Arheološki vodič po Danilu

Muzej grada Šibenika
Šibenik City Museum

POVREMENA IZDANJA MUZEJA GRADA ŠIBENIKA, SVEZAK 24

Izdavač:
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Za izdavača:
GOJKO LAMBAŠA

Autori:
TONI BRAJKOVIĆ
ŽELJKO KRNČEVIĆ
EMIL PODRUG

Lektura:
NATAŠA JURIĆ STANKOVIĆ

Korektura:
JELENA JOVIĆ

Prijevod:
PREVODITELJSKI URED LEXIS

Fotografije:
FOTOTEKA MUZEJA GRADA ŠIBENIKA
FOTOTEKA INSTITUTA ZA ARHEOLOGIJU ZAGREB
TOMISLAV ŠMIDER

Crteži:
BRANKO VUKOREPA

Konzervatorska obrada predmeta:
DALIBOR MARTINOVIĆ

Grafičko oblikovanje i priprema za tisak:
ANTE FILIPOVIĆ GRČIĆ

Tisak:
TISKARA MALENICA d.o.o.

Naklada:
500

ISBN 978-953-6844-33-3
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 852765

TONI BRAJKOVIĆ
ŽELJKO KRNČEVIĆ
EMIL PODRUG

ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Šibenik, 2013.



SADRŽAJ

UVOD 7
Željko Krnčević

HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA 11
Toni Brajković, Željko Krnčević, Emil Podrug

PRAPOVIJEST 39
Emil Podrug

ANTIKA 69
Toni Brajković

SREDNJI VIJEK 101
Željko Krnčević

ARCHAEOLOGICAL GUIDE TO DANILO (Summary) 127

IZABRANA LITERATURA 137

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 5



UVOD

Sada već daleke 1981. godine, kao student arheologije Sveučilišta
u Zagrebu, s kolegom Ivanom Pedišićem prvi put sam posjetio lokalitet na
Danilu jer je trebalo započeti zaštitna istraživanja u Šematoriju. Nekoliko je
mještana južno od crkve htjelo graditi nove grobnice pa su pozvali arheologe
da teren najprije istraže. Tada smo na Danilo došli preko Dubrave, do koje
je vodila asfaltna cesta, a onda se makadamom vozilo dalje. Baš je negdje
tih godina napravljena i današnja prometnica. Vozilo se i više od pola sata.
No, kad sam čuo mnoge arheološke danilske priče, vidio sam da je, u uspo-
redbi s njima, to putovanje bilo itekako brzo. Ovako je akademik Radoslav
Katičić doživio ovaj put tamo negdje šezdesetih godina: „Znao sam već da
to s Danilom i nije tako jednostavno, da ih ima više. Vidio sam bio Koroščevu
akademijsku monografiju o neolitičkom nalazištu Danilo Bitinj. A tada sam
razabrao da postoji i Danilo Kraljice. Shvatio sam da je to doista zabitno i da
se onamo može doći ili preko Dubrave ili preko Vrpolja. Crveni je autobus kre-
nuo prašnom cestom preko Vrpolja. Jako je drndao po kamenju. Zaustavio
se na visokom kraju polja, na podnožju strmine surih vrhova, pred kućama na
samom rubu kamenjara, kraj bare. Danilo Gornje. Izašao sam u neizvjesnost,
ne znajući jesam li doista stigao onamo kamo sam htio. No ta je neizvjesnost
potrajala samo kratko. Tamo je upravo boravio profesor Rendić-Miočević sa
svojom ekipom. Iako je jesen već razblaživala žar, jedno je od njegovih ljetnih
iskopavanja bilo još u tijeku.“

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 7

Upravo je profesor Duje Rendić-Miočević zaslužan za sve što je iznje-
drila zemlja, a i stari danilski suhozidi. Od Ritona do Princepsa. Naravno, uz
svesrdnu pomoć mnogih koje u ovom vodiču spominjemo, posebice Frane
Dujmovića koji je kao ravnatelj tadašnjeg Gradskog muzeja Šibenik, prigo-
dom slučajnog otkrića godine 1949., uvidio značaj ovog lokaliteta i na teren
pozvao akademika Rendića-Miočevića. Tada je započela priča o jednom izu-
zetnom arheološkom lokalitetu koja traje do današnjih dana, a koja će se,
nadam se i uistinu želim, i nastaviti.

Katalog izložbe iz 1970. Prvo izdanje Vodiča iz 2000.

O rezultatima istraživanja na Danilu pisalo se u mnogim domaćim i
stranim, stručnim i popularnim knjigama i časopisima. Rezultati prvih dvade-
setak godina istraživanja 1970. godine u organizaciji Muzeja grada Šibenika
prezentirani su u prostoru crkve sv. Krševana izložbom Danilo u svjetlu ar-
heoloških nalaza, autora Zlatka Gunjače i Zdenka Brusića. Treba napomenuti
da i veći dio današnjeg arheološkog dijela stalnog postava Muzeja grada Ši-
benika čine eksponati iz Danila.

8 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Trideset godina poslije, 2000. godine, tiskan je Danilo. Arheološki vo-
dič, čiji su autori bili Marko Menđušić, Ivan Pedišić i Željko Krnčević. Već na-
kon nekoliko godina ostali smo na svega nekoliko primjeraka te se ukazala
potreba za novim izdanjem. I onda je slučaj htio da su Marina Šegvić, Bru-
na Kuntić-Makvić i Ante Rendić-Miočević došli s idejom da se, prigodom 20.
obljetnice smrti akademika Rendića-Miočevića, upravo na Danilu i u Šibeniku
održi znanstveni skup Illyrica Antiqua 2 – in honorem Duje Rendić-Mioče-
vić. Šibenski arheolozi kao domaćini skupa, na čelu s ravnateljem šibenskog
Muzeja Gojkom Lambašom, tu su inicijativu svesrdno prihvatili. I tako su
se u Šibeniku i na Danilu u organizaciji znanstvenog skupa ponovno okupili
Muzej grada Šibenika, Arheološki muzej u Zagrebu i Odsjek za arheologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu − tri institucije koje su tijekom pedesetih,
šezdesetih i sedamdesetih godina, pod vodstvom Duje Rendića-Miočevića,
zajedno radile na istraživanju Danila.

