"VAŠA POEZIJA"

ZBORNIK

VAŠA POEZIJA

PRVI ZBORNIK
https://blog.dnevnik.hr/vasapoezija

i proza na kajkavskom

Zbornik uredio i grafički oblikovao

za članove web grupe

“Vaša poezija”

Ivan Grahovec

PRVI ZBORNIK

https://blog.dnevnik.hr/vasapoezija

Svoje pjesme prEdstavili su

4.) ANA PIRŠLJIN
14.) BUNIĆ BOGDAN
24.) DALIJA KNEŽEVIĆ
34.) DAVORKA ČRNČEC
44.) DRAŽEN RUBIĆ
54.) EDIMA EFENDIĆ DŽINIĆ
64.) IVAN GRAHOVEC
74.) LJILJANA HIDIĆ
84.) LJILJANA SKELIĆ VEMIĆ
94.) LJUBICA RIBIĆ
104.) LJUBICA ŠPORČIĆ
114.) MELITA MAKOVEC
124.) MIROSLAV TIČAR
134.) NADA STARČEVIĆ LOPAC
144.) NERMINA ADŽOVIĆ MUSTARGRUDIĆ
154.) NEVEN DUŽEVIĆ
164.) VERA TOMIĆ

Ana Piršljin

Ana Piršljin, rođena u N. Gradiška 1955.
U Zagrebu živim od 1974. Završila srednju ekonomsku školu u Zagrebu.
Radni vjek provela sam u Končar Generatori od kud sam išla u mirovinu.
Poeziju sam počela pisati sa svojih dvadesetak godina pa se tada i prikl-
jučujem u Književnu radionicu Končar s kojom sam sudjelovala u mno-
go pjesničkih događanja po nekim gradovima u Hrvatskoj i bivšoj Jugo-
slaviji. U mjesečniku firme objavljivala sam često svoje pjesme.
Pojavom društvenih mreža redovno objavljujem pjesme na Fb. Uključu-
jem se u Kulturu snova Zagreb, 2017. gdje sam počela objavljivati u
zajedničkim zbornicima svoje pjesme.
Do sada su mi objavljene pjesme u 25 zbornika te 4 zajedničke zbirke sa
10 autora, a imam i jednu svoju samostalnu zbirku pod imenom SAMA,
2019.
Čitala sam poeziju u radiskoj emisiji, Igračka vjetrova, a čiji sam bila
gost. Do sada mi je uglazbljeno 16 pjesama od šanjsonera Borisa Petrova.

4

Ana Piršljin

DALJINAMA JA TE VOLIM

Ja te volim dušo, daljinama volim
Možda čak i jače nego da si blizu
Svakog dana isto, ja ti ime šapćem
Slijedim svoje misli do tebe u nizu.

Ne tražim te više koracima pustim
Jer znam da si negdje gdje te neću naći
Po navici tu si, tu u meni trajno
I silno mi trebaš i puno mi značiš.

Stog te pjesmom tražim kroz lahore nježne
Što me tek okrznu poput tvoje sjene
Negdje uvijek tu si u mojoj blizini
I vjerujem da si baš tada uz mene.

U svakom uzdahu ja ze prepoznajem
I čini se kako ti si ipak java
Sa mnom ti se družiš, kroz dane putuješ
Nisi meni privid već ljubav što spava.

Volim te daljinom i kada te nema
I kad stvarnost ova pokaže mi zube
I kada me baci očajnu na tlo
Pa mi kaže onda, da te nema Ljube.

A ja te još više i snažnije grlim
Zagrljajem čvrstim u svakom titraju
Cjelove ti šaljem, mislima putuju
I ljubav ti moju kroz daljine daju.

5

Ana Piršljin

KUĆA MOGA DJEDA

Prošetah danas selom moga djeda
Dalmatinsko selo od kamenih kuća
Tužan krik samoće sad odzvanja njime
Ko daleki uzdah iz dubine pluća.

Kakva je to tišina..... bako?
A gdje sad osmijeh one žene stare
One nježne riječi što iz duše tvoje
Još uvijek skrivenom čežnjom me obdare.

Gdje li je djede tvoj zamišljen pogled
I žmulj bevande, ispred stare kuće
Gori li ko varnica tvoja stara lula
I dalje te još uvijek sve bolesti muče.

Gdje li je ognjište usplamsalo vatrom
I oni mirisi, ...maništre..... i kruha
Kakva je ovo sablasna tišina
Nigdje ni glasa.....ni riječi.....ni duha.

Zamišljam sjene što se selom vuku
I razliježu glasovi života ko prije
A svojim prisustvom ja sam samo stranac
K’o da nikad nitko tu živio nije.

Samo stara kuća i kameni bijeli
Sjetiše sad mene na stare korjene
Tu je rođen davno moj djed i moj otac
Oni za vjekove zadužiše mene.

