ĐURĐICA MIKETA SREĆA Za sreću mi treba malo, plavo nebo, cvijet, pahuljasti oblak bijeli, kos u zelenoj krošnji sa svojom pjesmom. Gnijezdo na grani, nasmijano dijete u prolazu, blagi povjetarac koji miluje njedra i budi ljubav. Nježan dodir prijateljske ruke. Toplo i rumeno predvečerje u kojem me netko čeka. I još bagrem kada zamiriše, ne,ne treba mi ništa više, jer samo još sreće kap, srcu bi bilo previše. ĐURĐICA MIKETA SLUTNJA Sve je nježno, uzbibano. Cvjetaju zumbuli i irisi. Tajnu neku ljepotu javljaju ptice zorom. Ljepotu življenja breza mi šapće pod prozorom. Cijela priroda plete ljubavne niti, iznenada doći ćeš sa slutnjom i nježno me zagrliti. 51
STJEPAN ROGINA NEKA PROĐU OBLACI Neka oblaci prođu poput kiše, neka se ugase svjetla nesanice, svejedno- jer te vidjeti neću više. Odnesi sa sobom pjesmu lutalice. S korakom lakim otići ćeš dalje, a moje vrijeme zauvijek će stati, i svejedno – jer uzalud ću zvati, a ti ćeš poput oblaka nestati. IVANA LIHTER ČEKAJ Molim te, čekaj, da vidiš po mojoj haljini, po mome pogledu, po mom dodiru, da je došlo vrijeme. Ja te u stvari možda i volim. Al’ čekaj to, molim, nemoj u meni stvarat’ nevrijeme. 52
DARKO KOVAČIĆ VJEVERICA I VJEVERAC Vjevericu i vjeverca Iz maksimirskog parka Pratila je život cijeli Želja jedna žarka. Maštali su oni tada O ljepoti Zagreb- grada. Tramvajem se vozit žele Oboje se tom vesele. Vjeverica i vjeverac Krenuli u Černomerec. U posjetu svojoj priji Što stanuje u Kustošiji Ponijeli joj vreću žira Iz zelenog Maksimira, Oraha i lješnjaka Sa obližnjeg Kvaternjaka. Na stanici oni stoje I minute duge broje, Čekajući tramvaj plavi, Gruntaju u svojoj glavi, Usput bi mogli krsnoj kumi Koja živi tam u šumi, Na samome kraju grada Ispod starog Susedgrada. Posjetit će drage ptice Na obroncima Medvednice I vjeverca, starog djeda Na hrastu pokraj Podsuseda. Otići će i na Sljeme Da si malo skrate vrijeme. Ispod starog Medvedgrada Odmorit će se oni tada. Gruntaju si tako oni Kad odjednom tramvaj zvoni, Pa uplaši vjeverice Što pobjegnu niz tračnice. Trčale su poput pume Skroz do maksimirske šume. Ostala je vreća žira Na stanici kraj Maksimira. 53
ZORICA KOVAČEVIĆ KRIK STRASTI Nemam ja riječi pune bola, Ganuta želja krasi mi lice. Uhvaćena u zamku, neukrotiva ptica Sa stabla padam gospodaru u ruke! Kad dođem s vjetrom, darove donosim I tvoju ljubav samo ja prosim! Ti samo uzmi krikove strasti, Dahom svemira imaš me u vlasti! VIŠNJA SEVER PLAČI NA KRAJU, ALI I NE MORAŠ Te noći i ptice se gnijezde, A nebo je bilo prljavo sivo, Kao oči tvoje poslije proljetne kiše, Kad dodire naše sjeverac izbriše. I dani bez dana, I noći bez noći, poezija tužna, loše vino, Društvo koje i ne poznajem. Poslije svega lome se čaše, Krhotine stakla u srcu i duši, Ne zovi me više, al’ pjesme piši Taj jedini znamen na te slavne dane. Nek’ ostanu pjesme i stihovi briju, A svi drugi kažu – oni su luđaci. Pa nek nam se smiju! Zaboravljaš mene, sjetnog boema Kao što si Lorcu, Poea il’ Boudlera. Odlaze pjesnici i njihove muze, Dolaze kiše, a u oblacima piše: Amore mio A sad addio, Mamma mia! 54
KEMAL MUJČIĆ ARTNAM SAMOĆA Pokadšto se zamisliš, zamrsiš, zagradiš, pa zuriš kroz prozor tramvaja u ništa koje prolazi. putuješ. nikamo nisi krenuo, osim, možda, kod prijatelja. drveća ulaze u parkove, parkovi u zgrade, zgrade u ulice, ulice u lica. dolaze ti sprijeda i nestaju prema straga brzinom 35 km na sat a ti nisi siguran u svoga prijatelja, jer je radni dan i mogao bi ne biti doma. nitko te neće pitati gdje si bio ako ga i ne bude, pomisliš i sretneš se. poslije se vraćaš slobodan zbog nečega. ima te, čini ti se, u svemu pomalo, a nigdje previše, kao vremena u prostoru, kao sna u javi i vremena u snu. 55
KLARA KRIŽIĆ KAD BIH MOGLA Kad kiša bih mogla biti, iz oblaka liti, kapljicama bih svojim na tebe pala. Nježno te milovala. Povjetarac da postat mogu, dašak bih svoj tebi slala. U kosi tvojoj nestašno se zaigrala. Dimom da se stvorim, nježno bih te obavila pazeći, kako se pušim, ljubavlju svojom da te ne ugušim. Da modra zora postanem, polagano bih rudila, nježno te iz sna budila. Modrinom svojom tebe bih ljubila. Kad bih sunce žarko bila, na tebe bih uvijek sjala. Zrakama toplim tebe bih grijala. U oku bih tvome sjala. 56
ZVONIMIR OLUJIĆ NE ODRIČEM SE TEBE U dugoj zimskoj noći ja dugo sam te čekao, Ti, bezimena i nepostojeća. Ja te dozivam, a tebe nema i nema... Kad napokon dođeš, kad san bude dosanjan I ti uđeš u moj život, Znam da će doći vrijeme kad ću ti reći: „Ne odričem se nipošto tebe, Pa bilo to i po cijenu gubitka sebe. Tkanje naših snova uvijek nešto novo prede, Al’ srce može da nas na nedokučive puteve odvede, Te zapravo nikad zaista ne znamo Na što se gola zbilja iznenada svede...“ Stoga još jednom kazat ću: „Ne odričem se tebe, Jer vjerujem da i uspomene blijede – Dragocjenije su od osjećajnog siromaštva i začuđujuće duhovne bijede...“ KATARINA HERCIGONJA KATICA JE V CIRKVU IŠLA Katica je v cirkvu išla, Jožeka je zestala jake ga je gledela, za njim je ponorela. On ju nije štel, već je drugu zel! Gotova je stvar, on s drugom ode pred oltar! Katica je dima došla, na ženidbu Jožekovu kupicu si spila slatke je zaspila. On ju nije štel, već je drugu zel! Gotova je stvar, on s drugom ode pred oltar! 57
