SILVANKA FILIPOVIĆ ČUDNOVATI KLJUNAŠ Čudan kljun je u kljunaša, nije taj sa mog salaša. Smiješna to je ptica neka, Kažu: Rado pije mlijeka. Umjesto perja dlake ima, a kao ptica sjedi na jajima. Rado pliva, pa mu draga voda jedini je od kljunaškog roda. Australija njemu je domaja sisavac je, al’ liježe se iz jaja. SILVANKA FILIPOVIĆ PJESMA O ERIKI Djede Ivana Erika curica je velika, za ručicu on je vodi, kada šeću u prirodi. Rano u proljeće putem beru cvijeće, nek’ miriši soba u proljetno doba. Motocikl vozi djeda, često ona uz njeg sjeda; još kacigu kada stavi, izgleda kao bajker pravi. Prije nego s Velebita krenu, slikaju se za uspomenu. 101
SILVANKA FILIPOVIĆ ŠEZDESETE Poput sjene prođoše godine, dok dlanom o dlan bih pljesnula, no još i sada u šezdesetim, u oku bi mi zvijezda bljesnula. Hodam visoko uzdignute glave, kao da ću nosom nebo dotaknuti, radost i hrabrost u srcu osjećam, pred nedaćama ne želim ustuknuti. Neću valjda čekati osamdesetu i onda na glavu crveni šešir staviti, večeras ću obuti visoke štikle i na plesnjak se zaputiti. NENO MIHALJEVIĆ ROMANSA Poklanjam ti večeras draga,stihove ove, umjesto buketa crvenih ruža. Neka te ponesu, ljubavi moja, na krilima noći i neka ti polako, sasvim polako, uđu u snove, u kojima ćutiš dodire moje. Pusti, neka te vode daleko, još dalje iznad zelenih polja i dubokih mora, gdje se ljubav tvoja i moja budi kao jutarnja zora. I neka ti večeras draga, stihovi ovi, budu latice crvenih ruža... 102
ĐURĐICA MLADENIĆ SVETA NOĆ Badnja je večer... Moj dom miriše na cimet i bakine kolače, Na bor i uspomene drage... Anđeli nebeski, paperjem mekim, Ruho božansko mom gradu tkaju, A ja šutnjom uživam u mistici te čudesne noću... U škrinjicu svog srca brižno spremam Svaki detalj: pjesme i molitvu, božikovinu i imelu, niris maljmive, okuse za kojima usne žude, otmjenost čipke što nebo je stvori... I prije no što ponoćni zvon se oglasi, Duša mi sjetna album sjećanja otvara, Voljene svoje u raju, Suzom i čežnjom pozdravlja... I tuga moja ko da požuri kazaljke na tornju Da se u zagrljaju sastanu! Sveti poj zvona i Kirie eleison! Novorođenom Kralju koljeno se moje na poklon Ničice poniznošću prigne, Dok duša moja mrtva dare mu svoje Pred jasle stavlja... U tren, snagom ljubavi božanske, Ona oživljena bi... Milost s visima u toj Svetoj noći, Posta njeno spasenje, lijek čudesni, Dokaz onima što u sebi vjere nemaju... 103
ĐURĐICA MLADENIĆ MILOST Jesenje kapi tiho mi večeras na prozor kucaju, Crnje slutnje sa sobom nose... Soba, moj zamak sigurnosti, Na lavandu noćas miriše, Ko opijum, misli mi izluđuje tobom! Ti, negdje daleko, Zlatnih te naranča niris opija... Kasna je ura, Od nje noćas bježi san. Zvon telefona! Nepoznat glas... Krv tvoja bosiljak i kamen bijeli topi! Glas mi to tuđinca jedva izusti... Duša se razlomi u očaju! U agoniji, molitva i vapaj, Tajni zavjet Bogu daje... Čovjek u bijelom, nad posteljom tvojom, U čudu, šuteć stoji... U očima anđela rađa se svjetlo! Živiš!!! 104
TOMISLAV SLAVKO ZEKANOVIĆ LIPANJSKI SUSRET Ako dođeš u lipnju, a dođeš iz grada, tramvajem kreni prema jezerima, u mome naselju tada cvjetaju lipe. Drvored lipa je s jedne i druge strane ceste, mirišu kao iz najljepših vrtova. Tada nebo najljepše pjeva i jezero ugošćuje zvijezde noću, a ptice se od jutra glasaju. Ako dođeš u lipnju, ponesio zrikavce i scitce da ih prospemo po travnjacima oko jezera. Davne jeseni kad sam bio u Dalmaciji donio sam korpu puževa i pustio ih uz živice i ograde jarunskih jezera. Još putuju, sporost im čuva vrijeme. TOMISLAV SLAVKO ZEKANOVIĆ RUŽE U VAZI Divlje ruže latice i listovi mirišu, noćas su pale latice dvije, past će i druge. One imaju život leptira. Uz prozor ih držim da imaju mira. Ruže divlje, latice moje bijele perje anđela. 105
JOSIP JAKOV PLANINIĆ TI KOJI SI POKRENUO SVEMIR Ti koji si pokrenuo Svemir pokrećeš i mene svakog sata primam se ovoga i onoga u središtu mojeg bića vatra žar za Tobom sva ljepota jesenskih šuma zlatno žutih ništa je pred Tobom sva moja prijateljstva spomena vrijedna nisu pred Tvojom ljubavi svi moji dani svi trenutci radosti ništa su pred ushitom pred govorom glazbe (slušajući Handela Siluete venti) Rijećima koje naslućujem o Tvojoj uzvišenosti vevremenosti koja ja posvuda ispunja nas neprolaznošću Vrana na TV anteni grakče neki ljetni festival Kasno jesensko blago sunce u podosta skraćenom danu 106
DAMIR PILKO MAKSIMIRSKE BOJE Krošnje su navukle boju tvoje kose. Maksimir se zlati! Ne znam daju li mu veću ljepotu sunčani jutarnji, ili tihi, večernji sati. Ponosno se šepure međ’ tim zlatom, ali i ona su ukrala nešto tvoje, pa odišu zanosnom toplinom, k’o tvoje oči, jezera zelene boje. Posudio je Maksimir i nešto moje, da me ne uvrijedi, da ne ostanem bez nade, pa onako, fakinski, prošarao između zelenila i zlata, isprepletene tajnama i šutnjom, čeznutljive staze boje moje brade. I kako da se uvijek k njemu ne vraćam, kako, kad mu nisam blizu, da me srce ne zebe, kad on je čuvar mnogih naših tajni, kad u njemu uvijek ponovno pronalazim tebe i sebe. 107
