje glas s druge strane, "Becca, ja sam..." "Ne mogu sada razgovarati", reče ona nepotrebno kratko. "Mogu li te nazvati sutra?"

NANA -69- pokuša nastaviti ponešto prisnijim tonom. "Da, naravno, samo sam htio provjeriti jesi li... dobro?" "Kako to?" odgovori ona i odjednom shvati po njegovom tonu da nešto nije u redu. "Eehh...", neko vrijeme samo je šutio, no nije htjela prekidati, "ne znam kako bih ti rekao ovo..." "Ali?" reče ona, dok su joj sumnje sve više rasle. "To što se dogodilo... na Trgu Lindhagen... Dakle... nije tako trebalo biti, ovaaaj.... to nisi trebala biti ti. Nisam znao da ćeš to biti ti Becca!" Riječi je jedva izgovarao i primijetila je kako mu se pri kraju glas sasvim povisio. Odjednom je osjetila slabost, kao da je noge uopće više ne slušaju. Polako se povukla natrag u sobu i pala na krevet s kojeg je maloprije ustala. "Molim te, kreni ispočetka", reče što je moguće pribranije dok je pokušavala probaviti ono što je upravo čula. "Nije bilo zaozbiljno, više poput igre. Igre koja se otela kontroli!" "Igra, kažeš." Zvučala je umorno, no unatoč tome nije mogao ne primijetiti bijes u njezinom glasu. "Daaa..." odgovori on i shvati koliko je jadno to zvučalo. "Dakle, ti si se malo igrao i sad zbog toga moj kolega leži na intenzivnoj, je li to ukratko tvoja priča?" Sad je zvučala još bjesnije, kao da se oporavila od prvotnog šoka. "Nije bilo namjerno, kažem ti. Nitko nije trebao biti ozlijeđen... To je samo trebala biti malo posebnija šala." Glas mu je bio molećiv, gotovo se rasplakao. "Šala? Zezaš me? Jesi ti stvarno glup? Pobogu, napunio si trideset, a i dalje ti je život samo igra, radiš samo probleme i dopuštaš da drugi ispaštaju zbog toga! No ovaj put je zaista sve otišlo kvragu, zar ne?!" Nije odgovorio. U tim rijetkim prigodama kad se dere na njega, najbolje mu je da šuti, toliko je znao. "Dobro, sad znaš da sam se izvukla. Gdje si ti sad?" Pitanje je zaista bilo nepotrebno. Znala je odgovor. Zašto bi je inače zvao? Sva ta briga za nju samo je čista gluma. Zvao je službu za spašavanje u pomoć, a ona bi najradije samo zadavila tog ncsposobnjakovića. "U Kronobergu", promrmlja on.

NANA -70- Slobodnom rukom uhvatila se za glavu. "Dobro", uzdahne nakon što je nekoliko sekundi dolazila k sebi, "Ovako ćemo sada!" Bolin se vratio za točno deset minuta. "Onda, stiže li neki odvjetnik?" HP odmahne glavom. "Razmislio sam malo, ne treba mi nikakav lažljivi odvjetnik", promuca, pogleda uprta u stol. "Uredu", klimne Bolin i uključi diktafon. "Ispitivanje se nastavlja u 23:43 nakon što je Pettersson odbio pomoć odvjetnika. Je li tako, Pettersson?" HP promrmlja potvrdno, no Bolin ga natjera da se jasno izrazi. "Da, tako je." "Onda, Pettersson, što kažeš na to da krenemo od početka?" HP duboko udahne i pogleda mobitel. "Sve im ispričaj", rekla mu je sestra, a ona je uvijek bila u pravu. Uvijek ju je slušao, barem kad je riječ o važnim stvarima, i ona ga je uvijek štitila. Čuvala mu leđa... Kvragu i s pravilima. Krv je ipak gušća od vode. "Sve je počelo tako što sam pronašao mobitel u vlaku..." "Zatvorski čuvar pri telefonu." "Bok, ovdje inspektorica Rebecca Normen. Ja i kolega Kruse smo večeras imali sudar kod Drottningholmsvägena", reče, nastojeći biti što pribranija. "O, inspektorice Normen, drago mi je čuti te. Svi smo bili jako zabrinuti. Jesi li dobro?" Rebecca se nasmije. Isprva nije prepoznala glas preko telefona, no sad nije bilo sumnje tko je. I ona je prije bila čuvarica u noćnoj smjeni u Kronobergu, ovo je barem bila pozitivna stvar. "Bok, Mulle, hvala na pitanju. Imam nekoliko modrica i gadnu glavobolju, no to je sve. Nažalost kolega Kruse nije bio te sreće." "Da, čuo sam, tri vozila su nam bila tamo kad su vas vatrogasci izvlačili i dečki su vidjeli da je Kruse bio u lošem stanju", odgovori on ozbiljnijim tonom. "Držimo mu fige da se što prije oporavi. Treba li ti nešto ili samo zoveš da čuješ staroga kolegu?" "Ne, nažalost, trebam pomoć oko nečega, Mulle, tema je jako osjetljiva." "Samo reci!" odgovori on ohrabrujuće, a ona duboko udahne prije no što nastavi. "Dečko kojeg ste uhvatili večeras, Henrik Pettersson... On mi je mlađi brat."

NANA -71- Napravio je sve što mu je rekla. Ispričao je cijelu priču. Dobro, gotovo cijelu. Iz očitih razloga odlučio je ne spomenuti incident s granatom M84 kod Kungstradgärdena, no osim toga ispričao je sve, čak i ono za vrata u ulici Birka. Osjećaj je bio jako dobar. Bolin je uglavnom samo kimao glavom, tu i tamo bi ga nešto upitao, no uglavnom je šutio. Kad su završili, već je bilo prošlo jedan ujutro. Bolin je zabilježio vrijeme na diktafonu i potom ga isključio. "Odlična priča, Pettersson", reče mu on na odlasku. "Provjerit ćemo neke stvari, a onda ćemo opet sutra pričati. Netko će sada doći po tebe i odvesti te u ćeliju." HP samo klimne. Jednu noć može provesti u pritvoru bez problema. Been there, done that... No sada je već prošlo petnaest minuta otkad je Bolin otišao, i počeo je biti nestrpljiv. Gdje je taj stražar? Bio je umoran, glava ga je boljela, a i usta su mu bila suha. Još dvije minute i provirit će u hodnik te viknuti da ga čuju. Gotovo u prolazu primijetio je da mu je mobitel i dalje na stolu, među ostalim stvarima. Lampica je bljeskala crveno. "Sad si me malo zbunila, Normen, kažeš da smo uhitili tvog brata?" "Nažalost da, Mulle. Henke je dobar dečko, no jako je nezreo i kao da privlači nevolje na sebe, ako znaš što mislim?" Odgovorio joj je podsmjehujući se. "Crna ovca u obitelji dakle?" "Upravo tako", slaže ona. "Znaš li za koji je zločin uhićen, imamo nekoliko nezrelih magneta za nevolje ovdje večeras?" Namrštila se. Mulle jest bio blizu mirovine, no sjećanje mu je bilo itekako dobro. "Zove se Henrik Pettersson i uhićen je zbog bacanja kamena na mene i kolegu." Nekoliko trenutaka vladala je tišina. "Žao mi je, Normen, no nitko nije uhićen zbog napada na vas. Svako slobodno vozilo je vani i traži tog vraga, potraga se i dalje odvija preko kanala šesnaest tako da sam siguran u to, čuo sam na vlastite uši. Nemamo nikakvog Petterssona tu, tako da se bojim da se brat malo poigravao s tobom." Isprva je ostala zabezeknuta, a onda je osjetila kako bijes ključa u njoj.

NANA -72- Koji vrag Henke izvodi?! Lampica je i dalje ljutito bljeskala prema njemu, i iz nekog razloga, možda čistog automatizma, skupio je mobitel zajedno s ostalim stvarima i krenuo prema vratima. Nisu bila zaključana. Otvorio ih je i na svoje čuđenje izašao u mračan hodnik. "Halo!" viknuo je drhtećim glasom. "Ima li koga?" Nije bilo odgovora. Odjednom ga obuzme strah. Mnogo veći no kad su ga gorile tukle u autu, ili kad mu se prije nekoliko sati Bolin onako zlokobno nasmiješio. Jer ovo je već fucking Twilight zone! Hodnik je bio posve pust, nije se čuo nikakav zvuka i jedino što je mogao vidjeti bio je red zatvorenih vrata sličnih onima koje je upravo otvorio. U samom dnu hodnika nepravilno je svijetlio zeleno-bijeli znak za izlaz. To ga je podsjetilo na mobitel. Uzeo ga je i pogledao ekran. Iako je već na neki način znao što će pisati u poruci, svejedno se prestravio kad ju je pročitao. Igraču 128, prekršio si Pravilo broj jedan te si isključen iz Igre! Tvoji bodovi i ostatak novca na računu time su poništeni. Molimo te da mobitel ostaviš u prostoriji i ubuduće se suzdržiš od pričanja o Igri. Nastaviš li kršiti Pravilo broj jedan, imat ćeš ozbiljne posljedice! Voditelj Igre Uz zvučni klik, svjetlo u sobi iza njega, ugasilo se. Kući, pomisli ona. Samo je htjela kući. Skinuti odjeću, baciti se pod brzi tuš i isprati sav znoj i krv. Popiti gomilu tableta i zatim spavati divnim, čvrstim snom. No to neće biti tako lako. Naravno, Henkeovom krivnjom. Pokušala ga je dobiti na kućni broj, no javila se sekretarica. Isto je bilo i s posljednja dva broja mobitela koja joj je dao. Njezinom idiotu od brata nije bilo ni traga, što ju je razbjesnilo. Što je on ono točno rekao ? Pokušala se sjetiti, no bilo je gotovo nemoguće. U svakom slučaju, priznao je da je on bacio kamen. No kako je znao da je ona bila u autu? Je li to nekakva vrsta zakašnjele osvete?