Veliku zahvalnost za organizaciju dugujemo Jacqueline Balen i Dinu
Demicheliju. Upravo je organizacija ovog skupa u čast akademika Rendi-
ća-Miočevića, ali i svih onih koji su dio svog radnog vijeka ostavili u Danilu,
dovela do toga da se postavi izložba o šest desetljeća arheologije na Danilu
i da se napravi drugo izdanje ovog vodiča. Ovaj put autori su, uz pisca ovih
redaka, Toni Brajković i Emil Podrug. Nadamo se da će ovo izdanje, kao i ono
prvo, naći svoje čitatelje.

Zahvaljujemo svima onima koji su pomogli u ostvarenju ovog uistinu
velikog događaja te svima onima koje smo naveli u poglavlju Historijat istra-
živanja, a koji su svojim lašunima, motikama, špatulama, metlicama, olov-
kama i fotoaparatima pomogli da danas možemo barem djelomično napisati
priču o Danilu − Rideru.

Nadamo se da će ovo još jedanput potaknuti, a vrijeme je i da se ostva-
ri, priču o arheološkoj zbirci u Danilu.



Željko Krnčević

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 9



HISTORIJAT
ISTRAŽIVANJA

Na prethodnoj stranici: ulazna vrata prostora u kojem je bilo sjedište istraživanja, 1959. godine
ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Kada se među arheolozima spomene lokalitet Danilo, svi znaju za da-
nilsku kulturu, za Rider, za ilirsku onomastiku, za Stari šematorij, za
Gradinu, za Princepsa... Mogli bismo tako nabrajati čitav niz toponima
i osobitosti ovoga iznimno važnog lokaliteta. Ovdje je svoje prve korake u
struci započelo mnoštvo kolegica i kolega, a nažalost i mnogo onih koji nisu
imali sreće ostati u arheologiji. Prisjetimo se kako je sve započelo i što je i tko
otkrio u ovih šest desetljeća.

Danilo kao arheološki lokalitet poznato je još od druge polovice
17. stoljeća, kada je nekoliko natpisa iz Ridera objavio Ivan Lucić. No, od
druge polovice 19. stoljeća postaje poznato kao epigrafski bogat lokalitet
zahvaljujući kolekcionarskom radu Theodora Mommsena na CIL-u (Corpus
Inscriptionum Latinarum). Za popularizaciju danilske arheološke baštine
u stručnim krugovima u to vrijeme zaslužan je i mjesni župnik fra Stjepan
Zlatović koji je u svojim izvješćima pisao o ovdašnjim rimskim spomenicima
koje je vidio ili za koje je iz priče mještana čuo da su postojali. Mnogi od
njih bili su uzidani u kuće, štale, bunarske vijence ili ogradne zidove, a neki
su zbog neprimjerene poganske tematike namjerno i uništeni. Sve je uka-
zivalo na mogućnost kako bi se ispod današnjeg Danila mogli naći ostatci
nekog rimskog naselja. Vatru je podgrijavala i nadgrobna ara Kvinta Rutilija
Ticijana i Kvinta Rutilija Prokula pronađena prilikom krčenja zemlje južno
od seoskog groblja, a koja je spominjala rimski grad municipium Riditarum.

Sada već davne 1949. godine, u sklopu izgradnje Zagorskog vodovoda,
čiju je realizaciju započetu 15 godina prije prekinuo Drugi svjetski rat, na-

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 13

Blabla bla bla 1957.

Nadgrobna ara na kojoj se spominje municipij Rider smještena uz pročelje crkve sv. Danijela, 1959. godine

stavljeni su radovi na trasi koja je prolazila kroz Danilo. Tada su na više pozicija

otkriveni ostatci srednjovjekovnih i kasnoantičkih grobova i arhitekture, posebi-

ce na lokalitetima Luguše i Stari šematorij. Tadašnji ravnatelj Gradskog muzeja

Šibenik (danas Muzej grada Šibenika),

dugogodišnji volonter i istinski zalju-

bljenik u arheološku baštinu, Frano

Dujmović prvi je intervenirao da se u

novonastalim prilikama sačuva pro-

nađeno te u suradnji s kolegama,

poglavito akademikom Dujom Rendi-

ćem-Miočevićem, dogovorio početak

širih, sustavnih arheoloških istraži-

vanja. Ona su započela 1951. te se s

manjim prekidima nastavila tijekom

Frano Dujmović iduća dva desetljeća.

14 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Radnici na terenu, 1961. godine

Godine 1951. otkriveni su rimskodobni nalazi u dvorištu kuće Grubi-
šić, a ujedno su započeli i radovi na zaravni ispred crkvice sv. Danijela. Vodi-
telj istraživanja bio je Duje Rendić-Miočević (tadašnji ravnatelj Arheološkog
muzeja u Splitu, a od 1954. prvo izvanredni, pa redoviti profesor Arheološkog
odjela Instituta za povijest umjetnosti i arheologiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu). Do 1963. vodstvo tehničke dokumentacije i zaštitnih zahvata pre-
uzela je Aleksandra Faber koja je uz Rendića-Miočevića, Marina Zaninovića
i Antona Ratkovića bila dio stalne ekipe na terenu. Uz njih su u radovima
povremeno sudjelovali i Zlatko Gunjača, Mate Suić, Frano Dujmović, Nives
Majnarić-Pandžić, Slavenka Ercegović, Georgina Pilarić te studenti arheolo-
gije iz Zagreba i Zadra.

Te 1951. godine probne sonde otvorene su i tristotinjak metara sje-
verno i južno od Šematorija te na njivi Mate Raka gdje će se iskopavanja
nastaviti između 1959. i 1963. U tom periodu istovremeno je istraživano na
nekoliko lokaliteta u Danilu: na poziciji Veruše − Gomilice 1952., 1953. i 1959.
te kod mrtvačnice na groblju 1960. Tijekom 1950-ih otvorene su i probne ar-
heološke sonde na poziciji Skladi, zatim su 1960-ih iskopavanja obavljana
unutar Novog groblja i s južne strane korita potoka Dabra, a najintenzivniji
radovi na istraživanju područja Starog šematorija obavljeni su od 1958. do
1963. Godine 1965. Zlatko Gunjača istražuje dva rimska paljevinska groba

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 15

Mjerenje sonde tijekom istraživanja 1951. godine Danilo – Veruše, istraživanje 1959. godine

Izrada tehničke dokumentacije, Stari šematorij, 1960. godine

u zaseoku Klisovićima. Do nalaza je i ovaj put došlo slučajno. Naime, već
1959. Mile Klisović je, čisteći teren za gradnju kuće, našao jedan rimski grob
iz 1. − 2. stoljeća, a Krste Klisović šest godina kasnije još dva groba iz istog
vremena te obavijestio arheologe koji su proveli istraživanja.