KATARINA MUŽNY NA SUD NA KRIŽ - Na križ, na križ s tom zemljom i preljubnicom jednom što svoju slobodu toliko želi ! - zaviknuli su zli i opaki jezici. - O ne, ne, ne na križ, prvo na sud ! - dobaciše drugi zli jezici. - O ne, ne, na sud ! Na križ ! Na križ ! Trebaju je razapeti ! - Križ ! Sud ! Križ ! Sud ! - - vikali su zli jezici međusobno, a onda u sav glas odjedanput: - Na križ ! Na križ i to odmah ! Na križ ! – zaurlaše zli i opaki jezici u sav glas i baciše oštra koplja svoja u nedužno srce njeno. I zatetura ona kopljem njihovim probodena, ali, gle čuda! K’o ptica Feniks diže se ona iz pepela i skida okove svoje na zaprepaštenje mnogih zlih i opakih jezika, uvidjevši da im više nema spasa, oni odoše u pakao od kud su i došli, a ona raskrili svoja ranjena krila i vine se među sjajne zvijezde. 108
KATICA TOMEK još te tražim u kapima rose jutarnje, u jeci koraka slučajnih prolaznika, otužnosti zora što mirišu na ustajalu čežnju... prolaze ljeta i zime, cvjetaju ledene ruže po prozorskim staklima života, vene nada u vrtu svakodnevice, trava i prašina prekrivaju tragove, a još te trebam beznadno, tugo moja, trebam pogled tajanstven, pogled slučajan kao sudbina... zapravo se, iskreno rečeno, ništa ne zbiva izvan okvira uobičajenog, sve se vrti u poznatom krugu, smrt i život, suze i smijeh, svi ti ljudi oko nas vole se i mrze... a kad počnu liti dosadne, monotone i beskrajne jesenje kiše, sjećanja daleka zarobe mi misli i bez tebe, dragi, opet je sve svirepa zvonjava zvona samoće i opet te tražim u tjesnacima prohujalog, zagubljenim krhotinama vlastite duše bjesne tako opet oluje zelene i plave, oluje koje sam pokušala zauvijek zatrpati u prostorima nedostupnim... KATICA TOMEK opet će mimoze propupati u krajolicima podrezanim, plavetnilo neba tajanstvenog zasjenit će tmurne tragove, kaos užurbanih prolaznika, tišine koja krvari po parkovima bez golubova i drveća i bit će kao obično, sjetno... samo se više neće zaplesti zeleni povjetarac u kosu, ubijat će me tiho i dugo ostaci osmjeha nježnog, ukradenog vremenu i ljudima, zgaženi na trotoaru mokrom i sivom... neminovno će opet biti proljeća, nedozrelih trešanja, prašine i žudnje, netko će nekome pokloniti olovo čežnje, nas više, dragi, neće biti, ni pogleda mrkog što je trebao ostati zakopan u kutu srca do kojega nitko i ništa ne dopire... ima nas mnogo za koje život žubori jedino iza zamagljenih prozorskih stakala i tek ponekad povjetarac zeleni rasprši sjenke sjećanja po prostorima koje smo jednom i mi, dragi, poznavali... 109
LJUBICA ŠEGO KALOPER U sudaru sivera i juga i stolića dva zvizda repatica nebon punim zvizda ka strila prozujala je z z z z z z z z z z z z z z z z z z z z veli i mali medvid i zvizdan više nisu ono ča su bili vrime je sad nikoniki su dni sada i prolitja i lita više nisu ka prin tenerecanika ka rana brez lika sarce mi cipa šotobraco nostalgija i ja po Dalmaciji vijađvijađamo vaporić mulić i škojić na mistu su svome i jopet vapor tokaje sve buže i kantune trabakul i bracera ruzinava na rivi kunjaju feral lanterna i svića na misečinisvitle brujet od škarpine i ugora iz kužine me mami nona broštulaje i brontulaje ugotica i nono u prasak zore na Jug gredu a tako san volila u Vrboskupoć i tako san volila u Pinjatin dvor doć i ka u snu hodinonondidi svaku rapu i škrapu poznajen i stradunić svaki jubinkojin san pasala ovdin u sridsiveraladna disniga u sridprolitjacvitna još uvikjema ovdin smilje i bosilje ne beren ovdindidica i tići ne restu ka doli ovdindijudi drugačije plačedu i pivadu ovdinkaloper ne reste i srića ne reste ka doli 110
LJUBICA ŠEGO: BONA ŠERA Buonaserasinjorabuonasera bona šera šjora šesna bona šera o tebi pensamgiorno e notterusulice rumena koćeta i katriga puste sada su tvoje mila i bagulina još uvik na te čeka plemice premila bona šeracvite noćni bona šera ala homopinkice moja ala homošotobracoća u ritmu ča – ča - ča od kamare do kužine do balature od balature do kužine do kamare ala homovonka na ariju frišku mama niz skaline do dvora pinjatina mola biskupova ala homoća do podankolecrikve i rive slane ala homoća uz škojić mulić vaporić do đardina i šentade di palme lad prave i di pisma cvrčka i barkarola se čuje s ventulon i đelatonfriškaj se i guštaj sve dok bonašeracvitna noćna se ne otvori dobra ti večer uzorita ma te nimarusulice rosna ma te nigdi više na vidiku nima di si mi perlice moja di si dica te išću tvoja na sve strane svita ćeri tvoje tri i sin tvoj jedini ma te nima mama ma te nima intimelakušinpjumin lancun na ružmarin lavandu murtelu još uvikmirlišu na komu smišiš mi se mila ma mi fališ ma nam fališ dici svojoj puno fališ ala homošotobracoća u ritmu ča – ča - ča piano piano pianissimopianississimosarce moje da srdašce sunašce zlatno iz sna ne probudin buonaserasignorabella buonasera bona šera 111
