"VAŠA POEZIJA"

LJUBICA RIBIĆ

danas siluju mjesec
probadaju ga visokim frekvencijama bola
udaraju ga valovima zračenja
u ime
novih Cezara
Ave
netko viče
bacaju koske pred gladne pse
dreser u odijelu
finoćom manira
opsuje
sočno materinu
djetetu
što ganja krpenu loptu
i miriše na tek podojeno mlijeko iz tetrapaka
i sve je nekako krivo
oči su sakrivene iza naočala s visokom zaštitom
protiv UV zraka
danas siluju mjesec
otvarajući rupe na zemljinom kaputu
probadajući utrobu majke
prije rođenja
ni okot vučice
nije bezazlen
čopor čeka žrtvu
novu u nizu
širi se crna mrlja okom zemlje
bušotine vrebaju
dok galebovi pate
danas siluju mjesec
sunce je rodilja

101

LJUBICA RIBIĆ

BOJE (ANEMONA) ŽENE

Ne guraj me u tamu sobe
Ljepotom dišem iznutra
strah je obojio zidove
sjene se kreću
Zvuk koraka probada grudi
Jeza
Duboka jeza u meni
Grč steže usne
Šapat zanijemi
Postajem uho
Veliko uho
Osluškujem korake
Tanka crta svijetla
ispod zabravljenih vrata
Sklupčano uho
Mirišeš strah
zgusnut u tami
Nozdrve se šire
Ludilo prijeti krhkosti procvalih anemona
Ne stavljaj me u tamu sobe
Ne ubijaj anemone

102

LJUBICA RIBIĆ

NERAZUMLJIVO

Nerazumljivo
niti dodiruju stvarnost
Život stvara slike
povezuje sjećanja
bolnim trajanjem
Utkano jučer
stvara novo sutra
između nas
za nas
Živjeh Te ženom
istinski vjernom
željeh Te
tajnom
bez jučer
za sutra
I
bijah TI
u Tebi
s Tobom
u snu
sanjah snove
i boje
duboke boje
boli i straha
nade i daha
Za jedan život
premalo
za dva nerazumljivo

103

LJUBICA ŠPORČIĆ

LJUBICA ŠPORČIĆ
Rođena je 1953. godine u Tišini Erdedskoj. Od svoje trinaeste godine
živi u Sisku. Gimnaziju i Pedagošku akademiju završila je u Petrinji i
stječe zvanje nastavnice hrvatskoga jezika. Radila je u OŠ 22.lipnja Si-
sak, a 2018. godine odlazi u zasluženu mirovinu. Voli književnost, piše
poeziju i haiku poeziju. 2018. godine izdala je svoju prvu knjigu haiku
poezije PRED PROZOROM / IN FRONT OF MY WINDOW. Od 2008.
godine aktivnije se bavi pisanjem i
objavljivanjem svojih pjesama na raznim natječajima. U zajedničkim
zbirkama tiskano joj je 20 pjesama.

104

LJUBICA ŠPORČIĆ

MOSTOVI SNOVA
Stol postavljen za dvoje,
jedna usamljena svijeća,
dvije čaše, dva ozarena pogleda.
U trenutku dodira
zamućeno nebo na obzorju
se razvedrava.
Na svježu krišku naših čarolija
razmazali smo precizno
ostatke poslijepodneva.
Hoćemo li obnoviti
porušene mostove
nekadašnjih snova ?
Uskoro će zabljesnuti sunce
nad podignutim mostovima
i zatražiti odgovor.

105

LJUBICA ŠPORČIĆ

PUT LJUBAVI

Ne traži me u mnoštvu,
tada sam nalik svima
više nego sebi.
Dođi mi u blizinu, tamo,
tamo gdje sam sama.
Naći ćeš me ,
kakva jesam,
a možda i sebe.
O ljubavi ti neću pjevati pjesmu.
Takvoj pjesmi treba prostranih daljina.
Niti ću progovoriti riječi o bolu žene
što pogiba od ljubavi
daleko od drage osobe.
Ne, to ne.
Ja ću ti u krilu iznijeti dar djetinjstva,
kad je svatko sretan jer je nevin.
Dogodi li se tada osmijeh žene,
ne mari.
Nije ništa posebno,
to sam tek ja,
a osmijeh će moj
s tobom proći
kao što i dođe.
Znam da ljubav zvoni
glasom puste riječi.

106

LJUBICA ŠPORČIĆ

Ljubav objašnjava
samu sebe djelima.
Još nešto?
Ništa. Možda tek osmijeh.
Prije nego odeš,
sama ću ti reći: Idi!
I neka ti korak nije težak.
Vjeruj, najveća bol,
ni najveća radost,
nisu ipak najveći.
Na putu ćeš sresti, možda,
lijepu ženu u crnini,
mladog muža sijede kose,
staricu gladnu ili ostavljenu majku.
Pokloni se pred njihovim stopama,
ukloni se s puta,da te ne vide,
da ne pomisle da drugima život
nije težak kao njima.
Pođi sretno putem ljubavi,
izvršit ćeš svoju dužnost,
čut ćeš glas vječnosti.

