Anders de la Motte - Igra

NANA -101- Na primjer na nečem onako bezumnom poput događaja kod Kungsträdsgårdena... Nakon nekoliko početnih dana punih histerije mediji su se utišali i sada već dugo nije čula ništa po pitanju toga tko stoji iza napada. S obzirom da je napad bio usmjeren na državnog čelnika, Agencija je provela istragu no, prema Vahtolinim i Runebergovim komentarima, nemaju svježih tragova. "Počinitelj je bio sam, na mopedu i otišao je s mjesta događaja u smjeru ulice Birger Jari", pisalo je u prvim dopisima za javnost i imala je osjećaj da je ta rečenica zapravo cijeli rezultat istrage. Njegovo Kraljevsko Veličanstvo navodno je bio iznimno ljut zbog cijelog događaja i nije imao riječi hvale za svoje zaštitare. Tvrdio je da mu nisu bili dovoljno blizu da ga zaštite, što je poprilično ironično s obzirom na to da Veličanstvo inače želi da su mu kolege što dalje moguće. Idealno bi bilo da su mu nevidljivi ili barem izvan vidnog polja, no sada je odjednom promijenio ploču... Vrata sobe za sastanke otvorila su se i Rebecca odmah ustane. No bio je to samo jedan od asistenata na izlasku nakon mnogo jamnica. Pogledala je sat i zavalila se natrag u stolac na još sat vremena čekanja. Još tri sata do sljedeće smjene. * Koliba je bila jebena! Bilo je i struje i vode. Mange mu je uz to posudio laptop s TV priključkom koji je dekodirao sve moguće kodirane kanale. Doduše, trebao je srati u posebnoj kućici u dvorištu, ali no biggy. Dok god ima HBO, može kenjati i u cvjetnu gredicu ako treba. Bio je iznimno oprezan na putu do tamo i spakirao je samo nekoliko najosnovnijih stvari u naprtnjaču. Jastuk, vreća za spavanje, nešto klope i vrećica trave koju mu je nabavio Mange, znak zahvale za petsto kruna koje mu je HP ostavio zbog velikodušne gostoljubivosti. Zla vještica bila je sretna i zadovoljna što HP odlazi, no to je i očekivao. Sad se dalje snalazi sam. Otišao je podzemnom do Slussena, a zatim se prebacio na zelenu liniju do Fridhemsplana. Tamo je napravio nešto kao iz filmova o tajnim agentima. Vrata samo što se nisu zatvorila, a on je iskočio i uletio u vlak koji se vraćao put grada. Za svaki slučaj ponovio je izvedbu i na T-centralenu, prije no što je nastavio dalje do Zinkena, gdje je maznuo neki stari ženski bicikl i odpedalirao do Tantolundena. Lako je pronašao pravu kuću, od žutih drva, s bijelim prozorima i dva velika stabla jabuke u vrtu. Nije bio ovdje od tinejdžerskih dana kad su visjeli dolje kod minigolf terena, gledali djevojke i potajice pušili tetkine plave Blend cigarete. Those were happier days... Tada je mislio da su ovakve kolibe jadne, no sada kao odraslom čovjeku činila mu se

NANA -102- kao sasvim zgodna kućica, pogotovo ako želiš malo utočište od svijeta. Ako me Igra uspije ovdje naći, onda su stvarno jebeno zagrizli, nasmije se i udahne duboki dim. Baš je lijepo živjeti ovako u prirodi. Ptičji pjev i kosilica trave bili su jedini zvukovi koje je čuo. Tek kad bi se stvarno koncentrirao, mogao bi čudi udaljeni zvuk prometa s Hornstulla i Ringvägena, koji je inače uvijek čuo u pozadini. Udobno se smjestio na mali kauč u onome što bi trebala biti kuhinja, koja se osim kauča i stola sastojala od malog štednjaka i još manjeg sudopera. Sunce je sjalo kroz prozorske prečke i osjećao se zaista mnogo opuštenije nego kod Mangea u predgrađu. Sweet! Zvuk iz laptopa probudio ga je iz poludrijemeža. S obzirom da je ostavio mobitel u dućanu i nije mogao nabaviti novi. Messenger mu je postao jedini kontakt sa svijetom, a adresu mu je imao jedino the Mangster a.k.a. Faruk. Faruk: Selam-alejkum, brate HP! Badboy.128: Bok, Mange. Faruk: Kako ti je u tom minijaturnom gradiću? Badboy.128: Sasvim dobro, pozdravi tetu i zahvali joj! Faruk: will do! Faruk: Pričao sam s nekoliko trendova i jedan od njih poznaje dečka koji bi nam mogao pomoći. Badboy.128: Nice, da ga nazovem? Faruk: Ne, to ne želi, jedini način je da se nađete uživo, mislim da je malo poseban, jako pametan no malo na svoju ruku, kužiš? Badboy.128: Računalni frik? Faruk: I da i ne, do prije nekoliko godina bio je pravi wiz, čuo sam svašta o njemu, no sada živi negdje na selu, potpuno offline, kažu da je alergičan na struju, i zato ga ne možeš dobiti. Badboy.128: Jako obećavajuće... :) Faruk: Frend mi kaže da je taj tip bio umiješan u priču oko onog servera koji sam našao preko mobitela, on ga je konfigurirao i postavio sve. Badboy.128: U redu, ja sam za! Badboy.128: Kako ćemo to izvesti? Faruk: Frend će ga kontaktirati i srediti nešto. Tip se malo I boji ljudi, no moj čovjek misli da će biti izvedivo. Poslat ću ti upute MSN-om čim se sve dogovori. Badboy.128: ok fine. Faruk: još jedna stvar.. Badboy.128: shoot, mr. duhovni vođa!

NANA -103- 1 Faruk: molim te, molim te, molim te, ne šalji mi te animirane smajlije, moram restartati cijelo računalo da ih se riješim!!! Badboy.128; misliš ove? :) :) :) :) :) :) Pročitala je poruku nekoliko puta, no i dalje je nije shvaćala Rebecca, Ni ja ni moja obitelj nemamo ti što za reći. Pernilia Nilla joj je odgovorila na mail. Odbrusila joj je, kao što je i očekivala. No postojao je jedan problem. Ona uopće nije poslala poruku, samo ju je sačuvala u nacrtima dok ne razmisli još dobro o svemu. No sad kad je išla vidjeti, poruka više nije bila tamo nego medu poslanima. Prema onome što piše, jučer poslijepodne, odmah nakon treninga s pucanjem. Nilla, Postoji nešto o čemu bih voljela pričati s tobom i što sam predugo držala za sebe. Bismo II se mogle naći nakratko negdje i kad tebi najbolje odgovara? Lijep pozdrav, Rebecca Normen (Pettersson) Njezine vlastite riječi, od početka do kraja. Nikakvih izmjena ni dodataka. Kako se, pobogu, to dogodilo? Sjeća se da je bila na računalu jučer, no zar se e-mail zaista može poslati sam od sebe? Postoji li nekakva automatska funkcija da ga pošalje iz nacrta nakon jednog dana, ili tako nešto? Vjerojatno ne, no nikad ne znaš s tim policijskim sustavom. Što sada? Nema mnogo izbora. Papirići su bili poprilično jasni. Ako želi riješiti to, bit će prisiljena na razgovor s Nillom, htjela to ona ili ne. Da bude sigurna u to, nazvala je svoju sekretaricu da sama sebi objasni zašto se ne smije povući.

NANA -104- JEDANAEST I Naziv igre oš jedan prokleto vruć dan! Globalno zatopljenje očito radi prekovremeno, sudeći po trajanju ovoga toplotnog udara, pomisli on i odigne malo slijepljenu majicu s prsa. Još nekoliko postaja vlakom prema sjeveru, a onda busom. No što će se onda dogoditi? Na papiriću je imao zapisano ime stajališta, uz uputu tu izađi i čekaj. Usred ničeg, mjesto je jedva pronašao i preko Google mapsa. HP uzdahne i obriše znojni vrat. Dečku s kojim se nalazi čini se nisu sve na broju, no s druge strane bio mu je jedina, a time i najbolja šansa da nastavi i pokuša nekako popraviti cijelu ovu zbrku. Sišao je s vlaka i polako šetao peronom. Još troje ljudi radilo je isto. Stariji par i neki klinac od petnaest godina s naopako okrenutom kapom i spuštenim hlačama. Čekao je na jednoj od klupica dok nisu otišli i zatim se polaganim hodom uputio do autobusnog kolodvora. Namjerno je došao na pogrešno stajalište, vidio svoj bus kako dolazi, i tek kad je već krenuo, potrčao je preko ulice i prisilio vozača da naglo zakoči kako bi ga mogao pokupiti. Ako ga je netko i pratio, do sada ga je već morao izgubiti, ili ovdje ili prije nekih pola sata kad je napravio onaj skok s perona. Svejedno se nije mogao oteti osjećaju da ga netko promatra. Nakon trideset i pet minuta vožnje busom, došao je na cilj. Iako je brojao stajališta i pitao vozača, još uvijek nije bio siguran da je na pravom mjestu. Jer ovo je zaista bilo in the middle of fucking nowhere! Osamljeno autobusno stajalište uz kozji puteljak, široko polje u svim smjerovima i jedva pokoja kuća na vidiku. Mirisalo je na suhu zemlju, slamu i još neki prirodni miris koji HP nije mogao razabrati. I povrh svega, nije bilo nikoga s kim bi se trebao naći... Zapalio je cigaretu i malo odmarao, no sunce mu je pržilo u vrat i uskoro mu je već znojna majica bila sva promočena na leđima. Mora nabaviti nekoliko kratkih hlača. Krave su mukale negdje u daljini, a daleko na horizontu ugledao je mali žuti panoramski avion kako klizi iznad krošnji. Avion je vukao za sobom veliki transparent i HP se nije mogao ne nasmijati. Nije vidio takvu vrstu reklame otkad je bio mali. Zar internet i kabelska televizija nisu ubile ovakvu vrstu oglašavanja? No, ovo je ipak usred ničeg, tako da je ovdje sve moguće. "Sajam u Fjärdhundri 28—31. srpnja" vidio je da piše na transparentu kad se avion približio. J

NANA -105- Opet se nasmijao, da Sajam u Fjärdhundri! Vjerojatno gomila tipova u hlačama od flanela koji pogađaju težinu krmače, obaraju krave i udvaraju se svojim petnaestogodišnjim rođakinjama. Možda netko i zasvira bendžo? Dingelingdingdingdingdingdingding... Nikako nije mogao shvatiti kako jedan homo sapiens može živjeti tu umjesto u gradu. "Živjela Fjärthundra!" vikne i mahne avionu kad je prošao kraj njega. No iako ga je pilot sigurno ugledao samog nasred polja, HP nije dobio nikakav pozdrav zauzvrat. Niti mali trzaj krilima. "Ma nek’ se jebe", promrmlja s cigaretom u ustima i prijeđe na drugu, manje uljudnu gestu, prije no što mu je avion potpuno nestao iz vidnog polja. Kad je prestalo brujanje motora, začuo je kako mu se približava nekakav stroj. Bio je to motor s prikolicom, a dečko koji ga je vozio bio je zaista NLO! Duga, svijetla kosa, odgovarajuća šiljasta brada i povrh svega stara kožnata pilotska kapa s ugrađenim zaštitnim naočalama. Plava jakna koja je definitivno proživjela bolje dane i stare vojničke čizme dopunjavale su cjelokupan dojam, a HP se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh. Pomalo poseban, možeš mislit’! Ovo je poput jebene skrivene kamere! Vozač zastane pred njim, no ne ugasi motor. "Jes’ ti HP?" "Ne, ja sam samo običan turist koji voli krave i selo. Nego što sam jebote?" promrmlja HP. "Što reče?" Figura s motora se nagne naprijed. "Da, ja sam, baš vam je lijepo ovdje s ovim kravama i to", odgovori HP, ovaj put glasnije da ga može čuti unatoč buci motora. "Erman", kimne mu dečko. "Popenji se!" HP je oklijevao, no onda se popeo na prikolicu, i dalje se smiješeći. Jasno, samo je još nedostajala vožnja u prikolici da mu potvrdi sve moguće predrasude o životu na selu. Opet mu se u glavi vrtio zvuk bendža i pjevušio je u ritmu s njim, siguran da ga vozač ne može čuti od brujanja motora. Erman je pratio cesticu nekoliko kilometara, a zatim odjednom zašao u polje na jedva vidljivi kozji put. Kako su se približavali rubu šume, puteljak je bio sve grbaviji, pa je HP-ov vozač usporio što je više mogao. Kad su stigli do kolibice skrivene medu stablima, cijela ta hillbilly-'priča. prestala mu je biti toliko kul.

NANA -106- Dok je Erman parkirao motor u malu šupu jedva vidljivu u gustišu, HP se rastezao i trljao utrnulu stražnjicu. Gdje ga je, pobogu, ovo doveo? Drvena kućica u kojoj je živio bila je malena, možda nekih pedeset-šezdeset kvadrata, dakle ništa veća od kolibe tetke Berit. Fasada je nekoć bila crvena, no sada je većina daski bila siva, uz pokoju naznaku roze tamo gdje sunce i kiša nisu toliko dopirali. Krhki cementni krov zarastao je u mahovinu i alge, a na rubovima je rasla i metar visoka kopriva. Sve je izgledalo kao da bi se svaki tren moglo urušiti. "Uđi",promrmlja Erman i pokaže prema vratima, zaključavajući šupicu. HP ga posluša i primijeti kako je unutrašnjost mnogo ljepša nego što je očekivao. Kuhinja i mali dnevni boravak bili su uredni i čisti, mirisalo je na sapun, a u kutu je pucketala vatra iz stare, željezne peći. Unatoč tome, u kući je bilo hladnjikavo, vjerojatno zato što je bila u sjeni visokog drveća. "Slijedio si upute?" upita Erman kad je nakon nekoliko sekundi ušetao u kuhinju. "Yepp", odgovori HP. "Bez mobitela, sve su karte kupljene kesom i izveo sam malo James Bond akcije prije ukrcavanja na vlak, tako da je tvoj mali raj na sigurnom i neotkriven." Erman progunđa i baci svoju pilotsku kapu na jedan od stolaca u kuhinji. Na svoje iznenađenje, HP otkrije da mu domaćin uopće nije neki starac, kako je isprva mislio, već je samo nekoliko godina stariji od njega. Erman mu pokaže rukom prema kauču, postavi vodu za kavu u staroj džezvi i počne vaditi šalice. "Znači, alergičan si na struju, kako se to uopće dobije?" krene HP prijaznim tonom, no za odgovor dobije frktanje. "Više od dvadeset i pet godina uz računala, magnetska polja, radiovalove i ostala sranja koja lebde zrakom. Samo sam se jednog dana probudio pun osipa i jedva mogao udahnuti." Postavi im kavu na stol i HP odmah otpije veliki gutljaj. Domaća kava, nije je pio otkad mu je mama umrla, zaključi otpivši gutljaj još uvijek vruće kave od koje mu je iz jednog oka kanula suza. Zanemarujući temperaturu, bila je odlična. Porculanska šalica bila je tanka, a drška tako fino obrađena da ju je držao u Lidingo***- stilu s malim prstom prema gore. Servis za kavu zasigurno je bio jednako star kao i sama kuća, ako ne i stariji. Promiješao je kavu žličicom, puhnuo u nju i zatim oprezno otpio gutljaj, promatrajući svog domaćina. "Znači, zanima te nešto oko servera koji sam instalirao?" reče Erman i sumnjičavo ga pogleda preko stola. "Inače ne razgovaram s ljudima koje ne poznajem, a u posljednje

NANA -107- vrijeme ni s ljudima općenito." No shit!, pomisli HP i nasmije se sam sebi, glave spuštene prema šalici kave. "No jedan stari prijatelj mi je rekao da si u redu, a ja mu dugujem uslugu, i to veliku moglo bi se reći. Ako si u redu njemu, onda si i meni. Što te dakle zanima, i zašto?" HP je pomno isplanirao svoju strategiju za vrijeme vožnje busom i trudio se svom snagom zvučati neutralno. "Samo me zanima za koga si ga instalirao i gdje se nalazi. Ja sam art director male marketinške agencije i htio bih napraviti neke fotografije." Erman ga značajno pogleda, a HP se trudio ostaviti dojam marljivog art directora. Njegov domaćin odjednom samo slegne ramenima i nasmije se. "Ma zamisli, art director!" HP se nasmije i kimne mu glavom. Išlo mu je kao po loju, ova seoska budala mu praktički jede iz ruke! "A ja sam mislio da si Igrač koji je zajebao stvar i sad očajnički želi otkriti tko ga je pregazio i zašto?" Erman prasne u smijeh, a HP se morao zakašljati nekoliko puta da vrati kavu iz dušnika. Još jedan pakleni dan! Danas je u uredu, što znači nekoliko sati raznih administrativnih poslova, proučavanje analiza mogućnosti prijetnje i preliminarnog programa pred sljedeći sastanak s EU predsjedništvom. Ima čak i dovoljno vremena za malo raskrčiti radni stol. Uzela je čašu vode iz kuhinjice i duboko udahnula pokušavši opustiti vrat i čeljust. Iako je bilo rano jutro, košulja joj je već bila mokra ispod ruku. Zgrada je dakako bila klimatizirana, no s obzirom da se iz nekog razloga pri svakoj reorganizaciji mijenjao i položaj zidova i ureda, sav hladni zrak je nekako završavao u nekoliko soba dolje na drugom kraju hodnika. Kako bi dobila barem iluziju svježine, bila je prisiljena kupiti stolni ventilator, i sad se polako vrtio u uredu koji je dijelila s još trojicom zaštitara. Sjedila je za svojim stolom sklopljenih očiju i čekala da joj svježi zrak prođe preko lica nekoliko puta, dok je usput zbrajala misli. Nije lako pronašla broj. Nilla nije bila zabilježena u imeniku, a ni u Žutim stranicama. Držala se u tajnosti, baš kako i devedeset i pet posto zaposlenika policije, bilo to potrebno ili ne. No to se lako može riješiti. Bio je dovoljan samo kratak razgovor s djevojkom koju je poznavala na odjelu za ljudske resurse. Nužna laž da će zajedno pohađati neki tečaj i odjednom je dobila njezin raspored dužnosti, kućni broj i broj mobitela. Tko kaže da ženske mreže ne funkcioniraju? No opet je oklijevala.

