"VAŠA POEZIJA"

Nermina Adžović Mustagrudić

ŽIVOT MIJENJA,JEDAN TRENUTAK
Nemoj sada suzu da pustiš
Nek bol zanijemi u svoj kutak
Uzivaj nocas,dok ja te grlim
Život mijenja jedan trenutak
I pusti samo da ljubav diše
Ne misli dušo na sve sto bjese
Grli me njezno,ljubi me srcem
Nama se dani srece smijese
Moja je dusa prepuna zelje
Da te grlim ko more vale
Ti ne bi moja ljubav sad bila
Da njegove ruke milovat su znale
I zato pusti da te ja ljubim
Osjeti srecu i njenu čar
Ti si žena života moga
Mi smo ljubavi najljepši par

151

Nermina Adžović Mustagrudić

PITAJUĆI ZA LJUBAV
I jutros sam brezi,pričala o nama.
Skljupljena u skute,kazivala tajne.
Lišće već je zelen,posakrilo svoju.
Osjetih kroz grane,biju niti sjajne.
Pogled se od srama,spustio ka travi.
Ruke spontano,tražile su cvijeće.
Zalutaše misli,preko svih planina.
Pitajuć za ljubav sreće il’ nesreće.
Cvrkut je ptice,do srca se čuo.
I jasen je svoje,tad upleo misli.
Zadrhta mi duša,tijelo onemoća.
Jesu li se brezom,u dvoje sad stisli.
Čekala sam sama,trenutak izmagljen.
Hoće li ga java,odagnat oblakom.
Obasja sunce ,ravnice i brda.
I usmjeri sretno,tom koraku lakom.

152

Nermina Adžović Mustagrudić

TI MOŽEŠ SVE ŽIVOTE
TI- možeš sunce dotaći lako
Ti možeš led istopit tako
Ti možeš sve što niko prije
Ti možeš ono što niko nije.
MOŽEŠ- nocas sanjat tisinu.
Mozes sjajem odagnat tminu.
Možeš čadj bojiti sjajem
Možeš početak slaviti krajem.
SVE’ si zvijezde slikao slovom
Sve si crtao staro po novom.
Sve si mudro čuvao htijenja.
Sve si svatio i prije vidjenja.
ŽiIVOTE-moj najljepši mili
Ljubavne čari skupa smo pili.
Stobom živim stvarnost i sne
Moj živote ti možeš sve.

153

NEVEN DUŽEVIĆ

Bio: Neven Dužević, 21.01.1965, djelatnik “ZET”-a, završio muzičku
školu - klavir, samouk na gitari, usnoj harmonici, bas gitari i ostalim
srodnim instrumentima... ispočetka pokušao pisati pjesme za druge,. ali
kako je to slabo išlo počeo ih je izvoditi sam te je neku afirmaciju stekao
oko 2000 godine izdavanjem kantautorske ploče za Suzy i objavom kn-
jige poezije “Mali zmaj” igrač veteranske stolnoteniske lige Zagreba
SOKAZ.

154

NEVEN DUŽEVIĆ

SUSRET

Došla si, zakucala na vrata
u crvenoj haljini i nestala
onda je pala kiša i došla si
u maloj bijeloj haljini s bratom kao kumom
slušao sam u bučnoj gomili prijatelja
kako kažeš:

Došla sam uzeti sve one godine
koje nisam bila s tobom
došla sam ih uzeti
iz početka jednu po jednu
u pravo vrijeme
na nekom drugom mjestu

uvijek zaboravljena iskra
u kutu moga srca i uma
poželio sam te konačno probati
dok su me gurali na vjenčanje

okusiti te,
jer uvijek sam to potajno želio

došla si s bratom kao kumom
u maloj bijeloj haljini
zavodljivo odlučna
da uzmeš što nisi stigla prije

Mala vila iz sna...

155

NEVEN DUŽEVIĆ

PRELUDIJ VLAKA
Uvijek kada noću probudi ma vlak
osjetim slani okus juga
a stara sjećanja zapeku kao vrag
uvijek, uvijek
kada probudi me vlak
i obuzme pruga
bila je crna mačka
što spava
oko nje pozadina
narančasta, plava
bijah tek leptir što cvijetu leti
a ona je bila bogomoljka
što traži buldožer koji lovu valja
uvijek kada noću probudi me vlak
i obuzme pruga
stara slika
slani okus juga
a sjećanja stara peku kao vrag....