107

LJUBICA ŠPORČIĆ

ONAJ TRENUTAK
Onaj trenutak…
Pod teretom života savijam leđa,
suze kao za inat ne žele teći,
ispustila bih glasan vrisak,
a ne želim mu čuti jeku.
Onaj trenutak….
Ne želim znati da mi je teško,
ne podnosim samu sebe,
ne osjećam ništa osim bol,
a srce zebe, zebe.
Onaj trenutak…..
Osjećam da duša boli,
više ne može da se bori,
tada pustim misli u bolji dan,
i taj trenutak ostanem sama.

108

LJUBICA ŠPORČIĆ

JUTRO
Moje oči spavaju na tvom jastuku,
moje misli lete prema tvom glasu,
i sunce gubi zrake
i nebo traži ljude
i nestaje.
Boje slikaju krvavu zoru-
ti se ne obazireš;
ti trčiš prema moru
i pozdravljaš ptice-
u dubini glasa ledene su sante.
U mojim zjenama zvoni tvoj glas,
polako
bez uzdaha
umiru sjene……

109

LJUBICA ŠPORČIĆ

IZNAD OBLAKA

Bez daha ostajem
dok se uspinje stubama,
kao maneken vitak,
uspravan,gibak.

Slušam ga, smije se,
priča s prijateljima.
Njegove riječi –
proljetni žubor potoka.
U smijehu čujem
glazbu zvončića.

U stopu pratim
svoga kralja svemira,
zaslijepljena tisućama zvijezda-
njegovim čarima.

Ne spavam
zbog princa čarobna,
boga nedostižna.

Iz stvarnosti u snove odletim.
Letim uvijek iznad oblaka
po svoje snove
po svoj pravi život
u svijetu ideja.

110

LJUBICA ŠPORČIĆ

MOLIM TE, SJEDNI KRAJ MENE!
Molim te, sjedni kraj mene,
dragi,
da šutimo.
Vjenčići cvjetnih latica
sagibaju glavice,
da nastavak njihove vedrine
prijeđe u šutnju.
I posljednji put proletjela je poljem prepelica
da u svom gnijezdu čuva malena tijela svojih prijatelja.
Modrina svoda iščezava,
a sivo sumračje šapuće molitvu počinka.
Mekani jastuci tišine
nose teret šutnje,
kad se bdije nad danom
koji prođe.
Molim te, sjedni kraj mene,
dragi,
da šutimo.

111

LJUBICA ŠPORČIĆ

VEĆ SU MI REKLI

Već su mi rekli da sam obična smrtnica
koja lamata rukama i hvata prozirnu paučinu.
I kada sam se ogriješila o samu sebe,
tek sam tada shvatila propast svoje duše
i bezuspješno držala jabuku među zubima,
samo zato da bih imala što više zraka.
Moje oči blještahu neobičnim sjajem,
i mravi mi dušu izgrizaše.
I mogla sam biti sve,i još više od toga svega
samo da me nisu pregledali,
i nakon pregleda konstatirali :
ta je luda!
I bila sam luđakinja koja okreće glavu
za punih 360 stupnjeva
i u čijem su mozgu davno srasla sva shvaćanja,
i sada se razilaze na sve četiri strane svijeta.
Davno su mi već pričali tu istu bajku o postanku
I propasti ljudske duše,
i kako je teško stići vrhunac.
Lizala sam ruke gospodarima
kao malo ponizno štene
kojem kao i čovjeku
nedostaje ljubav i toplina.

112

LJUBICA ŠPORČIĆ

VOLI ME NOĆAS

Budeš li tih
ćut ćeš rekvijem srca,
plač vjetra, pjesmu mora.
Plašljive korake koji
dolaze pred tvoja vrata.
Osmijeh jači od svake riječi,
pogled, miris….
Obuzima misli,prožima.
Ostaje.
Orošena, željom okupana
prestajem biti čedna i
svom snagom udaram u tvoja uzdignuta prsa.
Nježan dodir,
Kap vode koja miluje usahlo drvo života.
Pusti da nas obuzme žar tišine,
samo noćas.
Dodirni mi usne,
voli me šapatom.
Dozvoli da u njedrima ponesem dah poljubaca.
Voli me noćas,
jer sutra će iza nas možda ostati samo
pjesma mora, plač vjetra
i stara neobrana maslina.

113

MELITA MAKOVEC

Melita Makovec, rođena 1982. u Čakovcu. Majka dvoje djece. Piše od
osnovne škole. Prvu nagradu dobila 1994/5. g.Objavila dvije zbirke
poezije, prva 2015.g. pod nazivom Čežnja u nakladništvu KC KALLIO-
PA iz Našica i druga 2019.g. pod nazivom Otisak duše u nakladništvu
Ritam misli iz Varaždina.
Radovi su joj objavljeni na raznim književnim portalima u Hrvatskoj te
regiji i u inozemstvu. Sudjeluje u raznim pjesničkim događanjima u Hr-
vatskoj i inozemstvu.
Pisanje joj je način izražavanja,prenošenja osječaja na način koji je svo-
jstven samo njoj i koji povezuje sve ljubitelje pisane riječi, a koji se
pronalaze u njezinim stihovima,jer na kraju svi smo mi slični u svojim
bolima.

