"VAŠA POEZIJA"

Dražen Rubić

OKUSI MEDITERANA

Tišina se uvukla u svaku pukotinu stare kuće.
Liječim je novim materijalom.
Šavovi od planova.
I nešto znoja.
A sebe liječim mislima.
Oduvijek mi je mašta najbolji vitamin.
Antibiotik pozitive.
A tvoja slova melem.
Čiste plahte vijore s terase.
Jedra mog škiljenja u rujansko sunce.
Namiguje smokva iz susjednog dvorišta iako je kasnorodna.
Zrikavci duže spavaju i ranije idu u postelju, zasluženo.
Čak ni vrane više ne ratuju s galebovima.
Otok povremeno obuče kasnoljetnu pidžamu.
Ljudi hodaju na prstima.
More priča uspavanke.
Čujem s kuhinjskog prozora.
Povremena nelagoda bljesne kao porezani palac.
Zacrveni se strah od neizvjesnosti.
Ali svaki korak je bitan,
bio napravljen po danu ili u mrkloj noći.
Samoća ojača u suton.
Zato ne gledam zalaske.
S druge su strane otoka.
Nije to daleko, ali ići sam - nezrelo je voće.
Branim se pomadom s okusima Mediterana.
Okusi ih i ti!
Jednog dana, s usana mojih.

51

Dražen Rubić

NEOBUHVATNO

Kapci mi se ne otvoriše,
Ali odjednom bijah budan.
Tvoje tople grudi
Spljoštene na mojim lopaticama.
Neopisivo buđenje.
Mravci prostupaše tijelom
Od nožnih palčeva
Do tjemena.
Svojim nježnim, malim rukama
Oko vrata, prsiju
Grlila si me
Neobuhvatno.
I poželjeh opet zaspat’
Da se opet mogu tako probuditi,
Ali odustah.
Okrenuh se
I prubudih te
Sobom.
Sve ono poslije
Nije za pjesmu.

52

Dražen Rubić

OTOK
Otok, jedan u nizu
Ni daleko ni blizu
Izvor pitke vode
Zalihe dostatne
Za zimu krov
Hlad za ljeto
Znojne ruke
Divote i muke
Doveslaj !
Stope ostavi !
Dosanjaj !
Vesla pusti !
Ostani.

53

Edima Efendić Džinić

Edima Efendić Džinić rođena 25.05.1971. godine u Zvorniku. Živim
i radim u Tuzli. Izdala samostalnu zbirku poezije” Otvoriše se kapi-
je. Učesnik preko 25 međunarodnih zajednićkih zbirki poezije. Dobit-
nica druge nagrade za poeziju “ Musa Ćazim Ćatić” za 2019 godinu.
Zastupljena u sedam svjetskih antologija. U pripremi druga zbirka poezije.

54

Edima Efendić Džinić

RUKA ŽULJEVITA

prstohvat soli , kriška hljeba i glavica luka razbijena.
Pogled dalek , zamišljen
odluta nekud u daljinu
i sam proklinješ svoju sudbinu.
Usta gladna , suha
żeljna slasti , okusa i dima
a srce e u njemu velika praznina.
Gledaš kako dani klize kroz ruke
baš te iste
stare , hrapave i grube
i kako svaki dah otima se iz grudi
pitaš sebe zar ti ovo život nudi?
Ipak sretan si
znaš duboko u sebi
da sve jednom ode i nestane
da źivot ovaj źivjeti moraš
kako umiješ i znaš
da rođen si
od poštena oca i majke
źene seljanke
i čast ti je da jedeš iz te svoje ruke
čiste i poštene a neka znoja i muke.

55

Edima Efendić Džinić

RADO BIH...IZ MUŠKOG UGLA

Rado bih ti poslao oblak
da mogu
neka te zastiti od sunca
i rashladi nabusito tijelo.
Volim one tihe noći
šaputanja sa zvijezdama
otvorene prozore i lelujave
zavjese.
Tada zatvaram oči i vidim te
kako trčiš niz obalu ,
pored rijeke zelene
obrazi ti crvene od mojih pogleda
a ja te dozivam da se vratiš.
Neumorna rekao bi neko drugi
a tiha si kad ostajes sama
priča za neke druge pjesme
ne ove o nama.
Kradem te mjesečini
da te milujem svojim odsjajem
i uzimam nježno te ruke
pune zagrljaja, htjenja i kajanja.
Volim noć kad te zrikavac
u svojoj pjesmi opjeva
onako u kasne sate
tad ustanem i pomolim se za te ,
znam da ti treba molitva ko
žednome vode.
Mrak oko mene
u dusi svjetlost obasjava pute
mirisom me mamis ko da si
iznikla ispod prozora
namjerno da te udišem
svake noći.

56

Edima Efendić Džinić

Prolaze sati,
mir i spokoj u sobi
ni disanje svoje više ne čujem
polako dok tonem u moru
snova jos te grlim na jastuku
i češljam prstima kosu
dok polako na istoku Sunce
se budi
a ja željno isčekujem narednu
noć da te ponovo privijem
u zagrljaj.