NANA -73- Ne, to je stvarno glupo pomisliti, shvatila je to čim je dovršila misao. Koliko god da im odnos bio loš, nikad joj ne bi svjesno naudio. O čemu je onda bila riječ? Zašto im je bacio kamen na auto, ili barem zašto je tvrdio da je to napravio? "U Kronobergu sam", rekao je, no to nije bila istina. Za svaki slučaj nazvala je i postaje u Södermalmu i Västerortu, no ni oni nikad nisu čuli za nekog Henrika HP Petterssona. Je li joj lagao? Moguće je da jest, učinio je to i mnogo puta prije. No bilo je nešto u njegovom glasu, nešto... shvatila je da je glupo koristiti tu riječ kad se radi o Henkeu, no svejedno. Nešto... iskreno. Kao da je stvarno vjerovao da je uhićen. Znala je da neće dobiti nikakve odgovore dok god ne stupi u kontakt s bratom. Pitanje je samo gdje je on? Počeo je trčati. Prvo iz čiste panike. Kroz mračni hodnik, prema vratima — užasavajući se ideje da će biti zaključana. Osjetio je olakšanje kad je shvatio da su otvorena i vode na stubište. Kameno stubište koje vodi dolje u mrak, uz još nekoliko mračnih hodnika sa strane na putu. Koraci su mu odzvanjali o betonske zidove. Napokon ugleda izlaz. Vlažni večernji zrak udarao mu je u lice dok je trčao preko ulice, što dalje moguće od onog hodnika. Brzi pogled preko ramena, zatim još jedan da bude siguran. Odjednom osjeti mekanu travu pod nogama i trebalo mu je nekoliko sekundi dok se nije uspio orijentirati. Velika, crna stabla izdizala su se u noćno nebo iznad njega, a pred njim se nalazila željezna ograda i nekoliko oronulih nadgrobnih spomenika. Park Kronoberg i židovsko groblje. Samo nekoliko ulica dalje od mjesta na kojem je mislio da se nalazi u početku. Noge kao da su radile mimo njegove kontrole. Trčao je uz brdo, kroz park i naposljetku je izašao na ulicu Polhem. Lijevi od tri bakrena tornja policijske postaje nalazio se točno pred njim. Na trenutak je razmišljao o tome da produži do ulaza, pokuca na vrata i prijavi se. No prije nego što je uspio donijeti odluku, noge su ga odvele prema ulici Fleming i centru grada. Glava mu je pucala, a stopala su mu lupala o asfalt. Dum-dum-dum. Taj monotoni zvuk malčice ga je umirio. Kaos u glavi polako se smirivao, a panika je počela otpuštati svoj željezni stisak oko njegovog srca. Dum-dum-dum.

NANA -74- Namještaljka! Dum-dum-dum. Sve ovo bila je prokleta namještaljka! Dum-dum-dum. Što je više razmišljao, sve jasnije mu je bilo kako su to izveli. I mislio je da je tri tisuće bodova malo previše samo za bacanje kamena na auto, pa makar bila riječ o murjačkom autu. I bio je u pravu! Kamen, auto, murjaci — sve je to bilo sporedno, kao vrsta predigre. Pravi zadatak odnosio se na njega. Neka vrsta procjene, moglo bi se reći. Ili testa... Samo mali broj ljudi kvalificiran je za ovaj nivo... Testirali su ga da vide zaslužuje li to. Može li se nositi sa samim vrhom. A rezultat, ladies and gentlemen? Zajebao je. Big time!

NANA -75- DEVET i Izgubio sam u Igri U redu Rebecca, sad smo već nekoliko puta prošli kroz sve detalje, no možeš li reći nešto o tome kako se osjećaš?" Jedva se suzdržala da ne zakoluta očima. "...kako se osjeća?!" Standardno psihološko blebetanje kakvo je čula već toliko puta prije i nikad nije vodilo ničem pozitivnom. Želi li stvarno čuti istinu? Da se osjeća usrano? A čak i kad bi posve puknula i ispričala cijelu priču, istresla sve svoje osjećaje, misli i dvojbe — bi li to ičemu pomoglo? Bi li promijenilo ono što se dogodilo? Ne bi, zato je bolje da nastavi s već isprobanom maskom. "Hvala, sasvim sam dobro, štoviše", reče uz jedva procijeđeni osmijeh. Pogleda na sat, prošlo je već gotovo dvadeset minuta ispitivanja i očito neće proći s manje od pola sata. Rebecca je sama inzistirala da se nađe s doktorom Anderbergom već u osam sati. Htjela je obaviti taj razgovor i nakon toga otići do ulice Trappgränd uhvatiti malog spavalicu prije no što otvori oči... Anderberg je mumljao i prebirao po papirima. "Jesi li imala priliku razgovarati s nekim drugim o ovome ? S prijateljima, obitelji, kolegama možda?" Gledao ju je kroz male naočale za čitanje. "Ne", odgovori ona prekratko, uvidi pogrešku i pokuša se ispraviti. "Ne, nisam još stigla ni s kim razgovarati, tek se sinoć dogodilo i htjela sam to prvo s vama raspraviti." Još mali osmijeh povrh nevine laži, i to bi trebalo upaliti. Dobro se izvukla!, pomisli Anderberg. Pametna djevojka, no ne dovoljno pametna da me zavara, barem ne samo dan nakon što je doživjela onako potresno iskustvo. Skršen automobil i kolega na intenzivnoj, na takvo što ne možeš samo otresti ramenima i odagnati sve misli. Našli su se već drugi put u nekoliko tjedana i njegova briga za Rebeccu Normen počela je rasti. Koliko je primijetio, opet se ponašala kao da je sve u savršenom redu, no ovaj put mu se nije činila toliko pribranom. Za razliku od prethodnog razgovora, sad mu je zvučala poput robota, kao da je uključila autopilot. To nije bio dobar znak. Ako je ne pridobije da mu povjeri malo svojih osjećaja, ovaj će je put gledati u drukčijem svjetlu, i bit će mu mnogo lakše

NANA -76- sročiti izvještaj. Vidio je i mnogo čvršće policajce kako se raspadaju u teškim situacijama, a nije htio i nju staviti na taj tužni popis. "No imaš nekog s kim bi mogla razgovarati ako ti zatreba? Ponekad može proći nekoliko dana nakon ovakvih događaja, a tek onda počnu navirati nekakvi osjećaji. Na mene, dakako, uvijek možeš računati, no važno je razgovarati i s drugima, prije svega obitelji i prijateljima", nastavi on. Samo je kimnula glavom. "Nemaš problema na tom području?" Opet ju je pogledao preko ruba naočala. Duboko je udahnula, naprežući se da zvuči što pribranije. "Ne, nemam." Anderberg kimne i provrti svoje papire. "Henrik Pettersson ti je naveden kao najbliži rođak, je li ti on izvanbračni partner?" Zamalo je iskočila sa stolca! Anderberg nije glup, to je očito. Prvo malo nevinog okolišanja i onda bum, točno u njezinu najbolniju točku. Očito uobičajeni pristup neče biti dovoljan, stoga je oprezno birala riječi... Još jedan duboki uzdah. Mimo, Normen! "Henrik mi je brat. Normen je majčino djevojačko prezime, uzela sam ga nakon...", nehotice se ugrize za usnu. ".. .nakon što je umrla", završi s osmijehom za koji se nadala da izaziva sućut. Psiholog kimne glavom. "Dakle, bliska si s bratom?" "Ne više", izleti joj. Kvragu, nedostatak sna i glavobolja učinili su svoje, a i nije da je Anderberg bio bilo tko. Danas joj je bilo neobično teško zadržati svoj oklop, prije svega zato što je u mislima već kucala na Henkeova vrata. Mora pokušati drukčijom strategijom. "Želiš li pričati malo o tome?" Anderberg je očito nanjušio plijen. Sada mora biti jako oprezna. Slegnula je ramenima da si kupi nekoliko sekundi vremena za razmišljanje. Sto da kaže, pobogu? Ne, dragi doktore, nemam ni najmanju potrebu pričati s tobom 0 svom bratu, sitnom kriminalcu koji sjebe sve što dotakne i kojem dugujem cijeli svoj život. "Bilo nam je jako teško kod kuće", reče umjesto toga, nadajući se da će uz pomoć malo

NANA -77- duboke, ali bezopasne ispovijesti zamesti tragove. Anderberg kimne odobravajući, vidno zainteresiran. "Dakle, počelo je s tatom. No ubrzo je povukao i mamu za sobom, moglo bi se tako reći. Pogotovo s obzirom da se razboljela nakon toga." Duboko je udahnula prije nego je nastavila: "Tata je bio jako poseban. Bio je mnogo stariji od mame kad su se vjenčali. Živio je u svom stanu i imao svoje navike. Sve je trebalo biti onako kako je on htio, do najmanjeg detalja, i bio je u stanju razbjesniti se oko najmanjih sitnica. Bilo je dovoljno da vidi ključeve na krivom mjestu, ili mrlju na zrcalu u kupaonici, i poludio bi. Kad je bio kod kuće, svi smo hodali po jajima da ga ne bismo uznemirili. Henke, moj brat, tri je godine mlađi nego ja... od mene", ispravi se. "Kad je bilo naporno, imali smo jedno drugo. Štitila sam ga i tješila, ili ga vodila van u šetnju dok se ne smiri. Bili smo jedno drugome uporište, možemo tako to nazvati." Nesvjesno se nasmijala. "Vukla sam ga okolo sa sobom kad god sam mogla, nisam htjela da ostaje nasamo s tatom. Nikad nisi znao što se može dogoditi, a on se često istresao baš na njemu, možda jer je bio najmanji i najslabiji. S tatom su šake lako padale, pogotovo nakon što bi popio koje piće. Iako je mama davala sve od sebe, nikad mu se nije usudila čvrsto suprotstaviti, stati na našu stranu kad bi izbila svađa. Znala je točno kakav je... Mene tata nikad nije ni taknuo. Na neki sam način bila zaštićena, muškarci njegove generacije nikad nisu tukli curice, i možda sam baš zbog toga štitila Henkea?" Slegnula je ramenima i primijetila kako Anderberg potvrdno kima glavom. Očito je zagrizao mamac. No shvatila je da nije imala baš ništa protiv toga da nastavi... "Henke je bio zaista strpljiv, uvijek je išao sa mnom, nikad nije zanovijetao, iako je uglavnom igrao ženske igre. Nekad bi čak bio lutka, a ja i druge curice bismo ga oblačile. Igrali bismo se mame, tate i djeteta... Svega što nam je nedostajalo kod kuće." Nasmijala se i oborila pogled. Psiholog ju je pustio na miru, ionako se doimao zadovoljnim. Vrlo ironično, sve ono što je do sada pokušavala zatomiti duboko u sebi, sada je poslužilo kao odlična kulisa. Nova linija obrane, nakon što je ona stara propala. Nije o ovome pričala sigurno nekih... da, trinaest godina, i čak je bio dobar osjećaj malo se olakšati. Brzi pogled na sat, prošlo je dvadeset i pet minuta. Samo neka zapakira ovo do kraja i sjedne u podzemnu prema jugu. Nek’ se vrati u