NANA -108- Kako da počne, i što zapravo očekuje od tog razgovora? Da svima sve objasniš, ponovi sama sebi. Završi to poglavlje života jednom zasvagda i zaustavi one proklete papiriće... Cilj joj i nije baš najjednostavniji, možda je čak i nemoguć. Prije nekoliko dana spremno je ignorirala cijelu tu priču. Unatoč svemu osjećala se dobro već duže od jednog desetljeća, a da ni s kim nije raspravljala o onome što se dogodilo. No nakon događaja kod Lindhagena, stvari su se promijenile. Nakon što je vidjela Krusea cijelog u gipsu i omotanog cjevčicama, iako mu je očito bolje, počela je razmišljati na drukčiji način. To je zaista mogla biti ona. Tako je i trebalo biti jer kao što je i na papiriću pisalo, bila je to njezina pogreška. Stoga je odlučila pokušati, ovaj put zaista kako treba. Raščistiti neke stvari, izreći ono što je već davno trebala i na neki način zaključiti cijelu priču. Prvo s njegovom obitelji, a zatim i s Henkeom. Zamoliti ga za oprost zbog onog što je učinila, ili bolje rečeno, nije učinila... Ako to uopće bude moguće. Posljednji razgovor im nije završio baš najbolje. Pokušala ga je dobiti nekoliko puta, no broj koji joj je dao nije bio u funkciji. Tipično za njega. A što da mu uopće kaže? "Istinu!" šapne joj glasić u glavi. Unatoč svoj vrućini, protrnula je. "Ispričaj mi na što su te sve natjerali i ne brini se oko pravila broj jedan. U šumi nitko neće čuti da si se izlajao!" Erman se još jednom glasno naceri dok im je punio šalice kavom. "Za početak, koji si broj dobio?" HP je u najmanju ruku bio u šoku. Dečko ga je zeznuo, odglumio je da je nekakva seoska budala, a točno je znao o čemu se radi. Prekrasno, predivno, Yippikayee motherfucker! A jebiga sad, uvalio se u ovo i mora nastaviti. "Sto dvadeset osam", promrmlja on i po treći put u nekoliko dana ponovi cijelu svoju priču, izostavljajući pojedine dijelove. Kad je završio, Erman zamišljeno kimne glavom. "O da, definitivno kužim zašto si tu. Imaš itekakvog razloga za bijes, to ti priznajem. No sad ću ti reći zašto bi trebao dobro promisliti prije nego što se upustiš u novu borbu s Voditeljem Igre, ako o tome razmišljaš?" Odjednom ustane iz stolca, napravi krug po kući i tu i tamo se sagne da pogleda kroz niske prozore. Vidno smiren, vrati se za kuhinjski stol. "Slušaj sada dobro, momče, jer mi se čini da nisi to ozbiljno shvatio... ili si samo blesav. S Igrom nema šale, ako to već nisi sam primijetio. Radio sam kod njih pa znam nešto

NANA -109- više o tome, no o tome ćemo poslije. Za početak, što misliš tko ti komentira snimke na billboardu?" "Paaaaa, ovaj, ljudi koji gledaju snimke!?" HP nikad nije razmišljao o tome. Odgovor mu je bio sasvim logičan. "Ljudi koji vole gledati kul snimke i plaćati za to. Kako bi inače Igra mogla postojati?" doda on pomalo nesigurno. Erman odmahne glavom. "Dakle, ti misliš da postoji gomila ljudi koja nema pametnijeg posla od gledanja snimki raznih podvala i kojoj je dosadilo gledati iste te stvari besplatno na YouTubeu ili MTVu?" "Eehh ... daa?" izleti HP-u u nedostatku nečeg pametnijeg. "A zadaci? Razne podvale na koje ti i ostali Igrači sasvim slučajno naletite, jer je to kul, ili?" Erman ga pogleda upozoravajuće. "Uf, o tome zaista nisam razmišljao", odgovori HP i počne se osjećati zaista glupo. Erman uzdahne. "Da, nažalost nisi od nekog dubljeg razmišljanja, HP. Ti si jedan od onih koji samo slijedi nagon i radi ono što mu odgovara, jesam Ii u pravu ili nisam?" "Što, kako to misliš?" HP je bio siguran da ga je uvrijedio i nabrzinu je namjestio svoju najuvrjedeniju facu. "Mislim to da si takva osoba koja mari samo za sebe, a nimalo za druge." "A zašto je grijeh misliti na number one? "HP prekriži ruke na prsima i zavali se. Erman opet uzdahne. "Nije grijeh, dapače, vrlina je što se tiče Igre. Ne poznajemo se, no dopusti mi da izložim svoje pretpostavke." Počeo je nabrajati na prste. "Nemaš stalan posao, rado nabavljaš lovu na lakše načine, vjerojatno si registriran u policiji zbog raznih sitnih krađa. Imaš malu ili uopće nemaš obitelji, ni bliskih prijatelja. Slobodno me zaustavi kad počnem griješiti..." Brzinski je pogledao HP-a prije no što je nastavio nabrajati na prste druge ruke: "Uz to žudiš za odobravanjem, i/ili silno želiš lovu. Kako mi ide za sada?" HP je bio sav smeten. Kako on sve to zna? Je li ga nekako provjerio ili mu se netko izbrbljao? "Polako, prijatelju", naceri se Erman. "Nisam vidovit. Jednostavno je jasno da su upravo nabrojana obilježja nešto što Voditelj Igre cijeni, dakle nekog poput tebe." Kimnuo mu je kao da je HP pomalo glupast, što ga je razljutilo mnogo više od opisa

NANA -110- njegove osobnosti. "Ništa u Igri nije slučajnost, to ne zaboravi!" nastavi Erman. "Pronašao si mobitel jer su oni htjeli da ga pronađeš. Već prije toga su te odabrali, misleći da imaš sve što treba. Prvo su ti dali nekoliko laganih zadataka da svi vide kakav si, kao što rade s konjima u Solvalli kad ih zagrijavaju pred utrku, a onda: Place your bets, ladies and gentlemen, počinje Igra!" HP-u su se misli zablokirale. "Ž-želiš reći da se klade na mene, kao na utrkama?" izusti nekako naposljetku. "Bravo, Einsteine, napokon si spojio dva i dva!" nasmije se Erman. "Igra nije ništa drugo doli vrlo napredan oblik klađenja, samo jebeno napetiji od Lige prvaka ili konjskih utrka. Igraju je već godinama i davno prije pojave interneta. Tipove koji se klade nazivaju Krug i nalaze se po cijelom svijetu. Mogu se kladiti na kraće intervale, od jednog do drugog zadatka, ili odigrati dužu igru te se naposljetku kladiti na The End Game." " The end game... ?" Odjednom se opet uključi bušilica u HP-ovoj glavi. "Dobro pitanje, ipak nisi tako blesav!" Erman ustane i počne mahati rukama. "Igrači koji prijeđu određeni broj nivoa dobivaju priliku sudjelovati u ponešto većem scenariju, u kojem svi zadaci pomalo vode nekakvom grande finale. Krug se može kladiti na krajnji ishod, The End Game. Na to hoće li Igrač izdržati pod pritiskom ili će popustiti, kužiš?" HP nesigurno kimne. Radar za ludosti polako mu je počeo divljati. Ovo nije normalno... "Najbolje je kad Igrač ništa ne poveže, već se samo povodi za nagonom, što Igru čini još autentičnijom. A true show of character, moglo bi se reći." Erman još jednom napravi krug po kući i vrati se za kuhinjski stol. Pomno je promotrio HP-a i činilo se kao da važe sljedeće riječi. "U redu, kao što sam rekao prije, nemam baš običaj pričati s drugim ljudima, pogotovo ne o Igri, no s jedne strane mogao bi imati dobrog sponzora koji će te štititi, a s druge mi se ne činiš baš sposobnim za dvostruku igru..." Erman izvadi papir i olovku iz ladice u kuhinji i počne crtati piramidu. "Ovako to izgleda. U samom dnu nalazi se gomila Igrača koji se zadovoljavaju blagim uzbuđenjem i sigurnom zaradom, oni su nazvani — Mravi. Njih se koristi za sitne zadatke ili prikupljanje informacija, dostavljanje ili nabavljanje opreme za različite zadatke, ili pomoć pri snimanju. Mrav nikad ne cilja visoko, nikad neće postati pravi

NANA -111- Igrač, već samo igra na sigurno, kužiš?" HP kratko kimne. Nije mu promaknulo da ga je Erman nazvao glupavim već drugi put, no ovo je jebeno zanimljivo! "Sigurno ti je upravo neki Mrav ostavio mobitel u vlaku, a neki drugi snimao tvoj pokusni zadatak. Dečko s kišobranom je možda isto pripadao Mravima, a možda se i samo slučajno našao tamo, to je teško odrediti", nastavi Erman. "No sve ostalo; propusnica, oprema za Ferrari, flashbang granata, pretinac na željezničkoj postaji, ključ pod stolom...?" "Sve su to riješili Mravi!" potvrdi Erman. "Na njima počiva cijela Igra. Bez njih ništa ne bi funkcioniralo, i stalno prikupljaju nove. Mravi su posvuda, u policiji, državnoj upravi, Microsoftu, Googleu, you name it. Tako da možeš biti siguran da su znali sve što vrijedi znati o tebi davno prije no što su ti dali da pronađeš mobitel." Erman nacrta sljedeći nivo piramide. "Mravi pomažu i da se proberu Igrači, dakle ljudi poput tebe. Onaj Mrav koji je tebe našao, dobiva bonus za svaki zadatak koji riješiš, i što dalje ideš, njega ili nju sve više obogaćuješ." HP digne ruku. Bio je prisiljen zaustaviti ga da probavi ono što je do sada čuo. Dakle, netko ga je preporučio Igri? Netko koga možda i poznaje? Erman kao da mu je pročitao misli. "Možda ni ne poznaješ svog Mrava. To može biti bilo tko tko je naišao na tvoje podatke, neki poslodavac, socijalna radnica ili tvoj porezni savjetnik." Nekako se i nije baš osjećao bolje nakon tog objašnjenja. Njemu je to sve zaista bila samo igra, malo zanimljiviji način provođenja vremena. Ali ovo... "Igrači su u posve drugoj kategoriji od Mrava i koristi ih se za kvalificiranije i riskantnije zadatke, pratiš li me?" Da, shvatio je. Ono što su napravili u njegovom stanu i dućanu nije nešto što bi se povjerilo Mravu, treba imati cojones za takve stvari. "Svaki Igrač, kao što i sam znaš, dobije mnoštvo zadataka", nastavi Erman crtajući još jedan nivo piramide. "Svi oni zamišljeni su tako da se mjeri tvoja granica izdržljivosti pod pritiskom, a Krug se kladi upravo na tu granicu. Većina Igrača ispada tijekom Igre, no upravo na to i računaju. Igrači su unatoč svemu samo potrošna roba, a samo mali broj njih ima u sebi ono potrebno za doći do samog vrha. Kad si se izlajao onom murjaku, bio on lažan ili ne, negdje u cyberspaceu neki su bili sretni jer su se kladili da ćeš puknuti, a neke si jako razočarao. No možeš biti siguran da je netko već uskočio umjesto tebe."

NANA -112- Povukao je strelicu preko cijele piramide. "Igra se uvijek nastavlja — you are always playing the game, kužiš?" "A što je s highscore popisom, snimkama i svim tim? Bio sam first Runner-up, to mora značiti nešto?" I sam je primijetio koliko očajnički zvuči, no nije ni pokušao skriti to. Erman se blago nasmiješi. "HP, HP, HP... Očito ni dalje ne shvaćaš... Ništa od toga što si doživio nije stvarno. Sve je to samo igra, aplikacija na mobitelu koja miješa istinu s iluzijama, da bi poslije bilo nemoguće razaznati granicu između to dvoje. Potraži u rječniku značenje riječi Game pa ćeš shvatiti o čemu pričam!" HP-a je ovo neshvaćanje natjeralo da duboko uzdahne. "U redu, pojasnit ću malo bolje: Lažu ti, HP! Igra ti pokazuje ono što je istina i ono što je samo stvoreno radi tebe. Motivacija je za svakog Igrača drukčija. Neki se pale na sport, neki na glazbu. Ti očito voliš filmove i računalne igrice — pa ti je Igra podarila vlastitu glavnu ulogu, cijeli fanclub i sve što ide uz to..." Erman posrče i zadnji gutljaj kave prije no što nastavi. "Odjednom si od gledatelja postao glavna zvijezda. Prešao si iz Nobody u VIP u svega nekoliko dana. Tvoji virtualni fanovi kao da te se ne mogu zasititi, a ni ti njih. A sve što Igra traži od tebe u zamjenu za taj osjećaj je nekoliko malih, nebitnih zadataka..." Promatrao je HP-a koji je sav problijedio. "To je zlouporaba kao i svaka druga", nastavi on. "Droge, igre ili u tvom slučaju pažnja i odobravanje, sve su to isti mehanizmi koji se pokreću u mozgu. S vremenom, kako ovisnost raste, moždane sposobnosti spuštaju se na kritičnu razinu. Jednostavno rečeno, postao si recognition junky! Sve što ti ne daje ili ne pojačava taj polet, jednostavno si ignorirao, a mašta ti je popunila te praznine. Vjeruješ jer želiš vjerovati, i tako pomažeš Igri da sakrije pogreške u aplikaciji. Istina ih laž, pravo ili krivo, to uopće nije bitno. Samo su veći, duži i brojniji flksevi bitni. No to je sve zajedno samo Igra — it’s all a fucking Game, shvaćaš li!?" Opet značajno pogleda HP-a. "Dakle, da se vratim na tvoje pitanje, prijatelju moj. Popis koji su ti pokazivali može biti stvaran, no isto tako i nešto što su kreirali samo za tvoje oči. Jer okidaš na to. Poigravaju se s tobom, HP, baš kao što i ti to radiš s jadnicima s druge strane zadataka, što me dovodi do još neugodnijeg dijela Igre." Još neugodnijil pomisli HR Kako je to mogućei Odjednom se počne osjećati kao takav idiot, prokleta igračka koju su rastezali samo iz zabave. Pomaknuli bi koncima da vide što će se dogoditi i onda bi se kladili na rezultat.