156

NEVEN DUŽEVIĆ

DOK VRTIM KLJUČEVE STANA

vrtim ključeve stana
prebacujem sreću iz ruke u ruku
dok otvaram vrata trošne palače
razmišljam kako bi to išlo
kako bi to išlo među nama
da li bi tekle rijeke
cvrkutale ptice
vrijeme ne bi bilo važno
suho, snježno, toplo, vlažno
kako bi to išlo
kao autoput bez ograničenja
kao krkljanac u središtu grada
za vrijeme špice
da li bi radile naše šprice
kako bi to išlo
dok vrtim ključeve stana
u magličasto veče
prebacujem sreću iz ruke u ruku
jer svi imamo pravo na snove
kako bi to išlo
u svjetove nove
ili crne rupe
kako bi to išlo
kao po loju
ili bi s uma sišlo....

157

NEVEN DUŽEVIĆ

Ćapajen kapje tvoje jubavi
Skupjan hi spužvom
I vlažim sarce
Ča je viška
Sprijemon u sić
Kad ga napunin
Moći ću se oprat
Ako skupin dvo sića
Jednega ću hitit u gustirnu
Ako udre suša
Ako čo ostane u parvemu
Iskuhat ću brudet
Skupjan kapju po kapju
Od tvoje jubavi
Pinke za ne ostat žijedan
Pinke za ne umrit

158

NEVEN DUŽEVIĆ

S DRUGE STRANE
Malo izvan moje strane
Rastu kaktus i banane
Zmije se na povocu vode
Pare se labudovi rode
A sa ove strane
Su drugačije stvari
Poznate životinje
Muke klope i strvinari
Ovde se on napio
Psovao i zaspao
Smijao se i u isto
Vrijeme plakao
Sa one strane
Sa ove strane
Mila moja
Kaktus i banane

159

NEVEN DUŽEVIĆ

Napisat ću pjesmu sutra
Jesen je i slika još nije
Sasvim dozrela
Kiselkastu i trpku
Nikom je ne želim poslužiti
Pa da ga boli želudac
Riječi padaju kao lišće
I skupljaju se u male gomile
Ne naiđe li smetlar
Bacit ću ih u kotao
Da uzavru
Poslužit ću ih s pjesmom
Kao vino

160

NEVEN DUŽEVIĆ

SKORO KAO JUČER
prelazim cestu
na njoj zebra afrička
na pločniku parkirane zbijeri
srepa ima malo drveća
pas sam na uzicic
opet sam na ulici
ponekad doleti novi val
promijenljiva vremena
remeti pličinu
skriveni morski žal
graktaj vranažuz rijeku
kao crni galebi
on mi piše viziju
tundru dalku
pas sam na uzici
prelazim zebru afričku
a sam na ulici....

161

NEVEN DUŽEVIĆ

KUŠAO SAM ZAGREB

Kušao sam Zagreb na tisuću načina
sa začinom
bez začina
u mračna jutra
zaleđenih zima
u hladovinama ljetnih vrućina
u poljupcima žena
u pijanstvima bez vremena
Kušao sam
Zagreb

ljubim ruke kaj da velim
nazdravljajući živjeli
kolko kaplic tolko let
i jebite se
sjeban ste svijet
Kušao sam
Zagreb

odozgo i odozdo
s lijeva i s desna
na svijetlima pozornice
i u mraku ludnice
više sa zapada jer tamo mi je dom
sa sjevera i juga (gdje katkad miluje me Sava)
i sa istoka Maksimir, oluju i lom

162

NEVEN DUŽEVIĆ

Kušao sam Zagreb toliko često
da mi ne trebaju tetovaže
kada slučaj me navede u drugo mjesto
širim oko sebe
gradski smrad, finte i gnjavaže
Kušao sam
Zagreb

toliko da mi je urasao pod kožu
i ne shvaćam više ljubomoru drugih
kad kažu tebi je sve pod nosom
čak i vlada ti je blizu kad osjetiš krizu
Kušao sam Zagreb toliko
da mi ga je katkad dosta
toliko da zasićen bježim
u snove o skoku sa Hendrixovog mosta
Kušao sam
Zagreb