NANA -78- sedlo. "A sada, u odrasloj dobi niste više toliko u kontaktu?" Ton mu je bio prijateljski, više pun podrške nego ispitivački. Kimnula mu je potvrdno. "Da, nažalost izgubili smo kontakt nakon što sam se ja odselila. Tata je iznenadno umro godinu dana prije toga, Henke je imao šesnaest godina i činilo mi se bezopasnim ostaviti ga s mamom. A ona je tada bila već jako bolesna i prikovana za krevet. Upoznala sam dečka i uselili smo se zajedno. Prva ljubav, znate kako to ide." Nonšalantno slegne ramenima. "Do tada sam ja vodila cijelo kućanstvo i brinula se za mamu, pa sam mislila da je došao red na Henkea da preuzme odgovornost kad tate više nije bilo... Dečko i ja pronašli smo im stan kod Trga Maria. Bio je manji i bliže bolnici. Pomagala im je i kućna njegovateljica, da im bude lakše. Ja sam bila zaljubljena i žurilo mi se otići od kuće, prestati biti odgovorna za sve i svih. Stavila sam vezu s Dagom na prvo mjesto, a Henke se sigurno osjećao izdvojenim zbog toga. Kao da sam ga napustila. Navikao je da sam uvijek tu, nas dvoje protiv svijeta. A nije se baš dobro slagao s mojim dečkom tako da..." Tu se zaustavila. Sad već zalazi u minsko polje, bolje da se ne zaplete u gomilu nepotrebnih laži. "U svakom slučaju, ta je ljubav potrajala samo nekoliko godina, a mama je nakon toga umrla od raka. Henke je ostao živjeti u stanu, no naš odnos više nikada nije bio isti... Može se reći da radimo na tome..." sumirala je, vrlo pribranog izraza lica. Većina toga što je rekla zaista je i bilo istina. Tehnički gledano, nije lagala, samo je izostavljala pojedine dijelove. Pitanje je samo je li popio priču? Anderberg je kimao glavom pun suosjećanja, vidno zadovoljan povjerenjem koje mu je iskazala. "Dakle, čujete se povremeno, ti i Henrik?" "Dakako", odgovori ona i osmjehne se osjećajući olakšanje. "Zapravo se baš idem naći s njim nakon ovoga." ...a onda ću mu zavrnuti vratom! promrmlja sebi u bradu. Tko god da mu je zvonio na vratima, bio je uporan mali gad. Pokušao je prekriti uši jastukom i glumiti da nije kod kuće pa da prokletnik ode. No nije. Idiot je bio uporniji od Jehovinih svjedoka. On ili ona zvonio je u bolnim, gotovo mučiteljskim intervalima, i to je sada već trajalo barem deset minuta. HP je mjerio vrijeme. Prvo deset sekundi duge zvonjave, ddddddiiiiiiiiiiinnnnnnnngggggggg!

NANA -79- Onda deset sekundi pauze. Pa opet, ddddddiiiiiiiinnnnnnnngggggg! Izluđivalo ga je to. Naposljetku je ustao i otvorio vrata. Zajapureno je navukao prve hlače koje je dohvatio pod ruku sa stolice na putu do tamo, spreman očitati bukvicu tom vragu. U sljedećem trenutku, ne znavši kako se to točno dogodilo, ležao je leđima na podu. Potpuno je upecala Anderberga svojom novom taktikom obrane. Nekom tko se bavi svrdlanjem po mozgovima, nema ništa draže od nesretnog djetinjstva. Psihić je bio oduševljen naglim obratom u razgovoru. Pohvalio je njezinu iskrenost, nazvao je snažnom osobom i ocijenio da se može vratiti na posao već sljedeći tjedan. Nekoliko dana odmora savršeno joj je odgovaralo, imat će vremena pozabaviti se nekim stvarima... Trebalo joj je gotovo deset minuta da ga izvuče iz brloga. Bilo je dovoljno što je provirila kroz otvor za pisma i osluhnula zvukove iz stana da shvati da je kod kuće. Iako je spavaća soba bila na drugom kraju stana, udaljenost nije bila tolika da ne bi mogla čuti hrkanje. Poslužila se starim policijskim trikom sa zvonom: deset sekundi zvoniti, deset čekati, i zatim iznova. Nitko to nije mogao dugo ignorirati. Čula je kako dolazi prema vratima i pomaknula se u stranu da je ne vidi kroz špijunku. Kao što je i pretpostavila, ljutito je širom otvorio vrata, a kako ih je ona već držala za kvaku i povukla u istom trenutku kad je on zgrabio kvaku sa svoje strane, samo je izletio van na stubište. Zatim, dok je iznenađeno pokušavao vratiti ravnotežu, samo ga je lagano udarila u prsa i pao je na pod koliko je dug i širok. Uvukla ga je u stan i zalupila vrata za sobom. Osnovne policijske taktike, vježba 1A. "Što izvodiš, Becca?" zakuka nakon što je ustao s poda i shvatio tko je taj uljez. "Mogla bih te pitati istu stvar", reče ona kratko i pokaže prema kuhinji. "Imaš li kave kod kuće ili sav novac ulažeš u neke druge biljke?" Već je na ulazu osjetila slatkasti miris trave u stanu. Nije ništa odgovorio već je otišao u kuhinju i počeo rondati sa suđem. "Može li nescaffe?" promrmlja mašući nekom smeđom staklenkom. "I ne baš, ali dobro", odgovori ona i izvuče stari primjerak Metroa iz gomile s jednog od stolaca.

NANA -80- Stan je u potpunom neredu, zaključila je. Odjeća i stvari su mu posvuda. Stare novine, prepunjene pepeljare i neoprane čaše svuda naokolo. Zidovi i strop bili su žuti i puni vlage od dima cigareta, a prepunjeni sudoper odavao je da suđe nije oprano barem tjedan dana. Ovo je još gore nego što je bilo za posljednjih dana mamina života. Izgledalo je kao leglo narkomana, osim što je imao plazma TV i računalo u dnevnom boravku. Kako, pobogu, može živjeti ovako neuredno? "I taaako... Kako si, sestro?" upita je usporeno, no mnogo manje kiselo nego maloprije, dok im je posluživao instant kavu u dvjema različitim šalicama. "Ovisi što misliš pod time", odgovori ona kratko. "Pitaš me za život općenito ili za zdravlje?" "Oh... pa znaš", kimne prema njezinoj glavi u zavojima. "Nakon sudara." Uzdahnula je. "Dobro sam, hvala na pitanju. Malo me glava boli, imam nekoliko modrica i na bolovanju sam neko vrijeme, no u principu sam dobro." "A tvoj kolega?" Oči su joj se suzile, no nije mogla ne primijetiti brigu u njegovom tonu. Zvučao je zaista iskreno zabrinuto. "Bolje mu je, zvala sam bolnicu jutros i kažu da se oporavlja." "Lijepo!" I govor tijela i ton odavali su da je to zaista i mislio. Pitanje je samo zbog koga je osjetio to olakšanje ? Sigurno ne zbog Krusea. "Dobro, sad kad smo gotovi s uljudnim pitanjima, možeš li mi objasniti koji se vrag jučer dogodio? Zvala sam tri pritvora i praktički bila ismijana zbog tebe." Izbjegavao joj je pogled. "Ma ništa", promrmlja on. "Ništa?" ponovi ona što je oštrije mogla. "Pijana posla, popio sam nekoliko piva u Kvarnenu i napušio se malo s nekoliko prijatelja. Vidio sam sve na vijestima i čuo da je riječ o tebi. Kad su čuli da mi je sestra murjakinja, izazvali su me da te nazovem i kažem ti da sam ja bacio kamen, i to je to... Mislili su da se neću usuditi to napraviti, a i nisam trebao." "Sorry!" doda i pogleda je tupim pogledom. "Glupo i nezrelo, znam!" Okrivljenički je slegnuo ramenima. Nije ništa odgovorila, samo ga je promatrala neko vrijeme. Henke je uvijek bio vješt mali vrag u izokretanju istine, muljanju, mazanju očiju ili, jednostavno rečeno, čistom laganju. Najprije roditeljima kad su bili djeca, najviše tati