NANA -113- Dame i gospodo, pogodite što će se dogoditi ako sada povučemo broj četiri. Hoće li 128 nadvladati pritisak ili ne? Hoće li baciti kamen na sestrin auto radi malo potvrde, hoće li ona preživjeti i will he break under pressure i početi cmizdriti poput male curice? Ladies and gentlemen, place your bets and stay tuned... Bušilica u glavi opet je počela svrdlati svom snagom i tek je nakon nekoliko sekundi shvatio da je Erman nastavio sa svojim izlaganjem. "... zapravo dolaze zadaci? Oklade su samo dio Igrinih izvora prihoda. Kao što vjerojatno i sam shvaćaš, jako puno košta održavati sve te igrarije. Igra se zbiva na nekoliko kontinenata istodobno pa su financije jako bitne." Zaustavio se nakratko da im napuni šalice kavom i učini treći krug po kući. Kad se još jednom uvjerio da je sve mirno, vratio se za kuhinjski stol. "Shvaćaš li..." započne Erman dubokim glasom i nagne se prema HP-u, toliko blizu da mu je mogao osjetiti taničnu kiselinu u dahu... "sada tek cijela stvar postaje nasty!" Nije se pridružila ostalima u igranju hokeja, a hodnik je bio pust. Izvukla se na to što ju je još uvijek sve boljelo od sudara, a s obzirom da su i bez nje uspjeli formirati dva tima, nisu je ni pokušavali nagovoriti. Prema rasporedu dužnosti, Nilla danas ne radi pa će je pokušati dobiti kod kuće. Dvaput je zazvonilo, zatim tri, četiri. Uključila se sekretarica i upravo je htjela poklopiti kad je čula kako netko podiže slušalicu. "Halo, Nilla je!" Glas joj je zvučao onako kako ga se sjećala. Duboko je udahnula. "Bok, Nilla, ovdje Rebecca Nor... eh, Pettersson. Imaš li nekoliko minuta za razgovor? Stvarno bi mi mnogo značilo." Čulo se nekakvo šuškanje, a zatim: "Ispričavam se, samo da isključim sekretaricu, kako ste rekli da se zovete?" "Rebecca, Rebecca Pettersson." S druge strane ništa se nije čulo. Rebecci je srce lupalo tako jako da je mislila da se može vidjeti kako joj košulja treperi preko prsiju. http://www.balkândownlôad.org/- NÂNA

NANA -114- DVANAEST I Biti lovina vako ti to ide, prijatelju moj. Igra treba mnogo love da bi mogla funkcionirati." Erman počne nabrajati na prste. "Mravi, mobiteli, serveri i, na kraju no jednako važno, dužnosnici zaduženi za nadgledanje cijele priče. Osim toga, brinu se za isplaćivanje Igrača i nagrade onima koji su izveli nešto posebno dobro. Postoji velik dio mjesečnih fiksnih troškova, no izračunao sam to i manje-više mogu ih pokriti novcem od klađenja. Ali prava su kasicaprasica, zlatna koka koja nabavlja glavnu dobit, oni koji zadaju zadatke." HP kimne kao da razumije, no zapravo je bio potpuno izgubljen. "Ti klijenti dolaze Igri kad im nešto treba obaviti, kužiš? Nešto što ne mogu riješiti sami, ni na koji drugi način", nastavi Erman gotovo manično. HP je i dalje izgledao posve zbunjeno. "Illegal stuff, kužiš!?" Nervozno je kuckao prstom po stolu. Da, HP počinje shvaćati... "Želiš reći da ih možeš nazvati, naručiti nešto i Igra to onda učini za tebe?" reče on uznemireno. "Tako nešto", kimne mu Erman ushićeno. "To je dakako Top-Secret i rješava se samo unutar kruga Voditeljevih najbližih lju- di. Ne znam detalje, ali mislim da ide ovako nekako: Naručitelj zadatka želi nešto srediti, no ni jedan trag ne smije ga povezati s tim. To može biti prikupljanje informacija, poslovnih tajni ili prastare stvari poput sjebavanje nekoga s kim se zakačio. Igra može srediti to, dakako uz izdašnu naknadu. Možda je dovoljan samo Mrav koji će prikupiti sve što treba ili pošalju Igrača koji će obaviti nešto riskantniji zadatak. Igra se može koristiti za bilo što." HP se sve više crvenio u licu i negdje duboko u glavi počeo mu je zvoniti alarm za uzbunu. "Na primjer, taj odvjetnik kojeg si spominjao. Vjerojatno je nekoga gadno zeznuo, no umjesto da ga taj netko tuži komori, kontaktirao je Igru. Voditelj Igre u tren oka je pronašao opremu za auto i Igrača željnog pažnje koji mrzi odvjetnike sa Stureplana. Autor zadatka ima svoju osvetu dokumentiranu na snimci, a ako bi ti bio toliko glup da prekršiš prvo pravilo, ne bi ni imao mnogo za reći — ili ti barem nitko ne bi povjerovao. Točno ono što Verbal kaže u Privedite osumnjičene: The greatest trick the devil ever pulled was convincing the world he didn’t exist. Ti si samo jedan obični nobody, bez ikakve poveznice s osobom koja je to naručila. Lee Harvey fucking Oswald, kužiš? Koliko god sve skupa bilo odvratno, zar nije i genijalno!?" Erman ustane i počne nemirno hodati po kuhinji. O

NANA -115- "Eeh... je!" složi se HP, pokušavajući procesuirati ove posljednje informacije u već opterećenom mozgu. Ovo stvarno nije normalno, što je the understatement of the year... "Znaači...", počne on, najviše iz želje da bude pristojan. Erman ga značajno pogleda i opet sjedne za stol. Očito nije bio zadovoljan HP-ovim sporim replikama. "Problem je, dakako, u tome što ne postoje nikakve granice, shvaćaš li? Voditelj Igre nikad ne može prisiliti Igrača na nešto, to je jedna od temeljnih postavki Igre. Igrač uvijek mora imati pravo izbora, to i sam znaš. Crvena ili plava, pravo ili krivo, na kraju o tome odlučuje Igrač, tako i mora biti. Iako Igra pretpostavi ishod, uvijek moraju postojati alternative, mora biti mjesta za iznenađenja i neočekivano. Inače se ni s čim ne bi moglo igrati, to jest ne bi bilo Igre!" Ermanov glas pukne kao u falsetu. "Igra cijelo vrijeme iskušava Igračeve granice da vidi dokle je spreman ići. Pogledaj samo kako je tebi bilo! Govorimo o zlostavljanju, požaru, sabotaži, čak i potencijalnom ubojstvu! Trebaš samo otvoriti novine i vidjet ćeš da se takve stvari događaju svaki dan!" Erman ustane i počne opet nervozno koračati. HP je bio sve sigurniji u svoju sumnju da bi Erman uskoro mogao puknuti. Samo po boji lica mogao je zaključiti da će eruptirati poput vulkana na Islandu. A da ne spominje luđački pogled... "Pogledaj bilo kakve medije i pronaći ćeš utjecaje Igre. Samo obrati pozornost na stvari poput >neriješen zločin<, >nepoznati povod< ili >bez vidljivog motiva<, i to znači da si nabasao na Igru..." Erman odjednom skoči do prozora i počne promatrati stabla, kao da je čuo nekog kako dolazi. Vidjevši da nema opasnosti, vratio se u nekoliko brzih koraka do kuhinjskog stola i nagnuo prema HP-u. "Ako možeš platiti, prihvatit će bilo koji zadatak!" vikne HP-u u lice i iskesi žute zube. "Uvijek će se naći neki idiot koji je spreman učiniti to. Neki prikladni patsy koji je već prekršio sve granice. To se događa stalno, po cijelom svijetu. Provjeri sam ako mi ne vjeruješ!" Erman opet povisi glas, a HP razočarano uzdahne. Jebemu, a zvučalo je tako obećavajuće... Do prije pet minuta tip mu se unatoč svemu činio sasvim u redu. Možda malo čudan, no ipak se treba uzeti u obzir da živi ovdje u ničijoj zemlji. Ali sada je prešao svaku granicu, bigtime!

NANA -116- Dakle, po njemu je riječ o zločinačkoj organizaciji i svjetskoj zavjeri koja stoji iza svega lošeg što se događa u svijetu. I CIA, Opus Dei, ZOG5 ili masoni, samo birajte. Samo mu još nedostaje kartonski natpis preko prsa i stalna pozicija na trgu. Ja sam jedini otkrio istinu! Yippikayee mothafucker! Game over, hvala na kavi, ali vrijeme je da odem. "Hvala ti, Ermane, dao si mi zaista korisne informacije, no sada moram...", promrmlja i ustane. "... puš-pauza, nema problema, no morat ćeš izaći. Uzet ću ti i ja jednu", kaže njegov domaćin, kao da mu je komentar prekinuo tijek misli pa je izgubio nit. Zbunjeni HP nije ni stigao reagirati, a Erman je već izašao s njim na trijem. Barem je lijepo izaći malo na svjež zrak, pomisli i izvuče kutiju cigareta. Ponudio je Ermanu cigaretu i zapalio obje svojim starim, vjernim Zippom. Uvukao je par dimova i pokušao zaustaviti misli koje su mu svrdlale po glavi. U redu, Ermanu nisu sve daske na broju, no s druge strane dao mu je gomilu korisnih informacija o Igri. Iako je počivao na njegovim vlastitim saznanjima, ne može se zanijekati da je veliki dio onoga što mu je rekao zvučalo zaista razumno, čak i logično, ako se ta riječ uopće može upotrijebiti u ovom kontekstu. No teoriju o svjetskoj zavjeri ipak je bilo teže probaviti. Pravi jeftini krimić, nedostaje samo nekoliko serijskih ubojica i disfunkcionalni murjak da nadopune cijelu priču. No kako povući granicu između čvrstih činjenica i mašte? Stajali su mirno i pušili bez riječi neko vrijeme, dok je HP razmišljao o svom sljedećem potezu. Zapravo je stvarno želio otići, onaj Ermanov luđački pogled od maloprije zaista ga je uplašio i sjetio se da su posve sami usred šume i nema šanse da bi ga itko čuo kako zove upomoć. No Erman se sad već primirio. Onaj luđački pogled je nestao, a dijelovi lica koji su se mogli razabrati od brade poprimili su uobičajenu boju, tako da ne riskira ako ostane još malo kod njega. Još uvijek nije saznao sve. "Aaaaa, kako si ti uvučen u cijelu ovu priču, Ermane?" započne HP pažljivo. Erman uvuče još nekoliko dimova i zatim ugasi opušak u koprivu. "Ja sam im instalirao serversku farmu." Brzinski je pogledao HP-a i shvatio da izgleda 5 Zionist Occupation Government — antisemitska teorija zavjere

NANA -117- potpuno izgubljeno. "Serverska farma", ponovi on polako, kao da priča s djetetom. "Igra ih ima sveukupno pet, ili su ih barem toliko imali dok sam ja radio za njih." Opet je počeo nabrajati na prste: "Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Afrika, Azija i Europa/Bliski istok. Jebeno velike farme u kojima su svi Igrini podaci. Ti serveri pokreću sve mobitele, upravljaju snimkama, odašilju zadatke, pribavljaju i pohranjuju informacije i vode brigu o cashflowu. Uz to pohranjuju svu komunikaciju između igrača. Voditelja Igre i Kruga. Bez tih farmi nema ni Igre, kužiš?" HP ushićeno kimne, ovo je itekako shvatio, i još važnije: to je bila useful information'! "Dakle, ti si instalirao server za Europu?" "Europu i Bliski istok", ispravi ga Erman. "To mora da je bio golem zahvat, zar ne?" HP se trudio zvučati oduševljeno. Očito mu je upalilo jer se dečko sav razveselio. "U principu sam imao odriješene ruke, dobio sam gomilu love i nekoliko osnovnih uputa, a nakon toga se sve svelo na make it happen. Posao je trajao gotovo šest mjeseci, šezdeset sati tjedno. Sve najnovija tehnologija, neke stvari čak i nisu još bile izašle na tržište. NASA-stvarčice, kužiš ? Igra je mogla nabaviti bilo što, i mislim BILO ŠTO! Samo sam trebao reći što mi treba i dobio bih to." Uzdahne zadovoljno. "Zvuči vraški dobro!" nasmije se HP. "No kako su te pronašli? Odnosno... zašto su baš tebe izabrali?" "Jer sam bio najbolji, jasno?" Erman ga još jednom pogleda kao da je idiot, no HP se nije obazirao. "Zar nisi shvatio što sam ti maloprije rekao? Igra uvijek obavi domaću zadaću i po brzom postupku prikupi sve važne informacije te odabere najuži krug kandidata koji bi im mogli izvršiti ono što im treba." Napravi gestu prstima prema HP-u koji je jedva dovršio cigaretu, a ovaj izvadi kutiju i pripali nova dva Maribora, za sebe i svog domaćina. "Prvo su mi poslali anonimni mail da vide jesam li zainteresiran, sav uljepšan, s mnogo pitanja i izazova, kako bi bili sigurni da će me privući. Nešto poput onog što su napravili tebi s tvojim prvim zadatkom. Nisam odmah skužio da misle ozbiljno i zaista žele sagraditi takav pogon, da to nije bila samo teorija. Kad sam shvatio da su ozbiljni, nisam mogao odbiti. Bila je to once in a lifetime ponuda, nešto o čemu većina ljudi moje struke samo sanja. Problem je jedino što nikad nisam dobio priznanje za to." Hraknuo je u koprivu. "Poslali su ljude u odijelima i morao sam potpisati gomilu papira koji su manje-više bili

NANA -118- varijante pravila broj jedan: Nikome ni riječi o Igri\ Kad je sve bilo gotovo, došli su još jednom provjeriti stanje i nakon što su zaključili da je sve u redu, samo sam morao ostaviti ključeve, propusnicu i ostalo. Hvala, mi sada preuzimamo. Ponudio sam se da ostanem raditi kao administrator sustava za serversku farmu. Nisam to učinio zbog novca nego sam želio raditi tamo, serveri i cijela ta priča oko Igre tako su me privlačili..." "Ali...?" "Hvala, ali ne, hvala, imamo svoje ljude za to. I to je bilo to! Samo su me otpremili nakon svega što sam napravio za njih. Propusnicu su mi poništili vjerojatno i prije nego što sam uopće napustio zgradu i bio izbačen van na zimu. Pokušao sam doći do sustava nekoliko puta, no sva stražnja vrata bila su zaključana. A zatim sam dobio mali pozdrav od Voditelja Igre, a baš kao i ti, nažalost, nisam bio dovoljno pametan da ga shvatim ozbiljno..." Duboko je udahnuo pa polako otpuhnuo dim, vrteći glavom. "Bilo mi je teško odustati od svega, ipak je to moj Magnum Opus. Najbolje što sam ikada napravio, što bi još samo nekoliko ljudi u svijetu moglo napraviti samostalno i u tako kratkom vremenu. No nisam dobio baš nikakvo priznanje za to, tek jedno obično hvala i bilo je gotovo. Glup kakav sam bio, pokušavao sam se probiti u sustav. Mislio sam da će pronađem li kakav problem, riješim ga i sustav poboljšam, možda shvatiti da me trebaju i pustiti me natrag. Možda će shvatiti da sam im od velike koristi! No comeback nije bio moguć. Jednom kad te izbace, više te nikada neće vratiti!" HP proguta knedlu. Nije mu bilo drago čuti to. "Što se onda dogodilo?" upita on, iako je već znao odgovor. "Polako su počeli problemi. Neki drugi uređaji koje sam instalirao počeli su se rušiti, programi su se zarazili nekakvim virusom i klijenti su poludjeli. Blokirali su mi bankovni račun, bez upozorenja ukinuli pretplatu za telefon i internet i još mnogo toga za zagorčati život. Radio sam dan i noć da se vratim na noge i popravim situaciju, no nakon nekoliko godina posao mi je potpuno propao. Isto se dogodilo sa mnom, tada sam se razbolio." Erman odjednom počne zvučati premoreno. "Zato sam napustio sve i otišao živjeti ispod radara. Ne može me se pronaći ni u kojem registru, nigdje", doda zadovoljno. "Ja zapravo ne postojim. Nemam OIB, nemam bankovni račun, nikakve kartice, ni pretplatu za telefon, struju ili vodu. Potpuno sam izvan dometa Velikog Brata!" "Ali kako funkcioniraš onda, mislim, ipak ti treba novac?" "Sve se može riješiti ako to zaista želiš. Treba dosta truda i rada, ali izvedivo je. Ne zaboravi da je donedavno internet bio čisti SF! Ja samo živim old school, cash only i low tech. I ide mi mnogo bolje nego što možeš zamisliti!"