114

MELITA MAKOVEC

Srest’ ćemo se opet jednom
kad se budemo srozali sa ljudskih mladolikih visina
i kad budemo padali u oči onih koji će na nas sa tugom gledati
A naša će nas svaka bora oko usana
u nekom slučajnom odrazu u ogledalu
na nekim slučajnim stepenicama
podsjećati na neku prošlu sreću.
I srce će još jednom zatitrati brže
ali tek na sekundu
A ruke?
Ruke će s čuđenjem postavljati ona glasna i jeziva pitanja
s odgovorima koji šibaju pogrbljena leđa.
I...
I molit’ ćemo onoga u kojeg do ovog trenutka nismo vjerovali
Molit’ ćemo onu višu silu koja nam je služila kao neko opravdanje
prije nego poludimo i postanemo savršeni.
Hitrost koraka pamtit’ ćemo tek kao davno trčanje u zagrljaj zabranjenoj
ljubavi
A sumnjičave poglede koji će nam dolaziti ususret
izbjegavat’ ćemo odmahivanjem kišobranom, šeširom ili nekom knjigom
davno napisanih stihova
U dlanovima će se još miješati samo tuđa krv i naše suze
I da
Odmahnut’ ćemo bradom kao da pozdravljamo prvi let mladog ptića
I nastavit’ ćemo put u zabludi da se poznajemo
A ne poznajemo se zapravo
Zar ne?
Da
Srest’ ćemo se opet
Jednom
Znanci
a stranci

115

MELITA MAKOVEC

Ostruži tu svoju masku
ti Gospodaru kontrole
ti elito obmane
daj mi da vidim iskonsko krvničko lice
oslobodi sve robove
njihovih nesretnih života
zaustavi ih od puzanja po oštrici
vlastitog očaja
prestani upravljati
njihovim slabašnim umovima
TI
Gospodaru kontrole
pokaži svoje pravo lice
unakaženo
iskrvavljeno
probadanjem kroz kožu
kanđama tamnih duša
zaustavi ih od puzanja
po oštrici tvog očaja
one te ne mogu spasiti od vlastite propasti
skini veo sa tih zamagljenih očiju
i razotkrij svoj ionako očito nesretan život
Gospodaru kontrole
prestani glumiti ono beskonačno nešto
što misliš da ne može postati tek prašina
u očima dječje nevinosti
Ja jesam Gospodar kontrole
i svi ste lutke u mojoj predstavi
stoga
nastavite puzati
svi vi robovi ovog svijeta
moja je pobjeda nezaustavljiva

116

MELITA MAKOVEC

Sve istine postaju obmane,
laži koje bojaju naše nepoznate svjetove.
U nekim našim paralelama
možda postojim i ja.
I putevi kojima smo prošli
možda su samo izmišljeni
u našim kreativnim pričama
sa šarenim stranicama
i oku zavodljivim koricama.
Nema naših istina,
samo tvoje obmane.

117

MELITA MAKOVEC

Vatrenom stihijom odjevena
ispod ovog praznog neba što neumorno visi,
zaranjam ispod slane površine.
Prekršila sam sva pravila
i najradije bih rekla da sam učinila nešto,
a ne osječam se krivom.
Već poznajem sve puteve, zamke i skretanja,
a ipak ga navodim da mi priča o sebi.
Danas nisam tužna,
prigrlim ovo neobično stanje duha i već začujem šuštanje iz daljine kao
da mi šapatom poljubac šalje.
Istodobno ga prihvaćam i zabranjujem.
I nastavljamo ples,
igru zavođenja,
prelazimo mostove,
ulazimo u tunele,
a golemi mlaz daljine više se i ne čini tako golemim.
Gotova, izgubljena, pronađena.
Samoindicirani trans
ili tek nešto drugo?

118

MELITA MAKOVEC

Zujanje muha
Pjev ptica
Pucanj petarde
Zvono sa zvonika
Graktanje vrana
Lavež pasa
Šuštanje vjetra
Spokoj srninog kasa
Oblaci što se miču
Sunce što se penje
Zvijezda što danju sjaji
Sve moje nemirne čežnje
Namigujem maestru
Okupanim okom slada punim
Dajte mi maestro krešendo!
Da od hlada ne poludim

119

MELITA MAKOVEC

Ima li što ljepše
od ova zelena oka dva
u crno bijelom krznu
savijeno u klupko u mom naručju
u vrijeme dok još rosa miluje pokoju tratinčicu
i dok jesenje sunce zoba slatko neubrano grožđe?
Osim možda
onog osmjeha kojeg se sjetim
metući šareno lišče sa staze
i ubirući posljednje smokve.
Osim možda
onog lica i brade
koje poželim taknuti
dok zagriznem u mirisnu jabuku
pogledom uprtim u oblake što kišu donose.
Samo san si tek,
sladak.
Stvarnost će postati još slađa.