Taj ludi.... divlji, poriv mi u duši
Tjera moje misli ovdje na čistinu
Pa da se sretnemo sada sučelice
Da masku samoće i očaja skinu.

6

Ana Piršljin

Luta mi duša i talasa njemo
Pratilac je sada sudbine predaka
Sa sjetom na licu ja prošetah ovdje
Puna emocija, snažna.... čvrsta... jaka.

Sa stare kuće uzeh kamen bijeli
Ponest ću ga sobom poput uspomene
Stavit ću ga u vrt, među svoje cvijeće
Na stari dom on će, podsjećati mene.

Taj dio života ja ću oživjeti
Kamen ću uzeti kad mi teško bude
A srce će moje njega darivati
I stišati u meni osjećaje lude.

Dalmacijo draga, ja te slavim danas
U ovoj samoći napuštenog sela
Ja sam evo danas kao dragi znamen
Sjećanjem i suzom dragi dom susrela.

Zavežljaj ću ovaj od kamena bijela
Ponesti u zalog tih starih vremena
Položit ga nježno u vrt svog života
Za sjećanje vječno...onih.....kojih nema.

7

Ana Piršljin

SJAJ VJEČNOSTI

Ne postoji granica između zemlje i neba
Između dva svijeta tek su silni časi
A’l jedino sunce što u njima sija
Samo mijenja ritam, pali se i gasi.

Putuje po putu utabanom stazom
I k’o ljudski život u krugu se vrti
Od rođenja ide stremi ka svom cilju
I tako u beskraj sve do svoje smrti.

Poput zvijezda sjaji, lagano paluca
Svaka ljudska duša poput priče sjajne
Na putu svom sija dok mu život traje
I tada odlazi u vječite tajne.

Granica se mijenja, po rođenju, smrti
Vezana je tada zemaljskim životom
Pa se vraća tada visinama neba
Pali se i gasi i nestaje potom.

Ostaje tek samo ko znamen na zemlji
U tom prošlom svijetu i prolaznom dobu
Jedan mali spomen tu na ljudsku dušu
Ko zvjezdani trag uklesan na grobu.

Poput male tajne spremljene duboko
Svaka ljudska priča svoju tajnu krije
I odlazi tada u vječnost prolaznu
Pa tad blagim sjajem odozgor nam sije.

Poput male tajne spremljene duboko
Svaka ljudska priča svoju tajnu krije
I odlazi tada u vječnost prolaznu
Pa tad blagim sjajem odozgor nam sije.

8

Ana Piršljin

KAO EHO

Čujem kako često odzvanja mi srce
Otkucaji snažni u meni se šire
Katkada je glasno, katkad samo tiho
S odlaskom tvojim nikad se ne mire

Vjerujem da negdje na krilima snova
Ti bezbrižno mašeš u stvarnost ka meni
I tu nam se srca i ruke prepliću
Baš u jednoj divnoj dragoj uspomeni.

Nesanicom svojom ja se često družim
I milujem dušom tad daleke zvijezde
A misli se katkad vinu put visina
I s njima se druže i u njih ugnijezde.

One prate tad te u smiraju vječnom
U carstvo samoće sasvim nijeme..prazne
Zagrljaje čežnje sipaju po tebi
Uz suze i boli uz tuge i kazne.

Do tebe se vinu sva varljiva čula
Uz pjesme što šaljem tada tebi gore
Na tren te dotaknu tek onako...ovlaš
Baš ko davni eho tek šaptom ti zbore.

Katkada te samo od snova probudi
Moja duga čežnja da te samo dirne
I prekrije sjajem ozvjezdalog neba
Na trenutak nježno u snove ti virne.

9

Ana Piršljin

ŽIVOT JE PUTNIK

Život je putnik
Baš, poput ljudi
Žuri i odmiče
U svome toku
Ono ga nosi
Bespućem gura
Lagano se troši
U svome roku.

Pale se i gase
Baklje što plamte
Sjaje tad dugo
Njegovim vrutkom
Od rađanja uvijek
Ka naprijed hrle
Na kraju nestaju
Jednim trenutkom.

Dotiče sfere
Svojega bitka
Traže si smisao
Kroz njega da traju
Tada se zgusnu
Umore....stanu
Pa se prepuste
Vječnome kraju.

Život je naprosto
Tek tren u nizu
U kome svijetli
Zatim se zgasi
Trajanjem svojim
On je k’o zvijezda
Što svjetlom sjajnim
Tek nebo ukrasi.

10

Ana Piršljin

LJETO

Po zemlji po zraku prosulo se sunce
U toplome danu pržeć’ zlatnim sjajem
Prožima me cijelu ta silina sunca
A ja mu se tada nesebično dajem.