NANA -119- HP sumnjičavo odmahne glavom. Radije bi se pošteno nadisao ispušnih plinova nego proveo ostatak života ovako. Bez TV-a, ikakve veze sa svijetom, pa niti struje! Potpuno sam, u mraku, u nekoj pripizdini. Još u kombinaciji s onim što mu je Igra namijenila, nije ni čudno što je dečko na samom rubu. "Ta farma", kaže on oprezno. "Gdje se točno nalazi?" Erman frkne. "A gdje misliš da je? Gdje bi mogla biti serverska farma tolikih dimenzija? Gdje je najbolja povezanost, najstabilniji odašiljači i najbolje okružje za prijenos podataka? Promisli malo! Gdje se nalaze sva najveća postrojenja? Silicon Valley sjeverne Europe?" Trebalo je nekoliko sekundi da se HP-u pokrenu moždane vijuge. "Kista", prošapće, gotovo nečujno. "Bingo!" odgovori Erman i nasmije se. "Ipak nisi toliko blesav!" "Nilla, želim raščistiti nešto važno s tobom, nadam se da imaš nekoliko minuta za razgovor." Dobra replika, potpuno prema scenariju koji je pripremila. I dalje samo tišina, iako joj Nilla nije poklopila. Čula je kako diše s druge strane slušalice. Teški uzdisaji, kao da je trčala do telefona. Rebecca je šutnju protumačila kao dobar znak. "Htjela bih ti objasniti što se dogodilo one večeri i zašto. Kako se dogodilo ono što se dogodilo. No radije ne preko telefona. Ima li šanse da se nađemo i popričamo?" Svom snagom trudila se zvučati smireno i pribrano. Kao da se ne radi ni o čemu velikom već o običnom razgovoru dvoje odraslih ljudi koji moraju razjasniti nekoliko stvari. "Mislila sam da sam bila jasna u mailu, Rebecca." Nillin glas bio je hladan poput leda. "Ni ja, ni itko iz moje obitelji nemamo ti što reći. Molim te, ne zovi me više!" "A-ali...", počne ona prije no što shvati da je razgovor prekinut. "Dakle, da si ti ja, relativno lowtech dečko koji želi zapapriti Igri i Voditelju Igre. Osvetiti se malo za sranja koja su nam nanijeli. Što bi učinio?" Erman zamišljeno kimne. "Zanimljivo pitanje, hmm..." Šutio je i razmišljao nekoliko sekundi. "Jasno je, najbolje bi bilo raznijeti sve u zrak, no to je možda ipak pretjerano..."

NANA -120- "Ma ne, uopće!" izleti HP-u, no Erman kao da to nije ni primijetio. "U tom slučaju bih pokušao s lovom", nastavi on. "Kako misliš?" "Pa, znaš već kako funkcionira protok novca, koriste inozemne kartice vezane za neki anonimni račun. To je poput sim-kartice u mobitelu. Ukradeš im lovu i neće moći saznati tko je kriv." HP nervozno kimne glavom. Prijeđi više na stvar, mofo! "Sva plaćanja funkcioniraju na isti način. Plaće dužnosnicima, Mravima i kooperantima, sve ide preko takvih kartica koje se naplaćuju preko anonimnog računa u banci negdje na Karibima. Matični račun uvijek je prekrcan lovom da bi se cijela stvar mogla održavati. Kad bih se stvarno htio osvetiti Voditelju Igre, pokušao bih doći do tog računa i malo ga isprazniti. To bi cijelu Igru paraliziralo na nekoliko tjedana, možda i mjeseci, a dobio bi dovoljno love da se možeš potpuno povući na daleko, ali ugodno mjesto." "Je li to stvarno izvedivo?" "Da, mislim da jest." Erman slegne ramenima. "Stvar je u tome da je Igri toliko bitno zadržati anonimnost pa ne postoje osobe vezane za taj račun. Sve što ti treba je kombinacija brojeva koja se koristi za isplate. Pretpostavljam da stalno mijenjaju te šifre pa to treba izvesti mudro i brzo. Ja nikad nisam dobio nikakve šifre, samo sam postavio cijeli sustav. Njihovi ljudi riješili su ostalo. No to se sve nalazi negdje na farmi. U to sam siguran." "A može li se hakirati sustav?" "Ne, kao što sam rekao i sam sam pokušavao, a ako nije uspjelo meni koji sam sve postavio, zasigurno neće ni ikom drugom. Imaju zaštitu koja je vjerojatno bolja od Pentagonove i NASA-ine zajedno..." Sigurno, pomisli HP skeptično, ali ionako mu se hakiranje nije činilo kao najbolja opcija. "Kako se onda može doći do broja računa?" Pretpostavio je odgovor. "Moraš fizički ući u farmu. Postoji kontrolna soba u kojoj možeš dobiti sve informacije, ako znaš gdje tražiti. No moraš biti vraški oprezan. Ako samo posumnjaju da je račun otkriven, zasigurno će odmah promijeniti šifre." HP je kimao glavom dok je gasio cigaretu o đon. Ovo mi zvuči kao Mission Impossible. Ali, jebiga, nisam prešao cijeli ovaj put da bih se vratio kući praznih ruku.

NANA -121- Previše informacija je bolje nego premalo. "Možeš li mi objasniti što trebam napraviti?" reče i baci opušak u najbliži grm. Erman se nasmije. "Dakako, 007, nema problema!" Okrenuo se na peti i vratio u kuću. HP zapali još jednu cigaretu. Cijela ova priča zvučala mu je poput vražjeg blockbustera. Neko je vrijeme razmišljao koji film najbliže odgovara ovome. Conspiracy Theory možda, ili Enemy of the State? Ovo je više bilo kao mješavina svega, fucking tribute. Povukao je nekoliko dimova. Visoko iznad začuo je poznato brujanje. Popodnevni let Fjärdhundra Airlinesa, nasmije se. Erman se vratio na trijem s presavijenim papirom u ruci. "Tu ti je sve što trebaš; adresa farme i nekoliko starih korisničkih imena koja bi još uvijek mogla raditi. Zapisao sam ti i bankinu početnu stranicu, za slučaj da dospiješ tako daleko. Sad samo moraš smisliti kako ćeš ući unutra, a tu ti, nažalost, ne mogu pomoći." HP zgrabi papir, no Erman ga nije puštao. "Obećaj mi jednu stvar, HP." "Što?" "Vidio si kako živim, što mi je Igra napravila." Opet je zurio u njega na način koji je HP-a pomalo strašio. "Obećaj mi da ćeš iskoristiti ove informacije samo kako bi im zadao vraški udarac u prepone, obećaj to!" Ermanovo lice opet se počelo crvenjeti. "Naravno, prijatelju, nema problema, smiri se", promrmlja HP nemirno i uzme papirić. Dobio je što je trebao i sad je već krajnje vrijeme da ode. Adresa je zapravo bila jedino što mu je zaista koristilo, sve drugo je u principu bilo nepotrebno. Bez obzira na to što je obećao ovom pustinjaku, teško da će baš provaliti na serversku farmu, jedino što mu je trebalo bila je neka poveznica s Voditeljem Igre, a sad ju je napokon i dobio. Adresu na kojoj ga može posjetiti. Samo treba otići tamo i pozvoniti mu, ako to još uvijek želi, nakon svega što je upravo saznao? Brujanje iznad njega opet se pojavilo, a Erman se trznuo na zvuk. Promatrao je nebo kroz krošnju drveća tražeći avion.

NANA -122- "Smiri se, Ermane, to samo Fjädhundrina zrakoplovna tvrtkica vrši dnevni obilazak", podsmjehne se HP uznemireno. "Nema razloga za brigu." " Što si rekao!?" Erman se okrene prema njemu i HP primijeti da se onaj luđački pogled vratio u punom sjaju. "Pa, rekao sam da je to samo avion koji reklamira prokleti seoski sajam u Fjärdhundri sljedeći tjedan. Ništa oko čega bi se trebao brinuti." Govorio je oprezno i polako baš kao Erman prije nekih pola sata, no i sam je shvatio da zvuči uplašeno. "Jesi li već vidio taj avion?" Erman odjednom problijedi u licu. "D-da, preletio je iznad mene netom prije nego što si me pokupio sa svojom seoskom verzijom limuzine, no hajde, smiri se sad, jebemu!" Erman kao da ga nije ni čuo. Nekoliko sekundi samo je stajao bez riječi. "Bježi!" izađe mu naposljetku nekako kroz stisnute usne. "Što?" HP-u ništa nije bilo jasno. "Bježi, nestani, goni se kvragu, je 1’ ti jasno?!" Mahao je rukama i krenuo prema HP-u. On se instinktivno povukao i podigao ruke u zaštitu. "Dobro, dobro, samo se smiri, idem, idem!" Miša mu, dečko je sada stvarno posve skrenuo s uma. "To je samo jebeni avion, Ermane, ne moraš odmah tako skakati!" Toliko o njezinom briljantnom planu. Nilla ju je i dalje mrzila, to je uspjela shvatiti. Posve razumljivo, ipak je to njezin voljeni stariji brat pao preko balkonske ograde. Nilla i Dag bili su jako bliski i ona nikad nije prihvatila rezultate istrage koji su tvrdili da je riječ o nesreći. Tvrtka zadužena za renoviranje fasade bila je nemarna pri postavljanju balkona i očito je nedostajalo nekoliko vijaka. "Nesretni splet okolnosti", pisalo je u presudi. Za Henkea je to značilo deset mjeseci zatvora zbog ubojstva iz nehaja, umjesto ubojstva na mah. Da je ograda bila ispravno postavljena sa svim vijcima. Dag bi se vjerojatno izvukao. No to se ne može sigurno tvrditi. Ipak ga je jako gurnuo, možda toliko jako da bi svejedno pao preko ograde? No barem se nije potpuno mogla izostaviti mogućnost

NANA -123- preživljavanja, tako je sud zaključio. Ona je pak dvojila oko presude. Dag je bio velik i težak, imao je gotovo devedeset kilograma čistih mišića i jako dobru ravnotežu. Da ograda nije propala i da nije pao, njihovi životi bili bi sada posve drukčiji. Henke nikada ne bi završio u zatvoru, a ona se nikad ne bi izvukla iz svog. Njegovo zarobljavanje i njezina sloboda - jedno je bilo preduvjet za drugo. Problem je u tome što nije smjelo biti tako. To je htjela ispričati Nilli. Što se točno dogodilo te večeri. I zašto... "Samo avion? Samo avion?!" Mali ispljuvak zapeo je Ermanu na žutoj bradi. "Ti stvarno ništa ne kužiš, idiote jedan! Imaju uši posvuda, doslovno jebeno posvuda. Zar nisi shvatio ono što sam ti pričao o Mravima? S kim si razgovarao na putu do ovamo, s vozačem autobusa, nekom dragom gospođom u vlaku? Jesi li usput spomenuo nekom prijatelju preko telefona gdje si, ili bio toliko glup da zapišeš upute u računalo?" Opet je počeo kričati. "Ništa od toga, kunem ti se..." HP se polako povlačio prema tragovima guma koji su vodili natrag u civilizaciju. Ovo je zaista bilo zastrašujuće. Mora pobjeći od ovog psiha i to odmah. Tko zna što bi se inače moglo dogoditi. U šumi te nitko ne može čuti kako vičeš. Erman napravi još nekoliko koraka prema njemu, stisne šake i iz jedne oslobodi osuđujući kažiprst. " Google!" vikne on. "Tražio si adresu preko google mapsa, priznaj!" "Ne, ne!" odgovori HP instinktivno, no onda shvati da je upravo to i napravio. Erman je očito primijetio promjenu izraza njegova lica, ili je samo pogodio da HP laže. U svakom slučaju potrčao je prema HP-u. "Idiote jedan!" urlao je Erman. "Dao sam ti tako jednostavne upute. Ne razgovaraj ni s kim i ne koristi nikakvu elektroniku. A ti me ideš tražiti preko google mapsa! Možda radiš za Voditelja Igre, trebao bih te ubiti na licu mjesta!" "Sorry!" izleti HP-u koji je bio toliko uplašen da nije ni mogao lagati kako treba. Već se zamislio kako leži mrtav u grmlju poput prokletog Bockstensmana6 . Kako ga otkopavaju nakon dvjesto godina i postavljaju u staklenu vitrinu muzeja u Fjärdhundri. Od same te pomisli usrao se od straha! Erman mu se još više približi, a zatim odjednom stane. 6 Mumificirani ostaci muškarca iz srednjeg vijeka koji je bio ubijen i bačen na dno jezera, ostaci su očuvani u mulju.

NANA -124- Stajao je tako neko vrijeme i činilo se kao da razmišlja. Zatim se bez ijedne riječi samo okrenuo i otrčao natrag u kuću. HP nije htio čekati da vidi hoće li se vratiti sa sačmaricom. Okrenuo se i počeo trčati puteljkom najbrže što je mogao. I dalje je čuo brujanje aviona iznad sebe. Činilo se kao da kruži. Nakon nekoliko stotina metara stigao je do ruba šume. Još nekih kilometar otvorenog polja prije no što se dohvati relativne sigurnosti ceste. Nemirno se ogledavao preko ramena. Kvragu, trebao mu je ukrasti motor ili ga barem nekako onesposobiti. Ovako je samo open target. Nema smisla razmišljati o tome sada. Nije čuo nikakav zvuk motora, velikim dijelom zbog prokletog aviona koji mu je i dalje kružio nad glavom. Primijetio je da više nema reklamnog natpisa. Što taj idiot zapravo izvodi? Izašao je iz mračne šume i nastavio dalje istim puteljkom. Otprilike svakih deset metara osvrtao se natrag. I dalje ništa. Polako je počeo kontrolirati strah. Kakav li je samo luđak onaj tip. Baš ti jebeno hvala Mange na ovom divnom savjetu\ Još jednom baci pogled iza sebe. Ni traga Ermanu. Dobro! Tek negdje na pola puta preko polja primijetio je da je zvuk aviona nekako drukčiji. Prije je to bilo monotono brujanje, malo dalje pa malo bliže, ovisno o tome gdje je avion kružio. No odjednom se zvuk pojačao, i snagom i visinom tona, a nakon nekoliko sekundi shvatio je zašto. Odjednom je, kad se još jednom okrenuo da vidi prati li ga Erman, shvatio da avion ide ravno prema njemu kao da je fucking Cary Grant! Nije mogao vjerovati svojim očima! Dolazio mu je sve bliže i bliže, no tek kad mu je potpuno zauzeo vidno polje, počeo se zaista bojati. Sve jače brujanje motora i kovitlaci oko krila potpuno su mu zatomili misli. Vidio je veliki propeler i čelično podvozje kako mu se približavaju, no još uvijek mu nije bilo jasno što se događa. Shit\ To je bilo jedino što mu je mozak mogao procesuirati, a zatim su mu se zaplele noge i pao je na do. Osjetio je kovitlac zraka i čuo šum podvozja koje mu je promašilo glavu za svega nekoliko decimetara, a usta su mu se napunila šljunkom. Zvuk motora utišao se, HP je očistio lice te ugledao kako se avion naginje ulijevo i vraća prema njemu. Nakon nekog vremena shvatio je da pilot pokušava pogoditi pravu visinu za drugi pokušaj. Kvragu! pomisli u panici, klekne na koljena i prisili svoje oduzete noge da se pokrenu. Maknuo se sa šljunčanog puteljka i potrčao preko polja prema autobusnom stajalištu. Prašina i zemlja podigli su se u kovitlacima oko njegovih nogu i ulazili mu pod hlače. HP je trčao kao nikad prije.

