Anders de la Motte - Igra

NANA -151- kuhar nešto pogriješio. Često mu uopće ne treba neki veliki povod. "I koliko će dugo lijenčina od tvog brata ovaj put iskorištavati moju gostoljubivost?" promrlja on poslije, između zalogaja i kimne prema Henkeu na balkonu. "Samo nekoliko dana", reče ona najneutralnije moguće. "Teško mu je doma s mamom i to. Treba se maknuti na nekoliko dana." Treće frktanje zaredom, ovaj put još prezrivije. "Teško mu je...", promrmlja on stavljajući novi zalogaj ribe u usta. "Mater vam je obična alkosica", zaključi on između dva zalogaja. "Stavite je u jebeni dom pa ćete imati mira, a onda nam se taj mali lopov više neće morati vrzmati ovuda." Počela se ljutiti i on je to primijetio. Razvukao je zadovoljni osmijeh preko lica. "A što je, ljutiš se što grdim malog nevinog Henkea?" doda on dječjim glasićem koji je mrzila. Pogodio je u slabu točku i morala se suzdržavati da ne zagrize mamac. "Henke nije baš imao sreće", reče ona pokušavajući zadržati miran ton. "No stvari nisu uvijek tako jednostavne. Uostalom, on je moj mlađi brat." "Jednostavne?!" Dag odjednom sav pocrveni u licu i iskoči iz stolca. Tražio je ovu svađu čim je otvorio vrata, i sad je dobio što je htio. "Govoriš o jednostavnim stvarima, a koje je to teškoće imao tvoj brat, ha? Ni moj otac nije bio svetac. Tukao me kao psa svaki dan sve dok mu nisam naučio uzvratiti. Prokletnik je umro kad sam imao petnaest, no pogledaj me." Pokazao je palcem na svoja prsa. "Nisam postao kriminalac zbog toga! Radim od svoje šesnaeste godine, polako sam stajao na noge, plaćao porez i brinuo se za sebe, a zašto? Da bi morao uzdržavati jednog ovakvog?" Slina i komadići hrane ispadali su mu iz usta, no nije to ni primijetio. "Što se događa?" Henke je provirio s balkona. Pokušala mu je signalizirati da stane i ne uznemirava i razbjesni Daga još više, pa da se sve smiri. No čini se da nije shvatio. A ni Dag ga nije samo tako htio pustiti na miru. "Tvoja sestra i ja raspravljamo o tome da bi bilo dobro smjestiti vašu alkoholičarsku mater u dom, pa da nam prestaneš visjeti tu svako malo." Ton mu je bio posve izazivački i shvatila je o čemu je riječ. Opet je pokušala dati Henkeu nekakav znak da i on shvati što se događa. Kako bi odolio izazovu koji mu je upravo bačen u lice. No ili ju nije razumio, ili ju je samo ignorirao. "Aha, tako kažeš, Dagge", kaže on nonšalantno, s naglaskom na nadimak za koji je znao da ga Dag mrzi. "Zar ne bi bilo bolje da je samo odbacimo u istu šumu gdje je tvoj >nestali< otac? I nastavimo s nasiljem u obitelji. U tome si jako dobar!"

NANA -152- Dag se bacio preko stola i na Henkea prije nego što je ovaj uopće uspio napraviti nekoliko koraka. Pokušao se opirati, no protivnik mu je bio osjetno veći i agresivniji. Bacio je Henkea na pod nakon nekoliko sekundi, a on je stavio ruke iznad glave da se zaštiti. No Dag je sjeo na njega, stisnuo mu vrat i tako ga uspravio u polusjedeči položaj. Rebecca je uočila kako je Henke problijedio. "Dag, prekini!" vikne ona. "Prekini, pobogu, ubit ćeš ga!" Pokušala je otpustiti snažan stisak oko Henkeovoga grla. Udarac je došao niotkud, očito je oslobodio jednu ruku, a ona to nije primijetila, jer je odjednom samo odletjela preko kuhinjskog stolića. "Kurvo jedna!" čula je kako joj viče kad je pala leđima na pod. Pribor za jelo, tanjuri i ostaci hrane letjeli su posvuda. Obraz joj se žario, lice utrnulo i vidjela je zvjezdice pred očima. Negdje u daljini čula je Henkea kako jeca i pokušala ustati. Vrata su se odjednom otvorila, ili ih Henke nije ni zatvorio, jer se tučnjava naglo preselila na balkon. Dag je opet zgrabio Henkea za vrat, jednako stravično kao i prije, i vidjela je kako joj braco polako gubi snagu. Noge su mu popustile i prestao se opirati, no Dag to nije primijetio. "Sad više nisi tako uobražen, ha, gade mali?!" urlao je sav zajapuren u licu, sve jače ga gušeći. I tada ona shvati da će Henke umrijeti. Dag će ubiti njezinog bracu, tu na njihovom balkonu. "Prekini!!!" vikne najjače što je mogla. Glas joj je zvučao zastrašujuće, kao da je došao duboko iz utrobe, a ne iz grla. Možda je upravo taj neobični zvuk trznuo Daga i natjerao ga da shvati da je pretjerao. Čim se svom snagom bacila prema njemu, pustio je Henkea. Pustio ga je da padne na pod poput krpene igračke i nesigurno se povukao nekoliko koraka. Prema ogradi. Udarila je Daga svom snagom u prsa. Iako je imala gotovo sedamdeset kilograma, takav udarac bi ga u normalnim okolnostima samo malo pomaknuo, u najboljem slučaju zanjihao. No ovaj put mora da je izgubio ravnotežu, ili je udarac bio snažniji nego što je uopće mogla zamisliti. U svakom slučaju, posrnuo je unatrag prema ogradi. Pokušavao se uhvatiti za nešto i vratiti ravnotežu svom teškom tijelu da ne padne. A onda je udario leđima o metalnu ogradu... Nikad neće zaboraviti taj zvuk. Prodoran, škripav zvuk metala pomiješan s cviljenjem betona koji se odvojio od preslabih vijaka. I tako je ograda samo nestala.

NANA -153- Ležala je na podu balkona, Dag se nekoliko metara dalje održavao na rubu. U očima mu je vidjela osuđujući pogled, kao da je već znao kako će to završiti. Neće ni prstom pomaknuti da ga spasi. Neće niti pokušati. Jer duboko u sebi već je počela klicati, slaviti što će njezina ljubav prema njemu, baš kao i on sam, uskoro umrijeti. Što će napokon biti slobodna! "Ti si kriva!" rekao je njegov pogled na rastanku prije nego što je pao preko ruba. A ona je znala da je u pravu. Zima je i mračno je, a u ovom snu HP stoji i čeka uz osvijetljeni izlog. Ne zna ni što ni koga. Samo zna da mora čekati. Netko će doći. Netko važan. Stabla golih krošnji poredala su se ulicom kojom su automobili prolazili gotovo nečujno po bijeloj cesti. Stariji modeli, primijetio je, kao da se vratio u prošlost. Skakuće na mjestu po snijegom prekrivenom tlu kako bi se ugrijao. A onda čuje crkveno zvono niže niz ulicu i shvaća gdje se nalazi. Sveavägen, gotovo odmah nasuprot crkve Adolfa Fredrika. Križanje s ulicom koja se prije zvala Tunnelgatan. I tada ih ugleda kako mu se približavaju. Zagrljeni par. Muškarac nosi jaknu i šubaru, a žena kapu i nekakav šal. Zatim prede rukom preko jakne i osjeti nekakav predmet u džepu, okrene se prema izlogu i pusti ih da prođu. A onda se okrene i potrči nekoliko koraka da ih sustigne. Prošlo je desetak minuta otkad je Dag pao s balkona, no nije se sjećala ničeg što se dogodilo u tom periodu. Sjedila je u kuhinji s policajkom od četrdesetak godina. Lijepa je, uhvati se Rebecca kako razmišlja. Odozdo bljeskaju rotirke i osvjetljavaju cijelo dvorište. Ne plače, nikad nije i nikad neće, toliko je znala. "Možete li nam ispričati što se dogodilo?" upita policajka, a čim je otvorila usta da to i napravi, čula je Henkeov glas iz dnevnog boravka. "Ja sam to učinio!" reče on jasno i glasno. "Potukli smo se i ja sam ga gurnuo, a onda se sve raspalo i pao je s ogradom. Ja sam kriv." U ruci mu je oružje, veliki srebrni revolver s laserom na cijevi. Crvena točka je posred muškarčevih leda. Samo da pritisne okidač i... No čini se da su ga upravo u tom trenutku primijetili jer su odjednom zastali. Muškarac se okrenuo, a kad su im se pogledi sreli, primijetio je kako mu se podsmjehuje.

NANA -154- "Tako, dakle, ti mali gade zločinački, ovaj put si me htio ubiti face to face!" I odjednom osjeti kako ona odlučnost koju je maloprije imao polako nestaje. Htjela mu je viknuti da šuti, policajcima da mu ne vjeruju, a ženi za stolom da joj brat laže. Ona je ta koja ga je gurnula, a ne on. No ništa od toga nije se dogodilo. Glava joj je bila potpuno ispražnjena, tijelo je nije slušalo, nije se mogla pomaknuti ni milimetra, a ni pustiti nijednu riječ. "Je li bilo tako?" upita je policajka. "Je li on gurnuo vašeg dečka preko balkona?" Nije mogla odgovoriti. No i dalje nije plakala. "Učini to onda!" izazivao ga je muškarac nasuprot njega. Dah mu je izlazio iz podsmjehujućih usta poput dima. "Pritisni okidač ako se usuđuješ!" Crvena točkica od lasera prelazila je preko muškarčevih širokih prsa. On samo treba pritisnuti okidač, a metak će se pobrinuti za ostalo. No oklijeva. Crkveno zvono u pozadini zvoni sve jače i jače. A on kao da se uvukao u sebe, smanjio, skratio, gotovo kao da se pretvorio u dijete. Pištolj je postajao sve teži i uskoro ga više neće moći držati. "Henriče", reče žena do njega polako, istupi i uspostavi očni kontakt s njim. "Ne moraš to učiniti. Izvući ću se ja." Glas joj je umirujući i topao, tako poznat i pun utjehe. Nasmijala mu se onako milo, što obožava otkad zna za sebe, i odjednom je osjetio knedlu u grlu. Penjala mu se uz dušnik, stigla do usne šupljine, a kad su mu suze probile kroz vjeđe, čuo je kako mu se muškarac podsmjehuje. "Znao sam da se nećeš usuditi!" reče on posprdno. "Ti si obično, malo, bezvrijedno smeće koje ništa ne može postići. Ne možeš se niti pobrinuti za svoju vlastitu obitelj." Položi ruke preko ženinih ramena i privuče je k sebi. Nije ga ničim spriječila, samo je pustila da je obujmi. Stajala je posve mirno, čvrsto uz njega. U njegovom zagrljaju. "Izvući ću se ja", šapne glas u njegovoj glavi, no znao je da je u krivu. Nije skidala pogled s njega. Zatim muškarac odjednom postane netko drugi. Promijenio se pred njegovim očima. U nekog starijeg, opasnijeg. Osjeti kako mu se njegov mali dječački penis skvrčio, gotovo nestao u gaćama.

NANA -155- No upravo u trenutku kad je primijetio remen u muškarčevoj ruci, shvatio je što se događa i odlučio pritisnuti okidač i poslati tog vraga natrag u pakao jednom zauvijek — pištolj se pretvorio u nešto posve drugo. Zvona su mu bučila u glavi. Upijala sve druge zvukove i gutala cijeli svijet. Kao da su sve crkve u Stockholmu istovremeno počele zvoniti, a grad se počeo ljuljati pod njegovim nogama. "Požar!" čuo je nekog kako viče dok je nekoliko sekundi poslije trčao stubištem prema ulici Malmskillnad. U džepu jakne njiše mu se stari francuski ključ. HP se nježno probudio. Polako je otvorio oči i odmah po mirisu zaključio da nije kod kuće. Mirisalo je na hranu. Toplu, skuhanu hranu, ne nešto bezukusno iz restorana ili štanda na ulici. Sweet! "O, budan si!" Provirila je glavom u dnevni boravak i činilo se kao da joj je drago što ga vidi. "Jelo je gotovo za nekoliko minuta, stigneš se osvježiti do tada." Kimnuo je i odvukao se do kupaonice. Kad se vratio, poslužila mu je pečenu kobasicu s pireom. Onim pravim od krumpira, ne u prahu. To nije jeo... ni ne sjeća se koliko dugo. Bilo je vraški ukusno i slasno je jeo. Pričekala je dok nije završio s prvom porcijom te namirio onu najgoru glad. "Bila sam tamo u kolibi", reče ona neutralno. "Znam!" odgovori on između dva zalogaja. "Vidio sam te iz daljine, no nisam se baš htio predstavljati tvojim kolegama", razjasni kad je vidio njezin zbunjeni pogled. "Je li ono stvarno bila bomba?" Promatrala ga je nekoliko sekundi. Henkea se može nazivati svakakvim, no nikako glupim. U tome i jest problem. Pametan je, ali lijen. Oštrouman, ali komotan. Bright, ali bez ambicija. Trebala bi znati da neće biti tako lako navesti ga da progovori. "Čini se tako", odgovori ona kratko. "Pirotehničari kažu da je bilo dovoljno dynamexa da raznese cijelu tetkinu kolibu na komadiće. Bila je položena ispod kauča, a okidač je bio na pritisak, no možda to već i sam znaš?" Odmahnuo je glavom, pritom vadeći novu porciju. Dynamex, to koriste u građevini. Unaprijeđeni dobri stari dinamit.

NANA -156- Kao onaj o kojem je čitao na netu, koji je nestao iz čuvanog spremišta u Fisksatri. I ovo s okidačem na pritisak, zvučalo mu je poznato, no nije se mogao sjetiti otkud. Kao da je to vidio u nekom filmu. Poput svega ostalog što se dogodilo. Kao da mu se cijeli život pretvorio u nekakav čudni film. "Razgovarala sam s Mangeom", reče ona promijenivši taktiku. To je bilo djelotvornije. Prestao je žvakati i uznemireno je pogledao. "I?" "Sve mi je ispričao", reče ona ne skidajući pogled s njega. Promjenu je bilo lako uočiti, od bahatog malog brata pretvorio se u ustrašenog zeca u roku od dvije sekunde. "Uz to mi je pokazao i nekoliko zanimljivih snimki s mobitela koji si ostavio kod njega." Problijedio je, a vilica mu je ispala iz ruke i zveknula o tanjur. "Becca, ja..." "Da?" Gledala ga je čekajući nastavak, no nije ga bilo. Umjesto toga pognuo je glavu i nagnuo se nad stol. Zvučalo je kao da plače. Nije znala što da napravi. Ovaj scenarij nije očekivala. Nije ga vidjela da plače od... Da, od one večeri, prije nego je došla policija. Tada ju je tresao u želji da dođe k sebi od šoka i razgovara s njime. Bile su to suze frustracije. Zbog ljutnje, čak i nemoći, no ne zbog straha. Ne kao ove sada. Izgledao je tako ranjivo, tako maleno. Polako mu je položila ruku preko ramena. "Hajde, Henke, smiri se", reče ona najnježnije što je mogla, baš kao onda kad su bili djeca i kad bi joj dotrčao s druge strane sobe preplašen od zvuka budilice. "Sve će biti u redu", šapne mu i pogladi ga po kosi. * Henke se otuširao i iskoristio njezin ladyshave da se riješi najgore moguće brade. Posudio je njezinu trenirku dok se njegova namakala u sudoperu. Nevjerojatno što malo hrane, osnovne higijene i suosjećanja može napraviti od čovjeka, pomisli ona dok su sjedili zavaljeni na kauču. Nakon što joj je popustio početni bijes, bilo joj je zaista drago što je tu s njom, što mu čuje glas i zna da je dobro. Popunio je praznine u Mangeovoj priči. Kako je pronašao mobitel, sve o zadacima, lažnom uhićenju i sve što je uslijedilo nakon što je izbačen iz čudnovate Igre.