120

MELITA MAKOVEC

SRETAN SVJETSKI DAN POEZIJE
Bacit ću u abyss sve želje
Ona nevidljiva sjena što prati svaki moj pokret
bit će mi prikovana za leđa
ukrašena osmjehom i svjetlucavim očima
Šetat ćemo kroz prostranstva
gdje srne gube svoju nevinost
priče plešu svoj zavodnički ples
i pjevaju svoje pobjedničke pjesme.
Zazovi mi ime
kroz jesenje magle
miluj mi lice
mrsi kosu
kroz kiše i vjetrove.
Mjesečina opet baca prašinu u oči
da zagrebe ispod svile
a noć ustrajno ljega kraj mene
i divi joj se

121

MELITA MAKOVEC

UŠUTKANA

Sjedeći ušutkana u tvojim mislima
Osmijehom je prkosila svim tvojim raščlambama
Dok si usavršavao svoju glumačku nadarenost
Prolazile su siječanjske izmaglice
I proljetne smrzavice
A ti si i dalje bio uvjeren da ti u potpunosti pripada sve što preotmeš
Činilo se kao da sjedi u najprljavijem
Najmračnijem mjestu
Nisi se osvrtao na njeno glasno treptanje
Ni na činjenicu da ti se širi tijelom
Poput droge sa zakašnjelom i bolnom reakcijom
Vijugala je niz grlo
Niz rebra
I pružala ti lažni nemir
Prstima si razabirao pojavu
Samo da se uvjeriš u njezinu nazočnost
Pročelje one kuće podsjetilo te na njene oči
I svako tvoje htjenje da nije stvarna postaje izjalovljeno
Dok si noćnu tišinu razbijao prebiranjem po čeliku
Preostala ti je još jedna pogibeljna mogućnost
Unutarnji se sukob rasplamsavao u svim smjerovima
A pogiba samo ona
Oplakat ćeš i tu smrskanu dušu
Pokupi krhotine
Čelik čeka

122

MELITA MAKOVEC

Uvijek rasipam
sve najbolje što imam
i ne posjedujem savršeno zaljubljeno tijelo
ni tvoje grimizom obojane usne
ni tvoje bljedilo u večeri nekog prohladnog jesenjeg dana
Grlim te
unutar okvira akvarela nekog nepoznatog slikara
dok mirišim na jasmin
i otkidam
otkidam svaku sretnu misao
Bespomično sam gledala kako nestaješ u najgušćoj bujici slova
dok je bukteće zalazilo sunce i širilo svoje nebo
Kako da moj glas obavija tog čovjeka
kad taj je glas pjevao hvalospjeve smrti?
A tu
gdje kapak je moj počivao
i jezik odmora dobivao
sve sam rasipala
Genij tog lica koje ljubljah
prst po prst upire u zid
i zuri u nevoljeno

123

MIROSLAV TIČAR

Zovem se Miroslav Tičar, slovenski pjesnik. Moje pjesme su publici-
rane u dvije samostalne zbirke. Također su objavljene u puno almanaha i
zbornika. Pišem na slovenskom i hrvatskom jeziku.
Živim u Velikom Mraševu u Sloveniji. Organizator sam međunarodnih
pjesničkih susreta u Kostanjevici na Krki.

124

MIROSLAV TIČAR

NAJDI ME

Najdi me
med cvetočimi oblaki
v žvižgu nevidnega jezdeca
med potopljenimi meteoriti
zvezanega v pozabljeni zgodbi

Najdi me
ko že vsi nehajo iskati
ko je noč samo odsotnost luči
ko me kresnice vabijo s seboj
ko so vile še vedno bose

Najdi me
za zelenimi pulti pomladi
v stisnjeni pesti upora
v pozabljeni prodajalni obljub
golega med borovci

Najdi me
kajti če me nehaš iskati
bo življenje pozabilo na nas
in odpeketalo v mrzlo zimo
kar tako za navaden drobiž

125

MIROSLAV TIČAR

UDISAJ BLIZINE

Diši jogijskom vještinom mačke
da ne izgubiš smisao kruga
u kome su upleteni svi meridijani
našeg postojanja i susreta

Vapi za zrakom ljubavi
koji ispunjava ljetne želje
i prostore bijelih labuda
na visoravni čarobnog života

Nemoj se hvatati za rime
koje ne vode ka Nirvani
jer smo svojo pokoru odradili
u prijašnjim životima

Samo hodaj za nilskim konjima
uplati svemirsku srećku
zanjiši svojim bokovima
i predaj se ovom trenutku.