NANA -81- dakako: Ne, tata, nemam pojma gdje si stavio planer. Zatim učiteljima u školi, a s vremenom i ostatku svijeta, s jednom iznimkom. Njoj je počeo lagati tek nakon što je izašao iz zatvora, što i nije bilo tako neobično ako malo promisli. I radio je to toliko vješto da joj je najčešće trebalo i nekoliko dana da shvati da ju je nasamario. No ne danas. Danas je odmah nešto shvatila. Za početak, ovoj laži su nedostajali detalji i neke činjenice su bile prejednostavne za otkriti, kao npr. činjenica da policija nikad ne bi otkrila njezino ime medijima te stoga nikako nije mogao znati da je riječ o njoj ako je zaista samo vidio sudar na televiziji. A i nekako sumnja da se gomila hašišara okupila da gleda vijesti... Njegova napola razrađena priča samo ju je dodatno naljutila. Kao da ju je istodobno htio nasamariti i učiniti budalom. No onda je shvatila da detalji i nisu bili toliko bitni. Zamijetila je da nedostaje njegov uvjerljivi osmijeh i očaravajući pogled kojim bi je uvijek kupio. Bracin pogled, kako ga je zvala. Nije bio ni toliko samouvjeren kao inače, i to je jasno primijetila. Nije mu se na licu vidio samo jutarnji umor. Već je prije primijetila poveću modricu i flaster preko nosa, no nije toliko obraćala pažnju dok ga nije pobliže promotrila. Dobio je batine, govorio joj je policijski instinkt, no starija sestra u njoj nadala se da je samo pao niza stepenice, udario glavom o vrata ili nešto slično. Neovisno o razlogu, Henke je izgledao istrošeno, potreseno, kao da se zaista brine oko nečega, što je za njega u najmanju ruku neobično. Da ne zna bolje, rekla bi... da se boji nečeg? "Ne laži mi, Henke", reče smireno i pokuša mu uhvatiti pogled. "O čemu ti pričaš, pa ne lažem!" Počeo je mahati rukama u znak pobune, kao inače. No ovaj put nije bio nimalo uvjerljiv. I sam je osjetio kako je sve to zvučalo i izgledalo sumnjivo. No što da radi? Da joj kaže istinu? Već je jednom prekršio pravilo jedan, a dvaput u istom danu mu sigurno ne bi donijelo ništa dobro. Uostalom, koje su šanse da bi mu uopće povjerovala? Igrao sam jednu reality igru, testirali su me i nisam prošao. Zao mi je što si mi se našla na putu, my bad! Ma kako da ne! Koja nesreća da je baš nju morao ozlijediti! Od svih jebenih murjačkih auta koji prolaze gradom, on je baš sestrino morao razbiti. Koje su šanse za to uopće? Osim ako... Kvragu, kako je glup! Koji je kreten što nije to ranije shvatio! Nije to bila nikakva

NANA -82- nesreća! Skočio je sa stolca, zgrabio je za rame i pokušao odvući do vrata. "Moraš ići!" promrmljao je odlučno, dok je ona pružala otpor. "Pusti me, Henke, što izvodiš!?" "Molim te", zamolio ju je kad je shvatio da je prejaka i da nema šanse da je prisilno izbaci iz stana. "Molim te, Becca, moraš ići. Odmah!" Otrgnula mu se bez ikakvih poteškoća. Koji mu je vrag sada? Skrenuo je s uma. Koliko je on toga popušio, ili da nije možda prešao i na teže stvari? "Molim te, Becca, preklinjem te. Moraš ići. Nije mi baš najbolje, ali sredit će se to, obećavam ti. No ako ne odeš... ti tipovi će... Jednostavno moraš ići, odmah sada!" I sam je primijetio koliko ustrašeno zvuči, no nije mogao učiniti ništa oko toga. Zaista i jest bio prestravljen! Iskoristili su nju da bi ga testirali. Izmanipulirali su ga da ozlijedi vlastitu sestru, jedinu osobu do koje... da... do koje mu je stalo. I to samo iz zabave! Što je više razmišljao, sve očitije mu je bilo. Jučer mu je sve još bilo hazy, no sad kad se pribrao, shvaća točno o čemu se radi. Što je on bio. Figurica u Igri, ni manje ni više. Fucking pijun! Umišljao si je da je superstar, a zapravo je bio samo jedan od mnogih. Usrani pijun kojeg se može žrtvovati u korist Igre. I upravo su to i napravili. Snimka na kojoj plače pred onim lažnim policajcem Bolinom sigurno je već dostupna. Natjerali smo idiota da umalo ubije svoju sestru, i nakon toga prizna sve pred murjakom\ Koji hladnokrvni gadovi! I što će mu napraviti ako nastavi kršiti pravila? Ako se ni dalje, unatoč upozorenju, ne bude držao pravila broj jedan? "Molim te, Becca, molim te! Moraš ići, iz ovih stopa!" vikne. U redu, nema sumnje da je iskren, to joj je bilo jasno. Osim toga, bio je prestravljen, no zašto? S kojim se on to tipovima zakačio? Otvorila je usta da ga to priupita, no prekinuo ju je. * "Duguješ mi to, Becca", rekao je mnogo pribranije no dosad, ne mičući pogled s nje.

NANA -83- "Znaš zašto", dodao je i osjetio kako mu se srce stegnulo od muke što je upravo prešao tu granicu. Nekoliko sekundi poslije čuo je kako je zalupila vrata. Prvi put u mnogo godina bio je u stanju... Zacmizdriti! Tako se osjećala, kao da će zacmizdriti. Ona, koja nije zaplakala od maminog pogreba. Prokleti, jebeni Henke! Nakon svega što se dogodilo nije pustila ni jednu suzu, a sada je osjećala kao da je oči peku, pa je počela treptati da vrati kontrolu. Bogme neće sada cmizdriti, u to je sigurna! Nikad nisu pričali o onom što se dogodilo u četvrti Bagarmossen, uvijek su oboje izbjegavali tu temu, no sad joj je to odjednom i ni od kuda samo bacio u lice. Podsjetio je da joj dug nije zaboravljen te da ni trinaest godina nije dovoljno da to ostane iza njih. Kako je mogla biti toliko glupa i to uopće pomisliti? Imao je pravo, ona je bila kriva, no on je trpio posljedice. Dugovala mu je, i uvijek će biti tako. Jer ona jest ubojica i kurva. Iako je već bilo gotovo deset sati, HP se vratio u krevet i zabio glavu među jastuke. Bio je umoran, iscrpljen, iznemogao, no svejedno nije mogao zaspati. Misli su mu se rojile glavom, poput one velike sušilice dolje u praonici. Polagani okretaji koji samo svrdlaju po glavi, u krug, u krug, u krug. Igra, zadaci, lista, novac, zatim Lindhagensplan, murjaci, sestra, i onda sve to iznova. Igra. Namamili su ga, uvjerili da je postigao nešto bitno, samo da bi ga se poslije riješili. Bolin i gorile bili su samo plaćeni glumci koji su slijedili scenarij. Ili još gore: drugi Igrači koji su dobili zadatak slomiti ga! I to su itekako uspjeli... Kako su ga samo morali dobro zakrpati! Najgore od svega bilo je što, iako je shvatio da je kraljevski preveslan, iako je bio Igrin prisonbitch, nije mogao samo pustiti to na miru... Ima li šanse popraviti cijelu situaciju? Ispričati se, make amends i opet pokrenuti broj 128? Get back in the Game. Čak i kad su se svjetla u onom uredu ugasila i kad se umalo popisao u gaće, dio njega nije htio priznati da je gotovo. Vjerojatno zato i nije ostavio mobitel tamo.

NANA -84- Zašto ga je uzeo sa sobom? Bio je prisiljen ustati i otići provjeriti. Da, mali srebrni četverokut i dalje je bio na stoliću u hodniku gdje ga je i ostavio. Lampica je bila ugašena, mogao je samo čekati. Više nije postojao. Fredo Fucking Corleone. Kopao je po džepovima dok nije našao paketić Maribora. Sjeo je za stol i popušio tri cigarete zaredom, dok su mu se misli i dalje vrtjele u glavi poput sušilice. Što da radi? Probudio ga je zveket otvora za pisma. Koliko je sati? Sat na noćnom ormariću pokazivao je 15:36. Prespavao je gotovo cijeli dan. Sušilica je na kraju usporila dovoljno da se vrati u krpe i dobije još nekoliko potrebnih sati sna. Otvor za pisma i dalje je zveckao. Ili je dobio mnogo računa, ili su mu ubacili novi Ikein katalog koji nije lako prošao. Okrenuo se i pokrio glavu jastukom. Zveckanje se nastavilo još nekoliko sekundi, a onda je utihnulo. Htio je ustati, no nije se mogao sjetiti nijednog dobrog razloga za to. Glava i ruka i dalje su ga boljele od jučerašnjih događaja, nije imao love, a s obzirom da je Igra gotova, ne postoji nijedan razlog zašto bi uopće pokušao izmigoljiti iz kreveta. Koji divan život! Sve je to tako otužno... Odjednom osjeti neki smrad. Bio je slab, no nije bilo sumnje da je nešto gorjelo. Je li maknuo posudu i ugasio štednjak nakon što je grijao vodu za nescaffe? Ne bi mu bio prvi put da nije. U redu, mothafucker, tražio si razlog za ustajanje, evo ti ga sad! Protiv svoje volje izvukao se iz kreveta, počešao oštru bradu i još nekoliko strateških pozicija te se odvukao do kuhinje. Štednjak je bio prazan, nije bilo nikakve posude. Namrštio se. http://www.balkăndow^nload.org/- NANÂ

NANA -85- Smrad je bivao sve jači. Što je, pobogu, onda gorjelo? Nakon nekoliko sekundi sinapse u mozgu napokon su mu se povezale i izjurio je na hodnik. Čim je zašao iza ugla, odjednom ga je zapahnuo gusti dim. Otrcani plastični otirač na koji je pao prije nekoliko sati bio je zapaljen, a metar visoki plamenovi već su se penjali uz zidove i okvir vrata. Zapeklo mu je oči i instinktivno se povukao nekoliko koraka unatrag. Bježi! mozak mu je vikao. Gori k’o ludo, bježi odatle, lako ćeš nazvati jedan-jedan-dva, bježi idiote! No plamenovi koji su se iz parketa penjali sve više i više po zidovima kao da su ga paralizirali. Iako je bio svjestan opasnosti, prizor mu je bio lijep i gotovo očaravajući. Narančasti plamenovi, crni dim i pucketanje vatre koja mu je polako gutala imovinu, djelovali su mu gotovo oslobađajuće. Kao da je htio da se sve uništi... Odjednom netko počne lupati po vratima. "Požar!" čuo je kako netko viče sa stubišta. "Čuješ li me, pobogu, gori ti u stanu!" Čarolija se odjednom prekinula, a tijelo i mozak opet su mu se uskladili. "Bježi, zovi vatrogasce, učini nešto", djetinji glas odzvanjao mu je u glavi. Okej, bijeg će biti malo teže izvediv, nema kuda pobjeći, osim ako ne želi skočiti s trećeg kata na kamenu ulicu. Pass! Trčati među plamenovima isto nije bila dobra ideja, a i vrata su zaključana. Izgorio bi prije no što bi ih uspio i otvoriti. Pass! Zvati vatrogasce? Ni to nije bilo moguće jer nema telefon. Osim ako... Otrčao je u kuhinju, zgrabio mobitel i dotaknuo zaslon. Odmah se upalio. "Samo za hitne pozive", pisalo je na njemu. "Isn’t that the truth!" prosikće i pritisne gumb.