Nudim svoje ruke, oči ...lice, tijelo
Nudim cijelu sebe da toplina grije
Miriše iz trava, iz šuma i mora
Dah ovoga ljeta, po svuda se lije.

Volim tu toplinu tu draž što me plijeni
Što gori po svuda ko mistično vrelo
Kroz njega ja ćutim, ovo toplo ljeto
Što mi nudi danas to bogatstvo cijelo.

Predajem se njemu toj silini sunca
I toplini dana, što želim da traje
I taj dar što dobih od sunca od neba
Živi sad u meni i snagu mi daje.

U toplini noći, u toplini dana
Skupljam sad u sebe te radosti ljeta
Da potraju želim, da me časte sjajem
I vrelinom ljetnom, koja mi ne smeta.

Pa kad jednom odu, da ih opet imam
U sebe ih spremam , da lagano sniju
I kad dođu dani prozebli i mokri
Da toplinom davnom još me katkad zgriju.

11

Ana Piršljin

DOSTA ZA SREĆU

Sreća je jutro rano
Iz snova što nas budi
Nebo plavetno čisto
I sunce kad zorom rudi.

Sreća je cvijeće u cvatu
Šumska daleka jeka
I rijeka zelena čista
Od trave postelja meka.

Sreća je leptir u letu
Pjesma ptica da grana
Daleka ranica žita
I polja poorana.

Sreća je miris šuma
I svježi otkosi trave
Crveni makovi u žitu
I nebeske visine plave.

Sreća je prostrano more
Njegovi pješčani žali
Brodovi, barke i ribe
Njegovi pjenasti vali.

Sreća je radost na licu
Toplina što sunce grije
Oko zvjezdano sjajno
I osmijeh kad se ne skrije.

Sreća je kad sve to imaš
I kada ljubi sve to
Pa što bi i htjeli više
Za sreću je dosta “eto”.

12

Ana Piršljin

NEK SE SRETNU DUŠE

S kime ja to razgovaram danas
Sama sobom....jer te više nema
Svoje misli kroz pjesme ja šaljem
Za razgovor uvijek su mi tema

Koga tražim odajama svojim
Samo sjene zamišljene srećem
Jer odavno nestale su slike
Tek sjećanje ispred sebe mećem.

Kome ruku toplu da dotaknem
Kad je tvoja nestala beskrajem
Davno si se sakrio u njega
Dotaći je neću, sve dok trajem

Kome svjetlost sada će da sja
Kada meni prostire se tmina
Sve su nade, samo tlapnje puste
Ostade mi životom pustinja.

Koga ljubiti sutra ja ću zorom
Kad te nema više na vidiku
A ludo te zagrliti želim
Stvoriti barem od privida sliku.

Što da sanjam, što da se pretvaram
Kada sve je poput ruševine
Ljubav želje u trajanje moje
Nek pohrle tebi u visine.

I nek tada s tobom se sretnu
Nek te nađu, i s tobom zbore
Nek se spletu naše ruke čvrsto
Nek se sretnu dvije duše ...GORE.

13

Bunić Bogdan

U knjige utefteren, 10.01.1954. kad je snijeg dopustio odlazak u mjesni
ured u Maslovare. U brdima Bosne odrastao. Sa 15 godina na Udbini
srednja kemijska u “Kati Pejnović” RTV mehanika u istom centru. KV
vozač do mirovine. Od 1975 u Zagrebu. Poeziju pišem od kad pamtim.
Imam jednu zbirku poezije tiskanu TRNCI LJUBAVI. U pdf,u BOEMO-
VA LJUBAV. U tridesetak međunarodnih zajedničkih zbirki poezije
imam objavljene pjesme.

14

Bunić Bogdan

SREĆA

Sreća je stvarno
relativan pojam.
Meni je sreća

postojanje samo.

Neki bi htjeli
izobilje svega.
Mi sanjari smo
sretni kad sebe,
ljubavi do kraja ,
dušom poklanjamo.

I to kad se damo
sasvim ,bez ostatka.
U bljesku svjetla,
kad uz našu ljubav ,
još jedna iskrena,
svojom dušom stane.

Mi nudimo sebe
za bolje svjetove.
Za neke buduće
malo ljepše dane.

Mi vjerujemo
u ljubav samo.
U zagrljaj i davanje.

Svjesni da je život
jednom i samo jedan
pa je zato ljubavi
i davanja vrijedan.

Sreća je za sanjare ,
dušom ljubiti
i ljubav nekom biti.

15

Bunić Bogdan

TI SI TU

Moj si dah.
Svaka moja misao.
Napisao sam ti
osjete iz duše.
Svaka ljubavna moja
pjesma si ti.
Doneseš ih i daješ
rukama što grle.
Daješ mi ih dušom.
Onda ih ja stihom
pošaljem tebi.
Sve bih poslao ptice
da ti šapuću jutros
ispod tvoga prozora.
Divna je zora bila
i svitanje kad smo
disali ga zagrljeni.
U meni si upisana
za radost buđenja.
Nena tu pitanja,
nena čuđenja.
Hvala ti za dah.

