NANA -201- svoju teoriju. Dogodit će se nešto veliko! "U redu, pozor Alfa jedan i dva." Vahtola je žurno ušla u prostoriju kao inače i odjednom se sve utišalo. "Večeras imamo ozbiljnu situaciju. Američki ministar vanjskih poslova stiže u iznenadni posjet na sastanak sa svojim EU kolegama. Tema sastanka vjerojatno su sukob u Afganistanu i iransko nuklearno oružje. Procijenjeno vrijeme dolaska je 02:00 po švedskom vremenu, plus-minus deset minuta. Mogućnost prijetnje je visoka, što znači da moramo biti u punoj pripravnosti." Pogledavala je postrojene zaštitare da vidi jesu li je dobro shvatili. Kimali su glavama u znak slaganja, nikoga ta vijest nije posebno iznenadila. Već se tjedan dana osjećalo u zraku da se sprema nešto veliko, a sada imaju i potvrdu. "Postavit će barikade duž otvorene ceste. Zaustavit će promet između Arlande i hotela Grand dok god ne prođemo", nastavi ona. "Dakle, potpuna blokada u oba smjera, a uz to i zabrana parkiranja na Sveavagenu, ulici Hamn i Kungsträdgards. Pauk će odnijeti sve što ostane tamo nakon dvanaest sati. Osim toga, vlasti su nam pojačale pratnju s dva plus osam ljudi u punoj opremi." Čulo se podrugljivo smijanje iz grupe. Tendencija specijalne jedinice da se igra rata uvijek je bila predmet sprdnje. Posebno dizajnirane uniforme, teško oružje i ostale stvarčice koje se nikako nisu uklapale u standardnu policijsku opremu. Oni ni na čemu ne štede, za razliku od drugih jedinica. No unatoč tom fetišu na opremu, takvi resursi bili su dobrodošli za ovakav posao. "Runeberg je već na poziciji s Alfa trojkom i sinkronizira se sa Secret Service dečkima. Alfa četiri po običaju već pokriva Grand. Krećemo odavde u 22:00, šest automobila prema sljedećem rasporedu..." Ušao je ispod svoda u nekakvu staru zgradu od opeke pa dalje u ograđeno dvorište. HP se nije usudio pratiti ga. Kad je shvatio da nema nijednoga drugog izlaza iz dvorišta, odlučio je umjesto toga čekati nešto niže u ulici. Nakon četiri minute patrolno vozilo 1710 izašlo je ispod svoda. Iza njega, na putu prema sjeveru, klopotao je moped. Autocesta je bila gotovo posve pusta. Iako još nisu postavili barikade, promet se neobično prorijedio. Trebalo im je manje od pola sata da stignu do Arlande. Šest auta, dva Volva, dva Suburbana i dva blindirana BMW-a u kojima će se prevoziti ministar i njegova svita. Ona i Wikstrom idu prvi, tako je odlučeno. U drugom traku pratit će ih patrolna vozila i motocikli, više samo forme radi. Uz njih će biti i dva kombija s vojnicima iz specijalne jedinice.
NANA -202- Prava eskortna pratnja, kako su to zvali dečki iz Tajne službe. Izgledali su profesionalno, to im se nije moglo poreći. Uigrani, tihi, u novim uniformama i s obaveznim prijemnikom u uhu. Nekoliko ih je čak i dalje nosilo sunčane naočale, iako je bila noć. Pregled situacije i kimanje glavom kolegama u pozdrav. No time for small talk, sve je već provjereno, isplanirano i čisto. Kupe ih na trgu, zatim via vrata 1, pa cestom 273 i na E4. Norrtull, pa Sveavägen do Sergelovog trga, zatim zapadnim dijelom ulice Hamn i istočnim dijelom ulice Kungsträdgard to Granda, gdje ih čekaju Alfa četiri i još jedna grupa specijalaca. Gotovo cijeli Blasieholm blokiran je otprije nekoliko sati, a specijalci s psima koji njuše bombe zasigurno su radili punom parom da osiguraju područje na vrijeme. Prema Vahtoli, posjet je najavljen samo nekoliko dana prije i iz sigurnosnih razloga su zadržali informaciju u najužim krugovima. Policija, a time i mediji, potpuno su neobaviješteni o događaju. Načelniku policije to nije baš bilo drago, ali što da radi? Može se samo složiti sa svime i prazniti blagajnu. Samo će postavljanje barikada po noći uposliti još barem dvjesto dodatnih ljudi. Pitanje je samo hoće li to biti dovoljno? * Prošli su dugi zavoj oko Solvalle i nastavili prema Rissneu. HP je pogledao pokazivač goriva. Ima još pola spremnika, tko zna koliko će mu još trebati ? Sve mu je teže bilo pratiti ga, kombi je sada bio već nekoliko stotina metara ispred njega pa se morao nagnuti nad volan da ga što jače stisne i izvuče i posljednju snagu iz mopeda. Približavalo im se križanje kod Rissnea. Vidio je zaobljenu zgradu banke SEB u daljini. Ako Hasselqvist sad skrene desno na E18, to će biti to. Kvragu, trebao je uzeti auto! Imali su pauzu od pola sata, pa je otišla pronaći zahod. Potom je nekoliko minuta prevrtala mobitel po rukama. Pokušala je dobiti Henkea na njegov novi broj svega nekoliko sati nakon što je otišao. Htjela mu se ispričati za ispad i pokušat popraviti stvari najbolje što može. No on se, naravno, nije javljao Sada, nakon što je razmislila malo o svemu, izgubila je želju za razgovorom. Ako je prije već mislila da je lud, to je bio mačji kašalj prema njegovom današnjem ispadu. Očito i dalje samo razmišlja o toj vražjoj igri jer na Tajlandu svakako nije. Ali kako, pobogu, poznaje Mickea, i što je to trabunjao o ukradenom policijskom vozilu? Ne, njezina je kvota za ludorije ispunjena za danas i sad se treba fokusirati na posao.