KATARINA HERCIGONJA VRT, JA I MRAK Mrak prihaja, preko puta jablani se blediju. Cvetje veter zible, rože dišiju... Steza se skriva, več ni videti nič. Još jeden je samo, ober moje glave preletel tič... Morti je te bil šiš-miš, ne znam, ne znam nič. Čujem cug kaj fućka, zmet dvije štreke sam. Dime moram dojti, to same znam... Najrajše bi tu ostala, svoje ruže dišila. Al’ nigde nikoga ni, kaj bu z menom, gda se trda kmica spusti?... A i trudna sam, ipak idem dima već komej zevam dragi Bogek prosim te, daj mi ovu noć miren san. Se bi rada počinula, od vsega zjutra je novi dan... 58
ANA HORVAT VJERA Zadrži me i onda Kad pobjeći hoću, Zadrži me da sama Ne lutam noću. Čuvaj me, jer Samo će tako Moje teško, možda Postati lako... SNJEŽANA PERČIĆ JAVI SE, MAMA Dozivam te kroz pjev ptica, i svitanja sva plava, dozivam te, a ti šutiš i duša mi već krvava. Dozivam te kroz šum vala i kroz blagi romon kiše. Dozivam te, ti si nijema, a ja glasa nemam više. Mjesto mene sad te zovu ruke pružene u tami, oči pune vrelih suza, srce u samoći koje čami. Javi mi se krikom sove, dahom vjetra, zvijezdom s neba. Javi mi se, draga mama, tebe srce želi, treba... 59
VLASTA VUK POVRATAK MUŠKARCA Prošao je kroz sedam slojeva zemlje i vratio se u njeno dvorište slično stablu trešnje koje je voljela. Jedna ptica sletjela je na njegovo rame i odnijela zauvijek propalo lišće mahagoni drveta, svađa i prezira. - Hoćeš li me prepoznati ovakvog? Vrijeđa li ovaj povratak?- zapitao se i krenuo prema osvietljenom prozoru: boje potopljenih, starinskih jabuka. Činio je korake slične promrzlim ratnicima, promatrao grmlje koje je zasadio prije desetak godina. Trava mu je dosezala do bokova, mokra i zelena kao šuškave vode močvara iz predgrađa. Sjetio se: jednom je postojao bijeli tramvaj. Istovremeno u zraku se stapalo cvijeće trešanja i latičaste pahulje zaboravnog prosinca. Tada još nije znao ni lagati ni krasti. Imao je samo njene oči kao plave fotografije koje su uvijek letjele iznad površina gdje je bio iznad polumjeseca pod kojim je spavao. - Naša generacija je drugačija. Osjećaš li kako smo drugačiji? – govorila mu je i vjerovala u to u milijunskom gradu podno sjena betonskih kvadrova. A oboje su ponovili iste greške otaca, majki, predaka. Prisege nježnih ljubavnih valova uronjavale su u ruku pješčanog čovjeka i hlapile brzo kao kišnica u napršnjacima. Zaboravili su bijeli tramvaj i nastavili odvojeni šetati gradom u kojem je vladao toplotni udar, po ulicama ljepljivim kao rastopljena, smeđa zemlja, u mirisu napuštenih, gradskih mačaka i govedskih lubanja u kontejnerima. Sumnjivci su ga povukli u njihovo društvo. Navikao se na zveket oružja i prodavanje ukradenog zlata. A ona je ostala sama i siva i pustila je da ju moči smaragdnozelena kiša koja je jurila iz nebeskih rukavaca moćne, božanske Amazone. Kada ga je ponovno ugledala na pragu doma, nije mogla vjerovati - Muškarac je ponekad zagonetka – zaključila je. Znala je da je proživio teške godine. Tragovi zemlje davali su nov izraz njegovom licu. Ožiljci na tijelu – bijele brazde krvavih obračuna. Igrao se grančicom breze i pokušavao dozvati iz zraka ton oboe ili viola. Unutar sebe osjetila je nekadašnji osjećaj i mogla se radovati povratku svoga muškarca zajedno s mladicama javora. A meteorolozi su najavili neobične pojave u prirodi: mogućnost padanja snijega u travnju. Njih to nije brinulo. Takve krajolike već su okusili. Polako su doticali predmete, travu i smijali se na način zrikavaca iz dječjih slikovnica ne znajući da to čine na najvrhunskiji način. 60
MARIJAN ŠPOLJAR BRŠLAN Lepo se v šumi raste i bukve vekšjeraju, a po njima se krasni bršlani pelaju. Šojke i škanjci zvonek kreštiju v gustemn bršlanem se gnjezdiju. Črez veter blagi da te pomladi oni svoju popevku za v’jeku veliju. Gda se v šumi zgubimo, mi se vuz bršlan riktamo. Navek bršlan raste na rasti z juga, pak tak znamo koja nam je za domov pruga. 61
TVRTKO VARDIJAN BLISTA SNAŽNA Čuj, Bože! Ove riječi prognanih ljudi iz toga grada... Vjetar prhnu, čuh u daljini Kostajnica nesta jaka, al’ znam u srcu, još uvijek osta blistava i snažna... Ne, nemoj! Kišne suze Bože liti, već nam daj sunce i zraka da Kostajnicu dignemo iz mraka, da nam još ljepše, snažnije srce bije, njima iz inata... 62