NANA -125- Ima još najmanje petsto metara do ceste, do spasa. Avion je već bio na pola puta natrag prema njemu. Srce mu je lupalo tako jako da je mislio da će mu prsa eksplodirati. Osjećao je okus krvi u ustima i pulsiranje u bubnjićima. Zatim je začuo sve jače brujanje motora dok se avion spuštao prema njemu Alfred Hitchcock-style, a zvuk je bivao sve više i više zaglušniji. Trčao je u panici, cik-cak da ga bude što teže naciljati, baš kao i u Counterstrikeu. No ovo je stvarnost, nikakva jebena igrica! Avion se sve više približavao i činilo se da nema šanse da skrene s kursa. Odjednom ugleda nešto ispred sebe. Izgledalo je poput plastičnog koplja, bijele boje i dugo oko dva metra. Nije mu bilo jasno kako se toga sjetio, no baš kad je avion došao iznad njega, bacio se na koplje, zgrabio ga objema rukama, a zatim ga podmjestio pod jednu kao da je viteško koplje i okrenuo se na leda. Taj avion postao mu je cijeli svijet, a buka je bila zaglušna. U trenutku kad je zbog kovitlaca zadržao dah, osjetio je kako štap udara u nešto tvrdo i ispada mu iz ruku. A onda je avion otišao. HP se opet okrene na trbuh. Ostaci slomljenog koplja ležali su nekoliko metara dalje na tlu. Vjerojatno se zabio u propeler, pomisli pokušavajući ustati. Avion se opet počne uspinjati. No brujanje motora više nije zvučalo tako zlokobno. Avion se dizao i propadao kao da motor ne radi dobro, a HP je mogao razabrati zujanje koje je zasigurno dolazilo od oštećenog propelera. Pilot je očito imao problema, no HP nije htio čekati da vidi hoće li ih riješiti. Potrčao je svom snagom prema autobusnom stajalištu koje je sad već bilo jako blizu. Kad se približio, ugledao je autobus kako dolazi i krenuo prema njemu pokušavajući ga uhvatiti. Mogao bi uspjeti... No odjednom krajičkom oka primijeti da je pilot odlučio promijeniti taktiku. Umjesto da se obrušava na njega s nekoliko stotina metara visine, avion je sada letio posve nisko preko polja i HP je mogao vidjeti kako mu podvožje gotovo dodiruje tlo. Ovaj put mu neće pomoći da se sagne, samo ga može udariti u glavu, ili kotačima ili gredama između njih. Užasnuto je počeo trčati još brže. Jurio je prema cesti, vidio bus kako se približava i dao sve od sebe da stigne prije njega. Zvuk aviona bivao je sve bliži. Jednom nogom upao je u jarak pa mu se poremetila ravnoteža, no brzina mu je bila toliko velika da je uspio nastaviti trčati pred jureći bus. Istovremeno se čulo naglo kočenje, cviljenje guma i brujanje motora aviona iznad njega. U sljedećem trenutku pao je na tlo i zacrnjelo mu se pred očima.

NANA -126- "Ej, čovječe, kako si?" HP je čuo glas negdje iz daljine i naglo se uspravio. Nekoliko uspaničenih sekundi mislio je da je oslijepio, zadobio nekakvo oštećenje mozga ili nešto slično pa je osuđen na ostatak života u mraku. No polako su mu se počele vraćati sve motoričke funkcije i uspio je otvoriti oči. "Jes’ dobro?" Dečko u prevelikoj uniformi bio je nagnut nad njim, a oko njega stajalo je nekoliko zabrinutih ženskih faca. "Stvorio si se niotkuda, čovječe, jedva sam uspio zakočiti, ali mislim da te nisam prejako udario." HP nije odgovorio već je samo mukotrpno pokušavao ustati. Vozač, mladi useljenik od nekih trideset godina pružio mu je ruku za pomoć. Na brzinu mu je provjerio reflekse, bili su dobri. "Trebali bismo pozvati hitnu", promrmlja jedna od baba iz busa. "... a i policiju", doda neka druga. "Onaj avion..." "Ne zovite hitnu!" prekine je HP. "Dobro sam." A i bio je. Osim ogrebotina na licu i rukama, i činjenice da mu je udarac izbio zrak iz pluća, osjećao se sasvim dobro. Zadnja stvar koju sad treba je da murjaci njuškaju naokolo. "Sorry", promrmlja on vozaču. "Precijenio sam se, moja greška, my bad!" reče nakon što mu se vratila moć govora. "Sve je u redu!" "Dobro!" reče vozač s olakšanjem. "Onda možemo nastaviti s vožnjom?" Kimnuo je pozivajući dvije gospođe koje su nemirno čekale kraj pločnika. "Nema ozljeda, pa ne treba zvati hitnu. Svi natrag u bus!" Zatim ukloni šljunak s HP-ovih leđa i šapne mu: "Nećeš me prijaviti, je 1’ tako? Imam već jednu kaznu zbog prebrze vožnje, a stvarno mi treba ovaj posao, kužiš?" "No worries", odgovori mu HP koji je sve više počeo dolaziti k sebi. "Nema frke, samo me onda časti vožnjom i sve ćemo zaboraviti." "Nema problema, stari!" Vozač se nasmije s olakšanjem i mahne mu da uđe u bus. "Stići ćeš na vlak, pa makar u zadnji čas." HP mu samo kimne i zavali se u najbliže sjedalo. "Nego, jesi vidio onaj avion čovječe? Kako li je samo nisko letio!"

NANA -127- TRINAEST I Mozgalice Jedva se sjećao povratka kući. HP se potpuno iscrpio jureći preko polja, još u kombinaciji s bliskim susretom s busom, nije ni čudo što se samo isključio. Pokušavao je ostati budan i gledati prati li ga možda netko, no to je bilo neizvedivo. Vjeđe su mu se tvrdoglavo sklapale i stigao je sve do Älvsjöa prije no što je shvatio da je zaspao i otišao predaleko. Tek kad je jedva došao natrag do Slussena, bio je u stanju izvesti nešto u stilu tajnog agenta da se riješi potencijalnih pratitelja. Kad je stigao natrag u kolibu, napokon se posve razbudio. Srce mu je počelo lupati, nalet adrenalina protresao mu je tijelo i osjećao se kao da iznova sve proživljava. Nekoliko minuta zaista je mislio da će dobiti infarkt, riknuti u ovoj kolibi i njegov već raspadnuti leš pronaći će tek kad teta dođe na zimovanje. No puls mu se ipak počeo smirivati i raščistila mu se izmaglica u glavi. Što se, jebote, tamo zapravo dogodilo? Je li se dogodilo uopće, ili je sve samo sanjao? Samo je trebao baciti pogled u zrcalo da odbaci teoriju o snu. Bio je prljav, pun ogrebotina i razderanih nogavica. Koja sreća što nije nosio kratke hlače! Onaj iz aviona baš ga je odlučio srediti, a sigurno bi i uspio da nije naišao bus. Puls mu je opet počeo brzati, smučilo mu se i tek nakon nekoliko litri vode počeo se smirivati. Misli su mu svrdlale po glavi, ona bušilica unutra opet se pokrenula punom brzinom. Igra, zadaci, sve što mu se dogodilo zapravo je samo namijenjeno klađenju bogataša kojima je dosadno? Pogodili su kako ga pridobiti, testirali mu sve moguće granice i naveli da rado sudjeluje u tome. Zar ga je zaista tako lako namamiti? Druga opcija je, dakako, da je Erman lagao i nadrobio mu gomilu sranja. Da, dečku definitivno nisu bile sve na broju, no ipak nije lažljivac. Taj pustinjak zaista iskreno vjeruje u sve što mu je rekao, a većinu toga HP je i sam iskusio. Problem je što ne može prihvatiti sve, jednostavno ne ide! Ako podijeli cijelu priču na dva dijela, bit će lakše. Ako zagrize kiselu jabuku i shvati da je bio samo glupa marioneta koju je Voditelj Igre razvlačio kako mu se prohtjelo te ako popije cijelu priču s okladama i samim ustrojstvom Igre... U svakom slučaju, prvi dio Ermanove priče u principu sve objašnjava. Iako ga je poprilično boljelo što je bio poput dvorske lude nekom igračem klubu, to je objašnjenje ipak držalo vodu, za razliku od ostatka priče, barem što se tiče zdravog razuma.

NANA -128- No teoriju zavjere i dalje nije mogao probaviti. Da je Igra raširena po cijelom svijetu, upletena u svakakve prljave poslove, ima uši i oči posvuda — to je jednostavno bilo nevjerojatno! Erman je i sam rekao da su to njegove ideje i nemaju direktne veze s nečim što je zaista vidio ili doživio. Možda su rezultat previše vremena provedenog u osami gore u onoj kolibi, bez dodira s civiliziranim svijetom. To je zapravo bila najveća šteta za tog dečka. Iako ga je isprepadao tamo u šumi, HP se svejedno na neki način poistovjećivao s Ermanom. Zaista su imali mnogo toga zajedničkog. Voditelj Igre nije bio milostiv ni prema jednome. Pronašao ih je, učinio da se osjećaju posebno, a kad je Igra dobila sve što je trebala od njihovih vještina, samo su ih odbacili poput jučerašnjih novina... So what ako su se Ermanu malo polupali lončići? Bio je zahvalan što mu je siroti pustinjak uopće pomogao. Otvorio mu je oči, a možda i ukazao na potencijalni ulaz u Igru. U svakom slučaju, osjećao je olakšanje. Mučnina mu je gotovo sasvim nestala i počeo je osjećati glad. Limenka Heinz bijeloga graha bilo je jedino što je našao i pojeo direktno iz ambalaže. Ali što s onim avionom i pilotom koji ga je pokušao smaknuti, kako to objasniti? Nitko ga nije mogao pratiti, u to je siguran, pa što se onda uopće dogodilo? U principu jest moguće da je to bila samo čista pogreška. Erman i on bili su iste visine i imali sličnu boju i dužinu kose. Lako ih se moglo zamijeniti, a pogotovo je bilo nemoguće primijetiti razliku s visine od nekoliko stotina metara. Luđak je ipak živio posve sam tamo i pilot je možda pretpostavio da je jedina moguća osoba koja izlazi iz šume Erman, pogotovo što je fizička sličnost tolika? Vjerojatno je tako bilo! Tko god je bio u tom avionu, imao je problema s Ermanom, ne s njim. Možda neki ljuti susjed ili neka seljačina s kojim se zakačio dolje kod dućana? Koji je odlučio isprepadati jadnička Alfred Hitchcock styleom kad mu se ukazala prilika. Takve stvari zaista su se događale, bilo je dovoljno upaliti TV i uvjeriti se da je tako. Postoji hrpetina serija o ljudima koji rade upravo takva sranja! Što je više razmišljao o tome, sve mu je uvjerljivije zvučala ideja. Obična zavada među susjedima koja je prerasla u nešto veće. Objašnjenje koje je mnogo lakše prihvatiti od one druge opcije. "Svjetska urota, my ass", promrmlja on sebi u bradu. "Ma da!" Nije bilo šanse da povjeruje u to. S olakšanjem se zavalio na kauč i upalio laptop. Ništa ne uklanja probleme bolje od malo televizije. Uvijek postoji neki idiot kojem je još teže i zbog čega se on onda osjeća

NANA -129- mnogo bolje. Kad se potpuno smiri, razmislit će što dalje. Čim je čuo spikera, shvatio je što se dogodilo. Bilo mu je dovoljno vidjeti snimke lokalne TV postaje koje prikazuju kuću u plamenu, rotirke i vatrogasna kola medu koprivom da poveže što je bilo. "Vatrogasci se već nekoliko sati bore s velikim požarom koji je izbio na seoskom imanju zapadno od Sigtune. Još uvijek se ne zna je li itko bio u kući kad je izbio požar. Imanje je u vlasništvu preminule osobe i trebalo je biti napušteno, no prema iskazima svjedoka jedna ili više osoba koristile su ga za stanovanje posljednjih mjeseci. Policija je u potrazi za tridesetogodišnjakom koji je ranije tog dana bio umiješan u manji sudar s lokalnim autobusom na obližnjoj postaji..." Poluprobavljeni grah preko cijelog tetinog sudopera. HP je izbacio dušu iz sebe. "Jebemu! Jebemu! Jebemu!" to je sve što mu je mozak mogao procesuirati. Trebalo mu je nekoliko dana da se oporavi. Vjerojatno je navukao neki virus ili kakvo drugo sranje, imao je vrućicu i povraćao sve dok mu nije ostalo ništa osim gorke žuči. Kao i obično, Mange ga je spasio, pojavio se da provjeri zašto mu se ne javlja i zatekao ga razvaljenog na tetinom kauču. Poprilično mučan prizor, no Mange se iskazao kao true friend. Pomogao mu je da se okupa i malo dotjera, nabavio mu čistu odjeću i čaj od šipka te bez imalo prigovaranja počistio prljavu kuhinju. Yep, Mange je bio true friend, BFF7 zapravo. A od sada pa nadalje će ga i tretirati tako. Za početak, obraćat će mu se s Faruk. Ako je Mangeu to ime toliko važno, od sada će ga koristiti i neće ga zajebavati zbog toga. Svašta je sanjao dok je bio bolestan, halucinacije pod vrućicom 0 svemu i svačemu. Već je navikao na weirdo dreams, bili su gotovo uobičajeni nekoliko dana ili čak tjedana nakon žešćeg urokavanja. Pročitao je negdje da se THC pohrani negdje u mozgu i ponekad naknadno otpušta, poput bombe koja prsne sa zakašnjenjem. Cesto je imao pomaknute snove o Gospodaru prstenova, gigantskim leptirima ili drveću koje govori, što je bilo stvarno kul. No ovi snovi bili su drukčiji, mnogo mračniji i neugodniji od opijatskih fantazija. U jednom od njih kojeg se jasno sjeća, trčao je gol kroz tunel Klara. Ermanov izgoreni leš lovio ga je na mopedu, na čelu stotina konja bez jahača. Izlaz iz tunela bivao je sve bliži, no progonitelji su ga ipak dohvatili. Koraci su mu postajali sve teži kako se strmina povećavala, i shvatio je da neće stići. Čuo je pištanje motora i topot kopita svuda oko sebe. Posvuda su! It’s all a fucking Game! vikao je leš pougljenih usta, no posljednja riječ odzvanjala je svuda naokolo poput jeke u tunelu. 7 Best Friend Forever

NANA -130- Igra Igra Igra Probudio se uzlupanog srca u trenutku kad ga je moped sustigao. No sad mu je već bolje. Nema vrućicu, čist je, nahranjen i zadovoljan. Možda malo ukočen, no to će proći. Pitanje je što sada? U stan se ne može vratiti još nekoliko tjedana, bilo je nekakvih problema oko isporuke novih vrata. Na neki način bilo mu je i drago. Nema smisla nijekati to, zapravo mu se uopće nije vraćalo kući. Činjenica jest da je nakon onoga što se dogodilo u Sigtuni... uplašen. Da, priznaje to. Henrik HP Pettersson, čovjek, mit, legenda - bojao se. Igra dakle nije neka vrsta nižerazredne anarhističke pay-per-view kopije YouTubea, kako je isprva mislio, već nešto posve drukčije i mnogo gadnije. To s klađenjem zapravo je mnogo strasnije, sada je shvatio. Činjenica da ljudima polako iskušavaju granice, svjesno traže one kojima je lako manipulirati i guraju ih samo da bi vidjeli dokle su spremni ići. I sve to samo zato što im je kul! No drugi dio i dalje mu je zvučao nemoguće da bi bio istinit. Da zadaci nisu bili slučajno zadani već pomno smišljeni kako bi se zadovoljilo nepoznate klijente? Ako je to zaista istina, naglasak na ako, to znači da su on i svi ostali igrači dvostruko nasamareni. Nisu bili samo jackassovi na speedu ili internetske drolje koje su se prodavale za nekoliko klikova i virtualno odobrovanje. Bili su i obične jebene marionete! Plaćenici koji nisu bili ni svjesni da su upravo to stoga ih se lako moglo riješiti kad zagusti. Gomila mlakonja, žrtveni janjci za koje nikog nije bilo briga, osim ako nisu pokušali nekom reći istinu. Tko bi im uopće povjerovao? Ta pomisao činila ga je ljutim i poprilično nervoznim. Mogućnosti u takvom scenariju bilo je toliko da ih sve nije mogao ni zamisliti. Zar to ipak nije bila samo Ermanova paranoja koja ga je iz pitoresknog seoskog ekscentrika pretvarala u vrištećeg luđaka? Sve dok nije vidio kako mu gori koliba, dok je Erman vjerojatno bio unutra, nije bio spreman povjerovati u to, no sada situaciju promatra u potpuno drukčijem svjetlu... Samo jednu stvar treba razjasniti, tako da će početi s malo istraživanja. Na jednoj od brojnih edukacija s burze radilo se upravo o tome i sada samo treba vidjeti je li mu išta ostalo u sjećanju. Uz prave alate može se pronaći bilo što na svijetu, toliko