NANA -203- Zato se umjesto poziva odlučila za SMS grižnje savjesti. sorry za ono, znam da mi samo želiš dobro / Becca Eto, odradila je svoju sestrinsku dužnost. Ipak joj je drago što je to napravila. Nazvala je Mickea, no nije se javljao na kućni broj. Pokušat će na mobitel. Srećom nije skrenuo na E18 već je produžio naprijed i neočekivano zastao na pumpi kod Rinkebyhöjdena. Hasselqvist je natankao kombi do kraja, a HP je učinio isto s mopedom. A što sada? Čini se ništa. Tip je kupio novine i sjeo na parking. HP je na trenutak pomislio otići do prokletnika i pretući ga. Postaviti mu dvadesetak pitanja, baš kao što je to planirao učiniti u njegovom stanu. No sad nije bio dobar trenutak. Bilo je previše ljudi i svjetla. Osim toga, pedeset osmica je sjedio u policijskom kombiju. Kad bi ih netko vidio, policija bi se stvorila u roku od nekoliko minuta, a to nije poželjan scenarij... Zato samo može čekati... * Pokušala je dobiti Mickea nekoliko puta, poslala je i poruku, no nije bilo odgovora. Prvi put da se takvo što dogodilo. Micke je bio od onih koji vječito drže mobitel uza sebe, gotovo opsesivno mu je uvijek morao biti pri ruci. Zašto se onda ne javlja? Mogla je biti gomila razloga. Loš signal, ispražnjena baterija ili je možda u kinu... Zašto ga onda samo nije isključio? U redu, nije joj lako priznati, iako je odbacila cijelu ideju, nije se mogla riješiti pomisli da je Micke umiješan u Igru. Ima li to veze s onim papirićima? Njihova poruka bila je jasna kao sunce — netko takav ne zaslužuje sreću. Možda i jesu u pravu? U Henkeovoj priči nije bilo konkretnih dokaza, ali jednu stvar ipak može provjeriti. Nazvala je postaju u Norrmalmu i ovaj put je imala sreće. Javio joj se Mulle. "1710, kažeš", promrmlja on nakon što je objasnila situaciju. Prevrtao je papire, čula je šuškanje u slušalici, a nakon toga kako dovikuje nekome u hodniku. "Windahl, znaš li gdje je 1710?" Nije uspjela razabrati odgovor, no opet je začula šuškanje i Mulle se vratio na liniju. "U radionici je na popravku, kažu dečki, ključevi nisu u ormariću."
NANA -204- DVADESET JEDAN I Završne igre Koje sranje. Sjedili su tu već gotovo dva sata. Ponoć je već davno prošla i ova ga je igrica počela umarati. Uzbuđenje koje je osjećao sada je već nestalo i postalo mu je hladno nakon toliko vremena sjedenja na vlažnom noćnom zraku. Pitanje je samo što sad može učiniti? Može odjebati sve i vratiti se natrag, pričekati do jutra i obaviti novi housecall kod Hasselqvista. Druga opcija je nastaviti sjediti ovdje kao u gnijezdu dok mu dupe ne sraste sa sjedalom mopeda. Dat će mu još pola sata, a onda mora osmisliti novu strategiju. * Boeing 757 sletio je pet minuta prije očekivanog vremena na privatni dio aerodroma. Nekoliko minuta potpuno je mirovao, a crni automobili vozili su prema njemu da preuzmu njegove istaknute putnike. Rebecca i veći dio pratnje čekali su pred izlazom jedan. Vidjeli su avion kako slijeće, a kolega im je preko radija javio koliko će trajati ukrcaj. Unatoč uzbuđenju sa svih strana i dalje se nije mogla riješiti osjećaja nelagode. Mora doći do Mickea i otkriti što se točno događa. "Alfa jedan-nula-dva, ukrcali smo ih i spremni smo za polazak." "Primljeno na znanje, Alfa jedan", potvrdi operater na centrali. "Idemo onda", zaključi Wikstrom i ode do vozila koje će biti na čelu kolone. * Još pet minuta do deadlinea. Upravo je počeo protezati noge i pripremati se za odlazak, kad su se odjednom upalila svjetla na policijskom vozilu. Za nekoliko sekundi je krenulo, pa je HP morao žurno pokrenuti moped. Krenuo je cestom Kymlingelanken prema Kisti i na trenutak je HP pomislio da se vraća kući na matični brod u ulicu Torshamn. No prošao je izlaz i nastavio dalje prema cesti E4. "Kvragu", promrmlja HP u kacigu kad je shvatio kamo idu. Ako se spusti na autocestu, može samo reći hvala i doviđenja. Ode cijela večer kvragu.
NANA -205- * Već su bili kod Marste. Nigdje ni jednog auta, samo su jurili cestom. Zadana im je brzina od sto trideset na sat, a patrolno vozilo ispred njih slijedilo je upute do zadnjeg slova. Wikstrom je blago smanjio brzinu i pustio da vozilo ispred dođe na nekih sto metara daljine. To mu je omogućilo više prostora za manevar, a i olakšalo Rebecci na suvozačkom mjestu da gleda naprijed bez gomile rotirki pred očima. Prošli su Stora Wasby i zatim Upplands Vasby. Dok su tako jurili, mogla je vidjeti svjetleće znakove koje je policija postavila duž cijelog puta kako bi zaustavila promet. Na čelu je bilo patrolno vozilo, zatim Rebecca i Wikstrom, a iza njih kombi sa specijalcima. Zatim su slijedili Suburban i oba BMW-a, a iza njih ostatak pratnje koji se jedva nazirao u retrovizoru. Bredden, Rotebro i nedugo zatim predgrađe Sollentune. Kad je tek vidio plamen, potpuno se smeo. Veliki iskričavi predmeti koji su izgledali poput golemih prskalica bili su postavljeni duž cijele ceste. Usred svega stajao je parkiran policijski auto s upaljenim rotirkama. Je li se dogodila nekakva nesreća? No pedeset osmica se nije obazirao na to već je samo nastavio voziti dalje do barikada, upalio je rotirke i mahnuo jednom od murjaka. HP je došao najdalje što se usudio, zakočio te pokušao barem vidjeti u kojem smjeru Hasselqvist planira ići. Na njegovo iznenađenje, 1710 je odmah skrenuo ulijevo prema južnom ulazu na cestu E4. Sto, pobogu, taj idiot smjera? Ide točno prema gužvi! Polako je nastavio dalje prema rampi za autocestu, no upravo kad ga je počeo gubiti iz vida, činilo se da je zastao. HP je čekao nekoliko minuta, a kad je vidio da auto potpuno miruje, brzo je odlučio. Nešto se događa, nešto veliko, sad je posve siguran u to! Cijela autocesta bila je blokirana, i to ne samo na ovom ulazu. Nije vidio nijedan auto dolje na E4 u ovih nekoliko minuta koliko je stajao tu. Pedeset osmica nije niti malo usporio kad je vidio policajce i barikade, očito ih je očekivao. Što god je Igra naumila za pedeset osmicu i ovo vozilo, očito je bilo povezano s ovim što se događalo na autocesti, a jedini način da HP otkrije što se događa je bio da i sam ode dolje. Okrenuo je moped i krenuo natrag prema Kisti. Nakon nekoliko stotina metara ugasio je svjetla i počeo voziti po rubu ceste. Bacio je brzinski pogled preko ramena i provjerio jesu li ga murjaci primijetili. Nakon toga otrčao je ravno u mračnu šumu.
