Arheološki vodič po Danilu

Lončarija danilske kulture sa slikanim ornamentima

Kremene izrađevine: vrhovi strelica (gornji red) te sječiva i dubila (donji red) 49
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Alatke od opsidijana

Oruđe je izrađivano od materijala dostupnih u okolišu. Vrlo vjerojat-
no je najveći dio alatki bio načinjen od drva, no taj materijal u našim klimat-
skim uvjetima ne može „preživjeti“ tisuće godina u zemlji. Istraživanja su,
međutim, donijela čitav niz artefakata od kamena i kosti. Najbrojnije kamene
izrađevine su sječiva, strugala i dubila dobivena odlamanjem od kremenih
oblutaka. Od kremena su oblikovani i vrhovi strelica − jedini poznati tip neo-
litičkog oružja. Posebno učinkovita sječiva izrađivana su od opsidijana – ta-
mnosmeđeg, gotovo crnog vulkanskog stakla koji se lako cijepa u alatke
izrazito oštrih rubova. Na Danilu je nađeno šezdesetak opsidijanskih artefa-
kata, od kojih većina potječe sa 600 km (zračne linije) udaljenih otoka Lipara
sjeverno od Sicilije, dok ih je nekoliko dopremljeno čak s Karpata. Opsidijan
na dalmatinskim neolitičkim nalazištima svjedočanstvo je žive razgranate
trgovinske razmjene s udaljenim kopnenim i, naročito, prekomorskim po-
dručjima i vjerojatno je bio skupocjena roba. Od uvoznih materijala nađene
su i druge vulkanske stijene fine zrnate strukture (vjerojatno porijeklom iz
unutrašnjosti Bosne i Italije) koje su glačanjem oblikovane u žrvnjeve, bru-
sove, sjekire, dlijeta i klinove. Pojedini alati (dlijeta, glačalice, probojci, šila)
izrađivani su i od dugih životinjskih kostiju i rožine.

Može se, dakle, reći da su stanovnici Danila prije 7000 godina ži-
vjeli potpuno u skladu s prirodom, nenametljivo iskorištavajući sve njezine

50 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Kamene sjekire, dlijeta i klinovi

resurse, od drva, gline, kamena i kostiju, do, naravno, zemlje i vode. Analize
životinjskih kostiju pokazale su da su poljodjelstvo i stočarstvo prakticirani
u punom opsegu, oslanjajući se tek neznatno na lov i sakupljanje divljih plo-
dova. Među sakupljenim kostima, od domaćih životinja prevladavaju ovce i
koze te, znatno manje, goveda i svinje. Lov kao izvor hrane bio je sveden na
tek oko 1% (lov na jelene, zečeve). Poljodjelstvo je bilo bazirano na uzgoju
nekoliko vrsta žitarica (pšenice, ječma, zobi) i mahunarki (leće, graholika) te
lana. Od samoniklog bilja u prehrani su zastupljene pistacija i kupina. Na Da-
nilu – Bitinju pronađena je i velika količina morskih školjkaša, čak 15 vrsta,
koja ukazuje na stalne kontakte tadašnjih žitelja Danila s morskom obalom
udaljenom svega nekoliko kilometara. Ljušture školjkaša ponekad bi poslu-
žile za izradu jednostavnog nakita, pri čemu su najomiljenije bile one svijetlih
nijansi − jestiva srčanka i morsko kopito. Dosta rjeđe nakit je izrađivan od
kamena i kostiju.

Jedna od nepoznanica iz neolitika potpuni je nedostatak groblja.
Ne znamo kakav su odnos prema smrti i svojim pokojnicima imale neolitičke
populacije. Na Danilu je unutar naselja na Bitinju otkriveno jedino pet dječjih
kostura, gotovo svi polegnuti na bok u zgrčenom položaju. Ovaj tzv. fetalni
položaj pokojnika posvjedočen je u raznim prapovijesnim razdobljima diljem
Sredozemlja i vjerojatno ukazuje na određene univerzalne aspekte vjerova-

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 51

nja u nastavak života nakon smrti. Pojedini autori ovu situaciju tumače kao
žrtvovanje djece u okviru rituala vezanih uz kult plodnosti. Prapovijesni kult
plodnosti vjerojatno je podrazumijevao zazivanje plodnosti svih važnih vido-
va života o kojima su neolitička seoska društva ovisila: nataliteta i zdravlja
ljudske zajednice te uspješnosti žetve i uzgoja stoke. Stoga se smatra da
je krvavi čin žrtvovanja i polaganja djece unutar naselja mogao biti vezan uz
neku vrstu ritualnog čišćenja zemljišta prilikom osnivanja naselja i gradnje
kuće ili, pak, uz zaštitu kućanstava ili čitave zajednice od nepoželjnih utjecaja.
Nalazi isključivo dječjih kostura na Danilu otvaraju temu duhovnosti
u vremenu danilske kulture, o kojoj još uvijek ne znamo mnogo. Vidimo tek
njezine nejasne odraze u pojedinim keramičkim predmetima čiji oblici sami
po sebi ne ukazuju na kakvu prepoznatljivu upotrebnu namjenu pa se često
tumače kao rekviziti vezani uz kult plodnosti. To se naročito odnosi na tzv.
ritone i zvonolike predmete, koji nerijetko imaju falusoidno oblikovan vrh, te
na malobrojne ženske figurice. Među njima su najbrojniji i svakako najintri-
gantniji ritoni. Riton je svojevrsna keramička zdjela na četiri noge s velikom
vertikalnom ručkom. Sama zdjela ritona vrlo je plitka i zakošena te stoga
gotovo posve nepraktična. Noge su najčešće oblikovane zoomorfno, a čitav
je riton nerijetko potpuno prekriven bogatom urezanom ornamentikom. Osim
intrigantnog oblika, na njegovu obrednu funkciju najjasnije ukazuje činjenica

Danilo – Bitinj: dječji kostur u zgrčenom položaju, istraživanje 2005. godine
52 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Riton 53
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Riton ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU
54

da su samo određeni, „skriveni“ dijelovi ritona (unutrašnjost zdjele te unu-
trašnje strane ručke i nogu) tijekom korištenja premazivani crvenom bojom
– snažnim simbolom života i plodnosti. Od 1951. godine, kada je na površi-
nu „izašao“ prvi danilski riton, ovi predmeti ne prestaju intrigirati stručnjake.
Pojedini su u njemu vidjeli obredne svjetiljke lojanice i prikaz imaginarnog
životinjskog pretka ljudi; drugi u ritonima vide oblik žene, treći medvjedicu,
četvrti simboličnu maternicu (odnosno zbirni simbol žene – ženke − zemlje),
peti prikaz prožimanja muškog i ženskog aspekta kozmosa, dok šesti, pak,
u nogama ritona prepoznaju vimena raznih domaćih životinja i usko ga ve-
zuju uz stočarske kultove. Čini se da nikad nećemo moći pouzdano reći što
prikazuje ili predstavlja riton, no većina se ipak slaže da njegov oblik zapra-
vo sadrži šifriranu poruku vezanu uz poticanje i zazivanje plodnosti nekog
određenog ili, pak, svih vidova ljudskog života i okoliša. Tako šifriran sadržaj
ritona očito je bio razumljiv na širokom geografskom području jer su, osim u
Dalmaciji, otkriveni i na nalazištima susjednih neolitičkih kulturnih skupina
(na području Italije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Albanije, Grčke). Može
se reći da je čitav jadransko-jonski prostor tijekom srednjeg neolitika bio na
neki način duhovno povezan upravo oblikom ritona. Zbog svoje atraktivnosti
i zagonetnosti ritoni su već odavno postali zaštitni znak danilske kulture, ali
i prapovijesti ovog područja općenito.

Danilo – Bitinj: noga ritona in situ, istraživanje 2005. godine 55
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Donji dio ženske figurice Vrh falusoidnog predmeta

Sudeći po datumima dobivenim radiokarbonskim analizama uzoraka
životinjskih kostiju i biljnih sjemenki, naselje Danilo – Bitinj trajalo je od oko
5300. do oko 4900. prije Krista, odnosno do samog prijelaza u kasni neolitik.
Zašto je upravo tada napušteno i gdje su se njegovi stanovnici preselili, nije
poznato. Hvarska kultura koja je tijekom kasnog neolitika (gotovo čitavog 5.
tisućljeća prije Krista) bila rasprostranjena na dalmatinskoj obali, otocima i
zaleđu, u Danilu zasad nije otkrivena. Na širem šibenskom području najbolje
je istražena na lokalitetima Čista Mala − Velištak i Bribir − Krivače.

Treba, međutim, naglasiti da postoje naznake još jednog neolitičkog
lokaliteta u zapadnom dijelu polja. Naime, na nepoznatoj lokaciji, negdje u
blizini bunara Ljuboinja polovicom 20. stoljeća površinski su sakupljeni pri-
mjerci tipičnih neolitičkih kremenih alatki, no bez ulomaka lončarije. Stoga za
ovaj lokalitet zasad nije moguće reći kojoj točno neolitičkoj fazi pripada, niti
gdje se točno nalazi.

Eneolitik i brončano doba

Završetak neolitika u jugoistočnoj Europi obilježile su postupne mi-
gracije indoeuropskih naroda s prostora Crnog mora koji od polovice 5. tisuć-
ljeća prije Krista prodiru dolinom Dunava u potrazi za novim područjima za
naseljavanje. Otprilike iz tog vremena datira uvođenje primarne metalurgi-
je bakra kao nove proizvodne djelatnosti. Ovi događaji označavaju početak

56 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

sljedećeg prapovijesnog razdoblja koje nazivamo eneolitik (bakreno doba).
Valovi pridošlica s istoka nisu dosegnuli istočnu jadransku obalu, već se ene-
olitizacija na ovdašnje populacije odrazila tek posredno, uplivom novih ideja
i utjecaja, primjerice na lončariji kasne hvarske kulture. Najuočljiviji novitet u
eneolitiku pojava je prvih pravih grobnih spomenika u vidu tzv. tumula (grob-
nih humaka).

Određeni društveni procesi započeti u eneolitiku u potpunosti su
zaživjeli u brončanom dobu (od kraja 3. do početka 1. tisućljeća prije Krista).
Razvoj metalurgije bakra doveo je do izuma bronce – daleko učinkovitijeg
materijala za izradu oruđa, oružja i nakita. Kontrola nad ležištima bakra i
kositra i trgovina novim skupocjenim materijalom prouzročavaju bogaćenje
pojedinaca, raslojavanje društva i formiranje ratničkih aristokracija. Nemir-
na vremena dovode do naseljavanja uzvišenih položaja (gradina utvrđenih
masivnim suhozidnim bedemima) s kojih je moguće nadzirati okolni prostor.
Tijekom brončanog doba tumuli ostaju prevladavajući tip grobne arhitekture
na istočnoj jadranskoj obali.

Arheološka istraživanja u Danilu zasad nisu otkrila tragove prapo-
vijesnih naselja iz eneolitika i brončanog doba. No, o kontinuitetu življenja u
Danilskom polju tijekom ovih razdoblja svjedoče upravo brojni grobni humci
razasuti po okolnim brdima, od kojih je zasad tek nekolicina istražena.

Tumul na Maglovom brigu 57
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Eneolitik je u Danilu zastupljen dvama istraženim humcima na bre-
žuljku Ulnovcu, na sjevernoj strani polja. Humci su bili međusobno udaljeni
oko 50 metara. Imali su promjere od 15 do 20 metara, a visina im nije prelazi-
la 60 centimetara. Sastojali su se uglavnom od zemlje i sitnog kamenja s ne-
što krupnijih kamenih komada u središtu. Nasipi humaka sadržavali su veliku
količinu usitnjene lončarije i životinjskih kostiju, nekoliko kremenih artefa-

Ulnovac: istraživanje 1999. godine

Ulomak keramičke posude i kameni privjesak iz humka na Ulnovcu
58 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

kata i jedan kameni privjesak u obliku sjekire. Lončarija pokazuje utjecaje
ljubljanske kulture i pripada već razvijenom eneolitiku. Kuriozitet Ulnovca je
da u humcima nisu zatečeni tragovi ljudskog ukopa pa nije jasno predstavlja-
ju li ove strukture simbolične grobove (kenotafe) podignute osobama koje su
umrle ili poginule na drugom, udaljenom mjestu ili je, pak, riječ o nekoj vrsti po-
svećenog mjesta na kojem je lokalna zajednica prakticirala određene obredne
radnje koje su podrazumijevale konzumiranje jela i pića te ritualno odbacivanje
ostataka hrane i razbijanje posuđa nad humkom.

Sam završetak eneolitika i rana faza brončanog doba obilježen je u
Dalmaciji pojavom tzv. cetinske kulture (oko 2500. − 1800. godine prije Kri-
sta). O naseljima cetinske kulture još uvijek se malo zna, no ovo je razdoblje
karakteristično po pojavi većeg broja tumula od kojih su brojni istraženi. Na
širem šibenskom području cetinska je kultura definirana na nekropoli tumula
Gaju kod Brnjice, u špiljama Stubici u Dubravi, Škarinu samogradu u Mirlo-
vić-Zagori te Tradnju i Šarinoj dragi kod Zatona. Skupina cetinskih tumula
istražena je i na položaju Poljakušama (Peljakuše) na Crnom brdu koje s
južne strane omeđuje Danilsko polje. Tumuli su imali različite dimenzije, a u
većini je zabilježen paljevinski ritus i velika količina lončarije cetinskog stila.
Spaljeni ostatci pokojnika polagani su pod manju gomilu kamenja nad kojom

Poljakuše: istraživanje tumula 2002. godine 59
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Ivankovača: obilazak tumula nakon devastacije 1981. godine

je potom oblikovan humak od kamenja i zemlje. Sudeći po velikim količinama
usitnjene lončarije, pogrebni običaji su i na ovome mjestu podrazumijevali
razbijanje posuđa.

U rano brončano doba datiran je i masivni kameni tumul na brežuljku
Ivankovači, nedaleko (sjeverno) od spomenutih humaka na Ulnovcu. Tumul
je 1981. godine stradao pod bagerom, no nasreću barem su neki od nalaza

60 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Grobni prilozi iz tumula na Ivankovači (rano brončano doba)

spašeni i predani šibenskom Muzeju. Prilikom obilaska devastiranog tumula,
uočeno je da se u njegovom središtu nalazio grob načinjen od većih kamenih
blokova. Sudeći po sakupljenim grobnim prilozima – brončanoj sjekiri, sječivu
brončanog bodeža i kamenoj sjekiri − tumul na Ivankovači bio je posljednje
počivalište istaknutog pripadnika ratničke aristokracije.

Završnoj fazi brončanog doba pripada tumul istražen 1961. godine
na Crnom brdu. U arhivu Muzeja grada Šibenika nije ostalo zabilježeno kako
je tumul izgledao niti koliko je pokojnika sadržavao. Jedini nalaz koji je s
tog istraživanja dospio u Muzej jest brončana ukrasna igla po kojoj je ukop
datiran u 12. − 11. stoljeće prije Krista. Igla ima bikoničnu glavicu odrezanog
vrha, ukrašenu urezanim horizontalnim linijama koje su ispunjene bijelom in-
krustacijom. Ovakav tip igala na Jadranu je rijedak, a pokazuje utjecaj mode
iz unutrašnjosti Balkana i sjeverne Italije gdje je u kasnom brončanom dobu
bila rasprostranjena tzv. kultura žarnih polja.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA Brončana igla iz tumula na Crnom brdu (kasno brončano doba)
61

Željezno doba

Željezno je doba posljednje veliko prapovijesno razdoblje i traje od
9. stoljeća prije Krista do pripojenja ovog prostora rastućoj rimskoj državi
tijekom 1. stoljeća prije Krista. Zahvaljujući grčkim i rimskim kroničarima i
putopiscima, za ovo razdoblje konačno raspolažemo imenima etnika koji su
naseljavali područje istočne jadranske obale i njezinog zaleđa. Tako znamo
da je krajem željeznog doba rijeka Krka predstavljala granicu između Libur-
na na zapadu i Delmata na istoku. Delmati su iz svog matičnog područja u
jugozapadnoj Bosni i Hercegovini postupno napredovali prema obali pa ih od
3. ili najkasnije od sredine 2. stoljeća prije Krista nalazimo i u Dalmatinskoj
zagori te na obalnom prostoru između Krke i Cetine. Danilsko polje od tada je
središte Ridita (lat. Riditae) - najzapadnijeg ogranka Delmata. Tadašnje sre-
dišnje naselje nalazilo se u istočnom dijelu polja, na dominantnom uzvišenju
zvanom Gradina. Na južnoj strani Danilskog polja, na završetku Crnog brda,
nalazi se i gradinski lokalitet Stražbenica. Razvaline suhozidnog bedema na
zapadnoj strani Stražbenice svjedoče da je najvjerojatnije riječ o prapovije-
snom utvrđenom položaju koji zasad, uslijed izostanka ikakvih arheoloških
nalaza, nije moguće preciznije datirati.

Stražbenica ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU
62

Gradina u Danilu ima sve odlike tipičnih obrambenih položaja kakva
su naseljavana tijekom nemirnih vremena brončanog i željeznog doba. Danil-
sko željeznodobno naselje smješteno je na brdu čije strme padine sa zapada
i juga te gotovo okomite litice s istoka omogućuju prirodnu zaštitu, dok nje-
gov povišeni i istureni položaj pruža pregled šire okolice, a sve radi pravovre-
menog uočavanja i zaštite od eventualnih napadača. Jedino je na sjevernoj
strani Gradina pristupačna preko blagog sedla koje ju povezuje s ostatkom
brdskog lanca te su na tom mjestu izgrađeni masivni suhozidni bedemi čiji
su obrušeni ostatci i danas vidljivi. Istraživanja 50-ih i 60-ih godina prošlog
stoljeća zahvatila su segmente bedema te se pokazalo da se zapravo radi
o sustavu obrambenih zidova koji su postavljeni paralelno u tri, a ponegdje i
u četiri reda. Činjenica da su neki zidovi građeni u suhozidnoj tehnici, a drugi
učvršćeni žbukom (ovi, pak, sadrže i sekundarno upotrijebljene antičke arhi-
tektonske i nadgrobne elemente) ukazuje na to da su bedemi Gradine više
puta obnavljani i dograđivani od kraja željeznog doba pa do kasne antike.
Kao zanimljivost ovih bedema ističe se trapezasto ojačanje neke vrste kule
ili bastiona na sjeverozapadnom kutu. Sustav bedema zasigurno je opasivao
Gradinu i s drugih strana, no njihovi segmenti, nakon više tisućljeća erozije,
nisu tako dobro sačuvani.

Gradina 63
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Gradina

Unutar bedema bilo je gusto izgrađeno naselje. Samo u arheološki
istraženom dijelu definirano je pedesetak ostataka delmatskih kuća u obli-
ku četvrtastih udubljenja u litici. Najviše ih je nađeno na vrhu Gradine i na
njezinim južnim padinama. Kuće su bile malih dimenzija (8 do 12 m2) i ne-
rijetko im je čitav stražnji dio do određene visine bio ukopan u liticu. U tim
je primjercima priklesana litica zapravo poslužila kao zidna stijenka, čime je
postignut potpuni zaklon od zimske bure. Ostali zidovi kuća bili su načinje-
ni suhozidnom tehnikom, a u pojedinim su podovima otkrivene i udubine od
drvenih stupova – nosača krovne konstrukcije. U kućama su obično nalaženi
kameni žrvnjevi i lokalno proizvedena lončarija. Tijekom antike i kasne antike
objekti na Gradini građeni su solidnije, pomoću žbuke za zidove i keramičkih
krovnih pokrova. U tom razdoblju je, uz jugoistočni rub, nad provalijom Gradi-
ne, izgrađen (bolje rečeno, izdubljen) kaskadni sustav povezanih cisterna na
četirima terasama.

U istraživanjima Gradine sakupljena je velika količina lončarije i
manja količina metalnih predmeta (čavala, fibula, novca). Sudeći po lonča-
riji, među kojom nadmoćno prevladavaju ulomci iz mlađeg željeznog doba,
Gradina je kao snažno uporište Ridita bila najintenzivnije naseljena tijekom
posljednjih nekoliko stoljeća prije Krista. Riječ je uglavnom o grubom kuhinj-
skom posuđu, rijetko ukrašenim loncima, zdjelama i vrčevima domaće izrade.

64 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Gradina: ostatci željeznodobnih kuća 65
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Gradina: kaskadni sustav cisterna

Fino posuđe uvoženo je iz grčkih kolonija, što svjedoči o trgovačkim vezama
Delmata s drugim narodima na Jadranu.

Iz kasnijeg, rimskog vremena iz Danila potječe čitav niz spomenika
iz kojih posredno iščitavamo ponešto o gospodarstvu, vjerovanjima, društve-
nom uređenju i običajima ovog pograničnog delmatskog plemena. Tako sa-
znajemo da su Riditi bili prije svega orijentirani na stočarstvo, što se očituje u
štovanju nepoznatog domaćeg božanstva − zaštitnika pastira, koje je kasnije
izjednačeno s rimskih Silvanom. Nadalje, određenu ulogu u delmatskim vje-
rovanjima imale su i Silvanove družice – nimfe, kao i bog vina, poistovjećen s
rimskim Liberom. Predrimskim Riditima upravljali su plemenski prvaci koje Ri-
mljani nazivaju principes (među pripadnicima te svojevrsne lokalne društvene
elite su i u vrijeme Rimskog Carstva birani predstavnici gradske vlasti). Napo-
sljetku se, na temelju brojnih sakupljenih rimskodobnih nadgrobnih natpisa,

66 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Lončarija domaće izrade s Gradine (mlađe željezno doba)

može reći da su Riditi još dugo nakon dolaska pod rimsku vlast tvrdokorno
čuvali i druge svoje običaje, pa tako i svoja autohtona osobna imena.

Sudeći po arheološkim nalazima (posebice numizmatičkim), Gradina
je korištena tijekom čitave antike. Nije, međutim, potpuno jasno je li nakon
poraza Delmata i uspostave rimske dominacije Gradina i dalje funkcionira-
la kao svojevrsno naselje ili tek kao sklonište (refugij) u slučaju opasnosti.
Kako bilo, središte života se na nekadašnjem riditskom teritoriju tijekom 1.
stoljeća poslije Krista trajno seli u podnožje Gradine, gdje se formira rimski
grad Rider (Municipium Riditarum), čime prapovijest ovog područja završava.


Grčki skifos s Gradine (kraj 4. – početak 3. stoljeća prije Krista) 67
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA



ANTIKA

Na prethodnoj stranici: nadgrobna ara Kvinta Rutilija Ticijana i Kvinta Rutilija Prokula
ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Rimsko osvajanje Ilirika i struktura vlasti

Za početak rimske vladavine ovim prostorima uzimamo uspostavu pro-
vincije Ilirik osnovane vjerojatno najkasnije u doba Cezara (namjesnik Ilirika 59.
− 51. godine prije Krista) ili nešto prije toga. Tadašnja Republika ne gospodari ne-
ometano cijelim teritorijem novoosnovane provincije, pogotovo ne njenom unu-
trašnjošću koja je bila nastanjena brojnim i raznorodnim narodima. Na južnom
dijelu Ilirika u zadnjim je stoljećima stare ere postojalo ilirsko kraljevstvo koje
propada 168. godine prije Krista. Liburne, pak, iako u prošlosti smatrane za dio
ilirskog korpusa, više u njega ne ubrajamo, kao ni dio antičkih pisaca. Matični je
liburnski teritorij područje Ravnih kotara s otocima od Raba do Murtera. S vreme-
nom se šire te u prvoj polovici 1. tisućljeća kontroliraju cijelo Jadransko i dio
Jonskog mora. Svoje naseobine osnivaju i na istočnoj obali Apeninskog po-
luotoka došavši na taj način vrlo rano u kontakt s Rimom unutar čijih granica
kasnije imaju poseban status. Pojedine liburnske općine po svoj prilici već kra-
jem Republike stječu ius Latii koji je zadnja stepenica prema rimskom civitetu.

Delmati su, za razliku od Liburna i njihove talasokracije, stasali u brdovi-
toj unutrašnjosti kao narod ratnika i stočara, šireći se postupno preko dinarskog
lanca sve do mora. Prvi ih u pisanim izvorima spominje grčki povjesničar Polibije
u prvoj trećini 2. stoljeća prije Krista, a najopširnije o njima piše Apijan. Došavši

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 71

na obale Jadrana od Krke do Neretve, sukobljavaju se s rimskim saveznicima
Isejcima i Daorsima. Godine 158. prije Krista stiže im prvo rimsko poslanstvo,
očito neuspjelo u pregovorima jer već dvije godine kasnije ratuju protiv Rimljana
i doživljavaju poraz. Tom im je prilikom razoreno središte – Delminij (kod Tomi-
slavgrada), ali im sila nije potpuno slomljena. Teritorij im je obuhvaćao oko 9000
km² i, naravno, nije stečen pregovorima. Kako je rimska država već od kraja 3.
stoljeća prije Krista počela vojno osvajati istočnu obalu Jadrana s unutrašnjo-
šću, nakon pokorenih Histra i Japoda te Liburna, koji su imali poseban status, i
delmatsko područje postupno dolazi pod rimsku sferu utjecaja. Sukobi između
ovih dvaju naroda (119. − 117., 78. − 76., 51., 49. − 47., 44. − 42., 40./39.) bili su
mukotrpni i teški, s promjenjivom ratnom srećom i brojnim žrtvama. Konačno,
34. godine prije Krista Oktavijan (budući car August), nezadovoljan dugogodiš-
njim stanjem na terenu, pokreće veliku vojnu kampanju u kojoj na delmatskoj
strani sudjeluje 12000 boraca s istaknutim zapovjednicima na čelu – Testimom
i Verzom. Nakon višemjesečnih borbi Delmati su posljednji otpor pružili u gradu
Setoviji gdje su nakon opsade bili poraženi. O ustancima 16. godine prije Krista
i 11. − 10. godine poslije Krista ne znamo ništa. Posljednja velika pobuna bila je
ustanak dvojice Batona (6. − 9. godine poslije Krista), a posljednja bitka vodi-
la se za delmatski Andetrij kada se Baton došao predati caru Tiberiju. Strabon
kaže da su i nakon svih ratova, a piše nedugo nakon Batonova ustanka, Delmati
i dalje najbrojniji narod u provinciji koja je do tog vremena vjerojatno dobila ime

Rimsko carstvo 117. godine ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU
72

Dalmacija po najratobornijem narodu s ovih prostora. Ubrzo se stanovništvo
potpuno romanizira, dobiva građanska prava (civitas), koja su mogla biti dodije-
ljena pojedincu ili općini, te nastaje sve više kolonija i municipija.

Vlast u provinciji Dalmaciji obavlja carski namjesnik (legatus Augusti
pro praetore) i uspostavlja svoj stožer (officium) – upravu koja se bavi vojnim i
civilnim poslovima. Zapovjednici legija, a Dalmacija ih u ranom 1. stoljeću ima
dvije − XI. (C. p. f.) smještenu u Burnumu kod Ivoševaca i VII. (C. p. f.). stacioni-
ranu u Tiluriju, na zahtjev civilnih vlasti izdvajaju određen broj vojnika koji se
bave raznim nevojničkim poslovima, npr. carinskima. Pored legija kao glavnog
jamca sigurnosti na više mjesta su raspoređene i pomoćne vojne jedinice, ko-
horte i ale. U njima, za razliku od legija, služe pojedinci bez rimskog građanskog
prava koje stječu nakon uspješnog i časnog odsluženja. I oni su zaokupljeni
raznim policijskim poslovima, čuvanjem reda, sakupljanjem poreza itd. Vojni-
ci, bez obzira na to kojoj su jedinici pripadali, u mirnodopsko vrijeme bave se i
javnim radovima: gradnjom cesta, akvedukata, građevina te vode radionice, npr.
radionicu izrade opeka u Smrdeljima kod Ićeva, čijim proizvodima osim potreba
logora upotpunjuju i potrebe civilnog društva. Nakon 25 godina službe tad islu-
ženi vojnici legija postaju veterani, a država im nudi dvije mogućnosti isplate:
darovanu zemlju (missio agraria) ili novčanu otpremninu (missio nummaria). Za
vrijeme cara Augusta osnovano je veteransko naselje kod Roškog slapa na di-
jelu zemlje koja je pripadala XI. legiji iz Burnuma (prata legionis). Sad već mogu
stupiti i u zakoniti brak, što je sve do Septimija Severa djelatnim osobama bilo
strogo zabranjeno, iako su neslužbeni brakovi postojali.

Okupiravši ovaj prostor, Rimljani osnivaju municipije i utvrđuju točne
granice među njima. To je važno zbog prikupljanja poreza iz municipija te regu-
liranja međumunicipalnog prometa. Početkom principata radi provođenja cen-
zusa prave se karte provincija. Njih izrađuju agrimensori – zemljomjernici − slu-
žeći se uređajem zvanim groma. Ostatci grome pronađeni su u skardonitanskoj
nekropoli Maraguši iz 1. − 2. stoljeća. Na teritoriju municipija i kolonija nalaze
se sela i zaseoci te brojne rustične vile (villa rustica). Gradska vlast podijeljena
je na zakonodavnu koju provodi gradsko vijeće (vijeće dekuriona) i izvršnu pod
jurisdikcijom gradskih dužnosnika (magistrata). Najvišu izvršnu vlast obično
imaju dvojica zvana duoviri iure dicundo (rjeđe četvorica − quattuorviri iure dicu-
ndo − koje jednom nalazimo u Varvariji [Bribirskoj glavici]), dok su druga dvojica
− edili (aediles) − bila zadužena za komunalne poslove. U istaknute gradske

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 73

službe spadaju i one svećeničke. Gradski vlastodršci potjecali su iz imućnih do-
maćih ili doseljenih, i to gotovo isključivo italskih, obitelji. Od 86. godine Dalma-
cija postaje provincija inermis (odnosno u njoj više nema legija). Radi potpune
romanizacije i unutarnjeg mira prisutne su još samo pomoćne vojne jedinice. U
takvim prilikama, na samom izdisaju Carstva, dočekana je istočnogotska oku-
pacija i polagani prestanak razdoblja antike kao takve.

Delmatska zajednica Ridita

Krajem 1. stoljeća prije Krista i stoljeće kasnije rimska država konačno
uspostavlja vlast nad ovim prostorima i počinje s procesom romanizacije do-
maćeg stanovništva koju provodi politikom asimilacije i stapanja svih eleme-

Gradina

Lokva Klisovići Lokva
Norilj Munjača

3
4

Stari šematorij
2

1
1 Jakinj 2 Luguše 3 Dolac 4 Baranuše 5 Dočić 6 Novo groblje
7 Veruše 8 Gomilice 9 Skladi 10 Dražica 11 Katuni 12 Provo

Položaji rimskodobnih nalazišta u Danilu
74 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

nata autohtonog društva i kulture s onom rimskom. To se, osim na primjeru
kulta, najbolje očituje u prihvaćanju imenske forme tria nomina.

Na čelu provincije Ilirika, kasnije Dalmacije, carski namjesnik pod svojom
jurisdikcijom drži civilnu i vojnu upravu. Ponekad, u slučaju težih zločina, obnaša
i sudsku vlast u centru jednog od triju juridičkih konvenata, u zgradi pretorija.
Za Rider nadležna je bila Salona. Još za Cezara, a posebno u vremenu princi-
pata, od Augusta nadalje, osnivaju se gradovi – municipiji i kolonije – s različi-
tim stupnjem autonomije i prava. U dalmatinskom zaleđu taj je proces osobito
izražen pod vladavinom flavijevske dinastije o čemu svjedoči rasprostranjenost
njihova gentilicija među peregrinskim zajednicama. Dotad se i delmatska za-
jednica Ridita konstituira u Municipium Riditarum, grad čiji se centar, za razliku
od gradinskog naselja, nalazio podno brda u polju.

Grubišići

10 12
11
5
6

78
9

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 75

Točno vrijeme osnivanja municipija ipak još uvijek ne znamo. Zanimljivo je da
strukturu gradske vlasti uglavnom čine pripadnici aristokratskog riditskog sta-
rosjedilačkog sloja (Aplud Statik, Plator Balierije, Platov sin, Skenobarb Tici-
je, Trit Germulije, Germanov sin, Pinso i Verzo Balieriji, Platovi sinovi) ponekad
istodobno obnašajući paralelne funkcije dekuriona i plemenskih prvaka. Tako
se Kvint Rutilije Prokul, Kvintov sin, osim duumvirom naziva i prvakom rider-
skog municipija (princeps Municipi Riditarum) – titulom koja se javlja još dva-
put, dok se na jednom spomeniku javlja i princeps Delmatarum. Taj natpis, uz
onaj koji govori o obnovi mosta preko rijeke Cetine (pons Tiluri) u kojemu su 184.
godine sudjelovali i sami Riditi, ukazuje na njihov utjecaj i važnost unutar del-
matskog korpusa. Rimljani su očito dopustili zadržavanje osnovnih elemenata
stare tradicije i društvenog uređenja uklopljenih unutar nove strukture rimsko-
ga društva slijedeći time svoju politiku nemiješanja u „tuđe stvari“ dokle god se
poštuje institucija cara i carstva, dok se plaćaju porezi i pune vojni redovi.

Nije bilo neobično da stanovnici jednoga grada obavljaju upravne dužno-
sti, ponekad i one najvišeg položaja, u nekom drugom gradu ili gradovima. Najzor-
niji primjer toga je karijera Tita Flavija Agrikole koji je službovao u Saloni, Rideru i
Ekvumu. Njegovo podrijetlo ničim ne možemo utvrditi, kao ni ono Decima Anto-

Ulomak titula sa spomenom municipija Ridera, 1. – 2. stoljeće ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU
76

nija Prokula koji obnaša dužnost

dekuriona u Saloni, ali nije isklju-

čeno da su mogli biti stanovnici

Ridera – za razliku od Aurelija

Vera i izvjesnog Flora, riditskih

dekuriona stalno nastanjenih u

Poljicima. Osim već spomenu-

tih pripadnika starosjedilačke

aristokracije, viši riditski sloj, pa

i onaj vladajući, činili su i italski

doseljenici te domaći ljudi koji

se, stekavši rimsko građansko

pravo, uspinju na društvenoj

ljestvici. Većina njih zadržava

svoja izvorna osobna imena i

“kolektivna” imena (moguće

obiteljska imena ili imena ro-

dova). Do danas su sačuvana

Nadgrobna ara sa spomenom riderskih plemenskih na preko dvjesto natpisnih spo-
prvaka i gradskih magistrata, sredina 2. stoljeća menika pa Danilo s pravom slo-

vi za temeljni lokalitet delmatske onomastike. Najčešća domorodačka muška

osobna imena su: Aplis, Tritus, Turus, Pinsus, Pladomenus, Plator…, dok su

ženska: Aplo, Celso, Culo, Baeio (Baezo), Toto, Daeco... Curbanius(-a), Darmo-

cus(-a), Staticus(-a), Varierius(-a)... neka su od najčešćih riditskih “kolektivnih”

imena.

Rimska država se od svojih početaka pa do propasti Zapadnog Rimskog
Carstva u 5. stoljeću neprestano širila postupno povećavajući sferu utjecaja na
sve veće dijelove Europe, Azije i Afrike. Unutar svojih granica, koje je s vreme-
nom zbog njihova opsega bilo sve teže nadzirati i braniti, našle su se razno-
rodne etničke grupe, narodi i plemena, često ratnički raspoloženi i nenaviknuti
na čvrstu središnju vlast koja je uz to bila i tuđinska. Kako bi nadzirali pojedina
područja, Rimljani su stacionirali legije u njima. U Dalmaciji je do otprilike sre-
dine 1. stoljeća ili malo poslije toga prisutna VII. legija (C. p. f.) u Tiluriju (Gardun
kod Trilja), a do 68. godine poslije Krista XI. legija (C. p. f.) u Burnumu (Ivoševci
kod Kistanja), koju ondje potom zamjenjuje Legio IIII Flavia felix (do oko sredine
80-ih godina 1. stoljeća). Vojnici pomoćnih vojnih jedinica, pripadnici različitih

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 77

pokorenih naroda, promišljeno su slani u udaljene dijelove Carstva kako ne
bi izazivali pobune na njima poznatom terenu. Na taj način stjecali su osjećaj
kozmopolitske naravi države koja bi im često nakon vojne službe dodjeljivala
zemlju daleko od rodnog kraja i sva prava rimskog građanina. Tako se država
postupno romanizirala i postala multinacionalna u svakom pa i najmanjem di-
jelu. Na tom tragu je i primjer, radi oštećenja urne, nama imenom nepoznatog
Ridita koji je službovao kao legijski tribun, vjerojatno u dalekoj Britaniji. Tragovi
još triju vojnih osoba zabilježeni su u antičkom Rideru, odnosno današnjem
Danilu: Kvinta Petronija Valenta, Aurelija Vera i jednoga nepoznatog legio-
nara. Jedan odred (veksilacija) VII. legije boravio je početkom 1. stoljeća u
Rideru. To nije čudno jer se ovaj grad nalazio na važnoj prometnici koja je iz
Salone vodila u Skardonu i bio je pretposljednja postaja smještena između dva
po mnogočemu značajna centra.

Koštani češalj sa sedam srebrnih pozlaćenih zakovica, 3. stoljeće

78 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Srebrna, pozlaćena lukovičasta spona (fibula) s natpisom
UTERE FELIX („Nosi sa srećom“), 4. – 5. stoljeće

Keramička statueta Rimljanke s djetetom, Zlatni prsten s umetnutom gemom od
1. – 5. stoljeće crvenog jaspisa na kojoj je motiv boga
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA Bonus eventus, 1. – 3. stoljeće

79

Kultovi i vjerovanja

Rimska religija svoj panteon, uz nekoliko lokalnih božanstava nižeg
statusa, preuzima od Grka, pa npr. Zeus postaje Jupiter, Hera – Junona, a Ate-
na – Minerva. Riječ je o kapitolinskoj trijadi čiji se hram obavezno nalazio na
glavnom trgu svakog rimskog grada te je uz kasniji carski kult bio najštovaniji.
Bila je to službena rimska religija. Tijekom procesa romanizacije ilirički narodi
neka svoja božanstva poistovjećuju s rimskima koja su im slična te im daju
rimska imena. Kod politeističkih religija takva je praksa uobičajena s obzirom

Žrtvenici posvećeni Jupiteru, 1. – 2. stoljeće

na to da su različita polja ljudske djelatnosti koje pojedino božanstvo obuhvaća
svojstvena svim društvima sličnog stupnja razvoja. Tako glavni delmatski bog,
zaštitnik stoke i stočara, gospodar šuma i izvora, personifikacija sirove snage
prirode i života čije bi domaće ime moglo biti Vidas, postaje rimski Silvan, iako je
na likovnim prikazima ikonografski istovjetan grčko-arkadskom Panu koji se od
Silvana uveliko razlikuje. Ovo je najbolji primjer identificiranja po sličnosti – ne
po istovjetnosti, a s vremenom, posebice u kasnijim stoljećima rimske vlasti,
dolazi do sve većeg stapanja i širenja djelokruga ovih božanstava pa domaći
Silvan pored atributa Šumskog dobiva i one Preuzvišenog, Kućnog, Žeteoca.

80 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Grčki povjesničar Plutarh piše o Panovom kraju. Jedini je to bog koji je umro,
a njegova smrt simbolički obznanjuje početak kraja jednoga društva i epohe.

Reljefni prikazi i žrtvenik posvećeni Silvanu (Panu), 1. – 3. stoljeće

Delmatski Silvan u likovnoj se umjetnosti prikazuje kao polučovjek-po-
lujarac s ljudskim torzom u itifaličkom trenutku i s bradatom glavom na kojoj su
kozji rogovi te s kozjim nogama. U ruci mu je često siringa, glazbalo napravljeno
od trske u koju se bježeći od njegove neobuzdane ljubavi i žudnje pretvorila
istoimena nimfa, a u ruci zna držati i pastirski štap, dok mu je do nogu pas ili

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 81

jarac, često pod stablom česmine ili hrasta. Na reljefnim spomenicima javlja
se sam, ali i u društvu predivnih nimfa ili drugih božanstava (Dijane, Merku-
ra). U Danilu je dosad evidentirano dvadeset žrtvenika i reljefnih spomenika
posvećenih Silvanu. Kako je već prije bilo riječi o njihovu kasnijem korištenju
kao običnog građevnog kamena i uzidavanju u raznorazne suhozide, staje itd.,
navest ćemo dio zanimljivog izvješća fra Stjepana Zlatovića iz 1884. godine u
kojem piše: „U njivi Mije Raka pred crkvom zapinjaše plug, i odatle izvališe ve-
likih učetvrtanih kamenja, na kojih bijaše prostrana žliba vodovoda; prosliediše
vaditi redom za deset metara duljine i dođoše do bunara, koji zasut završivaše
probušenom kolustom pločom, a nad njom kruna četvrtasta. Svaki obraz ima-
djaše blizu metar duljine a polu visine. Na obrazu prama jugu bijahu urezane u
basrilievu slike i to: satir (s) kozjim nogama, spried papci, a na peti čampa kao u
pievcu; lievom se naslanjao na čobanski štap, a desnom držao jare za glavu. Do
njega tri kao ženske, ovijenimi rukama, u dugih haljinah; kažu, da su krasno sa-
djelane bile. Dječica polupaše slike, a ćako razsječe ploče za prozorne pragove;
ostala kamenja uzidaše u šematorje crkovno.“ Priča koju nam je tako slikovito
prenio fra Zlatović zbila se nebrojeno puta. Na spomenutom reljefu prikazan je
Silvan s nimfama – tim vječno mladim božicama šuma, izvora i potoka kojima
je posvećen i jedan riditski žrtvenik. Žrtvenici (are) rađeni su od kamena, pravo-
kutnog oblika s udubljenim vrhom za prinošenje žrtve i posvetom na prednjoj
strani. U Danilu često nalazimo zavjetnu formulu I O M (Iovi Optimo Maximo
– Jupiteru, najboljem i najvećem), a otkriveni su i žrtvenici orijentalnih božan-
stava – Velike majke i Mitre.

Žrtvenik posvećen Mitri, 3. stoljeće Ulomak reljefnog spomenika
82 posvećenog Dijani (Artemidi) lovkinji,
2. stoljeće

ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Rimsko Danilo nikako ne smijemo zamišljati kao zabačeni kutak svi-
jeta. Zasad još siromašni ostatci grada zorno nam pokazuju kako ni ovo mje-
sto nisu zaobišli radovi vrhunskih umjetnika poput neznanih majstora koji su
isklesali mramorne sarkofage s prikazima Amora i Psihe, Ahileja i Prijama i
brojnih drugih likova. Naravno, ne predstavljaju sva likovna djela vrhunske
dosege umjetnosti; većinom su to radovi domaćih samoukih obrtnika izra-
đeni u lokalnom vapnencu, no upravo ona govore o ukusu i promišljanjima
autohtonog stanovništva. Iz takvih primjera očitavamo i poneke riditske
osobitosti ponajprije u predstavama Silvana, dok prikazi drugih božanstava
(Dijane − Artemide, Merkura...) slijede zacrtani klasični ikonografski obrazac.
Tako se Dijana na nekoliko reljefnih ulomaka javlja kao Artemida elafobola
(lovkinja), Merkur je sa svojim uvriježenim rimskodobnim atributima i kasni-
jom orijentalnom varijantom povezan s egipatskim Thotom, dok je na zani-

Brončana figura Hermesa (Merkura) − Thota, 2. stoljeće 83
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Ulomak reljefnog spomenika posvećenog Liberu, 2. – 3. stoljeće

mljivom reljefnom prikazu Liber, rimski bog vina, prikazan u nošnji lokalnog
Delmate. Taj spomenik datiramo u 2. − 3. stoljeće, vrijeme kad su rimska kul-
tura i običaji uvelike prihvaćeni u svim dijelovima Carstva. Liberova svetko-
vina slavljena je u ceremoniji obilaženja polja s velikim umjetnim falosom.
Taj simbol plodnosti i prokreacije, uklesan na jednom danilskom spomeni-
ku, najnaglašeniji je kod Silvana, Prijapa i u dionizijevskim svečanostima.

Nažalost, još nismo otkrili ni jedno bogoslužno mjesto rimskog vre-
mena u Danilu. Ostatci prije spomenute monumentalne arhitekture koji se
nalaze u blizini Starog šematorija mogli su pripadati javnoj zgradi ili hramu
kapitolinske trijade, ali ne smijemo isključiti ni postojanje hramova posve-
ćenih nekim drugim božanstvima. Silvanova svetišta (paneji) nalazila su
se u prirodi – u špiljama ili područjima koja su zatvarala krševite litice, npr.
na Kozjaku gdje je u stijeni bila uklesana njegova kultna slika. Ponekad su
ih smještali u vrtove i polja, a mogli su biti donacija pojedinca ili zajednice.

Privatnoj sferi vjerovanja pridajemo štovanje lara i penata, zaštitnika
kuće i obitelji, te bogova Mana koji predstavljaju duše pokojnika. Posveta
ovim bogovima nalazi se od sredine 2. stoljeća kao kratica D M (Dis Manibus)
na većini nadgrobnih spomenika.

84 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Od druge polovice 3. stoljeća u provinciji Dalmaciji kršćanstvo sve više
uzima maha. Ni Rider nije bio iznimka. Unutar termalnog sklopa na Starom
šematoriju prvo se gradi mali oratorij, a potom i crkvica. Moguće je, iako to
pitanje nije do kraja razjašnjeno, da je današnje selo Danilo, nekadašnji grad
Rider, u 5. i 6. stoljeću postalo čak i sjedište biskupije.

Rimski pogreb

Način sahranjivanja kod Rimljana je, kao uostalom i sve u životu i smr-
ti, bio podložan pomodarstvu. Najstariji običaj koji se kod nekih patricijskih
familija zadržao i kasnije bilo je pokapanje (inhumacija). Tijekom ranoga car-
skog razdoblja prevladava spaljivanje pokojnika (incineracija) na lomači koja
se potom gasila vodom ili vinom. Kosti su zatim pomno sakupljane i stavlja-
ne u kamene, keramičke ili staklene urne te zajedno s raznovrsnim prilozima
polagane u grob koji je mogao imati razne oblike: od obične zemljane rake
(možda jedva označene) do zidanog i bogato ukrašenog mauzoleja. Najčešći
nadgrobni spomenici u antičkom Rideru bile su samostojeće kamene plo-
če (stele) ili one uzidavane u neku drugu strukturu (tituli). Ukopna mjesta
odličnijih i bogatijih pojedinaca označavana su monumentalnijim spomeni-

Nadgrobni titul Larcije Amaruline, Nadgrobna ara Kvinta Rutilija Ticijana i
2. stoljeće Kvinta Rutilija Prokula, sredina 2. stoljeća
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA
85

Nadgrobni titul Kvinta Petronija Valenta,
1. stoljeće

Nadgrobna stela Vendone Akenike,
1. – 2. stoljeće

cima s raskošnom dekoracijom – cipusima i nadgrobnim arama. Od kraja 2.
i početka 3. stoljeća inhumacija ponovno prevladava te se počinju rabiti i
sarkofazi. Trenutci rođenja i smrti smatraju se najsvetijim događajima u
čovjekovu životu. Stoga su rituali vezani uz njih do u tančine razrađeni i
strogo poštivani. Navest ćemo samo neke.

Nadgrobna stela Maksima Ledikalija, Nadgrobni titul Totone Sarnunije,
1. – 2. stoljeće 1. – 2. stoljeće
86
ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Kod umirućeg najbliži prisutni rod ustima hvata njegov zadnji dah. Ski-
da se prsten s pokojnikove ruke, a oči i usta mu zatvara najbliža rodbina. Tijelo
se pere i maže mirisnim uljima te izlaže na odru, prekrivenom cvijećem i lišćem
u vestibulu kuće, odjeveno u najbolju odjeću koju je imao (obični ljudi obučeni
su u bijelu togu) nogama okrenutim prema vratima. U pokojnikova usta stavlja
se novčić. Ako je u pitanju bila značajna osoba, pred vrata se stavljala grana
čempresa i pokop mu se javno obznanjivao. Tijelo se iz kuće iznosilo obično
osam dana nakon smrti, a pokop se odvijao noću. U kasnija vremena samo su
siromašni prakticirali taj običaj jer nisu imali novca za povorku.

Urna legijskog tribuna, 2. stoljeće

Ulomak sarkofaga s prikazom Ahileja,
Hermesa i Prijama, 1. polovina 3.
stoljeća

Ulomak sarkofaga s prikazom 87
Amora i Psihe, 4. stoljeće
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Rimskodobni nalazi u Danilu

Tijekom prve godine sustavnih arheoloških istraživanja u Danilu – 1951.
– otkriveni su dijelovi arhitekture rimske kuće, tj. podnica rađena u tehnici mo-
zaika u dvorištu kuće Grubišić. Započeli su i radovi na zaravni ispred crkvice
sv. Danijela, na položaju zvanom Šematorij, koji su iznjedrili ostatke antičkih i
srednjovjekovnih zidnih konstrukcija te mnoštvo grobova. Ova će mikroloka-
cija, uz Stari šematorij – gdje se danas nalazi konzervirani dio ranocarskog
termalnog kompleksa – u naredna dva desetljeća postati okosnicom svih
istraživanja i nepresušno vrelo informacija generacijama arheologa. Moramo
ovdje spomenuti nazive još dvaju obližnjih pozicija na kojima su nalaženi ar-
heološki ostatci – Novo groblje je povezano sa Šematorijem, a naziv mu se
koristi kako bi se istaklo mjesto nalaza unutar danilskog groblja. S druge,
pak, strane koristimo se opisom „sjeveroistočno od terenske kuće“ za istra-
ženi dio rimske vile s gospodarskim aneksima koja je danas vinogradom fizički
odvojena od Starog šematorija, iako su vjerojatno nekad bili jedna cjelina.

Probne sonde otvorene tristotinjak metara sjeverno i južno od Šema-
torija također su sadržavale materijal koji je ukazivao na vjerojatno posto-

3
4

1
2

1 Šematorij (crkva sv. Danijela) 2 Stari šematorij (ranocarski termalni kompleks)
3 Novo groblje 4 sjeveroistočno od terenske kuće (rimska kuća s gospodarskim aneksima)
88 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

janje rimske arhitekture: fragmente tegula, keramike, stakla i poneki carski
novac, dok je na njivi sjeveroistočno od terenske kućice pronađen dio mo-
zaičkog poda geometrijskog uzorka, napravljenog od crno-bijelih kamenih
kockica. Otkopni slojevi sadržavali su velike količine tegula i ulomke osli-
kane zidne žbuke na osnovi čega se zaključilo kako se ispod nanosa zemlje
nalazi prostrana rimska kuća čiji će ostatci naposljetku izići na svjetlo dana
tijekom narednih istraživanja vođenih između 1959. i 1963. godine. Utvrđeno
je kako je pod rađen u tehnici mozaika pripadao kućnom unutarnjem dvorištu
većih dimenzija koje je na jugozapadu spojeno nizom prostorija namijenje-
nih skladištenju ljetine, dok se na trima ostalim stranama vjerojatno nalazio
stambeni prostor.

Kasnoantički grob, Dio mozaičkog poda – unutarnje dvorište
Danilo – Veruše, 1952. godine rimske kuće, Danilo – sjeveroistočno od
terenske kuće, 1962. godine

Ostatci arhitekture u dužini od nekoliko desetaka metara i sedamna-
est kasnoantičkih grobova (4. − 5. stoljeće) s obiljem spolija ranijeg vremena
istraživani su 1952., 1953. i 1959. godine na poziciji Veruše − Gomilice. Gotovo
svi grobovi pripadali su ritusu inhumacije osim jednoga u koji su položene
pokojnikove spaljene kosti. Djelomični rezultati tih kampanja objavljeni su
četvrt stoljeća poslije. Godine 1960. zaštitna istraživanja kod mrtvačnice
utvrdila su postojanje rimske arhitekture.

Najintezivniji radovi na istraživanju područja Šematorija obavljeni su
od 1958. do 1963. godine. Postavljanjem kvadrantne mreže 20 x 25 metara
pristupilo se otkopavanju debelog nanosa zemlje ispunjenog srednjovje-
kovnim i kasnoantičkim ukopima do dubine od oko 2,5 metra te se naišlo
na antičku arhitekturu i kasnije ranosrednjovjekovne pregradnje. Istraženi su
grobovi spolijima korištenim za gradnju – često ranocarskim ulomcima nad-

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 89

grobnih spomenika – pružali vrijedne informacije na temelju kojih se stvorila
baza riditske i delmatske onomastike. No, jedan spomenik je bio vredniji od
svih drugih. Godine 1961. pronađen je fragment titula od domaćeg vapnenca
sa spomenom prvaka (princeps) i dekuriona municipija Ridera. Na ovaj je na-
čin bez svake sumnje utvrđeno kako je mjesto spomenutog rimskog grada
upravo današnje selo Danilo.

Arheološka ekipa (s lijeva na desno): Ivan Šarić, Ante Rendić-Miočević, Duje Rendić-Miočević,
Marina Šegvić, Marijana Rendić-Miočević, ?, Vlatka Jungwirth Podhorsky, ?, Štef Miholić, Ivana
Iskra Janošić, Zlatko Gunjača, 1965. godine

Pitanje riditske ranocarske nekropole do danas je ostalo neriješeno
iako postoje indicije kako se nalazila na jugozapadnoj strani Gradine, s obzirom
na površinske nalaze ulomaka helenističke i rimske keramike. Ovakav smještaj
groblja bio bi podudaran primjerima s gradina Velike Mrdakovice i Dragišića. Put
od danilske Gradine do polja uz koji su bili i grobovi išao je po svemu sudeći pre-
ma zaseoku Klisovićima gdje su 1965. godine istražena dva paljevinska groba
iz 1. − 2. stoljeća. Grobovi su bili smješteni u plitkom usjeku litice, a pokojnikovi
spaljeni ostatci položeni u keramičke urne s uobičajenim prilozima koje u to
doba nalazimo i drugdje u rimskom svijetu (keramičkim uljnim svjetiljkama,
staklenim balzamarijima, fibulama itd.). Ono što Delmate izdvaja jesu ostatci
oružja (kopalja). Većina sitnije keramičke, staklene i metalne građe uvezena je
iz sjeverne i srednje Italije, no pronađen je i materijal domaće izrade kao što su
keramičke urne i brončane spone.