TEREZIJA TEPEŠ MAKSIMIR MOJIH SNOVA Ima jedan grad, u njemu šuma gdje vlada mir... To je Maksimir. Iza glavne aleje kraj puteljka, stara je klupa gdje smo nekada sjedili skupa. Tu smo sanjali snove, pravili planove, sanjali dane, buduće, nove. Ima jedna ulica... Tu je naša kuća, naš dom koji smo gradili, veselili se njemu u srcu svom. Tu smo gnijezdo savili, tu smo proveli pet desetljeća. Tu su nam djeca stasala, pjesma se orila i radost stvorila. Zar nije to sreća? U našoj kući jedna je soba, a to je mjesto gdje se sastajemo često, gdje provodimo dane i slavimo rođendane. U toj sobi na zidu pokraj mnogih, visi krasna slika, djelo jednog umjetnika. Na slici – Maksimir, Prekrasan perivoj. Pokraj staze klupa stoji, stara klupa snova mojih. Prazna... Nikoga na njoj nema, stazom nitko ne šeta, šuma kao da drijema. Moj pogled miluje krošnje i sunce što iza njih zalazi. I još mi se čini Da tamo na kraju puteljka 63
dvoje u daljini u nepovrat odlazi. U Maksimiru srce moje ostalo je. Da, u Maksimiru mi srce, u srcu mir i – Maksimir. 64
KATARINA JURAS LJUBAV U TRAMVAJU Njegovi poljupci milovali su njene crne oči. Njena znatiželja ispitivala je njegovo lice, odijelo, stas. I kratko je trajala ta zanesena rajska blagost. Nakon tri stanice on je izašao, a ona je nastavila svoj put - sama dalje. Sama i zamišljena. HASAN DŽINIĆ NA ISTOJ SMO RODNOJ GRUDI PROPUTOVAO OTAC SKORO CIJELU DOMOVINU RAZGLEDNICE UVIJEK SLAO SVOJOJ ŽENI K’O I SINU. SADA GLEDA RAZGLEDNICE A SUZA MU PADA VRELA SVE TE LIJEPE GRADOVE ON VIDI SRED PEPELA. OCU ZATO SUZE KAPLJU, U RAT SINA, JER ISPRAĆA, GDJE SE OTAC VESELIO SIN ŽIVOTOM GRUDU VRAĆA. KAD JE OTAC PUTOVAO NE BIJAŠE UZALUDNO, S KAZALIŠTEM IŠAO JE, AL’ TO BIJEŠE TAD KULTURNO. OTAC SINA SAD ISPRAĆA, AL’ SA PUŠKOM O RAMENU TREBA BRANIT’ RODNU GRUDU DO KRAJA NEUNIŠTENU. OTAC GLEDA RAZGLEDNICE PITAJUĆ SE „JESTE L’ LJUDI? ŠTA LI NAM SE TO DEŠAVA? NA ISTOJ SMO RODNOJ GRUDI!“ 65
KETI REMETIN NEŠTO OSTAJE POLOŽIH DLANOVE NA UŠĆE RIJEKE ŠTO NOSI MOJE IME I DANE U SLIKAMA KOJE HTJEDOH ZAUSTAVITI. ALI, TALOG I BRILJANTIN PREKRIŠE MI DANE PRIJE NEGO BI RUKE NEKOM SE PREDALE. TAKO IZGUBIH SVE U MORU, OSIM MODROG PLAŠTA I FRULE SA NEKIH DALEKIH OBALA. MIRELA ŠKARICA U SLAVI GOSPODNJOJ Susretoh Te U mraku. I Ti mi odjednom Svjetlo bi. Sva moja čula Utonuše u Te U beskrajnu Radost Vječnosti. Vijenac Života Ti podari meni Da kruna mi slavna U Nebu bude; I milost Štono dostojna je nisam Da budem ponizno Svjetlo Za ljude. 66
JURAJ JAKOPOVIĆ SMIJEŠNA PODUDARNOST U svitanje dana bio sam na čeki, Drveće se raskošno obuklo u inje, Tu počinje priča o jednome zeki Kad sam ček’o na prelazu svinje. Strpljivo sam kao uvijek ček’o, Potpuno smiren, zadržana daha. Odjednom dolunja neki glupi zeko, Ide prema meni bez imalo straha. Ja disanje svoje zaustavim, Nestrpljivo čekam što će sada biti, Svim se bićem samo ovim zekom bavim, Prestao sam na svinje misliti. Zeko dotumara sve do mojih nogu, Trbuhom mi s čizme počisti sve inje, Uhvatit ga golom rukom mogu, Dok mi iza leđa odu divlje svinje. MARIJA MARUŠIĆ GORIČAN IZNENADNA RADOST Kada radost iznenada dođe, slika nabujalog klasa u zjenici oka se stvara. Raste i kroz žile i krv, kao nabujala rijeka, prođe. Trag, što ostaje i stoji, u milinu i dragost pređe. S njima zastire vidike, teretnom maglom opterećene, a ljepotom zatvara vjeđe. 67
GLORIJA DJIRLIĆ A GALEB JEZDI MORE U OKU GALEBA A GALEB JEZDI U OKU MORA TISUĆU VIDIKA U MOJIM OČIMA I TISUĆU RIJEČI KOJE NIKAD NE IZGOVARAM NESTAJE U MAGLI JER ZEMLJA JE OBLUTAK U VELIKOJ MOČVARI ZEMLJA JE MOČVARA U VELIKOJ PUSTINJI I NITKO NE VIDI KAKO PLAČEM A MORE ŠUMI U OKU GALEBA A GALEB JEZDI U OKU MORA. RUŽICA JURAS HVALA TI! Tvoj je pogled ogrijao moje ozeblo srce, probudio moje usnule snove uljepšao moje dane, razbuktao moje osjećaje, uzdrhtao moje misli, vratio mi pouzdanje, umirio moje strasti, vratio mi vjeru u ljude, tugu pretvorio u radost. A kad si otišao tvoj pogled pun blagosti ostao je u mom srcu zauvijek. H v a l a t i ! 68
ZDENKA SABLIĆ MOJ TATA JE IŠAL VATAT RIBE Uvečer tata je na ribe išal bila je misečina (da sam bar š njim ić smila). Na jarugi Stajničeci će vatat kod jašav i starog mlina – Malina Ujutro kad se probudimo na vrbovoj grani u krug savitoj visit će ribe srebrne jedre bliskave (iznad vrata na čavlu obišene) *** Sve miriše po pastrvama 69
MIRO ŠOLA ĆUNA Kad smo bili balavi i mali, po čaršiji smo se skitali. Pjevali smo strofu prostu po ulici i po mostu: Ja kroz selo, ispala mi ćuna. O njoj nitko ne vodi računa. „Mrš!“ – prepade nas oštar glas. „Zar vas tako uče učitelji?!“ Bijaše to stari striko. Naljutio se na nas i izvik’o. A mi – petama smo dali vjetra i pobjegli s toga mjesta. Malo dalje mi smo stali i razdragano opet zapjevali: Ja kroz selo, ispala mi ćuna. O njoj nitko ne vodi računa. ANTO GARDAŠ LEŽEĆI U TRAVI Proljetni dan je. Ležim u travi i slušam; zemlja diše, diše... Po mojoj ruci šetaju mravi, a oko čela se trava njiše. Promatram mrave, a među njima jednog mališu. Sitan je, lukav, S mrvicom svojom bježi pred svima, pa kud će, kud će – u moj rukav! Kako da doskočim ovom malom radiši, što svoju mrvicu nosi? Stresem ga s ruke: dosta sa šalom! Već svaku mjeru prevršio si! Dosta sa šalom! Ostavljam mrave i pogled sunem k nebu plavom. ... jedan se leptir diže iz trave i zaleprša nad mojom glavom. 70