NANA -131- se ipak sjećao... Faruk mu je pomogao postaviti laptop i internet preko jednog od anonimnih poslužitelja koji su se pojavili nekoliko dana prije no što je IPRED-zakon8 stupio na snagu. Tako će sada na netu biti nevidljiv, pravi ghost rider. Odabrao je tražilicu i započeo. Ermanov papirić nije ga činio ništa pametnijim. Na njemu je pisalo Torshamnsgatan 142 i još nekoliko štreberskih lozinki koje će možda, ili uopće neće, funkcionirati ako se uspije probiti do tamo. Taj izgoreni momčić mogao mu je dati i nešto više informacija, kako se tvrtka zove ili na kojem je katu? Zar je to bilo tako teško? Adresa se odnosila na ulicu u Kisti, i to je sve što je saznao. Sasvim obična poslovna zgrada blizu ceste E4, sve što su satelitske snimke nudile. Našao je popis tvrtki i telekomunikacijskih kompanija u okolici, no nitko od njih nije se bavio ni igrama ni računalima. Nije bio siguran što je zapravo očekivao. Nekakvu utvrdu ograđenu zidinama ili možda tajnu adresu koje ni nema na karti? Nešto poput tajne utvrde državne obrane na otoku Lovo? No ovo je bilo posve halal, nije bilo ni najmanjeg traga nekakvoj mističnoj organizaciji ili tajnoj serverskoj farmi. Ili ga je Erman zeznuo i dao mu pogrešnu adresu, ili se, mnogo vjerojatnije, Igra pokupila na neko drugo mjesto. Razočaran i bez velikih očekivanja, odlučio je da će unatoč svemu nastaviti istraživati Ermanove teorije. Ukucao je nekoliko riječi u tražilicu, poput "neobjašnjivo", "unatoč istrazi", "nepoznati", i dobio nekoliko tisuća rezultata. Odbacio je sve što ima veze s NLO-ima, što je reduciralo broj na oko tristo, a umetanjem riječi "počinitelj" pod izbornu opciju, taj se broj spustio dovoljno da je bilo moguće snaći se medu rezultatima. Još malo vještog klikanja i na ekranu je dobio popis raznih incidenata. Na brzinu je prošao kroz njega. Bilo je tu svega i svačega pa je na trenutak gotovo osjetio olakšanje. No onda je počeo pozornije proučavati informacije. Počele su izlaziti stvari koje su u najmanju ruku bile uznemirujuće... Pronašao je velik broj sitnih incidenata za koje nije ni čuo prije, no koji su odašiljali poznatu vibru: auta kojima su kočnice odjednom otkazale, računalni sustav koji je otkazao usred neke isplate, neobjašnjivi nestanci struje i političari koji su u poštanskim sandučićima pronašli izmet. No bilo je i drugih, njemu poznatijih rezultata u tražilici. Pročitao ih je jednom, pa još jednom i polako mu se u tijelo počela uvlačiti nelagoda. 8 Intellectual Property Rights Enforcement Directive — zakon EU o zaštiti intelektualnog vlasništva

NANA -132- Prvi događaj dogodio mu se praktički u stražnjem dvorištu. U noći sa 16. na 17. svibnja 1990. izgorjela je crkva sv. Katarine na Södermalmu u Stockholmu. Crkveni toranj urušio se i propao kroz svod. Očuvano je jedino nekoliko vanjskih zidina, no uspjeli su spasiti sve vrijedne odore i crkveno srebro. Unatoč velikim naporima, istraga nije ukazala na mogući uzrok požara, a nagađanja se protežu sve od kratkog spoja do podmetanja požara. Eventualni motiv za palež nije poznat. I druge stvari kojih se također dobro sjećao. U nedjelju 3. rujna 2006., u 20:41:51, Služba državne sigurnosti dobila je dojavu da je Socijaldemokratskoj stranci provaljeno u interni računalni sustav, SAP-net. Počinitelj je i dalje nepoznat. Iste te večeri socijaldemokrati su u službenoj izjavi za medije priopćili da su policiji prijavili Narodnu stranku. Prijava se temeljila na tome da su preko IP adrese otkrili da je računalo u vlasništvu NS-a korišteno za hakiranje i nelegalno pronalaženje osjetljivih informacija kojima pristup ima samo 26 članova stranke na visokim funkcijama. Prekršaj se dogodio uz pomoć korisničkih podataka koji su neobjašnjivo procurili i njihovim političkim protivnicima dao je uvid u najpovjerljivije informacije socijaldemokrata. Ovo je bogme major stuff. Oba događaja dovoljno su uzbudljiva da se oko njih organizira lijepa oklada. Zar je zaista moguće pridobiti nekog da oskvrne nešto tako sveto poput crkve? Koje su šanse za to? Sigurno je moguće, apsolutno. No hajdemo korak dalje, ako je vjerovati Ermanovim teorijama. Tko je mogao postaviti takav zadatak? Možda netko kome bi pripala cast sagraditi novi poznati simbol Stockholma? Možda neki političar, tvrtka ili tajkun koji mora povratiti izgubljeni ugled. Brzi pogled na zakladu koja stoji iza gradnje dao mu je gomilu velikih imena koja su otvarala novčanike. Uspjeli su izvući nešto love i od države, no većina je došla od lokalnog stockholmskog poduzeća. Zar Švedska crkva nije imala dovoljno novca da sama to financira? Je li riječ o nekakvoj zavjeri? Ne treba isključiti tu mogućnost. Moguće je, malo nategnuto, no sasvim vjerojatno ako daš malo mašti na volju i misliš izvan okvira. Nešto poput Da-Vincijevog koda. A što je onda s mini Watergate situacijom sa socijaldemokratima i liberalima? Trebao je dobro razmisliti o tome. Mudro postavljeni Mrav kod socijaldemokrata sigurno je lako mogao nabaviti podatke za logiranje. Većina ih je bila dovoljno glupa da ostavi to zapisano na post-it papiriću

NANA -133- ispod stola, kako bi se mogli logirati opet nakon ljetnih praznika. No tko je mogao postaviti taj zadatak? Who benefited? Kratkoročno gledano, to bi dakako bila Narodna stranka, pa je posve logično da su oni naručili taj zadatak. No dugoročno gledano, jesu li socijaldemokrati mogli imati kakve koristi od toga? Još malo klikanja potvrdilo mu je teoriju. Liberali su nakon nekoliko tjedana bili gotovo upola srezani na saborskim izborima te su izgubili utjecaj u borbi za moć. Dakle, postoje najmanje dvije moguće teorije zavjere u ovom slučaju. Netko na strani plavih tko je htio nabaviti povjerljive informacije i netko na strani crvenih tko ih je htio uhvatiti na djelu. Rezultat? I ova je teorija moguća, čak i mnogo manje nategnuta od prve. Jebote, koja bi to priča mogla biti! No najstrašnija bila je posljednja stvar na koju je nabasao. Pročitao ju je nekoliko puta dok mu nije sasvim došla do glave. A nakon toga umalo se usrao od straha. U izvještaju istrage iz 1994. zaključuje se da je ubojstvo pod utjecajem mržnje ili bijesa izvršila osoba koja pati od poremećaja ličnosti. Vjerojatno je cijeli život teško održavao odnose s ljudima, pogotovo s onima koji su imali nekakav autoritet. Povučen je, usamljen i narcisoidan, no ne psihotičan, i vjerojatno nema obitelji ni bliskih prijatelja. Stanje mu je povezano s osjećajem da "nije uspio" u životu, doživljajem sebe kao "outsidera, čije se vještine nikada nisu cijenile ili do kraja izrazile". To je mogao biti točno njegov opis! Očito ima dosta toga s čim bi se trebao suočiti, no zadiranje u dušu nije mu bila baš omiljena aktivnost. Ipak, nakon svega što se dogodilo, nakon iskustva bliske smrti u stanu i svega onoga na selu, posljednjih dana počeo je gledati na sebe u sasvim drugom svjetlu. A to nije bio nimalo lijep prizor... Iskreno, život mu i nije bio nešto čime se mogao dičiti. Općenito gledano, mogao se prepoznati u onom opisu. Solo igrač, outsider, nema bliskih odnosa, egocentrik, sve mu je dobro odgovaralo. No nije zapravo njegova krivnja što je sve otišlo kvragu. Imao je mogućnost, prospects baš kao i svi drugi. Mogao je postati netko, netko važan! A fucking contender. Učinio je jednu nesebičnu stvar u životu, i što je dobio za to? Kako mu se svijet odužio, kako ga je nagradio za njegovo herojsko djelo? Da, s deset mjeseci zatvora, bez mogućnosti pomilovanja, hvala jebeno puno! Jer u zemlji meda i mlijeka nijedno dobro

NANA -134- djelo ne prolazi nekažnjeno. Nakon toga sve su mogućnosti samo nestale. Sva su mu se vrata zatvorila, a budućnost je izgledala poprilično sjebano. Jedino što mu je preostalo bile su sitne krađe ili McPosao. Nije ni čudo da se nakon takvog hladnog tuša čovjeku sve zgadi pa se fokusira na number one. A prema Ermanu, Igra je slala svoje Mrave upravo po takve ljude. Po dečke koji su se uklapali u takve zahtjeve. Ili bolje rečeno u profil zločinca... "Igraju već godinama, davno prije pojave interneta", rekao mu je Erman. Što ako su igrali već u veljači 19869 .Nabavili Magnum 357, skrili ga na prikladno mjesto i poslali dečka. Igrača, jednog običnog nobodyja kao što je on, čije su granice pomaknute toliko daleko da ih više ni ne vidi. Zatim nevini poziv od mudro postavljenog Mrava. Predstava u devet, kino Grand! A zatim: Lights, camera, action! HP-u su se nakostriješile dlake na vratu. Odjednom mu se koliba činila premalom, krov mu se spuštao nad glavom prijeteći da će ga ugušiti. Treba mu zraka! Mora van! It’s all a fucking Game! vikao je pougljenjeni leš u njegovoj glavi, dok je povraćao u cvjetnu gredicu. Okej, sad je već stvarno zabrinuta. Nakon što je nekoliko dana živjela u glupom uvjerenju da će joj se javiti, otišla je do njegovog stana. No preko vrata bila je zakucana šperploča, a ispod mirisa boje i dalje se osjećala paljevina. Jedan od susjeda, vidno napušeni dečko s dredloksima i kozjom bradicom, ispričao joj je da je netko podmetnuo požar u stanu kroz Henkeov otvor za pisma. No Henke se izvukao i oporavio nakon nekoliko dana u bolnici. Koje olakšanje. No gdje je sada? To joj ovaj rastafarijanac nije mogao odgovoriti, a negdje na pola razgovora njegov napušeni mozak osjetio je murjačku vibru pa je odjednom samo zalupio vratima. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja sjetila se tko bi mogao više znati o tome. Mange Sandstrom, dakako, Henkeov stari prijatelj još iz osnovne. Drži dućan s računalima negdje oko Skanstulla? Nakon razgovora s policijskom centralom dobila je adresu i krenula tamo. Već pred dućanom shvatila je da nešto nije u redu. Djelić plavo-bijele vrpce i dalje je visio oko stupa ulične rasvjete, a jedan od prozora do ulaza bio je manjkavo prekriven vrpcama iz osiguravajuće tvrtke. Čak se i ovdje osjeća miris paljevine, primijetila je 9 Datum atentata na švedskog premijera Olofa Palmea.

NANA -135- ušavši u dućan uz melodiju iz Zvjezdanih ratova, a sudeći po kaosu unutra, dućan se pospremao nakon požara. Svuda naokolo bile su prazne kartonske kutije, a pola polica u prednjem dijelu dućana zjapilo je prazno. Gotovo je posrnula preko vjedra s prljavom vodom odmah uz vrata. Već druga zbrka u svega pola sata, teško da je slučajnost, barem kad je riječ o Henkeu. Pitanje je samo u što se ovaj put uspio uvaliti. Možda će joj Mange moći odgovoriti na to ? "Bok, Rebecca!" pozdravi je on iznenađeno iza nekih polica. "Bok, Mange, dugo se nismo vidjeli. Jesi li imao kakav neželjeni posjet ili se seliš?" Nespretno su se zagrlili. Noćna košulja i izvezeni prsluk, modni ukus drastično mu se promijenio od zadnjeg puta kad su se vidjeli. "Ma samo neki klinci", promrmlja on, no odmah je shvatila da laže. "Prah za gašenje požara mi je po svim stvarima, tako da ću imati okršaj s osiguravajućom tvrtkom..." Mange se zacrvenio, i to ne samo zbog tog polovičnog objašnjenja. Oduvijek je bio malo zaljubljen u nju, što joj je samo mogla biti prednost u ovoj situaciji. "Sada se zovem Faruk Al-Hassan", doda pomalo odvažno. "Prešao sam na islam nakon što sam se oženio prije dvije godine." "A tako dakle, oženjen si, a ja sam uvijek mislila da ćemo nas dvoje biti zajedno", nasmije se ona i primijeti kako su mu se obrazi zažarili. Dakle, to je objašnjenje za neobičan izgled. Mange se preobratio. Možda to i nije tako neobično kad bolje promisli, oduvijek je istraživao nove stvari. Zadnji put kad ga je vidjela bio je zakleti vegan, a prije toga lokalni političar, ili obratno... Mange je bio pametan dečko, no oduvijek sklon tome da zaluta. Sad se treba nadati da je pronašao pravu stvar. "Imate li djece?" upita ona reda radi. "Dečkića od osam mjeseci, Muhameda." Izvukao je novčanik, a ona se divila slici punih deset sekundi, koliko pristojnost nalaže. "Nalikuje ti. Ma... mislim, Faruk", reče ona dodavši svoj najsrdačniji osmijeh. A sad prijeđi na stvar, Normen! "Slušaj, htjela sam te pitati znaš li gdje je Henke?"

NANA -136- "Neee... kako misliš?" Još jedna nespretna laž. "Pokušala sam ga nazvati, no nijedan od brojeva mu nije u funkciji, pa sam mislila da ti možda znaš gdje je?" Odmahivao je glavom i izbjegavao pogled. "Sorry, nisam ga vidio neko vrijeme..." Namrštila se. Dva požara, Henke je nestao, a sada joj još i uvijek ljubazni Mange laže u facu. Nešto skrivaju, a već je krajnje vrijeme da otkrije što. No čim je zaustila, Mange ju je prekinuo. "Rebecca, kad si već tu, htio bih popričati s tobom o nečemu." "U redu", odgovori ona kratko. Zaista nema vremena za nekakve zakašnjele ljubavne izjave, no s druge strane treba njegovu pomoć. Strpljivo, Normen! "Eeeeh, Rebeca... uvijek sam se... želim reći... jebemu..." Duboko je udahnuo i činilo se kao da se pokušava sabrati. "Ti i Dag, pa sve to što se dogodilo s HP-om... znaš?" "Mmm...", odgovori ona s iščekivanjem. "Dakle... Oduvijek sam... ti se htio ispričati. Dag mi je bio rođak, upoznali ste se preko mene i..." Gledao je dolje u pult. Odjednom je osjetila mučninu. Vjerojatno zbog vrućine. "Dakle", pokuša on još jednom. "Oduvijek sam o-osjećao da sam n-nekako kriv za sve to", promuca on. "Da je to na neki način moja pogreška, k-kužiš?" Gledao ju je molećivo, a ona nije imala pojma što da mu odgovori. "Dag je bio dosta stariji od mene i nismo baš bili close, a-ali znao sam kakva je osoba. Znao sam što se govorilo o njemu, da zna biti nasilan i... da je pretukao vlastitog oca. Dakle svašta sam čuo, ali nikad se nisam usudio ništa reći... barem ne tebi." Opet je spustio pogled na pult. Rebecca duboko udahne. Sto je očekivao da će mu reći na ovo? Mučnina je bivala sve jača. Zrak u dućanu bio je zagušljiv i odjeća joj se počela lijepiti

NANA -137- uz tijelo. Mora završiti ovaj razgovor i vratiti se na temu zbog koje je došla, i to brzo. "Slušaj, Mange", počne ona najpribranije što je mogla. "Svi mi sami donosimo svoje odluke, i ti, i ja, i Henke, i Dag. Radimo izbore, bili oni dobri ili loši, i moramo biti spremni na posljedice. Ja sam se zaljubila u Daga, moja je odluka bila useliti se s njim i ja sam ga trebala prijaviti čim se sve počelo događati. Odgovornost je potpuno na meni." Istina, cijela istina i ništa osim gorke istine, pomisli ona odlučno. Sad ćeš riješiti ovo do kraja! "Što se tiče Henkea, zanima me..." "Ali, ne shvaćaš", prekine je Mange drhtećim glasom. "HP mi je rekao da je htio ubiti Daga. Da mu je htio oduzeti život! Ispričao mi je što ti je taj prokletnik radio i koliko ga je mrzio. A ja, ja nisam ništa poduzeo. Nisam ga ni pokušao zaustaviti, nikome nisam rekao ni riječi i na kraju je sve otišlo kvragu. Dag je umro, HP završio u zatvoru, a ti..." Zaustavio se i tužno je pogledao. "Ni ti se nisi izvukla, Rebecca." Utihnuo je, a ona mu je dala nekoliko sekundi da se pribere. I njoj je trebala mala pauza. Mučnina je uzela maha i morala je sklopiti oči da obuzda poriv za povraćanjem. "Jedino sam se ja izvukao", nastavi on. "Moj se život nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Da sam barem zucnuo i rekao nekome što HP smjera, možda bi sve bilo drukčije? Ili da sam mu barem rekao da ne napravi to. No nisam. Ne znam ni sam zašto. Samo znam da sam mogao učiniti nešto više da spriječim te događaje. Mnogo više!" Opet je utihnuo i počeo promatrati neku neodređenu mrlju na tepihu. Jebemu, zaista nije očekivala ovakav razgovor! Činilo joj se kao da će nestati zraka u tom skučenom dućanu. Zidovi su se približavali, miris dima palio joj je nosnice, a brujanje svih računala odjednom se pretvorilo u monotoni, iritantni ton koji joj je probijao glavu i zavukao se duboko u lubanju. Sklopila je oči, progutala slinu nekoliko puta pa kad je ponovo uspostavila kontrolu nad svojim tijelom, odgurnula je Mangea i ušla u kuhinjicu skrivenu iza zavjese od perli. Popila je mlaku vodu iz neoprane čaše. Dugi, osvježavajući gutljaji isprali su sve neželjene misli. Usredotoči se, pobogu, Normen! Iako je njemu očito bilo jako potrebno, ona nije došla radi Mangeove ispovijedi. Prošlost treba ostaviti iza sebe.