NANA -157- U početku je govorio polako, no poslije se toliko razbrbljao da su mu riječi bježale iz usta toliko brzo da ga je jedva uspjela pratiti. Sve je to zvučalo tako ludo, najblaže moguće rečeno... Lažni policajci, luđaci u šumi, avion, požari i bombe, bili su već sami po sebi jedva probavljivi. A povrh svega toga, tajna društva za klađenje koja igraju igre i naručuju ubojstva. A kad je počeo trabunjati o Palmeovom ubojstvu, jedanaestom rujnu i crkvi sv. Katarine, bila je prisiljena zaustaviti ga. To je jednostavno bilo previše! Sve njegove prijašnje bullshit priče bile su nula prema ovoj. Zar on ne čuje kako to sve zvuči? No s druge strane, ne može zanemariti očite dokaze da se dio toga što je ispričao zaista i dogodio. Mobitel, snimke, požari i bomba bili su stvarni. Vidjela ih je i sama, ili barem njihove tragove. Očito je da je u nevolji i ne može zanijekati da mu netko želi zlo. No dokle to ide? Zvuči poput onih ludih starica koje pozivaju policiju usred noći jer žele prijaviti da NASA nadgleda cijeli svijet preko TV uređaja, a kralj je zapravo robot koji radi za CIAu. Jedina sličnost sa svim prijašnjim nevoljama u koje se uvalio je pitanje Henkeove krivice. Dakako, on nije kriv za ništa, samo je žrtva nesretnih okolnosti. Naišao je na poteškoće, samo to. Još malo pa će reći i da se kamen sam bacio s nadvožnjaka... "I što ćeš sada?" Pokušala je zadržati neutralan ton. HP duboko udahne te zatim ispusti dah. "Nemam baš mnogo opcija. Stan će se srediti, no više se ne usuđujem živjeti tamo. Koliba isto više ne dolazi u obzir, a kod Mangea ne mogu stanovati. Zato sam se mislio povući, odjebati sve ovo i pobjeći nekamo. Negdje gdje me ne mogu pronaći. Možda na Tajland, Jesus sad tamo živi, sjećaš ga se?" Rebecca samo kimne glavom. "Sigurno ću uspjeti pronaći nekakav posao tamo, a mogu prodati stan i dobiti lovu od toga." Pogledao ju je bracinim pogledom i nagnuo glavu. Već je znala kamo vodi ovaj razgovor. http://www.balkändownlôad.örg/- NÂNA

NANA -158- "No trebao bi mi početni kapital da to ostvarim..." Aha, pomisli ona. Dakle, o tome se radi, o njegovom patentiranom rješenju svih problema. Ovaj put je nevolja u koju se uvalio bila mnogo gora, no ishod je bio očekivan. Treba mu novca, i kao obično ona bi mu ga trebala dati. Mali Henke je zeznuo stvar i sad ga traže neki zločesti tipovi pa mu treba love da pobjegne i skrije se. Najgore od svega je što se ni ona, koliko god se trudila, ne može sjetiti boljeg rješenja. Mogla bi mu predložiti da zajedno odu na policiju, preuzme odgovornost za učinjeno i pokuša ispraviti sve. No znala je unaprijed koji bi odgovor dobila, a čak i kad bi nekim čudom poslušao njezin savjet, čisto sumnja da bi joj kolege bile od ikakve pomoći. Dakako, sigurno bi ga odmah uhitili i osudili za događaje kod Lindhagensplana i Kungsträdgardena i tako riješili najznačajnije zločine ovog ljeta. No neka dublja istraga motiva u pozadini događaja zasigurno bi došla na tanki led čim bi Henke krenuo sa svojom luda baba pričom. Umjesto toga, svu krivnju svalili bi samo na njega, iako ne bi bilo nezasluženo, no jednostavno ne bi mogla podnijeti da još jednom gleda kako ga odvode u zatvor. Njegov prijedlog je s obzirom na okolnosti zaista bio najbolji. "Koliko?" uzdahne ona. Nije joj smio ispričati sve. Dijelom zbog toga što je još jednom prekršio ono vražje pravilo, no to mu i nije bilo više toliko bitno. Stvar je u tome da je već dovoljno platio za tu izdaju kad su mu spalili stan, a ovaj put se teoretski i nije izlajao. Drugim riječima, oni su njemu dužni. Quid pro quo, recimo to tako. Mnogo važniji razlog zašto je trebao držati jezik za zubima je taj što je sada čuo koliko ludo to sve zvuči kad se govori nekome. Zaključci do kojih je došao tamo u kolibi i koji su zvučali tako jebeno logično kad je sam razmišljao o tome sada su zvučali poput nečega iz Dosjea X. Kad je završio priču, nije sestra bila jedina koja je mislila da su mu se polupali lončići. Trebao je držati gubicu zatvorenu i ispričati joj samo ono što je već znala, a ostatak zadržati za sebe. Zaključak bi ionako bio isti. U gabuli je i mora pobjeći, ovaj put negdje mnogo dalje od Tantolundena. Mora potpuno nestati s karte, negdje gdje ga nitko neće moći pronaći, a gdje će ipak moći lijepo živjeti. No za takav bijeg treba mu love, a toga nema. Zato je morao doći pred nju s kapom u ruci kao i obično. Sestra će mu uskočiti u

NANA -159- pomoć, kao i uvijek. Ponekad bi se i šalili oko toga: Služba spašavanja stiže u pomoć. Iz nekog razloga, ovaj put mu je bilo mnogo teže prihvatiti njezine novce. Nekako se nije činilo u redu... No svejedno je to napravio. Prespavao je na kauču, a sljedeći dan otišao s njom do banke. Dobar san i malo ukusne hrane popravili su mu raspoloženje i osjećao se mnogo bolje nego večer prije kad se rascmizdrio pred njom. I dalje mu je bilo malo neugodno zbog toga, ali what the fuck... Očito se u zaštitarskoj službi dobro zarađuje jer je imala popriličan iznos na računu... Dobio je dvadeset i sedam tisuća u gotovini, a ostale su mu dvadeset i tri nakon što je kupio nešto odjeće i mobitel na bonove kraj Hötorgeta. Zatim je nazvao Lufthansinu službu za rezerviranje karata. Povratna karta do Frankfurta na ime Andreasa Petterssona? Kein problem, mein herr! Budući da na karti ne piše ime, već samo prezime, neće imati nikakvih problema s kontrolom na Arlandi. Ovo je prvi put da je imao nekakve koristi od svog prezimena, a ako ga netko bude tražio na popisu putnika, neće ga naći, barem ne isprva. Vjerojatno bi prvo tražili karte koje glase na njegovo ime, a one s imenom Andreas bi ostavili za drugi krug provjere. Do tada će već biti u Frankfurtu i moći birati između brojnih zrakoplovnih kompanija i odredišta. Ako bude htio, može i promijeniti aerodrom. Prijeći granicu s Nizozemskom ili produžiti do Belgije. Nijemci su imali jebene vlakove, a gotovina ne ostavlja nikakve tragove. Are you sure you want to exit? Hell Yeah! Vozio se u autobusu do aerodroma sa svojom netom kupljenom ručnom prtljagom pod nogama. Osim laptopa, u njoj je bilo nekoliko traperica, malo donjeg rublja i higijenskih potrepština, i to je more or less bilo to. Nije htio nositi mnogo stvari, samo najnužnije, a ostatak će kupiti kad dođe. Ostavio je gomilu stvari kod kuće na Trappgrändu, no Becca je i tu uskočila. Obećala je spakirati sve stvari i nabaviti posrednika koji će mu poslati novac od prodaje. Nazvat će je za nekoliko mjeseci da riješe pitanje novca. Pola stana ipak je njezino, no svejedno će mu ostati dovoljno love. Možda neće biti tako lako prebaciti lovu, ali sigurno će pronaći neki način. Možda anonimni račun preko Western Uniona ili tako nešto? Većina stvari u stanu je za smeće, naslijedio ih je od majke, a nikako ih se nije uspio

NANA -160- riješiti. Osim TV-a i računala ništa nije bilo vrijedno, takve je stvari odavno već prodao. Očevih stvari riješio se odmah nakon što je umro, kad su se odselili u drugi stan. Caritas je preuzeo svaku pojedinu vražju stvar. Nije mu trebao nikakav podsjetnik na tog prokletnika, ni na ono što im je radio. Bilo mu je dovoljno pogledati se u zrcalo... Zapravo je postojala samo jedna jedina stvar u stanu oko koje se brinuo i koju nije htio da Becca nade. No nije imao izbora. Čak i ako nekako pronađe kutiju, možda neće shvatiti što je u njoj, barem se nadao. Becca je bila sasvim u redu, as far as sisters go. I više nego u redu zapravo... Iako ju je izbacivao iz takta, uvijek je bila uz njega kad bi mu zagustilo. Čuvala mu je leđa... To je oduvijek radila, otkad su bili maleni, i on... da... volio ju je zbog toga. To je istina, koliko god mu bilo teško priznati. Becca je jedina obitelj koju ima, jedina koja se zaista brinula o njemu onako kako bi član obitelji trebao. Njegovo jedino sigurno uporište. Činjenica jest da bi za nju napravio što god treba, samo da ga zamoli... Kvragu, zvuči kao neki mekušac! Nikad joj ne bi rekao nešto takvo face to face. Zapravo mu je bilo neugodno što je uopće pomislio to, no valjda nije toliko čudno da čovjek postane malo sentimentalan kad zauvijek napušta domovinu? S desne strane prolazili su Sollentunu, a on se pokušavao udobno smjestiti u sjedalu. Već je promotrio suputnike nekoliko puta i nitko mu se nije činio sumnjiv. Za svaki slučaj izveo je svoje 007 trikove na T-centralenu i tek se u posljednji tren ukrcao u autobus. Nitko ga nije slijedio, u to je siguran. No s druge strane, zar nije upravo poanta da ih ni ne primijeti? Prema Ermanu, nalaze se posvuda. Stotine, možda i tisuće sitnih mravljih očiju koje ga špijuniraju, proučavaju lica dok ne ugledaju ono koje traže. A on je bio crvena točka na karti! Zar ga nije vozač autobusa čudno pogledao kad je ušao? A što je s miss Businesswoman otraga koja stalno prčka po svom Blackberryju? Osjetio je kako mu se puls ubrzava pa je sklopio oči. Pobogu, smiri se, HP, pretjerao si! Mozak ti vidi ono što želi vidjeti, pa onda prekini htjeti vidjeti ovo sranje i smiri se! Duboko je udahnuo nekoliko puta i zatim otvorio oči. Sve je bilo u redu. Nema razloga za brigu. Završit će s Igrom, ostaviti to sranje iza sebe i početi iznova. Nestat će ispod radara i postati ghostrider. Zašto onda ne može put his mind to rest'? Vjerojatno zato što postoji još nešto uz sva ova sranja što nije riješio. Negdje na pola puta dokučio je što je to. Brzi poziv Becci s novog mobitela bit će

NANA -161- vrijedan rizika. Ionako je planirao promijeniti sim-karticu kad dođe na Tajland. Jednostavno mora znati, mora biti uvjeren. Da će Becca biti safe. Out of harm’s way. Odmah se javila. "Rebecca Normen." "Ja sam, samo brzinsko pitanje." "U redu, ali mora stvarno biti brzo, na poslu sam i zauzeta sam... "Onaj mobitel koji si pokupila kod Mangea. Što si napravila s njim?" Zadržao je dah. "Predala ga medu izgubljene stvari, zaključan je na odjelu dok ne kontaktiraju vlasnika." "Odlično!" izdahne on. Sve je u redu, vrijeme je da završi. Sada može otići mirne duše. "Brinuo sam se da ga možda nisi zadržala..." "Ne, na odjelu je. Prijavljen je kao ukraden iz neke tvrtke u Vasterortu. Nekakva telekomunikacijska tvrtka ako se ne varam. Nego, zar ti nisi na putu?" HP se odjednom uspravi u sjedalu. "Jesam, nego sjećaš li se kako se tvrtka zove?" "Ne baš, neko kratko ime, pisalo mi je u bloku, no sad je dolje u ormariću..." Čuo je glasove u pozadini. "Slušaj, u dizalu sam pa će nas vjerojatno uskoro prekinuti. Mogu ti javiti ime za nekoliko minuta ako ti je to bitno?" "U redu, nema problema, imaš broj...", promrmlja on dok su mu misli opet počele svrdlati glavom. "Pozdrav, Becca!" "Pozdrav, Henke, i pazi na sebe." Razgovor se prekinuo. Sušilica u glavi stigla je zavrtjeti novi krug prije nego što mu se oglasio mobitel. Nije ni trebao otvoriti poruku da pročita adresu tvrtke. Dobro ju je zapamtio sa zgužvanog papirića koji je dobio od Ermana prije nekoliko dana. Torshamnsgatan 142, Kista. Acme Teletjänster AB I odjednom više nije bio toliko siguran da zaista želi završiti ovu priču.

NANA -162- ŠESNAEST I Tko je koga izigrao? Stigla je do trećeg zavoja kad se to dogodilo. Vozila je gotovo sto na sat, a u trenutku kad je zaobišla postavljenu prepreku, prednja guma je pukla i volan joj je počeo divljati u rukama. Iako je bila pripremljena na to, puls joj je počeo rasti dok se borila da vrati kontrolu nad vozilom. Pritisnula je kočnicu, a trzaj papučice signalizirao je da ABS radi. "Zaustavi proklizivanje, moraš ga usmjeriti, a ne zakočiti", ispravljao ju je instruktor na sjedalu do njezinog. Kad se auto zaustavio na uglu, primijetila je da je potpuno promočena od znoja. "Bravo! Bez problema, Normen!" zaključi instruktor. Kimnula mu je glavom, pokušavajući izgledati mirno i sabrano. Instrukcije na novom aerodromu u Tullingeu bile su obvezne, stoga je morala stisnuti zube i odraditi to unatoč panici koja ju je obuzimala dok je sjedila za volanom. Testiranja pri brzoj vožnji bila su posljednja u danu, što je značilo da će uskoro ići kući. To joj je savršeno odgovaralo! Kruse je bio bolje, mnogo bolje zapravo, i uskoro će se vratiti u službu. Osjećala se vraški dobro zbog toga i bilo joj je lakše nositi se s cijelom situacijom, pogotovo što je znala tko je bacio prokleti kamen na njihovo vozilo, a vjerojatno i zašto. No priču o Igri ne smije nikome ispričati. Čak ni Anderberg ne bi mogao šutjeti o tome, u to je bila sigurna. Morala se nositi sa svojim demonima kao i inače. Šok-terapijom. Ono što te ne ubije, ojača te, i te mačo spike... Ako si zaštitar, moraš biti i policajac. Ako se osjećaš nesigurno, svejedno si zaštitar, a ako si imao sudar, moraš se što prije vratiti za volan. Uhvatiti bika za rogove, i nagaziti gas. "Yippikayee!" kao što bi Henke rekao. Tko zna što radi sada? Trebao je već biti na Tajlandu, no nije joj se javio. Ništa neočekivano. Dobro su se pritajili, to im mora priznati. Zgrada je izgledala posve nevino na prvi pogled. Obična poslovna zgrada od opeke, švedski standard, nothing fancy. Baš kao i druge dvije zgrade u istoj ulici. Dva kata, glavni ulaz, podzemna garaža i mala staklena recepcija. Nakošene izlizane zastave pokraj ulaza. Njišu se ritmično na ljetnom povjetarcu. Pang — pang — pang — pang. Vrlo je mudro skriti se ovako uočljivo gdje svi mogu sve vidjeti, no nitko ne vidi ništa. Mnogo bolje od tajne utvrde koja bi mogla pobuditi znatiželju.