MIROSLAV HORŽINEK EUHARISTIJSKI KONGRES (SJEĆANJE) ... I ja sam bio zadovoljan, posebno što sam bio u mogućnosti sudjelovati, kako u pripremama, tako i pri završetku slavlja „Euharistijskog kongresa“ u Petrinji 1938. Godine. Posebno me radovalo, što sam imao priliku vidjeti i biti u neposrednoj blizini tako ugledne osobe, kao što je zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. No, 1938. Godinu sam također posebno upamtio, jer je za mene nastupilo novo razdoblje života. Te je godine, stjecajem političkih okolnosti, dotadašnja „Banovina Savska“ preimenovana u „Banovinu Hrvatsku“. Zbog toga je preustrojena vlast u prosvjeti. Došlo je do promjene koja me je osobno obradovala: Preparandija, tj. „učiteljska škola“ ponovo se otvara i počinje njen rad... za mene je nastupio kraj „čekanja“, te se primih učenja, kao redovan učenik škole. MIROSLAV HORŽINEK NA TRAGU JEDNE NAPUŠTENE PROIZVODNJE ... na obali Une, u Hrvatskoj Kostajnici, nekoć je bila svilana. Baka mi je pričala da su tu nekoć uzgajali svilene bube dudovog svilca. Donosila im je lišće duda za hranu, pa i danas uz obalu... možete vidjeti nekoliko debelih stabala bijelog duda. Bila je tu i otkupna stanica za otkup čahurica svilene bube... To je bilo još za vrijeme kralja Franje Josipa, kada je uzgoj dudovog svilca bio ovdje važna privredna grana... 71
DRAGUTIN CVIJANOVIĆ VJEČNA IGRA čini mi se da je ljubav i kada breza treperi opirući se vjetru DRAGUTIN CVIJANOVIĆ PUCA Sa slušalicama u ušima sa smješkom na usnama u ništa zagledana sretna šeće lijepim zagrebačkim ulicama pretrpanim autima 72
IVAN LUKAČIĆ ZAGREBAČKO MORE Svakog ljetnog dana podno znane gore, već zorom zablista zagrebačko more. A u mome srcu iskra sreće sijeva, kad se na Jarunu lijepa pjesma pjeva. Sjenice kraj vode stoje kao kruna i svojom ljepotom krase park Jaruna. Gdje u tamnoj noći žarka svjetla gore i svojom ljepotom griju naše more. Po tom našem moru mala lađa plovi, a u njenoj duši i svi naši snovi. Tu žice gitare tako glasno zuje, da se svaka pjesma nadaleko čuje. I u mome srcu iskra sreće sijeva, kad se o Jarunu lijepa pjesma pjeva. Jer tu poput lista podno znane gore, već zorom zablista Zagrebačko more. 73
ANTE ŠEGOTA ZA SNOVE... Ne, nisu mi nikad još cvale u oku ruže mira, već snovi od vina i zanosa mi bjehu domovina... /I kada stanem ja kretnju izjavljujem, a kretnjom zadnjom još nemir najavljujem.) Ne, nisam nikad kud se smjelo kročit’ zastao, htio zastati u hodu, već neprestano šaljem svoje oči da više vide, da još dalje odu... Ne, nisam nikad htio mirne luke ni neka slatka, tiha pristaništa i gle, da umrem ja bih umro tako: sa zvijezdom u oku bez koje nisam ništa... 74
MIRJANA ŠLIBAR PRIJATELJI Prijatelji, prijatelji moji gdje ste? Da li su Vas otpuhali vjetrovi daleko, daleko pa se ne znate vratiti u našu malu ulicu u naše djetinjstvo ili je mene prekrio val vašeg zaborava? MIRJANA ŠLIBAR KRATKE MISLI Bojala sam se broja trinaest, a pogodio me grom sa broja četrnaest. Ne bježi se uvijek nogama već mislima. Odlazim, ostavljam prošlost nosim uspomene. MARIJA PALEČEK JESEN JE DOŠLA Lišće pada, žuti. Vjetar puše.Oblaci nad gradom. Kiše padaju kap po kap.Ružni su dani. Šetam ulicom. Mirišu borovi i smreke. Cviječe pomalo nestaje. Padaju latice. Slušam vodu kako šušti šečući Zrinjevcem. Ptice pjevaju i cvrkuću. Tramvaji, plavi kao more, prolaze. Lijep je naš grad Zagreb; Divni parkovi, fontane, naši krasni hoteli, kazališta, Hipodrom; kraj njega teče rijeka Sava. Valovi pomalo se dižu. Uz Savu Bundek koji miriše po lijepoj hrani, Čevapima i ražnjičima. Glazba i pjesma. Voljela sam najviše pjesmu Ive Robića. Njega više nema, ali ostala je pjesma: „Najljepši je Zagreb grad!“ 75
STJEPAN ČEHULIĆ PODRAPANI ŽIVOT Rat je bil gda sem se rodil. I došle su tri vile, sudbinu mi krojile... Prva je rekla: Nek’ sedam let živi, a onda nek’ se vtopi. I zapraf v sedmom letu moj život bi se vgasil gda sem v potok opal, al’ me je sused Joža spasil... Druga je rekla: Gda bu dvajesetčetiri leta star nek’ se vubije. I to se je skoro zgodilo. Ze biciklina sem opal, na cesti sem ostal ležati, al’ je sused tu me našel, vu bolnicu me otpelal i to me je spasilo... Tretja je rekla: Nek’ se vu dvajsetpetom letu oženi, pak naj si život dalje krpa. I tak je bilo, problema hrpa. Oženil sem se i krpam, krpam, krpam dalje taj podrapani život. 76
IVO PULJIĆ – GOSPAR U PRAZNO PRAZNO JE PRAZNO Prazne glave stvaraju najveću buku! Prazna srca stvaraju najveću tugu! Prazne posude stvaraju najveću lupu! Prazne lisnice stvaraju najveću muku! Prazni trbusi stvaraju najveću ratnu tuču! Prazne duše stvaraju najveću paklenu huku, a prazno ljudsko tijelo stavljaju u zemljinu rupu! Uvijek je prazno, u praznu prazno! 77