57

Edima Efendić Džinić

PUTUJ MISLIMA

Kilometarske misli
razvlače osmjeh na
usnama
lebdi sjaj pogleda
nošen kišom i vjetrom
negdje gdje spavaju
obale,
more se sastavlja a ne dodiruje
i ljubav žar ptica nosi
na krilima.
Provlačim ti putokaze
koji vode ka svjetlosti
u procjepu između dvije riječi
na rskršću na kojem njje
dobro zastajati ,
prema mlinovima što prazno
vrte točak nafake
i baštu zaraslu u korov.
Putujem mislima hiljadama
kilometara
i opet se vratim tamo
na ono mjesto
gdje znam da ću pronaći mir,
u nespokoju ljudskih nemira
u ratu sa samom sobom
i biti tek toliko sretna
koliko mi je odrezano
bar za danas, u jednom danu.
Oprosti ako sam kriva
za nešto od juče,
daanas ću biti bolja
a za sutra....
izvini ako nas ne bude....

58

Edima Efendić Džinić

SRETNA U PRIČI

Izmamila sam osmjeh jutru
i u rosne trave
spustila stopala
zamirisala jesen u kosi
a ljubav mi se ova dopala.

Očima punim radosti
od noći provedene
pisala sam pjesme o ljubavi
jedne neobične žene..

Tamo gdje zaspi misao
probudi me šapat iz jastuka
mekog
pozove me sunce da
dočekam dan
sunčan, nasmijan.

Poželim zauvijek da sanjam
da proživim kao u priči
maloj,
poljupcima uspavam javu
noć ušuškam u snove
valjda se i to ljubav
zove...

59

Edima Efendić Džinić

...eh moj prijatelju, koliko tuge stane u šake kada se stisnu
a zglobovi pobijele
a ti šutiš i gledaš nekog drugog
u ogledalu ispred sebe.

Svežu ti se misli na čvor pa muku
mučiš da razabereš laž od istine
pravi put od onog što vodi u krajnost
a svemu tome nikad kraja
prijatelju moj dokle god ne spoznaš
onog drugog u ogledalu.

Razmaknem ispred očiju maglu
da provirim kroz prozor
ima li ljudi napolju ili još prolaze
sjenke nečujno gazeć trotoare
i kako pomiću usta sami sebe lagajući.

Nije lahko gledadti, teže je biti isti kao oni
neka čudna vrsta izrasla u novo doba
što nazvaše dvadeset i prvi vijek
glamurozni, umišljeni
neki lete i ne vide nebo da je granica
a svaka sekunda je zadnja stanica.

..e moj prijatelju, ja još tražim
u ono.m drugom u ogledalu sjaj oka
ne bih li prepoznao sebe
jer ovaj sto likom na mene liči
ne sviđa mi se, turoban, borben,
lud od svih ludorija današnjice.

60

Edima Efendić Džinić

Tražim da odriješim ruke, razbijem ogledalo
uhvatim se za konopac,
i zaljuljam se dobro nošen svjetlosću
koja će da odgana mrak
i dvadeset i prvi vijek.
...nestaće tad i onog drugog mene
iz ogledala ....

61

Edima Efendić Džinić

STARE CIPELE

Saspi malo otrova
sa svog jezika
jer odavno mi prašina
svezala pertle
cipela starih onih
ofucanih od bježanja,
putevi se zalijepiše
za đonove i od tad
stare cipele ne skidam.

Misliš li da je hod po žici
samo za klovnove
i cirkuske predstave,
odveć se družim sa
rubovima i oštricama
koje si davno postavila!

Hod mi je trom,
pijan nisam al od mahmurluka
ne ispavanih noći
ne trijeznim se
uvijek spreman na put
da krenem i ples na žici
izokrenem naopako.

A naspi, slobodno soli
po ranama, žuljevima
kamenčiće iz cipela odavno
ne vadim bojim se opustanja
od sreće, spavanja u toplom
krevetu i kojekakvih gluposti.

62

Edima Efendić Džinić

Spreman sam zam za put
o kojem ti ne znaš ništa
jer kad bi dokučila bar jednu
moju misao i nevolju
bila bi sretna a ti to ne znaš
i ne možeš.
Prašina se prašini vraća..

63

Ivan Grahovec

Rođen sam 1946. godine. Poeziju sam počeo pisati u poznim godinama
tek od 2016. godine. Do sada sam napisao 3 knjige poezije „Minoli cajti“
na kajkavskom i standardu, „Življeje teče“ i „Međimurska reč“ samo na
kajkavskom. Prve dvije promocije bile su 2018. godine, a treća 2019.
godine, sve tri u Gornjem Mihaljevcu.
U 2019. godine uvrštena mi je u 10 zbornika 21 pjesma, a sudjelovao sam
na raznim recitalima, promocijama oko četrdesetak puta.. Uglazbljene
su mi tri pjesme: „Marica“ koja je izvedena na festivalu „Med Murom i
Drovom “ u Prelogu te „Klet“ i „Ljubav med nami“ koje su izvedene na
festivalu „Po dragome kraju“ u Adamovcu.
„Biser si moj“ je moja četvrta zbirka poezije napisana na standardu.
Primio sam desetak zahvalnica za učešće na recitalima i promocijama
zbornika, a član sam „Književnog kruga “Prelog i Udruge umjetnika
„Vjekoslav Majer iz Zagreba te pridruženi član Varaždinskog književnog
društva.