NANA -163- The best trick the devil ever pulled... Nije imao problema s prijevozom. Zdipio je Saab 900 s parkinga na Arlandi. Može ga se pokrenuti i štapićem od sladoleda, ako znaš što radiš. Isto kao i s rampom na ulazu. Vlasnik, Svenne Päron, ostavio je parking kartu u pepeljari, da je ne bi izgubio negdje dok se bude opijao na Mallorci. Treba samo platiti gotovinom na automatu i odvesti se kao da je sve zakonito. Za dvjesto pedeset kruna natankao je pun spremnik, što će mu biti dovoljno za najmanje šest dana. Sasvim prihvatljiva cijena. Mnogo jeftinije od renta-cara, a i manje gnjavaže, pogotovo za nekog tko ne želi biti viđen i nema vozačku... Nije imao grižnju savjesti. Krađa automobila gotovo da ni nije bila u kaznenom zakoniku. A kazna je isto bila bezveze, gotovo ista kao za prolazak kroz crveno. Nitko se nije previše zamarao tim, pa neće ni HR Prošao je pokraj zgrade tri puta, i svaki put snimao kamerom. Zatim je u zasjedi nekoliko ulica dalje satima promatrao zgradu. Kad je sve bilo spremno, stavio je USB u laptop i upalio mediaplayer. Puštam snimku! Ako sjedi u miru i tišinu, lakše će pronaći nešto što se ističe. Diskretne kamere postavljene na svim uglovima zgrade i pri ulazu u podzemnu garažu. Grdosija od stražara umjesto recepcionarke Lise iz Bredänga. Sve su to bili mali znakovi da je na dobrom putu. Glavnu stvar primijetio je tek nakon nekog vremena. Zapravo nije primijetio ništa, a to je bilo znakovito. Osim stražara orka koji bi tu i tamo ustao i provjerio okolinu, ništa se nije događalo ni u zgradi ni oko nje. Zippo, Nada, Niente! Nije bilo nijednog kupca, nijednog posjetitelja, čak ni zaposlenika koji puše pred ulazom. Nije bilo prometa, ni dostava, nijedan auto nije izašao iz garaže iako je prošlo pet sati. Drugim riječima, u zgradi nitko ne radi. Nema ni žive duše, osim čuvara. No serverska farma zaštićena je sama od sebe. Sve se obavlja by remote. Ili ima nekoliko tipova unutra koji rade u kontrolnoj sobi? Mali, blijedi računalni gnomovi koji nikad nisu ugledali danje svjetlo? Neovisno o tome, bio je sve sigurniji da je u pravu. This was the place! Odavde kontroliraju sve: Mrave, dužnosnike, Igrače i zadatke. Stvarnost postaje igra, a Igra stvarnost, sve ispremiješano u jednoj beskrajnoj aplikaciji. Iza tih anonimnih zidova od opeke nalazi se Mission Control, a pronašao ju je upravo on, Henrik HP Pettersson.

NANA -164- Fucking Houston of Cyberspace Još je nešto znao. Mora nekako ući unutra. Rebecca je otključala vrata i oprezno provirila u hodnik, no nije osjetila ništa osim mirisa svježe boje. Kućepazitelj joj je dao ključ i održao desetominutno predavanje o tome "kako je stambena uprava ozbiljno shvatila ovaj incident". Kao da je Henke kriv što mu je netko pokušao zapaliti stan? Takav zaključak zapravo i nije toliko nemoguć, no nije imala nikakvu namjeru raspravljati o tome s napuhanim strancem. Tip nije skrivao olakšanje kad mu je rekla da je došla isprazniti stan pred prodaju pa je se htio riješiti što prije da se ne predomisli. U ulici Maria Trappgränd bilo je mnogo toplije nego kad su kupili stan, sredinom devedesetih. Ulica je mami zapravo bila posve nepraktična, sa svim tim pločama i uskim stepenicama. No romantično je željela živjeti poput likova iz filma Anderssonskans Kalk i čim je vidjela stan u tom području, nije bilo šanse da je se odgovori od kupnje. Tatino životno osiguranje pokrilo je troškove kupnje stana i nešto novog pokućstva. Nju je taj kvart podsjećao više na Trećeg čovjeka nego na Anderssonskans Kalle. Kao da neka nepoznata opasnost vreba među mračnim uličicama i stražnjim dvorištima. Nikad nije voljela tu dolaziti, a ni danas nije bilo ništa drukčije. Vrata su bila nova, hodnik oličen i parket obnovljen, no sve u svemu stan je izgledao kao i inače. Dobri stari Henkeov nered. I baš kao i inače, ona će glumiti službu spašavanja i pomoći mu srediti sve. Donijela je gomilu nerasklopljenih kartonskih kutija u kuhinju i počela ih sastavljati. Kuhinjski pribor spakirala je u pola sata. Većina toga uništena je u požaru, što ju je barem poštedjelo muke pranja posuda. Hladnjak i zamrzivač bili su gotovo prazni, uz iznimku pljesnivog sira i paketa zamrznutih piroški, tako da je samo produžila u dnevni boravak. High-tech stvarčice pokazale su se kao jednostavne za pakiranje. Njihove prazne kartonske ambalaže stajale su u kutu, vjerojatno jer je Henke bio previše lijen da ih odnese do smeća. Pitala se odakle mu novac za sve te igračke. Računalo, LCD monitor, kućno kino i igrača konzola, sve zajedno bi došlo barem četrdeset tisuća u nekom dućanu. No Henke ih sigurno nije nabavio legalno... Osim elektronike, ostalo pokućstvo i nije bilo nešto posebno. Ulegnuti kauč i stolić ispred njega te nekoliko klimavih polica. Sve su to kupili kad su se preselili u grad. U spavaćoj sobi i dalje je bio mamim masivni krevet od borovine. Plahta i pokrivač bili su na podu. Nije mogla vjerovati da ga je zadržao. Jest da je mama umrla u bolnici, ali svejedno... Stari poster neke računalne igrice bio je jedina stvar na golim zidovima. "Dreamhack — 07, najveći svjetski gaminga", promrmlja slažući odjeću u vreće. Čak je i

NANA -165- njezina dobra volja imala granice, tako da će većina toga otići u najbliži kontejner za staru odjeću. Na policama je bila gomila DVD-ova, većinom spržene kopije. Prešla je prstima preko njihovih prašnjavih poleđina. Prevladavali su gangsterski filmovi, odmah iza njih američki akcijski, a na trećem mjestu impresivna zbirka filmova za odrasle. Na policama je bilo i mnogo starih klasika pa je razmišljala da ih nekoliko ponese kući. No kad ih stigne pogledati ? Bilo je tamo i podosta knjiga, što je nije iznenadilo. Henke je odmalena volio čitati. U početku mu je ona pomagala, no brzo je čitao jednako dobro poput nje, sa samo šest godina. Tata je imalo gomilu starih ilustriranih klasika, a Henke ih je sve progutao nekoliko puta. Strip verzija Robinsona Crusoea i Moby Dicka spasila mu je ocjene u osnovnoj školi. Deset minuta s nacrtanom verzijom knjiga i ostavljao je dojam kao da je jako načitan. Tako vraški tipično za Henkea! Bio je kralj izmotavanja. Rebecca se morala nasmijati. Unatoč njegovim očitim manama, nikad joj nije bilo loše u bratovom društvu. Vodila ga je sa sobom u knjižnicu kad su bili malo stariji. Visjeli bi tamo nakon škole umjesto da odu doma. Prisiljavala ga je da napiše zadaću prije nego što se baci na stripove. Knjižnica im je bila utočište, mirna luka u kojoj su mogli sanjariti nekoliko sati, pogotovo nakon što se mama razboljela i sve se pogoršalo. Dandanas povezivala je miris knjiga s osjećajem sigurnosti. Često bi znali sjediti tamo sve do zatvaranja, kad bi ih srdačne tete morale izbaciti. Čini joj se da je to bilo prije sto godina. Na dnu police bio je fotoalbum. Imao je smeđe plastične korice koje su se lijepile. Vidjela je te stare, požutjele fotografije mnogo puta, no svejedno nije mogla odoljeti da ih malo ne provrti. Nije uvijek sve bilo tako loše. Ponekad joj je život bio gotovo pa normalan. Kao na ovoj slici s kampiranja u Rattviku, gdje su mama, Henke i ona u drvenim klompama i šalju puse u kameru. Njih dvoje su plavi i izgledaju sretno, a ona je tamnokosa na tatu i ima mnogo ozbiljniji izraz lica. On je dakako iza kamere, duga sjena jedini je trag njegova postojanja. Za nešto više tata sigurno neće dobiti mjesta u Henkeovom fotoalbumu, u to je sigurna. Shvatila je da upravo ta ljetna slika iz ranih osamdesetih govori mnogo o njihovoj obitelji. Henke i mama uvijek su bili jako povezani, a ona je bila tatina djevojčica. Baš kao i mama, ona je činila sve što je mogla da se omili tati, iako on to često nije ni primjećivao. Tata je bio ozbiljan čovjek koji je mnogo razmišljao o svemu i često htio

NANA -166- biti nasamo. Jedva bi se nasmiješio, a kamoli nasmijao, barem ga se ona tako sjeća. Jedino što ga je zaista zanimalo bio je njegov posao. Bila je to nekakva prodaja, a sjećala se jedino da je često putovao. Ponekad bi im poslao razglednicu, a pokoji put bi u njegovim vrećicama iz duty free shopa bilo i nešto drugo osim alkohola. Neki slatkiši, parfem ili igračkica iz suvenirnice na aerodromu, ali samo ako je putovanje dobro prošlo i on bio dobre volje. Na rijetke dane kad je bio kod kuće, nije htio da ga itko uznemirava. Uglavnom bi se zaključao u svoju sobicu, s knjigom i bocom nečega. Ostatak obitelji jednostavno ga nije zanimao. Bili su mu samo nužna smetnja koju je morao tolerirati, no samo forme radi. Posljednjih godina postao je ogorčen time u što mu se život pretvorio. Time što nikad nije dobio zasluženo poštovanje. Započeo je s pisanjem nekakvih memoara, što mu je trebalo donijeti zadovoljštinu, no naprotiv, samo ga je još više oneraspoložilo, pogotovo što ih nitko nije htio objaviti. Zapalili su sve to nakon što je umro. Odvezli se sve do Lide i bacili cijelu gomilu papira u vatru. Za samo nekoliko minuta ti pomno ispisani papiri posve su izgorjeli. Nitko od njih, pa čak ni mama, nije pročitao ni jedan jedini redak. No unatoč tome što je Henke mislio o njemu, tata nije bio zla osoba — nikako! Tek kad je odrasla, shvatila je da je njegovo ponašanje bilo neka vrsta hendikepa. Neki ljudi jednostavno nemaju sposobnost empatije te su stoga nesposobni iskazati ljubav. Jadna mama davala je sve od sebe. Ispunjavala mu svaku želju i hodala po jajima da mu održi dobro raspoloženje. A kad su mamin svijet preuzele bolest i tuga, odgovornost da održava dom onako kako tata želi prenijela je na Rebeccu. Zapravo uopće nije čudno što se zaljubila u Daga. On je unatoč svemu bio samo mlada verzija tate. Malo interesa s njegove strane bilo je sve što joj je trebalo. Za razliku od tate, Dag je znao biti nevjerojatno osjećajan kad bi bio dobre volje. Donosio bi joj cvijeće, poklone, govorio pred cijelim svijetom kako je divna i briljirao u ulozi zaljubljenog dečka. Ona se dakako zaljubila preko ušiju, i zaprosio ju je već nakon nekoliko mjeseci. Tako si je našla novi autoritet kojem će se pokoravati, nekog čiju je ljubav opet pokušavala pridobiti svojom požrtvovnošću. Kao da je ona ta koja je nešto zgriješila. Kvragu, kako je lako biti general poslije bitke... Henke je, s druge strane, bio glasan i živahan odmalena. Volio je igrati divlje igre koje su ponekad prelazile granicu, a tata to nije odobravao, pogotovo kad bi ga uhvatio umor nakon posla... Tada bi proradio remen, a tata se ne bi ustručavao jakih udaraca. Tukao ga je i udarao, iako su ga i ona i mama preklinjale da prestane. Sve dok se jedna od njih ne bi bacila preko Henkea da ga zaštiti i zaustavi sve to.

NANA -167- Sjećala se bolnice nakon toga. Kako ih je osoblje gledalo i kako je čvrsto držala tatu za ruku. Njegovog uigrano mirnoga glasa: "Ne, doktore, Henrik je samo pao niza stepenice. Pravi je mali nespretnjaković..." Nesvjesno je grizla usnu. Bilo je bitno da brzo to obave i izvuku Henkea prije nego što se situacija zakomplicira. Trebalo je obojicu održati u dobrom raspoloženju kako bi kod kuće bilo mirno. Mama je davala sve od sebe, barem na početku. No nakon što ju je počela zaokupljati bolest, nije to više mogla, a ni htjela. Tata ju je napokon počeo primjećivati. Kako li je čudno što su na kraju alkohol i samosažalijevanje zbližili mamu i tatu. Postali im zajednički interesi, nešto što su mogli dijeliti? S vremenom je sve više odgovornost održavanja mira u kući prelazila na nju. Uvijek je bila na oprezu, spremna intervenirati, gotovo kao na poslu. U početku da zaštiti Henkea od tate, a poslije i od samog sebe. Markiranje, loše društvo i pušenje, sve je to barem u početku bilo iz nekakve osvete. No preraslo je u izgovor da mrzi cijeli svijet... Rcbecca se nije ni trudila odvajati zalijepljene stranice albuma pa je preskočila period od desetak godina između dviju stranica. Upravo je maturirala i sjedila je za svečano postavljenim stolom u starom stanu. Dag i ona tek su prohodali i zaljubljeno su se smijali prema kameri. On joj je držao ruku preko ramena, a ona mu se privila na prsa, možda čak prejako. Izgledalo je kao da je čvrsto drži. Činila se zadovoljnom, sretnom, sa svojom maturantskom kapicom i u bijeloj ljetnoj haljini. Iako je prošlo jedva pola godine, na prstu joj je bliještao zaručnički prsten. Moguće je da je to sad samo rekonstrukcija iz ovog kuta gledišta, no činilo joj se kao da se taj sretan osmijeh nije vidio i u očima. Kao da je radost na slici bila samo fasada. Na sljedećoj slici vidjeli su se i ostali gosti za stolom. Mama, sva mršava i praznog pogleda, kao inače. Henke i Mange, Dagova mama i Nilla, te nekoliko prijatelja kojima se više nije ni sjećala imena. Svi su se smijali i mahali prema kameri, koju je vjerojatno ona držala. Veseli pozdravi iz naizgled sretne prošlosti. "Sad se svi nasmiješite i mašite. Pozdrav, Rebecca!" "Pozdrav", uhvati se kako je promrmljala, i odjednom osjeti tugu. Od trenutka nastanka te fotografije, proći će jedva godinu dana i tata će otići na konferenciju u Španjolsku, a vratiti se u lijesu. Za desetak mjeseci pridružit će mu se i mama, nakon što je rak dokrajči. No prije toga, Dag je umro, a Henke je završio u zatvoru. A ona? Kao što je Mange rekao, ni ona nije prošla neozlijeđeno...