Miroslav Tičar
Veliko Mraševo
Slovenija
VDIH BLIŽINE

Dihaj z jogijsko spretnostjo mačke
da ne izgubiš smisel kroga
v katerega so vpleteni vsi meridiani
našega obstoja in srečanja

126

MIROSLAV TIČAR

Hlastaj za zrakom ljubezni
ki izpolnjuje poletne želje
in prostore belih labodov
na planini čarobnega življenja
Ne lovi se za rime
ki vodijo v nirvano
ker smo svojo pokoro
že oddelali v prejšnjem življenju
Samo stopaj za nilskimi konji
vplačaj vesoljsko srečko
zanihaj s svojimi boki
in se predaj trenutku.

127

MIROSLAV TIČAR

TU SAM ZA VAS RUMI RUMI RUMI

Voljeni pita voljenu osobu,
voliš li sebe više
kao da me voliš?

Volio sam da odgovorim,
Umro sam za sebe
i živim za tebe.
Otišla sam za sebe
i sada
postojim samo za tebe.

Zaboravio sam sve učenje,
ali zato što te poznajem
postao sam učenjak.
Izgubio sam svu svoju moć,
ali svojom snagom
Mogu biti bilo što.

Ako volim sebe
ljubim tebe.
Ako te volim
ljubim sebe.

128

MIROSLAV TIČAR

NE ČAKAJ
Ne čakaj, da objameš dan
da te prevzame ta trenutek
pusti, da v tebi požene cvet
ki objame ves pisani svet.
Nasmej se ali pa se zjoči
sprejemam te takšnega kot si
primiva se za roke
in zaplešiva med ljudi.
*********************************
NE ČEKAJ
Ne čekaj, da zagrliš dan
da te obuhvati ovaj tren
pusti, da u tebi izraste cvijet
grleći čitav šareni svijet.
Smij se ili pak plači
prihvaćam te takvu kakva jesi
uhvatimo se za ruke
i zaplešimo među ljude.

129

MIROSLAV TIČAR

Nevidnim stopinjam naproti,
stopamo skozi megleni čas.
Dajemo pravico vesoljni dobroti,
da se uresniči skozi nas.
Naj bo vaš korak trden in odločen,
ko se odpravljate v svojo smer.
Dobro jutro naj potrka na vašo dver.
Nevidnim stopama u susret
idemo kroz maglena vremena.
Pravo dademo svemirskom dobrom
da se obistini kroz nas.
Neka je naš korak čvrst i odlučan
kad idemo svojim smjerom.
Neka dobro jutro pokuca na naša vrata.

130

MIROSLAV TIČAR

Jesen se prikrala u naše dane,
Lagano kapaju zreli oblaci
Još je sunce obećano među koprenama
Između prstiju klizi slatkoća grožđa.
Možda će sada biti koraci sporiji
U uspavane aleje šetnja ide
Osuli se crvenog maka cvjetovi
Na polju kukuruz umire stojeće.
Tada se u mislima ka tebi stisnem
I lice ušuškam u njedra tvoja
Pogledam u oči i kažem
Lijepo da si tu, sunce moje.

131

MIROSLAV TIČAR

U oblake uperen pogled željan sunca
bijeli tragovi proteklih dana
nešto je u zraku sasvim tananog
i polako se razvlači u nemir.
Sreća ima pridah svjetlosti
i blagi pogled na rane srca
ništa nas ne zavodi više od
mirisa blizine treptaja.
Samo mi listopad šapuće na uho.

132

MIROSLAV TIČAR

Dobro jutro vesoljni svet.
Veste to življenje je lepo živet.
Hvaležen zemlji, ki prenaša mojo težo,
moje neumnosti in moje veselje.
Hvaležen nebu za oblake in za sonce.
Hvaležen za prijatelje in znance.
Hvaležen za ves rastlinski in živalski svet.
Hvaležen za to dobro jutro.

133

NADA STARČEVIĆ LOPAC

Poezijom se aktivno bavim manje od dvije godine, sudjelujem u
pjesničkim natječajima i nekoliko pjesma objavljeno mi je u zbornicima.
U Zagrebu, na festivalu KAJ-KUSTOŠIJA 2019 osvojila sam prvu na-
gradu, a HRVATSKI SABOR KULTURE dodijelio mio je pohvalnicu za
pjesmu KARANTENA.

134

NADA STARČEVIĆ LOPAC

FTIČEK FTRGJENOGA KRILA

Niesu me strle oluje niti gromi.
Bolest, niti lieta ništ mi niesu mogli.
Bila sem jaka, zdrava i močna
I mislila sem da su ljudi dobri.
Jen obični tat spotrl mi je krila.
Zel mi je veselje i liepa jutra.
On dojde i zeme vse kaj imam:
Veru u život i nadu u zutra.
Ja sem si složila zimnicu
- on ju je odnesel.
Kupila sem si jesti
- on je jelo pojel.
Vino sem čuvala za svetke
- on si ga je spil.
Debele rešetke sem diela na vrata
- on ih je razbil.
Spominčeke sem nekšne zbrala
I čuvati štiela za one kaj ih više ni.
Un ih je fkral i na stari krami prodal.
Moju je dušu jeftino zapil .
Zdaj nemrem miera si najti.
Nekam bi se rada skrila.
Strah me, veliki strah me spopal.
Zdaj sem ftiček ftrgjenoga krila.
(Jaccominijeva)