Godine 1951. slučajno je otkriveno i starohrvatsko groblje na polo-
žaju Luguše, koje na osnovi nalaza datiramo u vrijeme 9. i 10. stoljeća. Tada
su istražena tri groba (koji su dio znatno većeg groblja) karakteristična za
ovaj period.

16 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Bunar Bitinj

Iste je godine Duje Rendić-Miočević odlučio provjeriti dojave mješta-
na o postojanju jednog potencijalnog prapovijesnog lokaliteta kod bunara
Bitinja, nekih 1300 m zapadno od Starog šematorija. U rujnu 1951. godine, u
jeku prvih istraživačkih radova na Starom šematoriju, Rendić-Miočević otvo-
rio je malu arheološku sondu nasuprot bunaru, na njivi Ivana Belamarića, da
bi utvrdio točan položaj, izgled i dataciju nalazišta. Sondiranje je dalo poziti-
van rezultat i pokazalo da je riječ o neolitičkom nalazištu sa sačuvanim kul-
turnim slojem i vrijednim nalazima, od kojih su naročito zanimljivi bili ulomci
specifično ukrašenih lončarskih proizvoda koji dotad nisu imali analogija u
čitavoj regiji. Tako je poznati antičar Rendić-Miočević postao zaslužan i za
prvi istraživački zahvat na jednom neolitičkom naselju u Dalmaciji.

Slučaj je htio da je nekoliko mjeseci kasnije, u studenom 1951. godi-
ne, vlasniku susjedne parcele Nikoli Bedrici plug zapeo za prvi primjerak tzv.
ritona – jednog od najintrigantnijih neolitičkih predmeta na ovom području.
Frano Dujmović ga sljedeće godine predstavlja stručnoj javnosti u časopisu
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku kao „obredni predmet koji si-
gurno nije služio za uporabu u praktične svrhe, te u koji se moguće stavljala
ritualna žeravica“. Od te objave pa sve do danas čuveni danilski ritoni ne pre-
staju pobuđivati interes i maštu istraživača.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 17

Prvi riton s Danila − Bitinja, 1951. godine

Nakon pozitivnih rezultata prvog sondiranja na Danilu − Bitinju i otkrića
ritona postalo je jasno da na tom mjestu treba provesti arheološka istraživa-
nja većeg opsega, što je naročito poticao Dujmović. Na poziv Rendića-Mioče-
vića istraživanja Bitinja preuzima Josip Korošec, profesor na Arheološkom se-
minaru Filozofskog fakulteta u Ljubljani, voditelj Arheološke sekcije SAZU-a i
jedan od vodećih poznavatelja prapovijesti tadašnje Jugoslavije. Istraživanja
koja su slijedila financijski je omogućila tadašnja JAZU, a u Koroščevoj ekipi,
između ostalih, bili su Dujmović, Ivan Marović (kustos Arheološkog muzeja u
Splitu) i nekoliko kolega iz Slovenije. Korošec je u ljeta 1953. i 1955. otvorio
tri velike sonde ukupne površine oko 2400 m2 na trima odvojenim parcelama
s istočne strane seoskog puta. Uz to je po čitavom terenu gdje je bilo povr-
šinskih nalaza otvorio dodatne 32 manje sonde (veličine od 2 do 4 m2) kako
bi utvrdio granice naselja. Istraživanja su donijela veliku količinu pokretnih
nalaza (lončarije, oruđa od životinjskih kostiju, cijepanog i glačanog kamena
i dr.), dok je od ostataka samog naselja definiran velik broj jama i drugih, ne-
pravilnijih ukopanih tvorevina. Na temelju oblika i ornamentike keramičkih
posuda Korošec je zaključio da je riječ o samostalnoj, dotad nepoznatoj
srednjoneolitičkoj kulturnoj grupi koju je nazvao danilska kultura. Rezultate
istraživanja objavio je u monografijama Neolitska naseobina u Danilu Bitinju
(1958.) i Danilo in danilska kultura (1964.).

Koroščeva istraživanja u Danilu i otkriće danilske kulture predstavlja-
la su velik napredak u proučavanju neolitika pedesetih godina 20. stoljeća.
Poznavanje prapovijesti u Dalmaciji, pa i na čitavom priobalju istočnog Ja-
drana, do tada je bilo tek u začetcima te se o neolitiku moglo govoriti jedino
na temelju sondiranja špilja na otoku Hvaru. No, ubrzo nakon prvih isko-
pavanja Danila − Bitinja zaredala su se
istraživanja još nekolicine važnih neo-
litičkih nalazišta (Smilčića, Lisičića te
špilja Crvene stijene, Škarinog samo-
grada i Zelene pećine) te se može reći
da su praznine i nepoznanice koje su
postojale u osnovnoj kronološkoj sli-
ci neolitika do kraja pedesetih godina
bile dobrim dijelom popunjene čemu
je velik doprinos dao upravo Koroščev
rad na Danilu − Bitinju.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA Josip Korošec

19

Danilo – Bitinj,
istraživanje 1953. godine

Danilo – Bitinj, istraživanje 1955. godine

Korošec je tijekom boravka u Danilu obilazio i druge potencijalne pra-
povijesne položaje, od kojih je njih nekoliko probno sondirao. Tako je, uspo-
redno s drugom kampanjom na Bitinju 1955. godine, otvorio tri manje sonde
u špilji Stražbenici, na južnoj strani Danilskog polja. Iskop u Stražbenici nije
donio očekivane rezultate (drugim riječima, nije donio neolitičke nalaze), već
je sakupljena tek mala količina nedovoljno prepoznatljive brončanodobne ili
željeznodobne te rimske lončarije. No, daleko zanimljiviji bili su zatečeni arhi-
tektonski elementi u dužem kraku špilje: niski zidovi od kojih su neki položeni
poprečno na smjer pružanja špilje, a drugi duž njezinih stijenki. Na taj je način
prednji dio ovoga kraka špilje umjetno preoblikovan u uski hodnik paralelnih
strana, koji u tlorisu ima spiralni oblik. Korošec je s oprezom pretpostavio da