NANA -168- No na slici se ne vidi ništa od toga. U tom zamrznutom trenutku, budućnost je i dalje bila svijetla. Samo su njezine devemaestogodišnje oči otkrivale nešto drugo. Snažno je zaklopila album, vratila ga među knjige i pokušala se otarasiti osjećaja nelagode. Ostao joj je još samo ormar, a onda može pozvati ekipu za selidbe i završiti s tim. Posrednik za nekretnine doći će za tjedan dana procijeniti stan, a u roku tri tjedna sigurno će već biti prodan i ona će napokon moći prestati glumiti službu spašavanja. Otvorila je vrata i na svoje olakšanje shvatila da je ormarić gotovo prazan. To i nije bilo toliko neobično s obzirom da je većina odjeće bila razbacana po stanu. Na polici je bilo nekoliko kutija i popela se na prste da ih dohvati. Naišla je na nekakav potrgani komad tkanine. Podigla ga je i htjela baciti, no onda je shvatila što je to. Henkeova stara vrećica za teretanu koju je sam ručno šivao. Na vrećici se još uvijek vidjelo napisano ime i broj telefona, no unutrašnjost i ručka bile su prekrivene nekakvim uljem. Što li je to bilo unutra? Razmišljala je nekoliko sekundi i odlučila je spremiti u vrećicu s odjećom koju neće baciti. Henkea sigurno vezuju nekakva sjećanja uz tu vrećicu pa će preživjeti još nekoliko mjeseci. Zapravo nije mislila da će se ikada vratiti, a čak i ako bude, sigurno neće htjeti svoje stare stvari. Dat će mu šest mjeseci, a nakon toga će sve na javnu dražbu, čak i album. Kad je izvukla posljednju kutiju, nekakav predmet pao joj je na nogu. Bio je jako težak, pa je poskakivala na jednoj nozi po sobi, dok nije otresla bol dovoljno da se može vratiti do ormara. Bila je to nekakva drvena kutijica, zasigurno nečiji ručni rad. Na vrhu su bili Henkeovi inicijali, jasno otisnuti crnim slovima. Kutija nije imala lokot, no očito je materijal nabubrio jer je nije mogla otvoriti. Protresla ju je i začula zveckanje nekakvog metala, no zvuk nije bio dovoljno zanimljiv da pokuša pronaći nekakvo oruđe. Umjesto toga, stavila je kutijicu zajedno s fotoalbumom u jednu od kutija s knjigama. Baš kad je završila i prala ruke nad kuhinjskim sudoperom, zazvonio joj je mobitel. "Bok, Micke je!" "Bok!" Primijetila je da je zvučala radosnije nego što je planirala. "Kako...si?" "Dobro." Zapravo je trebala biti ljuta. Rekao je da će je nazvati, no to je bilo prije tjedan dana. Iako to nije htjela, odlučila je pristati na to i čekati. No sad kad ju je nazvao, njezin ton nije bio ni približno hladan

NANA -169- koliko je mislila da će biti. Jer zapravo joj je bilo zaista drago što ga čuje. "Jesi li za to da se nađemo?" Zvučao je uzbuđeno, gotovo živahno. "U gradu", doda on prije nego što je uspjela odgovoriti. "Može", odgovori ona čekajući nastavak. "Dobro, htio bih popričati s tobom o nečemu. Sturekatten u pet, može?" "Može", ponovi ona. "Odgovara mi to." "U redu, vidimo se, bok!" "Pozdrav", završi ona i prekine razgovor. A što je sad ovo? Želi mi nešto reći...? Zvučalo je tako nevino. Kao da je riječ o nekoj sitnici. No, nisu dijelili nikakve sitnice jedno s drugim, ništa drugo osim fizičkog odnosa, pa pretpostavlja da upravo o tome želi razgovarati. Želi prekinuti. I mislila je da ima nekoga drugog. Možda je odlučio izabrati tu drugu ženu? Ostaviti žensku koja se pojavi samo kad se želi pojebati s njim? Imalo je smisla. Ne bi se trebala zamarati oko toga. Ionako je imala drugog razloga za brigu. Netko ju je nazivao na kućni telefon sa skrivenog broja, pustio da odzvoni do kraja, no nikada ne bi ostavio poruku. Neko vrijeme mislila je da je to Micke i ne zna što reći u poruci. Gotovo se naljutila na njega, no onda je shvatila da on ni nema njezin kućni broj već samo mobitel. U početku su pozivi bili rijetki, no posljednjih dana postali su sve češći. Kao da je netko baš želi dobiti i reći joj nešto važno. Ili je možda neki drugi motiv u pozadini? Ono što ju je uznemirivalo je činjenica da je uvijek zvao dok je bila na poslu. Isprva je mislila da je slučajnost, no kako su pozivi učestali, primijetila je uzorak. Kao da je njezina odsutnost bila preduvjet za pozive pa su neostavljene poruke zapravo bile poruke same po sebi. No kad je malo bolje razmislila, to nije bilo tako neobično. Točno je znala tko stoji iza svega toga. I da ta žena neće tako lako popustiti. Treba mu pomoć, to je jasno kao dan. No pitanje je kakva pomoć? Iako je poznavao neke tipove koji imaju iskustva u provaljivanju, ipak nije ista stvar staviti polugu pod neka vrata od trijema i neopaženo doći u kućni posjet Igri. Nadzorne kamere, sustav s propusnicama, čuvari i razni alarmi postavljeni su u cijeloj zgradi. Some serious shit\ I tko mu onda može pomoći? Ne, o tome će razmišljati poslije. Prvo mora sve istražiti, napraviti koju skicu i prikupiti sve informacije koje bi mu

NANA -170- mogle biti od koristi. A za taj posao postoji samo jedan kandidat. Prodavač hrane — Mange, dakako, who else? Kontaktirati njega bit će niskorizičan projekt. Mange je bio najbolji što se tiče nadzora preko interneta. Pisao je pisma i apele FRA-i11 i IPRED-u te se angažirao u onoj novoj demokratskoj stranci. Klišeji o zaštiti osobnog integriteta zvuče poprilično lažno kad dolaze od liberala koji provode dane na Googleu, blogovima, Twitteru i Facebooku, a nakon toga glatko peglaju svoje kartice kako im ne bi promaknuo popust na makarone od pira ili jebene reciklirane papirnate role. Stiže ponuda samo za vas! — yeah right! Dakle to je cijena integriteta... Zašto jednostavno ne kažu pravu istinu? Sve bi trebalo biti besplatno — it’s all about the fucking money ! To bi bio vraški dobar slogan, za takvu bi stranku sigurno glasao! Pozitivna je stvar što Mangeovu komunikaciju preko računala, baš kao i njegovu sada, sigurno ne nadgleda Veliki Braco, kojoj god obitelji pripadao. Odvezao se s benzinske postaje i krenuo prema Tensti. Nakon nekoliko minuta s laptopom u krilu, pronašao je što je tražio. Nezaštićenu bežičnu internetsku vezu s jakim signalom. Samo se treba parkirati i logirati, hvala lijepa! Badboy.128: Pozdrav, Mange, jesi online? Pričekao je nekoliko minuta, razmišljao o tome da zapali, no upravo kad je posegnuo za cigaretom, zasvijetlio mu je ekran. Faruk: Selam-alejkum, brate HP, long time no C :), vidim da više nisi u kolibi? Badboy.128: Ne, dosadio mi je taj minijaturni grad. Baš sam bio na odlasku, no moram prvo obaviti nešto i trebam malu pomoć...?? Faruk; anytime, brate, to znaš. Kako ti mogu biti od koristi? Badboy.128: Treba mi pokoji nacrt i općenito informacije o jednom mjestu u Kisti, Torshamnsgatan 142, što god možeš pronaći. Faruk: Dobro?? Badboy.128: No ne smiješ ni zucnuti nikome o tome, jasno? Badboy.128: Ne ostavljaj nikakve tragove i ne izazivaj vraga, kužiš? <3 Faruk: Roger that, kužim! Faruk; Pretpostavljam da je riječ o onome o čemu smo već pričali? Badboy.128: tako nešto... Faruk: ok, znači pronašao si one koji su mi htjeli zapaliti dućan? 11 EU Fundamental Rights Agency

NANA -171- Badboy.128: tako nešto... Faruk: Daj mi nekoliko sati!! Badboy.128: Puno ti hvala! Faruk: My pleasure, brate, obećaj da ćeš im se osvetiti i u moje ime. Badboy.128: Roger that! Faruk; Nego, posjetila me tvoja sestra prije nekoliko dana... Badboy.128: Mmm, čuo sam... Faruk: Nije mi se činila baš dobro, nisi je valjda umiješao u sve ovo?? Badboy.128: Ma ne, ne brini... Faruk: Ok, samo sam htio provjeriti. Oduvijek sam volio Beccu! Badboy.128: You don’t say???!!1 Faruk: Zar se moglo skužiti?? Badboy.128: Ma samo malo... ;) Faruk: *suck!* Badboy.128: Budi bez brige, sve je u redu, i hvala ti na pomoći! Faruk: No worries, Ma’a salama brate! Badboy.128: čujemo se mr M! * Sturekatten, klasični mali kafić s antiknim namještajem. Više za bakine kolačiće uz filtar-kavu nego za američke cookies i kavu iz kartonske šalice. Plavokose bakice, obitelji s djecom, srednjoškolski profesori i dakako Twitteruše koje zabijaju nos u svoga elektroničkog najboljeg prijatelja. Prijatelji im moraju znati kakva im je kava, i to odmah, kako bi inače svijet mogao funkcionirati... No mjesto i nije toliko bitno, samo trebaju to riješiti i nastaviti dalje. Bok — bok, pusa u obraz i sve to, nakon što se pojavio s tri minute zakašnjenja. Iz nekog razloga kao da su oboje bili više sramežljivi nego inače. Možda jer već dugo nisu dijelili krevet? Ili ipak jesu? Prije možda dva, tri tjedna. Nije stigla izračunati između pozdrava i prije nego što se konobarica vratila s njihovom narudžbom. Salata s tjesteninom i mineralna voda za nju, sendvič od račića i pivo za njega. Nekoliko zalogaja da utaže glad, a onda direktno na temu. Bio je sav nestrpljiv, gotovo mu se žurilo, kao da što prije želi riješiti to. "Htio bih pričati s tobom o nečemu, Rebecca."

NANA -172- "Mmm, rekao si to...", pretpostavila je što slijedi. "Nisam bio posve iskren prema tebi", reče on i privuče stolac bliže. Ona je šutjela i čekala nastavak. "Ne da sam ti lagao ili nešto...", doda brzo, kao da je želi preduhitriti. "Zapravo nikad nismo ni razgovarali o našem odnosu i to." Potvrdno je kimala glavom, što njemu, što samoj sebi. Here we go... "Stvar je u tome", reče on migoljeći se na stolcu kao da ga žulja. "Stvar je u tome da imam... to jest imao sam... dakle..." "Imaš djevojku!" reče ona odrješito da mu smanji muke. "Da!" Isprva je izgledao kao da mu je lakše, no onda mu se izraz lica promijenio. "Mislim, ne zapravo!" Zbunio ju je. "Ne shvaćam te, Micke, imaš li djevojku ili ne ? Koliko komplicirano to može biti?" Duboko je udahnuo da se pribere. "Da budem precizan, imao sam djevojku sve do ponedjeljka. Stalno smo prekidali i mirili se otkad sam se preselio ovdje, no nikad nismo živjeli zajedno, barem ne trajno." Pogledao je Rebeccu kao da čeka znak da nastavi. "I... kakve to ima veze sa mnom? Mi nikad nismo ništa obećali jedno drugom?" Pokušavala je zadržati neutralan ton. Što mu znači... sve do ponedjeljka. Što joj zapravo želi reći? "Ne baš!" izdahne on s olakšanjem. "Nikad nismo pričali o takvim stvarima i zato ti ni nisam rekao ništa, ili... Ah, ne znam!" Trljao je čelo. "Ona i ja smo se udaljili, a nijedno nije pokušalo to promijeniti. Zapravo sam već odavno trebao prekinuti, mnogo prije nego što sam tebe upoznao, no nikako to nisam mogao napraviti." Opet je uzdahnuo. "Ono što zapravo pokušavam reći...", reče on kao da je osjetio njezino neizgovoreno pitanje. ".. .je da sam u ponedjeljak napokon to riješio i prekinuo s njom. Dobro je završilo, ispalo je da je i ona već našla nekoga drugog i zapravo smo se rastali kao prijatelji."

NANA -173- Iz nekog razloga puls joj je počeo ubrzavati, što joj se nikako nije sviđalo. Ili možda baš i jest. Nakašljao se i nastavio. "Ono što zapravo pokušavam reći je da sam slobodan, baš posve, i zapravo me zanima bismo li se mogli viđati malo... češće, ako shvaćaš što želim reći?" Nasmijao se, a ona nije mogla odoljeti da ne učini isto. HP je trebao pronaći neki smještaj. Mjesto gdje se može malo odmoriti i planirati daljnje korake. Auto nije dolazio u obzir, ako želi spavati, jesti i srati kao čovjek. Otrcani hotel u Solni poslužit će svrsi. Plaća se gotovinom, ima besplatni Wi-Fi, nema nadzornih kamera i, još važnije — nikakvih pitanja. Mange je naišao na problem. Nacrti zgrade nisu bili dostupni javnosti, no postojao je način kako to zaobići. Samo mu je trebalo malo više vremena. Uvijek postoji negdje nekakav nacrt. Ako ga već ne daje općina, uvijek može pokušati s građevinskim tvrtkama, električarima, majstorima, ili nešto drugo. U javnom švedskom društvu mogao si pronaći što god ti treba, ako kopaš dovoljno duboko. A Mange je poznavao ljude koji su bili vraški dobri u kopanju. Kao da je imao svoju vlastitu mravlju farmu u Cyberspaceu. Tako da dok mu se ne javi njegov BFF, samo se mora pritajiti i razrađivati plan. Za početak, mora odlučiti točno što će napraviti ome he was inside. Njihov susret nije prošao kako je očekivala. Ali koga briga, ovo je bilo mnogo bolje. Nakratko je bila gotovo... sretna. Sjedili su u kafiću i smješkali se jedno drugom. Čavrljali u klišejima, što je zaista mrzila. Iako mu nije direktno odgovorila na pitanje, ipak jest, i to samo razvučenim usnama u osmijeh. I što to sada znači ? Jesu li u vezi, u pravoj vezi? Mislila je tako, no nije bila posve sigurna. Istovremeno joj je bilo lijepo i uznemirujuće. A kad smo kod uznemirujućeg... Kad su dobili račun, morao je isprazniti sve džepove dok nije pronašao novčanik. Na nekoliko za njega zbunjujućih, a za nju zabavnih trenutaka mislio je da ga je izgubio, no naposljetku ga je pronašao u posljednjem pretraženom džepu. A tada mu je ugledala mobitel: srebrni, tanki, bez tipki i sjetila se da ga je već jednom vidjela, na njegovom stolu prije nekoliko tjedana. Odjednom je shvatila još nešto — podsjećao je na drugi mobitel na koji je nedavno nabasala, a sada je bio na odjelu izgubljenih stvari u policiji. Modeli su bili veoma

NANA -174- slični, možda čak identični. Baš u trenutku kad je posegnula za njim da vidi ima li kakav broj na poleđini, on ga je zgrabio i vratio u džep. Nije mogla odrediti je li to napravio namjerno ili nesvjesno, vraćajući stvari u džepove. No cijeli taj događaj ostavio joj je nekakav osjećaj nelagode. A onda i onaj papirić... Nisi to zaslužila!!! Nisi to zaslužila!!! vikao je iz njezinog ormarića, a ona se opet morala složiti s njim.