64

Ivan Grahovec

IZBRISANA LJUBAV

Ne sanjam te više,
nestala si u tmini,
rastopila kao sjena,
negdje u daljini.

Ne sanjam te više,
nestala si poput snijega,
odnio te vjetar,
iza stotinu brijega.

Ne sanjam te više,
niti te se sjećam,
dodir tvojih ruku,
više ne osjećam.

Ne sanjam te više,
odnijela te rijeka,
od tebe ne osta
sjena niti sjeta.

Ne sanjam te više,
zaborav te skrio,
više se ne sjećam,
da sam te ljubio.

Ne sanjam te više,
nema prošlih dana,
kada sam te tješio,
kad si bila sama.

Ne sanjam te više,
ne pamtim ti ni ime,
nestala si zauvijek,
u ponoru dubine.

65

Ivan Grahovec

ČEKAM TE

Čekam te na starom mjestu,
čekam, vrijeme ide, do kada?
Uvijek si dolazila na vrijeme,
gdje si sada?

Nestrpljiv, zbog tebe strepim,
u meni neki nemir vlada,
misli mi se roje u glavi,
da li ćeš doći ili si s nekim sada.

Čekam te na starom mjestu,
u tamnoj noći bez mjesečine,
kraj stare klupe pune lišća,
na vjetru što puše iz daljine.

Čekam te, a vrijeme bježi, leti,
i noć je prošla nestala u zoru,
ja te čekam, polako nada kopni,
jer sunce već izlazi na obzoru.

Moram ići, što da više čekam,
zašto nisi došla samo ti znaš,
čekat ću ta samo još jednu noć,
ako ne dođeš biti će to rastanak naš.

66

Ivan Grahovec

STIHA, STIHA
Stiha, stiha mi šépéči,
one lépe dráge ręči,
da mę rada imaš
i z męnom sé štimaš.
To mi je čuti tak lépo,
od sega, najlépše na svéto.
I nikaj drugo né bi štel,
Sam kaj tébé drága męl.
I já bi tébé jáko štimal,
sam za sébé bi té imal.
Niti jano drugo né bi štél,
zanavék bi sam tébé męl.
Bilo bi nam jáko lépo
naljépšé na svéto.
Sréčo bi skup délili
i zanavék sréčni bili
Záto mi ti dróga pošépéči,
rada te imam, to mi réči.

67

Ivan Grahovec

ŽENA

Ti si ruža, ti si žena,
ti si jača od kamena.
Tvoje oči su safiri,
tvoje srce ljubav širi.

Misli ti u nebo lete,
duša ti je puna sjete.
na nebu si točka sjajna,
tvoja ljubav je beskrajna.

Ti si zvijezda svijetla s neba,
utjeha moja kad mi treba.
Topla suza u mom oku,
u mom srcu si duboko.

Ti si ljubav, ti si žena,
ti si jača od kamena.
Sunce danju svijetla zraka,
ti si svijetlo usred mraka.

Ti si majka, ti si žena,
ti si jača od kamena.
Ti si život, ti si žena,
ti si jača od vremena.

68

Ivan Grahovec

BUĐENJE DANA

Na nebu trag
izgorjelog meteora
nestaje u tmini
ispod zvjezdanog neba.

Zavladala je tama,
samo zvijezde žmirkaju
u hladnoj dubini
nepreglednog svemira.

Dolje na zemlji,
mjesečeve mijene
svake noći
ostavljaju drugačiji trag.

Dok noćni povjetarac
nosi nova milovanja
u zoru snenoga jutra.

Buđenje novog dana
zlatnim zrakama sunca,
osvjetljava obzor
iza kojega se pritajilo
zvjezdano nebo.

Do novog povjetarca
ispod noćnog neba
i novih milovanja.

69

Ivan Grahovec

KOSCI
Negda smo s kosom travu kosili,
jo i japa smo somi za kositi bili.
Zaron v jutro dok se počelo deniti,
se trelo stati v golobetko kosit iti.
Kak dečko sam v noči na zobavi bil,
posponi dimo došal, dosti sam i spil.
Išče sam se praf ne na postelo legel,
več me japa budil i za noge potegel.
A ja mu velim: Odma bom se zdigel,
ti sam idi, ja bom te fletno dostigel.
Mama me je ron tak par pot budila:
Japa ti je več odišal, mi je govorila.
Je, je odma idem, sam rekel mami,
i odišal v škedenj dale spot na slami.
Dešč je pretiral japo, je dimo došal,
pak sam mel srečo kaj me ne špotal.
Dešč prestal, sam moral z japom iti,
kaj je trelo celo senokošo pokositi.

70

Ivan Grahovec

FRANCEK SE JE ŽENIL

Bile so vam v mojem seli tri babe,
baš i ne za delo, ali tračale so rade.
Pre meši pak saki den v cirkvi bile,
jako verno se tri Boga so molile.

Potli meše Bara jih je k sej pozvola,
dok su v hižu došle piti jim je dola.
Rekla je; ne morate se dimo žuriti,
moramo se nekaj predi dogovoriti.