135

NADA STARČEVIĆ LOPAC

ZANAVEK
Gda Vila Gorica dojde po mene
I otpelja me na stezu v Gori
Vse bu opet dobro.
Dedek bu me čuval.
Na jengovim kolenima bum sedela
a on bu pripovedal vse kaj je bilo.
Tak bumo skupa
Vila Gorica, Dedek i ja.
Pemo za vrganjima.
Ja bum našla jagode
I vse bu opet kak treba biti.
Vila Gorica bu znala gdi moremo spati.
Dedek bu zakuril ogenj
i složil vrganje z jajcima.
Skup bumo večerjali
I napili se vode z Mozdrnjaka.
Pred nami bu liepa, mirna nouč.
Zanavek.

136

NADA STARČEVIĆ LOPAC

MOJA BAKA

Skrbela se za decu
I betežnoga muoža.
Hranila je krave i pajceke
I puno dvorišče mladine.
Pes je bil na lancu
A mačke su se smucale kaj kud.
Fruštuk, obed i večerju kuhala,
Hižu redila, vieša v lugu prala,
Na kolovratu konoplu sukala
Nigdar nieje puno spala.
A trebalo je i gorice zbrigati
Kuruzu i grah sijati i okapati.
Nekaj tikvi posaditi
Kaj bi se koščice za olje zamenile.
Vrta je maloga imiela.
Paradajz, papriku i vugurke sadila.
Mrkvu, peršun i korabu;
I malo grašeca za svetečnu juhu.
Vsaki je dien
z motiku na gruntu bila.
A gda je vu povni
Zdravomarija zazvonila
Motiku je pustila,
Hrbet zravnala,
Prekrižila se i molila,
Na široko stala
I blaženo se poscala.
To je bil jieni fitnes i rekreacija

137

NADA STARČEVIĆ LOPAC

OBZNANA
Nieče mi se obznaniti pesmu.
Štiela bi da ostane samo moja.
Štiela bi ju skriti zanavek
I da ih bude puno, bez broja.
Štiela bi se predelati f pesmu.
Ostati negdi med oblakima skrita.
Štiela bi nekam pobeči zanavek
I negdi biti na toplom i sita.
Pesma i ja smo jedno.
Drugi tu nemaju kaj iskati.
Pesma vu srcu zanavek bu
I nigdar se ne bum morala plakati.
Jaccominijeva

138

NADA STARČEVIĆ LOPAC

NAJVAŽNEJŠA LJUBAV

Bili smo v četrtom razredu.
Dečeca sem gledela
kak da je na oltaru.
Bil mi je liepi,
naviek f čisto obliečen.
Mamek i tatek su mu bili
Nekšni jako važni ljudi.
Imel je samo petice.
Ja mu niesem vupala blizu.
Samo sem ga
pogleduvala z daleka
I mislila si
Kak bi bilo liepo
Gda bi ga smiela prejeti za ruoku.
Denes mi se čini
Da je to bila
Najvažnejša ljubav
V mojemu životu.
(Jaccominijeva)

139

NADA STARČEVIĆ LOPAC

VILA GORICA VU VARAŽDINU

Štiela je Gorica vu Varaždin iti.
Ali Varaždin nieje mesto za Vile.
Tu samo anđeli imaju mesta
ne trebaju jimi hostinske sile.

Štiela je nekaj vu Varašu reči
Ali ju nigdo posluhnul nieje.
Štiela je ž njimi na zabavu iti.
Rekli su da tu joj mesto nieje.

Vrnula se je vu Topličku Goru.
Malo se plakala i nesrečna bila.
Unda je otišla za svojim poslom
I sve to skupa fletno pozabila.
Gospodski Varaš mene ne treba.

Imaju oni svetice pod jembrelom.
Imaju Anđelinjak i Stari grad
Muzejske tajne pod črnim velom.
Vilinski život jimi ne treba
Niti duha hoste da prejde dejžč.

Treba im samo otmjeni bal
Svetečne cipele za balski ples.
Tu niema mesta za Vilu Goricu.
Koja bosa tanca svoj ples na kiši.
Ona skrbno čuva zahičene senje.

Nadu u zanos kaj po dišavju diši.
Ona je Hitclif. Ona je Penelopa.
Ona strpečki čeka svoj čas.
Jieni je život čez vieke vu Gori
Ona ne treba od nikoga spas.
(Jaccominijeva)

140

NADA STARČEVIĆ LOPAC

KUPICA
F pelnici lagvek, f štacunu flaša
Na TV reklama za najbolše vino
Al’ dozvolu imaš pak spiti nesmeš
pa kak god bilo i staro i fino.
Auto ti treba baš vsaki dien.
Nemreš delati niti živeti bez njega.
Kupice za kriepost više ne sme biti
Na mesto toga normabel ti treba.
A tak je liepo gda si nekaj spiješ.
Lice ti odma novu farbu dobi.
F špiglin glediš. Dopadaš se sebi.
I vsi problemi nestanu h vodi.
Kupica jedna čisto je dosti
Da duša opet svoje steze najde.
Da život dobi svoje pravo lice
I traje, traje, dok sonce ne zajde.
(Jaccominijeva)

141

NADA STARČEVIĆ LOPAC

NIGDAR OD TEBE NIŠT

Imiela sem nekšnih dvanajst liet.
Ribala sem pod vu bakini kuhiji.
Zapuhala se jako, dihala teško
A baka je gledela puna črni slutnji.