NANA -175- SEDAMNAEST I Ponovno u igri Bila je bijesna. Ne, bijesna nije prava riječ, prije gnjevna. Unatoč tome što je pokušala biti iskrena i preuzeti odgovornost za onu večer, papirići su se nastavili pojavljivati. Isti bijeli post-it s policijskim logom, isti rukopis s crvenom tintom. Čak četiri uskličnika ovaj put, kao da poruka sama po sebi nije bila jasna. Sad joj je više dosta ovih gluposti! No što da napravi ? Jedino što može je riješiti ovo jednom zauvijek. Svima sve razjasniti, bez ikakvih isprika ili izgovora. Pokušala je to već nekoliko puta, okrenula broj, no u posljednji trenutak bi se uspaničila i poklopila slušalicu. No morat će to napraviti kad joj završi smjena. Sada upravo obavljaju prijevoz od Arlande do Citya. EU glavonje stalno dolaze i odlaze zbog skorašnjih izbora za parlament. Poljoprivreda i ribarstvo već su riješeni, ministri okoliša su tu u punom sastavu, a za nekoliko dana bit će gadno kad krenu susreti s ministrima vanjskih poslova. Vahtola im je odmah javila da je riječ o zaista bitnim osobama, vjerojatno Amerikancima ili Rusima. Možda oboje? Zastali su kod hotela Grand, na brzinu ih iskrcali i kimnuli ekipi koja je stalno postavljena kraj ulaza. Sve je mirno, uveli su VlP-ovce, a nakon toga idu po sljedeću turu. Brzinski tempo zbog kojeg nema vremena za razmišljanje. To joj savršeno odgovara! HP je začuo zvonki zvuk s laptopa i odmah se ustao. Badboy.128: Naravno, reci mi što si iskopao? Faruk: Svega pomalo, moglo bi se reći. Čini se da si u pravu oko zgrade, nešto jest sumnjivo oko nje. Općina ne želi izdati nacrte, građevinska tvrtka kaže da im je netko provalio u ured i nestala je gomila stvari iz arhiva. Tvrtka koja je razvukla sve kabele je propala i ne može ih se kontaktirati, a naš zajednički poznanik koji je izvršio cijelu računalnu instalaciju kao da je ispario u zrak... "Nemaš pojma koliko si u pravu, Mange", promrmlja HP ozbiljno. Badboy.128: Ali?? Faruk: Skužio si da postoji "ali" :)? Faruk: Da, nakon nekoliko čudesnih trikova, uspjeli smo pribaviti nacrt, ne pitaj me kako. Osim toga, poznajem dečka koji bi ti mogao pomoći. Badboy.128: " za nacrt, " za dečka.

NANA -176- Badboy.128: Zadnji put kad si mi pronašao nekog za pomoć, doživio sam jebenu scenu iz Hitchcockovog filma, tako da nisam baš oduševljen time... Faruk: Ali nije ista stvar. Rehyman je moj brat, poznajem ga iz džamije. Dolazi uz moje osobne preporuke, a friend of ours, capisce? Badboy.128: Ok, slušam... Faruk: Stručnjak je za sustave za zaštitu, garantirano najbolji u zemlji, možda čak i na svijetu. Tip je brutalan! Radi s tim svaki dan i dobiva gomilu love. Dizajnira sustave za zaštitu, za policajce, you name it!! Badboy.128: Zašto imam osjećaj da slijedi jedno veliko Ali??? Faruk: malo je poseban... ;) Badboy.128: Here we go... zadnji put kad sam imao veze s takvima, zamalo me Cessna skratila za glavu, ne hvala, samo budi ljubazan i mejlaj mi nacrte... Faruk: Nije tako loše kako zvuči, samo mu nedostaje malo društvenih vještina. Nije dobar u međuljudskim odnosima. Badboy.128: Hvala najljepša, doktore Sandström...! Faruk: Ima neku vrstu autizma, moglo bi se reći. Vrhunski stručnjak u svom području, no kad treba razgovarati s ljudima, na tankom je ledu. Nešto poput tebe, samo obratno Badboy.128: Jako smiješno, Mange. Faruk: Ali ozbiljno, ti i Rehyman ste kao evil twins, kad bi vas se spojilo dobilo bi se jednoga brbljavoga genija :) !! Faruk: IMHO, on je jedini koji bi te mogao uvesti unutra, pretpostavljam da to želiš? Vidio sam nacrte i nema nikakve šanse da uspiješ to sam, brate, govorim ti ovo kao tvoj najbliži prijatelj. Rehyman is your best shot! Badboy.128: *suck* Badboy.128: ok, pošalji mi njegov broj i nacrte... Faruk: Addaboy! Badboy.128: Nešto mi govori da ću zažaliti zbog ovoga... * Prošlo je pet dana, a još uvijek ni glasa od Henkea. Obećao je da će se javiti čim stigne. Jest spominjao da neće baš ići najbržim putem, no svejedno, pet dana bez ikakvog znaka života. To ju je, dakako, uznemirivalo. Još ju je nešto brinulo, i to sve više što je o tome razmišljala — oni prokleti mobiteli. Neporecivo su jako slični. Što to zapravo znači ? U najboljem slučaju ništa. Možda se jednostavno prodaju svugdje i Micke je samo kupio jedan takav, ili je jednostavno krivo vidjela.

NANA -177- Telefon ne bi trebao ništa značiti. Micke i Henke nikad se nisu upoznali i nijedan od njih nije znao za ovoga drugog. Koliko ona zna, nemaju nikakvu drugu poveznicu. Oko čega se onda toliko brine? * Mange je svakako bio u pravu, pomisli nakon što je bacio pogled na nacrte. Torshamnsgatan 142 bila je pravi Fort Knox. Nije bio posve siguran, no ako je dobro protumačio sve skraćenice, najgadnija stvar je sigurnosni sustav. Kamere s noćnim snimanjem aktiviraju se na pokret, infracrveni detektori na alarmima, senzori reagiraju na zvukove i vibracije te biometrijski čitači na svim vratima. Za ulazak je bio potreban odgovarajući otisak prsta, tako da mu je propao plan da nekako nabavi propusnicu i tako uđe. Jebemu! Samo se nada da Rehyman zna s čime ima posla jer on, bogme, ne zna. Odložio je nacrte u stranu i borio se sa željom za jednom noćnom cigaretom na požarnim stubama. Umjesto toga otvorio je još jedno energetsko piće i zgrabio blok s bilješkama. Nakon nekoliko dana skiciranja, napokon je dobio prilično dobru ideju što zapravo misli postići kućnim posjetom u Kisti. Nije baš bilo jednostavno. I dalje je osjećao prijezir prema Igri, u najmanju ruku. S jedne strane, bio je zaista bijesan zbog načina na koji su ga tretirali. Zbog one namještaljke kod Lindhagensplana sa sestrom, kamenom, varalicom Bolinom i ostalima. Osim toga, podmetnuli su mu požar u stanu i poslali nekoliko luzera da učine isto s Mangeovim dućanom. A da ne spominje cijelu noćnu moru s Ermanom, avionom i požarom tamo u onoj selendri. Pita se je li policija ikad pronašla "dobro pečene" ostatke toga nesretnog pustinjaka? Kap koja je prelila čašu bila je bomba ispod tetkinog kauča, definitivno namijenjena njemu no jednako je tako mogla raznijeti njegovu sestru na molekule. Osveta je jaka motivacija. Vraški jaka! Otpio je nekoliko velikih gutljaja iz limenke. S druge strane, motivi su bili mutniji, čak i na granici s bolesnim. No svejedno ih se nije mogao otarasiti. Ako zaista uspije probiti u samu Igrinu srž, srušiti njihov komplicirani sustav zaštite i doći do informacija koje se toliko trude zaštititi — neće li to istovremeno pokazati koliko je zapravo talentiran? Ništa ga ne može zaustaviti, čak ni sama Igra pa zar nije vrijedan druge šanse?

NANA -178- Je li zaista toliko ovisan o priznanjima da je spreman opet uskočiti u taj vlak, iako zna koliko gadno može biti cijelo putovanje? Nekoliko dana u društvu sa svim mogućim teorijama zavjere na netu dalo mu je povoda za nove ideje. Ovo zaista može biti jebeno veliko! Na primjer, nekoliko stranica je najozbiljnije tvrdilo da je svinjska gripa zapravo nastala u laboratoriju. Netko je pomiješao španjolsku gripu i svinjski virus te stvorio mješavinu sličnu ptičjoj gripi samo kako bi pokrenuo novu svjetsku epidemiju. Teorija je bila jako zanimljiva. Prema njoj, iza toga stoji farmaceutska industrija, a Igra je najvjerojatnije mogla pomoći da se to ostvari. Za dvjesto bodova, ubrizgaj si ovu injekciju, tjedan dana putuj po cijeloj općini i ne stavljaj ruku na usta dok kišeš. Dotakni što više površina i ruke peri samo kad je zaista nužno. Nekoliko stotina takvih zadataka u izabranim gradovima, i odjednom će prodaja Pandemrixa, Tamiflua i Alcogele porasti za milijun posto... Drugi su pak tvrdili da bolest uopće ne postoji pa je sve to samo podvala kako bi epidemiolozi zaradili ili kako bi se prestrašene ljude zalijepilo za TV ekrane. A što stoji u pozadini Climategatea?. Tko je objavio e-mail prepisku u kojoj se ekolozi udružuju kako bi podigli svijest o globalnom zatopljenju? Je li to istina, a ako nije, who benefited'? Kako je umrla Princess Di, tko je otrovao Litvinenka, a tko je dokrajčio Kralja popa, ako je Jacko uopće mrtav, i ako to nije samo odglumljeno...? Koliko bi se bodova moglo zaraditi nečim takvim? A daleko od toga da je to sve. Cijeli laptop sada mu je bio pun događaja i prikaza koji su se na neki način uklapali u zaključak do kojeg je njegov preopterećeni mozak nekako došao. Neovisno o tome jesu li poklonici teorija zavjere krivili CIU, WHO, KGB ili neku drugu zanimljiviju kombinaciju slova, ostaje činjenica koju su čini se smetnuli s uma. Unatoč milijardama u budžetu i najvišoj političkoj zaštiti, popis neuspjelih cover-upova bio je iznimno dug: Watergate, IB-afera, Echelon, Lillehammer, Iran-Contras i Abu samo su neki od primjera. Što je veća organizacija, to je više informacija moglo procuriti, a uvijek iza ugla vreba i opasnost faktora nesreće. Nije stvar u samoj izvedbi već nečem možda još važnijem: da se nakon toga moraju uništiti svi dokazi, za sva vremena. A tko može jamčiti takvo što? Pogledajmo samo što je bilo sa Stasijem, a to je bilo prije pojave whistleblower zakona i Wikileaksa. Rizik globalnih zavjera radi dobitka nenormalno je porastao — i to do krajnjih granica! No što kad bi postojao netko neutralan u obliku ekskluzivnog društva koje bi preuzelo

NANA -179- na sebe baš bilo kakav zadatak? Netko tko može angažirati potpune anonimce da izvrše nekakav prljavi posao. Jadnike zaluđene Igrom koji nemaju granica i jedva sami sebi mogu objasniti to što rade — a uostalom tko bi im uopće povjerovao ? Da, zaista sve ima smisla, djelići se uklapaju u cjelinu i posve je logično! Dakle, nije potrebna nekakva globalna zavjera, ni organizacija s mnogo slova u imenu, a ni golemi cover-up\ Potrebna je samo ideja, dovoljno novca i odobrenje Voditelja Igre. I kreće akcija. Game on! Iako je već nadugo i naširoko promislio o svemu, i dalje su mu se na samu pomisao ježile dlake na vratu. Koja prokleta stvar! It made perfect sense, a istovremeno je bilo way beyond belief ! Je li on zaista razmišljao o comebacku ili mu je Igra sada bila još primamljivija kad je otkrio njezinu pravu ulogu? A time i svoju. Ispraznio je limenku, ubacio u koš za smeće i odmah otvorio sljedeću. No time for sleep, mora ostati sharp i vrlo dobro razmisliti o svemu! Ono što je bilo dobro oko plana napada jest to što se ne mora odmah sada odlučiti kako će ga izvesti. Osnovne zamisli već je istaknuo među bilješkama. Ući u zgradu, potpuno neopaženo. Dokučiti što se tamo doista događa, tko sve igra i što je the End Game. Pokušati nabaviti broj računa sa svom lovom. Izvući se in one piece. Ostalo će se nekako riješiti. Ako ne uspije, uvijek može ostaviti nekoliko anonimnih dojava novinama ili TV kućama prije nego što napusti zemlju. Već je imao pripremljene mailove u Skicama, samo je trebao pritisnuti Pošalji i to bi bilo riješeno. Pomoć koju je imao na raspolaganju prije same misije nije bila baš najčišća u glavi. Asocijalni genij, njegova osobna saznanja o Igri, Ermanovi stari korisnički podaci i, uz malo sreće, dobro staro potkupljivanje. Šanse za uspjeh i nisu bile toliko velike. Ali jebiga... No guts, no glory !

NANA -180- OSAMNAEST I Jesi li doista siguran da želiš ponovno ući? Popis je bio kratak. Crna odjeća — check. Skijaška potkapa — check. Korisnički podaci — check. Pomoćnik čudak — također check — nažalost... Prošlo je već deset sati navečer, a oni su i dalje samo sjedili u autu. Adresa Torshamnsgatan 142 bila je svega stotinjak metara niz ulicu. HP je zapravo htio pričekati do jutra, no prema njegovom novom prijatelju kasna večer je najbolje doba ako želiš izbjeći probleme s policijom. Govorio je nešto o tome da im je tada izmjena smjena i zaokupljeni su običnim švedskim sinovima koji razbijaju automobile, vježbaju doma boks jedni na drugima ili gube ključeve kada su pijani. Ujutro su murjaci mnogo pozorniji i spremniji na akciju ako dobiju dojavu o provali u industrijskoj zoni. Statistički gledano, naravno. Kad bi bar dobio novčić za svaki put kad njegov novi partner in crime upotrijebi taj termin. Svi strahovi obistinili su mu se čim je pokupio Rehymana s vlaka. Debele naočale, razdjeljak posred glave i preko ramena Pumina torba iz ranih sedamdesetih. Nekoliko centimetara prekratke hlače, iznošene tenisice Stan Smith i kao točka na i, crvena, šarena jakna. Na trenutak je HP pomislio da se neko sprda s njim. Možda je Mange zamolio dečka da se glupira kako bi se našalili s njim. No nije bio takve sreće... Osim pozdrava i statističkog prikaza, Rehyman nije ni zucnuo, čak nije ni odgovorio na HP-ov pokušaj da ga opusti i malo se upoznaju. Tip je samo sjedio s tom vražjom torbom u krilu i zurio kroz prozor. Sjedili su tako i gnijezdili se sat i pol vremena, a HP je mislio da će puknuti. Frustrirano je lupkao prstima po volanu u nadi da će dobiti nekakvu reakciju sa suvozačkog sjedala. "I taako, Rehymane... Mange... to jest, Faruk kaže da ti svaki dan radiš ovakve stvari." "Instaliraš sigurnosne sustave i to...?" doda on nakon što nije dobio nikakav odgovor. "Čujem da je to poprilično stresan posao?" I dalje bez odgovora, nije ga niti pogledao.