NANA -138- Zapravo ga je sa samo nekoliko riječi mogla odriješiti dijela njegovih grijeha. Mogla mu je objasniti tko je zapravo pravi ubojica među njima. No nešto joj je govorilo da istina ne bi oslobodila nijednog od njih, a ponajmanje nju samu. Bolje je usredotočiti se na sadašnjost i zadatak koji je došla obaviti. Kad bi barem mogla doći do Henkea, sve bi se riješilo, u to je bila uvjerena, iako nije znala zašto. Natočila je još jednu čašu i stavila je pred Mangea na pult. On je, čini se, iskoristio njezinu odsutnost da se pribere. Oči su mu i dalje bile zacrvenjene, no barem su se obrazi vratili u uobičajenu nijansu. Pio je, dok su oboje šutjeli. "Shvaćam kako ti je, Mange, no mislim da ništa nije moglo spriječiti ono što se dogodilo", reče polako. "Dogodilo se što se dogodilo i svi jednostavno moramo nastaviti dalje. Barem to ja pokušavam." I sama je primijetila koliko joj riječi zvuče lažno, no Mange je potvrdno kimao glavom. "Svakako, imaš pravo", reče on kratko. "Drago mi je što sam to izbacio iz sebe, dugo mi je bilo na duši. Oprosti na cmizdrenju." Sramežljivo se nasmijao i obrisao nos rukavom. "U redu je, ostaje između nas." Opet se nasmijao, ovaj put mnogo opuštenije, a ona je pokušala preokrenuti temu. "Nego, je li stvarno nisi vidio Henkea?" Opet joj odmahne glavom. "Ne, ne baš..." Neplanski mu je uputila pravi murjački pogled, što je odmah polučilo rezultatom. "Kako misliš ne baš. Mange? Jesi li ga vidio ili nisi?" U glasu joj više nije bilo mekoće. Nije joj bilo drago što mu mora priuštiti ispitivanje, pogotovo nakon ovakvog emotivnog ispada, no zaista nije imala izbora. Mora pronaći Henkea i nema vremena za daljnje odvlačenje pažnje. "Nisam već nekoliko dana", promrmlja on pokunjeno gledajući u pod, tako da je znala da govori istinu. Pogledala je oko sebe i glasno pomirisala miris paljevine. "Nego, ti klinci koji su ti zapalili dućan..." Odugovlačila je ne skidajući pogled s njega. Migoljio se poput crva na udici, no nije mu dala nikakvu šansu za bijeg.

NANA -139- "Jesu li to isti klinci koji su zapalili Henkeov stan?" "Da... ovaj, ne, ili..." Pogled mu je lutao posvuda i nije znao što bi s rukama. "Magnusiću moj", kaže ona najnježnije što je mogla, nagnuvši se preko pulta. Pričekala je dok je nije opet pogledao. "U što te idiot od mog brata ovaj put uvukao?"

NANA -140- ČETRNAEST I Bijeli medvjed redu, da vidi je li dobro shvatio — sve mu je to bilo samo u glavi! Mel Gibson u Conspiracy Theory, Brill, lik koji je glumio Gene Hackman u Enemy of the State, bio je na putu da postane takav. Oštećena roba, usamljeni luđak opsjednut zavjerama koji stalno debatira po forumima i vidi zavjere iza svakog jebenog ugla. Još bi samo trebao napraviti web-stranicu, nabaviti kolibicu u šumi i oblijepiti cijeli zid izrescima iz novina, i to bi onda bilo savršeno! Dobro, ono s Palmeovim ubojstvom možda je previše, no s druge strane teorija mu nije bila ništa luda od ostalih opcija koje su nudile rješenje. Kurdi, "bejzbol policajci", njegova supruga Lisbet ili neki usamljeni pijanac? Ali aboard the Crazy train! Vrata se zatvaraju, next stop Looneyville! Weirdo teorije vrvjele su cyberspaceom poput grakćućih grabežljivaca. Zašto ne bi i njegova? Think about it! Kako bi inače netko vrhunski zajebao najveću policijsku istragu na svijetu? Na stranu zdravi razum policije, prekršili su hrpetinu zakona i pravila time što su postavili običnog amatera za voditelja istrage. A kao da to nije dovoljno, socijaldemokratski politički birokrat vodio je paralelno svoju istragu s vlastitom mini-obavještajnom agencijom, direktno pod palicom ministra pravde... Počele su se rađati brojne sumnje, stvorilo se bezbroj pitanja bez logičnog odgovora, baš kao što je Erman napomenuo. Nedostajalo je dobrih objašnjenja ili barem onakvih koje bi se moglo prihvatiti. Osim toga, naišao je na još jedno ubojstvo političara za koje je vrijedio opis "jedan počinitelj bez poznatog motiva". A da ne spominje Lasermanna 10 . Cijela njegova zločinačka turneja imala je u sebi nešto dosljedno, gotovo poput računalne igrice. Kao da je prelazio razne nivoe po težini zadatka i postupno sve više riskirao. Baš kao da se uspinjao na rang-listi... Prema snimci koju je HP pronašao, dečko je trošio novac po njemačkim kasinima, očito je volio klađenje. Zar je bio igrač, u dvostrukom značenju? It made perfect sense, jednako kao što i nije imalo baš nikakvog smisla! A što je zapravo u pozadini Kennedyjevog ubojstva? Estonije? Jedanaestog rujna? Kao što je rekao, sve mu je to samo u glavi. 10 Poznati švedski serijski ubojica i pljačkaš. U

NANA -141- Big time! Bjesomučno je satima pretraživao vijesti. Iako je većina bila o izborima za parlament EU, bio je uvjeren da ih ima posvuda. Tragova Igre. Podmetnuta bomba u auto poznatog biznismena, velika količina dinamita nestala iz spremišta, sitni portugalski kriminalac koji je odjednom dobio ideju da raznese svoju praznu jahtu i samog sebe u sto komada... Sve su informacije bile dostupne, ako znaš što tražiš. Stvari koje nije bilo moguće objasniti koliko god se trudio i detaljno proučavao. To jest, ako je Ermanovo objašnjenje zaista istinito. Da je sve to samo velika jebena Igra! Vve opened your eyes and now you can see... Problem je u tome što je i sam shvaćao koliko ludo to zvuči. No nije se mogao otarasiti tih misli. "Ako si svjestan bolesti, ne znači da si zdrav", govorila je jedna od majčinih prijateljica alkosica. Ima istine u tome! No za razliku od onih luđaka, on je i sam bio umiješan u ovo. Inside man, baš kao i Brill. Znao je da Igra postoji, na vlastitoj se koži uvjerio na što su sve spremni, ili bolje rečeno, na što su spremni navesti druge... Ta manipulacija najgora je od svega. Kako su ga nabrijali i natjerali da dobrovoljno surađuje. Kako su ga ponižavali za svoju vlastitu zabavu, a nakon toga odbacili kao da je otrovan. No mučila ga je i činjenica da je toliko uživao biti u centru pažnje, dobivati toliko creda. Prvi put u životu bio je team player, dio nečeg velikog, čak i jedna od zvijezdi momčadi. Kvragu, kako li je samo uživao! Toliko je jebeno obožavao to da je i dalje, unatoč svim sranjima koja su se dogodila, sanjario da će se vratiti pod svjetla pozornice. Poput običnog pseta željnog pažnje koji se, unatoč tome što je dobio po gubici, svom snagom želi opet umiliti svom gospodaru, samo kako bi primio još jedan udarac po glavi. Pitanje ga je svrbjelo poput velike kraste i koliko god je pokušavao, nije se mogao ne češati. Da je znao da će Becca biti u autu one večeri i biti ozlijeđena ako baci kamen preko ograde, bi li išta bilo drukčije? Nije bio siguran. Nakon nekoliko sati razmišljanja i svrdlanja, i dalje na to prokleto pitanje nije bilo jednostavnog odgovora poput Da ili Ne. Stvarno je jebeno poremećen! Trebalo mu je nekoliko dana da dokuči što je bilo u pozadini situacije s flash-bang granatom u povorci. Tko je mogao profitirati od nekoliko prestrašenih konja i kraljevskih skinutih gaća? Moguće je da su ga samo htjeli testirati ili dobiti nekoliko kul snimki. No onda je pročitao o provali u dućan muške odjeće na Östermalmu, kojoj

NANA -142- je prethodila lažna dojava o bombi. Aktovka na kojoj je bijelim slovima pisalo bomba postavljena ispred iranske ambasade, a pola policije otišlo je na Lidingo i tako ispalo iz igre. Tad mu je sinula ideja. Nakon što je pretražio stranice policije, našao je što je tražio. Istodobno dok je Kungsträdgarden bio pun odbjeglih konja i svih dostupnih policijskih snaga, uključujući i helikopter, netko je ukrao kamion put Viagre od jednog poduzeća u Vasterortu. Potpuno su hladnokrvno prošli zaštitare s tegljačem, mahnuli naizgled ispravnim papirima, privezali prikolicu te samo otišli. Nisu trebali brinuti da će ih loviti policija, jer za to se pobrinuo HP. Dakle, on je bio decoy, mamac koji je poslužio da lovci traže na krivom mjestu? "Potraži riječ Game pa ćeš shvatiti", rekao mu je Erman, a negdje na pola stranice Wiktionary mu je podupro teoriju. Distraction or Diversion. On je mogao poslužiti za oboje! I odjednom su svi ti čudni događaji poprimili luđačku dimenziju. Odvlačenja pažnje, decoys i dimne zavjese, sve kako bi se vlast, detektive i javnost poslalo u krivom smjeru? Koje se to događaje pokušavalo skriti i tko stoji iza njih? Masoni? WHO? Bilderberg Grupa? Ili je otišao predaleko...? Poigrava li se to njegov mozak s njim i pokušava mu prikazati nešto čega nema samo zato što to želi vidjeti ? Zar je Igra toliko napredna kao što Erman tvrdi, ili je sve to samo kul? Nešto što rade samo zato što mogu? Igrarija? Jebena razbibriga!? Izluđivala su ga sva ta pitanja. Mozak mu je bio preopterećen i činilo mu se kao da će mu glava eksplodirati od svih sranja koja su svrdlala unutra. Nije mogao pronaći Andol, pretražio je sve tetine ladice. Zapalio je cigaretu, jednu od posljednjih što su mu ostale. Povukao je dim, zatim ispuhao i sebe i napetost. Puuhhh ...! Meditation by Marlboro. Gotovo uvijek je palilo. Što da radi sada? To i nije bilo baš the million dollar question. Nije mrdnuo iz kolibe danima, jedva je i pojeo nešto. Samo je pušio, pretraživao internet i grebao po jebenoj mentalnoj krasti.

NANA -143- Mange je navratio nakratko i obnovio mu zalihe cigareta i juhe od graška, no bio je dovoljno pametan da ga ništa ne pita, što je bilo dobro jer ionako nije znao što bi mu odgovorio. HP bi ubio za joint, no zaliha je odavno potrošena. Bez trave, pokušao je pronaći nove načine smirivanja. Drkao je toliko da je dobio žuljeve na dlanovima, a zatim odlučio prošetati naokolo, uhvatiti svježeg zraka i pročisti glavu. I tada je ugledao kombi. Auto se prevrnuo u slow motionu, napravio polukrug oko vlastite osi pa udario prednjim dijelom o tlo. Odbio se u zrak, napravio polukrug i sletio na krov te nestao iz vidokruga. Sljedeća scena prikazivala je goruću olupinu, no do tada je već bila nagnuta nad Mangeov mali, prljavi zahod. "Kvragu, kvragu, kvragu", vikao je glasić u njezinoj bolnoj glavi, dok je povraćala dijelove poluprobavljene pileće salate. Što se to, kvragu, dogodilo? Bijeli kombi s plavim logom tvrtke, parkiran malo dalje u maloj ulici. ACME telekomunikacijske usluge AB. Ozbiljno?! ACME — baš kao što su se zvale sve sumnjive tvrtke kroz povijest filma od Ptice trkačice nadalje!? Bilo je jednostavno pre očito! Pokraj kombija nalazila se telefonska govornica, no nije bilo nikog na vidiku. Nije bilo traga ikakvim zahvatima, pa što onda radi taj kombi usred Tantoa? Vratio se u kolibu i provjerio registraciju, no nije bilo nikakvih rezultata, samo ga je uputilo na leasing poduzeće iz Solne. ACME telekomunikacijske usluge imali su vlastitu web-stranicu, telefonsku centralu i e-mail za kontakt. ACME Telekomunikacijske usluge — ponosni član PayTag grupe. Nije bilo konkretne adrese, što i nije bilo neobično, mnoge tvrtke su tako radile. Slobodno nas kontaktirajte putem e-maila ili telefona. Dobar način za riješiti se napornih kupaca. Opet je izašao bolje promotriti kombi. Nije bilo žive duše u okolici, motor je i dalje bio topao, dakle nije tu dugo. Gdje je onda vozač? Napravio je krug oko vozila, no nije bio ništa pametniji nakon toga. Stražnji prozori bili su zatamnjeni, pa iako je prislonio glavu, nije ništa vidio. S prednjim prozorima je imao više sreće. Na prednjem sjedištu bila je kričavo žuta jakna s mnogo džepova, a promotrivši malo

NANA -144- bolje, primijetio je nešto ugurano ispod nje. Nekakav izduženi, srebrni predmet. Odjednom shvati što je to! Mobitel, poput onog kojeg je ostavio u Mangeovom dućanu. To znači da su ga gadovi pronašli! Kružio je pokušavajući bolje promotriti mobitel, no jakna je prekrivala veliki dio. Morao je biti siguran pa je zgrabio kvaku i pokušao otvoriti vrata. Zaključano, dakako. Osvrnuo se oko sebe i dograbio kamen s obližnjeg travnjaka. Podignuo je ruku s namjerom da razbije staklo. "Hej, što ti izvodiš?!" Čovjek se stvorio niotkud, gromada od pedesetak godina u narančastom radnom odijelu i s kacigom Boba Graditelja. Prvoklasni majstor. "Ništa", promrmlja HP i pusti kamen iz ruke niz nogu. "Samo se pitam zašto ste parkirani ovdje?" čovjek ga sumnjičavo pogleda. "Puknuo je kabel, radim za Teliu. Pola Sodera ostalo je bez Interneta, zar nisi čuo?" "Nee", promrmlja HP i polako se odmakne od kombija. "U redu, pozdrav!" Čovjek slegne ramenima, zađe iza kombija i otvori stražnja vrata. Nešto je petljao otraga i vratio se s kutijom s alatom, bacio brzi pogled u HP-ovom smjeru pa zaključao vrata prije nego što je otišao puteljkom između dviju koliba. HP duboko udahne s olakšanjem. Činio se u redu, drugim riječima bila je to lažna uzbuna. Obična umišljotina usred bijela dana. Napokon svježi zrak! I dalje je bilo pakleno vruće, no sve je bolje od onog klaustrofobičnog dučančića. Duboko je udahnula i jedva jedvice odpedalirala biciklom niz ulicu, dok joj je mučnina polako počela nestajati pod utjecajem svježeg kisika u tijelu. Nakon stotinjak metara već se osjećala mnogo bolje. Nije ništa bitno saznala iz razgovora s Mangeom. Kad je prestao s bijednim pokušajima izvlačenja i odlučio joj ispričati istinu, prvo je zaključao vrata dućana, okrenuo znak na Zatvoreno te je za svaki slučaj odvukao daleko od vrata.