ZRINKO ŠIMUNIĆ MORSKA PJESMA Predajem se valima svjetlucavog mora ko oblutak bijele njihove krijeste oplakuju, toče misli moje koje im se ulaguju, valjaju se s njima ko vjetar grleć’ jednu neiskazivu misao, tišinu s onu stranu smisla samo uskovitlani oblik, oblutak ono o čemu upravo snivam ZRINKO ŠIMUNIĆ KUĆNA SREĆICA Moj tata je tihi bonvivan Gle kako je malo potrebno za sreću krigla orošene pive, Vjesnik u šaci i nema te ovdje, ne stanuješ više Potpuno svoj kao i sin tvoj kad potone u pjesmi 78
JOSO GRIVIČIĆ SKITNICA Pred Oktogonom sjedi na kamenoj ploči, umotana u prnje – na hladnoći. Oko nje vrećice stoje. U njima prnje. Nosi sa sobom sve što ima svoje. Prolaznici u žurbi ponekad ju gledaju milo. Pred nju sitniš stave. Ona niti ne mari za to. Glavu pognutu drži. Kud li samo gleda? Svojim bližnjima prikloniti se ne da. Sjedi tako, a zima stisnula. Pod krovom nekim – samo da ne bi kisnula. 79
SINIŠA MAKSIMOVIĆ MARIJA JE OTIŠLA U CRNOM ŠALU Samo poneki list u knjigama, koje je voljela, sjeća me, da tu je bila. A s Gornjeg grada i dalje puca vrijeme, rijetki tremvaji škripe, padaju kiše. Kestenje, Marija, naše kestenje, Marija, odnesoše dječaci i prže po trgovima. I njihov miris se širi daleko. Preko uzaludnog čekanja i bdijenja, preko vremena i dana, preko mene. Dvije hladne stolice, malo kruha, i iskidana paučina po kutovima. I popodne kad zamiru tragovi, beskonačno strpljiv pogled čekajući gosta. A ja dolazim kao nikad dotad. Mirišem na kosti i kiše, prazniji od svojih ruku. I dolazim prazniji za prošli dan, i svijetliji za prošli dan. Pa iznosimo toplu glad i sjedamo za stol. Mnogo je nade za ovu noć. Pokrila je ogledalo crnim šalom. Mi smo zaboravljeni treni što putuju kroz crne kobi. Mi smo mahali vlakovima za sretan put, premda karte nikad kupili nismo. Šutiš, Marija! Stavila je ruke na stol. Dvije bijele, dvije mrtve bjeline, dvije bijele golubice. I kada sam zatražio te mrtve bjeline, kao sjen se digla, uzela crni šal, i nestala u noći. Nisam te kleo, Marija, jer nemam hrabrosti sebe kleti. Duga i vjetar, Marija, snom te meni traže. I ulica kojom si išla, nema više ptica. I zgrade i haustori, sve je crno i sivo, kao da osim crnog nema ništa od tvog odlaska. Vani očajem jesenjim koraci cvile. Kamo ćeš, Marija? Jesen je. Teško ćeš doznati magle 80
što dovijeka skrivaju sjaj dubina, i meke tišine što klize, iz mraka ranjenog srca. DIJANA BURAZER Hoćemo li zajedno ti i ja potonuti u moje more. Na dnu stanuje školjka, srebrna tajna koju ne mogu otvoriti, kovčeg iz davnog brodoloma koji ne mogu otključati i mnogo tihe, plave tuge slobodno plovi oko stvari. Hoćemo li zajedno u taj besmisleni kružni ples: doticati dječjim umom skrivene predjele stavljati vjetar u plesne papučice igrati strasno Hamleta, i nepotrebno čuvati neprocjenjiva blaga samo našeg svijeta. Potom, dok nas napušta sva težina stvarnog življenja, uzimati meko i pahuljasto pero i napokon disati. Jedino još, od vremena do vremena budi nas Isidorin šal, svilena toplina oko našeg vrata. 81
FERID DEMIROVIĆ Pjevao sam u polusnu. Grad sam nosio na dlanu, letio niz ulice noseći ružičasti cvijet. Nebo me je gledalo I mazilo opojnim mirisom lipe. Slušao sam zvukove tramvaja kako škripe i rekao samom sebi: «Pa da!» Tražio sam dan u noći. Pratio sunce iza krovova. Pisao sam nježne riječi, ali je olovka pisati stala. Sjetio sam sa tvoje kose, tvog dobrog kućnog duha, dahnuo sam u tvoj prozor čekajući nova jutra. Tisuću sam puta rukom prelazio gelender kojeg si dodirnula. Jagodice prstiju znale su da si tu. Duboko sam uzdahnuo i gledao negdje dalje. Bio sam u svijetu mrava, a bio sam nešto manje. 82
MIRJANA ŠLIBAR PARK Park i jedna klupa. Stojim i gledam. Mislim, da se klupa osjeća osamljeno i da me zove. Odazivam se pozivu“ i sjednem. Sada smo dvoje osamljenih, klupa i ja. Tišina. Najednom čujem cvrkut ptica u krošnji drveta. Pridružio nam se lagani vjetrić, koji je došao ne znam od kuda, a mali listići zatreperili na granama. Moje žalosno srce iaspunilo se mirom. Više nisam sama. Sada nas je četvero: klupa, ptice, vjetrić i ja. MIRJANA ŠLIBAR U OKU SJAJ Stojim na pločniku i čekam tramvaj. Netko me gurnuo. Uspostavljam ravnotežu i čujem: “ Oprostite!“ Okrenem se. Pogled mi se zaustavi na muškarcu s crnom kosom i zelenim očima. Gledali smo se bez riječi. U njegovim očima pojavio se sjaj. Vrijeme je stalo. Obasjao me bljesak iz njegovih očiju i bila sam sretna. Iza mojih leđa čula sam dolazak tramvaja. Nastalo je komešanje. Okrenula sam se i polagano ušla u prikolicu. Vidjela sam kako me gleda i podiže ruku na pozdrav. Mahnula sam i... uzdahnula. ANA MARGARETA ZDUNIĆ BOLESNI VLADARI Kada čovjek,obični, maleni, Nenadano oboli, Njegova kuća, kuća ljubavi, Snažno pati. Kada vladar, zloban, lukavi, Psihički oboli, Svoju kuću, Zemlju, kojom vlada, Cijelu zarazi zlobom. U rat ih pokrene, Ubijaju ljude, Ruše domove. Nesreća velika Svijet zahvati. Čovjek pati. Zločinac, vladar U patnji čovjeka Bolesno uživa. Zlurado promatra Kako nesreća i patnja Svijet zahvaća. Zašto svijet ne liječi Bolesnog vladara? Zašto ga u bolnicu Ne smjesti gdje pripada? 83