NANA -86- "Hitna služba, što se dogodilo?" "Požar u stanu, Maria Trappgrand 7, jedna osoba je zatočena u stanu", uspio je reći prije no što se veza odjednom prekinula. Htio je pokušati opet kad je vidio da je lampica počela bljeskati. Drhtećim prstom dotaknuo je ekran i uključio ga. Remember rule number one, HP! Voditelj Igre Zurio je u telefon nekoliko sekundi, kao da mu nije jasno što se upravo dogodilo. Zatim ga je odjednom bacio od sebe, zgrabio posudu za pranje suda, vratio se u hodnik i prolio vodu po vatri. "Gasi se, gasi se, gasi se", pjevao mu je živahni glas u glavi. Uz veliki prasak suđe koje se topilo tjedan dana, zajedno s prljavom vodom, razbilo se o pod. Vatra kao da je frknula na njega i ispljunula oblak bijelog dima, no HP to nije vidio. Već je bio natrag u kuhinji, puneći prazni lavor svježom vodom. Još ga je dvaput izlio na vatru i primijetio kako se plamen polako gasi. Pekle su ga oči, pluća su mu gorjela i sve je teže disao, no nije htio odustati. Kad je već po peti put izlio lavor, vrata su odjednom otpala uz veliki prasak i u sljedećem trenutku cijeli hodnik bio je prekriven pjenom i bijelim dimom koji su ga preplavili i prisilili da rukama zaštiti lice. Uz teški kašalj odvukao se do kuhinje, pokušao treptajima stvoriti dovoljno suza da mu se raščisti vid i otvorio prozor, a nakon toga srušio se na pod. Hvatao je dah kao na slamku. Zamračilo mu se pred očima. Dolje s ulice čuo je sirene i povike. "Lako ćeš nazvati jedan-jedan-dva", pjevušio mu je dječji glas u glavi prije no što se onesvijestio. "Imao si sreće, Henriče", reče mu liječnik nesvjesan da je upravo izrekao iste riječi kao njegov kolega iz bolnice Sankt Göran noć prije. "Nadisao si se dima i imaš manjih opeklina na lijevoj ruci, no to je u principu sve." Nijemo je kimnuo glavom ležeći na bolničkom krevetu. Mnogo je lakše disao, no tome je sigurno pridonijela maska za kisik. "Još ćemo ti jednom isprati oči, ušlo ti je mnogo pjene unutra, no nema opasnosti. Možda ćeš nekoliko dana imati blago zamagljen vid, ali to će proći." Nema smisla pokušavati govoriti s maskom na licu, a osim toga, što bi uopće rekao?

NANA -87- "U redu!" zaključi liječnik i ustane. "Ako nemaš pitanja, ja bih trebao nastaviti dalje. Čak i ako se osjećaš dobro, ostavi masku sve dok ti je sestra ne ukloni. Treba ti čistog kisika da izbaciš sav ugljikov-monoksid kojeg si se nadisao. Drži se, Henriče!" Kimne mu i po treći put, u znak potvrde i kao pozdrav. Ostao je sam. Sušilica se opet pokrenula, ovaj put s još jačim programom. No prije nego što je uspio obratiti pažnju na to, dvojica policajaca u uniformama pokucala su mu na vrata. Savršeno, baš ono što mu sada treba! Kraljevi carine, Kling i Klang, tu su da vam unište dan. Sranje! Zvali su se Paulsson i Wöhl, a nakon što su mu na njegov zahtjev pokazali značke, iako su bili u uniformama, htjeli su mu postaviti nekoliko pitanja. Ima li kakvih neprijatelja? Ne, pozorniče, nema ih. Pada li mu na pamet ikoji drugi razlog zašto bi mu netko ulio kerozin kroz otvor za pisma i zapalio mu hodnik? Da, itekako mu pada napamet, no to sigurno neće podijeliti s murjacima, a ni s bilo kime. Ne treba mu još podsjetnika na to, hvala jebeno lijepa! "Ne, pozorniče, nažalost ne znam", odgovori on pognute glave, s iskrenim izrazom lica. Nisu nasjeli na to, ali jebiga! Osim ovoga, ima li još neko što bi moglo biti važno za ishod istrage? Opet isti odgovor, po treći put: Ne, nemam pojma! Murjaci su razmijenili značajne poglede, zapisali nešto u bilješke i uz nekoliko mudrih riječi napokon odlučili otići. "Istragu će voditi policija u Södermalmu", dobro, pozdrav. Već je znao kakav će biti rezultat. Kurac će naći. "Bok, ja sam... Micke..." doda, za slučaj da mu ne prepozna glas. "Bok", odgovori kratko, no shvati da je presretna što ju je nazvao. "Kako si?" Zvučao je nesigurno, kao da ne zna što bi rekao. Inače je uglavnom ona njega zvala. "Sasvim dobro, samo malo umorno. Previše radim", izleti joj, i iznenadi samu sebe tom naglom otvorenošću. "Aha, da... Jesi li možda za to da se nađemo?" Šutjela je nekoliko sekundi. Glavobolja još uvijek nije popuštala, rebra su je i dalje boljela, a Henkeove riječi odzvanjale su joj u mislima.

NANA -88- Dakle, ne! "Dakako, mogu doći do tebe za pola sata", odgovori i po drugi put u razgovoru iznenadi samu sebe. "Mislio sam da možda izađemo... i samo malo porazgovaramo", nastavi on. Vrijeme je da se povučeš, reče joj mozak. Ševa da, razgovor ne! Za takvo što nemamo vremena, Normen! "Može!" odgovori ona, i četrdeset pet minuta poslije sjedili su u malom tajlandskom kafiću u Vasastanu. Na svoje čuđenje shvatila je da joj je bilo lijepo, zaista lijepo razgovarati malo s njim.

NANA -89- DESET I Rizik I, što da sad radi? Nema posla, nema love, u svađi je sa sestrom, stan mu je uništen, i možda najgore od svega — izbačen je iz Igre! Prijatelj mu je dao da prespava nekoliko dana kod njega na kauču, no u stanu su stalno visjeli i bučili napušeni luzeri, što ga je izluđivalo. Zar ti prokletnici nemaju kakva posla? Treba mu vremena da razmisli, prođe kroz sve opcije i isplanira sljedeće korake. Nije da ih ima baš mnogo na popisu... Kao i obično, pomogao mu je Mange. Ženskoj mu to, dakako, nije bilo drago, no njihova religija pozivala je na gostoljubivost i pomoć ljudima u nevolji pa nije imala izbora. Ipak, Betul nije propuštala ni jednu priliku da ga ljutito pogleda, dapače, bila je revna po tom pitanju. No HP nije mario za to dok je udobno ležao izvaljen na njihovom najboljem Ikeinom kauču. HP/Islam 1, Zla vještica 0. Barem ga nešto veseli. To, i činjenica da sad ima vremena za razmišljanje na pretek. Betul nije voljela računala, što je bila žešća ironija s obzirom na to čime joj se muž bavi. No s obzirom da je ona bila glava Al-Hassan obitelji, u stanu nije bilo Playstationa, računala, ni filmskih kanala koji bi mu mogli omesti koncentraciju, stoga je HP zaista mogao razmišljati na miru. Šljaka može pričekati, ima još love za preživjeti nekoliko dana, a u međuvremenu će sigurno nešto iskrsnuti. Stan će srediti za nekoliko tjedana. Pobojit će ga, postaviti novi parket i nova vrata, sve na trošak osiguranja. Koja sreća što mu je Becca plaćala najhitnije račune dok je bio u financijskim problemima. I kako da joj se sada iskupi? Na to pitanje nažalost nema odgovora. Becca je bila bijesna na njega, sa svakim pravom. Prešao je sve granice. No nije imao izbora. Nije smjela biti umiješana, barem ne više nego već jest. Nažalost, čini se da je prekasno za to. Sigurno su je nadgledali nekako. Otkrili da mu dolazi u posjet i pomislili da će se opet izbrbljati. Negdje je nekome zasvijetlio mobitel i taj Igrač, vjerojatno jebeni rookie, dobio je zadatak očitati lekciju brbljavcu na isti način kao što je on učinio na vratima u ulici Birka. Home delivery a la Voditelj Igre. Prema Bengenu, njegov poziv Hitnoj nije bio prvi. Netko ih je pozvao nekoliko minuta ranije, otprilike odmah nakon što su mu podmetnuli vatru, pa se čini da ga nisu htjeli ubiti. Barem ne ovaj put.