16

Bunić Bogdan

DUŠO

Svratište si od uvijek
za pokisle ptice
i rasute oblake.
Za pokidane perle.
Sklonište za mrave
i pčele radilice.
Dušo moja ispisivala si
predugo stranice
trajanjem pokidane.
Napokon i duša druga
u tebi sklonište ište.
Dočekala si i ti dane
koji te raduju.
Da si tu neki osjećaju.
Neki te čuju.
Ako nestanemo dušo
sada sam siguran,
primijetit će neko
da nas nema.
Zlogukom vremenu u inat
zato dušo piši.
Prožvaći i ispljuni
sve nedorečeno.
Znam da znaš
da si od uvijek
moja dozu lijeka.
Ti si dušo sklonište
u kom i mene neko čeka.
Sad si svratište i dom
najvećoj ljubavi.
Znam da trebaš i želiš.
Ljubav svoju ljubi
i ljubavne joj piši.
Ona i ja smo u ti.

17

Bunić Bogdan

U VREMENU

Pjesmu ti piše vjetar.
Takva je ovo veče.
Sakupljena od snova.
Od zalazaka sunca
u čaroliji divnih
purpurnih boja.

I nije večeras ništa
bitnije ni preče,
nego da pjesma ova
sleti ti u krilo i kaže
ljubav si moja.

Pobire polako veče
zrake još rasute
koje bi željele negdje
još malo da se skriju.

Usne moje bi željele
da na tvojima ćute
i strast kroz noć ovu
s njih da piju.

U vremenu i mi smo
shvatili sebe sami.
Postali svjesni da nema
još jedan život da se
u njemu mijenjamo.

Riješili zbogom
za uvijek reći tami.
Priliku za radost
odlučili smo jedno
drugome da damo.

18

Bunić Bogdan

TKO SAM

Tko sam i od kuda stvarno ne znam ni ja.
Dok sam bio u kolijevci beba
sa mnom u kolijevci spavala je zmija.
Mati je pričala ponekad,
na Ravni kukuruz zagrtala.
Kad je na Arman došla da me doji
u beskrajnom čudu je i strahu stala.
U kolijevci na meni velika se zmija u klupko smotala.
Na povojima mojim ,mati kaže,
obasjana suncem mirno je spavala.
I što da uradi u tom trenu mati ni sama nije znala
Nikoga s njom nije bilo da bi ga za savjet upitala.
A nagon je tjerao da zmiju otjera sa svoga djeteta.
Ali ako je dirne onda može nastati prava šteta.
Mogla bi i ugristi dijete bojala se moja mati.
Riješila je da će zato samo gledati i čekati.
Ako bi pošla prema licu mati je bila odlučila, kaže,
golim bi je rukama uhvatila.
I sigurno da ne laže.
Jer za dijete mati sve bi u životu učinila.
Sjenu od sunca je orah napravio
pa se zmija na sunce uputila.
Samo se razmotala od metra duža.
Jednostavno je otišla ,kaže mati.
A nju tek onda strah sustigao
i kaže da je počela drhtati.
Hvala ti za ljubav i pokoj ti duši mati

19

Bunić Bogdan

PUNO NEBO

Čaroliju mjeseca
bilježe slike neke.
Matematika obračuna ,
pomnoži,podijeli.
Mjesec ni matematika
nemaju pojma
ni načina da izračunaju
koliko moje nebo jutros
duša grliti želi.
Od mog mi neba sunce
i u najtamnijem mraku
pošalje svjetla taman toliko
koliko treba da ispod rebara
damarima srcu dovede krvi.
Sebično zvuči možda svima
to što te tako beskrajno
mnogo u meni ima.
Kad te nema predugo onda
praznina drobi dušu i mrvi.
Za radost jutrenja u tvom krilu
na nekom mjestu skrivenom
od radoznalih pogleda svih,
stih pokušava pronaći priliku.
Zažmirim i stvorim maštom
taj kutak neki neba i mene.
Zabljesne lice najdraže žene.
Tvoju u mašti ugledam sliku.

20

Bunić Bogdan

LJEPOTA ŽIVOTA

O umiranju napisani su
milijuni pjesama i romana .
O radosti života,tek usput
napisana je po neka strana.

O ljepoti ovoga ovdje
što nas okružuje u ovom trenu,
ja bih da pišem pjesmu ekstaze
koja slavi ljubav ,muškarca i ženu.

Ne kao nužda ,obješeni,
nekakvim lancima jedno o drugo.
Nego kao smisao osjeta želje.
Da se raduju zajedno dugo,dugo.