NANA -145- 1 Mange nikad nije bio medu hrabrijim Henkeovim deadbeats prijateljima i definitivno nije bio kul, no za razliku od ostalih bio je jedan od rijetkih iz starog društva. Vesa se napušio k'o zmaj i odlučio popeti na dalekovod, pa se nasmrt spržio. Sjećala se i Jesusa, je li on ono osvojio gomilu novca i povukao se na Tajland? Da, to je bio on. Henke je obećavao da će ostati u kontaktu no to je, kao i uvijek, ostalo samo na riječima. Ostali su se raspršili svuda naokolo, a Henke nije bio osoba čije bi društvo i pouzdanost nekome mnogo nedostajali. No Mange se iz nekog razloga zadržao uz njega, čak i u najgorim trenucima. Koliko Rebecca zna, jedini se od društva pojavio u sudnici tijekom procesa i jedini, uz nju, koji je Henkea posjećivao u zatvoru. Jedan od rijetkih kojima je bilo stalo. Mange je bio sasvim u redu, fin dečko koji misli dobro i osjećala je grižnju savjesti što ga je krenula ispitivati onako napadački. No na kraju je sve ispalo dobro. Nakon što je dvaput provjerio da su sami, napokon joj je ispričao cijelu priču, ili barem onoliko koliko je znao. Pitanje je samo što je ona zapravo čula? Cijela ta priča s mističnim mobitelom koji zadaje zadatke i tajnom reality igrom s nagradama i kaznama zvučala joj je sumanuto i u prvi tren je pomislila da je Mange još jednom povjerovao Henkeovim bulshit-pričama. Onda joj je pokazao snimke na računalu i situaciju je odjednom počela gledati u sasvim drukčijem svjetlu. Ono s vratima, automobilskim gumama i kraljevskom pratnjom bilo je dovoljno loše samo po sebi, no kad je naposljetku vidjela vlastito vozilo kako se preokreće duž ceste Drottningsholm, sve skupa joj je postalo previše. Mange očito nije znao da je ona bila u tom Volvu jer se sav u čudu brinuo za nju pred vratima zahoda. Jedva je uspjela doći k sebi, umila se i izjurila na vrućinu, što je Mange prihvatio bez ikakvih pitanja ili komentara. Pribravši se, zamolila ga je broj Henkeovog mobitela, a kad ga je nevoljko izvukao iz zaključane ladice, samo ga je na brzinu pogledala i strpala u torbicu. Na trenutak se činilo da će se Mange pobuniti, no ipak je donio dobru odluku i bez riječi joj pustio da ga uzme. Prije nego je otišla, dao joj je adresu kolibe tete Berit, a ona se počela radovati novom, detaljnijem razgovoru sa svojim bratom. Ovaj put će zgrabiti tog malog fakina i neće ga pustiti dok joj ne kaže cijelu istinu oko svega što se dogodilo! Prolazila je između auta, prešla Ringvägen i nakon nekoliko minuta zatekla se pod krošnjama drveća u parku. Osjećala se mnogo bolje i uživala je u svježoj sjeni. Četrdeset i pet minuta od dućana, rekao joj je Mange, možda pet minuta više biciklom, i tako je i bilo.

NANA -146- Kad je skrenula u traženu ulicu, umalo ju je pokupio bijeli kombi koji je proletio pokraj nje prevelikom brzinom. "Prokleti idiote!" pomisli pokušavajući održati ravnotežu. Razmislila je bi li mu zapisala registraciju, budući da je ovdje bio znak za ograničenje brzine na 30 km/h, no ipak je odustala, bilo je prevruće da bi se zamarala time, a i nije vidjela sve znamenke. Bilo je to nekakvo službeno vozilo, s plavim logom sa strane. Tada opazi kuću koju je tražila. Pokucala je triput, no nije bilo odgovora. Možda spava? Bilo je već kasno popodne, no uopće je ne bi iznenadilo da je Henke na maloj siesti. Zgrabila je kvaku i shvatila da su vrata otključana, no iz nekog razloga nije ih odmah otvorila. Nije znala zašto, ali bila je jako sumnjičava. Odškrinula je vrata i ubrzo ugledala mali, jedva vidljivi znak provale, u drvu odmah uz bravu. Moglo je biti i nešto otprije, no nakon brzog pregleda praga otkrila je svježe tragove boje. Netko je provalio u kolibu i to nedavno, pitanje je samo je li taj netko još uvijek unutra? Rebecca zadrži dah i počne osluškivati zvukove iz kolibe. Bilo je tiho kao u grobu. Nečujno je prešla prag i ušla u predsoblje. Smrad cigareta i kanalizacije gotovo ju je grizao za oči. Stala je iza dovratnika pred kuhinjicom i bacila brzinski pogled kroz vrata. Pokret je bio toliko brz da napadač ne bi stigao reagirati, no dovoljno spor da registrira gotovo sve što se nalazi u prostoriji. Ponovila je isto to i sa spavaćom sobicom na drugom kraju hodnika. Rezultat je bio isti, koliba je prazna. Tko god je provalio, otišao je i čini se da nije htio ništa ukrasti. Laptop s upaljenim screensaverom netaknut je stajao na kuhinjskom stolu. Nekoliko neopranih šalica i čaša, uglavnom punih opušaka, bilo je razbacano posvuda naokolo, a mali sudoper bio je preplavljen suđem i ispražnjenim konzervama. Prljava zelena vreća za spavanje bila je prostrta preko kauča, a zamazana majica i poderane traperice visjele su preko dva stolca u kuhinji. Bilo je zadimljeno, ustajalo i neuredno, sigurno daleko od onoga kakva je inače bila kuća tete Berit, pretpostavi ona. Mange je govorio istinu, Henke je definitivno živio ovdje... Pitanje je gdje je sada i kad će se vratiti ? Najbolje rješenje bilo je da sjedne na mali kauč i čeka. What the fu...?!

NANA -147- Plan je bio zaletjeti se preko Ringvägena po nekoliko kutija cigareta i peciva. Na kraju je svratio na falafel i hladno pivo, nigdje mu se nije žurilo. Gotovo se već vratio do kolibe kad je ugledao rotirke. Dva patrolna vozila i civilni kombi s prikolicom, svi postavljeni pred tetinom kolibicom. Prikolica je izgledala tako smiješno, poput gigantske kante za mlijeko s otvorenim poklopcem. Jednom od murjaka žurilo se ograditi područje policijskom trakom, no nasreću HP ga je primijetio na vrijeme. Zastao je i skrenuo u jednu od pokrajnjih stazica s koje je imao dobar pregled situacije. Nakon nekoliko minuta popeo se na kamen i pogledavao preko grmlja jorgovana. Što se, kvragu, tamo dogodilo?! Iz nekog razloga još uvijek nije sjela. Gledajući u retrospektivi, nije mogla objasniti zašto, no imala je osjećaj da nešto nije u redu i taj osjećaj nije popuštao. Ubrzo je shvatila i zbog čega je bila tako uznemirena. Kauč na koji je htjela sjesti bio je pomaknut s mjesta. Jasno su se vidjele udubine u linoleumu na mjestu gdje je inače stajao, a sada je bio nekoliko centimetara dalje. Kauč jest bio mali, no bio je to stari model od masivnog drva i sudeći po dubokim udubinama, vjerojatno je zahtijevalo veliku snagu da ga se premjesti. Zašto bi to onda netko radio? Umjesto da sjedne, kleknula je i pogledala ispod kauča. Vidio je da policajci zabrinuto raspravljaju o nečemu, a zatim je ugledao nekog tipa u punoj opremi i s kacigom, koji je izgledao poput astronauta odjevenog u zeleno. Tip je ušao u kuću, a policajci su se povukli iza automobila, kao u zaklon. Nakon nekoliko minuta svemirko je izašao držeći nekakav predmet u rukama. Oprezno je došao do prikolice i položio predmet u nju. Iako je stajao malo dalje, HP je lako primijetio olakšanje na licima murjaka kad se poklopac na prikolici zatvorio. Nije ni znala što je mislila da će pronaći. Svakako ono što je zatekla nije bilo na popisu među top deset stvari koje je očekivala, kad bi je netko zatražio da napravi listu. Možda ključeve, nešto sitniša, ili izgubljeni mobitel? No nikako ono... Trebalo joj je malo vremena da shvati što gleda i zašto je postavljeno baš tamo, no kad je shvatila, polako se udaljila, uzela laptop sa sobom i pobjegla iz kolibe. Ostavila je otvorena vrata. Tek nakon nekog vremena prepoznao je jednu murjakinju. Isprva je mislio da je samo neki civil. Kaki kratke hlače s džepovima, majica kratkih rukava, šilterica, obične ravne

NANA -148- cipele i ostali rekviziti pomoću kojih se uklapaju u masu. No murjački stav i način na koji su pomicali glavu gotovo ih je uvijek otkrivao. Koncentrirao se na dečke oko prikolice i tek kad su zatvorili poklopac, a on pobliže promotrio cijeli tim, shvatio je da je taj civil Becca. Stajala je tamo i razgovarala s tipom u astronautskom odijelu. Kog vraga ona radi ovdje?! "Veoma pronicljivo", zaključi pirotehničar koji se prema naljepnici na prsluku zvao Selander i koji je očito volio govoriti kratko i isprekidano. "Dvije šipke dynamexa. Okidač na pritisak smješten ispod sjedala na kauču. Sigurno bi okinuo da je netko sjeo. Ima ga dovoljno za raznijeti cijelu kuću. Vraška je sreća da si bila toliko prisebna, Normen..." Zastane i uzme malo burmuta. "Dakako, ne možemo biti apsolutno sigurni da bi eksplodirao dok ga ne odnesemo u labos i ne rastavimo na dijelove", nastavi on, sad mnogo rječitije. "Izvijestit ćemo vas o tome. Posao će odraditi Södermalmska krim-policija. Dakle, kažeš da je to koliba tvog brata?" "Tako nešto", promrmlja ona. Misli su joj se rojile glavom. Flashhang granate, bačeno kamenje na policijska vozila, a sada i prokleta bomba! U što se to, pobogu, Henke uspio uvaliti ? "Inspektori bi zasigurno voljeli popričati s njim što prije", zaključi Selander brišući tragove burmuta sa zaštitnog odijela. Rebecca kratko kimne glavom. Dobrodošli u klub\, pomisli ona.

NANA -149- PETNAEST I Jesi Ii doista siguran da želiš izaći? Kad je stigla kući, Rebecca je bila premorena. Veliki dio popodneva provela je na krimodjelu södermalmske policije kako bi prepričala cijeli događaj iz Tantoa. Ili barem dijelove koje je bila voljna otkriti. Prešutjela je posjet Mangeu i snimke koje je vidjela u njegovom dućanu. Te snimke zasigurno su bile povezane sa scenarijem iz kolibe, no prije nego što popriča s Henkeom, nema nikakvu namjeru pokazati ih kolegama. Nije mogla ne primijetiti značajnu tišinu koja je nastala kad je na red došao Henkeov dosje. A onda obavezna pitanja: Ima li njezin brat neprijatelje ? Zna li na koji se način uzdržava? Zna li nešto o podmetnutom požaru u njegovom stanu prije tjedan dana? Negativni odgovori na sva pitanja, što je uostalom i bila istina. Jednim dijelom. Ostavila je bicikl u podrumu i uspela se stubama do stana, kao i inače. Možda je razlog bio umor ili činjenica da su joj misli bježale, no uopće nije primijetila da je netko čeka na stubištu. "Becca!" Trznula se i instinktivno pružila ruke ispred sebe u obranu. "Mir, to sam ja, Henke!" Naravno da je to bio on. Trebala je i misliti da će doći. Kamo bi inače otišao? Promrmljala je nešto, a zatim otključala vrata i pustila ga u stan. Nekoliko sekundi stajala je na otiraču u hodniku, a zatim zaključala sve četiri brave. No samo jednom, iako se dio nje bunio, bilo je sasvim dovoljno. Nije ga htjela upoznavati sa svojim opsesijama. Automatska sekretarica u hodniku svijetlila je označavajući propušteni poziv. Skriveni broj, kao i uvijek. Henke se već posve raskomotio na kauču u dnevnoj sobi. "Imaš li kave?" Borila se s porivom da zgrabi prvo što joj dođe pod ruku i opali ga u glavu. Prokleti, vražji idiot, da joj se onako prikrada! A nije ni mislila da on uopće zna gdje živi. Tražila ga je po cijelom stanu, a on je samo lijepo sjedio na kauču. A kako tek izgleda! Još gore nego prošli put, s vrećicama pod očima i nikotinski žutim tenom. Nokti su mu

NANA -150- bili izgriženi sve do mesa, kosa raščupana, a bio je i prljav. Intenzivni miris dima i neopranog tijela dopirao je s njezinog kauča, zbog čega je frknula nosom. Gledao ju je upitno i onda je shvatila da mu uopće nije odgovorila na pitanje. "Naravno", reče kratko i ode u kuhinju. "Slobodno se idi urediti malo, kupaonica je u dnu hodnika", vikne ona iz kuhinje pristavljajući vodu za kavu. No kad se vratila nakon nekoliko minuta s poslužavnikom s kavama, on je spavao. Uzdahnula je, uzela šalicu kave za sebe i nakon malo promišljanja odlučila ga pustiti da odspava. Izgledao je kao da mu treba sna. Obuzela ju je neobična raznježenost i nije mogla odoljeti da ga ne pogladi po obrazu. Ipak je on unatoč svemu njezin braco, njezin mali Henke. Jasno, nezreli idiot i kvalificirani magnet za nevolje, no tako je oduvijek bilo. Nekoć su bili njih dvoje protiv cijelog svijeta. Kroz sva sranja uvijek su imali jedno drugo. No to je bilo davno. Stvari su se od tada promijenile, htjeli to oni ili ne. Popila je kavu, nagnula glavu na kauč i sklopila oči. Čula je da dolazi još iz hodnika. Način na koji je zalupio vrata — kako je razdraženo zveknuo ključevima dok je skidao cipele i bacao ih od sebe. Pokušala je upozoriti Henkea, no sjedio je na sklopivoj stolici na balkonu i pušio, okrenut leđima prema njoj. Henke i Dag znali bi zajedno pušiti ponekad tamo, iako je Dag tvrdio da se ostavio cigareta. Pušenje se nije uklapalo u cijeli program tjelovježbe i takve neke besmislice. No svejedno bi stajao nagnut nad ogradom, i to ne samo kad bi Henke došao u posjet. S balkona je imao dobar pogled na vrt i parking gdje mu je bio BMW. Na dobre dane čak su se i slagali, Dag i Henke. Stajali bi tamo vani i čavrljali kao da su prijatelji. Voljela je takve dane, osjećala bi se kao da su zaista prava obitelj. No ovo nije bio jedan od takvih dana, to je shvatila čim je zalupio vratima. "Bok!" Glas mu je bio ledeno hladan, gotovo bez osjećaja, no svejedno je primijetila da u njemu tinja bijes. "Je li sve u redu?", reče ona najmirnije i sabranije što je mogla. Samo je frknuo na to. "Ima li što za jesti?" "Ima gratinirane ribe, u pećnici je. Henke i ja smo već jeli." Opet je frknuo. Ovo ne sluti na dobro, to je znala iz iskustva. Vjerojatno se dogodilo nešto na poslu, neki gost je možda bio naporan, neka narudžba nije dobro prošla, ili je