NANA -206- * Norrviken im je bio s lijeve strane, a dugo nije bilo nijednog izlaza s ceste. Autocesta je bila potpuno prazna, naokolo nije bilo nijednog pokreta osim odbljesaka rotirki, a ona se odjednom sjetila kitice iz pjesme koju je neko vrijeme stalno slušala. Zavrti Zemlju još jednom, na radiju je naša pjesma Stockholm je pust i cijeli svijet drži dah Grane su ga grebale po licu dok je trčao među njima. "Jebena ideja, HP, krenuti u šetnjicu šumom usred noći", promrmlja sam za sebe prije nego što je zapeo o neki korijen i pao na nos. Ustao je, otresao zemlju i iglice s odjeće te psujući nastavio dalje u smjeru E4. Odjednom se šuma otvorila u cijeli niz dalekovoda, a s druge strane se kroz granje naziralo svjetlo s autoceste. Još malo pa je tamo, samo treba stisnuti zube. Otkrio je nekakav puteljak i slijedio ga kroz uspavanu šumu, a zatim izašao između stabala i u blizini ugledao rotirke s lijeve strane. Nije bio više od pedeset, šezdeset metara od E4. Unatoč tome, jedini zvuk koji se čuo bilo je škripanje njegovih natopljenih tenisica. Prometa uopće nije bilo, što god da se priprema, bit će pretty Jucking big. Šuma se počela prorjeđivati i bio je sve bliže vozilu 1710. Vozilo je prošlo rampu i parkiralo se odmah uz cestu. Vidio je pedeset osmicu kako sjedi nagnut prema naprijed i zuri u neki svjetleći predmet koji je držao nad volanom. HP odmah shvati, to je to. Mobitel. * Zavrti Zemlju još jednom, za sve ono što smo nekoć sanjali Sve što napraviš bit će poput bisera na mom ćelu pjevušila je sebi u bradu. Zaista dobra pjesma, tko zna gdje je taj album? Uz tri brza koraka izvukao se iz jarka. U desnoj ruci držao je bocu sa sprejem, a lijevom je zgrabio kvaku. Brzim trzajem ih je otvorio i poprskao debeli sloj spreja u lice potpuno zbunjenog mister-A-number-fucking onea.. Say hello to my lil’ friend!! Spreja je bilo posvuda, dio je čak završio na njemu pa je instinktivno sklopio oči. Kvragu, kako peče, kao da mu oči gore, a Hasselqvistu je moralo biti još gore. Tip je
NANA -207- urlao kao svinja na klanju i panično prekrivao lice rukama. Unatoč žarenju, zgrabio ga je i izvukao sa sjedala te bacio na asfalt i odgurnuo u jarak. HP je grozničavo treptao, oči su ga i dalje pekle, no sjetio se nečeg što je naučio prije nekoliko godina na nekoj obuci. Budući da suzavac nije plin već prah, trljanje očiju može samo pogoršati stvar. Umjesto toga okrenuo je glavu prema vjetru, nekoliko puta snažno trepnuo i kad mu se vid dovoljno pročistio, udario je pedeset osmicu koji je ležao na podu svom snagom u prepone. "Sad ćemo ti i ja malo popričati", procijedi kroza zube i izvadi čarapu s biljarskom kuglom. "Znam što je to", nasmije se Wikstrom. "Kent, zar ne?" "Mmm...", promrmlja ona potvrdno, iako se zapravo sjetila tek nakon što je rekao ime grupe. Kent — pa da! "Kent!?" "Aa-ahaa", prošmrca pedest osmica. "Jesi rekao da se zoveš Kent?" Još jedan potvrdni jecaj. Nije imalo smisla. "Tko je onda, pobogu, Micke!?" vikne HP. "Što!?" Hasselqvist, kojem je ime očito bilo Kent, grozničavo je treptao dok su mu se tjelesne tekućine slijevale niz lice. HP duboko udahne. Najradije bi odmah razbio glavu šmrcavom malom gadu, no to će morati pričekati. Imao je još pitanja koja su zahtijevala odgovore prije nego što se riješi Voditeljevoga patetičnoga Golden Boya. "Ženska na tvojoj snimci nazvala te Micke!" Hasselqvist je izgledao poput velikog upitnika koji rida. "Visoka, tamnoputa, lijepo građena, izgledalo je kao da je snimljeno na nekoj kavi, zvuči li ti poznato?" Napokon neki znak života. "To je pričala sa svojim dečkom, ne sa mnom. Ja sam ih samo snimao, to je bio totalno jednostavni zad..." Odjednom kao da se sjetio pravila broj jedan pa je začepio gubicu. HP slegne ramenima i udari ga nogom u prepone. Dao mu je nekoliko sekundi da dođe
NANA -208- k sebi, a onda se nagnuo nad njega. "Znam sve o Igri, dragi pedeset i osam, uključujući i prvo pravilo. Ali da sam ja na tvom mjestu, više bih se brinuo hoću Ii preživjeti sljedeće dvije minute nego hoće li se Voditelj Igre naljutiti ako ih cinkaš, kužiš?" Hasselqvist samo grčevito kimne glavom, držeći se za obiteljske dragulje. "Dobro! Dakle, ako sam dobro shvatio, tvoj zadatak bio je snimiti tu žensku i njezinog dečka?" Hasselqvist opet kimne. "A poznaješ li njega, Mickea?" Hasselqvist odmahne glavom, no jako neuvjerljivo. "Lažeš!" HP podigne nogu za još jedan udarac. " Čekaj!" zacvili Hasselqvist i podigne ruku. Nakašljao se i nastavio. "Ne poznajem ga, ali ga prepoznajem. Živi nekoliko ulica dalje od mene. Viđao sam ga u busu, mislim." "Je li on umiješan u Igru?" Još jedno odmahivanje glavom, ovaj put mnogo uvjerljivije. HP ispusti dah. Micke i pedeset osmica nisu ista osoba! Samo žive u istom kvartu i vjerojatno nalikuju jedan drugom, ali that was it. Becca nije umiješana u igru. Sigurna je! Skrenuli su u veliki zavoj nalijevo oko Sollentune. Povorka je bila dobro posložena, a cesta potpuno slobodna. Sve je išlo kao po loju. "A o čemu se radi u ovom zadatku?" upita ga HP, mašući biljarskom kuglom Kentu Hasselqvistu, a.k.a. number fifty-fucking-eight pred nosom. I dalje je cmizdrio, suzavac je već sigurno popustio, no dečko je bio najveći cry-baby na svijetu. Koje su jebene luzere birali! Zar je ovaj gnom zaista bio najbolje što su mogli pronaći? Jedini koji je imao ono što treba za End Game? HP je odmahivao glavom u nevjerici dok je doticao Hasselqvista biljarskom kuglom. "Onda, hoćemo li sada smireno i lijepo, ili želiš da te izmlatim osmicom?" Zamahnuo mu je čarapom s kuglom nekoliko puta oko glave, uz zastrašujući vuš. "Trebao sam parkirati auto tu i čekati daljnje upute", zašmrca Hasselqvist. "To je sve,