Ti dišeš kak i Dedek.
Nigdar od tebe ništ.

Dedek je astmu mel i betežen bil.
Naviek je kašljal i bez zraka bil Doktori mu niesu znali pomoći.
Ciele noči je sedel i lieke pil

Splašila sem se proročanstva toga
Niesem znala kaj budučnost nosi.
Morti sem več kaštigana od Boga:
Ti niesi dobra. Za život si prosi.

Idu lieta. Život se lopta z menom.
Paziti moram kaj se nej spredrla.
A onda doktor dojde i veli:
Daj se sprimieri. Buš fletno hmrla.

Srčeko je zraubano, žile su trde
Bolest ne pita ali je dosti vsega.
Sedi si. Počini. Ne bu posel vušel.
Još moreš biti poet Varaždinbrega.
(Jaccominijeva)

142

NADA STARČEVIĆ LOPAC

PUŠLEK DIŠAVJA

Mene su starši vučili da Milostivi treba cvietje odnesti.
A onda joj treba i nekaj povedati.

I zato, sprepoštuvana milostiva
spred VRTA DIŠAVANJA na Varaždinbregu
i u svoje osobno ime
ja sem složila pušlek dišavja za vas.

Morete ga deti h vazu, pak nek nekaj čas diši.
Morete ga obesiti na gredu pak bu dogu dišal
i fajn, fajn zgledal.
Morete ga deti f papirnatu škatulu (kaj nej prašina došla)
I onda, gda bu se kuhal grah denite lorber
da bolše diši i dože stoji.
Gda buju se pekli krampieri, denite malo ružmarina.
Bu bol dišalo, i još finejše bilo.
Gda nate mogli spati
– čajek od mente bu donesel mir i spokoj.
Vjutro se hmijte vu vodi
vu kojoj ste hvečer smilje namakat deli.
Koža bu lepša i mlajša.
A mužeku dragomu od jezičca složite vodicu
s kojom bu si ličeko pofriškal gda se podbrije.
Lavanda bu, kak dobra mama na vse to pazila
i skrbila se da vse štima.
Črlena rojža od kreppapira najdokše bu cvala
i furt bu friško zgledala.
(Jaccominijeva)

143

Nermina Adžović Mustagrudić

Nermina Adžović Mustagrudić, Koordina-
tor Resursnog Centra Z. Službe Ministarstva
Prosvjete i Nauke
Podgorica – Montenegro.
Rodjena u Tuzi -varoš/ gradić.ponosna na svo-
je porijeklo, od oca Ćazima i majke Šerife.
Život sam usmjerila davanju sebe i osposobljavanju, još uvijek nijesam
rekla i neću reći, to je to, dovoljno je, ne nije, idem dalje dok postojim, to
je moj Zavjet i moj gen od Zejnela ( Zekuljan ) Derviša medj’ prve visoko
obrazovane ljude/ ljudine, koji su ostali riječju i slovom u istoriji sjajnoj
vječno. Djetinjstvo je moje bilo srećno i cvijetno. Školske spreme: medici-
na, prosvjetarstvo, muzička skola i td. Ostvarena familijom i ponosna .
Život je, jačao moja krila i na ramenu, i u mom srcu je sreća- moj Soko.
Autor je preko 170 Zbirki i Antologija, takođe, i na državnom i u regio-
nu, Evropskog i Svjetskog Šampionata Poezije. Dobitnik mnogih nagrada
priznanja, potvrda, zahvalnica, diploma, plaketa, povelja, zlatnih medalja
i zlatnih plaketai td.
Dobitnik Specijalne nagrade i član žirija na Evropskom šampionatu
poezije, Šampion Svjetskog Šampionata poezije. Moji radovi ,su preve-
deni, na nekoliko ,svjetskih jezika.Emituju se i programski, širom svijeta.
Književnik/ u Forumu. Senator sam Svjetske Unije pjesnika, Potpredsjed-
nik Svjetske Književne Akademije. Dobitnik nagrade u Salonu Svjetske
Književnosti i umjetnosti, dobitnik Džek popularnosti,autor u Antologiji
„Najbolji pjesnici svijeta“. Svjetska Unija pjesnika.-Predsjednik Komore
pisaca.
Doktor Književnosti.
Još u ranoj mladosti nagrađivana na regionalnom, opštinskom, repub-
ličkom i saveznom nivou. Mojih nekoliko već izdatih knjiga, hrle u nove
brojke,da grle do sada napisanih 6057 tekstova....