20 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Špilja Stražbenica: tloris prednjeg dijela s ucrtanim zidovima

Jedan od zidova u Stražbenici

je do preuređenja „interijera“ Stražbenice došlo u rimsko vrijeme, kada je
špilja možda služila kao svetište boga Mitre ili nekog antičkog podzemnog
božanstva. Pri sondiranju Stražbenice Korošec je istražio i dva obližnja
grobna kamena humka (tumula) koja također nisu dala dovoljno nalaza za
datiranje.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 21

Koroščevu pažnju je, nadalje, privukla i impresivna Gradina − vi-
sinsko utvrđeno naselje na istočnoj strani polja, odakle su već otprije bili
poznati brojni slučajni nalazi. Obilazeći Gradinu, Korošec je u jednoj škrapi
dvadesetak metara ispod njezinog vrha uočio hrpu prapovijesne lončarije
koju su lokalni seljani izbacili kopajući korijenje žbunja za loženje. Dio radne
ekipe s Bitinja ponovno je preusmjeren na novi položaj te je mjesto nalaska
lončarije ispitano arheološkom sondom od 2 m2. U neposrednoj okolici otvo-
reno je i trinaest manjih sonda u kojima, međutim, nije bilo nalaza. Lončariju
je Korošec pripisao domaćoj ilirskoj populaciji i datirao u posljednjih nekoliko
stoljeća prije Krista.

Nekoliko godina poslije arheolozi su ponovno na Gradini. Ovog
puta Gradina je bila uključena u veliki projekt istraživanja predrimskog i
rimskog Danila koji je vodio Duje Rendić-Miočević, i to pod „kapom“ Zavoda
za arheologiju Sveučilišta u Zagrebu (danas Institut za arheologiju). Samo
iskopavanje Gradine provođeno je sustavno od 1958. do 1963. godine, a vo-
dio ga je Vladimir Mirosavljević. Arheološkim sondama definirani su potezi
bedema, kao i dobar dio naseobinskog prostora s osnovama prapovije-
snih kuća. Lončarski i drugi nalazi pokazali su da je ovaj položaj naselja
delmatskog plemena Ridita, osim u željeznom dobu, povremeno korišten i
u antici i kasnoj antici, sve do srednjeg vijeka.

Nakon velikog zamaha istraživanja prapovijesti u Danilu pedesetih i
početkom šezdesetih godina 20. stoljeća tijekom sljedećih tridesetak godina
gotovo da nije bilo većih radova na tom „polju“. Iz arhiva Muzeja grada Šibe-
nika saznajemo da je u veljači 1961. godine provedeno još i zaštitno istra-
živanje grobnog humka iz kasnog brončanog doba na Crnom brdu, no bez
podataka o istraživačima, izgledu humka ili vrsti ukopa. U tumulu je, čini se,
nađena jedino dobro sačuvana brončana igla.

Istraživanja rimskodobnih i srednjovjekovnih ostataka na Starom
šematoriju i u neposrednoj blizini nastavljena su sve do 1971. godine, a ra-
dovima je sa svakom novom kampanjom prisustvovao sve veći broj mladih
arheologa. Tako su na terenu boravili i Ante Rendić-Miočević, Nenad Cam-
bi, Ivana Iskra Janošić, Radoslav Katičić, Ivan Šarić, Marina Šegvić, Dunja
Glogović, Vjera Zlatar, Vlatka Jungwirth-Podhorski i brojni drugi. Od sredi-
ne 1960-ih, u svojstvu mlade asistentice Arheološkog odsjeka Filozofskog
fakulteta u Zagrebu, na terenu je boravila Marija Šmalcelj koja je nerijetko,

22 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Gradina: plan sonda istraženih od 1958. do 1963. godine

Gradina: istraživanje bedema

u odsutnosti Duje Rendića-Miočevića, rukovodila istraživanjima, a preuzela
je i vodstvo konzervatorskih radova na termalnom kompleksu rimske vile
unutar Starog šematorija.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 23

Arheološka ekipa (s lijeva na desno): prof. Duje Rendić-Miočević, Marijana Rendić-Miočević,
Ivana Iskra Janošić, Ivan Pedišić, Ivan Mirnik, Marija Šmalcelj, Zlatko Gunjaća, 1965. godine

Prof. Marin Zaninović (sasvim desno) sa suradnicima i povjerenicima, 1965. godine
24 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Prof. Rendić-Miočević i dio studentske ekipe, Ante Rendić-Miočević, 1961. godine
1961. godine

Danilo – Stari šematorij, istraživanje 1969. godine 25
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Unutar Starog šematorija najopsežnija su istraživanja provedena
od 1959. do 1963. godine. Posebno valja istaknuti otkriće spomenutog
kompleksa rimske vile koja je podignuta najvjerojatnije krajem 1., odno-
sno početkom 2. stoljeća. Ova je građevina u kasnijim periodima doživjela
značajnije preinake, a već je u antici u njenom sjevernom dijelu podignut
termalni kompleks. U kasnoj antici ovdje je sagrađen manji sakralni objekt
čijom je adaptacijom nastala srednjovjekovna crkva. Na ovom su položaju
također otkrivena i istražena 403 groba, do razine antičke arhitekture, od
kojih je tridesetak bilo kasnoantičkih.

Godine 1970. i 1971. vodstvo istraživanja potpuno preuzimaju Mari-
ja Šmalcelj i Zlatko Gunjača koji 1971. istražuju manje starohrvatsko groblje,
smješteno između Erakovih i Klisovića kuća, u literaturi nazvano Danilo − Eraci.
Istražena su 32 groba koje na osnovi nalaza datiramo od 9. do 11. stoljeća.

Nakon 1971. sustavna arheološka istraživanja prestaju. Tek deset godi-
na kasnije vrše se zaštitna iskopavanja u trajanju od svega nekoliko dana pod
vodstvom Duje Rendića-Miočevića s kojim na terenu stalno borave Ivan Pedi-
šić i tadašnji student arheologije Željko Krnčević. Godine 1981. s istočne strane
sjevernog zida crkve sv. Danijela otvorena je manja sonda, a iduće godine unu-
tar ovog sakralnog objekta zaštitna istraživanja vrši Boris Lapov, konzervator
u tadašnjem Općinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture.