NANA -90- To ga vraća na izvorno pitanje. Što sada? Zar zaista očekuju da će samo zaboraviti sve, držati jezik za zubima i nikad više ni ne pomisliti na Igru? Bi li to mogao, čak i kad bi htio? Osim onoga s kamenom i sestrom, doživio je sudar, pretukli su ga, optužili za ubojstvo, gadno mu prijetili i naposljetku umalo i zapalili. Drugim riječima, ima svako pravo biti pissed. Najbolesnije u cijeloj priči jest što je unatoč svemu i dalje sanjao o tome da mu oproste i dopuste povratak u Igru. Vratiti se u sedlo i čuti poklike publike. Znao je da je to loše, dapače, poremećeno, no nije se mogao riješiti tih misli. Kad bi barem mogao kontaktirati nekog od njih, možda samog Voditelja Igre? Ispričati se i moliti za drugu šansu? Pitanje je samo kako to izvesti. Nažalost, ne postoji nikakav popis kontakata, a čisto sumnja da bi išta postigao i sa Žutim stranicama ili Googleom. * Mobitel je još uvijek bio kod njega, no nakon požara izvan funkcije. Baterija se sigurno već posve ispraznila. No sati na kauču ipak su urodili plodom i dali mu ideju. Svi novi mobiteli su poput malih računala. Imaju barem dvije vrste memorije, iz kojih se sigurno može iščeprkati kakva korisna informacija, ako znaš što radiš. Luckily, poznavao je pravu osobu za to. Izravno iz Tisuću i jedne noći; njegov nevoljki domaćin, najveći svjetski oženjeni papučar, the artist formerly known as... Mange! "Znam da bi se rado malo pozabavio ovime, Mangelito", reče mu nekoliko sati poslije i pruži mobitel preko pulta. "It’s all yours. Jedino što mi treba je informacija tko mi je slao poruke te kako mogu obrnuti scenarij i kontaktirati ih." Mange ga lijeno pogleda preko današnjeg Metroa bez ikakvog pomaka, no HP nije nasjedao na to. U krajičku njegova oka vidio je uzbuđenje. I baš kao u pokeru, sad je samo trebao čekati. Easy-peasy! "Pod jednim uvjetom", reče Mange nakon kratkoga glumljenja nezainteresiranosti. "Što god treba...!" Dok god ne moram kršiti pravilo jedan, pomisli HP. Mange se naceri. "Da me od sada nadalje zoveš Faruk!" "Deal!" uzdahne HP s olakšanjem, prije no što je shvatio na što je upravo pristao. No dobro, ako će tako usrećiti toga malog žderača smokava...

NANA -91- * Bila je to jako lijepa večera. Odlična hrana i divna atmosfera. Iako je bio tajlandski, nije bio kičast kao što uglavnom budu azijski restorani. Nisu puštali Love me Tender na tajlandskom, niti je bilo svjetiljki od krep-papira s odabranim budističkim mudrostima. Dapače, bilo je fantastično. Prvo su malo pričali, pa ih je zatim hrana ušutkala, a on se nimalo nije začudio kad je odbila vino, kao što nije nimalo posumnjao u objašnjenje da je imala prometnu kad joj je vidio ozljede. Na kraju su se kratko poljubili i otišli svatko svojoj kući. Shvatila je da im se to dogodilo prvi put. I što sad to znači? Ulaze li polako u pravu vezu? Ni slučajno, prekine odlučno tijek svojih misli. Jednostavno su otišli na lijepu večeru i razgovarali o svemu i svačemu, bez ikakvog dubljeg značenja. Pričao joj je o farmi svojih roditelja u Sörmlandu, kako se preselio u grad na studij umjesto da preuzme farmu i kako se od tada pokušava održati kako god zna i umije. "Glupa savjest", reče on uz pomalo zloban osmijeh. Nije mogao ispuniti očekivanja. I više je nego dobro shvatila što je htio reći. Pozorno ga je slušala i na trenutke bi i ona ispovjedila nešto svoje, no nije bila povjerljiva kao on. On je to shvatio i nije ju prisiljavao ni na što. Bio je zaista dobar dečko. Bolji nego je zaslužila. "Nazvat ću te sljedeći tjedan", rekao je, a ona se nije bunila. Zapravo je shvatila da se raduje ponovnom razgovoru s njim. "Kao jebeni članak iz Cosma", zafrkće. Tko zna kako je Henke? Ma briga me! * HP je bio zadivljen. Nakon malo čačkanja Mange, correction Faruk, uspio je na mobitelu pronaći otvor, koji on uopće nije ni primijetio do tada, i priključiti USB-kabel unutra. Zapravo je trebao i sam skužiti da postoji neki utor, no bio je toliko okupljen onim što se događalo na ekranu i uopće nije obraćao pažnju na osnovne stvari, poput na primjer gdje se ušteka punjač kad se isprazni baterija. Čim je Mange ukopčao kabel u jedno od računala u samom dnu dućana, počela je svijetliti ikonica punjenja, dakle radio je s bilo kojim USB priključkom. Malo vještog tipkanja i zatim gomila ukucanih znakova preko cijelog ekrana. HP se dobro razumio u računala, no ovo je definitivno bilo out of his league. Mange je

NANA -92- bio računalni wiz i možda mu stvarno uspije pronaći kakvu korisnu informaciju. "Potrajat će malo", promrmlja on, a HP se digne bez ikakve pobune i krene put grada obaviti nekoliko stvari. Sav velikodušan vratio se u dućan s pravom kavom u papirnatoj šalici za Mangea, da zamijeni onu gorku iz automata u dućanu. No kad se vratio, nešto je bilo drukčije. Mange kao da je stajao pokraj vrata i čekao ga. Zgrabio je HP-a za ruku i gotovo ga povukao u dućan tako snažno da se kava počela prolijevati iz šalice. "Što radiš, pomalo!" No Mange ga nije slušao. Zalupio je vratima, zaključao ih i okrenuo znak na Zatvoreno. Bez ijedne riječi odvukao je HP-a do računala. Snimke su se vrtjele preko tri ekrana. HP kako skida gume s Ferrarija. HP kako baca granatu u Kungsträdgårdenu. HP kako baca kamen preko mosta na Lindhagensplanu i zatim: auto s rotirkom koji se prevrnuo nekoliko puta dok naposljetku nije zastao, a dim počeo izlaziti iz motora... Želudac mu se zgrčio. "Koji kurac ti izvodiš!?" vikne Mange i uputi mu pogled pun optužbi. Sa much for rule number one, dakle... Treća izdaja u samo jednom danu, to je jebeno loše. Fucking prokleto megaloše! Što da radi? "Može li nas netko čuti?" HP upita uznemireno i pokaže na mobitel. "što? Ne, naravno da ne", odriješi mu Mange. "O čemu je ovdje riječ, HP?" Bacio je još jedan brzi pogled na mobitel i zatim za svaki slučaj odvukao Mangea do male prostorije iza pulta. Nervozno je grickao usnu dok je pokušavao sabrati misli. Cisto tehnički gledano, pravila je prekršio samo jednom. Sestri se nije izlajao o Igri, iako su oni mislili da jest, te ga zato potom i kaznili. Dobio je kaznu za nešto što nije skrivio, što znači da su mu dužni. Osim toga, trebao je Mangea, pardon, Faruka. Bez njega nema šanse stupiti u kontakt s Igrom. Moglo bi se reći da su svi imali nekakve koristi od njegovog kršenja pravila. Nije računao na to da bi Mange mogao pronaći snimke. Nadao se IP-adresi, možda nekom serverhostu, to mu je bilo dovoljno da krene dalje. No nažalost njegov je prijatelj bio najbolji od najboljih što se tiče tehnike. Kako da onda uputi Mangea u svoje planove ? "Ovako... Faruk", reče on i pokuša oprezno s novim

NANA -93- imenom. Bilo je jako bitno tako ga osloviti. "Kao što sam ti rekao, našao sam mobitel prije tjedan dana u vlaku za Märstu, no ono što ti nisam rekao jest da me pozvao da sudjelujem u jednoj igri. Vrlo posebnoj igri, zapravo..." Kasnije je shvatila da je već znala da će biti tamo. Neki nelagodni osjećaj prošao joj je cijelim tijelom čim je došla u garderobu, a kad je otvorila svoj ormarić, shvatila je i zašto. To si trebala biti ti! Bijeli policijski post-it s crvenom tintom, uredno postavljen u kutić police, baš kao i prethodni. I baš kao i s prethodnim, shvatila je da je papirić u pravu. To jest trebala biti ona. Na neki način bi i bilo pravednije da se njezino tijelo skršilo u autu, a ne Kruseovo. Oko za oko, moglo bi se reći. Jedino tako bi možda mogla krenuti dalje i ostaviti to iza sebe. Možda. No ovako više ne može. Prvo papirići kojih je bilo sve više i više, zatim Henke koji je sasvim pobenavio i naposljetku Micke koji je odjednom i bez ikakva upozorenja promijenio njihovu dogovorenu rutinu. Mora početi vladati situacijom, povratiti kontrolu nad svojim životom. Ne može se više samo predavati, mora nešto poduzeti. I mora započeti s Nillom. * HP se držao istine. Barem djelomično. Jedino što je izostavio bio je mali podatak da je njegova sestra bila u autu koji je razbio kod Lindhagena. No sve ostalo je manje-više bilo nothing but the truth... Uz možda još samo jednu iznimku. Mange nikad ne bi povjerovao da on želi nastaviti igrati. Ništa čudno, ni njemu samom nije bilo jasno kako uopće može pomisliti na takvo što. Osim toga, Mange više nije bio tip sklon rizicima. Osim pokojeg World of Warcraft sessiona, gdje je i dalje koristio svoj otrcani Paladinov lik, igrao je na sigurno. Žena i djeca, stan u predgrađu i sve što ide uz to. Zaboravio je uzbuđenje pri igranju, nalet adrenalina kroz tijelo i još važnije: nije imao pojma kako je to biti odabran, cijenjen i poštovan u cijelom svijetu! Zato će mu, što se njegove motivacije tiče, ispričati jednu malu bijelu laž... Rekao mu je da želi dokučiti tko stoji u pozadini Igre, možda kako bi anonimno dojavio nekom od tabloida. Da se malo osveti za sva sranja koja je pretrpio zbog njih. Mange je popio priču, a zašto i ne bi? Zaista je i mogla biti istinita. Adresu poslužitelja odmah je mogao otkriti, no dalje od toga nije išlo. HP se snuždio, ali Mange nije bio tip koji lako odustaje. Server se po svemu sudeći nalazio negdje u