kao kušač hrane
pomalo otrovan
pomalo nahranjen

163

vera tomić

Vera Tomić rođ. Banjalučanka 1950. Doselila u Hrvatsku 1964 s obitelji,
rodila divnu kćer. Zaposlena 1971.pa razvedena, postala sam druga žena.
Konačno imala radio i svoj stan i mir. Jedna velika pozitiva me nadahnu-
la te sam prve rime počela pisati 1979. Sreća ili bol te uvijek ponesu
da izbaciš emocije. Pisala za RVG, radio Martin, Narodni radio, te Fio-
shou na jabuka TV. i OTV. Opisivala sam osobe, razne čestitke, ljubavne
zgode i slavlja do 2004. Nakon toga sam se uspješno posvetila slikarstvu
2006. Imam 7 samostalnih izložbi i humanitarnih kolonija POU me 2013.
potaklo na sudjelovanje Anđelek festu, gdje sam osvojila 1.nagradu uz
priznanje, a god. kasnije za priču 3. mj. Pokušala sam pisati poeziju i ka-
jkavštinu. Sudjelovala sam u Noći knjige u ZG, tri zbornika, Književnom
kutku Zagreb. Veseli me što sam inicijator osnivanja Kluba pisaca i član
Gradske knjižnice D.Selo.
Sada me veseli slanje mojih stihova na stranice koje nam nude sudjelo-
vanja prilagođena situaciji korone o kojoj se piše ne veliko.

164

vera tomić

OTPRI SRČEKO

Otpri svoje srćeko
Pogleć kaj nutri ima.
Rekel si za navek moja
vu njemu buš me imal.
Premisli kak nam
Negdar lepe bile
kušuvati si me vučil
Vu svojemu krilu.
Najbolša sem bila
Nigdar me ne buš menjal
Celega življenja svega
Same sem tebe senjal
Po tem si me zdigel na sebe
Na dušo me svojo prislonil
Z’ rokami si me dragal po telu
Iskušuval me jake i celu
Kak da sem najlepša vu selu.
Štela sem reči kak si mi drag
Prešle si mi odaje prag
Još će nemrem povedati
Kaj si mi se štel delati
Srćece si štel sobum odpelati.
„Bogek mili de si do zdaj bila
Da mi se predi nesi zgodila“
Ostala sem navek tu
Same tebe čakala bum
Jedina zvezda v živlejnu
Tera nebu nigdar opala
Tak sem te vu knjige narisala.

165

vera tomić

NIGDAR TAKŠNE NEVOLE
Denes je rekod otrouvnega sejanja te nesrečne korone
Zakaj se ništi ne setil gladne dece hititi kakšne bombone
Koga vraga se sonča tak duge na tem žarkem soncu ordinira
So povedali da bu odišla kak ju nebu spekla omora i sparina
Saki den se sprešetava baš gde je ljudstva najvekša brojka
Kaj sme je mi tak grdega storili kej nas drži duge na boljkam
Navek su se spominjali da je človek kriv za se nevole
Moreš li ti Bogek čovečanstvu podariti nekaj male bole

166

vera tomić

DOZIRAŠ LJUBAV

Zašto doziraš mi ljubav
Daješ se na kapaljku
Škrto mi pišeš poruke
Bježiš od pogleda mog
Zašto si tako strog.
Lažeš li da voliš me
Ismijavaš li osjećaje moje
Ili vrijeđaš možda svoje
Zašto obilaziš istinu
Onda pitaš za intimu.
U snove čak ne dolaziš
Zašto čekam te danima
U mislima si mi satima
Svako zvono mislim tvoje
I poruka za srce moje.
Na kapaljku nazoveš me
Kažeš mislim na tebe
Pošalješ mi puse za kraj
Srce moje razapneš
I ako iz njega ne možeš.
Ne znam nego voljeti jako
Malo je ništa hoću sve
Budim se zorom za tebe
Pitam se da li ostavljaš me
Ali ti opet kažeš....ne
Zvat ću kad uzmognem
Pišem ti kad poželim
Neću te zaboravit nikada
Znaš da nisam više mlad
Ali volim kao nikoga do sad.

167

vera tomić

LJUBAVI PROŠLA

Ej ljubavi moja prošla kako si mi dobro došla
Da tebe nisam tada srela ne bi više pisati počela
Ma ljubavi moja mila na kratko si mi život oporavila
Uselio u dušu moju tako nečujno i tiho
Brzinom vjetra kad zapuše s Martin brega vihor
Činilo se da si uzbuđen ubrzano si disao
Po mom si srcu riječima metafore pisao
Zabranio si mi da u njega useli još neko
Izgovarao svaku rečenicu šapatom i meko
Parkirao se u srce davno sagorjele ljubavi
Počeo prekapati po mojoj prošlosti i utrobi
Izgovarao si bojom glasa koji mi ostavljao brazde
Izmišljao rečenice meni tako zarazne
Nisam znala da si gladan nježnosti i ljubavi
Ni da češ mene podučiti kako treba ljubiti
Ni bore ni godine moje nisi priznao
Samo za sebe želio, sebi me štimao
Gledao si u mom tijelu posebno nešto
Što ni ogledalo više ne vidi tako često
Nisi dobro vidio moje bore stare
Sad moram sve to posaditi u memoare
Još ću za života i knjigu posvetiti tebi
Da ne zaboraviš koliko si značio meni i sebi

168

vera tomić

VOLIO TI ILI NE
Nikog ne bi putem da obriše suze i boli, a moje te srce još jednako voli
Nedam nikome kraj sebe leći samo ti me možeš izliječit
Živjeti a ne misliti na tebe ne volim da srce zebe
Volio ti ili ne
Nikada ne mogu zaspati ako ne pomislim na svoje sunašce.
Kako zavoljeti drugoga sada, kad mii duša samo tebi pripada
Tebi sam se obećala onda i zauvijek uz tebe budem ostala.
Volio ti ili ne
Čekat ću te jedino moje oko garavo kao zemlja žedna kiše
Moju ljubav tako lako se ne može da obriše.
Svakog dana i nove zore volim te još više
Volio ti ili ne
Jedino ću ja zauvijek u sjećanju ostaviti u nama neizbrisive čarolije
Tvojih riječi i mojih djela što sam režirala sama
Ponosna na svoje godine kolika sam postala dama

169

vera tomić

Bio je tako malen
Blistavo vrijedan
Kretao se s’ visoka polagano
Često sam ga vidjela i rano.
Voljela sam sjaj zvijezda
Sve što je pozitivno
Jutarnje ledne zore
Ali ne i noćne more.
Ušuljao se sinoć kroz prozor
Nisu mu smetale zavjese

Zaokružio se nebom moćnik
Poremetio ritam noćni.
Obespametila sam se
Od pogleda njegova sjajna
A noć duga i beskrajna
Ni okom trepnula u sanak
Iskrsnuo je novi danak.
Eto krivo muško na prozoru
A ja budna do rano u zoru
Pokvari snove ta ljubav tvoja
O, mjeseče ti nesrećo moja

170

vera tomić

SJAJ U ZORU
Zaokružio se nebom moćnik
Poremetio ritam noćni
Obespametila sam se
Od pogleda njegova sjajna
A noć duga i beskrajna
Ni okom trepnula u sanak
Iskrsnuo je novi danak
Eto krivo muško na prozoru
A ja budna do rano u zoru
Pokvari snove ta ljubav tvoja
O, mjeseče ti nesrećo moja

171

vera tomić

VOLIM IL’ NE

“Nemoj voljeti tako jako” al’ dragi kako,
ja ne znam kako ili voljeti ili nikako.
Ja ne znam dugačije već živjeti iskreno,
i čisto iz srca koje govori kako osjeća,
jedino ono zna što je prava sreća.
Grč me uhvati u čitavom tijelu, utroba se budi,
ne nalazim utjehu u jelu ni pogledima ljudi.
San se pretvara u noćnu moru,
mislim mjesec je na prozoru,
i tako budna dočekam zoru.
“Nemoj voljeti tako jako,”
šapat mi odzvanja u glavi,
pitam se kako spoznati da li je on pravi,
da govori što činiti s’ ljubavi.
Ne mogu ja bez voljeti,
znam kako boli otići,
osjećaje polomiti u prah,
poćinje me boljeti nesretni strah.
Jesam li sigurna da mlisli tako,
kada mi prstima punim strasti,
razmrsi kosu do bezvlasti, a usne gore od strasti.
Da li je baš on taj baja ili princ na bijelom konju,
koji kopa, ore,
zuji kao vrijedna pčela i kosi na ljubavnom polju.

172

vera tomić

MOJA POEZIJA

Kad mene primi poezija
Duša se otvori i progovori
U tijelu nastane kohezija
Srce još mnogo toga krije
Što se često izreći ne smije
Sreća i patnje duševne boli
Tajne mnoge uspomene divne
Bitna je srce nekog ima i da voliš
Sve je u životu tako relativno
Divno bi bilo da sve je pozitivno
Ali sve je bolje nego da se pati
Odlično je mislit na sebe imati želje
Maštati o ljepoti živeći u nadi
Hranit pozitivno radi boljeg sutra
Dani su kraći a mi sve manje mladi
Uzmi sve što život pruži lako je reći
Ugodi prvo sebi dobro se razbudi
Vježbaj, trći i šetaj jutrom i poludi
Sutra je novi dan utoni u dobar san
Jako je važno biti dobro odmoran

173