Dobro znote da je Francek dečko stori
i da za puce on več dugo ne mori.
Mi tri bomo se kaj moremo f činile,
sam kaj bomo Franceka lepo oženile.

Na kraju sela je jena puca ne prestora
i joj dobro dojde kaj bo mela pora.
Mi moramo sam obedva nagovoriti
da bode jim bole, či se očejo oženiti.

A kak so se tri joko spretne za to bile,
ne trelo dugo kaj so jih nagovorile.
Potem pok i gostuvaje veliko složile,
mužikoši igrali, a one fest plesale i pile.

Gostuvaje minolo, rezišli so se svati,
Francek je z mladenkom odišal spati.
Sam so tri babe se ne mogle išče reziti,
jer je išče čuda ostalo za pojesti i spiti.

71

Ivan Grahovec

PO SMRTI

Zahvaljujem smrti što uze kosu u ruke,
znate, onaj kostur s crnim ogrtačem,
što u tišini svima nama skraćuje muke,
što siječe kosom kao pravim mačem.

Zahvaljujem što odvaja dušu od tijela,
koju ostavlja da bude negdje ništetna,
jer ne može više da čini nikakva djela,
niti živjeti do vijeka bez ljubavi sretna.

Zahvaljujem što ne ostavlja nikakvog traga,
poništava sve zemaljske boli, patnje i tuge,
puno sam puta u životu izazivao vraga,
sada ostavljam mjesto za neke patnike druge.

Prije smrti sam mislio da umiru neki drugi,
iako sam sumnjao da je to istina prava,
sada tek vidim da kao i ja umiru svi ljudi,
a sada i znam da smrt nije velika strava.

Ostavljam tebe i pamtit ću tvoje lice,
osjećati tvoje poljupce vrele i nježne,
U ledenoj vječnosti očekivati glas ptice,
da dolaziš i ti k meni iza planine snježne.

Tamo će nas čuvati moć svemira hladnog,
u kojem se sve rađa i nestaje istog trena,
bez bitka gdje nestat će vremena skladnog,
gdje ćemo zajedno ostati za sva vremena.

72

Ivan Grahovec

S.A.E.

Sven Adam Evin
sigurno se rodio nevin.
Da li je jedan ili ih ima više,
ne zna se, to nigdje ne piše.

On svakoga dana stihove piše,
dvije pjesme, ponekad i više.

Čitam komentare, neki mu se dive,
a ima i onih koji ga uopće ne šljive.
I ja pročitam pjesme (ne sve) što piše,
jer ne stignem, stvarno ih je previše.

Piše nekrologe, pjesme o svemu,
nijednu još nije propustio temu.
Obožavalaca puno, u nebesa ga dižu,
za svaku pjesmu pohvale mu stižu.

Zašto sve ovo pišem, ne, ne hvalim Svena,
ali me zaintrigirao njegov post, jedna tema
gdje kaže: neka prestanu da ga hvale,
jer to su za njega pohvale premale.

Sven Adam Evin zna da vrijedi mnogo više,
jer (tako je napisao) samo on zna kakvu poeziju piše.
Ja ne bih ispod njegove objave ostavljao komentar
jer ja nisam kompetentan, za to ovlašteni kritičar.

Za ovu pjesmu skromnu samo lajkove iskrene primam,
ako vam je draga i ja se njome „štimam“.
Kome se ne sviđa neka ne komentira,
ako ne razumije da je to samo satira.

73

Ljiljana Hidić

Ljiljana Hidić rođena je u Zagrebu
28.11.1969. Dio djetinjstva provela je u
Zagorju-Meljanu pokraj Trakošćana. Sred-
nju školu polazi u Zagrebu. Piše od kad
zna za sebe. Uvijek je imala sreće što su
nastavnici prepoznali taj dar i poticali ju na
pisanje i recitiranja na raznim školskim i
izvan školskim događanjima.

Već kao mala za za nagradu je bila pozvana u na književni susret imena :
KLUB PRIJATELJA KNJIGE koji se održavao u hramu kulture, dvorani
Vatroslav Lisinski.
Kroz život piše u svoje teke, kojima nadjenjuje imena, i kasnije se seli
na svoje stranice koje su zaista aktivne. Ima izdatu jednu zbirku imena
KOLAJNA OD SVILE pod imenom Ljiljana Hidić (dugi niz godina sam
pisala pod pseudonimom GRACIELA)
Pjesme su prevođene na par jezika, veći dio piše na standardu i tu je kao
takva zastupljena i mnogim domaćim i stranim zajedničkim Zbornicima
i Svjetskoj Antologiji. Članica je uglednih međunarodnih udruženja slo-
bodnih umjetnika Australije, gdje je i primila posebnu Povelju. Nastupala
je na mnogim pjesničkim susretima. I sama vodi i organizira niz zapaženih
manifestacija. Utemiteljica je KNJIŽEVNOG KUTKA, U ZAGREBU,u
kojem uspješno ugošćuje mahom afirmirane i amatere pjesnike. Uz sve to
piše i organizira pjesničku manifestaciju u Galeriji Dvora
Trakošćan imena LAJTI SARCE ČEZ BRIGA NUJLJIEPŠA,
ime iz njene pjesme posvećene tom za nju posebnom kutku svemira. Taj
projekt je u sklopu književnog događanja poduprijeti od EU FONDA I
MINISTARSTVA KULTURE. Radi se o očuvanju Bednjanskog govora.
Voli pisati i kratke priče, sentence i općenito jer to je za nju jedna vrsta
oslobađanja unutarnjih previranja.

74

Ljiljana Hidić

FkRoJeNo SrAčO zE NuViEk
Fkorlo sum boju z tvajih juoči i necartolo nabe
Ed tvajih rieči pepločilo sum put ze
tum nekum
Ed tvajih fkrojenij rukuu zegerljielo sum cielji sviet
I ed tvago huodo necartolo sum dugu
Sarcu sum fkrolo nujljiepšu pjesmu()
Soki sarco tik i tak
Soki etkucoj i pretvarali f stijh
Ed taba fkrojena zosa sraču sum varnulo sarcu bor ne čos
Zaj živi tuj nutre kok do si ped sarcem najšeno mijle ma
Kok do sie ručicumi iskolo mljieke ze nehruniti
Hrunima jadno drugu z nujljiepšu hrunu štaro zuova sa ljubav (motera i
detato)
Sume buj mo fkrojeno sračo ze nuviek

75

Ljiljana Hidić

GOLIJAT PROTIV GOLIJATA

Opet srce kiši,
padaju zaostale oštrice od riječi i zvijezda raspalih al’ ne i sagorijelih.

Ledeni vjetar me uvlači u svoj ples
ogrče i vuče sve jače i jače u svoje odaje.

Ležaljku mi samice sprema prepunu
Žica,
na koži osjećam svaki trag kako me
grebe,
krvarim ma koga je briga ?

Gledam, ima li koga u pomoć
da pritekne i spasi me od krvoločnog podivljala psa što osvetu mi spre-
ma?

Još samo Kalež nedostaje ispunjen mojom krvlju i zdravicom sveca!

Samicom krv žubori.
Miriši na smrt, zar je moguće?

Još samo jedva siluetu krvnika svojeg vidim s podsmijehom na bestidnim
usnama.
Besčutno stoji i smješi se glasno,

ceri....

Ne, nije moguće !
Kukavica mi i omču sprema da smrt sigurna
bude!

Razapinje mi nutrinu,
dokle krvniče?
Zar zbog inata?

Sada smo Golijat protiv Golijata.
Život ili smrt postali?!

76

Ljiljana Hidić

SA JA IJSTE, A NIJČ PO IJSTE NIE

Jutre ma zbuodile, a f njamu glos
Zogerja se budi i zuova ma k sabe.

Sa sa vač edavne rescvetole.
Tijčeki zepepievoli, husta pezelanjela.
Trovo zroslo,dverieš sa vač ja proznii.

Zamljo se edavno prebudilo i vač ja rediti polje pečalo.

Tarseki pe briegimi penusnie čokoju i ed tum ne cestu sa ed rodesti smie-
jaju.
Kok de svajim luocnimi num mošaju.

S gera, gere z Ruvna gera dalu sa
nos k sabe vljieča.
Vobi k sabe...

A puti su sa tienjši, sa vač zepušani.
Edešlji su eni sii štari su s tiem siem dušu nošu suobu nesilji.
Puta reširana čuovolji.

Kum sta pebegla ljieta i sa suobu skrila.
Sa ti ja ijste, a nijč po ijste tie ja nie.

Kum sa zevljieči i sa polje vun nujljiepša pepuokoti, i sa nuozi f živet
vrnuti?

77

Ljiljana Hidić

ISTI BROD

Plovile smo istim brodom
U svetosti toj.
Jednoj život osta tamo negdje,
a drugoj nespokoj.

Plovile smo morem prvo jedna,
pa druga.
Paluba,
šetnica naša trebala je biti.

I to smo dijeliti trebale.
Vjetrovi su zapuhali
Brod odnijeli.

Ostale smo bez najdražeg nam kormilara.
U oluje uletjele.
Snašle se nismo.

Brod je svoje već oplovio.
Bestragom nestao.

Potonule naše su lađe.
Jedra se odlomila.
Svaka putem svojim svjetom plovila.

Puhale su bure.
I sve nevere,
zamele nam trag od broda.

Putujemo morem bez kormilara.
Nasučemo se same.
Možda i bez nade, i
kompasa
da po njemu se ravnamo.

78

Ljiljana Hidić

Plovimo jedrima iskidanim,
bez kormilara.
Dok kormilara trag je bio.
Naša su jedra sljubljena bila.
Ode naš kormilar.
Odu i naša jedra s njima i
sva naša zajednička putovanja.
A trebale smo ploviti zajedno i bez
našeg jedinog kormilara.
Ostaje tek uspomena tužna,
na neka putovanja.
Brodom, istim al’ bez kormilara.

79

Ljiljana Hidić

NEZRELOST DJEČAKA

Kažeš mi dođi
Dolazim,
Čekam te
U vrijeme **
Na mjestu samo nama znanom...
Čekam te u nadi upravo
sada ćeš stići.
Vrijeme leti tebi ni traga!
Ostajem....
Skupij snage i zovem te!
Samo glas sekretarice javlja :
“Pristup biranom broju privremeno
nije moguć”.
U bunilu svome
Jurim kud’ moram.
Dječaci vole igre
Samo ipak pitam se
Zar i ja tebi igra postah?
Volim igre...
Nikako takve
U kojima se gubi
A kune, da se daje.
U igri NE zrelog dječaka
Pukla je nit što spaja.
Pomiješane misli uz tisuću pitanja,
a odgovora nigdje ne nalaze.
Samo jedno sasvim obično pitanje se nametnulo
Zašto?

Dosta mi je igre nezrela dječaka ,
Idi!
Bit će bolje.
Bez tebe razbistrit će se boje....

80

Ljiljana Hidić

NeViDlJiVo ViDlJiVa

Na vlatima trave vjetrom lahorastim nošena.
Nazubljeno stijenje krevet mi posta.
Nasukana.
Odbačena i
sama .

Ni živa ni mrtva teturam
Čekajući svog
krvnika da presudi...

Njedra krvare...

Vlati se od umora skupile...

Nazubljene stijene oštricama utrobu mi ispunile.

Pitaš se:” Dal’ boli”?!

Ne, ne osjećam ni bol ,
ni kišu što pada,
ni onu koja lice mi umiva.
Ni slučajne prolaznike
kaljužom što me zalijevaju.

Hodajući mrtvac postah...
teturam....
Pomislih :” Bože zar me ne vidiš”?

Tu uz rub ceste teturam
vidljiva svima , a nevidljiva postala sam....

Ne dišem više,
ne želeći udisati Život
jer odavno Smrt me dotakla.

Sada samo sahranu čekam...

81

Ljiljana Hidić

NE DAM VIŠE

Ne, ne dam više srce svoje
Da tvoja palača bude
Ni snove svoje
Da traju u dvoje
Ne dam ni pogled
Ni korak lak
Nisi me znao sačuvati lako
Tkao si mreže lažima
Punio snove njima
Znao si oduvijek
Da takva nisam
Za lažne snove
Tkao si mreže lažima
Punio snove njima
Srce moje ključ sad nosi
Nikome ga ne dam
Nije da prosi
Tkao si mreže lažima
Punio snove njima
Ne dam ga
Ne dam više takvima
Ostajem sama u svijetu svome
Bolje da sada boli
Tkao si mreže lažima
Punio snove njima
Ne dam ga
Ne dam svima.

82

Ljiljana Hidić

SrAčO eZoJi PlAč

Duge sum sarcem skokolo pe briegimi nošim.
Iskolo sraću pe ljiešču,
zdigovolo sum ljiestek pe ljiestek marti bi ju f gladolo, a uono po ja furt
ne drugem mestu vužniejši pasel imielo.
Tok sum si nuviek miejslilo.

I, do sum kok dieta zgubljane cukor iskolo, sraćo mi ja ezoji plač ze
manu hajilo.
I gljie do sum štielo sasti i živjet pečinuti,
sarce mi ja put pekozole.
Sarce ja ne duol ze prof edovne vač pebegle.
Bile ja zmučene ed nuviek dugego čoukonja.
Zaj sa ne čos skrivo, po poljie rezigro.
Tou ja sarce štare se skrivočo igro.
Ed janput, sarce mi ed srača štarča, tunco i pepievo.
Ljudie maji, namram vum rači
kok ja tou ljiepe, de sračo s tobu poljie s piesmu rodesti haji.
Kričilo bi ne sov glos,
nek cielji sviet znu,
do Zogersko karv z muerem se zmiešolo i de tuj sračo ed srače s ljubavlju
nujljiepši tuonjec tuncoju.
Fumenji sa kok žica violina ne vietru igroju, čuja sa, sa pe sud mužika
glos.
Tou vum ja ljudi maji ljubov svuj glos pustilo i su ma respemutilo.
Zaj bum ju zgrobilo i nigdor vač dalu k jugu nuzi pustilo.
Skrijlo bum mužiku nošu i nikemu raklo zoke sum nuzi fole Bagu sračno.

83

Ljiljana Skelić Vemić

Ljiljana Skelić Vemić, rođenda je u selu Rtari, opština Lučani, od oca
Živojina i majke Cane. Školovala se u Čačku, gde i danas živi i radi. Od
2015. godine učestvuje na konkursima i zajedničkim zbornicima.Objavi-
la je dve samostalne zbirke pesama: “U domu ljubavi, ni gost, ni udom-
ljenik” (2018)
“Senke na vodi zaspale” (2020). Član je književnog kluba “Ivo Andrić”
iz Zemuna.

84

Ljiljana Skelić Vemić

PARADOKS

Kada zore plave
zagrle sećanja,
a oko ponire
do beskraja,
usamljena ruka
umornim očima maše.

Jednom si rekao
da jutrom me čekaš.
Poželeh da ti kažem
sve što nisam.
Sada evo
pođoh ka tebi.
A jutros te nema.

Blistavi vetrovi
iz polja struje,
nazire se rumeni zrak.
U ovom jutru bezgrešno čistom,
pošao si
dušu da umivaš.