A može sve to, sigurno može.
Bez onog : Dok smrt nas ne rastavi.
Ljubav koja nosi i hram je duši.
Samo ta ljubav da se slavi.

Ova je pjesma o takvoj sreći.
O dvoje koji samo se vole.
Bez kalkulacija, radost žive.
Što duže da traje ,nebesa mole.

21

Bunić Bogdan

POEZIJA

Poezija je lijepo pisanje.
Lijek duši bi treba biti.
Stvaranje ugode, a ne bola.
Riječima bi trebala nahraniti.
I kad je do kraja gola,
ne bi trebala vulgarna biti.
Poezija je ko divna žena .
Treba riječima žednoga napiti.
Poezija je uvijek govorena
kazivanjem kao što je ovo.
Kazujmo je prijatelji uvijek.
Ponovo i ponovo i ponovo.
Govorimo svoje pjesme,
neka prenesu naše osjećaje.
Kad iz duše pjesnik piše ,
onda mu poezija teče i traje.
Dozivam Erato da daje
čaroliju izrečenoj riječi.
Poezija je lijepo pisanje.
Treba bolnome dušu da liječi.

22

Bunić Bogdan

POŽUDA

Iz čekanja izrasla.
Tvojim usnama
i očima izazvana.
Eruptirala u meni
poput vulkana.

Požuda.

Daleko si fizički.
A u meni caruješ.
Duševna si mi hrana.
Osjećam te svuda.

Sve si što utrobu
pali mi danima.
Svi oni leptiri skriveni
što trepere u meni.

Dugo godinama
pogubljeni su bili.
Vjerovao sam
da su odletjeli.

Sad trepere razigrani
u mome stomaku,
požudu paleći.
Sanjar te ludo želi.

23

Dalida Knežević

Dalida Knežević, 48 god. Mjesto rođenja: Zagreb, radim i živim u Za-
prešiću. Pišem pjesme i tekstove.

24

Dalida Knežević

DOK TE NIJE BILO

Rasipala sam snove
po livadama i travi,
ponekad dosegla do neba
i pala natrag...
Ali nije bilo tog vjetra
i kiše
da me zaustavi...

Rekli su mi da ne postojiš.
U najboljoj namjeri.
Ali ja sam znala
da si stvarniji od snova
od kojih nikad nisam odustala.

Dok te nije bilo
poklanjala sam vrijeme
i pokušala voljeti
one: “skoro kao ti...”

Ne, nije me moglo zavarati
jer možda su divni,
neodoljivi
ali ne za mene
koja već pripadam
i osjećam
da negdje postojiš ti.

25

Dalida Knežević

MAGLOVITA IGRA

Ponekad se jasnije vidi
iza zavjese od snova,
nego na svjetlosti sunca
bez ijedne sjene.
Moj svijet
skriven je od pogleda
iza neprobojnog stakla
ali ja vidim
više nego želim vidjeti
a zvukovi su jaki...
Preglasni.
Zatvaram oči
i bježim od stvarnosti,
ali sve je još samo jasnije...
Na mom licu i u pogledu
ne može se predvidjeti
nijedan potez koji spremam,
dok ja vidim sve karte
i namjere protivnika
u igri zvanoj život...
Ali... Znam da ipak
ne mogu pobijediti.

26

Dalida Knežević

NISAM VIŠE ISTA

Posjetila me tuga
poput starog gosta,
ne otvaram joj vrata
i nje mi je dosta!

Idi, tugo, nekom drugom,
meni se ne plače,
nisam ni Snjeguljica
niti ružno pače...

Prerasla sam svaku bajku,
ne možeš mi ništa!
Ni žena ni djevojčica,
nisam više ista.

Znam da princ ne postoji,
promijenila sam smjer,
sve manje sam ljepotica
a sve više zvijer!

Hvala, ne ljubim žabu,
nije princ u njoj,
ni život nije bajka,
ali je samo moj!

27

Dalida Knežević

PUTNICI
Ima li vode za putnike
što pustinjom idu bez smjera,
bez pitanja kamo ih vodi
davno izgubljena vjera?
Oni se bude u sobi bez prozora,
ne znaju kamo su skrenuli,
tko im je uzeo tlo pod nogama
još prije nego su krenuli.
Jesu li ikad promislili
tko je nebo posuo zvijezdama?
Kako ustaje trava koju su gazili,
kako sunce daje boju sjenama?

28

Dalida Knežević

KAD ODEŠ IZ MOJE MLADOSTI
Kad odeš iz moje mladosti,
ostavit ćeš trag...
Pitanja koja šute i jedno “zauvijek “
tamo gdje još spava tvoj dodir drag.
Ostat će prazne ruke djeteta
koje moli za svoj dio sna,
obala jedne uvele mladosti
i rijeka koja teče bez kraja i dna...
Ako odeš, ne vraćaj se.
Tko te volio tako ludo?
Neću podnijeti još jedan rastanak,
prevarena djeca ne vjeruju u čudo.

29

Dalida Knežević

VOLIM JE OTKAD PAMTIM

Vjetar se igra poljima...
Jutra umivena suncem zlatnim,
ljetna kiša i mirisna trava.
Moj dom je zemlja po kojoj hodam...
Volim je otkad pamtim.

Možda me negdje čekalo blagostanje.
Ali tamo sunce drugačije grije!
Bez Hrvatske, mora, svega što znam
nikada ne bih bila ko prije...

Ne idem nikud ma što da mi daju.
Znam gdje sam prvi put zaplakala,
gdje su mi korijeni, svi moji stari.
Tu pored njih sam ostala.
Tu bih jednog dana zaspala...

Ovdje pripadam iako znam:
nemam puno,
ali sam bogata ljepotom duha
koji samo moja domovina ima...
Čemu sva blaga ako nisam tu?
Biram svoj dom i malo kruha.

30

Dalida Knežević

SAZNANJA
Možda sam trebala
ono što nisam znala
ali, vjeruj... htjela sam
Nitko mi nije objasnio.
Možda sam mogla
ono što se nisam sjetila
dok sam polako gubila,
a nisam ni primijetila.
Možda sam htjela
ono što nisam znala kako
Zalutala i odustala...
ali ne od tebe. To nije lako.
Možda sam znala
ono što nisam govorila,
ali bilo mi je stalo kao i sad...
Bio si mi što ti nisam bila.

31

Dalida Knežević

POD ZVIJEZDAMA
Isplela sam ti noćas
pahuljice u kosi
ljubomorna
što te dira tama...
Ukrala sam pjesniku
stihove u boci
i opila se njima
tu...pod zvijezdama!

32

Dalida Knežević

IGRA KOJA SE NE IGRA
Večeras ću probuditi
dijete u sebi,
djevojčicu koja sanja...
Neka potrči prostranstvima
kroz livade i polja,
neka se igra u pijesku
svojih nadanja,
skriva iza drveća i sjena
uvjerena da je nitko neće naći.
Reći ću joj
da je u redu biti dijete.
Neka to ne zaboravi.
I često će putovati sama,
s ljudima oko sebe
koji znaju bolje,
ali ne znaju nju...
Zapravo, reći ću joj
da nikad ne odraste.

33

Davorka Črnčec

Davorka Črnčec rođena je 1975. u Čakovcu, inženjer je tekstilne kemi-
je, radi u Varaždinu kao voditelj laboratorija i bojadisaone u talijanskoj
tvornici za proizvodnju čarapa (Calzedonia), majka je i supruga. Živi u
Međimurju, u Nedelišću.
Piše dugo, objavljuje po književnim portalima u regiji, pretežno ljubavnu
i refleksivnu poeziju iako se okušala i u drugim formama. Sudjeluje na
mnogim kulturnim manifestacijama gdje joj poezija na standardu i na
kajkavštini redovno biva zapažena i pohvaljena. Aktivna je članica neko-
liko književnih udruga (Varaždinsko književno društvo, Impuls poezija,
Hrvatski sabor kulture).
Pjesme su joj do sada tiskane u mnogim zajedničkim zbirkama, a krajem
2017. iz tiska izlazi „Boja meda“, prva samostalna. „Aritmija tišine“ -
druga samostalna zbirka poezije, iz tiska izlazi u travnju 2020.

34

Davorka Črnčec

ČUVARI KLJUČEVA
Ponekad sam zaključana.
I misli su mi raščupane.
Kiše peru grad već danima,
a vrijeme se mrvi kao fini začin.
Neki susreti češljaju misli,
od kiše načine kupku,
zamijese mirisna peciva.
Postoje ljudi što čuvaju naše ključeve.

35

Davorka Črnčec

KISTOVI PLATNA, LISTOPADNA
Ukrasti maglu s krovova jutru,
koprenom zore ogrnuti stud,
rosu za žeđ međ’ prste pustiti
dok brodice se sidre u luku,
a korito čeka riba mrijest.
Kestenjasto, jabukamirisno,
u terakotu lišća, iz ruja,
tiho gazi zrela jesen zlatna.
Kistovi naši u istoj čaši,
tijela utekla u plahte bijele.
Nad boje sutona nagnuti čas,
za sliku dana dovoljno li je?

36

Davorka Črnčec

OSTARJETI SRETNA
Šarene perle mladosti mijenjam
za bezdah. Negdje gore ili uz more.
Može me se kupiti plavom tišinom,
zelenom. Govorom ptica. Kavom.
Sve svoje zablude u zalog dajem.
Urediti mali otok, nek samo ima
sobu s mirisom poezije. Drvo.
U južnom krilu malo kazalište sjena.

37

Davorka Črnčec

UKRADENO VRIJEME
Neke spoznaje bez glasa ostavljaju,
opominju na konačnost,
pa nijemo oduzeti
tražimo sidro propuštenih grljenja.
Vrijeme rijetko odmara,
tek u dodiru bez uputa,
uz rub ljubavne pjesme,
na unutarnjoj strani zagrljaja.
Nek nema dana bez odmora.

38

Davorka Črnčec

KRILA OD SVILE
Među prste da je zaplesti od svile šal,
dotaknuti korake leptira pod dudom.
Što miljama daleko je, privezati tu.
U skut jeseni umotati obećanje.
U naramak ubrati jabuka i meda.
Otpuhnuti teret godina niz fini vez.
Od dana što dolaze načiniti krila.
Neka izdrže me lomna pred još jedan let.
A poslije u krilo tkalji života leći,
na travu, pod hrast, osluhnuti roda klepet.
Odmoriti oko u zaliječenom srcu,
natočiti slada u kaputa lijevi džep.
U desni riječi, taman toliko stane.
Osam šarenih pikula i kocka jedna,
lišće mente, orah dva, sjeme kupina.
Za još jedan krug, u svili karta svemira.

39

Davorka Črnčec

LUTANJA
grad je pust kao poslije rata
ne umijem mu odrediti plamen
ni boju ni ritam ni smjer
ulice nemaju početak i kraj
kojem si plemenu uzeo ime
koji ti drvored sakriva trag
gdje te to ulica dočekuje
žednija od moga platna

40

Davorka Črnčec

NEBO
Trebam te
da šutiš uz mene
u zalascima zlatnim rujanskim
kad me tišinom pjesma nova tišti,
da zračiš svemirom toplinu
kad zimom ovijene ruke lutaju i traže,
kad s proljećima ptice se u gnijezda vraćaju,
kad za ljetnih noći žeđ posred grudi osjetim.
Trebam te
u danima sivim,
u danima žutim i plavim
kad nebo mazi i pokriva,
plače i rida,
kada premaleno je za snove,
preveliko za let.
Trebam te blizu
da mogu prstima pjesmu ti reći.

41

Davorka Črnčec

RUJAN JE
U okvir ranojesenje šumske svježine
polažem riječi oblakmekane.
Do lijevog je ruba već pronašao put
u baršunu bršljan s mirisom agruma.
Na desnu stranu namiguje mjesec
mimo unaprijed određenih granica.
Sklad brzih mrava u travi.
Srna zrela predvečernja.
I leptiri noćni. Moćni.
Vjeverica sakuplja lješnjake,
vrijeme je. Spavaju riječi.
Moj glas tek viri iz okvira.

42

Davorka Črnčec

NEMOJ SE IZGUBITI MALA
Nemoj u misli uplitati zime.
Tamo gdje kovrče odmaraju,
naježena od želje, počinje čarolija,
uha nagnutog desnom ramenu.
Mekše od mahovine, tu rastu
riječi koje nedostaju. I nar.
Ne pomiči kamenje, mala.
Puhnuti treba s usana čini.
Dočekati tišinu nemirnih kovrči.
Tamo iza suhozida, desno,
naježene misli, raščupane,
jedva već dočekuju zrelost.

43

Dražen Rubić

Dražen Rubić (1971.) rođen je u Zagrebu gdje i živi. Piše od 1992.,
većinom poeziju. Od 2018. sudjeluje po raznim pjesničkim susretima i
tribinama, te mu je nekoliko pjesama objavljeno u zajedničkim zbornici-
ma. U ljeto 2020. predstavio se javnosti, u suradnji s Lili Koci, s roma-
nom “Izazov - Albert & Scarlett”, dijaloškom ljubavnom poemom. Član
je udruge “Vjekoslav Majer”.

44

Dražen Rubić

NASUKANA BARKA

Nasukana barka
Na malo zelenila
Sred oštrog kamenja...
Tek možda prije mraka
Čuje se uzdah, dva
Iz rascvalih dasaka...

Čeka neke dobre ruke
Da vrate joj sjaj
Da opet bude plovna
Da riješi je ove muke -
Od straha da je kraj
Ne vide se brojke, slova

A plovila je bespućem modrim
Mazila sol suncem kupana
Palube puna ljubavi, sreće...
To sad su joj česti snovi
K’o i drugim, u luci, provama
Iako zna - još zaploviti neće...

A usamljena ljudska spodoba svaka
Netom prije svakog mraka
Osjeća se k’o ta barka...