NANA -209- kunem se!" vikne nakon što ga je HP skeptično pogledao. "To je samo bila Igra, nešto kul. Ja sam Nobody, potpuno običan dečko", molećivo je hvatao HP-a za stopala. "Molim te, nemoj me ubiti", plakao je nad HP-ovim promočenim tenisicama. HP još jednom zamahne čarapom, a onda je spusti. "Bježi!" "Što?!" Hasselqvist podigne svoje natečeno, uplakano lice. "Čuo si me, bježi!" vikne HP i kimne mu prema šumi. "Ako ne nestaneš u roku od pet sekundi, razbit ću ti lubanju, je l’ ti jasno?!" Nije mu trebalo pobliže objasniti. Četiri sekunde poslije, Hasselqvist je utrčao među granje. Sudeći po brzini kojom je trčao, neće usporiti sve dok ne dođe do centra Kiste. Što sad? Odjednom začuje zvono. Iz džepa na prsima izvukao je svoj novi SonyEricsson, no onda je shvatio da zvuk ne dolazi od njega. Dolazio je iz policijskog vozila i onda je shvatio. To je bio mobitel pedeset osmice! Bio jc na podu, Hasselqvistu je valjda ispao kad ga je izvukao iz auta. Ekran je svijetlio, a kratka poruka govorila je da ga netko zove. Iz nekog razloga, nije znao zašto, pritisnuo je tipku "odgovori" i prislonio slušalicu na uho. "Halo?" "Dobra večer, dragi HP, ovdje Voditelj Igre", reče glas s druge strane slušalice. "Alfa 101 prolazi Sollentunu", izvijestila jc centralu. "Primljeno na znanje, Alfa 101", uzvrati operater. Bacila je brzi pogled na Wikstroma. Ruke na volanu, potpuno pribran, pogled čvrsto prema naprijed. Mjerač brzine pokazivao je 120. Bio je zaista dobar kolega, pravi profesionalac, pomisli ona. HP je otvorio usta, no samo su zjapila jer se nije usudio odgovoriti. "Bogme si bio vrijedan večeras, prijatelju moj. Nažalost, moraš još nešto obaviti prije nego dobiješ svoj zasluženi odmor." Ton mu je bio blag, gotovo sretan. Švedski s naznakom nekakvog naglaska. Blagi metalni odjek otkrivao je da njegov pozivatelj koristi uređaj za modulaciju glasa, ili možda prevođenje? Uvijek je zamišljao da je Voditelj Igre muškarac, no glas bi zapravo jednako tako mogao pripadati ženi.
NANA -210- "Večerašnji zadatak vrijedi 25 000 bodova. Ako ga izvršiš, zaradit ćeš ukupno 33 200, a s obzirom da smo došli do samog kraja, znači da ćeš biti naš pobjednik i Nagrada je tvoja." "Šš -što!?" promrmlja HP. Mozak mu se mučio pokušavajući usvojiti nove informacije. "Zzznači ako napravim ovo i pomognem vam, pustit ćete me? Ovaaaj.... pustit ćete me natrag u Igru?" priupita nakon nekoliko sekundi zbunjenog razmišljanja. "HP, HP, HP", podsmjehne se Voditelj Igre, a iz nekog razloga HP-u su se nakostriješile dlake na vratu od tog smijeha. "Zašto misliš da si nas ikada napustio?" Sve je išlo dobro, povorka je i dalje bila u formaciji iza njih. Sigurnosna udaljenost između vozila bila je savršena. Kymlingelanken, policijska akademija, pivnica Järva, i onda su u gradu. Još najviše deset minuta. "Pogledaj oko sebe, prijatelju. Pogledaj gdje se nalaziš! U samom centru zbivanja. Mjestu gdje se odigrava cijela drama. A zašto? Pa, jer si se sam doveo tu. Svojom snagom i voljom! Iznimno postignuće, to mislimo svi koji smo pratili tvoj pustolovni put. I, dakako, nagradit ćemo te!" Glas mu je bio meden, a HP nije mogao odoljeti da se ne obliže na tu poruku. "Glavna uloga je tvoja, HP, prošao si all the way, kako bi ti sigurno rekao. Ovo je tvoja End Game, tvoja dobro zaslužena prilika da se upišeš u povijest Igre, a možda i čovječanstva." Voditelj Igre se zaustavi, a HP pokuša probaviti ono što je upravo čuo i shvatiti što to znači. No jednostavno nije mogao, bio je to pravi information overload! "Slušaj me sada dobro, HP, jer ovo je tvoj posljednji zadatak. Ono što slijedi pretvorit će te u živuću legendu", nastavi Voditelj Igre. "Za 25 000 bodova moraš dovesti policijsko vozilo što bliže moguće autocesti. Otvorit ćeš prtljažnik i priključiti mobitel na kabel koji tamo pronađeš. Kad to napraviš, predlažem ti da odeš negdje na sigurno. Mi ćemo se pobrinuti za ostalo. Vrijeme nam ističe pa se moraš požuriti, no pričekat ćemo dok ne budeš na sigurnom. Tvoja sigurnost nam je najveći prioritet. Jesi li razumio zadatak, HP?" "Da-a", promrmlja on, a sušilica u glavi pokrenula je dvostruki, čak trostruki program. Ovo je potpuno apsurdno! Fucking twilight zone on Steroids! S druge strane, dobio je što je priželjkivao — čak i više!