I struje talasi nad poljem mirisnim,
cvet ljiljana poljem se modri.84
Opijen zastaješ
pored jednog cveta.
U hlad sedaš
tu da se odmoriš.

85

Ljiljana Skelić Vemić

POD KIŠNIM OBLACIMA

Pod kišnim oblacima
što vise nad gradom
šetaju trotoari
obojeni kišobranima.
Iz poznatog pravca
pažnju mi skreće,
lagano njihanje kestena starog.
To lišće šumori,
dok svoje krošnje
ponosnoj bisti
jednoj okreće.
Reka ljudi promiče trotoarom,
neko nasmejan,
neko se nekoga u mimohodu kloni.
I svi su užurbani...
Samo se Dis
u dnu dvorišta osamio,
leđima okrenutih zatvoru,
sa pesmama svojim zbori.

86

Ljiljana Skelić Vemić

LELEK ZVONA

Pšenica je sazrela za žetvu,
livade i njive pune su roda.
Iznad gradova i sela posrće sunce,
pod samovoljnim oblacima
lebdi strepnja.
Svuda se vetrovi viju,
iz daleke gore
lelek slušam.
Dugo se sa prirodom igrasmo,
ona ljutito sve vraća.
Drhtavi svet
kraj ognjišta se moli,
na kolena pada.
I jezdi bura
lomi sve pred sobom,
mračni su i svodovi neba.
Uzalud čežnja, uzalud vapaj...
Čuje se lelek
večernjih zvona.

87

Ljiljana Skelić Vemić

SEĆANJE NA NADEŽDU PETROVIĆ

Bat koraka
kaldrmom mi zvoni,
jato ptica
otera sa krova.
Dadoše mi znak
da zastanem,
jedan prozor
na kući staroj
osmehom me pozdravlja.
Lelujaju seni
po slikama njenim,
sa divljenjem ih gledam.
Tu se rodila
hrabra devojka,
čuvena slikarka.
Sijaju staze, gde god je išla.
Heroj, rodoljub,
srpkinja!
Beše zaljubljena u svetlost života.
U jeku strašne epidemije
bolesnima pomagala,
svuda je sebe srcem davala.
Kraj štafelaja,
umrla je...
Nije stigla da postane majka.

88

Ljiljana Skelić Vemić

PESNIK NE UME BITI SVAKO

Pesnikova sreća ne stanuje u duši
niti se vidi u očima.
Pesnikova sreća
živi na papiru,
u peru i rečima.
Ne ume svako biti pesnik.
Pod ljubičastim nebom
zagrljen s pticom,
pesme stvara.
I dva naša glasa
dok se ljube u noći,
obljubljenim mislima
u sva čula stavlja.
Kad posebne reči
u pesmu stavi,
da nam znak
da pesma je živa.
U sjajnoj noći
prvu zvezdu zagrli,
sa pesmom uzleti
i ne sklapa krila.

89

Ljiljana Skelić Vemić

SKRENA PESMA
Izmedju tebe i mene
jedan je most,
jedna reka i planina.
Izmedju nas je i veliki prostor,
čitava jedna daljina.
Po vedrom danu,
do izvora duše ti
navratim često.
U strahu da vrelo ne usahne,
vodu krčagom do pola zahvatim.
Tajni miris sreće je,
a ja bih večno pila.
Veselo ruke krčag grle,
Božija je radost...
Pomalo se sladim.

90

Ljiljana Skelić Vemić

DANAS SAM SLIKAR

Mogu da nacrtam sreću
samo sa nekoliko boja,
da trčim ti u susret
i prkosim vetru.
Naslikaću puno oblaka,
sunce,
reku,
dva drveta
na dve različite obale.
Spustiću lagano boje
da se razliju, spoje,
u kockice slože.
Sa njima hoću da probudim
usnule oči tvoje.
Jedino tako
srećna mogu biti.
Ja ne umem
da i vi to vidite.
Danas sam slikar,
nisam pesnik.
Na osmeh najlepšu boju stavljam.
U susret ti trčim
ne vidim jasno sliku.
Vetar me miluje...
Osećam!

91

Ljiljana Skelić Vemić

PESMA ZA TEBE
Gledaj me u oči i ćuti.
Cvećem pogled da ti zastrem.
Dva orošena pupoljka
u cvet neka se razviju.
U čeznuće pogled širim,
misli se
same kristališu.
I žudim do dubina
da zaronim,
bez kormila i sidra
svoju žeđ da zgasnem.

92

Ljiljana Skelić Vemić

KRŠIMO PRAVILA

Spakovala sam svoje sitnice
da krenem na put.
Mnogo toga želim poneti,
spisak je dug.
U džepove stavih sećanja.
Kažu samo je laktom
dozvoljen dodir.
Nismo vetar
ni ogolele grane,
pravila ćemo prekršiti.
Spojimo čaše neka se ljube.
Vreme se odužilo
kao da nam je sa usana
sve upilo.
Čekaj me kraj reke na levoj obali.
Zaploviću uzvodno
i gledati ptice dok lete.
Pričaću im
o noći u kojoj nismo spavali.
O svemu onome što smo izmišljali,
prepuštali se kiši,
dobroj pesmi
i kada smo bez jela
bili siti.
Čekaj,
gde si me nekada čekao.
Nosim ti sve što imam,
napisanu pesmu,
drhtaj srca
i uspomenu.
Čekaj me!