90 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Željezne i brončane fibule, 2. – 5. stoljeće 91
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Keramičke uljne svjetiljke, 1. – 7. stoljeće

Rimski novac, 1. – 6. stoljeće ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU
92

Keramičke i staklene posude, 1. - 4. stoljeće 93
MUZEJ GRADA ŠIBENIKA

Željezni ključevi, 1. – 5. stoljeće

Kameni kalupi za lijevanje nakita, 1. – 5. stoljeće

Tijekom 1950-ih otvorene su probne arheološke sonde na poziciji
Skladi koje su s obzirom na nalaze (ostatke hipokausta, zidnih freski, mo-
zaika) ukazale na postojanje monumentalne antičke arhitekture. Nažalost,
zbog financijskih ograničenja ovaj lokalitet nije detaljnije istraživan. Istra-
živanja na Starom šematoriju i u neposrednoj blizini nastavljena su sve do
1971. godine. Od sredine 1960-ih, istodobno s istraživanjima, obavljaju se i
konzervatorski radovi na termalnom kompleksu većeg rimskog objekta (tzv.
rimske vile) unutar Starog šematorija. I danas su vidljivi ostatci unutarnjeg
dvorišta uz koje su sa sjeveroistočne strane smješteni prefurnij i hipokaust
s očuvanim suspenzurama kružnog oblika i s presjekom hodne površine sve
do sačuvanog dijela poda rađenog u tehnici mozaika. Dalje se nastavljaju tri

94 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

bazena – s vrućom, toplom i hladnom vodom – te odvodni kanal. U sklopu
frigidarija tijekom 4. stoljeća podignut je manji kršćanski oratorij, a kasnije i
prva crkva unutar koje su još 2001. godine pronalaženi starohrvatski grobovi
što nije začuđujuće ako se zna kako je u sloju zemlje poviše rimske arhitek-
ture na Starom šematoriju istraženo preko 400 kasnoantičkih i srednjovje-
kovnih ukopnih mjesta.

Stari šematorij (ranocarski termalni kompleks)

I unutar Novog groblja 60-ih je godina istražen dio veće kasnoantičke rimske
kuće koja se proteže na nekoliko susjednih parcela sve do korita Dabra. Na
drugoj obali potoka, na više mjesta ubicirani su ostatci rimske arhitekture iz
čega proizlazi da je područje uz potok i pored stalne opasnosti od poplava
nesumnjivo bilo gusto naseljeno.

Godine 1981. s istočne strane sjevernog zida crkve sv. Danijela otvo-
rena je manja sonda i tad je istražen dio antičkog zida. Pronađen je veći profi-

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 95

lirani kameni blok koji je pripadao krovnoj konstrukciji nekog javnog objekta.
Unutar perimetra groblja otkriveni su ostatci dijela rimskog kolektora te
srednjovjekovni grobovi. Zidovi iz rimskog perioda te nekoliko srednjovje-
kovnih grobova utvrđeni su i iduće godine tijekom zaštitnih istraživanja
unutar crkve sv. Danijela.

Godine 1984. započela su istraživanja kasnoantičkog objekta na
predjelu Katunima. Otvorene su dvije veće sonde. Unutar jedne istražen je
gospodarski dio s podrumskim prostorijama za skladištenje ljetine i dva ba-
zena – za pohranu vina i maslinova ulja – te stambeni prostor s bazenom
za kupanje, dok je u drugoj otkriven ožbukani zid uz mnoštvo ulomaka ke-
ramičkih i staklenih posuda, krovnog crijepa, podnih cigala, brončani rimski
novac, brončani prsten itd. Istraživanja su nastavljena i iduće dvije godine, a
pokazalo se da i ovaj objekt na Katunima u potpunosti odgovara tipu rider-
ske kuće podijeljene na stambeni i gospodarski dio.

U srpnju iste godine istražena su dva kasnoantička groba na predjelu
Dolac s nalazima brončane fibule križnog oblika, perla od plave staklene pa-
ste, manjeg keramičkog vrča s ručkom...

Nedaleko od Starog šematorija 1999. otkriven je dio još jedne ti-
pične riderske kuće s nalazima krušne peći i s dva bazena čiji su podovi od
malih kvadratnih keramičkih pločica rađeni u tehnici mozaika. Pretpostavi-
lo se, s obzirom na tehniku izvedbe podnica i činjenice kako ovaj kompleks
nesumnjivo pripada gospodarskom dijelu rimske kuće, da je bazen s podni-
com većeg nagiba služio skladištenju maslinova ulja, a drugi, manji, preradi
mošta, tj. čuvanju vina. Već tada se na osnovi pronađenog materijala – ulo-
maka keramičkih zdjelica istočnjačkog podrijetla (2. stoljeće), keramičkog
tanjura (3. − 4. stoljeće) i zlatnog prstena s gemom od crvenog jaspisa na
kojemu je ugraviran prikaz božanstva Bonus eventus (1. − 3. stoljeće) – te
očitim pregradnjama i dogradnjama unutar arhitekture zaključilo kako je
objekt duže korišten, dok su izvršene prenamjene pratile uspon i pad lo-
kalnog gospodarstva. Zanimljiv je bio i nalaz velike količine karbonizirane
pšenice u prostoriji do krušne peći čiji je tloris upotpunjen za vrijeme arhe-
ološke kampanje 2013. godine. Tijekom radova 1999. godine mještanin Miro
Vukšić Muzeju je predao nekoliko vrijednih rimskodobnih predmeta koje je
našao pri gradnji svoje kuće. Posebno moramo istaknuti srebrnu lukovičastu
fibulu s pozlatom i natpisom UTERE FELIX.

96 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU

Gospodarski dio rimske kuće istražen tijekom arheološke kampanje 1999. godine

Iza terenske kućice 2002. godine Ive Vukšić slučajno je pronašao žr-
tvenik posvećen Silvanu, a unutar Novog groblja veći dio mramorne urne
višeg rimskog vojnog časnika (legijskog tribuna) te ih predao Muzeju. Na
jugozapadnoj strani Novog groblja 2008. godine istražena su dva, vjero-
jatno kasnoantička, groba – odrasle osobe i djeteta. Veći grob je za jednu od
bočnih strana iskoristio raniji zid rimskog objekta, dok su za ostatak grobne
konstrukcije upotrijebljeni uglavnom spoliji (ranocarski titul, ulomci urne i
pragovi vrata). Za vrijeme te kampanje Muzej je došao u posjed nadgrobnog
titula Larcije Amaruline nađenog na poziciji zvanoj Dočić.

Godine 2009. obavljena su kraća zaštitna arheološka istraživanja ju-
gozapadno od terenske kućice. Unutar sonde dimenzija 4 x 2 metra, na dubini
od 90 centimetara, nađena je ožbukana podnica antičkog objekta te nekoliko
kamenih kockica mozaika, ulomci tegula, keramike i dva brončana novca.

Dvije godine kasnije Nikica Vučenović Muzeju je poklonio veći ulomak
rimskog titula koji je kao spolij bio uzidan u suhozid obiteljske staje u Danilu.

Godine 2012. sjeverno od župne kuće pronađeni su ostatci arhitekture
unutar koje su kao gotov građevni materijal obilno korišteni priklesani koma-
di rimskodobnih kamenih urna, titula i stupova.

MUZEJ GRADA ŠIBENIKA 97

U proljeće 2013. Vinko Klarić obavijestio je djelatnike Muzeja o prona-
lasku fragmenta rimskog nadgrobnog spomenika na danilskoj Gradini nakon
čega je obavljen uvid, a spomenik prebačen u Muzej.

Gospodarski dio rimske kuće istražen tijekom arheološke kampanje 2013. godine

Arheološka kampanja 2013. je, osim revizijskog karaktera, imala za cilj
utvrđivanje gabarita rimske kuće istraživane 1999. godine. Uz novoistraženi
segment jednog od zidova pronađena su dva brončana novca Konstancija II.
(337. − 361.) i Gracijana (375. − 383.). Zapadno od gospodarskog kompleksa
ove rimske kuće otvorena je sonda od oko 30 x 4 metra i otkopan dio zida u
dužini od oko 25 metara, koji se nastavlja dalje prema koritu potoka Dabra.
Negdje po sredini istražena je prostorija s podnicom od priklesane litice. Ve-
like količine gara i razbacani komadi keramičkog posuđa i željeznih izrađevi-

98 ARHEOLOŠKI VODIČ PO DANILU