NANA -94- Švedskoj, a ako jest, negdje u cyber-svemiru postoji netko tko ga je dizajnirao, instalirao i konfigurirao. Moguće je da je ta nepoznata osoba negdje u Mangeovoj mreži kontakata. Oprezno će povući koju vezu i čekati odgovor. To baš i nije bio scenarij kojem se HP nadao. Strpljenje i čekanje nisu mu bili jača strana, no s druge strane nije imao izbora. Treba stisnuti zube i čekati. Groupwise poruka bila je sasvim dovoljna za početak. Lako je našla Nillinu adresu na internom, e-mailu, doduše pod novim prezimenom. Prošlo je trinaest godina i računala je na to da bi Nilla sada mogla biti udana. I kako sad formulirati poruku? Rebecci je trebalo više od sat vremena da složi e-mail i naposljetku je zaključila da ako želiš biti jasan, moraš biti i kratak. No kad je kursorom došla do ikonice za slanje, odjednom je počela oklijevati. Kažiprst je slobodno visio u zraku iznad gumba na mišu. Je li ovo zapravo tako dobra ideja? Što je mogla očekivati za odgovor? Dakako, rado bih pričala s tobom, Rebecca. Možemo se naći na kavi i obnoviti stara sjecanja. Možeš mi ispričati kako ti je život išao nakon ubojstva mog brata. Odmaknula je kursor. Ostavit će ovo za neki drugi dan kad bude imala više vremena dobro promisliti o svemu. Ako je već prošlo trinaest godina, još koji dan neće mnogo značiti. * Kad je telefon zazvonio, HP se naglo trznuo iz sna. Trebalo mu je nekoliko sekundi dok nije došao k sebi, shvatio gdje je i što znači taj komični zvuk što je odzvanjao stanom. Mangeov, correction, Farukov stan, na kauču je i još uvijek je mrak u prostoriji. Nekoliko je puta trepnuo da razabere koliko pokazuje sat na televizoru. Tko zove obitelj Al-Hassan u 2:10 ujutro? Zvonjava je prestala, vjerojatno su se javili iz spavaće sobe. Zatim je beba počela urlati. Nakon nekoliko minuta Mange se crvenih očiju pojavio u dnevnom boravku, obučen u dugu, bijelu noćnu košulju, koje po novom očito stalno nosi. "Oglasio se alarm u dućanu, moramo otići do grada provjeriti što je", promrmlja on namještajući dimije. "Nadzornici i policajci su sigurno već tamo pa nema žurbe. Obuci se, a ja idem skuhati kavu..." HP se izvukao iz kreveta i bez ikakve pobune navukao traperice i gornji dio trenirke. Na odlasku je vještica Betul uspjela proviriti iz dječje sobe i uputiti mu zloban pogled, no HP nije zbog toga imao grč u želucu.

NANA -95- "Je li se to ikad prije dogodilo?" upita glumeći ravnodušnost dok je Mange vozio svoj mali Polo najbrže što je mogao preko mosta Liljeholmsbro. "Nekoliko puta godišnje", procijedi on kroza zube prelazeći kroz crveno. "Ali ne otkad smo obložili prozore i postavili kameru unutra. Nadzornici kažu da provalnici nisu ušli, no murjak je svejedno htio da dođem na lice mjesta. Pitam se zašto?" HP je samo šutio držeći se za ručku iznad vrata. Grč u želucu bivao mu je sve jači i jači. Četiri minute poslije Mange je zakočio pred dućanom. Nadzornici i dva murjačka auta bili su parkirani ispred, a malo dalje od njih i vatrogasno vozilo. Na HP-ovo olakšanje, dućan se činio netaknut. "Pozdrav", obrati im se jedan od policajaca vadeći blok za bilješke iz džepa. "Selini, Södermalmska policija. Vi ste vlasnik?" kimne prema HP-u. "Ne, ja sam, Faruk Al-Hassan." Policajac je poduže promotrio Mangea i njegov orijentalni look, no nije ništa rekao. "U redu, trebat će nam osobni podaci, no prvo bih vam pokazao kako izgleda."

NANA -96- Krene ispred njih prema ulazu. Vrata dućana bila su širom otvorena, a HP je tek nakon nekoliko sekundi shvatio da su i njih i vrata s rešetkama vjerojatno otvorili nadzornici. "Bili smo baš iza ugla kad se alarm oglasio pa smo ih uhvatili na djelu. Dva dečka na mopedu EU pločica, jedan je provaljivao, drugi stajao pokraj. Kolega kaže da se činilo kao da drugi snima ono što počinitelj radi. Nažalost, sve su češća pojava ti crimevideos, happy slapping i još koješta..." HP-u se sledila krv u žilama. Otvorio je usta kao da će nešto reći, no policajac ga prekine. "U svakom slučaju, odmah smo krenuli u potjeru za njima, no pobjegli su nam kad su skrenuli na staze za motocikle kod Tantolundena. Vjerojatno su se koristili čekićima ili nečim sličnim da probiju rupu u prozoru." Primaknuli su se vratima i policajac im je pokazao kao šakom razbijeno staklo. Natpis na vratima bio je prekriven nečim što je izgledalo poput snijega, gotovo kao božićni ukras. Samo su nedostajali plastični sobovi i čokoladni Djed Božićnjak, primijeti HP gotovo u šali, prije no što shvati što je onaj bijeli prah. "Ispraznio sam aparat za gašenje požara unutra za svaki slučaj. Trebat ćete počistiti malo, no bolje i to nego ona druga opcija..." Policajac slegne ramenima. HP-u se želudac skvrčio i počeo je teško disati. Murjačev glas čuo je gotovo u slow motionu. "Natopili su nekoliko krpa kerozinom i ubacili ih kroz rupu. Čini se da nisu htjeli ništa ukrasti, već samo zapaliti dućan. Jeste li u posljednje vrijeme zadobili kakvog neprijatelja, gospodine... Al-Hassan?" "Ne, koliko ja znam", odgovori Mange i značajno pogleda HP-a. Na povratku kući obojica su šutjela. HP-u su misli letjele glavom, žudio je za cigaretom kao lud, no znao je da bi mu se gadno pisalo kad bi zapalio u Polu. Ovo je bilo već drugo upozorenje, srećom neuspješno, no svejedno. Da policajci nisu bili odmah iza ugla, dućana više ne bi bilo. Sve bi samo nestalo u plamenu. Puf! I sve to samo zato što je prekršio pravilo broj jedan. Uvukao je Mangea u priču i to ga je umalo koštalo dućana. Drugim riječima, očito su ih nadgledali nekako, ili elektroničkim putem, ili ih je netko pratio. Ta se misao uvukla u HP-a i nije mogao prestati gledati u retrovizor. Iza njih bio je neki auto, sudeći prema svjetlima, Ford. Držao je razmak i nije se činilo da je u žurbi. "Teta mi ima kolibu u Tantu", reče Mange kratko, a HP tek nakon nekoliko sekundi shvati što je mislio pod tim. "Iseljavam se odmah sutra!"

NANA -97- U autu opet zavlada tišina. Još jedan pogled u retrovizor, Ford je i dalje bio tamo. Jedno svjedo bilo mu je jače od drugog. Očito ovo drugo nije originalno, zaključi on. Čini se da je i Mange primijetio da se nešto događa jer je i on počeo gledati u retrovizor. "Obavit ću nekoliko poziva", reče i stisne volan. "Otkrit ćemo te gadove, HP, a kad to napravimo, moraš mi obećati da ćeš im se dobro osvetiti i u moje ime. Kick some ass, može?" HP se nasmije i kimne mu glavom. "Obećavam ti, Mange", reče on, a Mange ga ovaj put ne ispravi. Opet su utihnuli. Pokušao je razmišljati. Može li zaista obećati Mangeu da će sprašiti Voditeljev tur? Bio je bijesan zbog svega što su mu napravili, a ovo posljednje što su pokušali smjestiti njegovom prijatelju definitivno je over the line. No svejedno. Koje su jadnike poslali da obave taj posao! Nespretnjakoviće koji nisu niti provjerili teren prije no što su pokušali podmetnuti vatru. Ugledao je bocu spreja nekoliko metara dalje u odvodu kanalizacije. Murjak je nije primijetio ili ako i jest, nije ju povezao s provalom. No HP je shvatio i više nego dobro. Prvo požar, a onda poruka. Sve zajedno na snimci. Takav zadatak vrijedi sigurno tisuću bodova, možda i više. Dakle nisu neki newbies dobili taj posao. Give the job to Luca Brasi. No svejedno su zajebali, iako su bili dvojica! On bi mogao sam obaviti takvo što bez problema, no good people are hard to find, barem se čini tako za Voditelja Igre. Unatoč svemu, s razlogom je bio first Runner-up, 128-ica, čovjek kojeg ne mogu zaustaviti ni svi kraljevi konji. Kad bi barem mogao razgovarati s Voditeljem Igre, dobiti priliku objasniti sve. Vidio je kako Mange i dalje nemirno pogledava u retrovizor i odlučio ostaviti te misli za poslije. Izgledao je potpuno izbezumljeno, kao da će svaki čas puknuti, i stiskao je papučicu gasa jadnog malog Pola još jače nego na putu do tamo. Auto se tresao kao da ima Parkinsonovu bolest, a HP je brzo vezao sigurnosni pojas, iako se nije osjećao ništa sigurnije nakon toga. Ford je vozio nekih pedeset metara iza njih. Razmak im se sve više smanjivao, no Mange nije ni pokušavao pobjeći. Ostao je u desnom traku i usporio malo, sve dok ih Ford gotovo nije sustigao. U trenutku kad su se približili izlazu s ceste. Mange je odjednom skrenuo udesno tako