45

Dražen Rubić

RAZGLEDNICA
Šamari na glavi... Na leđima remen...
Rođendan u tami... Prekinuta škola...
Tračeraj na poslu... Skuplja se breme...
Žeđ za nekim... Da ne budeš pola...
Po opet u krug... Tanjur na glavi...
Ukaljani veo... Novi pos’o - isto sranje...
I novi rođendan... U tišini se slavi...
Vani bolestan svijet... Unutra isto stanje...
Pritišće nebo... I đon na grudima...
U pogledu najbližih... Besuzni tajac...
Prijatelj čaša... Tablete... Dubina...
U zrcalu odraz... Nesretni neznanac...
Napokon bijeg... Od svega i svakog...
A rekoše da je život... K’o lijepa razglednica...
Al’ ako je ne pišeš... Ne potpišeš ispod...
Uzalud markica... Tek jedna osmrtnica...

46

Dražen Rubić

SAMO MINUTE

Upoznao sam djevojku s više imena
Jedne čudne, zelene srijede
Origano je mirisao svuda...
I mogu vam reći da mi se svidjela
Iako, iznutra je blizanka jede
Kad’ Alter Ego ustane, stišće kao udav...

Ali osmijeh i bljesak ne može se skriti
Kad’ se biciklom voziš kroz livade i polja
Na kojima jastuci i stihovi rastu...
Na flaksu čudnih nevidljivih niti
Pecamo saznanja neka nova, bolja
I stvaramo predožbu tek s vremenom jasnu...

I tko zna da l’ smo se znali otprije?
I tko zna što budućnost nosi?
Nijedno bi drugo nije baš bitno...
Smijeh još uvijek zabranjen nije
Iako život nagle virove donosi
Plivati treba dok ne postane plitko...

A onda se rasplinu i godine i kile
Djeca ograđuju temelje svoje
I da l’ ćemo pričat’ za troje il’ čekati šutke?
Ovozemaljski život brzinom munje mine
Slova ispisuju neke druge perone
I sati ne postoje, samo minute...

47

Dražen Rubić

NA SEMAFORU

Crveno svjetlo bliješti
U oči i zgasnute bode
Ljudi postadoše nevješti
Dodirnut’ skute slobode...

Isprogramirana elektronika
Za brže i bolje, višlje i jače
Za ostavit’ većinu smrtnika
Da žderu tek svoje nedaće...

Pravila i zakoni su jasni
Civilizacijom zatrti duše
I kada dođu dani prekasni
Već kuke za tijela se suše...

Na semafor se, Čovječe, popni
Najbolje i u duetu
Neka svaka rutina okopni
Nemoj sebi nanositi štetu...

Pružite si naizmjence ruku
Ma, neka vas svi vide
Ljubav zatomit’ - koje su to muke
Ma, nek’ sve k vragu ide...

Primi je nježno... svukud’
A ti ga gledaj u oči...
Energiju neobjašnjivu, ludu
U ne samo danas treba pretočit’

A crveno svjetlo nek’ bliješti
Ono je za strojeve druge
Živi život, dok te ne ukliješti...
A sutra nek’ bude što bude...

48

Dražen Rubić

ZAGRLJAJ

Tako se nježno privila uz mene
(a reče mi nježna da ne zna biti)
Zaklopila kapke vrlo rijetko snene
Udahnuvši sve naše ispletene niti

Pomirišavši nebo, onako sitna, mala
I vrijeme i prostor izgubiše rat
Od sveg pobjegla sred mog zagrljaja
Zaželjevši dugo, dugo tako ostat

Sunce je grijalo već zagrijane duše
Šuma je disala, tu i tamo neki krik
Povijale se grane kako vjetar puše
Oduvijek bješe tako i zauvijek će bit

Ispod moje brade, zaplovila je možda
Čamcem nekim sa otoka malog
Il’ u žetvu klasja, možda berbu grožđa
Na nepcima okus i slatkog i slanog

Njen stisnut obraz na moje sjetno srce
Divota, milina, toplina, nirvana
Ne mogu izbrojat ni pjesme ni trnce
O ovom jedan čovjek već predugo sanja

49

Dražen Rubić

NEKA JUTRA

Samo nirvana
Bez alarma
Vikendom ustajati nije shodno
Lezi kraj mene
Ostavi planove
Ma, nijedna jutra nisu za to...

Budi moja
I bez boja
Neka i strast uzme malo slobodno
Grlimo se samo
Onako kako znamo
Neka su rijetka jutra za to...

I samo šuti
Misli ukalupi
Pričaj mi tek lijepim smeđim očima
I ja ću tako
Šutnja je zlato
Neka su jutra da i riječ počiva...

I samo... budimo
Tišinu da izludimo
Tek pokoja pčela neka zuji vani
Ti si moj mir
I ja tvoj (a i nemir)
Ova su jutra treni Bogom dani...

50