MARIJA HORVAT MILARDOVIĆ KADA TI NAPIŠEM PJESMU KADA TI NAPIŠEM PJESMU NEKA SVE OSTANE U NJOJ I JAD I BOL I STRAH I STREPNJA ZAUSTAVLJENA TI KRETNJA U OGLEDALU NEGDJE NA SAVI, SENI – PROBUDIT ĆU SE, OTVORITI OČI. O, BLAGO MENI! SA CVRKUTOM, PTICA UŠETATI U JOŠ JEDAN DAN PONIJETI SA SOBOM SAN JER BEZ SNA, JA NISAM JA! MARIJA HORVAT MILARDOVIĆ TI MENI ISPIJ JEDNIM GUTLJAJEM TU ČESMU PROČITAJ MOJU PJESMU. OSJETIŠ LI DA JE IMALO TVOJA PISAT ĆU PO ZIDOVIMA OVOG ORONULOG GRADA IME TVOJE MA, IZUSTIT ĆU GA TADA! SAMO MI DAJ ZNAK, KOJI STOLJEĆIMA U MENI DRIJEMA NAPISAT ĆU TI PJESMU, ILI ME NEMA! 84
JURA STUBIČANEC ZDAVNJA, GDA VRABEC JE SABLU NOSIL Zdavnja, gda vrabec je sablu nosil bil je čist drukčiji svet: nigdo ni plakal, nigdo ni prosil vladal je mir i red. Miši su v žitu bili sretni, a mačke su bile kuš dečki i cure bili su fletni poprek i na vzduž. Zdavnja, gda vrabec je sablu nosil leta i leta puno nazaj celi je svet nekak drukčije štimal, v Zagorju bil je raj. Negdar je bilo, denes pa nije kak da v živlejnu mora bit tak ondak se pilo, denes se pije a se skup je isti vrag. Pak su se vlekli na kolima štrukli bile su zgodne, kaj ne? zajci su flintama lovca tukli bilo je šašavo se. Kleti su tancale valcer i drmeš mlinci su rasli uz plot ondak je bile čiste nekaj druge, a denes je kaj god... 85
ANTONIJA PEDIŠIĆ TRENUCI postoje trenuci koji su vredniji od sata postoje trenuci koji su vredniji od dana postoje trenuci koji su vredniji od tjedna, godine, stoljeća postoje trenuci koji su vredniji od dragulja postoje trenuci koji bolje da nisu postojali. ANTONIJA PEDIŠIĆ ŽEĐ popila bih svu poeziju natapala bih oči bojama slikara svirala sva glazbala plesala na svim sprudovima udisala lahore livada uspela se na sve planine uronila u sva mora preletjela sva nebesa jedrila svim zemljama nadojila svu gladnu djecu uljuljala sve nevoljene pomogla svim bićima al’ pjevala bih samo Tebi i da sam sam Bog ili božica ne bih mogla sve što želim a još bih još poželjeti mogla 86
MILKA POPOVIĆ ANTIRASIZAM Crni čovjek u meni iskonsku ljubav probudi, a bijeli me čovjek kroz labirinte feminističke emancipacije usmjeri. To vječni je spoj u procesu ili ego žene duše crno-bijele, ali humanošću ujedinjene nacionalizmima i rasizmima i sličnim balastima neopterećene. 87
MARIJA LOVREKOVIĆ BISTROO Da mi tata ima bistroo ispunila bih si želja sto. Furala se u limuzini, nosila minice i bikini. Obilazila bih moderna mjesta, vozila se u avionu tipa česna. Ne bih putovala sama po svijetu, išla bih s klapom il’ u duetu. Imala bih vilu s bazenom il’ bar dobar stan, al’ to je san, samo san. Ovako u tramvaju se guram, stare traperice furam, u Retkovcu u limenci spavam i o tati s bistroom sanjam. Mondena mjesta su mi Bundek, Šoderica il’ kraj Jaruna, a umjesto love džepovi su mi puni računa. 88
BRANKO KRAŠEVAC KRAŠ KAJ BUDE BILO Kaj bude bilo, gda mene ne bu bilo? Kaj bude bilo z tobu, gda me na svetu više ne bu, gda budem vu črnome grobu? Gda se bu glasa mojega zadnji derhtaj zgubil, a bu tvojega još negdo kak ja ljubil? Mnogi su rekli da te imaju radi male njih vu sercu, večina po navadi. Ali nis ja ljubomoren, nek te si ljubiju, gda se i zadnji pogledi moji na tebe vu cvetju zgubiju. Tvoji su lasi zlatno mi polje, tvoje su oči zviezde na nebu, biseri oko vrata grozdje najbolje i kak se ne bi štimal ja z tebu. Samo se brinem, da me ne bu bilo, kaj bude s tobu Zagorje moje premilo. 89
JOSIP MARUŠEC ROK CRTA Križić – kružić, krug – kugla, trokut – poluga, ...pokoja elipsa... i prelijepa duga! Kvadrat – stožac, nastanak – nestanak, učitelj i študent, gazda i sluga. Prijestupnik – policeman, sudac i druker! Navike – nauke, život – povike, Arhimdeov zakon, poučak pi! Vjera – nevjera, sreća i tuga, mjera – polumjera, i nezaobilazna ...kvadratura kruga!? 90
MLADENKO SPAHIJA JEST DA JEST A NIJE DA NIJE Jest da Ja, Ti, On jesmo Nije da Ja, Ti, On nismo Te dvije temeljne riječi Jest i Nije Filozof samo rabiti smije Jer on ih zna, a drugi ih tek slute Njemu su one vječno nove vječno mlade Ko djecu nježno mazi ih i pazi Dok u očima svjetine bivaju traljave i jadne Zbog loše nevješte uporabe brzo ih odbace Ko stare ishabane kapute Jest da jest a nije da nije MLADENKO SPAHIJA METAFIZIČKA KLOPKA Živjeti u metafizičkoj klopci nije lako U njoj živi baš svatko Čak i maleno dijete Žrtva je njezine sjete Ono pita do dosade ponavlja Zašto Zašto je snijeg bijel zašto ga ove zime nema U bijeloj smrti što nam se sprema Zašto je vrtnih ruža više no jedna Zar stoga što bi ta jedna bila jadna, siromašna i bijedna Malen Filozof U svima nama dugo dugo drijema 91