NANA -98- naglo da se HP morao uhvatiti za ručku na vratima da ne ispadne sa sjedala. Polove gume skvičeći su se pobunile i umalo su udarili u ogradu, no otklizali su uz nju i prošli kroz crveno, a Mange i dalje nije ni dotaknuo kočnice. "Pomalo, jebote", vikne HP pokušavši nadjačati Polovo jaukanje, no Mange nije ni slušao. Šake su mu pobijelile od stiskanja volana i škrgutao je zubima kao da je na nekoj drogi. Okrenuo se da pogleda gdje je Ford, no cesta iza njih bila je potpuno prazna. "Možeš se smiriti, Mange", reče malo blažim tonom. "Nema nikog iza nas." Ovaj put izgleda da ga je slušao pa je, nakon što je pogledao nekoliko puta u retrovizore, pustio papučicu gasa nekoliko centimetara. HP se uspravi u sjedalu i duboko udahne s olakšanjem nekoliko puta. Mange i nije bio neki vozač, a ova vožnja u stilu Jasona Bournea koju je upravo izveo mogla je gadno završiti. Ford je na kraju bio sasvim halal 4 vozač nije ni pokušao skrenuti za njima, no Mange kao da to nije ni primijetio. Dapače, izgledao je kao da svaki tren očekuje novog pratitelja s kojim bi se trebao utrkivati. Uskoro će biti kod kuće, mora izbiti tu paranoju iz Mangea da ne bi još večer završila u bolnici Huddinge. "Moram te pitati nešto..." provali on. "Shoot", promrmlja Mange, ne skidajući pogled s retrovizora. "O cijelom ovom muslimanskom stilu koji sad furaš." "Mhmm..." "Dakle, najviše me zanima zašto? Mislim... prolazio si kroz svakakve promjene kroz godine. Veganstvo, lokalna politika, Amnesty. .. Nikad se nisi predugo zadržao ni na čemu od toga. Kao citat s onog svjetlećeg natpisa koji držiš u dućanu. If you don’t change..." "...then what’s the point of anything happening to you", nadopuni Mange i polako počne micati pogled s retrovizora. "Jebote, HP, ti zaista ponekad slušaš što ti govorim!" Trik je upalio, Mange je prestao škrgutati zubima i stisak oko volana polako je popustio. Životna filozofija i Couplandizmi, to je bilo Mangeovo polje, a i odgovaralo mu je mnogo bolje od streetracinga u predgrađu. Najbolje da ga zadrži u njegovoj comfort zone... "Zašto si onda tako zapeo baš za islam?" upitao je i na svoje iznenađenje zaista bio zainteresiran za odgovor. Zaista nije imao pojma zašto se Mange preobratio. Kakav je on to najbolji prijatelj kad ga nikad nije ni pitao... 4 arapska riječ koja znači (isto ili dozvoljeno i označava sve stvari i djela dozvoljena prema islamskom zakonu

NANA -99- "Mislim, uz toliko drugih religija out there..." nastavi on neodređeno. "Pa, udijeli siromašnima, postavi duhovno pred materijalnim, pomozi bratu u nevolji... what's not to like?" nasmije se Mange, smanjujući Polovu brzinu na normalnu razinu. "Žene pod zastorima, bombaši samoubojice, holy war, ima dosta izbora..." Mange teško uzdahne. "Većina toga nema toliko veze sa samom religijom, ako zagrebeš ispod površine... Fanatika ima svugdje, no mi zapadnjaci mnogo više osuđujemo bradate muškarce koji pale zastave u Damasku, nego one obrijane gadove s gljiva-frizurama koji dižu u zrak klinike za abortus u Detroitu..." "Znači, smatraš da su cijelu stvar s džihadom samo prenapuhali mediji...?" "Nešto tako", osmjehne se Mange, a HP-u se učini da se vratio u svoje uobičajeno stanje. "Baš kao i Biblija, 90% Kurana poziva na pravedan život, fokusira se na ljubav i milost i uči čovjeka da bude dobar bližnji. Preostalih deset posto vrijedilo je nekoć davno dok su ljudi živjeli divlje u pustinji, no danas je samo čista glupost. Nažalost, ne shvaćaju svi da živimo u 21. stoljeću, ili iz raznih razloga biraju ne shvatiti to. No daleko od toga da se takvo što događa samo u islamu. Mi zapadnjaci jako dobro odvraćamo pažnju s nečega, pogledaj samo kako prodaju rat protiv terorizma..." Mange nezadovoljno odmahne glavom. "Strah je moćno oružje, brate moj, jako moćno. Ako to dobro odigraš, možeš ljude držati pod kontrolom, natjerati ih da se fokusiraju na gluposti i odvratiti im pažnju od zaista bitnog, poput osobnih sloboda i ostalih ljudskih prava. Funkcionira u oba smjera." "Dakle, tvrdiš da je krivo tumačenje vjere oružje u borbi za moć? Moćnici svih zemalja zarađuju na tome da se bojimo jedni drugih?" "Upravo tako, brate, pogodio si u samu srž!" Mange udari šakom o volan. HP slegne ramenima. Nije baš shvatio Mangeovu poantu. "...a ime? Shvaćam prezime Al-Hassan jer ti se otac zove Hasse, no zašto Faruk?" "Pa, kao što vjerojatno znaš, Magnus znači >veliki<, što baš i nema veze sa mnom..." HP nije mogao skriti podsmijeh. Mange je bio malen i mršav, nosio je debele naočale i kosa mu je već gadno počela opadati. Čisto fizički gledano, nije tu bilo neke veličine. "Nikad se nisam osjećao dobro s imenom Magnus, a Mange mi zvuči tako zastarjelo. Bilo mi je logično promijeniti i ime s vjerom. Faruk znači >onaj tko može razabrati dobro od lošeg<. Netko tko pomaže drugima pronaći pravi put. Religija je meni pomogla srediti mnogo stvari u životu i samo se mogu nadati da će isto učiniti i nekima od mojih bližnjih."

NANA -100- "Dakle zato nisi odustao od ovako beznadnog slučaja kakav sam ja? Ti si moj duhovni vođa, my spiritual guide?" "Tako nešto, brate, tako nešto", nasmije se Mange i uključi radio. Ali parameters back to normal, pomisli HP zadovoljno i zavali se u sjedalo, no i dalje nije imao mira i tu i tamo bi pogledao u bočni retrovizor. Rebecca je sjedila pred prostorijom vijećnice u kojoj se održavao anonimni sastanak držeći šalicu kave iz automata u ruci. Iako je još uvijek bilo prerano da se vrati u službu, inzistirala je na tome, i nitko se nije bunio, pa čak ni Anderberg. Osim toga, zaštitarska je služba pala na koljena pred predsjedništvom i svaki muškarac ili žena sposobni za rad bili su dobrodošli. Digli su na noge i cijelu rezervnu jedinicu, što je značilo da će dobiti pojačanje od dodatnih dvadeset i pet osoba u jedinici. No i dalje im je bilo teško posložiti sve. Rebeccin štićenik nalazio se iza tih vrata i prema planu bit će tamo još najmanje dva sata. Wikström, s kojim je dijelila zadatak, spustio se do kamine na brzi ručak, a ona će učiniti isto kad se on vrati za nekih pola sata. Upravo je ovakav scenarij prava slika zaštitarskog posla, to je već odavno shvatila. Čekanje, još čekanja, a zatim kratki prijelaz s jednog mjesta na drugo gdje onda iznova počinje novo čekanje. Vrijeme možeš kratiti jedino kratkim šetnjama hodnikom i razgovorom s kolegama. Džepne knjige i MP3 playeri koje su drugi ljudi koristili za razbijanje monotonije, bili su strogo zabranjeni u njezinom poslu. Devedeset i pet posto vremena svodilo se na čistu rutinu pomiješanu s dosadom. Ono što je bilo teško je biti pripravan za onih pet posto koji nisu rutina i kojih je već doživjela i više nego dovoljno. Još četiri godine su je čekale u sigurnosno-obavještajnoj agenciji, a već je doživjela više akcije nego većina zaštitara u cijeloj svojoj karijeri. Unatoč tome i dalje je voljela svoj posao, sve u vezi s tim da je zaštitarka koja nadgleda situaciju. Minuciozno planiranje, pregled svih smjerova kretanja, rasprava o svim mogućim scenarijima s kolegama iz grupe. Ako se dogodi X, ja ću napraviti Y, a ti Z. Plan je bio manje-više isti za svaki zadatak, neovisno o tome tko je štićenik. Samo bi se dodalo više ljudi i opreme u slučajevima u kojima je opasnost bila veća. Uz to se moralo i pomno isplanirati svoje osnovne potrebe poput odlaska na zahod, kave i obroka. Objektov plan i vrijeme susreta često se mijenjao pa bi ponekad i ručak i večera pali u drugi plan. Jedan stariji kolega naučio ju je da uvijek sa sobom ima energetske pločice i na tom mu je savjetu bila zahvalna mnogo puta kad bi joj razina šećera u krvi dosegla dno. Zaštitari su bili bitan dio demokracije, pogotovo unutar posljednjih nekoliko godina kada su napadi na političare počeli bivati sve češći. Svi njezini štićenici do sada bili su divni, jako zahvalni na uslugama i bez ikakvih problema slijedili su sve upute. No s druge strane, još uvijek nije imala "čast" raditi za kraljevsku obitelj...