93

LJUBICA RIBIĆ

Ljubica Ribić, rođena u Varaždinu 1959. godine u kojem i danas živi
i radi. Aktivan je član hrvatskih književnih asocijacija, od 2014. član
Varaždinskog književnog društva, 2015. postaje članicom Matice Hr-
vatske. Predsjednica Udruge za promicanje kulture RITAM MISLI od
2016. godine.
Piše poeziju i kratku prozu na hrvatskom standardnom jeziku, kajkavs-
kom i slovenskom jeziku.
Prevodi sa slovenskog jezika. Kao suorganizator od rujna 2014 organi-
zira pjesnička druženja u Varaždinu pod nazivom IMPULS –poezija u
kafiću, te snimanje emisija za Varaždinsku tv kuću , IMPULS poezija na
Vtv. Od lipnja 2017. do srpnja 2018. uređuje i vodi radio emisiju RITAM
MISLI OGLEDALO KORAKA na Radio Ludbregu.
Sudjeluje na mnogim književnim natječajima u Hrvatskoj i Sloveniji te
je kao autor primijećena na književnoj sceni. Njene su pjesme i zbirke
poezije primile mnoga priznanja i nagrade.

94

LJUBICA RIBIĆ

LJUBOVANJE

milujem ti skute
istkane od pjene i sunca
porubljene vremenom
u skrivenim pukotinama stijena
obojene algama i vlasuljama
milujem ti grudi
izbočene vjekovima
prkosne i snene
dom za galebove
u naletu bure
velom bijelim prekrivene
milujem ti dubine
oku skrivene
razigrane tajnovite
grebene tvoje
palete slikara
bojom prošarane
milujem ti pličine
stopalom nježno
uzburkane

95

LJUBICA RIBIĆ

SPARINA

Ne možeš me zanijekati
ni onda kad zatvaraš prozore
skrivajući zatomljenu bol
i duboke bore utisnute
uz rubove isušenih usana

Duboko sam ugrezla u tvoje odaje
ostavljajući tragove osmijeha i
miris ne košenih livada okupanih
u plavičastim jutrima

Ne pišem ljubavnu
Grad spava
Prozori su razdjevičeni
sparina ubija želju
Usporeno disanje
Predinfarktno stanje

Vručina je

Mozak se pretvara u paštetu
Sve je tromo
Udovi škripe a
zglobovi natekli
sanjaju gipkost pokreta
u ljetima
kad pokretom smo crtali sjene

96

LJUBICA RIBIĆ

Ne možeš me zanijekati
ne pogađa se život
ne cjenka se sudbina
Poklonjeno je bezvrijedno ako tražimo
protutežu vrijednosti
Mi nemamo ispisanu etiketu
ne znamo rok trajanja
ni kako se održavamo
na koliko stupnjeva
Ne uključuj centrifugu
opasna je brza vrtnja
ako popuste prozori
izletjet će tajnovitost u kojoj
miriše na smilje i gospinu travu
na masline i slanutak
Ne pišem ljubavnu
sparina je

97

LJUBICA RIBIĆ

SUŽNJI VREMENA
Otuđenost ubire plodove
dok čovječnost zijeva,
zaboravljeni pogledi u mimohodu.
Praznina utrobom odjekuje,
nebo siluje mjesec
ne bi li njegovu blijedost zarumenilo
u nemiru jutra
kad pognutih glava
koračaju sužnji riječi.
Obzorje zarudjelo.
Probodeni oblaci nagovještaju
vjetar ispod čempresa.
Alejom odjekuju užurbani koraci,
zvona na Zornicu,
karte su bačene
na prašnjavi pod samoće.
‘’ i prah ćeš postati.’’

98

LJUBICA RIBIĆ

KAZALJKE PLAČU
Želiš da ti govorim stihove,
ti, što stihovima oblačiš nagost.
Smiješiš se
onako zavaljen u svoje misli
ne primjećujući suze što klize niz kazaljke.
Koračam nijema
ne mogu večeras da obučem riječi,
molim te,
nemoj,
nemoj večeras tražiti ženu.
Pusti da glazba zarobi vrijeme,
pusti
tišinu da svira.
Čuješ li?
Kazaljke plaču.

99

LJUBICA RIBIĆ

CRVENI MAKOVI

Noćas su padale zvečarke
iz tmastih oblaka
sijući otrov ulicama.
Noćas su poderane plahte
vijorile ispred bolnica,
kamere navukle luđačke košulje.
Noćas su nezvani
ponudili primirje,
a mi smo šutjeli
zagnjureni jedno u drugo
tražeći oslonac.
Uzeo si daljinski skrivajući pogled
ugasio svjetlo
navukao zavjese.
Noćas su vrištala djeca
rasparanog djetinjstva,
lajali psi pokidanih uzica.
Noćas su hijene
uvukle gubice u naša dvorišta
tražeći primirje.
Noćas smo sanjali
jata ptica
zagrljeni
u bijeloj plahti crvenih makova.
SILOVAN MJESEC

100