U 1981. godini devastiran je impozantan kameni humak na brdu Ivan-
kovači, na sjevernoj strani Danilskog polja. Velik dio kamenog plašta tumula
bio je nasilno raskopan i iskorišten kao građevinski materijal pri asfaltiranju
lokalnog puta. Sudeći po trima vrijednim nalazima (brončanoj sjekiri i bodežu
te kamenoj sjekiri s rupom za nasad) koji su ipak bili spašeni i predani šiben-
skom Muzeju, tumul na Ivankovači datiran je u rano brončano doba.

Godine 1981. provedena su zaštitna istraživanja unutar Šematorija
kod crkve sv. Danijela. Ovo je istraživanje provedeno zahvaljujući tome što su
mještani Danila upravo zbog dugogodišnjih arheoloških istraživanja i suradnje
s arheolozima stekli osjećaj za vrijednost onoga što krije zemlja u njihovom
kraju. Napomenimo ovdje da se tada, primjerice, odustalo od gradnje nekoliko
novijih grobnica zbog nalaza dijela antičkog kolektora. Već se tada, dakle, po-
čelo intenzivnije razmišljati o gradnji novog groblja izvan samog Šematorija.
Ovom prigodom istraženo je 29 grobova koji su, važno je napomenuti, samo

26 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Arheološka ekipa, 1967. godine

Danilo – sjeveroistočno od terenske kuće, istraživanje 1970. godine 27
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Stari šematorij, srednjovjekovni grobovi, istraživanja 1970. godine

Stari šematorij, kasnoantički i srednjovjekovni grob, istraživanje 1970. godine
28 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

manji dio groblja koje je zauzimalo dosta veću površinu. O tome, naravno,
svjedoči istraženo groblje na položaju Stari šematorij. Grobove istražene
1981. godine datiramo od 9. stoljeća pa do u novi vijek. Ovu kampanju vodio
je akademik Duje Rendić-Miočević, a suradnik mu je bio Ivan Pedišić.

Istraživanje u Šematoriju (s lijeva na desno): prof. Duje Rendić-Miočević, Zlatko
Gunjača, Ivan Pedišić i Ivan Marović, 1981. godine

Krajem listopada 1984. započela su obimnija istraživanja na predje-
lu Katunima koja traju iduće dvije godine. Otkriće ovog lokaliteta opet je bilo
slučajno. Naime, mještani Mate Spahija i Milan Rak obavijestili su o antičkim
nalazima arheologe koji su nedugo zatim na tom lokalitetu počeli radove.
Ovo su ujedno bile i posljednje kampanje u kojima je kao voditelj istraživanja
sudjelovao Duje Rendić-Miočević, tada glavni tajnik JAZU-a. Iz Muzeja grada
Šibenika istraživanjima na terenu rukovodi Ivan Pedišić s Brankom Migotti iz
tadašnjeg JAZU-a, a radovima nazoči i Željko Krnčević. U srpnju 1985. istra-
žena su dva kasnoantička groba na predjelu Dolac.

Početkom 1992. godine, na Danilu − Bitinju provedeno je zaštitno
istraživanje povodom rekonstrukcije ceste koja kroz polje vodi prema Kra-
ljicama. Bilo je to prvo sondiranje eponimnog nalazišta danilske kulture još
od Koroščevog istraživanja 1955. godine. Pod vodstvom Marka Menđušića,

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 29

Danilo – Bitinj, istraživanje 1992. godine

Poljakuše, istraživanje 2002. godine

tada kustosa Muzeja grada Šibenika, na parceli nasuprot bunaru otvorene
su dvije sonde ukupnih dimenzija oko 60 m2. Otkriveni su ostatci poda kuće
(prve dotad na Bitinju) koja je vjerojatno stradala u požaru.
Zbog radova na rekonstrukciji spomenute ceste, zamalo su strada-
la dva prapovijesna humka na brdu Ulnovcu, na sjevernoj strani polja. Nai-
me, bager je nasipe obaju humaka već djelomično „načeo“, no zbog malog

30 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

udjela kamenja u njima ta se devastacija pokazala neisplativom. Humci su,
srećom, devastirani samo površinski pa su se nad njima mogla provesti za-
štitna istraživanja koja je 1993., 1997. i 1999. godine vodio Marko Menđušić.
U humcima nisu zatečeni ikakvi ostaci pokojnika, već velike količine lončarije
s ukrasnim karakteristikama razvijenog bakrenog doba. Ulnovac je još uvijek
jedino poznato nalazište iz razdoblja eneolitika na području Danila.

Sljedeće zaštitno istraživanje prapovijesnih humaka provedeno je
2002. godine na južnoj strani Crnog brda, povodom pripremnih radova na tra-
si buduće autoceste A1. Uz put koji preko prijevoja na Crnom brdu vodi iz
Danila Birnja na Pode, na položaju zvanom Poljakuše nalazi se više humaka,
od kojih su tom prilikom Menđušić i Krnčević istražili devet. Humci su sadrža-
vali spaljene ostatke pokojnika i lončarski materijal cetinske kulture ranog
brončanog doba.

Od 1993. do 2004. Ivan Pedišić vodi sanacijsko-konzervatorske radove
na prostoru ranocarskog termalnog kompleksa na lokalitetu Stari šematorij.
Tih je godina uređen i okoliš lokaliteta te su posađene masline, na što se na-
žalost svela i cjelokupna arheološka aktivnost na ovom lokalitetu. Bilo je tek
nekoliko istraživačkih kampanja i to onih zaštitnog karaktera. Tako je Pedišić
1999. godine vodio zaštitna arheološka istraživanja nekoliko desetaka me-
tara jugoistočno od ostataka spomenute arhitekture. Muzejske djelatnike o
ovom su nalazištu obavijestili vlasnici zemlje Tomislav Klisović i Žarko Vuče-

Sanacijsko-konzervatorski radovi na vili, Marko Menđušić i Drago Spahija, 1992. godine 31
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Sanacijsko-konzervatorski radovi na vili, Drago Spahija, Ante Rak i Ivan Pedišić, 1992. godine

Dio gospodarskog aneksa rimske kuće, istraživanje 1999. godine
32 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Sanacijsko-konzervatorski radovi na vili (s lijeva na desno): Mate Kljajić, Ante Rendić-Miočević,
Marina Rendić-Miočević, Ivan Pedišić, Željko Krnčević, Ivo Vukšić, Dinko Sulje, 2005. godine

nović. Tijekom istraživanja pronađeni su ostatci gospodarskog dijela rimske
kuće koji su u vremenu kasne antike doživjeli određene preinake na što je
ukazivao pronađeni materijal i stilovi gradnje.