NANA -181- Malo je poseban, rekao je Mange, možeš si misliti. Tip je totalni čudak, that’s for sure. HP uzdahne. Može jednostavno sve poslati kvragu. Srećom imao je spremnu avionsku kartu. Može otići najranije ujutro ako bude potrebno. Auf wiedersehen, suckers'! Orkovski nabildani čuvar pojavio se na vratima točno sat vremena nakon posljednje runde. Pomno je promotrio ulicu u oba smjera i kad je, kako se činilo, bio zadovoljan, izvadio je džepnu svjetiljku s pojasa, skrenuo lijevo i zašao iza ugla. Za nekoliko minuta pojavit će se na drugom uglu zgrade, ući kroz ulaz za osoblje i vjerojatno nastaviti svoju rundu po unutrašnjosti zgrade. HP je opet poželio značajno uzdahnuti, kad je primijetio da se Rehyman počeo micati. Iz torbe preko ramena izvukao je minijaturni laptop i priključio modem u jedan od USB ulaza. Ekran je zasvijetlio, a Rehymanovi prsti počeli su brzinom munje prelaziti preko tipki, što je stvaralo ritmički zvuk. HP je i sam bio vješt u tipkanju, ali ovo je... Zvučalo je poput kiše na plastičnom krovu, zadivljeno ga je promatrao prije no što mu je znatiželja preuzela pažnju. "Što radiš, Rehymane?" Pokušao je zvučati zainteresirano. "Sređujem kamere." "Kako to?" HP je zurio u svog suputnika. Nije mu odgovorio. I dalje je kuckao po tipkama, a nebo se odjednom razvedrilo nad istočnim Svealandom. Rehyman okrene laptop da HP može vidjeti ekran. Bio je otvoren prozorčić s nečim što je nalikovalo snimci kamere. U njezinom donjem dijelu vidio se parkirani auto, vjerojatno neki Saab. Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati da je to snimka iz kamere na fasadi, nekoliko stotina metara dalje. "Kako si, pobogu...?" "IP-kamere", odgovori Rehyman ravnodušno "Sve kamere koriste internet za komunikaciju sa serverom. Mnogo je bolje i jeftinije od analognih kablova. Ako im saznaš IP adresu, možeš se lako ubaciti. Treba ti samo dobra veza i web-preglednik." Ukucao je nekoliko naredbi i prešao kursorom preko ekrana. "Iii, što sada?" HP se odjednom počne osjećati potpuno izgubljeno. "Svaka kamera ima svoju vlastitu flash memoriju. Najčešće se snimke prebacuju direktno na server, no kamere imaju i opciju da se snimka zadrži na njima."

NANA -182- "I?" "Naređujem kameri da snimi samo jedan mali isječak i pošalje ga na server, umjesto da šalje live snimku. Nešto kao u starim filmovima kad stave polaroid fotografiju ispred objektiva kamere." "I znači što, server neće otkriti da dobiva nasnimljeni prizor, a ne pravu snimku?" Rehyman pogleda HP-a kao da je neobično glupa žaba koju se upravo sprema secirati. "Ne", odgovori on tiho i nastavi s tipkanjem. Čuvar je došao iza ugla, krenuo prema ulaznim vratima i prislonio dlan na čitač. Nekoliko sekundi poslije nestao je negdje u zgradi. Rehyman otvori vrata i bez riječi žurno krene prema zgradi. HP je gotovo morao potrčati da ga sustigne. Ovaj tip nije baš pametan, a opet s druge strane očito jest. "I što će se sada dogoditi?" šapne HP dok su stajali pred bočnim ulazom. Na zidu je bio biometrijski čitač, metalna ploča sa staklenom površinom na koju je čuvar maloprije utisnuo dlan da bi mogao ući. Bez da mu odgovori, Rehyman zgrabi bocu spreja iz torbe i poprska staklenu ploču. Zatim izvadi malu čeličnu termosicu iz koje izvadi komadić prozirne gline i premaze je preko čitača. Staklena je površina oživjela i počela svijetliti. HP više nije mogao držati jezik za zubima. "Dobro, što ti radiš!?" Rehyman ga još jednom pogleda ispitivački. HP odluči preformulirati pitanje. "Je li ti problem reći mi što smjeraš, Rehymane?" "Sprejem sam došao do čuvarevog otiska dlana, a zatim sam prekrio ploču balističkim gelom koji ima jednaku gustoću i temperaturu kao ljudska koža. Čitač detektira toplinu, teksturu i uzorak kod postavljenog objekta i ako odgovara nekome iz baze podataka, vrata će se otvoriti." Govorio je jednako mirno i hladno, bez ikakvog znaka napetosti ili uzbuđenja. Tip je zaista lud! Nema šanse da će to uspjeti! No odjednom je promijenio mišljenje kad je začuo visoki klik iz brave. "Ti si jebeni genij, Rainman!" nasmije se HP dok su otvarali vrata i ulazili. Dočekala ih je još jedna kamera uperena točno u njih, a HP je upitno podignuo obrve prema svom sudioniku u zločinu. Genijalac, dakako, nije shvatio tako jednostavnu gestu, no odlučio ga je ništa ne pitati. Kamera je sigurno također na playbacku. Stalno je slala slike praznog stubišta.

NANA -183- Možeš svašta reći o njemu — Rainman nema pojma o društvenim običajima, no kad je riječ o tehnici, očito je jebeni Harry Potter. * Kad su se približili Lindhagensplanu, osjetila je kako joj se puls ubrzava. VlP-ovci su sletjeli na aerodrom Bromma pa je još jednom ovo bio najbolji mogući put. Ili nije... Već s mosta Traneberg počela je pogledavati put vijadukata s druge strane vode. Žmireći je pokušala otkriti stoji li netko gore. No zbog udaljenosti i mraka bilo je nemoguće primijetiti vreba li gore neka opasnost. Kad su se približili, ugledala ga je. Nečiji lik na istom mostu na kojem je stajao Henke. I odjednom je obuzme strašna panika. "Netko je na mostu", reče ona iznenađujuće pribranim glasom. "Mmm...", potvrdi njezin vozač Wikstrom i počne usporavati. "Alfa 101, smanjite brzinu. Netko je na mostu", reče ona u mikrofon. I dalje nije mogla vjerovati koliko joj je glas smiren. Unutra joj se odvijao pravi kaos. Htjela je viknuti Wikstromu da ne može disati pa će morati stati i pustiti je da izađe. Smjesta! "Alfa 102, primljeno na znanje", odgovore iz VIP-automobila iza njih i povećaju udaljenost između vozila. "Oprezno, 101." Mostovi su postajali sve bliži i bliži. Lik je i dalje stajao nagnut nad ogradom, potpuno nepomično. Kad su se još više približili, mogla ga je pobliže promotriti. Izgledalo je kao da drži nešto u rukama. Nakon što su prošli još jedna vrata i kameru, došli su do nekakvog dugačkog hodnika. Sve što su vidjeli bio je sivi pod od linoleuma i nekoliko slabih svjetiljki. Nije se oglasio alarm, nisu bljeskala svjetla niti su se čuli trčeći koraci čuvara. Sve je išlo kao po loju! HP nije mogao odoljeti da ne otvori jedna od smeđih, identičnih vrata na krajevima hodnika. Samo mali sneakpeak! Lik na mostu ispružio je ruke preko ograde, držeći među prstima nekakav crni objekt. Oružje!, pomisli ona gotovo u panici i posegne za pištoljem na svom desnom boku.

NANA -184- Sve su se više približavali i primijetila je kako je Wikstrom čvrsto stiskao volan. Rebecca je i dalje držala mikrofon u lijevoj ruci, a zglobovi prstiju pobijelili su od stiskanja crne plastike. Donesi odluku, Normen!, vikao joj je glas u glavi. No potpuno se oduzela. Baš kad su trebali proći ispod mosta, Wikström je naglo skrenuo ulijevo. Instinktivno se bacila u istu stranu kako bi izbjegla projektil. Oni su prošli, a auto iza njih ponovio je isti postupak. No ništa se nije dogodilo. I tada Rebecca odjednom shvati što je osoba držala u rukama. Mobitel. Soba je bila potpuno prazna, bez ijedne mrvice. Sudeći po prašini oko prozora, nije se čistila mjesecima, možda i godinama. Brzinski pregled iza još nekoliko vrata donio je iste rezultate. Cijeli kat činio se napuštenim, nije bilo čak ni jedne jedine kartonske kutije ili vreće za smeće s ostavljenim stvarima. Jedini znak da je mjesto nekoć bilo nastanjeno bio je mračni poster na zidu kojeg je pronašao u posljednjem uredu. Motiv mu je bio poznat, neki tip u crnom kaputu i s polucilindrom, a lice mu prekriva zelena jabuka. Iza njega na horizontu se naziru mračni oblaci koji donose oluju. Naježio se zbog nečega na toj slici. Ovo mjesto je zaista creepy! Rehyman je stajao uz najdalja vrata u hodniku i izvadio laptop. Naslonio ga je na zid i slobodnom rukom ukucao nekoliko naredbi. "Recepcija se nalazi s druge strane stubišta", reče HP-u koji je oprezno zatvarao vrata za sobom. "Čuvar će uskoro završiti s obilaskom, pa se moramo popeti gore prije nego što se vrati pred monitore. Sustav pokazuje koji se čitač aktivirao i tko ga je aktivirao. Uz malo sreće neće to ni provjeravati kad se vrati iz obilaska, a ako i primijeti izgledat će kao da je otvorio ista vrata dvaput. Može mu se činiti samo da se sustav poigrava s njime, takve stvari se događaju ponekad. No ako se vrati prije nego što uđemo, gotovi smo. Neovisno o tome koliko je glup, shvatit će da je nemoguće da istovremeno sjedi tu i otvara vrata negdje u zgradi. Shvaćaš li?" HP mu kimne i pokuša se riješiti osjećaja nelagode. Sad kreće prava akcija! Iskrcavanje ispred Granda prošlo je bez problema. Samo su se kratko zaustavili dok ovi nisu izašli i potom se vratili u policijsku postaju. No unatoč tome, majica ispod zaštitnog prsluka bila joj je promočena od znoja. I dalje ju je držala panika, tinjala je pod površinom i morala se svojski truditi da potpuno ne izbije.

NANA -185- Zašto bi, pobogu, netko stajao na mostu usred noći i fotografirao? Baš tamo, na istom mjestu gdje je bio i Henke? U jednom ludom trenutku mislila je da je to gore opet on. Možda je iz nekog prokletog, idiotskog razloga odlučio nastaviti s Igrom i zadano mu je da reprizira svoje najbolje djelo. Poslije, kad je zaključila da to nije Henke, uznemireni mozak vratio joj se u normalu. Što ako je Igra nastavila dalje bez njega, no ako je sada ona ta s kojom se poigravaju? Što ako je Micke na neki način umiješan u to? A tek ono s papirićima i pozivima. Kao da rade sve to kako bi je izludili. A cijela ta priča bila je tako luda, nestvarna, bolesna! Žurnim koracima popeli su se uza stepenice i nakon što su osposobili još jedan čitač, zatekli su se u novom hodniku. S lijeve strane pružao se cijeli niz anonimnih smeđih vrata, kao i na katu ispod, no desna strana hodnika izgledala je posve drukčije. Za početak, bila je vidljivo novija od ove nasuprot, a osim toga na njoj su bila samo jedna vrata. I to ona prava, sa zvučnom izolacijom i otporna na vatru. I čitač je izgledao posve drukčije. Gotovo poput male špijunke u visini lica. "Retina-scanner", zaključi Rehyman. "Očitava uzorak žilica u mrežnici oka uz pomoć lasera", objasni mu on. "Mnogo sigurnije od otiska dlana ili prsta. Načelno ga se ne može prevariti." "Kako to misliš, ne može ga se prevariti? " šapne mu HP "Zar smo došli dovdje samo kako bismo odustali?" Zurio je u Reymana koji je posve smireno kopao po torbi. Nakon nekoliko sekundi izvukao je nešto što je nalikovalo na par ekstra debelih naočala sa zaista ogromnim okvirima. Stavio ih je na glavu i zatim se približio rupici u zidu. HP je vidio kako svjetiljka na uređaju počinje blinkati. Zadržao je dah i osjetio kako mu puls lupa u bubnjićima. Rainman očito nije smatrao da ima razloga za strah. Samo je stavio svoje debele naočale i gurnuo glavu prema laseru. Ali kako li će, pobogu, samo ovo riješiti? * Papirić je bio kap koja je prelila čašu. Znala je da ga je poderala, zgužvala i bacila na pod prije početka smjene. No sad je opet bio tamo.

NANA -186- Sastavljen, izravnan i ponovno postavljen, izvikivao je svoju poruku, a ona se odjednom osjetila kao da se sve oko nje urušava. Sad je stvarno dosta s ovim sranjem, bila je to jedina misao koju je mogla razbrati u svom tom bunilu u glavi. Dosta je bilo! Zalupila je vrata ormarića i izjurila iz svlačionice. Kad je izašla dovoljno daleko u mračni hodnik, izvadila je mobitel i nazvala broj. Javila se telefonska sekretarica. "Moraš prestati s ovim!" viknula je u uređaj s druge strane. "Da, ja sam ubojica i kurva, imaš pravo! Ja sam gurnula Daga. Ja, ne Henke! On je preuzeo krivnju, žrtvovao se radi mene. Ali ja sam ta koja ga je ubila! Da nije bilo mene, Dag bi bio živ. Možda sam ga i mogla spasiti. Postojala je šansa, mala mogućnost. Ali nisam to napravila, a ti dobro znaš zašto! Jer ga se nikad ne bih oslobodila! Imao je potpunu kontrolu nada mnom. Dok nas smrt ne rastavi." Zastala je na trenutak da se sabere i zatim nastavila. "Uvijek bi plakao nakon toga, to mi je bilo najgore. Jecao bi mi kako se kaje i govorio koliko me voli. Kako je naša ljubav toliko jaka da ponekad nije znao nositi se s njome. I zato bi izgubio kontrolu. Kao da Ijubav ima ikakve veze s tim...! No ja bih mu svejedno opraštala, iako sam ponekad bila toliko pretučena da sam jedva mogla stajati na nogama. Tješila bih ga i obećavala mu da ga više nikad neću toliko naljutiti. Kao da je sve bila moja krivnja... Kvragu, kako jadno! Njega sam voljela, a sebe mrzila što to radim. Što mu dopuštam da radi to sa mnom!" Morala se zaustaviti da vrati kontrolu nad govorom. "Potpuno me promijenio i pretvorio u nekoga meni neprepoznatljivog. Kao da ona, njegova zaručnica, više nisam bila ja nego neko posve drugi. Neki stranac, bez vlastite volje i kontrole. Prokleta pasivna žrtva!" Duboko je udahnula i protrnula, sklopila oči te izdahnula. "Ona večer bila mi je najgora u životu", reče ona polako. "No ujedno i najbolja. Dag nije bio jedini koji je pao preko ograde, barem ja to tako gledam. Povukao je staru Rebeccu sa sobom. I zato sam ih pustila da padnu, oboje! Samoobrana, samozaštita, nazovi to kako god hoćeš. Umrli su dolje — da bih ja mogla preživjeti! I kako se ti onda sada usuđuješ povlačiti to!?" Crvena lampica odjednom se ugasila, Rehyman je odmaknuo glavu od uređaja i u sljedećem trenutku čuli su motor brave na vratima kako bruji. "K-kako si, pobogu, to uspio?" prodahta HP. "Nikakav problem ako znaš kako im je postavljena baza podataka. Nabavio sam plastični 3D model nečijeg rožnatog tkiva, to se može naći na netu. Zatim par jeftinih naočala, i to je to."

NANA -187- "A-ali čekaj malo!" HP je pokušao posložiti sve dijelove slagalice u glavi. Ovo jednostavno nema smisla, nešto nedostaje u priči. "Kako si mogao znati čije su oči u bazi podataka, to jest... Kako si znao čiju rožnicu kopirati?" pojasni on polako da bi ga čudak bolje shvatio. "Jednostavno je", odgovori Rehyman uz slijeganje ramena. "Kopirao sam bazu podataka onda kad sam im instalirao sustav." Prije no što je HP uopće uspio reagirati, vrata su se otvorila.