NANA -211- Ostao je... bez riječi! "U redu, na kraju još samo želim naglasiti da je izbor na tebi. Baš kao i prije, sam odlučuješ hoćeš li izvršiti zadatak ili ne. Lopta je tvoja, HP, hoćeš li pobijediti ili propasti? Drugim riječima, čeka te važna odluka, i želim ti svu sreću!" Razgovor se odjednom prekine. Nekoliko sekundi samo je nepomično stajao, a onda se uputio prema stražnjim vratima policijskog vozila. Čim je vidio dvije crne torbe, shvatio je što zapravo Igra želi od njega. This was some mothafuckin freaky ass shit!! Približavao im se vijadukt kod Kymlingelänkena i iz daljine su se nazirale rotirke. Dolje uz rampu stoji policijsko vozilo. Sudeći po svjetlima, bio je to kombi. Odjednom, i bez konkretnog razloga, osjetila je mučninu. Nešto joj je bilo sumnjivo, no tek nakon nekoliko sekundi shvatila je što. Potegnuo je zatvarač jedne od torbi i sve su se sumnje odmah i potvrdile. Na malenim, crvenim paketićima pisalo je Dynamex. Torba je bila prekrcana, bilo je barem pedeset kilograma unutra. Zatvorio je torbu. Pedeset kilograma u svakoj torbi, dakle ukupno sto kilograma, što čini — a što zapravo? Vraški snažnu eksploziju, u to nema sumnje! Ali što uopće treba dignuti u zrak? Kad je ugledao rotirke, shvatio je koliko je zapravo duboka ova Zečja rupa... Deja vu! Policijski kombi okrenut nosom prema njima. Baš kao što bi ga i ona postavila za uobičajenu barikadu. No još više je uznemirivala činjenica da nijedno drugo patrolno vozilo nije tako stajalo na autocesti. Bili su još predaleko da bi mogla ugledati tablice golim okom, no sjetila se da u pretincu ima dalekozor. Trebalo joj je nešto vremena da locira kombi i izoštri sliku. Iz jedne torbe virio je kabel. Mini-USB, samo ga treba uključiti u mobitel i odvesti auto nekoliko metara bliže cesti te zatim pobjeći u šumu. Voditelj Igre pobrinut će se za ostalo. Posljednji poziv, ring-ring u torbi i zatim... KA-BOOM!! A nakon toga? "To the victor belongs the spoils", kako je govorio debeljko Bacala u Sopranosima. Svi snovi će mu se ostvariti. Bit će fucking famous, ako je za vjerovati Voditelju Igre. Pitanje je samo hoće li on to i napraviti?
NANA -212- Rotirke su bile sve bliže i bliže. Nije imao mnogo vremena. Odluka je zapravo sasvim jednostavna. Shvatio je to već prije nekoliko dana, no tek sada mu se sve posložilo. Postoji samo jedna opcija. Plava ili crvena pilula? Safe or all in? Pobijediti ili propasti? Ladies and gentlemen, the clock is ticking, please place your bets... Izvadio je mobitel iz džepa, spojio ga na kabel i zatvorio prtljažnik. Zatim je požurio do vozačkog mjesta, prebacio u najveću brzinu i pritisnuo gas. * "Stani!" vikne ona odjednom. "Što?" odgovori Wikstrom i zbunjeno se okrene prema njoj. "Stani, kvragu, zaustavi auto!" vikala je i zgrabila radioprijemnik. Sve su se više približavali, uskoro će moći pročitati registraciju bez dalekozora. 1710, vozilo koje je trebalo biti u radionici. Vozilo za koje je Henke tvrdio da je ukradeno. U svakom prokletom slučaju nije trebalo biti tu! Ne sada! Zaista ne! "Zaustavite sva vozila!" vikne ona u mikrofon, a Wikstrom stisne kočnicu. U trenutku kad ju je sigurnosni pojas vratio prema natrag, vidjela je kako vozilo kreće prema njima. Kažu da je treptaj najbrži pokret koji je ljudsko tijelo u stanju izvesti. No svejedno se protivi električnim sinapsama u mozgu. "Ne sada!" bila je misao koja mu je proletjela glavom prije no što ga je zabljesnula svjetlost. Gledajući iz njegove perspektive, imao je pravo. Trebalo mu je još vremena, i to mnogo — tako mu je obećano. Usprkos svemu slijedio je upute do najsitnijeg detalja, radio točno ono što mu je rečeno. Tako da se ovo nije smjelo dogoditi. Ne sada! Zaista ne! Tako da se začudio kad je mobitel zasvijetlio i počeo zvoniti. No nije bio iznenađen! "Opasnost sprijeda, povucite se i okrenite!" naredi ona, a Wikstrom i kolege iz drugih vozila smjesta su je poslušali.
NANA -213- Povorka se povukla stotinjak metara unatrag i sva su vozila istovremeno zaokrenula, kao na zapovijed. Vozili su tolikom brzinom da nisu ni u jednom trenutku zastali već samo nastavili u smjeru iz kojeg su upravo došli. "Alfa 102, vi ste na čelu", zaključi ona nakon što su završili manevar i krenuli prema sjeveru. * Okrenuo je volan i napravio naglo U-skretanje uz škripanje guma te brujećim motorom krenuo natrag prema rampi. Naglo skretanje udesno da izbjegne znakove za upozorenje, i bio je natrag na Kymlingelankenu. Vidio je kako plavo svjetlo s vozila svijetli kroz mračno drveće. Nakon nekoliko sekundi dobili su društvo. * Ruke su joj se tresle, no ipak su je slušale bez problema. Već su prošli Sollentunu. "Centrala, ukradeno je policijsko vozilo 1710 i upravo se kreće Kymlingelankenom prema Kisti. Pošaljite potjeru za njim slobodnim trakom, no recite im da drže razmak za sigurnost, prijem!" * Patrolno vozilo zaduženo za barikade već mu je bilo za petama, a uskoro će ih doći još. No briga njega za to. Mobitel pedeset osmice i dalje je zvonio na suvozačkom sjedalu, a sablasno svjetlo zaslona osvjetljavalo je cijelu vozačku kabinu. Skrenuo je prema Kisti na dva kotača, naglo se ispravio da izbjegne sudar s travnatom uzvisinom usred rotora i u posljednji trenutak uspostavio kontrolu nad vozilom te krenuo naprijed punom brzinom. Mobitel je i dalje zvonio. Posegnuo je za njim ne mičući pogled s ceste. Glas Voditelja Igre bio je ledeno hladan: "Razočarao si nas, HP!" "Želite reći da biste me radije vidjeli raznesenog u izgorenom automobilu preko cijele E4?" reče on zajedljivo. "To je vaš fucking problem! Rekli ste da ćete čekati dok ne budem na sigurnom, obećali ste mi to. Did you really expect me to believe that crap!? Stvarnost je samo Igra, rekao mi je netko jednom. Bezumna prokleta aplikacija za mobitel u kojoj mi pokazujete ono što želim vidjeti. Ono zbog čega se koprcam kad povučete konce. No sad ću ja vama nešto pokazati. Na mene je red da povučem konac. Vrijeme je da se Igri pokaže što je stvarnost, mofo!Recite svom stražaru da ima trideset
NANA -214- sekundi da nestane!" "I još jedna stvar", doda on za kraj. "Daaa...?" " Yippikayee, mothafuckers !!!" Spremio je mobitel u džep, pustio volan i zabio se ravno u rampu i ogradu garažnog ulaza na ulicu Torshamnsgatan 142. Zbog udarca je lupio glavom o vjetrobransko staklo. Otvorio se zračni jastuk i vratio ga natrag u sjedalo. Kombi se snažno zanosio pa se borio svom snagom da uspostavi kontrolu nad njim. Stražnji dio zabio se u betonski stup, što je HP-a umalo izbacilo iz sjedala, no ovaj put spasio ga je veliki mjenjač. Zatim se vozilo nagnulo u drugu stranu i okrznulo još jedan betonski stup prije nego što je HP napokon uspio primiriti podivljali volan. Stisnuo je kočnicu i uz škripanje guma policijsko vozilo zaustavilo se dvije razine ispod svetišta Igre. HP istetura iz auta, opipa tijelo i s olakšanjem zaključi da su mu svi udovi na broju i nigdje ne curi krv. Murjaci su očito bili dovoljno pametni da ostanu na ulici jer ga nitko nije pratio dolje u garažu. Pogledao je oko sebe i pronašao izlaz u nuždi okrenut prema šumi te potrčao uza stepenice. Kad je već bio daleko od zgrade, uzeo je mobitel pedeset osmice i ukucao broj. Deset metara medu borovima, pritisnuo je gumb za poziv, a u prtljažniku policijskog vozila odjednom je zaživio SonyEricsson. Ring-Ring! This one is for you, Erman! pomisli prije nego ga je udar oborio na tlo i sve mu se zacrnjelo pred očima.
NANA -215- DVADESET DVA I Aktivnost za rekreaciju Kad je otvorila vrata stana, dočekao ju je paket. Na njemu je bilo nekoliko kuverti i reklamnih listića, i tek kad ih je sve skupila na gomilu, primijetila je da je deblja nego inače. Plosnati, smeđi paketić, taman da može proći kroz otvor za pisma. S obzirom na veličinu, bio je podosta težak. Odmah je prepoznala rukopis, no nije se žurila otvoriti ga. Prošla su četiri dana od one večeri na E4. Četiri potpuno suluda dana puna preokreta! Na svu sreću uspjela je izbjeći navalu medija. Službenici za odnose s javnošću rješavali su sva pitanja i njezino ime nije bilo uključeno u priču. A mediji, pogotovo novine, potpuno su poludjeli. "Izbjegnut teroristički napad!", "Al-Qaida je kriva!", ili njezin apsolutni favorit: "Pet sekundi od katastrofe!" Iako su prave informacije najblaže rečeno bile vrlo površne, sve su se redakcije borile oko toga tko će pokazati što više upučenosti. No ovog su puta svi stručnjaci začudo bili složni. Čak su se i izvjestitelji koji su se izmjenjivali u dramatičnim intervjuima na TV-u držali manje-više iste priče. Činjenicu da je uz pomoć Zaštitarske grupe izbjegnut atentat s potencijalno katastrofalnim posljedicama nitko nije dovodio u pitanje — barem ne još. Debata se vodila oko pitanja kako su teroristi uspjeli neopaženo ukrasti policijsko vozilo i natovariti ga s toliko eksploziva da je uspio cijelu dvokatnu zgradu srušiti do temelja, te još važnije — tko je kriv za to. Odgovorne službe jedne su drugima štitile leda, PR-stručnjaci radili su punom parom, no ni nakon nekog vremena nisu bili ništa pametniji. Nikome nije bilo jasno zašto se terorist, nakon što mu je propala misija, odlučio pokopati ispod poslovne zgrade u Kisti. Vlasnik zgrade izjavio je da su svi uredi bili prazni i nisu primili nikakvu prijetnju, i tu je bio kraj svim tragovima o kojima se raspravljalo po medijima. Rebecca je znala da ni istražitelji sigurnosno-obavještajne agencije nisu stigli dalje od toga. Sigurno će im trebati još nekoliko dana kopanja po krateru i da forenzičari pronađu nešto konkretno, no ne nadaju se tome baš previše.
NANA -216- Jednako nesigurni bili su i oko identiteta počinitelja, unatoč raznim nagađanjima medija. Jedino su znali da je riječ o Šveđaninu u tridesetima, no općenito je bilo jako malo naznaka i dokaza. U njezinu polu-ludu priču nitko nije posumnjao. Vidjela je vozilo 1710 već ranije te večeri i činilo joj se da nešto nije u redu. Nazvala je Mullea koji joj je rekao da je vozilo na popravku u radionici, zato je reagirala kad ga je ugledala i označila uzbunu. Imala je privatni susret s načelnikom policije, Runebergom i šefom europske tajne službe. Dobila je stisak ruke, pohvale i zahvale, sve s čim se inače teško nosila. No ovaj put joj je bilo neobično lako prihvatiti situaciju. Na odjelu je dobila mnogo pogleda punih poštovanja od svojih kolega, uključujući i Dejana. Osjećaj je bio čudan, no istodobno jako ugodan. Pokazala je svijetu da ima ono što je potrebno — no još važnije, pokazala je to samoj sebi! Taj instinkt joj je pomagao da lakše proguta pohvale i medalju. Mickeu nije ništa spominjala, barem ne još. No čini se da je svejedno shvatio. "Nekako si mi drukčija", rekao joj je kad su se našli nekoliko dana nakon svega. "Ne znam što je, ali sviđa mi se", dodao je i stisnuo joj ruku još jače. I na trenutak se osjećala zaista dobro, kao da će se sve srediti i kao da je zaista zaslužila biti sretna. No onda se sjetila Henkea i shvatila da sretni krajevi nisu za osobe poput nje. Ni traga ni glasa od njega. Sve do sada. No uopće nije sumnjala da se izvukao. Takvi poput Henkea uvijek se izvuku. Tko god je vozio onaj kombi, sigurno nije bio on. Henke je bio mnogo toga, ali nije bio terorist. Pitanje je samo želi li zaista znati što je u paketu? Ostavila ga je na podu nekoliko minuta, no nije mogla odoljeti da ga ne promotri pobliže. Poštanski pečat bio je iz Frankfurta, a nije bilo adrese pošiljatelja. Kad ga je protrcsla, začula je blago zveckanje. Donijela je odluku, duboko udahnula i rastvorila paket jednim potezom, tako jako da je njegov metalni sadržaj popadao po cijelom kuhinjskom podu. Nekoliko sekundi samo je zurila u predmete na podu. Pustila da joj mozak upije što je to, i što to znači. A nakon toga pala je na koljena, pružila ruke i dok su joj se suze slijevale niz obraze, skupila ih i snažno privinula o grudi. Šest vijaka. Šest hrđavih, smeđih vijaka koji su jednom pripadali ogradi balkona u jednom južnom
NANA -217- predgrađu. Iako je prošlo mnogo godina, još uvijek su se vidjeli tragovi alata na njima. Kao da onaj tko ih je skinuo nije imao dobar alat, ili je morao raditi to iz nekog nezgodnog kuta. Trebalo je mnogo odlučnosti kako bi ih se odvilo. Snažne odlučnosti, bijesa, a možda i goruće mržnje. No bila je uvjerena da je ta snaga koja je naposljetku učinila da beton popusti bila — ljubav. Dugo je samo sjedila na crno-bijelom kuhinjskom podu i plakala. Plakala je iz dubine srca, tresući se, onako oslobađajuće i dugo. A onda se odjednom isplakala do kraja. Polako je ustala, otklopila koš za smeće i pažljivo ispustila vijke. Zatim je obrisala suze, umila se nad sudoperom i otišla u spavaću sobu. Na putu do tamo zastala je u hodniku, izvukla žicu iz telefonske sekretarice i vidjela kako se crvena lampica gasi. Nema više poruka, pomisli ona i nasmije se te nastavi dalje prema sobi. Nasred stola bio je crveni flomaster, a pored njega, gotovo nadohvat ruke, snop bijelih post-it papirića s policijskim logom. Tinta je promočila papire, no moglo se nazrijeti dijelove teksta na papirićima na vrhu snopa. Dobro poznat rukopis, s okruglim, gotovo djetinjastim slovima. Zaslužuje to, mogla je razabrati da piše, i shvatila to kao znak. Zgrabila je sve u ruke i otvorila prozor, duboko udahnula i napunila pluća zrakom, a zatim sve bacila van što je dalje mogla. Flomaster je odmah nestao u mraku, no papirići su se raspršili po zraku, poput malih bijelih jedrilica na noćnom nebu. Lepršali su nekoliko trenutaka, kao da se pozdravljaju od nje, a zatim ih je odnio vjetar. Slobodno. * Upravo se tako osjećao. Slobodno. Iako je oko njega bila gomila ljudi, auta, ispušnih plinova i cijela kakofonija zvukova, osjećao se oslobođeno. Kao da mu je nestao golemi, nepoznati teret s leda, pa se napokon može uspraviti. Potpuno nevjerojatan feeling! Napravio je to. Pokazao je tim gadovima jednom za svagda!
NANA -218- Henrik HP Pettersson sve ih je spasio. Ne samo Beccu, sve te murjake ili američke velikaše. U principu je spasio cijeli svijet and lived to tell the tale. Napustio je tamnu stranu, porazio zlog cara i raznio Zvijezdu Smrti na sitne dijelove! Iako nije dobio priznanje ni divljenje za svoje herojsko djelo, to ni nije bilo bitno. Komentari i ocjene bili su suvišni. On je znao tko je, i to je vrijedilo najviše od svega! Voditelj Igre bio je u nečemu imao pravo. Njegov život zauvijek će se dijeliti na dva doba. Prije i poslije Igre. If you don’t change, then what’s the point of anything happening to you? Ni sam to ne bi bolje sročio! Iako je bio natučen, patio od jet laga i još uvijek pomalo nagluh od eksplozije, promjena je svejedno bila očita. Zaista je postao potpuno nov čovjek! Bio je pravi, real life, god damn superhero, a to je bio neopisivo dobar osjećaj. I baš kao i svi superjunaci, morao je održavati svoj tajni identitet. Bruce Wayne, Peter Parker, Clark Kent i Henrik HP Pettersson. Nije loše! Life was good. Life was fucking vraški extraordinary! Bit će tu još nekoliko dana i uživati u slatkoj pobjedi, dok ne dobije putovnicu. A onda će otići na Tajland u svojoj novoj ulozi, kao Nick Orton, backpacker iz Kanade. Jesus će ga primiti i savjetovati otvorenih ruku, njihovo prijateljstvo seže daleko unatrag. O financijama će se poslije brinuti. Malo je bilo zeznuto što nema sa sobom onoliko love koliko se nadao, ali what the hell... Bilo bi extra sweet da im je, osim što je raznio Igru till kingdom come, i maznuo lovu. Mogao bi vratiti dug sestri i onom jadnom murjaku koji je stradao kod Lindhagena staviti malo zavoja na ranu. But some things were not meant to be... I dalje je imao laptop koji mu je dao Mange, no ovo će toj limenki biti posljednja misija. Od sada nadalje živjet će potpuno lowtech. Držat će se ispod radara i živjeti u tajnosti nekoliko godina. A onda će vidjeti što dalje... Skrenuo je u poprečnu ulicu i izabrao jedan u nizu od desetak internet kafića. Potom se prispojio na internet. Nekoliko pozdrava i oproštajnih mailova novinarima, a nakon toga Henrik Pettersson postaje ghostrider, mit, sablasna priča koju će ljudi prepričavati. And like that... poof, he was gone!
NANA -219- Badboy.128: Faruk, jesi li tu? Faruk: Salaam-Aleikum, brate HP, je li sve u redu? Badboy.128: Sve je dobro, hvala, moram malo get out of Dodge ako znaš što mislim... Faruk; Da, kužim. Malo si srušio nešto u Kisti, ha? Badboy.128: Tako nešto! Faruk: Znao sam!!!! Bogme si dobro sredio te gadove! Faruk: way to go! :) !! Badboy.128: no comment! ;) Badboy.128: Samo sam ti htio reći da je sve ok, i da se sada dugo nećemo čuti. Živjet ću potajno i lowtech neko vrijeme kod našeg zajedničkog prijatelja spasitelja... Faruk: U redu, shvatio sam. My lips are sealed! Badboy.128: Super! Badboy.128: Hvala ti na svemu, you’re a true friend, pravi BFF ! Faruk: YW, de nada! :) Badboy.128: No I really mean it!!! Beskrajno ti hvala! Da nije bilo tebe... sve ovo, da, zaista me natjeralo da na neki način gledam things differently . Badboy.128: Da moram get my shit together, kužiš??? Zaista si mi pomogao! Badboy.128: Anyhow that’s it for me g2g, sretno i čujemo se! Faruk: Take it easy, HP! Badboy.128: U2, bro! Faruk: btw još jedna stvar Badboy.128: Shoot, mr Uzor! :) Faruk: Sreo sam Rehymana u džamiji nedavno. Badboy.128: E da kako je my main man! Faruk: Dobro, zamolio me da ti poručim nešto, morao sam zapisati da budem siguran da je točno. Badboy.128: Ok?? Faruk: Meni zvuči čudno, no rekao je da ćeš ti znati o čemu je riječ. Badboy.128: Umrijet ću od uzbuđenja... što mi je poručio? Faruk: Da su brojevi kojih se nisi mogao sjetiti 397 461 212 035. Faruk: Jesi tu???? Faruk: HP?? Badboy.128: WTF!!!
NANA -220- Faruk: Dobro, mislio sam da ti je pukla veza. Nemam pojma što je Rehyman mislio, no ti očito kužiš... obećao sam da neću zabadati nos. Moram ti samo još nešto reći. Badboy.128: ?? Faruk: Da ti je to poručio iako ga nisi pitao! Zaslon je bio pun smajlija koji su poskakivali. Faruk odmahne glavom, nagne se i resetira računalo. Zvuk s uređaja ukazivao je na to da je upravo primio mail. Promijenio je mjesto, upalio ekran koji je mirovao i otvorio inbox. Dvije nove poruke, jedna za njega, a jedna za dojavu večernjim novinama. Obje s adrese [email protected] i poslane prije nekoliko minuta. "Drage novine, prije otprilike četiri tjedna pronašao sam mobitel u vlaku. Tanki model od brušenog čelika, sa staklenim zaslonom na dodir. Uvukao me u cijeli niz događaja koji su završili prije nekoliko dana u ulici Torshamnsgatan 12 , i sada ih želim podijeliti s vama..." Faruk je postavio HP-ov laptop tako da sva odlazna pošta s njega dolazi u njegov anonimni pretinac. To se pokazalo kao mudra mjera opreza. Označio je oba maila i zatim pritisnuo shift i delete. "Jeste Ii sigurni da želite trajno obrisati ove poruke?" pitalo ga je računalo. Kliknuo je Yes. Zatim je ugasio program, uzeo jaknu i spremio se za odlazak kući. Betul ga je čekala s jelom, i znao je da ne smije kasniti. Večeras imaju razlog za slavlje. Put koji im je Bog pokazao bio je daleko od jednostavnog. No njegov prelazak sada je gotov, a dug otplaćen. Ma’assalama, brate HP, definitivno si zaslužio svoju Nagradu, pomisli on i nasmije se te ugasi svjetlo. Izašao je iz mračnog dućana i izvadio mobitel. Tanki model od brušenog čelika. KRAJ http://www.balkandownload.org/ NANA 12 elitna četvrt u Stockholmu
NANA -221-