MLADEN ČAVAJDA GDJE MENI JE MJESTO Pomislim često, da nikad svanut’ neće, usamljenost veća nego ikad prije, sve brže ogoljela, prazna, spušta se veče, dugo u tami svanuće se krije. Nestajem u dimu, svijeću opet palim, razdanit se neće, možda nikad više, za jednim vremenom ja sada žalim, ispod grudi srce, tek da živi, diše. Imati nekog i zarobljen biti, ne voljeti istinski i ljubiti lažno, mora da je grijeh u svoj svojoj biti, ne imati snage za sve ono važno. A to je ljubav, veća nego ikad prije, to je snaga koju sam dajem sebi, izjest me osama neće i ne smije, od sutra jači, vratit ću se tebi. Nego ikad prije usamljenost veća, da nikad svanut neće, pomislim često, pri kraju je pjesme, na pomolu sreća, već sada shvaćam gdje meni je mjesto. 112
IVAN MILČEC VSE NAS IMA RADO... Ne razmem one, koj ga nemaju rado, kaj po njem pljujeju, kak po gradskoj flundri pak bi najrejši na glas zakričali: “Vudri ga,vudri...” A on je tak prema svima dobar, dojdeke ne pita otkud su došli, jel su čez vulice, bet hračkanja prošli... Ljepotan je,al već jako star, za purgeraj je Zagreb, pravi,Božji dar! 113
IVAN MLAČIĆ Ž I V O T U prostoru kruga smrti jedan život se veselo vrti s ciljem ili bez njega tko to znade možda samo Sunčeva pjega i grafit s obližnje fasade život je kao nešto žensko kao nešto toplo i meko kao plamen jedne baklje kao kaplja na listu rascvjetani grm uz more ili opako ljeto jedino još što znamo da i danas u krugu smrti jedan život se vrti i za njega nema stajanja u obzir ne dolaze nikakva kajanja ne može izbjeći iz tog prostora i nije bitno koliko je važan jer dok je u tom prostoru jedino mora biti snažan stid, patnja, zavist i zloba nisu mu nimalo važni jer se za to na plaća globa. 114
IVAN MLAČIĆ PEGAZ Oštri udarac krila anđela preko ružina cvijeta naslutio je dolazak strahovitog pljuska i tamo nad krajolikom prepunim otpalog lišća koje skriva otiske tabana jahačice što je podivljali konj izbacio sa svojih leđa te odgalopirao u nepoznato. Preplašena i umorna korača kao da je negdje čekaju nepoznata vješala. Ali zbog čega i zašto bi ona bila kriva. Zar zbog odbačene i neuzvraćene ljubavi princa koji je na nju još davnu upirao prstom ili zbog neke davne igrarije mladosti u kojoj je kao žrtvenika prinesla mladunče neke čudne ptice ispalo iz gnjezda. Pitala je čemu sav ovaj strah i dugo sve do zalaska sunca tražila svog osedlanog konja, a njega nigdje na vidiku kao ni traga njegovih kopita. Skrhana dočekala je jutro u ogoljeloj brezovoj šumi i udaljini čula putem razgovor seljaka koji su krenuli u sječu drva. Potrčala je u susret njima i susrevši se upitala za svog odbjeglog neosedlanog konja. Najstariji među njima sa sijedom kosom, uredno podšišanom bradom i brkovima izvadio je lulu iz svojih ustiju, pogledao duboko u njene oči. Napravivši nekoliko kolutova dima svojim usnama progovori: ˝Draga moja nepoznata djevojko ti ni svjesna nisi kakvi je to bio konj. Taj konj je dobio krila.Uzalud ga tražiš na zemlji. Konj je otišao u nebo.˝ Djevojki sve postane kao san i mučila se sama sa sobom te hoće li zaplakati ili se nasmijati. Najmlađi među seljacima skine svoje cipele i obuje djevojčine noge. Sramežljivo prozbori: ˝Ako poznaješ jezik poezije uvjeren sam da češ ga još tri puta u svom životu vidjeti, ali molim te ako se to desi zajaši ga i nemoj se nikako hvatati njegove grive kad krene u galop. Primi se za njegov vrat i jezdi prostranstvima kroz koja te provede.˝ Ne znavši što sve to znači djevojki u trenu prođu svi predjeli kroz koje je sve jahala i stane je mučiti pomisao na kojem je mjestu skrenula s prave staze, te kako nije znala ostati na konju kada je on počeo najbrže galopirati. Pitala se u mislima kako ovaj mladić govori kao prorok i može li mu uopće vjerovati. Svejedno ljubazno se zahvali na svim informacijama i poučnom savjetu te krene putem prema selu iz kojeg su oni došli. Ušavši u selo, prolazeći pored ograde koja je štitila procvjetale vrtove zapazile su je dvije žene koje su do tada veselo razgovarale. Pogledavši prema njoj ostale su zapanjene otvorenih ustiju na trenutak ne mogavši izgovoriti ni riječ. Jedna je smogla snage i upitavši je: ˝Odakle vam cipele moga sina?˝- pomislivši na nešto najgore što mu se moglo dogoditi. Ali ta je pomisao bila suvišna, jer žene su vidjele nđela raširenih krila kako stoji na desnom ramenu usplahirane djevojke. Druga žena je prozborila: ˝Bog s vama djevojko, kakvu li to samo sreću nosite s anđelom na svom ramenu?˝ Ne znavši o čemu se radi, djevojka zamoli za čašu vode, te da će im sve ispričati. Žene je pozovu u procvjetali vrt na klupu i ne sluteći što im je sve ispričala o svom životu i izgubljenom konju. U tom trenu na jednom se sve tri trgnu jer začuju rzanje konja kojeg nigdje vidjeti u blizini nije bilo. Ostavši u toj kući na ručku djevojka dočeka muški dio ukućana koji je jutros krenuo u sječu drva. Onaj koji joj je dao cipele gledao ju je toliko umiljato i osjetila je da mu se više nego sviđa. Što? Kako? Zašto? O čemu razmišlja? Mučila su je još brojna mnoga pitanja i dobije osjećaj kao da lebdi, osjeti dodir mladićeve ruke oko svog vrata i njegove riječi na svom uhu ˝Ti više nikud ne ideš, ti zauvijek ostaješ ovdje. Ja ću te čuvati. Ja ću ti najaviti dolazak Pegaza. ˝Dugo su se još prepričavale priče o krilatom konju i čudnovatom susretu djevojke koja je bila u potrazi. 115
TOMISLAV SMOLJAN ZA DANE BEZ SMIJEHA I POEZIJE Moje se oči napokon odmaraju u zelenom Nošene plavim valovima morskog šuma. Intuitivno osjećam duh otrovan pelinom Ozdravlja snagom srca, a razbolje se snagom uma. Znam i ti imaš svoje razglednice, Pejzaže siječnja, travnja i listopada, nekada rulet stane na nečije lice, a češće na siluete želja i nada... Znaš i ja imam svoje panorame: Gradove gdje sam davno bio u crno-bijelim snovima su loše reklame zbog toga, opet bih ih posjetio. Stepenice koje vode do neba Pune su zamki sjećanja i amnezije. Nekad zastanem, ali ustrajati treba: Za izgubljene dane bez smijeha i poezije! Al neke ruke bijele, vragolaste. Posegnuše za cvijetom koji je venuo. Rekoh: Dajte mu priliku da raste! I nastavih se odmarati u zelenom. 2012. 116
TOMISLAV SMOLJAN POEZIJA Poezija je Pjesma nad pjesmama, a stvarnost je Knjiga Sirahova. Poezija je onaj rijetki trenutak šutnje između dvije pričljive osobe dok piju kavu. Poezija je kada pretrčimo cestu dok nam automobili trube. Poezija je kašnjenje na zakazani sastanak (namjerno). Poezija je kada na pitanje „kako si”, umjesto uobičajenih odgovora kažemo: “plavo, pokislo, probuđeno”. Poezija je kada ustanemo i oporavimo se od pada samo zato da bi opet mogli pasti. Poezija pripada samo tebi, proza je nešto zajedničko. Poezija je način gledanja travnja kao najokrutnijega mjeseca u godini. Poezija je ono čega se sjećamo i čemu se nadamo. Nemojte me pogrešno shvatiti; poezija nije ono o čemu ćemo pričati kada ostarimo, To je više ono što ćemo prešutjeti. 2012. 117
MARIJA BUKOVAC PRODUŽENA RUKA Pjesnici, mi smo produžena ruka Boga do ovih dolina tuge i beznađa kanali kroz koje odašilje svjetlo radosti i ljubavi. Kroz nas poručuje svima Život je vječan, vječan! MARIJA BUKOVAC VRTLOG Oni te trebaju ja te volim Oni te imaju ja te nemam Daruju ti samoću a ti je daruješ meni… ANA HABAZIN SMRK TIŠINI Odtkada mi pričaš nijemom šutnjom svoje postojanje znam u nekom skrovitome kutku ja sam tobom vezana. 118
ZDENKA MATIJAŠ Ne volim neke tonove, prizvuke, poglede, one ispitivačke lišene topline i boje. Prizvuke ironije, omalovažavanja i oholosti u neobaveznoj komunikaciji. Onaj ton malo povišen ili piskutav, tanak, ili pak prodoran, jak sposoban prodrijeti kroz sve obojene toplinom. Bezbojnom oštricom zasijeca unutarnje dijelove uha što redovito rezultira klonućem cijeloga tijela koje ne biva u mogućnosti uzvratiti ni istom, ni većom pa ni slabijom mjerom. Nikako. Jednostavno ne volim te raznovrsne ubojice topline. 119
ZDENKA MATIJAŠ Noć je vrijeme kad sam ja najbudnija. Tad misli usnulih ljudi ne love moj pogled. I riječi izrečene mahnitom vikom nekome u prolazu ne zasijecaju moje tijelo u brzim i pravilnim razmacima. I sama pomisao da imam svoje tajno skrovište, svoju, samo svoju noć, ispunja me blaženstvom. Život kao san Moje srce sad je veće od mog tijela i kao da sjajim cijela, cijela, cijela i toplina sveta neka mnome vlada istovremeno sam i mudra i mlada. Evo, mudra jesam, a ipak još mlada, to je dar koji Bog meni dragi da, kome što kad dati, On to dobro zna, i On mene i ja Njega imam rada. O, kako uživam zbog ovoga stanja, neka mi slatkoća žilama sad kola, nema straha, nema sumnje, nema bola, i to sve je stvarnost, a k’o da je sanja. Koliko sam sretna, još jednom ću reći što u srcu mome nema mjesta ničem što zahvala, radost nije, glasno kličem, vrijedilo je zbog tog kroz pustinju prijeći. 120
ĐURO PAVIČIĆ OPROSTI PJESNIKU STAROM Oprosti pjesniku starom, Ti divna sireno, kose crne, nemirne. Oprosti zbog uzdaha skrivenog i čežnje probuđene koja je godinama tinjala u tijelu što je izdajnički starilo, ne osvrćući se na na duše, vječnu mladost i riznicu želja neispunjenih. Ne bježi od mene poput srne plahe, već samo dopusti da ti se tiho izdaleka divim i da u idil nježnih uspomena živim. Bit ću ti zahvalan na tom daru malom i ako mi topla suza pobjegne iz oka, zadrhti glas i sjeta duboka, samo se nasmiješi kao ona nekad, kao Kosjenka moja te davne tisuću devetsto sedamdest sedme, a ja ću pun blagosti i sreće samo sklopit oči i još jednom gledat u mašti tu njenu crnu kosu nemirnu, kako me grli svojom svilom mekom, dok šapat njenih usana lijepih u moja usta žudna i žedna beskrajnu ljubav toči. 121
ĐURO PAVIČIĆ OPROŠTAJ STAROG BOEMA Već ga neko vrijeme muči tuga, Sjećanja se nižu kao perle; Smiješe mu se neka davna lica, Koja prahom prekrilo je vrijeme, Sitnim prahom, tihim zaboravom. Među njima, k’o jutarnja zvijezda Blješti osmijeh maloga dječaka I dok zbunjen tepa prve riječi, On ne sluti da mu valja prijeći, Sve kaskade burnoga života I na nekoj napuštenoj cesti Da će starca iscrpljenog sresti;- Hoće li ga prepoznati moći? Godine su tekle lijeno, sporo, K’o daleka rijeka Misisipi I na splavi ljudskoga života, Nosile su ovo krhko tijelo Kroz sve nade, očaje i slutnje. Osta mladost u albumu starom, Oplakana jecajima lutnje, Pognuše se ostarjela pleća, A po kosi bijelo inje sipi. Ne prepozna dječak sijedog starca, Ali starac sjetio se njega, Zaplakavši klonu preko štapa I blaženo usnu poslije svega... 122
IVAN ŠOIĆ MALENI UMRLA JE ELIZABETA znali ste je zvati Slavonka pjesnikinja pučka. Ostali su samo stihovi njeni. Otišla je tiho,bez riječi. Čak i spomen na nju u tišini ostao. Ni znali nisu, ni ispratili je nisu svi koji su je poznavali. jer nitko javio nije. Doviđenja tek zakašnjelo stiže, suza prijateljska, topla naše Magdalene. U nama vjera da je ovo samo doviđenja jer ćemo se opet jednom sresti. 123
MARINA SMERNJAK ŠKRINJA Osjećam se kao škrinja. Stara, pohabana, pospana škrinja u kutu dječje sobe iz četrdesetih godina prošlog stoljeća. Čujem buku izdaleka, Vijuga kroz hodnik i trese kvakom. Ulaze djeca, mnogo njih, neka moja, a neka tek U posjetu. Podižu moj poklopac, vade sve iz mene. Gledam… Gledam… Kako čupaju stranice slikovnica… Kako skidaju lutkama glave… I gube kockice pod krevetima i ormarima. Zaigrani međusobno ni ne pomisle na to Da mi je možda hladno ovako, bivajući praznom Da potrgane lutke mogu još jedino baciti, Da me boli kad me šaraju bojicama I rezbare nožićima. Domaćica ih zove i oni odlaze svojim putem. Ostavljaju sve na podu. Gase svijetlo. I ja ostajem u tami pikavoj poput otrovnog plina. U crnoj, staklenoj vuni, Ne vidim svoje lutke, ne čujem da plaču. Pokušavam osjetiti gdje su i nadam se… Da će jednom doći dijete Koje će vratiti ono što mi je oduzeto. Gdje si, dječače? 124
MARINA SMERNJAK PJESMA O TOPLOM KRUHU S KANDIRANIM VOĆEM Sjedi mi se pod maslinovim stablom, U lanenoj suknji i košulji, bosa. Eterični miris širio bi se toplim zrakom i moji dlanovi mirisali bi na pistacije. Prelazila bih rukom preko tvoga lica, a ti! Sklopio bi oči i drijemao. U gustoj travi oko nas skrivali bi se zrikavci i krijesnice. U mojoj kosi bilo bi uvojaka, u mom krilu poljskog cvijeća, a na tvojoj košulji zapeo bi jedan sasvim mali čičak. I ti bi mirisao na dunje u hrastovoj škrinji Kad sklopim oči, lijep kao sunce. Slušam kako ti srce kuca. Reci mi... 125
SLAVICA KRČMAREK TAJNE Jednim treptajem oka sve tajne tvoje sazdane iz dubine duše izašle svitanjem zore kao na dlanu položene, priljubljene, voljene, prema meni pružene. Tajne koje samo nas dvoje uvidjesmo, spoznasmo i u trenu poljuljane tišinom otkrijemo jedno drugome. Nježno riječju izrečene pomilovane savješću i patnjom duše izgrađene prema nama objavljene. U trenu preobraćene i nježnim dodirom ruke u krajnji svemir odbačene sve tajne nestaše, zaboravljene trenom. Ljubav što postoji, tišinom se prolomi i sreća nastane okom tvojim pruženim prema mojim rukama. 126
SLAVICA KRČMAREK ČEŽNJA Nedostaješ mi u ovim hladnim noćima, tvoje ruke na mojim ramenima, u zagrljaju tvome kad smiraj pronađem. Nedostaju mi tvoji pogledi puni ljubavi i nježnosti u svitanje zore. Sjećam se tvojih vatrenih poljubaca na mojim golim leđima i uzdisaja što trncima kroz kožu mi prođu. Sjećam se budnih noći provedenih u strastima obuhvaćeni. Sanjam tvoje ruke kako me drže oko moga struka i privlače bliže, bliže da čujem tvoje otkucaje srca. Sanjam kako si me pogledom svlačio i punim zanosom kroz vjetar nosio. Čeznem za tvojim rukama u mojoj kosi i milovanja tijekom putenih noći kad jedno drugom na ljubav smo se kleli. Čeznem za onim što prošlost nam nepovratno odnosi. 127
DAMIR MARAS IAKO ZNAM DA ŽIVI DALEKO... Modro se nebo ponosilo suncem Zvijezdama sjajnim se kitila noć Blijedi je mjesec držao stražu Da najavi zori kad može doć’ Astral me zove dok tonem u san Utjehu nudi na drugome svijetu Uzalud,kažem, čekajuć’ dan Meni je mjesto na ovom Planetu Radost me prože, srce mi gori Više već ne znam jel’ java il’ san... Znam da je čujem, dok umilno zbori Dok pozdravlja mene, sa:’’Dobar dan’’... Iako znam da živi daleko Da nas daljina razdvaja, dijeli, Ja ću i dalje maštati o njoj Srcem i dušom njen biti cijeli Još jedno ću samo moliti Boga Dok gori u meni mog srca plam Nek’ učini dragoj da ispruži ruku Da mogu joj svoje srce da dam Ako tog trena ne zacijele rane Kada se ispruže dlanovi bijeli Kad srce moje u ruke joj stane Nek učini tada sa njime što želi 128
DAMIR MARAS IMAO SAM LJUBAV SVOG ŽIVOTA Imao sam ljubav svog života Sretne dane ostvarene sve Imao sam sve što srce traži Prije nego poželi da mre Nema više ni suza ni smijeha Tek blaženstvo usred te ljepote Sada iznad pravde sam i grijeha Što mi možeš dati još,živote? Niti tražim nit’ mi možeš dati Kolo sreće bez mene se vrti Sada miran otići ću znati Na svoj prvi randevu sa smrti MARICA BEHTAN CECELJA TI NEMAŠ OŽILJKE NA DUŠI dajte mi samo dan…. da oplačem ljubav staru sutra ću nabaciti znam nove krpice u ormaru dajte mi snage da se ne okrećem kada ga vidim baciti ću stvari drage u smeće .. prošlosti .. se stidim samo želim promijeniti stvari dati novo ime svemu što me guši tebi je lako ormaru stari ti nemaš ožiljke na duši 129
MARICA BEHTAN CECELJA RASPISANE RUKE I MALO PAPIRA zaboli me zagrljaj i šetnja u prazno nedodirljivih ruku opet je prekasno brod stigao u luku bacaš latice ruža sudbino za nama potrčimo jednom drugom kao da ne starimo presaviti tugom...ne marimo odlazim sama..naša glazba tužno svira kradljivica tama raspisane ruke i malo papira... ZVONKO KONČEVSKI VRIJEME ŽIVOTA Vrijeme života nastanak vremena nastanak prolaznosti prolaznost nastanka smrt na dopustu ništavilo prolaznosti. ZVONKO KONČEVSKI ŽIVOT I MALINE Život se rađa maline cvatu vrijeme teče maline zriju život prolazi kiše liju maline na stolu život se gasi suze teku život... maline... 130
ZVONKO KONČEVSKI AFORIZMI Željezo se kuje dok je vruće, a žena dok se svuče. Bolje je imat rupu u zakonu nego rupu u zaklonu. Kod mene nema krivih stavova, može biti samo krivih šavova. Nekad je bio veliki lokal patriot, a danas je samo lokalni patriot. Kod nas u tvrtki ima puno bisera, a samo jedna Biserka. Bio je ljut kao ljuta paprika, ali na žalost nije bio jestiv. Ušao je kroz drvena vrata, a izašao kroz Kamenita. Cinker cinkera ne cinka. Nije volio ni žene, ni muškarce. Bio je suzdržan. Nekad smo govorili – imamo Hrvatsku Danas govorimo – imamo Hrvatsku u Europi, U budućnosti ćemo govoriti – Europa ima Hrvatsku. Ona nije moj tip, ali je zato tip-top. Došao je u poziciju da uđe u opoziciju. Doktore pomuzite, napustila me muza. Bio je šef nad sefovima. Nije uživao u životu, ali je zato uživao život. Bio je toliko uporan da je postao umoran. Prešao je s riječi na nedjela. Upornost mu se isplatila u gotovini. Dobio je jezikovu juhu s rezancima. Kad mu je nabila rogove nije osjetio bol. Kad je izgubila nevinost plakala je nevino. 131
Vodio je dvostruki život. Bio je pola muškarac, a pola žena. Prije spavanja bolje je skinuti ženu nego zubalo. Sve je gledao iz ptičje perspektive. Zato je i bio toliko perspektivan. Ne volim godišnja doba jer stare skupa sa mnom. Poklonjenom konju se ne gleda u zube osim ako nisi zubar. Pređimo s riječi na jelo. Ja sam svoga djela gospodar. Pređi s riječi na tijelo. 132
ZDENKA KIRIN LjUBAV I REFLEKSIJA U MENI Hvala ti, jer znaš da su ljepota i ljubav čista, neraskidivo jedinstvo u nama, korijen i krošnja, tijelo i duša, izvor i poljubac, one misli koje donose savršenu sreću dodira i pozivaju čovjeka da uroni u nju i raste! Hvala ti na podršci, blagosti i razumijevanju, ljubav i ljepota natapaju moje doživljaje, u njima stanuje tvoje prisustvo i progovara: Svakim smo trenom blistaj i stapaj zjenica! Govor bez riječi ispisuje dah i raskoš na dlanu! Post skriptum: Kao pjev sitnih ptica zalepršah i dotakoh nebo osjajeno i prosuh radost osjećaja u zagrljaj tvoj ... A toplina razgali srca i pretoči ljubav u vrč nektara, samo našeg izvora nježnosti, samo našeg uzglavlja ljepote u hramu međusobnog usrećivanja pod velovima čipke i smijeha ... 133
JOSIP ROŽIĆ CRVENE RUŽE Crvene ruže, srcem ih donosim ja. Neka te sjete na naš susret i na mene. U mojim mislima si ti i slika tvoja. Srce te voli i puno za tobom čezne. Primi draga na poklon najljepši cvijet. Cvijet ljubavi i najveće sreće moje. Uđimo nas dvoje u prekrasan svijet, U svijet sreće, ljubavi i predivne snove. Srce ti donosi i poklanja cvijeće, Jer te ljubi i miluje kosu tvoju. S tobom nalazimo puno, puno sreće. S tobom nalazimo sreću i ljubav svoju. Ti najljepša radosti života moga, Topli poljupci i svi predivni snovi, Topli osmjesi lijepog lica tvoga I uvijek sa tobom sretni svi trenuci moji. JOSIP GROSEK NAŠA VEZA Naša je veza bila lijepa poput bonaca tiha i mirna poput oluje kad bijesno urla poput zemlje teška, bremenita. Naša je veza kao travanjski dan poput leptira nježna, vedra i laka od meda slađa, od pelina gorča, pucala često zbog ponosa i inata. Već dugo se vidjeli nismo, nije mi lako, dal’ i ti patiš? Naša je veza opet u krizi da li još traje, da li me pamtiš? 134