Osim toga, tijekom pripremnih radova za gradnju grobnica unutar No-
vog groblja, godine 2002. slučajno je pronađen veći dio mramorne urne višeg
rimskog časnika, a iza terenske kuće žrtvenik posvećen Silvanu. U neposred-
noj su blizini u proljeće 2008. na jugozapadnoj strani Novog groblja uz jamu
otkopanu za gradnju grobnice uočeni arheološki ostatci. Zaštitna istraživa-
nja proveo je Toni Brajković uz stalni boravak na terenu tad već umirovljenog
Ivana Pedišića. Tijekom istraživanja mještanin Šime Rak Muzeju je poklonio
nadgrobni spomenik koji je našao pri oranju 2007. na predjelu zvanom Dočić.

Tijekom ljeta 2003., 2004. i 2005. godine neolitičko nalazište Danilo
− Bitinj ponovno je aktualno. Na njemu su tada provedena arheološka istraži-
vanja međunarodnog tima pod vodstvom Andrewa Moorea, Marka Menđušića i
Emila Podruga, a u okviru projekta „Early Farming in Dalmatia“. Najprije je 2003.
godine, kao priprema za iskopavanje, provedeno georadarsko snimanje terena,
a potom je tijekom sljedećih dviju godina otvoreno pet međusobno udaljenih
arheoloških sonda ukupne površine 165 m2 na četirima parcelama. Definirani
su raznovrsni ostatci srednjoneolitičkog naselja: od jamskih i drugih ukopanih
tvorevina preko ogradnih zidova i kamenih taraca do podova nadzemnih kuća.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 33

Andrew Moore na Danilu – Bitinju 2005. godine

Zahvaljujući interdisciplinarnim istraživačkim metodama, dobiveni su i vrijedni
podatci o ishrani tadašnjih stanovnika Danila, kao i prvi radiokarbonski datumi
kojima je naselje na Bitinju datirano u razdoblje 5300. − 4900. prije Krista.

Danilo – Bitinj, istraživanje 2005. godine ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU
34

Nadalje, nova zaštitna istraživanja nedaleko od Novog groblja 2009.
godine vodio je Toni Brajković. Vlasnik zemlje južno od Novog groblja Tonći
Vukšić, kopajući rupe za mladi maslinik, naišao je na velike količine ulomaka
tegula te je, znajući da se radi o nalazu značajnom za našu kulturnu baštinu,
o tome obavijestio djelatnike Muzeja. Tijekom istraživanja na ovom mjestu
pronađen je dio podnice rimskog objekta.

U jesen 2012. na zemlji Nevena Spahije prilikom čišćenja zemljišta
i kopanja rupa za sadnju mladih maslina pronađeni su ostatci arhitekture s
mnoštvom rimskih spolija. Djelatnici Muzeja grada Šibenika Željko Krnčević i
Toni Brajković, u suradnji s kolegom Markom Sinobadom iz Konzervatorskog
odjela Šibenik, uz svesrdnu podršku vlasnika zemljišta obavili su konzerva-
ciju i djelomičnu prezentaciju pronađenog materijala.

I na kraju spomenimo i zasad posljednju istraživačku kampanju u
Danilu. Godine 2013. je, pod vodstvom Tonija Brajkovića, provedeno revizij-
sko istraživanje na položaju koji je 1999. istraživao Ivan Pedišić. U najnovi-
jim istraživanjima otvoreno je više probnih sonda na prostoru od 40 metara
u smjeru zapada i sjeverozapada. Otkriveni su ostatci gospodarskog dijela
rimske kuće s mnoštvom ulomaka keramičkih i staklenih posuda, željeznih
izrađevina, rimski novac te ostatci životinjskih kostiju i školjaka. Istovremeno
je upotpunjen tloris ostataka dijela rimske kuće istraživane 1999. godine.

Danilo – jugozapadno od terenske kuće, istraživanje 2009. godine 35
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Danilo – jugoistočno od Novog groblja, istraživanje 2013. godine

I tako, kad se okrenemo u prošlost, u ove 64 godine arheologije na Da-
nilu, vidimo da je toliko toga učinjeno. Nismo ovdje niti spomenuli u koliko je
časopisa i knjiga, domaćih i stranih, pisano o Rideru, Danilu, Gradini, danilskoj
kulturi, ilirskoj onomastici... Zato zahvalimo još jednom svima onima koji su
dio svoga života upleli u pleter nečega što bismo mogli nazvati Archaeologia
Riditina. Ovaj vodič izdajemo u povodu simpozija Illyrica Antiqua posveće-
nog 20. obljetnici smrti akademika Duje Rendića-Miočevića, koji i jest glavni
„krivac“ za sve što smo s Danila ubaštinili. Zasigurno će ovo biti veliki poticaj
da se arheologija još jednom kao feniks vrati na Danilo i da nam iz zemlje
iznjedri još mnogo pokretnih i nepokretnih nalaza koji će upotpuniti naša sa-
znanja o životu na ovom prostoru od prapovijesti do u srednji vijek. Prisjetimo
se stoga redom onih koji su sudjelovali u istraživanjima Danila u prethodnih
šezdesetak godina: Dubravka Balen Letunić, Šime Batović, Vera Bitrakova,
Toni Brajković, Zdenko Brusić, Frano Dujmović, Zdenka Dukat, Slavenka Er-
cegović, Aleksandra Faber, Dunja Glogović, Zlatko Gunjača, Enver Imamović,
Ivana Iskra Janošić, Slobodan Jovanović, Vlatka Jungwirth Podhorsky, Ro-
man Kent, Konstantin Kepeski, Josip Korošec, Paola Korošec, Branka Kne-
žević, Željko Krnčević, Anthony Legge, Nives Majnarić Pandžić, Ivan Marović,
Jovica Martinović, Marko Menđušić, Branka Migotti, Štef Miholić, Kornelija

36 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Minichreiter, Ivan Mirnik, Vladimir Mirosavljević, Andrew Moore, Meri Opa-
čić, Buga Pantlik, Ivan Pedišić, Georgina Pilarić, Emil Podrug, Anton Ratko-
vić, Ante Rendić-Miočević, Marija Rendić-Miočević, Marina Rendić-Miočević,
Jennifer Smith, Ivan Šarić, Marina Šegvić, Marija Šmalcelj, Željko Tomičić,
Ružica Vatavuk, Marin Zaninović, Vjera Zlatar. Arheološka istraživanja na Da-
nilu su posjećivali i mnogi drugi arheolozi. Spomenimo samo Matu Suića koji
je često boravio na Danilu, te Radoslava Katičića, Stjepana Gunjaču i Veljka
Gortana koji su uvijek bili rado viđeni gosti. Sigurno ima još kolegica i kolega
arheologa koji se nisu našli na ovom popisu, a posjećivali su istraživanja u
Danilu ili su čak u njima sudjelovali. Neka nam oproste jer ih nismo uspjeli
naći u dostupnoj nam dokumentaciji.