DARINKA MOSLAVAC JUTRO Nedjeljno jutro je tako lijepo i hladno, a sunce kao da ne mari za zemlju. Treba mi vremena da se istuširam, toplo obučem i da izađem iz stana. Šećem ulicama i gledam Prazne, razbacane boce, vrećice od smeća i rastrgane stolice autobusne stanice. Mislim: Kakva je to neman noćas bludničila? Idem svojim putem u mesnicu kupiti nešto mesa da skuham juhicu. Kupila bih i crvene jabuke, ali su danas preskupe. Idem svojim putem. JASNA TRBUHA JARUN Jato plavih lastavica zrcali se u njemu A djecu kao anđeliće u svoja njedra prima Radost, mladost, vrisak ljeta i sunca ima. Umorno stado sa gradskih ulica svježinom napaja. Nebo čuva za svako novo proljeće 92
JASNA TRBUHA MALO JEZERO Tamo na kraju grada Mala oaza iza asfaltne pustinje... Malo jezero napaja život, oživljuje duše i umorne korake. DANIJEL ŽUPANČIĆ HALJILJANA S jednog će dna izroniti ona, čedna kao honey-haljiljana. I u snu će (u snu koji je sam po sebi zgusnuće) ona puno toga osebujnije satkati. O, kako si slatka ti, reći ću joj, slatka si kao vilin vanilin šećer. 93
MARIJA ŠIPRAKBRLETIĆ OPORUKA ne kopaj mi grob i ne stavljaj u besmisao ne želim nikakvo obilježje kad umrem niti križ, niti svijeću, niti ime ništa ne želim zašto da mi ime trune na nekom drvenom križu, ili blijedi uklesano u mramor spali me u pepeo pretvori, popni se na Brestovski most i zagledaj u daljinu prospi me mene u prah pretvorenu, prahu taj iz kojeg sam potekla tada bit ću slobodna poteći ću rijekom tiha i nijema kroz mjesto djetinjstva posljednji puta proći prožuboriti gradom za koji me cijeli život veže pa tamo na ušću Savom dalje do Dunava i mora otploviti . . . . stopiti se s oceanom i konačno slobodna svih okova biti I. nikad ne otiđi u moje oči se ulij da me ne umore suvišna pitanja i želja da perivojem krenem koji nikuda i nikamo ne vodi da se ne poželim vratiti u sjaj jutra obojano tugom koja niz obraze klizi svjesna da si umotan u sigurnost osmjeha kojim te od spoznaje da me gubiš čuvam II. vječnost koja za mjere ne zna granice ne poznaje jedina suditi može o meni izobiljem ili prokletstvom obilježiti moje postojanje kroz vrijeme kad me jednom ne bude 94
JUGA TRGOVAC JELIČIĆ RASTANAK Nestalo je sunce mojih dana. Prohujalo uz žubor potoka kroz nepregledna snena polja makova. Za sobom ostavilo miris jorgovana, skamenjenu tugu i nježna, bolna sjećanja. Zaustavilo vrijeme u kaosu, mene izgubljenu u vremenu. I nebo je proplakalo. Srebrne kapi suza odlediše svemir, no smirajem tuge u srcu bol ne jenjava ..... samo je oštrica otupila. I moja svijeća lagano se gasi ..... dok ti ploviš plavetnilom neba i neusahlim sjećanjima. Na najsjajnijoj zvijezdi nalazim te gdje počivaš, počivaš i čekaš ..... A ja mala lutalica pod zvijezdama još uvijek trajem i čekam da usud mi nesmiljeni pokloni sastanak u vječnosti. JUGA TRGOVAC JELIČIĆ MISLI Pod šarenom kabanicom isprevrtane misli zasute pijeskom vremena poput hobotnice puštaju svoje krakove u svijet razjedinjenih ideja u pokušaju da ujedine taj istrošen, obeshrabren svijet. 95
ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK MOJ NOVI SVIJET Stvaram svijet u kojem te neću tražiti, neću sanjati ni čekati tvoj dolazak. Slažem sliku po sliku bez razmaka između njih kako se tvoja ne bi mogla kradom uvući, jer sve jednog dana mora stati, mora završiti, mora umrijeti. Govore mi da je ljubav vječna, da će me boljeti, da ću noćima sanjati tvoj dolazak, da neću tugu znati nositi, a ja ni u što nisam sigurna. Naša je ljubav odavno ostavila nas, a mi još pokušavamo vjerovati da se volimo. Istina je sakrila svoje lice ili ga namjerno ne želimo gledati. Nismo jedini, nismo sami u ovom svijetu varki i prijevara iako se samotno ćutimo. Vrijeme nas je opominjalo, davalo bezbroj mogućnosti, a nismo željeli vidjeti ni čuti. Sada stvaram svijet bez tebe, u kojem te neću sanjati, ni tražiti, niti čekati tvoj dolazak. ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK LJUBAVI MOJA Zoveš me voljenom i svojom dragom, ljubicom svojom. Nježne mi riječi govoriš, plašljivo ponekad, kao da primjereno nije godinama našim, a u nama tek sada zrcali sreća i radost što pronašli smo ljepotu u skrovitosti naših duša. Zoveš me voljenom, kao da bajku stvaraš. Uranjam u riječi i toplinom ljubavi tvoje plamtim svaki tvoj dodir, svaki drhtaj tvoga bila. Sretne misli plešem kao svila tanana na povjetarcu, kada se igra. Ljubicom me svojom zoveš, riječima od milja, od mirisnih lati ružičnjaka i zumbula plavih, od jorgovana što miriše ljubavlju tvojom darovanom. Zaodjeneš me rukama i svojom me zoveš, i ne daš me, nikome me ne daš, kao blago čuvaš ustreptalu ljubav moju koja tobom ogrnuta plamti najljepše boje strasti. Zoveš me voljenom, svojom dragom, ljubicom svojom u inat sudbini. Zovem te dragim svojim, ljubljenim svojim, ljubavi moja. ANTONIJA ŽELJKA KAHLIK LUDILU SLIČNO Tama naš najbolji drug jer baš svima u tami isti je krug. Ludost želja, premalo veselja, suze i strah, sve donosi isti mrak. U njemu se skriva toliko boja, a ona nikada nije bila tvoja. Kako je to tužno, ali očito nužno, jer tko zna što bi bilo da se u istoj postelji