BISERKA PODHRAŠKI OBRAĆANJE VLASTODRŠCU Prekrasan sunčan dan i čaroban poj ptica, sviraču na gitari puknula je žica. To je danas prošlost, sve se jučer zbilo, a gore u tvojoj vili sigurno je zabavno bilo. Osvrni se oko sebe i vidjet ćeš tugu i jad, napravi korak naprijed dočekat će te siromaštvo i glad. Dopustit ćeš da i dalje u tvojoj zemlji zlo vlada, i da dostojanstvo i samopouzdanje do samoga dna pada? Ne služi ti to na čast, tako se narod ne pridobiva, i on je napokon shvatio da sa vrha tek mrvice dobiva. Ako uspiješ popraviti ovako tešku situaciju, za sebe ćeš sigurno pribaviti dobru reputaciju. 135
DINA FRANIN MAGLAJLIĆ PRVOTNI KRIK Maamaa! Taataa! Maamaa! Taataa! Zašto me gnjavite lirskim formama, gramatikom, oblicima, zašto je dobra lirika simbolika, kad je simbolika imitacija života i obrana neurotičara. Baš hoću pisati svoje osjećaje onako prirodno, tok misli, nepročišćen čisti ljudski krik. Maamaa! Taataa! Pišem kako ja osjećam. DINA FRANIN MAGLAJLIĆ RASTANAK Prošla su tri mjeseca dva tjedna četiri dana i pet sati. Uopće mi ne fališ. 136
DINA FRANIN MAGLAJLIĆ RASTEM Svakog petka ja sam uvečer sama u tihoj noći, dosadnoj i beskrajnoj osjećam svoje nepomične udove pune snage i neiskorištene životne energije. Petkom uvečer uvijek sam sama i tako mora biti dok ne odrastem. Jednog dana kad budem velika žalit ćete svi koji niste voljeli malu djevojčicu petkom uvečer. Žalit ćete kad odrastem i kad noći budu moje. A ja rastem. A kad narastem negdje sitno ispod mojih nogu vrvjet će vaši izgubljeni životi, negdje ispod znojnih smrdljivih stopala koprcat ćete se na mjestu, kad ja odrastem. A rastem. 137
NEVEN DUŽEVIĆ PUSTI ME DA PLUTAM Pusti me da plutam u svome moru. Pusti me da letim u svome zraku, Pusti me, danas neću daleko! Listam otoke, cijene, apartmane. Sa stranica se smiješe escort dame, Političari, avatari i modeli, Crvena svjetla, skriveni bordeli I ja i oni, mi bi potajice htjeli... O pusti me da plutam, Jer danas su pločnici tamni, topli... Ti zagrebački pločnici, Ti tramvajski pobočnici, Ti sveprisutni bezbožnici... Ne brini, neću dugo i daleko... Pločnici su tamni od bitumena. NEVEN DUŽEVIĆ ZRILA JUBAV Zrila jubav je ka zrilo voće Bokun neće, bokun hoće Zrila jubav, pun demižon vina Ajme ča je slatka, bokun lina Zrila jubav ka jematva Topla, južna i bogata Ne gori ona ka one liti Ona stoji, nima ča za skriti Zrila jubav s okusom bevande Ormari vonjodu mirisom lavande 138
NEVEN DUŽEVIĆ MEGLA Megla se kotura Kak ti v loncu vruča pura Puno dima, nigde vatre Poludel sem od te mantre Se bi dal da sem negdi drugdi Di sunčece sveti, Di su lepi sretni ljudi, A ne face mrke, balave, sprehlađene Od megle podhlađene, Nemreš ih prepoznat. Kak vu groznem filmu, Vampiri, vukodlaki Tak sprehajaju v kaputima ti čudaki *** Ti susedi, dragi moji! Vu megli se slabo vidi, Sak` se sakog male` boji! 139
SNJEŽANA SABOLIĆ SVE JE U NAMA Krenuli smo u sunčano jutro prema Jarunu S punim vrećicama hrane i delicija raznih. Htjeli smo ladice, brige i tuge zaboraviti, isprazniti. Odlučni da bude sunce, a glave nam u balunu. Smotalo se vrijeme, prolilo se nebo po nama. Smračilo se, nastala je siva neka tama. Umjesto pod sojenicama, našli smo drugo mjesto, Hrvačev balkon. Rashladilo se, a nama se digla temperatura. Ništa nam ne može pokvariti raspoloženje. Uvijek postoji zaklon. Pa što ako je kiša, puše vjetar. Neka. Uvijek smo puni svega; i suza i smijeha. Sve je u nama. Mi smo redatelji svojih tragedija, drama,komedija. Balkon, sojenica, Jarun, Prečko, Nije važno mjesto, Bitni su ljudi, riječi, razgovori, oči. Otvorenih srca gledali smo kišu kako pada, Smijali se, plakali, plesali, papali, Pijuckali kavu;prvu, drugu, treću. Svatko je u sebi našao svoju sreću. Rastali se u radosti, u spoznaji što je Nada. Prijatelji u dobru i zlu: Različiti, jedinstveni, posebni, a opet U svemu slični. 140
MIREM ĐIMŠITA BASNA O PTICI I ŽAPCU Prepao se žabac ptice I brzo pod lopoč skrio, Ali ga je opazila Baš kada je provirio. Ne pomaknuvši se s mjesta, Ptica samo mirno reče: - Eto, znam gdje si se skrio - A on užasnut uteče. Pažljivo je osluškiv’o I nit’ pomakao se nije, A ptica opet progovori Sasvim mirno kao prije: - Znaš li da ti kreketanje Čudesno zazvučat može Samo ako glasovi nam Ujednačeno se slože? Stog bi mog’o mojoj pjesmi Kao pratnja poslužiti... Nemaj straha, na moraš se Ispred mene više kriti. Doletjet na ovo mjesto Opet sutra ću pred veče. Pristaneš li, počekaj me... Ništa ti se desit neće. Sutradan se odvažio I na ponudu pristao, Al’ se nije pojavila Ptica kojoj se nadao. Nesigurno zakrekeće, Dok se na lopoču njiho, Kad u taj čas ona ptica Započe cvrkutat’ tiho. Ohrabren je nastavio Pticu pratit sve smjelije Čudeći se gdje krekeće Mnogo ljepše nego prije. 141