Zahvalimo ovom prigodom i povjerenicima koji su desetljećima bili
naš glavni izvor informacija: Boži Klisoviću Profesoru, Grgi Raku, Mili Raku
Bilom, Anti Raku, Jerku Vukšiću i Dinku Sulji. Neka nam ne zamjere oni koje
igrom slučaja nismo spomenuli. Također želimo zahvaliti i cjelokupnom sta-
novništvu Danila koje je oduvijek imalo osjećaj za arheološku i povijesnu ba-
štinu svoga kraja.

Nadamo se da su ovo „samo“ prve 64 godine arheologije na Danilu i
da nas nova sustavna istraživanja, o kojima će jednom pisati neki novi arhe-
olozi, tek očekuju.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 37



PRAPOVIJEST

Na prethodnoj stranici: zdjela ukrašena urezanom spiralom, Danilo – Bitinj, danilska kultura
ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Selo Danilo nalazi se petnaestak kilometara istočno od Šibenika, a
smješteno je u pitoresknom Danilskom polju – tipičnoj krškoj udolini
(sinklinali) koju uokviruju vapnenački grebeni (antiklinale). Sa sjeve-
ra-sjeveroistoka polje je omeđeno brdskim lancem koji se, kao produžetak
Trtra, proteže između vrhova Krtolina (503 m) i Velike glave (542 m). Na ju-
gu-jugozapadu rub danilske udoline čini znatno niže Crno brdo (252 m). Tako
uokvireno Danilsko polje ima oblik nepravilnog ovala izduženog u smjeru
sjeverozapad-jugoistok, dugo je oko 8 km i najšire oko 1,5 km. Središnji,
obradivi dio polja ima površinu oko 5 km2 i morfološki se uglavnom sastoji
od flišnih lapora (geološke podloge nataložene iznad vapnenačkih stijena) i
kasnijih, holocenskih aluvijalnih taložina. Zbog nepropusnosti flišne podlo-
ge ovo polje, u usporedbi s okolnim krškim terenom, karakterizira i relativno
velika količina dostupne vode. Birašica, Sitnica i Munjača – velike lokve koje
rijetko kada presušuju – raspoređene su duž Danilskog polja, a površinska
voda se u kišnom dijelu godine vodotocima slijeva i prema dnu polja, formira-
jući sezonski potok Dabar. Danilsko je polje bogato i bunarima, pomoću kojih
njegovi stanovnici već stoljećima dolaze do podzemne vode. Uzevši u obzir
relativno veliku površinu kvalitetnog obradivog humusa, zatim dovoljne koli-
čine vode i mahom blage padine okolnih brda s obiljem niske krške vegetacije
za ispašu stoke sitnog zuba te naposljetku sve blagodati blage mediteranske
klime, Danilsko polje predstavlja pravu oazu sa svim uvjetima za život baziran
na poljodjelskoj i stočarskoj privredi usred „ljutog“ krša.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 41



Danilsko polje, pogled sa zapada

Rubovi polja danas su gusto načičkani zaseocima sela Danila (do-
nedavno pod imenom Danilo Gornje) i Danila Birnja. U povijesnim izvorima
Danilsko polje nazivano je i Gornje polje (Campo di sopra), čime je zapravo
bio naglašen njegov položaj u odnosu na gradu Šibeniku tada puno važnije
Donje polje (Campo di sotto). Dosadašnja arheološka istraživanja pokazala
su da je Danilsko polje stalno naseljeno već barem 7500 godina, odnosno od
vremena mlađeg kamenog doba (neolitika). Iako zasad nedostaju arheološki
nalazi iz najranijih prapovijesnih razdoblja – starijeg (paleolitika) i srednjeg
kamenog doba (mezolitika) – ipak možemo pretpostaviti da su i prije početka
osnivanja trajnih naselja Danilsko polje posjećivali i paleolitički i mezolitički
lovci-sakupljači u potrazi za stadima divljih životinja i samoniklim plodovima.

Neolitik

Prva sela u Danilskom polju osnovana su tijekom neolitika – velikog
i važnog prapovijesnog razdoblja koje je na čitavom Sredozemlju označilo
početak osnivanja trajnih naselja. Početkom neolitika dovršen je postupni
proces kojim su ljudske populacije s nomadskog i lovačko-sakupljačkog
prešle na sjedilački i ratarsko-stočarski način života. Ta tzv. neolitička revo-
lucija smatra se najvažnijom civilizacijskom stepenicom u ljudskoj povijesti,
a najprije je zaživjela na prostoru Bliskog istoka prije nešto više od 11000
godina. Odatle su se, tijekom sljedećih nekoliko tisućljeća, neolitičke ideje i
tekovine širile dalje na zapad, zahvativši našu obalu negdje oko 6000. godine
prije Krista. Neolitik istočnog jadranskog područja traje do oko 4000. godine
prije Krista i tradicionalno se dijeli na tri osnovne faze (kulture): rani (impre-
sso kultura), srednji (danilska kultura) i kasni (hvarska kultura).

Nalazišta ranog neolitika istražena su na brojnim položajima diljem
naše obale, pa tako i na širem šibenskom području (Pokrovnik, Konjevrate,
Piramatovci − Vrbica, Ždrapanj − Rašinovac). U Danilskom polju poznato je
zasad tek nekoliko ulomaka lončarije ukrašene tipičnim utisnutim (impresso)
motivima koji, međutim, potječu iz srednjoneolitičkog naselja na Bitinju. Ti su
ulomci, dakle, nađeni u svom sekundarnom kontekstu te se na temelju njih
može jedino posredno zaključiti da je najranije naselje (ili naselja) negdje u
Danilskom polju osnovano već tijekom prve polovice 6. tisućljeća prije Krista.