NANA -188- DEVETNAEST I Doušnik Definitivno je očekivao mnogo više od ovoga. Neku golemu prostoriju s gomilom radnih mjesta pred moćnim bigscreenom. Nešto kao " Ground control to major Tom... Houston we have a problem...", ili tako nešto. U redu, shvatio je da je takvo što nemoguće još dok je izviđao teren. Ali ovo? Malena prostorija bez prozora, s jednim jedinim radnim mjestom u desnom kutu. Bijeli zidovi, sivi plastični tepih, čak nije bilo ni automata za kavu. Široka, dvostruka vrata s otvorom na sredini kroz koja se moglo baciti pogled na gomilu ormarića za pohranjivanje podataka. Iznutra se čuo prigušeni zvuk servera, pomiješan sa šuštanjem klimatizacije. I to je u principu bilo sve. Mirisalo je na sredstva za dezinfekciju... "Zašto mi, pobogu, nisi rekao da si im ti instalirao sigurnosni sustav?!" frkne on na svog sudionika tupoglavca. Rehyman slegne ramenima. "Nisi me pitao", odgovori vadeći laptop. Nisi me pitao! Jasno, naravno da sam trebao pitati... Note to memo: sjeti se zadaviti ovog kretena čim se izvučete odavde! šapne HP ljutito dok se približavao malenom radnom mjestu. S obzirom da je ovo Ground Control, i nije baš za podičiti se. Dva ekrana, tipkovnica i miš. That was it\ Trebalo mu je malo vremena da shvati. Erman mu nikad zapravo nije rekao da se Igra fizički vodi odavde, to je HP zaključio iz njegovih priča. Onaj tko obavlja praktični posao, zadaje zadatke, uređuje snimke, vodi Mravlju farmu i sve ostalo, može biti bilo gdje na svijetu. Sve što mu treba je strateški postavljena farma poput ove da bi sve moglo funkcionirati. Kad bi postojala nekakva Mission Control, bilo bi jako glupo postaviti je u maloj Švedskoj, gotovo se posramio što je pomislio išta drugo. Ovo mjesto je samo predstavništvo, silent partner koji se brine o sebi u ovoj malenoj prostoriji i nije ništa više od obične centrale sa serverima. No ujedno je i ulaz u Igru, oko toga je Erman bio i više nego jasan. A sad samo da se izvuče. Nemirno se osvrnuo preko ramena, no na njegovo olakšanje, suradnik mu je bio zaokupljen svojim laptopom. Treba mu se odati priznanje za diskreciju... Prešao je rukom preko miša i ekrani su odjednom oživjeli. Nažalost, njihov sadržaj nije bio ništa

NANA -189- uzbudljiviji od ostatka prostorije. Obična stranica na kojoj je trebalo upisati Username i Password. Izvadio je Ermanov papirić iz stražnjeg džepa. Ne preostaje mu drugo nego provjeriti radi li još uvijek ijedan od njegovih korisničkih podataka. * Nije se mogla sjetiti kako se dovukla kući. No nekako je očito uspjela. Stajala je u mračnom hodniku sa svežnjem ključeva u ruci. Jedino što ju je dočekalo bila je lampica na sekretarici. No nije imala snage poslušati poruke. Dobro je znala što je na toj vrpci... Tišina... Čulo se samo blago brujanje automobila tamo s Essingledena. Zaista joj je trebalo malo tišine, no ne ove vrste. Pravi metež misli svrdlao joj je po glavi toliko glasno da je jedva više stajala na nogama. Kao da se odvija nekakav mentalni ping-pong meč. No znala je što će utišati to sranje. Mala, bijela kutija u ormariću u kupaonici. Četiri knockout tablete, pranje zubi, piškenje i laku noć! Ujutro će sigurno sve biti jasnije, promrmlja sama sebi dok se spavaća soba pretvarala u sivu izmaglicu. Mogao je birati između tri različita usernamea i passworda. Zapisao mu ih je dva po dva, no teoretski je postojalo devet mogućih kombinacija. Pretpostavio je da mu sustav neće dozvoliti toliko pokušaja. Maksimalno tri, a možda i manje. Drugim riječima, mora pogoditi iz prvog. Promotrio je papirić, no ni jedna od kombinacija nije iskočila i dobrovoljno se prijavila. Korisnička imena bOa su tipična za računalnoga geeka: Prince$$L3iA, AndrO! dsDnGn ili MstlYHarml3$. Lozinke su bile jednako domišljate. Zvučale su kao da ih je izmislio Mange. I koje onda odabrati? Odlučio se za Androida u sredini. Inače je bio jako vješt i brz na tipkovnici, no sada je pazio da svaki znak bude pravilno upisan. Pritisnuo je enter i iskočio je pješčani sat. Izgledalo je obećavajuće. No onda se pojavilo: The logon and password is incorrect. You have one more try before this machine is locked out!

NANA -190- Kvragu! Još samo jedan pokušaj, što da odabere? Jedi princezu ili Prokleti vodič za autostopere kroz galaksiju? Instinkt mu je govorio da se odluči za žensku, s druge strane djelomično je upravo ženska i kriva što se uvalio u ovo. MILFična Mia iz Märste, zapravo je ona kriva. Zbog nje je i bio u onom vlaku. Izabrat će ipak štrebersku bibliju. Ukucao je podatke, pritisnuo enter i zadržao dah. Pješčani sat se okrenuo nekoliko puta. A onda je Alisa odjednom ušla u Zemlju čudesa... * Trenutak prije nego što je zaspala — baš kad je siva izmaglica počela prelaziti u crnilo, odjednom ju je obuzeo taj osjećaj. Henkeu treba njezina pomoć, u opasnosti je i jedino ga ona može spasiti. Ako još malo ostane budna, shvatit će, tako joj je govorio glasić u glavi. Spasenje je samo nekoliko sekundi dalje, obećavao joj je drugi. Pokušavala se oduprijeti snu. Otvoriti oči, ustati iz kreveta. No udovi je nisu slušali. Kemijski zastor u njezinoj glavi neumoljivo se spustio i utišao sve glasove. Nedugo zatim čvrsto je spavala. Nije ni čula da joj zvoni telefon. Lijevi ekran prikazivao je interaktivnu kartu svijeta. Sve zemlje imale su četiri različito obojane oznake i uskoro je shvatio kako to funkcionira. Više od polovice zemalja bilo je označeno sivo, a prema oznakama na karti u jednom kutu to je značilo da nema aktivnosti. Negdje oko četvrtine zemalja bilo je označeno zeleno, što je označavalo da se tamo odvija regrutiranje. Gotovo sve ostale zemlje, uz samo dvije iznimke, bile su označene žuto. Ako je vjerovati karti, a HP itekako vjeruje, tu se Igra odvija punom parom. No najzanimljivije su bile dvije zemlje označene crveno. Crveno je End Game. Jedna od njih bila je SAD, a druga, surprise, surprise. Švedska. Njegova End Game, barem je trebala biti njegova... Kad je krenuo kursorom prema nordijskim zemljama, odjednom se pretvorio u prst. Dvostruki klik na staru Švedsku, a zatim... Drugi ekran odjednom je oživio, na što se HP trznuo. Pojavio se popis, highscore popis koji ga je podsjetio na onaj s njegovog mobitela. No dizajn je bio drukčiji, mnogo profesionalniji. Bilo je manje blještavila i svjetlećih natpisa, mnogo ozbiljnije i down to business. Osim toga, na popisu je bilo samo pet igrača. Jedinica je bio njegov stari poznanik...

NANA -191- Dobra stara pedeset osmica bila je u samom vrhu i do sada skupila više od dvanaest tisuća bodova, gotovo dvije tisuće više od sljedećeg u nizu. HP nije mogao odoljeti pa klikne na njegov profil. Tko je on i kako je zaslužio biti number one? Jesu li se možda upoznali ? No kad je vidio slike, poprilično se iznenadio. Tip je bio sasvim običan, negdje njegovih godina. Imao je malu kozju bradicu i blagi podbradak te je počeo opako ćelaviti. Zar je ovo slika jednog prvaka, Mr king-of-the-hill-Anumber-onea? Tip je izgledao tako prosječno, obični prokleti Nobody! A još se i preživao Hasselqvist! Hasselqvist, sa QV — toliko je prosječan... Samo su mu nedostajale mentol zelene crocsice i jeftino pivo. Koje razočaranje! HP je odmahivao glavom prolazeći kroz njegov profil. Živi kod Hornstulla, šljaka u nekoj računalnoj tvrtci, voli igrati poker, visi u Cosmopolu i još nekoliko klubova s igrama. Boooriiing...! No pri dnu stranice odjednom je sve postalo zanimljivije. Tu su bili mali thumbnailovi koji su označavali snimke, njih dvadesetak, što su vjerojatno bila Hasselqvistova sabrana djela. Prva je iskočila snimka s nadvožnjaka, i odmah ga ispunila zlom slutnjom. Nakon dvostrukog klika, sumnje su se potvrdile. Essingeleden, mostovi kod Lindhagena. Dakle, pedeset osmica je na neki način bio umiješan u njegov setup, baš kao i što je mislio! No snimka se nije doimala pravom, svjetlo je bilo drukčije i tonovi mračniji. Most je bio isti, onaj prema Tranebergu. Promet, rotirke, murjačka vozila koja jure prema njemu, sve ga je podsjećalo na njegov vlastiti scenarij katastrofe. No kad je povorka došla do mosta, ništa se nije dogodilo. Vidio je kako automobili skreću u zadnji čas, vjerojatno jer su primijetili fotografa na mostu. Nakon toga su samo projurili ispod mosta, preko kružnog toka i prema gradu. Kad se snimka zaustavila, sve mu je bilo jasnije. Prema oznaci vremena, nastala je danas, prije samo nekoliko sati. Zašto bi poslali jednoga tako dobrog igrača kao što je pedeset osmica da snima policijsku povorku, i to na istom mjestu na kojem je drugi igrač već izveo mnogo odvažniju stvar? Nije mu bilo jasno. Kad je prošao kroz još nekoliko klipova, shvatio je da ih može posložiti po vremenskom redoslijedu. Prije snimke Lindhagensplan — The sequel postojao je još jedan klip star svega jedan dan. Otvorio ga je. Pedeset osmica je stajao pred nekakvom radnjom, izgledala je poput autokuće. Sudeći

NANA -192- prema kutu snimanja, kamera mu je vjerojatno bila negdje u visini prsiju. Tip je ušao kroz vrata, skrenuo ulijevo i došao do pulta radionice. "Bok, Stigsson Vasterort!" pozdravi Hasselqvist, sa qv, dobru žensku iza pulta i pokaže joj mali, crni omot. "Došao sam po 1710, trebao je biti gotov", reče pedeset osmica bez ikakvog zamuckivanja i za odgovor dobije osmijeh. Potom je potpisao potvrdu, dobio ključeve auta i izašao njime u ograđeno dvorište, i dalje s kamerom oko ramena. 1710 na kraju je ispao patrolni policijski kombi, onakav stariji model. Pedeset osmica je uskočio i pokrenuo vozilo, a snimka se zaustavila u trenutku kad je izašao na ulicu kroz kapiju. Dakle, Hasselqvisten je zdipio policijski kombi! Pedeset osmici su morali priskrbiti gomilu inside info. On je samo odglumio policajca na nekoliko minuta i odvezao se kombijem. To je mogao napraviti i istrenirani majmun... No samo je zagrebao površinu Igre. Očito imaju Mrave i u policiji, baš kao što je Erman rekao. A sad imaju i policijski auto... "Hrm...!" HP se trznuo kad se Rehyman nakašljao negdje iza njegovih leđa. "Što je?" otresao se na njega preko ramena. "Čuvar je započeo novi obilazak, sudeći prema prošlima, imamo četiri minute prije nego dođe ovamo." "Dobro, dobro", promrmlja HP i brzo prođe kroz ostatak klipova. Znao je otprilike sve što je trebao znati o pedeset osmici. U svakom slučaju imao je dovoljno za dojavu medijima, ako se odluči za tu opciju, što mu se sve više činilo logično. Mogao im je dostaviti informaciju o ukradenom policijskom autu i prime suspectu, a s obzirom da je sredina ljeta, sigurno će im biti drago što neće morati prihvatiti savjete za mršavljenje i potrčati. Kad bi samo nekako mogao doći do broja računa u banci, ispunio bi svoj cilj. A Igra nek’ ide kvragu! Primijetio je folder pod nazivom Transactions i povukao kursor do njega. No upravo kad ga je htio otvoriti, krajičkom oka je primijetio thumbnail s vrlo poznatim motivom — i na trenutak kao da se zamrznuo. "Vjerojatno si krivo vidio", šaptao mu je smirujući glas u glavi. "Klikni to i get in the money, baby! Thailand here we come! " Kažiprst mu je i dalje stajao na gumbu miša. Jedan brzi klik i u tren oka može već biti na pola puta do Arlande. Sigurno će biti kakav noćni let, odredište i nije toliko bitno. Hasta la vista, baby!

NANA -193- No znao je da mu je glas u glavi lagao. Nije krivo vidio. Iako se dio njega bunio protiv toga, premjestio je kursor i otvorio klip. "Bok, Micke!" rekla je njegova sestra prije nego što je nešto zaklonilo objektiv i sve se zacrnjelo. "Kvragu, kvragu, kvragu", bilo je sve što mu je mozak mogao procesuirati. Nakon nekoliko sekundi uspio je pokrenuti sustav i uspostaviti kontrolu. Kako je pobogu pedeset osmica uspio snimiti njegovu sestru? Kad se to dogodilo? I još važnije — zašto? Klip mu nije dao nijedan odgovor. Trajao je nekoliko sekundi, nije pisao ni datum ni vrijeme. Vjerojatno to nije bio zadatak jer bi snimka trajala duže i otkrivala više informacija. Što je to onda bilo? Zar je samo ostavio uključen mobitel, pogrešno pritisnuo gumb i snimio posve nepoznatu osobu? Teško! Koja je šansa da pedeset osmica od svih ljudi u gradu slučajno snimi baš njegovu sestru, istu osobu koja je prije nekoliko tjedana ne svojom voljom upletena u Igru? Osim toga, po njezinom bi se glasu reklo da se poznaju. "Bok, Micke", rekla mu je. Zove li se on Mikael Hasselqvisten? Upravo kad je krenuo to potražiti, Rehyman mu je stavio ruku na rame. "Čuvar se penje ovamo", reče, a ton mu više i nije bio toliko ravnodušan. "Fuuuck!, šapne HP kroza zube. I što sad učiniti? Nakon nekoliko sekundi razmišljanja shvatio je da mora odrediti što je prioritet. Sa sestrom se može čuti i ujutro, no račun u banci je samo sada tu. Ima samo jednu priliku. Nevoljko je odustao od traženja imena i kliknuo na Transactions. "Moramo ići!" reče mu Rehyman, upravo u trenutku kad su se na ekranu počeli pojavljivati podaci. Preplavila ga je gomila informacija i HP se počeo pjeniti od bijesa. Uplate, isplate, datumi i iznosi — no gdje je, kvragu, račun pošiljatelja? "Moramo ići ODMAH!" potuži se Rehyman i zgrabi HP-a za rame. On mu je samo otresao ruku. "Još nekoliko sekundi." To je to! Skroz dolje na dnu stranice, u svom vlastitom prozorčiću, pisao je broj računa iz kojeg je curila sva lova za Igru.