*** I mnoge stvari što po sebi Ne moraju vrijedne biti Više vrijede kad se znaju Međusobno uskladiti. 142
VEDRAN SUTON MELADA SONG KAD TI U ŽIVOTU SVAŠTA RADE PROŠEĆI TI DO JASNE MELADE DOKTORICA JE ONA KOJA U RUNJANINOVOJ RADI I PRITOM NEĆE MAST DA TI VADI KARAKTER JOJ JE SMIREN NARAV BLAGA PA DONOSI RIJEČ UTJEHE KAD BI SVE POSLAO DOVRAGA SVE PACIJENTE U ORDINACIJU S OSMJEHOM PRIMA PA KAD DOĐEŠ NA RED NIJE TI ZIMA UMJESTO DA U ČEKAONICI ŽIVCE GUBIŠ KAD ZNAŠ TRETMAN KOJI TE ČEKA POŽELIŠ DA SVAKOGA LJUBIŠ EKIPU UZA SEBE SUPER IMA SESTRU SANJU KOJA UVIJEK TOČNO LJUDE SNIMA PA KAD TREBA NEŠTO POPRAVITI U HIPU MOŽEŠ SE OSLONITI NA NJENU POUZDANU EKIPU NJENE SPOSOBNOSTI DIVLJENJA SU VRIJEDNE PA TI SVAKA POSTAVLJENA DIJAGNOZA S LAKOĆOM SJEDNE STRAHA U NJENOJ ORDINACIJI NEMA PA AKO SI I IMAO VIŠE NEMAŠ ZDRAVSTVENIH PROBLEMA SVE BOLESTI PSIHOZE S LAKOĆOM SE GUBE A TAKOĐER PRESTAJEŠ IMATI I U GLAVI BUBE TAKVA VAM JE ONA PRAVA ŽENA ZMAJ I JOŠ SAMO ZA KRAJ DA KAŽEM SVE JE ISTINA NIŠTA NE IZMIŠLJAM NI NE LAŽEM DAKLE AKO SI BOLESTAN I NE ZNAŠ KAKVA TE SUDBINA ČEKA DOĐI U RUNJANINOVU TAMO ZA SVE IMAJU LIJEKA I TO JE SVE ŠTO ĆU REĆI ZA SADA JER SAMO JE JEDNA JASNA MELADA 143
JASMINKA FRANCEKOVIĆ ZVUCI Večer je. S radija se čuju Pjesama starih zvuci. I pjesma starih fosila: „Sklopi oči kad poželiš da me vidiš...“ I ja sklopim oči i vidim Tebe. Starih pjesama zvuci. 144
CECILIJA HUSAK SLUŠAJ GORU Kad joj priđeš, stani časak: umiri tijelo, probudi svijest. Sa štovanjem prizovi Boga i uđi s njim u gorski svijet. Kazetofon doma pusti (urlatora tužni gnjev) i gitaru, sviralicu. Povrijedit ćeš gorski spjev. Stazicama tiho kroči, slušaj šume šušanj blag, suhog granja pucketanje, žubor potočića drag. Ptičica kad zacvrkuta sjeti se, o brate mio, planina je božji darak, prati njenog srca bilo. Čudesa ćeš upijati sluhom, duhom, tijelom, žićem. Vrijednost novu o životu otkrivati cijelim bićem. Radosna će duša pjevat: Slava Bogu a mir braći! SRCE TVOJE S GOROM JEDNO LJEPOTOM ĆE MIRNO ZRAČIT. 145
ŠTEFICA VANJEK DRAGI NAŠ KAJ Zdavna sme se dotepli vu bregoviti slavonski kraj ali nigdar nisme pozabili naš dragi kaj. Težačko nas je živlenje stiralo od skromne hiže, vu stranjski daleki svet pozabiti sme morali trseke i bogečku klet. Pinklec na pleća sme deli i same zelene brege vu oku zeli. Slavonska nas je zemljica zagrlila kak mati i sega nam je štela dati šenice za kruhek kaj lijepe diši, na bregima Papuka grozdje za vinčeko zri čez vinograde navek popevka zagorska zvoni tu sme mi doma si al srčeko vleče vu stari kraj i zato nigdar nebumo pozabili naš dragi kaj 146
ŠTEFICA VANJEK HOĆU LI ZNATI Hoće li netko znan zamijetiti moju sjenu među stihove zametenu kada me zaborav nečujno sa poljana života odnese i misli univerzumom raznese. Hoće li netko neznan moju zaboravljenu knjigu života otvarati i nova poglavlja u njoj zapisati tamo gdje listovi će prazni ostati što ih je tuga prazninom punila. Hoće li netko radoznao sasvim novu povijest u vremeplov vremena o zanesenjaku jednom zapisati i olovkom sreće nove uspomene risati. Hoće li netko zaljubljen vrijeme bespoštedne ljubavi mojim ljubavnim stihom sladiti ili će srce u tuzi utapati i samo sjetu dan za danom vaditi. Hoću li tada zaboravljena kao prah prirode oćutiti i znati da će neki zaboravljen romantik čitajući me udahnuti mi dušu i neku novu dimenziju životu mi dati. ANTUN TUDIĆ RUŽA da nije ruža svijet bi bio tužan, a i ružin trn bez ruže zacijelo bi bio ružan 147
ANTUN TUDIĆ ŠEŠIR ja imam šešir crni a dama za stolom šešir bijeli kada bismo jedno do drugog sjeli i šeširi bi se zavoljeli DAMIR IVANOVIĆ PISMO ZA NJU SADA IMAM DIO ŠTO TRAŽIO SAM NEKAD I U STIHU A NE U PROZI I ZATO PAMTIM ŠTO ZABORAVIT NEĆU U KNJIZI ŽIVOTA KAD PRIRODA SE BUDI POLJUBAC MOŽE DA PRESUDI A SUSRET SA CVIJEĆEM SREĆE ZNAM NITKO ZABORAVIT NEĆE TI ZNAŠ JA ZNAM I STIH LJUBIM UMJESTO TEBE A ZNAM ZABORAVIO SAM SEBE U ZRCALU ŽIVOTA TI POSTOJIŠ DODIRNI DUGU UMJESTO MENE I ZAUZDAJ SJEĆANJE DA NE UVENE I ZA MENE 148
IVANA PIPEK NA JEZERU Na jezeru mome sretan cvijet Boji se polako i čeka svoj let Čeka svoju pticu hiljadu dana To sunce je njemu nježna hrana Na jezeru mome i lopoča tristo Jedan brodić na njega je pristo Digo je jedro i plovi polako Sivu je vodu pramcem tako Na jezeru mome netko se sunča Hiljadu oblika tu su vruća A od vrućine rekle su oči Da silueta u vodu skoči Na jezeru mome i jedna dama Leži na suncu gola, sama Sanja svoj let, dno joj zvoni Al’ ona nikako da zaroni. Na jezeru mome tisuću duša Blago onom tko ovo sluša Jer u tom kraju gdje se ne sudi Jedan je veliki piknik ludi. A na jezeru sunce sija Dama se prži kao zmija A silueta u jedro gleda, Njegovo jezero je od leda. 149
BOŽICA DRAKULIĆ MOJ ZAGREB Moj Zagreb je u proljeće Vesela opereta! Šaren, raspjevan Cvijet do cvijeta, cvijet do cvijeta. Moj Zagreb je ljeti Zanosna rapsodija! Zelen, razigran S fontana prepun melodija. Moj Zagreb je u jesen Sjetna simfonija! I velika galerija Raskošnih jesenskih boja. Moj Zagreb je zimi Tiha šansona! Ogrnut bjelinom Sanjari i budi se uz katedralska zvona. Moj Zagreb je Božanska glazba Što do svemira seže. A nježna srca ga vole Uz sebe zauvijek veže. 150