snilo. Govoriš tiho da ne remetiš mir, ne brini, svi već snovima putuju, završen je dnevni đir. Još samo ti i ja dijelimo misli, jer neki nas bijesni akrapi stisli, pa se mučimo, pa se patimo hudo, a zašto, sve ovo iza i ispred nas tako je ludo. Ludilu slično svakom, a opet samo je naše i kao da nam paše, jurišamo na bedeme strme i skliske, kao da su nam namjere bliske. Ne, ovo je samo još pokušaj jedan, zaustaviti pad, dok pogled skriva osmijeh bijedan. Nisi ti krivac svemu, ja bijah ljubav njemu, a ona tvoj grijeh, pa što ćemo sada? Tišina između nas vlada, kao ukleti putuje Holandez, dok oboje tražimo siguran vez. Za sreću više nemamo vremena, ni volje, vjeruj, sigurna sam da ovako je bolje. Krenimo zato mirno svatko na svoju stranu, jer između nas digli smo nepremostivu branu. 96
GORDANA MAJDAK ISKON LJUBAVI Večeras se podajem goloj lirici zavodljivog pogleda smrtnika svjesnosti trenutka u stihu kojim oblikujem iskon ljubavi. Drugačija je moja vizija čvrste pripadnosti u tvojim prstima, goruće strasti što teče žilama vlažnog nemira, mirisom žigosana. Udišem aromu prisnog odnosa dvaju čvrsto sljubljenih svjetova nakon interpunkcije, slatkorječivosti, imuna na prohujala razočaranja. Razlikuje se poimanje mojih emocija predaje u ruke obljubljenog muškarca usnama boli, srama, žrtvovanja od ogledala kojem pripadam stvarna. VLADO VLADIĆ NESIGURNOST Ova nesigurnost što po meni putuje čas se javlja u obliku drhtanja udova, čas je to opet gorak okus u ustima ili misao što se urušava... Koliko god nastojao sebe proširiti pokretom, riječju, mišlju, vjerom – ona me uvijek sustiže i vraća na ishodište u kojem sam bio tek nečija želja ili misao ili me uopće nije bilo... 97
LJUBICA ŠARLOG NEŠTO STARO - NEŠTO NOVO Da je moja mati i sama nekad platno tkala Ja sam znala i majku pitala - Reci majko, ja se sjećam da si me Kao malu curicu u struganju metnula Valjaču na platno stavila i z menu si tak gore dolje valjala Sve naše rubače teglala, teški si kamen imala. Znala sam ti reči - Mama daj me malo zibaj I z menu se male igraj! A ona bi platno otkala i z njega robu šivala. Najprije je sjeme lana i konoplje posijati morala, A onda je konoplju i lan požnjela Išćupala, na snopiće vezala, A zatim ga je na spašnik nosila i u vodi namakala. Bormeš vam nemrem reči koliko je dugo trajalo. Kad se je dobro namočilo i posušilo Doma ga je nosila, u stupu stavljala, mlatila i tukla, Pa ga kroz grebno grebenala i vukla, Kudelju je dobila i povesmo prela. Kudelju je na preslicu stavila, Niti na vreteno motala, A spredenu kadulju na kolovratu prela, Kad je sve to zgotovila Tkalački stan je pripremiti morala Složiti potku i povjesmo Da bi platno istkala Tak je cijela naša Hrvatska mučenički živila. Bome toga denes ni: S peglama peglamo, na struju a ne žar. Decu ne zibamo v zibači, Baš se ne pretrgnemo s kučnim poslom Robu na ruke ne peremo, pak se ipak žalimo Kak nam je teško živeti. Ipak vam velim, da su naši stari bolje živeli Maker nisu sve ove današnje novotarije imali. Svečana se žetva žela, krasna naša hrvatska nošnja nosila, Lepi se običaji poštivali. Ljudi su se veselili, pjevali, plesali. Kaj morti nemam praf? Znate, generacijo moja da je to tak! 98
KARMELINA ANGELIKA KELENC BALADA O PROPALOM BRAKU Baš kao Trnoružica živim već dugo, Sva ljubav je zaspala zajedno s tugom. Do dana kad došao bi za mene pravi, Da u mom životu sve stvari postavi. Tvoj dolazak bio je najveće slavlje, Sve bilo je divno u te dane rane: U bijeloj sam bluzi čekala te stalno Uvijala kosu, al´ bilo je davno. Kraj tebe sam živjela kao Pepeljuga I mučilo me dal´ te zanima druga. Štogod da sam spremala – nikada dosta U svakom trenutku si tražio štošta! Ti prepukla dušo , što ljubavi nemaš, Ta bar ne za mene i ne znam što spremaš. Dan danas sam vjerna, a ti tko zna gdje si, I što će bit´ s nama, sad molim te, reci! Znam, što je osjećala Mala Sirena: Bez božjeg sam pristanka tebe baš htjela, Na tisuće suza zbog tebe sam lila I kakav si stvarno pred drugima krila: Ne poštuješ ni svoju rođenu majku, Pa kako bi mene, njoj voljenu snajku. Sad kažu, da nađem si novoga muža, Koji više me cijeni, i ljubav mi pruža. 99
SNJEŽANA MRZLEČKI NEMA JE ‘’Volio sam je bez nade, a ipak je bila pokraj mene, volio sam je oduvijek i njene lijepe oči snene. Otišla je kao sjena, kao dim iz života mog, volio sam je bez nade i moje je srce uvijek pokraj tvog. Sjećanja su mi draga, a pogotovo na nju, volio sam je bez nade dragu djevojčicu tu. Ostavila me je samog i u mom srcu neizbrisiv trag, volio sam je bez nade, možda sam joj bio drag.’’ SNJEŽANA MRZLEČKI GOTOVO JE S TOBOM ‘’Plakala sam kao proljetna kiša, ali više zbog tebe suza mi pasti neće. Preboljela sam uspomene i progutala ponos i moj se život u drugačijem pravcu kreće. Osim one večeri kada si mi slomio srce, nikada nisam iskusila više boli, ali na kraju svega ja se zadnja smijem i znaj da te jedno biće više ne voli.’’ 100