NANA -194- Zlatna koka. The Motherload! Dvanaest znamenki, to je bilo sve što mu je trebalo da izvuče lovu. HP je provjerio na netu. Zaista postoje računi za koje samo trebaš broj, baš kao što mu je rekao Erman. Nikakvi podaci ni tajne lozinke, samo obični prokleti broj računa. A evo ga tu! Trebalo mu je nešto da ga zapiše, što brže moguće. Rehyman mu je i dalje bio nagnut nad ramenom i sudeći prema njegovom izrazu, trebali su požuriti. HP pretraži džepove. Kvragu! "Kemijsku!" gotovo je viknuo Rehymanu koji ga je opet zgrabio za rame. "Jebeš to, moramo ići!" "Treba mi kemijska, kvragu, imaš li je?!" Rehyman samo otrese glavom. "Možeš li onda zapisati broj na laptop?" Nije dobio odgovor. Kvragu i sve! Bio je tako blizu i sad će sve propasti zbog jebene kemijske! Ako ih odijeli u četiri grupe po tri, možda ih zapamti poput neke melodije. Pokušao ih je ponoviti nekoliko puta. 397 461 212 035, 397 461 212 035. Moglo bi uspjeti! Odjednom shvati da ga netko podiže iz stolca, i tek nakon nekoliko sekundi shvatio je da to nije čuvar već Rehyman koji ga je odlučio odvući iz prostorije sa serverom. "Moramo... id... odmah!" zastenjao je njegov partner in crime prije nego što je pustio HPa pred vratima. "Što ti izvodiš!?" viknuo je HP, no Rehyman mu je okrenuo leđa i počeo petljati po čitaču. Odjednom HP začuje brujanje motora brave. Ulazi čuvar! Brzinski je pregledao sobu i shvatio što nije u redu. U dva brza koraka došao je do računala i pritisnuo mali polumjesec u desnom kutu tipkovnice. Okrenuo se i bacio kroz otvorena vrata serverske prostorije. Čim se brava za njim zatvorila, zalupio je vratima. Neko vrijeme ležali su na podu bez riječi. Tišina im je zapravo bila nepotrebna jer je cijelom sobom odzvanjao zvuk ventilatora i hard diskova, pa je bilo nemoguće čuti išta osim te buke.

NANA -195- Pričekali su nekoliko sekundi, a onda je Rehyman oprezno otpuzao iza ugla do prvog reda servera, a HP mu je bio za petama. Čim su se odmaknuli od prozora, podigli su se u sjedeći položaj i naslonili leđima svatko o svoj ormarić s policama. Sad samo trebaju čekati i nadati se da čuvar neće napraviti krug između polica jer inače... HP-u je srce divljački lupalo. Što bi se dogodilo kad bi ih Igra otkrila ovdje? Dvojicu provalnika u mračnoj, zvučno izoliranoj prostoriji. Na trenutak je pomislio na Ermana. U cyber svijetu nitko te ne može čuti kako vičeš... Začuli su kako je kliknuo nekakav metal. Čuvar je otvorio vrata. HP je zadržao dah. Još brujanja. Zvjerkao je oko sebe da vidi hoće Ii čuvar doći i nesvjesno se sav zgrčio, spreman na bijeg ili borbu. Zatim je opet nešto kliknulo, a nakon toga se čuo tupi udarac. HP je sjedio na podu kao oduzet. No Rehyman je odmah potrčao. "Dođi", šapne HP-u na uho. "Čuvar je produžio dalje, a mi moramo pobjeći. Moramo otići dok se ne vrati pred monitore, inače će shvatiti da nešto nije u redu." Rehyman oprezno proviri kroz prozorčić na vratima i potom su se vratili u kontrolnu sobu. Oba ekrana bila su zamračena, baš kao i kad su tek ušli u sobu. "Mudro!" kimne mu Rehyman. "Čuvar bi posumnjao da su ekrani bili upaljeni." HP se opet htio baciti na tipkovnicu, no zaista nije bilo vremena. Sad je samo bitno da se izvuku. A osim toga, bio je uvjeren da se sjećao niza brojeva. Kako je ono išlo? 397 461 i onda... 212? "Hajde, moramo ići!" Rehyman je očito na laptopu pratio čuvarev položaj jer je otvorio vrata prema hodniku. Tiho su se spustili niz stepenice. Još jednom je pogledao laptop, a zatim su opet prošli hodnik u prizemlju. Nakon nekoliko minuta bili su vani na ulici. Počela je padati blaga kišica. Mission completed!, pomisli HP s olakšanjem i pogled u nebo. Kvragu, kako mu godi malo osvježenja! Tek kad su upalili auto i odvezli se, shvatio je da se ne sjeća broja računa.

NANA -196- DVADESET I Osveta rvih deset sekundi zvono je bilo produženo, rrrrrrriiiiiiiiiiinnnnnnnnggggggg! Zatim deset sekundi pauze. Pa opet, rrrrrrriiiiiiiinnnnnnnngggggggg! Mislila je da će poludjeti. Naposljetku nije imala izbora nego ustati se i otvoriti, iako joj je u glavi i dalje bilo usporeno i maglovito. Iako kroz špijunku nije ništa vidjela, imala je osjećaj tko je i prije nego što je otvorila vrata. Po običaju je zaključala zasun na vratima. Stoga je njegov pokušaj da trzne vrata kao što je to ona učinila njemu posve propao. "Bok, Henke", promrmljala je kroz otvor. "Zar nisi ti već trebao biti na Tajlandu?" "O tome ćemo poslije, pusti me unutra, moramo popričati", reče u jednom dahu, a ona mu nevoljko ugodi. "Poznaješ li nekog tko se zove Micke, je li ti dečko, ili?" gotovo je vikao dok je ulazio u hodnik. " Što... da... mmmm... zašto pitaš?" Osjećala se kao da joj se mozak pretvorio u raskuhanu kašu. "Svjetlokosi tip, bradica, stan kod Hornstulla?" "Mmm...", potvrdi ona u polusnu pokušavajući aktivirati mozak. Henke je izgledao kao da je lud, oči su mu bile crvene i raširene, kosa na glavi kao da mu se podigla i imao je luđački pogled. Koji mu je vrag? Zar nije trebao otići zauvijek iz zemlje? "Jebemu s v e , s r a n j e ! ! " škripao je zubima. "Eeeeh... hajdemo mi sjesti unutra", kaže ona. "Nemamo vremena, moram odmah ići!" reče on odrješito. "Ali dobro me sad slušaj!" Zgrabio ju je za nadlaktice. "Drži se dalje od toga prokletog Mickea, je l’ ti jasno?" Zurio joj je ravno u oči. Još uvijek nije mogla posve fokusirati pogled. Tablete su bile jezivo učinkovite, a popila P

NANA -197- je barem dvije previše. "Micke sudjeluje u Igri, sve se vrti oko njega. On je pedeset osmica, voda, the top guy, i što god naumio, ne želiš biti dio toga, shvaćaš li!?" Polako je kimala glavom. O čemu, pobogu, on priča? Bilo joj je teško doživjeti riječi koje je izgovarao, no bilo je dovoljno vidjeti kako izgleda da shvati da nešto nije u redu. Bio je tako bijesan, valjda je imao loš trip ili što. I zašto nije na Tajlandu? Henke je i dalje govorio, a dio njegovih riječi napokon joj je počeo dolaziti do glave. "...sve skupa je Igra, kužiš? Micke je s tobom samo zato što je dobio to za zadatak. Ti si mission, put do nečega drugog, tko zna čega. Planiraju nešto veliko, End Game, to je sve što znam. Neki je tip ukrao policijski kombi i sigurno ga planiraju iskoristiti za nešto. Ali ja ću ih zaustaviti! Sad su ti prokletnici stvarno pretjerali! Koriste nas kao jebene figurice, proklete svinje. Sad je payback time, sestro, sad je fucking payback time!" Završio je svoj ispad time što joj je protresao ramena, zbog čega joj se glava klatila naprijed — natrag. Ali magla gore i dalje nije popuštala. "Slušaj, to zvuči potpuno..." "Ludo, znam!" prekine je on. "Sve skupa je potpuno fucking crazy! Ali braco je on the case, ne moraš se brinuti. Sve ću riješiti, a taj prokleti Micke će platiti za ovo! Nitko se neće poigravati mojom sekom! Pogledaj samo što se dogodilo prošlome koji je pokušao, vrijedilo je deset mjeseci u ćuzi!" Odjednom se posve razbudila. "O čemu ti pričaš, Henke?!" Odgurnula mu je ruke i odmaknula se nekoliko koraka. HP se ugrizao za jezik. Kvragu, stvarno ne zna držati gubicu zatvorenu! Ponekad se čini kao da ima Tourettov sindrom... "Ništa", promrmlja on odmah, "zaboravi ovo posljednje." "Slušaj ti!" reče ona, a on shvati da ju je potpuno razljutio. "Dobro znam što si onda učinio za mene. Preuzeo si sve na sebe kako bih se ja izvukla." Glas joj je bio istovremeno bijesan i ledeno hladan. "A ja sam bila dovoljno glupa i pustila te da to napraviš — dopustila da moj braco time odbaci cijeli svoj život. To me i dalje muči na način koji ne možeš ni pojmiti. Nikad si neću oprostiti što sam te razočarala! Nikad, je 1 ti jasno?!" vikala je.

NANA -198- Duboko je udahnula i povratila kontrolu nad sobom. On je stajao posve mirno, bez riječi. "Uvijek ću ti biti zahvalna zbog onog što si učinio, Henke", uzdahne ona umorno. "Ali, pobogu, prekini više spominjati to svaki put kad ti treba neka usluga, može?!" A onda se nasmijala, zbog čega se nešto u njemu slomilo. "Daj mi ključ spremišta", reče on. "Moram doći do svojih stvari. To je sve!" Otvorila je ormarić na zidu iza njega i bez riječi mu pružila ključ. "Hvala", reče on kratko i okrene se s namjerom da ode. "Slušaj, Henke...!" reče Rebecca. On se okrene, i na trenutak su se samo gledali. Zatim joj se tužno nasmije i pogladi je po obrazu. "Sve je u redu, seko, sredit ću sve. Ne moraš se brinuti. I will clean them all up!" Zatim ode i blago trčećim koracima krene prema stepenicama. "Nego!" vikne prema njoj, sad već svojim uobičajenim glasom. "Obrati pozornost na policijsko vozilo koje se zove 1710, njega su maznuli!" Potom je otišao. * Otvorio je podizna vrata malog spremišta i pokušao se orijentirati među stvarima. S obzirom da je tu bio njegov cijeli život, i nije ih baš bilo za pohvalu. Desetak kartonskih kutija, vreće za smeće i nekoliko starih komada namještaja koje sestra očito smatra predobrima za otpad. Prvu je stvar pronašao gotovo odmah, bočicu spreja koju mu je dao prijatelj, i skrio je među čarapama. " T-Spray", pisalo je na njoj, a ostatak teksta bio je na ruskom. Za drugu stvar mu je trebalo nešto više vremena, i već ga je počela hvatati panika da je Rebecca pronašla to i bacila u smeće. No ipak je pronašao drvenu kutijicu, u jednoj kutiji s džepnim knjigama, te je s olakšanjem spremio u džep. All good to go! Ima još nekoliko stvari za obaviti, a onda će biti spreman za susret s Mickeom Hasselqvistom, a.k.a. Number fifty-fucking-eight. I dalje ga je proganjalo ono s brojem računa... Kako je mogao učiniti takav propust i ne ponijeti jebenu kemijsku?

NANA -199- Vikao je i urlao u autu gotovo cijelim putem do Skarholma gdje je ostavio Rainmana. Tip nije ni zucnuo. Samo je sjedio tamo s prokletom torbom u krilu. Grlio je kao da je malo dijete. Koji kreten! Instalirao je cijeli onaj pogon, zasigurno bio masno plaćen za to, a zatim je pomogao HP-u, potpunom strancu, da provali u zgradu! Stvarno je čudak! Nije niti bio dovoljno pametan da naplati svoje usluge, iako mu je HP u jednom trenutku gluposti ponudio nekoliko tisućica na rastanku. On je na to samo promrmljao kako radi uslugu svom bratu, a nije ga ni pozdravio prije nego što je izašao i nestao na kiši. Nakon nekoliko metara bilo je kao da nikad nije ni postojao. Mange sure knew how to pick’em... Probudila se tek popodne. Na brzinu je doručkovala i uskočila pod tuš da ispere posljednje tragove magle iz glave. Smjena joj je počinjala u sedam sati, a večeras ima važan zadatak. Nejasno se sjećala Henkeovog posjeta. Gomile nesuvislog baljezganja o Mickeu i kako još uvijek nije odustao od Igre. Možda bi trebala biti zabrinuta zbog toga, no što Micke i Henke zapravo imaju zajedničkog osim sličnih mobitela? Nakon onog spoja u Sturekattenu, malo ga je diskretno istražila. Micke je bio bez mrlje u dosjeu, sve što je ispričao, bila je istina i zbog toga je osjetila olakšanje. No onda joj je Henke došao u stan i počeo pričati gomilu besmislica. Najčudnija je bila, a time i uznemirujuća, činjenica da je znao dosta toga o Mickeu. Je li je pratio, glumio tajnog zaštitnika? Henke je natuknuo da se Micke samo poigrava njome i da postoji neki tajni plan iza njegovog interesa. Nije se mogla sjetiti da ju je Micke ikada upitao nešto neobično, ili se ponašao čudno, možda jedino onda kad je pokušala izbliza vidjeti njegov mobitel. Sve skupa bila je to jedna velika zbrka koju nikako nije mogla dokučiti. Nije imala snage niti razmišljati o tome. Umjesto toga odlučila se posvetiti poslu, danas više nego ikad. Presvukla se, spakirala trenirku i spremila za odlazak. Jedan dobar trening prije početka smjene sigurno će je dignuti i pomoći joj da raščisti glavu. Na izlasku je pogledala sekretaricu. Dvije poruke. Prva je bila njezina, i preskočila ju je čim je čula uvodne riječi.

NANA -200- Druga je bila Mickeova. "Bok, ja sam. Zovni me kad stigneš, samo ti želim čuti glas. Pokušao sam i na mobitel. Pusa." Nije bila sigurna je li joj se sviđala ta pusa-poruka. To je bilo malo preintimno za njezin ukus. No s druge strane, sama mu je odlučila dati kućni broj. Pogledala je mobitel. Zvao ju je mnogo puta dok je bio isključen. Sličnu poruku ostavio je i na mobitelu. Možda ga nazove nakon treninga, to jest, ako stigne. Imala je još jednu poruku na mobitelu: "Bok, ovdje Selander iz pirotehnike. Samo sam htio reći da je bomba iz Tantoa definitivno prava, no nije bila dobro postavljena. Opasna, ali i relativno bezopasna. Tko god se zakrvio s tvojim bratom, čini se da ga nije htio ubiti. Mislio sam da bi to htjela znati, pozdrav!" Opasna, no bezopasna... I što to sad znači za Henka i njegovu priču? Nije imala pojma. Zajahao je moped paparazzi-style i krenuo ulicom Bergsund do Hornstulla. Koza nije bio zlopamtilo, ili je taj napušeni lupež zaboravio da mu je HP slupao prošli. U svakom slučaju, posudio mu je moped bez problema. Saabu se već počeo bližiti rok trajanja, a i lakše je kretati se po gradu na dva kotača. Nema problema s parkingom, a ima mnogo više opcija za bijeg. Bočica sa sprejem bila mu je u jednom džepu, a čarapa s biljarskom kuglom u drugom. Bio je spreman za mali rendezvous s gospodinom pet-osam! Hasselqvist, sa qv, došao je nešto ranije i parkirao svoj oronuli auto pred ulazom. Nekoliko minuta HP je razmišljao da mu svrati malo na kavu... No baš kad je sišao s motora, vidio je da pedeset osmica opet izlazi. Uskočio je u auto i brzinski se odvezao. HP ga je pratio bez problema. Moped je mogao dosegnuti najmanje osamdeset, a brže od toga se i ne može voziti kroz grad, čak i ovako navečer kad nema toliko prometa. Pedeset osmica je krenuo preko Vasterbroa prema sjeveru i skrenuo dolje prema Lindhagensplanu, a HP je sav protrnuo kad su prošli most na kojem su obojica izvršili svoje zadatke. Fucking spooky! Nakon toga prešli su Tranebergsbro, a zatim ulicu Ulvsund i krenuli prema Brommi. I dalje ga je mogao pratiti bez problema, tip je vozio sasvim mirno i polako. Sigurno nije htio da ga zaustave, nije imao vremena za to. Možda ide na neki važan susret? HP primijeti kako mu se puls polako pojačava. Kad su zašli medu industrijske građevine u okolici aerodroma, bio je sve sigurniji u