144

Nermina Adžović Mustagrudić

OTKUD MENE DA SE TI BAŠ SJETIŠ
Dirljivo se riječi kao sijenke viju
Po zidu se redom šetaju u nizu
U čežnji što hara dubinom moći
Želji da budem tu negdje ti blizu
A ja ne znam da sam dio mašte
Il’ stvarnosti koja čudom biva
Toliko se strasti prepliću u želji
I zidom sad šara jedna slika živa
Odkud mene da se ti baš sjetiš
Jel ‘ to ljubav il’ čežnja je neka
Pa prožima tijelo do srca i duše
Za dva moja oka tako ti daleka
U tvoje ću pjesme i dalje da živim
Dal’ ću biti stvarnost ili želja samo
To ne mogu znati bez dodira duše
Il’ za nama slova da ostanu tamo

145

Nermina Adžović Mustagrudić

SAN I JAVA

U trenu pomislih ah vrućeg li ljeta.
Ne da mi noću, da mirno spavam.
Možda, samo minuti, to bjehu.
Počeh odgonetku, da riješavam.

Zbunjeno, čudno iz sna se trgoh.
Pred oči poruka, što pjesma bješe.
Ti si je poslao, ljubavi meni.
Ili to oči, noćas mi griješe.

Ustanem, mračno je pola četiri, izjutra.
Pitam se jel istina, šta si uputio.
Na onom tekstu, što sinoć sjaše.
Ime si moje, tu naslovio.

Strah zavlada, srce se zbuni.
Ne nije istina, i ne može biti.
Ne smije moje ,ime da piše.
Ne želim, to više nikada sniti.

Ja rijetko sanjam,al uvijek snovi.
Nešto otkriju ili me snaže.
Jedno je sigurno, uvijek kad sanjam.
Meni suprotno, stvarnost kaže.

Vrijeme proteče,već četiri je izjutra.
Mrak još uvijek,u noć se gnijezdi
Istočna strana,ko dukat žut.
Mjesec se ,jednoj primakao, zvijezdi.

146

Nermina Adžović Mustagrudić

JOŠ SAMO NOĆAS
Još samo noćas, pusti me da sanjam.
Da usnijem, naš sanak i javu.
Da prećutno, sa što manje bola.
Svim lažima, ja okrenem glavu.
I ujutro,kad sunce zasija.
Pusti da te ostavim, u tami.
Da zagrlim, zračak što me prati.
Naše greške, odbolujmo sami.
I sve dosad, što vjerovah tebi.
Što je znano, i ne znano što je.
Sve istine, sva blatnjava staza.
I to dušo, ćutimo nas dvoje.
Još samo noćas, pusti me da sanjam.
Jer već sjutra, ko nekad ću biti.
Prljavo si, ljubav ugasio.
Ne želim te, od sjutra ni sniti.

147

Nermina Adžović Mustagrudić

KRALJ I DAMA
Samo tvoja ljubav opija mi dušu
Okeani čežnje u meni se jave
Ti zanosna ženo crnooka damo
Poklanjam ti moje ove oči plave
I samo me ljubi na tronu bićeš
Zanosna,ženo sudbino moja
Cuvat ću kartu u svom rukavu
Crvenoo/ crna najjača boja
Dugo te pratim mislim o nama
Prkosno hodaš i uvijek sama
Krunu ću svoju na kocku stavit
Ovom će Kralju pripasti Dama

148

Nermina Adžović Mustagrudić

A KLEO SE JESAM

I opet ko nekad srce zatreperi
Drhtaj mi u tijelu svu istinu javlja
Htio bih te vidjet na trenutak samo
Obećanje duša noćas zaboravlja

I hoću da vidim
tvoje oči crne
Glas divne
i ranjene srne
Htio bih da molim
i pred tobom klečim
Hoću da te volim
Da ti rane liječim

Ne prolazim gradom već godina ima
U tvoj život tad je uselila zima
Što sam tebi dao i patnje i boli
Ženi koja samo umije da voli

A kleo se jesam
ništa mi ne značiš
U moj život
nebo mi oblačiš
Što sam bio sjena
i robija sebi
Da sam voljet znao
Ranio te nebi

149

Nermina Adžović Mustagrudić

TI MOŽEŠ SVE ŽIVOTE
TI- možeš sunce dotaći lako
Ti možeš led istopit tako
Ti možeš sve što niko prije
Ti možeš ono što niko nije
MOŽEŠ- nocas sanjat tisinu.
Mozes sjajem odagnat tminu.
Možeš čadj bojiti sjajem
Možeš početak slaviti krajem.
SVE’ si zvijezde slikao slovom
Sve si crtao po dlanu svom
Sve si mudro čuvao želje
Sve si prinio srcu mom
ŽiIVOTE-moj najljepši mili
Ljubavne čari skupa smo pili.
Stobom živim stvarnost i sne
Moj živote ti možeš sve.

150