44 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Srednji neolitik (druga polovica 6. tisućljeća prije Krista) obilježava
danilska kultura koja je bila rasprostranjena duž čitave istočne jadranske
obale, od tršćanskog krasa do crnogorskog primorja, uključujući i svoje lo-
kalne varijante. Na širem šibenskom području naselja ove kulture su, osim u
Danilu, istražena i na nalazištima Pokrovniku i Bribiru − Krivačama. Danilska
kultura otkrivena je 1951. godine usred Danilskog polja, s istočne strane bu-
nara Bitinja, zaslugom Duje Rendića-Miočevića (tada ravnatelja Arheološkog
muzeja u Splitu) i Frane Dujmovića (ravnatelja tadašnjeg Gradskog muzeja
Šibenik). Ubrzo je potom poznati arheolog Josip Korošec kod Bitinja proveo
prvo sustavno istraživanje jednog neolitičkog naselja u Dalmaciji te je novo-
otkrivenu neolitičku manifestaciju nazvao po Danilu. U svim dosadašnjim
arheološkim kampanjama (1951., 1953., 1955., 1992., 2004. i 2005. go-
dine) istraženo je nešto više od 2700 m2 po čemu je Danilo – Bitinj da-
nas najopsežnije istraženo nalazište danilske kulture. Ukupna površina
nalazišta je, dakako, daleko veća (od 2,5 do čak 9 hektara, ovisno o pro-
cjenama), no pretpostavlja se da se nastanjeni prostor tijekom nekoliko
stoljeća postojanja naselja mijenjao te da današnja površina nalazišta
nije bila nastanjena istovremeno.

Položaj arheološkog nalazišta Danila – Bitinja 45
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Istraživanja su donijela brojne, ali uglavnom skromne, ostatke nase-
lja. Definirane su raznovrsne strukture kojima upravo zbog slabog stupnja
očuvanosti često nije moguće pouzdano ustanoviti izvorne namjene. Danil-
ske kuće bile su nadzemni objekti, građeni mahom od propadljivih materijala.
Nije stoga rijedak slučaj da se u istraživanjima od nekadašnjeg objekta naiđe
jedino na pod od nabijene gline. No, po sačuvanim ulomcima izgorenog kuć-
nog lijepa (zidnog premaza) znamo da su osnovu zidne, a vjerojatno i krovne
konstrukcije činili drveni stupovi, grede i kolci koji su bili povezanih granjem i
šibljem. Na čitavu se zidnu konstrukciju, s unutrašnje i vanjske strane, nano-
sio premaz od gline, odnosno blata pomiješanog sa slamom i pljevom. Ispod
podova nekih objekata nalazio se sloj kamenja kojim se očigledno nastojao
što bolje izolirati životni prostor od vlage. Podovi nisu sačuvani u dovoljnoj
mjeri da bi se mogle ustanoviti prosječne dimenzije kuća; može se tek za-
ključiti da je barem većina imala pravokutni tloris. Od ostalih nepokretnih na-
laza u arheološkim su sondama definirani temelji ogradnih kamenih zidova,
kamena popločenja te velik broj ukopanih tvorevina. Pravilne kružne jame
služile su za najrazličitije svrhe: od skladišta za zalihe do prostora za pri-
premanje hrane ili pečenje lončarskih proizvoda. Druge, nepravilnije ukopane
tvorevine vjerojatno su tek udubine nastale vađenjem gline za građevinske

ili lončarske potrebe. Uz sjeverni
rub naselja definirani su segmenti
većih, izduženih ukopanih tvorevi-
na − možebitnih jaraka kojima je
naselje bilo omeđeno.

Danilo – Bitinj: ostatci poda kuće, Za razliku od skromno sačuvanih
istraživanje 1992. godine pokazatelja neolitičke arhitektu-
re, ostala (pokretna) materijalna
baština danilske kulture daleko
je bolje sačuvana i poznata, pri
čemu se posebno ističe danilska
lončarija. Lončari srednjeg neoli-
tika poznavali su zavidno umijeće
oblikovanja posuda i izuzetnu ma-
štovitost i vještinu ukrašavanja
njihovih stijenki. Fino danilsko po-
suđe, koje je zastupljeno raznim

46 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Danilo – Bitinj: ostatci poda kuće, istraživanje 2005. godine

Danilo – Bitinj: površina prekrivena kamenim taracom, istraživanje 2005. godine

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 47

Tamno pečena lončarija danilske kulture: zdjela na nozi i šuplji postament

inačicama zdjela i tanjura, uglavnom je pečeno u tamnosmeđim i tamnosi-
vim tonovima te dobro uglačano. Često su uglačane posude i ukrašene pa
one predstavljaju glavni element prepoznavanja danilske kulture. Danilski
stil podrazumijeva uglavnom geometrijske, mahom urezane ukrase. Moti-
vi su obično izvedeni velikom preciznošću, a variraju od jednostavnih linija i
traka, preko cik-cak nizova i iscrtkanih trokuta, do zanatski zahtjevnijih spi-
ralnih i meandarskih kompozicija. Najprepoznatljiviji motiv danilske lončarije
je spirala izvedena iz jedne neprekinute linije koja se uvija, zatvara i otvara,
okružujući čitav opseg posude. Nerijetko je urezana spiralna linija ispunjena
crvenom ili bijelom pastom (inkrustacijom) čime je postignut dodatan efekt
i kontrast tamnoj površini posuđa. Posebnu, iako dosta slabije zastupljenu,
kategoriju danilske lončarije čine posude svijetlih tonova ukrašene slikanjem.
Motivi su na svijetlu uglačanu ili krem bojom premazanu podlogu naneseni
nekom vrstom kista i uglavnom odgovaraju onima s urezanog posuđa. Pri
oslikavanju najčešće su se koristile crne, smeđe i crvene nijanse. Sudeći po
neobično finoj teksturi gline od koje je načinjeno, kao i potpuno ravnomjernoj
kvaliteti pečenja, riječ je očigledno o posuđu s nekom posebnom namjenom.
Treba naglasiti i da se ovdje radi o najstarijem slikanom posuđu na istočnoj
jadranskoj obali.

48 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU