Alyson Noel - Besmrtnici - 4. Mracni plamen

1

2 Alyson Noël Mračni plamen Serijal Besmrtnici – Knjiga četvrta Alyson Noel Dark Flame (The Immortals #4) www.crowarez.org www.bosnaunited.net

3 Prvo "Nee-moj me zezati" Haven ispadne iz ruke tortica,ona s ružičastom glazurom, crvenim mrvicama i srebrnim papirnatim kalupom. Ispod debelog sloja šminke oči joj love moj pogled, a ja se ogledavam po užurbanom šoping-centru u grču od nelagode. Istog trenutka požalim što sam odlučila da se nađemo ovdje, što sam bila tako glupa i mislila da je najbolje da je jednog lijepog ljetnog dana odvedem u njezinu omiljenu slastičarnicu i tamo joj saopćim vijesti. Zašto sam uopće mislila da će joj vijesti lakše sjesti uz tu torticu od jagode? Sad bih najradije da smo ostale u autu. "Nismo na ulici. Molim te, stišaj se." Htjela sam to ljepše reći, ali na kraju sam zazvučala kao neka gunđava stara profesorica. Ona se nagne naprijed, zatakne duge platinastoplave pramenove na šiškama iza uha i zaškilji prema meni. "Molim? Ma, je l' ti to ozbiljno? Ono, tako si me brutalno iznenadila - ali ono baš brutalno - da mi još odzvanja u ušima i još mi se vrti. Došlo mi je da te pitam da mi ponoviš ono što si rekla da budem sigurna da si stvarno rekla ono što mislim da si rekla - a tebe jedino muči što pričam preglasno? Je l' ti to mene zafrkavaš?" Odmahnem glavom, bacim pogled oko nas i sasvim se usredotočim na to da smanjim nastalu štetu pa kažem tiše: "Čuj, stvar je u tome što to nitko ne smije saznati. To mora ostati tajna. Pod obavezno", preklinjem je prekasno shvaćajući da to govorim osobi koja nikad nije znala čuvati tuđe tajne, a kamoli svoje. Haven zakoluta očima i opet se zavali u stolac mrmljajući u bradu, a ja zastanem kako bih je detaljno proučila i šokiram se jer se na njoj sve već vidi: blijeda koža joj je sjajna, čista i k tome doslovno bez pora, a valovita smeđa kosa s plavim pramenom sprijeda blista i svjetluca kao u nekoj reklami za skupi šampon. Čak su joj i zubi pravilniji, bjelji i ne mogu se ne zapitati kako se to tako brzo dogodilo,nakon samo nekoliko gutljaja eliksira, a meni je trebalo neusporedivo više vremena. Udahnem i uronim u nju dok je još ovlaš gledam.Zaboravljam na vječno obećanje samoj sebi da neću prisluškivati najskrovitije misli svojih prijatelja i borim se za što bolji pogled, nekakav tračak njezine energije, ono što mi nije rekla - ako postoje situacije u kojima je opravdano zabadati nos u tuđe stvari, ovo je sigurno jedna od njih. No ne dobijem izravan uvid u njezine misli kao obično, već mi se na putu ispriječi neprobojan zid.Čak i nakon što ležerno ispružim ruku i primim je za jagodice,praveći se da me zanima njezin srebrni prsten s lubanjom, ništa ne doznam. Ne vidim njezinu budućnost. "Ovo je sve jednostavno tako—" Ona proguta knedlu i pogleda oko sebe pomno promatrajući prštavu fontanu, mladu mamu koja gura dječja kolica i dere se u mobitel,skupinu cura koje s hrpom vrećica izlaze iz trgovine s plivačkom opremom - gleda svuda samo, ne u mene. "Znam da ti je ovo puno toga odjednom - ali ipak—" slegnem ramenima jer sam svjesna da moram biti uvjerljivija, ali nisam baš sigurna kako. "Puno toga odjednom? Ma, je l' tako ti to doživljavaš?" Odmahuje glavom i lupka prstima po naslonu svog zelenog metalnog stolca dok me odmjerava od glave do pete. Uzdahnem i zaželim da sam sve ovo bolje izvela, želeći da mogu učiniti nešto da problem nestane, ali prekasno je. Nema mi druge nego nositi se s bedarom za koju sam sama kriva. "Mislim, nadala sam se da ćeš ti to tako doživjeti." Slegnem ramenima. "Znam. Nisam normalna."

4 Ona duboko uzdahne,lice joj je tako nepomično,tako mirno da je iz njega nemoguće išta iščitati i baš kad sam htjela nešto reći, zamoliti je da mi oprosti,ona kaže:"Ti to ozbiljno?Učinila si me besmrtnom? Ono - zaozbiljno?" Kimnem, uspravim se, zabacim ramena i samo čekam jer će se sigurno razbjesnjeti, a želudac mi se sveže u čvor. Što god da mi napravi, pa i da mi kaže nešto ružno i udari me, moram to otrpjeti. I ne zaslužujem ništa bolje nakon što sam joj preokrenula čitav život. "Samo sam—" Zaustavi dah i trepne nekoliko puta, ali sad kad je nalik meni, ne vidim joj auru, pa joj ne mogu pogoditi raspoloženje. "Pa, u teškom sam šoku. Ono, najozbiljnije. Ne znam ni što bih ti rekla." Skupim usne i spustim ruke trljajući o krilo svoju kristalnu narukvicu u obliku potkove pa pročistim grlo i kažem: "Slušaj, Haven, tako mi je žao. Tako mi je jako, jako žao. I ne slutiš koliko. Samo sam—" Odmahujem glavom jer znam da bih trebala prijeći na stvar, ali osjećam da joj moram objasniti svoju stranu priče - kako sam bila prisiljena donijeti nemoguću odluku, kako mi je bilo dok sam je gledala onako blijedu, bespomoćnu, na rubu smrti, kad je u svakom trenutku mogla izdahnuti— Ali i prije nego što krenem objašnjavati,ona se nagne prema meni i razrogači oči buljeći u mene."Što je tebi?" Zatrese glavom. "Ti se još i ispričavaš, a ja ovdje sjedim totalno nabrijana, ono, ne mogu doći k sebi i nemam pojma kako da ti se odužim!" Ha? "Ono, pa, to je predobro." Ceri se i poskakuje u stolcu, a lice joj se sjaji kao žarulja od tisuću vati. "Ozbiljno, nešto najbolje ikad - i tebi mogu zahvaliti na tome!" Progutam knedlu dok nervozno gledam oko sebe, ne znajući kako bih reagirala. Ovo nisam očekivala. Uopće se nisam pripremila za takvo što. Iako se dogodilo više-manje upravo ono na što me Damen upozoravao. Damen - moj najbolji prijatelj,moja srodna duša,ljubav mojih života. Nevjerojatno zgodan, seksi, pametan, talentiran, strpljiv i suosjećajan dečko koji je znao da će se ovo dogoditi i baš zato me preklinjao da pođe sa mnom. Ali ja sam bila previše tvrdoglava. Uporno sam htjela ovo obaviti sama. Ja sam je pretvorila u besmrtnicu - ja sam joj dala eliksir - i zato joj ja to moram objasniti. Samo što mi uopće ne ide onako kako sam zamišljala. Ni blizu. "Mislim,to je kao da si vampir,jelda?Samo ne piješ krv?" Pogled joj blista i žudno lovi moj. "A i ne trebaju ti lijesovi i ne moraš izbjegavati sunce!" Cikće od uzbuđenja. "Ovo je jednostavno nevjerojatno - ko da sanjam! Dobila sam sve što sam ikad htjela! Vampirica sam! Prekrasna vampirica - samo bez svih onih odvratnih nuspojava!" "Nisi vampirica", kažem slabim i bezvoljnim glasom pitajući se kako smo sad došli na to. "Vampiri ne postoje." Tako je,ne postoje ni vampiri,ni vukodlaci,ni vilenjaci,ni vile - samo besmrtnici, kojih je, zahvaljujući Romanu i meni, sve više i više... "A kako si tako sigurna u to?" pita me Haven izvijajući obrvu. "Zato što je Damen ovdje mnogo duže od mene", kažem. "I nije nikad sreo nijednog vampira - a nije nikad sreo ni nekoga tko ih je sreo. Po našem mišljenju, legende o vampirima vjerojatno se odnose na besmrtnike, samo što je istina u njima poprilično iskrivljena - kao to da pijemo krv, da ne možemo na sunce i ono da smo alergični na češnjak." Nagnem se prema njoj. "Sve su to ekstra detalji da priča bude dramatičnija." "Zanimljivo." Kima iako su joj misli očito negdje drugdje. "Mogu li i dalje jesti tortice?"Pokazuje na zgnječenu hrpicu od jagoda koja se s jedne strane urušila i zalijepila za karton,a s druge je još

5 prhka i samo čeka da je netko pojede. "Ili trebam nešto drugo—" Iskolači oči i prije nego što joj uspijem odgovoriti, lupi po stolu i zaskviči: "Isuse - onaj sok, jelda? Ono crveno što ti i Damen uvijek pijete? To trebam, jelda? Pa što čekaš? Daj ga na sunce da i službeno budem primljena - jedva čekam biti besmrtna!" "Nemam ga sa sobom",kažem i vidim da joj se lice objesilo od razočaranja, pa krenem objašnjavati. "Slušaj, znam da misliš da ovo zvuči prekul i tome slično - i, bez sumnje, donekle je tako. Ono, nikad nećeš ostarjeti, nikad nećeš imati prišteve ili ispucane vrhove, nikad nećeš morati vježbati i možda čak i narasteš - tko zna? Ali ima i drugih stvari - stvari koje moraš znati, stvari koje ti moram objasniti jer—" Stanem u pola riječi jer vidim da je iskočila iz stolca hitro i okretno poput mačke - što je samo još jedna nuspojava kad si besmrtan. Cupkajući na mjestu, govori mi: "Daj, molim te. Što bih to ja još trebala znati?Ako mogu skočiti više i trčati brže od drugih,ako nikad neću biti stara ili slaba - što mi još,molim te,treba?Mislim da sam spremna za ostatak vječnosti." Nervozno bacim pogled oko nas i odlučim obuzdati njezino oduševljenje prije nego što napravi neku ludost - nešto što će privući pozornost kakvu si ne možemo dopustiti. "Haven, molim te. Sjedni. Ovo su ozbiljne stvari. Moram ti još toga objasniti. Puno toga", šapnem strogo i grubo bez ikakvog učinka. Ona i dalje stoji preda mnom, odmahuje glavom i odbija popustiti. Tako je opijena svojim novim besmrtničkim moćima da se ne želi ni inatiti, nego mi se otvoreno suprotstavlja. "Tebi je sve tako ozbiljno,Ever. Sve - ali baš sve što kažeš i radiš je tako prokleto ozbiljno. Mislim, ono najozbiljnije, prvo mi daš sve kao na dlanu, a onda hoćeš da to ne koristim i još me upozoravaš na mračnu stranu? Što nije to stvarno ludo?" Zakoluta očima. "Daj, ne budi tako u grču, može? Daj mi da vidim malo kako je to, da to iskušam, da vidim što sve mogu. Mogle bismo se i utrkivati! Tko prvi od šoping-centra do knjižnice - pobjednik!" Odmahnem glavom, uzdahnem i uopće ne želim to napraviti, ali znam da je došao trenutak za malo telekineze. Jedino ću tako zaustaviti sve ovo, a i pokazati joj tko je ovdje gazda.Suzim pogled,usredotočim se na njezin stolac i munjevito ga gurnem preko pločica prema njoj da joj koljena zaklecaju od toga, pa mora sjesti. "Ej - to me boli!" Trlja nogu dok me bijesno gleda. Ali ja samo slegnem ramenima. Besmrtna je, ono, nije da će joj ostati modrica.Uostalom, trebam joj još puno toga objasniti,a ako nastavi ovako,neću imati puno vremena,zato se nagnem prema njoj, uvjerim se da me pažljivo sluša i kažem: "Vjeruj mi,ne možeš se igrati s ovim ako ne znaš pravila.Jer ako ne znaš pravila, netko će sigurno nastradati."

6 Drugo Haven uleti u moj auto,čvrsto se skvrči uz vrata i podupre noge o sjedalo.Mršti se,pa me bijesno gleda,pa mrmlja - neprestano ponavljajući jedne te iste prigovore na moj račun dok napuštam parkiralište i izlazim na ulicu. "Pravilo broj jedan." Okrznem je pogledom dok mičem dugu plavu kosu s lica i odlučno ignoriram njezin očiti, uporni, neprijateljski pogled. "Ne smiješ nikome reći." Pričekam da riječi dopru do nje pa dodam: "Ozbiljno. Ne smiješ reći ni staroj, ni starom, ni svom mlađem bratu Austinu—" "Daj,molim te."Okrene se prema meni,prekriži noge,skupi noge, namjesti odjeću, zatrese nogom tako nervozno i tako se uzvrpolji da je očito da jedva može izdržati biti ovdje sa mnom. "Ionako skoro pa i ne pričam s njima." Namrgodi se. "Osim toga,ponavljaš se.Već si mi jasno i glasno izrecitirala tu litaniju.Zato, ajde, požuri se, da to obavimo pa da smo gotovi, da se mogu izgubiti odavde i započeti svoj novi život." Progutam knedlu, ne dopuštajući da me požuruje ili da me natjera da joj popustim,uporno je gledam dok čekamo na semaforu i žarko želim da shvati koliko je sve ovo ozbiljno, pa dodam: "To uključuje i Milesa. Nipošto mu ne smiješ reći." Ona zakoluta očima igrajući se svojim prstenom, neprestano ga okrećući oko srednjeg prsta i očito je u napasti da ga baci na mene. "Dobro. Ne smijem nikome reći. Shvatila sam", promumlja. "Idemo dalje!" "I dalje možeš jesti običnu hranu."Prolazim kroz križanje lagano ubrzavajući. "Ali nećeš to uvijek htjeti jer ćeš od eliksira biti više-manje sita i dobivati sve potrebne hranjive sastojke.Ali svejedno,barem u javnosti, trebaš se truditi da sve izgleda normalno,pa se moraš barem praviti da jedeš." "O,znači poput tebe?"Gleda me podignutih obrva,usana izvijenih u podrugljivi smiješak. "Znaš na što mislim, na ono kad preko užim sjediš i trgaš si sendvič u sto komadića,i mrviš čips, i misliš da to nitko ne primjećuje?Znači, to si zapravo radila cijelo vrijeme?Trudila si se da sve izgleda normalno?Jer smo Miles i ja mislili da imaš nekakav poremećaj prehrane." Duboko uzdahnem i usredotočim se na vožnju održavajući normalnu brzinu, ne dopuštajući joj da me izbaci iz takta.Ovo je karma o kojoj Damen uvijek blebeće - tvrdeći da sve što napravimo izazove nekakvu reakciju - ono što sam napravila dovelo me je ovamo gdje sam sad.Uostalom,čak i kad bih se mogla vratiti u prošlost i napraviti sve iznova,ne bih ništa mijenjala.Donijela bih potpuno istu odluku.Bez obzira na to što mi je trenutačno neugodno,ipak je to u svakom slučaju bolje nego joj ići na sprovod. "Isuse!" Pogleda me razjapljenih usta i raširenih očiju pa kaže visokim i piskutavim glasom: "Mislim - mislim da sam te čula!" Pogledi nam se sretnu i odmah me prođu hladni trnci iako je krov na autu spušten i žeže nas južno kalifornijsko sunce. Ovo nije dobro. Ovo nikako nije dobro. "Kako razmišljaš! Razmišljala si o tome kako si sretna što ne moraš ići na moj sprovod,jelda?Mislim,ozbiljno sam te čula u svojoj glavi kako razmišljaš. To je tako kul!" Odmah podignem štit onemogućujući joj pristup svom umu, energiji, svemu, ama baš svemu. Poprilično sam isprepadana činjenicom da mi čita misli, a ja njezine ne, a nisam još ni imala priliku pokazati joj kako da se zaštiti. "Znači, vi se uopće niste zafrkavali? U vezi te telepatije? Ti i Damen si stvarno čitate misli."

7 Polako i nevoljko kimnem, a ona me odmjeri neopisivo blistavim pogledom. Oči su joj nekad bile obične jednostavne smeđe nijanse i često bi ih skrivala iza kričavih leća, a sad su divan vrtlog boje zlata, topaza i bronce - još jedna nuspojava kad je u pitanju besmrtnost. "Oduvijek sam znala da ste čudni - ali ovo je skroz drugi par rukava. A sad i ja to mogu! Isuse, da je bar Miles ovdje." Sklopim oči i odmahnem glavom nastojeći ostati strpljiva, pitajući se koliko joj puta još moram ponoviti, pa zakočim zbog pješaka i kažem: "Ali ne smiješ reći Milesu - sjećaš se? Već smo to utvrdili." Ona slegne ramenima,ali uopće me ne sluša,već samo vrti ogroman pramen svjetlucave smeđe kose oko srednjeg prsta i smiješi se kad nam zdesna priđe crni Bentley koji vozi neki tip s kojim idemo u školu. "Dobro.Dobro!Ozbiljno,neću mu reći. Daj se skuliraj malo,okej?" Usredotoči se na frajera iz našeg razreda koketno mu se osmjehujući i mašući mu, čak mu šalje nevidljive poljupce pa se smije jer on trlja oči u nevjerici. "Neću nikome reći. Samo, obično mu kažem kad se radi o nečem uzbudljivom, to je sve. Navikla sam tako. Proći će me to, sigurno. Ali ipak, moraš priznati,jel tako da je ovo totalno kul? Mislim, kako je tebi bilo kad si tek saznala?Zar nisi bila sva izvan sebe?" Pogleda me i doda smijući se: "Šala mala." Namrgodim se dodajući više gasa nego što sam htjela, pa auto poskoči, a ja se u mislima vratim na taj prvi dan - odnosno, bolje rečeno, sjetim se kad mi je Damen na školskom parkiralištu prvi put pokušao oprezno saopćiti vijesti koje će mi promijeniti život. Ali ja nisam bila raspoložena za to da ga saslušam. I bila sam sve, samo ne uzbuđena. Onda, kad mi je drugi put napokon objasnio našu dugačku i kompliciranu prošlost, nisam znala kako bih se osjećala.Ono,s jedne strane bilo mi je prilično kul što smo konačno zajedno nakon što smo stoljećima bili razdvojeni.Ali s druge strane,bilo mi je previše toga za probaviti odjednom.I trebalo se odreći previše toga. I dok smo isprva mislili da je odluka u potpunosti na meni - da mogu ili nastaviti piti eliksir i prigrliti svoju besmrtnost, ili je mogu lijepo ignorirati, odživjeti svoje i umrijeti jednom u dalekoj, dalekoj budućnosti, sad se ipak malo bolje razumijemo u te stvari. Sad znamo kako uistinu završavaju besmrtnici. Sad znamo za Zemlju sjena. Za beskonačno ništavilo. Za vječni ponor. Mjesto na kojem ostaju besmrtnici - bez duše - bez ikoga - do kraja vječnosti. Mjesto kojeg se trebamo kloniti. "Ej, ha-lo, Ever, jesi tu?" Smije se. Ali samo slegnem ramenima. Jedino joj taj odgovor namjeravam dati. To je samo natjera da se nagne prema meni i kaže: "Sori, ali nisi mi jasna." Proučava me."Ovo mi je najbolji dan u cijelom životu,a ti se fokusiraš na ono loše. Mislim, ha-lo? Psihičke moći, fizička nadmoć, vječna mladost i ljepota - zar ti to ništa ne znači?" "Haven, nije to samo zafrkancija, nego—" "Da,da." Zakoluta očima i zavali se natrag u sjedalo primaknuvši koljena prsima i čvrsto ih obgrlivši. "Postoje pravila - to je loša strana svega. Razumjela sam te jasno i glasno." Namršti se dok skuplja kosu u stranu i mota je u blistavu smeđu spiralu. "Ali, Isuse, zar ti nikad ne dosadi sve to? To što se tako zamaraš svime, što te sve na svijetu opterećuje? Ono, tebi u životu ne može biti bolje.Plavuša si, plavih okica, visoka, dobrog tijela, talentirana, e da, i kao šlag na torti, u tebe je zaljubljen najseksi frajer na planetu." Uzdahne pitajući se kako ne vidim ono što ona vidi. "Mislim, budimo realni,drugi ljudi mogu samo sanjati o životu poput tvog - a po tebi on ispada neka teška

8 pušiona. I da budem iskrena, sori što ti to moram reći, ali ti si luda. Jer ja se ozbiljno osjećam genijalno! Naelektrizirano! Kao da mi kroz cijelo tijelo prolaze munje! I ne pada mi na pamet padati u crnjak poput tebe. Nema šanse da se ko ti nekad šuljam po školi u groznim hudicama i sunčanim naočalama i uvijek imam sa sobom iPod kao da su mi ga usadili u glavu. Mislim, sad bar znam zašto si to sve radila, da ne moraš slušati sve te glasove i misli, jelda?Ali ipak, nema šanse da ću ja tako živjeti. Ja ti planiram objeručke prihvatiti svoju besmrtnost.A Stacia, Honor i Craig neka samo krivo pogledaju mene ili moje prijatelje i gadno će nastradati!" Nagne se naprijed, nalakti se na koljena i suzi pogled. "Kad se samo sjetim koja su ti sve sranja radili, a ti bi uvijek samo spustila gaće—" Napući usne. "Nisi mi jasna." Pogledam je znajući da bih mogla samo spustiti svoj štit, pomisliti odgovor i ona bi čula riječi u mojoj glavi, ali znam da će one imati veći učinak ako ih izgovorim naglas, pa kažem: "Valjda sam takva jer me besmrtnost previše stajala - izgubila sam obitelj - nisam uspjela prijeći—" Zaustavim se pazeći da se ne izlanem.Nisam joj sasvim spremna objašnjavati Ljetozemlje,veličanstvenu i zagonetnu dimenziju između dimenzija, ni most preko kojeg svi smrtnici prelaze na drugu stranu - u svakom slučaju, ne sad. Idemo korak po korak. "Stvar je u tome što ću ja zauvijek biti ovdje.Nikad neću moći prijeći na drugu siranu i ponovno vidjeti svoje—" Odmahnem glavom. "I bar se to meni čini ko prevelika kazna." Ona me dotakne gledajući me tužno kao Bambi pa se brzo povuče. "Ups, sori! Zaboravila sam kako ne voliš da te se dodiruje." Zatakne iza uha kosu koju joj vjetar baca u oči, a nos joj se namreška. "Nije da mrzim da me se dodiruje."Slegnem ramenima. "Nego to jednostavno ponekad - pa, dosta toga otkriva, to je sve." "Hoće li tako biti i meni?" Pogledam je i shvatim da nemam pojma kakve moći ona skriva. Već je tako napredna nakon samo jedne bočice eliksira, tko zna što će biti nakon što popije cijelo pakiranje? "Ne znam." Slegnem ramenima. "Meni se to događa jer sam bila umrla i otišla u—" Ona suzi pogled s naporom mi pokušavajući pročitati misli, ali to joj baš i ne uspijeva jer sam podigla štit. "Pa, recimo samo da sam imala iskustvo bliske smrti. Nakon toga stvari se obično mijenjaju." Skrenem u njezinu ulicu. Pomno,usredotočeno i uporno me promatra dok prstima čeprka po rupici u tajicama i govori: "Čini mi se da mi govoriš samo ono što hoćeš da znam." Podigne obrvu očekujući da to poreknem. Ali ne proturječim joj. Samo zatvorim oči i kimnem. Tako sam umorna od neprestanog laganja i prikrivanja istine. Dobar je osjećaj kad priznaš nekoliko stvari za promjenu. "Mogu te pitati zašto?" Slegnem ramenima, duboko uzdahnem i prisilim se pogledati je. "Bilo bi ti to previše informacija odjednom. Nešto od toga trebaš doživjeti da bi razumjela - a ostalo - pa, dosta toga možemo ostaviti za drugi put. Iako ima još nekoliko stvari koje bi trebala znati." Parkiram na njezinom prilazu pa nervozno prekopam po torbi i dam joj svilenu vrećicu nalik onoj koju sam dobila od Damena. "Što je to?"Odriješi je i zavuče prst unutra pa izvuče omanju hrpu raznobojnih kamenčića spojenih zlatnim nitima koja visi o crnom svilenom konopčiću. "To je amajlija." Kimnem. "Vrlo,vrlo je važno da je uvijek nosiš.Od danas više-manje svaki dan." Ona zaškilji njišući je,gledajući kako kamenčići hvataju i odbijaju svjetlost. "Imam i ja jednu."Izvučem je ispod majice i pokažem svoju hrpicu. "Kako to da je moja drukčija?"Gleda ih naizmjence,uspoređuje ih i pokušava odlučiti koja je bolja.

9 "Zato što ne postoje dvije iste - svaka osoba ima drugačije - potrebe. I ako ih nosimo, štite nas." Pogledu me. "Imaju zaštitna svojstva." Slegnem ramenima znajući da sam se dotakla opasne teme, onoga oko čega se Damen i ja nismo složili. Ona nakrivi glavu i zgrči lice jer dobro zna da nešto skrivam od nje iako mi ne može čitati misli. "Od čega nas točno štite? Mislim, besmrtne smo, je l' tako? Što,ako se ne varam,više-manje znači da ćemo živjeti zauvijek, a ipak, ti mi sad govoriš da mi treba zaštita?Da bih bila Sigurna!" Odmahnem glavom. "Sori, Ever, ali to mi nema smisla. Od koga ili čega bi me, za Boga miloga, trebalo štititi?" Duboko uzdahnem uvjeravajući se da činim pravu stvar, ono jedino moguće, bez obzira na to što Damen mislio o tome. Nadam se da će mi on oprostiti i kažem: "Trebaš se paziti Romana." Ona odmahne glavom i prekriži ruke u nevjerici."Romana?Pričaš gluposti. Roman mi nikad ne bi naudio." Zablenem se u nju jedva vjerujući svojim ušima, naročito nakon svega što sam joj rekla. "Sori, Ever, ali Roman mi je prijatelj. I, ono, nije da te se tiče, ali uskoro bismo mogli biti i više od prijatelja. I s obzirom na to da svi znaju da ga mrziš otkad je došao, uopće me ne iznenađuje to što si sad rekla. Tužno je, ali ne iznenađuje me." "Slušaj,ne izmišljam." Slegnem ramenima želeći ostati mirna iako to uopće nisam. Znam da je tako tvrdoglava da mi neće upaliti ako se budem derala i pokušavala je prisiliti da misli kao ja. "I, okej, možda si u pravu, možda ga ne volim, ali budući da te pokušao ubiti i tako dalje - pa, možda nisam tako luda što mislim da imam prilično dobre razloge za to. Imam i svjedoke. Inače, samo da znaš, nisam samo ja bila tamo!" Ona zaškilji lupkajući prstima po kvaki na vratima pa kaže: "Dobro, ako sam te dobro razumjela,Roman me pokušao ubiti nekakvim gadnim čajem—" "Od bunike. Zove se još vučja trešnja—" "Koga briga." Odmahuje rukom. "Uglavnom, tvrdiš da me on pokušao ubiti, ali si se zato ti umjesto da nazoveš policiju jednostavno došetala do njegove kuće da se i sama u to uvjeriš?Mislim, kako to? Očito ni ti nisi vjerovala da on to misli ozbiljno, pa zašto bih ja tako mislila?" "Ma pokušala sam ih nazvati - ali bilo je komplicirano" Odmahnem glavom. "Morala sam odabrati - ili nešto što mi stvarno treba, ili tebe. I, kao što vidiš, odabrala sam tebe." Gleda me širom otvorenih očiju, mozga i šuti. "Roman mi je obećao da će mi dati što mi treba ako te pustim da umreš. Ali nisam to mogla učiniti,tako da—" Pokažem prema njoj. "Sad si besmrtna." Ona odmahne glavom i zagleda se u grupicu djece iz susjedstva koja su vozila nekakav poluraspadnuti autić za golf gore-dolje po ulici. Tako dugo šuti da se upravo spremam nešto reći, kad ona kaže: "Žao mi je što nisi dobila što si htjela, Ever, stvarno. Ali nisi u pravu što se tiče Romana. Nema šanse da bi on mene pustio da umrem. Kao što si i rekla, imao je eliksir i dao bi mi ga da si ti slučajno drugačije odlučila. Uostalom, mislim da Romana ipak poznajem malo bolje nego ti - on stvarno razumije koliko sam nesretna, što se događa kod mene doma—" Slegne ramenima. "Vjerojatno me želio učiniti besmrtnom da me poštedi svega toga, ali nije mi želio on to podariti jer zna da to nosi određenu odgovornost. On bi sigurno priskočio upomoć da mi ti nisi dala napitak. Pomiri se s tim, Ever, donijela si krivu odluku. Trebala si znati da blefira." "Ne postoji nikakva veza s onim tko te učini besmrtnom", promrmljam, a u sebi kolutam očima zbog te izjave. Od cijele te puste govorancije ja sam se uhvatila baš za to?

10 Odmahnem glavom i ponovim. "Uopće nije bilo tako, ni blizu - nego..." Glas mi slabi jer ona gleda u nekom drugom smjeru i posve je uvjerena u to da je ona u pravu, a ja u krivu. A budući da sam je pokušala upozoriti na sve opasnosti - na njega - Damen mi neće zamjeriti ono što ću joj upravo reći. "Dobro,vjeruj što hoćeš, samo mi napravi uslugu. Ako se baš toliko želiš družiti s Romanom, onda te molim samo da uvijek nosiš svoju amajliju. Ozbiljno, nemoj je nikad skidati ni zbog čega i—" Ona me pogleda podižući obrve i napola otvarajući vrata jer očajnički želi pobjeći iz auta i što dalje od mene. "Ako si stvarno ozbiljno mislila da mi se želiš odužiti za to što sam te učinila besmrtnom—" Pogledi nam se sretnu. "Onda bi mi stvarno pomoglo da mi uzmeš nešto od Romana."

11 Treće "Kako je prošlo?" Damen mi otvori vrata prije nego što uspijem pokucati. Prati me dubokim i upornim pogledom dok ulazimo u dnevni boravak gdje se bacim na njegov skupi kauč od velura i zbacim japanke. Trudim ga se ne gledati u oči kad se zavali na jastuk pored mene, a obično jedva čekam zaneseno buljiti u njega cijelu vječnost - upijati pogledom njegovo pravilno lice - njegove visoke i lijepo oblikovane jagodice, sočne i primamljive usne, nadvijene obrve, tamnu valovitu kosu i guste trepavice - ali ne danas. Danas bih najradije gledala u nekom drugom smjeru. "Znači,rekla si joj?" Prstima mi dodiruje vrat,drhtim i vruća sam od njegovih dodira iako među nama uvijek lebdi veo energije. "Jesi li je uspjela udobrovoljiti torticom kao što si se nadala?" Usnama mi gricne resicu uha pa se počne spuštati niz moj vrat. Naslonim se na jastuke i zatvaram oči praveći se da me naglo uhvatio umor. Ali ustvari ne želim da me vidi, da me dobro promotri. Ne želim da osjeti moje misli,moju srž, moju energiju - neko čudno i tajanstveno pulsiranje koje me uznemiruje posljednjih nekoliko dana. "Ma kakvi." Uzdahnem. "Jedva da ju je pogledala - izgleda da je sad nalik nama - po mnogočemu." Osjećam na sebi njegov teški pogled dok me netremice promatra. "Što si time htjela reći?" Zavalim se još dublje u jastuke i prebacim nogu preko njegove, dišem smirenije dok me obuzima toplina njegove energije. "Ma, jednostavno je jako napredovala.Ono, tako i izgleda,razumiješ? Tako sablasno, besprijekorno, besmrtno.Čak mi je i čula misli - dok ih nisam zaštitila." Namrgodim se i odmahnem glavom. "Sablasno? Znači tako to ti doživljavaš - doživljavaš nas?" Moje riječi očito su ga uznemirile. "Ma, ne baš sablasno." Zastanem pitajući se zašto sam to baš tako rekla. "Više nenormalno. Mislim, sumnjam da i supermodeli uvijek izgledaju tako dobro.Da i ne spominjem - što ćemo ako preko noći naraste deset centimetara ko ja? Kako ćemo, molim te, to objasniti?" "Isto kao u tvom slučaju", kaže i suzi pogled. Oprezan je, više ga zanima ono što mu nisam rekla nego ono što mu govorim. "Reći ćemo da je naglo narasla. Inače, to ti nije tako rijetka pojava kod smrtnika." Pokušava zvučati vedro, ali baš mu i ne uspijeva. Skrenem pogled jer znam da je sumnjičav i usredotočim se na police pretrpane prvim izdanjima knjiga kožnatih korica, na apstraktna ulja na platnu koja su uglavnom neprocjenjivi originali.On zna da se nešto događa, ali nadam se da ne osjeća koliko je to ustvari ozbiljno.Da mu sve ovo govorim,a ustvari uopće to ne mislim,da sve radim s pola srca i da mi uopće nije stalo. "I mrzi li te sad kao što si se bojala?" pita me mirnim, dubokim, malčice ispitivačkim glasom. Buljim u njega,u ono predivno genijalno stvorenje koje me proteklih četiristo godina voljelo i još me voli bez obzira na to koliko puta zeznula stvar, bez obzira na to koliko sam života upropastila. Uzdahnem, zatvorim oči, zamislim crveni tulipan i odmah mu ga dam. Osim što je to simbol naše vječne ljubavi, u to smo se i kladili. "Bio si u pravu. Pobijedio si." Odmahnem glavom prisjećajući se kako je reagirala baš onako kako je on rekao. "Luda je od sreće.Neprestano mi zahvaljuje.Osjeća se kao rock-zvijezda.Ne - ispravak, i bolje nego rock-zvijezda. Osjeća se kao vampirska rock-zvijezda. Ali, ono, kao nova i naprednija vrsta - koja ne mora piti krv i spavati u lijesovima." Odmahnem glavom i nasmijem se protiv volje.

12 "Kao nemrtvi iz mitova?"Damen se nervozno štrecne jer mu se usporedba ni najmanje ne sviđa. "Baš i ne znam što bismo trebali misliti o tome." "Ma,sigurna sam da je to drži samo zbog toga što je nedavno prošla kroz gotičarsku fazu.Oduševljenje će je kad-tad proći. Ono, kad je stvarnost lupi po glavi." "A doživljavaš li i ti to tako?" Pita me pridržavajući mi rukom bradu jer želi da ga pogledam."Je li te prošlo oduševljenje - ili je možda čak i nestalo?" Pogleda me duboko, znalački, osjećajući sve promjene mog raspoloženja. "Je li me zalo sad ne možeš pogledati?" "Ne!" Odmahnem glavom potpuno svjesna da me pročitao i očajnički ga želim opovrgnuti. "Samo sam umorna. Pomalo se osjećam kao da sam na rubu živaca u zadnje vrijeme, to je sve." Primaknem mu se bliže i zakopam glavu ispod njegovog vrata,odmah do lančića s amajlijom. Više nisam živčana kao zadnjih dana dok udišem i udišem njegov topli muževni miris. "Zašto svaki trenutak ne može biti ovakav?"Promrmljam znajući da zapravo mislim: "Zašto ja uvijek ne mogu biti ovakva - osjećati se uvijek ovako?" Zašto se sve mijenja? "Ma,može." On slegne ramenima. "Stvarno nema razloga da ne bude lako." Od maknem se od njega i pogledi nam se sretnu. "O, ja znam dva vrlo dobra razloga." Pokazujem glavom prema Romy i Rayne, dvjema groznim blizankama o kojima se sad brinemo,a one upravo skaču niz stube.Obje imaju istu ravnu tamnu kosu s koso odrezanim šiškama,blijedu kožu i velike tamne oči - ali sasvim su drugačije odjevene.Romy nosi prozračnu ružičastu haljinicu i japanke iste boje, a Rayne je bosa, cijela u crnom i na ramenu nosi njihovu crnu macu Lunu.Osmjehuju se Damenu radosno i toplo, a mene bijesno pogledavaju - kao i obično,i to se višemanje jedino nije promijenilo. "Zavoljet će one tebe",kaže želeći u to vjerovati i želeći da i ja u to vjerujem. "Ne, neće." Uzdahnem nespretno tražeći japanke. "Ali, ono, svatko ima svoje razloge, pa i one." Navučem japanke i pogledam ga. "Već ideš?" Kimnem izbjegavajući njegov pogled. "Sabine priprema večeru, dolazi nam Munoz - sve u cilju čuvenog zbližavanja.Ona želi da se bolje upoznamo.Ono, da budemo manje učenica i učitelj,a više buduća poluobitelj." Slegnem ramenima i čim sam to izgovorila, shvatim da sam ga trebala pozvati. Nevjerojatno je nepristojno što ga nisam pozvala. Ali ako Damen bude tamo, to će mi samo poremetiti ostale planove za ovu večer. One o kojima on možda nagađa, ali za koje nikako ne smije znati. Osobito nakon što mi je tako glasno i jasno dao do znanja što misli o mojoj maloj avanturi s čaranjem. Blesavo dodam: "Tako da..." I samo ostavim riječi da vise u zraku, lebde oko nas jer nemam pojma što bih još rekla. "A što je s Romanom?" Duboko uzdahnem kad nam se pogledi sretnu. Došao je trenutak koji sam pokušavala izbjeći. "Jesi upozorila Haven? I rekla joj što je napravio?" Kimnem. Prisjećam se govora koji sam uvježbavala u automobilu na putu ovamo, o tome kako nam je Haven najbolja prilika da od Romana dobijemo što nam treba. Nadam se da će njemu zvučati bolje nego meni. "I?" Dopustim si da pročistim grlo i ništa više. On čeka da nastavim, a nakon šesto godina kao da mu se na lice urezala strpljivost poput vječne grimase, a ja otvorim usta kao da ću krenuti s govorancijom,ali ne mogu.Predobro me poznaje.Pa samo slegnem ramenima jer znam da su riječi nepotrebne, odgovor mi se vidi u očima.

13 "Tako znači." Kimne,a glas mu je blag,jednolik i ne osuđuje,pa se pomalo razočaram. Mislim, ja samu sebe osuđujem, pa zašto on to ne radi? "Ali stvarno nije bilo kako misliš",kažem. "Ono, pokušala sam je upozoriti, ali me jednostavno nije htjela poslušati. Pa mislim, zašto ne? Ako se već uporno hoće družiti s Romanom, zašto mu usput ne bi mogla i zdrpiti protuotrov? I znam da misliš da to nije u redu, znam, nećemo opet o istim stvarima, ali ja i dalje ne mislim da je to nešto strašno." Gleda me mirno i nepomično i ništa ne odaje. "Uostalom, ono, nije da stvarno možemo dokazati da bi je on pustio da umre. Hoću reći, on je uvijek imao protuotrov, znao je što ću odabrati. Ali čak i da sam mu dokazala suprotno, kako možemo znati da joj on sam ne bi dao eliksir?" Duboko uzdahnem jer ne mogu vjerovati da se koristim Haveninim argumentom, istim onim kojemu sam se maloprije protivila. "Uz to, možda bi on čak i pokušao drugačije prikazati stvari! Ono, rekao bi joj da sam je htjela pustiti da umre i onda bi je okrenuo protiv nas! Jesi li ikad razmišljao o tome?" "Ne, izgleda da nisam",reče stisnutih kapaka,a lice mu se smrkne od brige. "I nije kao da neću pratiti što se događa jer stvarno hoću.Pazit ću na nju. Ali, ono, ne možemo joj mi ništa zabraniti, nije da joj, ono, možemo birati prijatelje, tako da sam mislila, ono, ako je ne možeš pobijediti... I tome slično... To sam htjela reći..." "A što ćemo s time što Haven gaji osjećaje prema Romanu? Je li ti to palo na pamet?" Slegnem ramenima, zvučim uvjerljivo, ali ne mislim iskreno kad mu kažem: "Osjećala je ona prije i nešto prema tebi, ako se sjećaš. Ali to ju je, po svemu sudeći, brzo prošlo.I sjeti se samo Josha, frajera za kojeg je bila uvjerena da je njezina srodna duša, a dala mu je nogu zbog mačkice. A sad kad višemanje može birati što i koga želi—" Zaustavim se, ali samo na trenutak, prekratko da bi me prekinuo. "Sigurna sam da joj Roman neće biti toliko zanimljiv i da će joj pasti niže na listi prioriteta. Ono, znam da se ona nekad čini krhkom, ali zapravo je mnogo žilavija nego što misliš." Ustanem, pokazujući mu da smo završili razgovor.Što je,tu je i ne želim da učini ili kaže nešto što će me još više pokolebati kad je njihova veza u pitanju. On oklijeva,odmjerava me, upija me, a zatim odjednom brzo i bezvoljno ustane, uhvati me za ruku i odvede prema vratima gdje nam se usne dodirnu. Ostajemo tako spojeni, pritišćući tijela jedno o drugo, stapajući se u jedno, želeći da poljubac traje što duže, nijedno od nas ne želi se prvo odvojiti. Snažno se pritisnem o njega dok mu veo energije koji uvijek lebdi među nama jedva zamjetno skriva obrise tijela. Široka prsa prostiru mu se kao ravnica, torzo mu je nalik dolini - svaki centimetar njegovog tijela tako se savršeno sljubljuje sa mnom da je gotovo nemoguće reći gdje on završava, a ja počinjem.Voljela bih tim poljupcem napraviti nemoguće - izbrisati svoje pogreške,ove čudne osjećaje,otjerati mračne ljutite oblake koji me neprestano prate ovih dana. "Moram ići", šapnem, prva prekidam čaroliju jer sam svjesna topline koja nas je obuzela, od koje može planuti vatra, i to me bolno podsjeti na to da, bar zasad, ne smijemo raditi ništa više od ovog. I baš kad sjednem u auto,a Damen ude u kuću,pojavi se Rayne s Lunom još na ramenu, a uz nju i njezina sestra blizanka Romy. "Ove noći mjesec ulazi u novu fazu", kaže mračnog izraza lica i suzi pogled. Ne treba mi dalje objašnjavati, oboje znamo što to znači. Kimnem, ubacim auto u rikverc i spremam se izaći s prilaza, kad ona doda: "Znaš što trebaš napraviti, jel tako? Sjećaš se dogovora?" Opet kimnem, mrzim što sam u ovakvoj situaciji i znam da u očima njih dvije ništa ne može izbrisati moju sramotu.

14 Izlazim s prilaza na ulicu,a njihove misli me slijede,uvlače mi se duboko u glavu i govore: Ne smiješ se služiti magijom iz sebičnih pokvarenih razloga. Stići će te karma i triput ti se obiti o glavu.

15 Četvrto Kad se dovezeni na prilaz,prvo ugledam Munozov srebrni Prius. Iskreno, od toga mi dođe da jednostavno okrenem auto i odvezem se bilo kamo, samo da nisam ovdje. Ali ne napravim to. Samo uzdahnem i uvezem auto u garažu. Znam da mi nema druge nego suočiti se sa zbiljom. Prihvatiti činjenicu da je moja teta/zakonska skrbnica ludo zaljubljena u mog profesora povijesti. Prihvatiti činjenicu da je mnogo bolje da sjedimo zajedno za večerom nego za doručkom,iako ako se stvari i dalje budu odvijale ovakvom brzinom,samo je pitanje vremena kad će biti: Z-bogom, gospodine Munoz, bok,striček Paul! Vidjela sam da će tako biti. To je gotova stvar. Sad samo čekam da i oni to shvate. Krišom uđem na bočni ulaz tiho se šuljajući i nadajući se da ću se uspjeti neopaženo dokopati svoje sobe i malo biti na miru - mir mi očajnički treba kako bih popravila neke stvari. Balansiram s jedne na drugu nogu i baš se spremam jurnuti uza stube, kad Sabine proviri iza ugla i kaže: "O, odlično, baš mi se i učinilo da sam te čula kako ulaziš u garažu.Večera je za otprilike pola sata, ali zašto ne dođeš i ne družiš se malo s nama?" Provirim preko njezinog ramena tražeći Munoza,ali kako nas od dnevnog boravka odvaja zid, vidim samo par kožnatih muških sandala na debelom mekom otomanu koje djeluju tako opušteno i ležerno, kao da ne pripadaju nikamo drugamo,nego upravo tamo. Vratim pogled na nju i usredotočim se na njezinu valovitu plavu kosu do ramena, rumene obraze, blistave plave oči i ponovno obećam sebi da ću biti sretna jer je ona sretna - iako baš i nisam ludo oduševljena razlogom njezine sreće. "Ovaj, dolazim odmah", kažem dok se usiljeno osmjehujem. Samo da se operem - i tako dalje." Ponovno zurim u Mimoza i ne mogu skinuti pogled od njega iako me ono što vidim uznemiruje. Mislim, stvarno, ako je ljeto, ne znači da moram gledati bosa profesorova stopala u vlastitoj kući. "Dobro, pa, nemoj dugo." Okrene se pa joj plava kosa padne naprijed i dometne: "O, i skoro sam zaboravila, ovo je stiglo za tebe." Zgrabi s obližnjeg stolića žućkastobijelu omotnicu i pruži mi je. Na njoj je u gornjem lijevom uglu ljubičastim slovima otisnuto Mystics & Moonbeams, a preko cijele prednje strane je moje ime i adresa koje je Jude nažvrljao svojim kosim švrakopisom. Samo stojim i zurim znajući da bih je mogla uzeti, položiti ruku na prednju stranu i osjetiti njezin sadržaj, a da je i ne otvorim. Ali zapravo je ne želim ni dodirnuti ni imati ikakve veze s njom i sa svojim prijašnjim poslom, a ni s Judeom, svojim šefom, koji je uz to igrao važnu ulogu u više-manje svim mojim dosadašnjim životima.U svakom od njih se pojavio i osvojio mi srce prije nego je došao Damen i potpuno me zaludio. Taj stoljetni ljubavni trokut prekinuo se istog časa kad sam prošlog četvrtka vidjela da ima istetoviranog Ouroborosa. I tako Damen tvrdi da mnogo ljudi ima takvu tetovažu - da izvorno ne simbolizira zlo,da su samo Roman i Drina iskrivili njezino značenje, ne mogu riskirati ako je u krivu. Ne mogu riskirati i pretpostaviti da Jude nije jedan od njih kad sam vraški sigurna da jest. "Ever?" Sabine nagne glavu i uputi mi uobičajeni pogled koji govori: Koliko god knjiga pročitala o njima, u adolescente se razumijem koliko u izvanzemaljce. Taj njezin pogled i predobro znam. Taj pogled me natjera da joj doslovce otmem omotnicu iz ruke, oprezno je uhvatim za rubove i uspnem se stubama slabašno joj se osmjehujući. Ruke mi stanu drhtati,a tijelo mi počne pulsirati kad u njoj ugledam ček koji sam svakako zaslužila,ali ne namjeravam ga unovčiti, a s njim je i kratka poruka u kojoj me moli da mu javim ako se neću vratiti, tako da može zaposliti neku drugu vidovnjakinju.

16 To je to. Ne piše: Koji vrag je ono bilo? Ili: Zašto si me prvo skoro poljubila, a onda tako zavitlala preko cijelog svog dvorišta da sam završio na namještaju na verandi? Ali to je zato što on već zna odgovor. Cijelo vrijeme ga je znao. I mada ne znam baš točno što namjerava, očito nešto namjerava. Možda je zasad u prednosti, ali ne zna da ću ubrzo otkriti što smjera. Bacim omotnicu prema kanti za smeće računajući da će mu sve biti jasno kad vidi da ne odgovaram.Pritom je natjeram da izvede kompliciranu koreografiju s petljama, okretanjem i izvrsnom, ono, savršenom osmicom pa je spustim uz blag jedva čujan sušanj i krenem prema svom ugradbenom ormaru gdje uzmem kutiju s najviše police - u kojoj čuvam svoje zalihe - sve što mi treba da poništim što sam učinila. Sad je savršen trenutak za to - nudi mi novi početak i savršenu priliku (Jedinu priliku po Romy i Rayne) da poništim čaroliju koju sam nehotice bacila i tako prizvala tamne sile da mi pomognu. Mjesec je u porastu, što znači da je božica ojačala i preuzela vlast, a Hekata, koju sam bila krivo prizvala, strovalila se u podzemlje gdje će brojiti dane sve dok ponovno ne krene u krug. Vadim iz kutije svijeće,kristale,trave, ulja i mirisne štapiće koji mi trebaju i neko vrijeme ih razvrstavam pa ih poređam onako kako ću ih koristiti. Zatim skinem odjeću i spustim se u kadu kako bih se ritualno okupala, a sa sobom imam vrećicu u kojoj je angelika za zaštitu i skidanje uroka,borovica za tjeranje zlih bića i rutvica za ozdravljenje, mentalne moći i skidanje uroka,a ondje je i nekoliko kapi ulja gorke naranče za tjeranje zlih sila i negativne energije.Uronim sve dok mi noge ne dotaknu drugi kraj kade i dok se sve oko mene ne napuni vodom, a usput zgrabim i nekoliko čistih kvarcnih kristala s ruba kade pa ih ubacim izgovarajući: Pročisti i preuzmi ovo moje tijelo kako bi moja čarolija djelovala. Moj duh ponovno je rođen i spreman za let sada, dopušta mojoj čaroliji da večeras zavlada. Ali za razliku od prošlog puta kad sam uživala u kupki,sad ne zamišljam Romana kako stoji preda mnom.Ne želim ga vidjeti dok nisam spremna, dok baš i nije nužno. Dok zaista ne dođe trenutak da poništim što sam učinila. Ne mogu riskirati i napraviti to ranije. Otkad su počeli ti snovi, ne vjerujem sama sebi. Te prve noći kad sam se probudila oblivena hladnim ljepljivim znojem, a u glavi su mi se još vrtjele slike Romana, bila sam sigurna da je to samo zbog one grozne noći - jer sam saznala istinu o Judeu i Haven učinila besmrtnom dopustivši joj da pije sok.Ali kako mi se otada snovi vraćaju svake noći,kako mi on nije samo u snovima,već o njemu maštam i preko dana,kako uz sve to nešto čudno, nepoznato pulsira u meni - pa, to me prilično uvjerilo da su Romy i Rayne u pravu. lako sam se osjećala posve u redu netom nakon što sam bacila čaroliju, kasnije, kad mi je sve postalo jasnije, shvatila sam da sam napravila, ono, ogromnu štetu. Umjesto da Romana vežem za sebe - vezala sam sebe za njega. Umjesto da on traži mene da izvršava moje naredbe - ja besramno, beznadno tražim njega. To Damen nikad ne smije saznati.Nitko ne smije znati.Ne samo da je Damen bio u pravu kad me upozoravao na lošu stranu magije i uporno mi tvrdio da se s njom ne smijem igrati jer se amateri, koji

17 preko noći postanu zaokupljeni njome, često uvale preko glave - nego bi sad konačno mogao izgubiti strpljenje sa mnom. To bi mogla biti kap koja će preliti čašu. Duboko uzdahnem,uronim još dublje uživajući dok mi voda mi je bradu,upijam svu iscjeljujuću energiju kristala i trava i znam da je samo pitanje trenutka kad ću se riješiti te vražje opsesije i sve vratiti na svoje mjesto.Kad se voda ohladi, izribam svaki djelić kože u nadi da ću sprati ljagu s nove sebe i opet biti ona stara te iziđem iz kade i odmah odjenem svoj bijeli svileni kupaći ogrtač s kapuljačom. Čvrsto ga vežem oko pasa, ponovno odem do ormara i uzmem svoj atam. Isti onaj koji su Romy i Rayne kritizirale tvrdeći da je preoštar, da bi trebao rezati energiju, a ne tvar, da sam ga cijelog krivo napravila - preklinjale su me da ga spalim, da ga otopim dok od njega ne ostane samo komad metala i da ga potom dam njima da one dovrše ritual protjerivanja jer se tako složen zadatak ne može povjeriti nepromišljenoj početnici poput mene. I makar sam ga pristala spaliti pred njihovim očima uranjajući oštricu iznova i iznova u vatru i tako ga zapravo magično posvećujući, odbacila sam ostatak njihovog plana jer sam bila uvjerena da samo koriste priliku da naprave još veću budalu od mene. Ono, ako je pravi problem, kao što one tvrde,u tome što sam bacila čaroliju kad je bio tamni mjesec,kakve veze ima običan nož s tim? Ali ovog puta,za svaki slučaj,dodam na njegovu dršku još nekoliko kristala i ukrasim ga suzama Apača za zaštitu i sreću (blizanke su uvjerene da će mi trebati dosta tog drugog),heliotropom za hrabrost, snagu i pobjedu (to je uvijek dobra kombinacija) i tirkizom za ozdravljenje i jačanje čakri (izgleda da mi je čeona čakra, centar za rasuđivanje, vječiti problem). Zatim pospem oštricu šakom soli, prođem njom kroz plamene triju bijelih voštanica i prizovem elemente - vatru, zrak, vodu i zemlju - da rastjeraju mrak i pozovu svjetlo, da istjeraju zlo i donesu dobro. Triput ponovim te riječi i onda tek prizovem najjaču od svih magičnih sila da mi pomogne. Ovaj put znam da prizivam pravu magičnu silu -božicu, a ne Hekatu, troglavu kraljicu podzemlja sa zmijama u kosi. Triput obilazim prostor i pročišćujem ga visoko u ruci držeći mirisne štapiće, a u drugoj atam, opisujući magični krug i zamišljajući da me ispunjava bijela svjetlost. Ona mi se s vrha glave spušta kroz tijelo, niz ruku i izlazi kroz atam na pod.Krivudam, naglo skrećem i kružim i kružim namatajući oko sebe fine niti te neopisivo čiste bijele svjetlosti, a one se spajajući sve više rastu i dižu se. Na kraju me obavije srebrnasta kukuljica, zamršena mreža neizrecivo zasljepljujuće, najblještavije svjetlosti iz koje se ne mogu izvući. Kleknem na svoje sveto čisto mjesto, ispružim lijevu ruku spuštajući oštricu niz liniju života i kad zaustavim dah, zarijem njezin vrh duboko u svoje meso pa poteče krv. Sklopim oči i brzo prikažem Romana kako sjedi preda mnom prekriženih nogu i zavodi me neodoljivim, dubokim, plavim pogledom i širokim privlačnim osmijehom.Odupirući se njegovoj hipnotičkoj ljepoti, njegovoj neupitnoj privlačnosti, usmjerim se na krvavu uzicu koja mu je čvrsto svezana oko vrata. Uzicu koja je natopljena mojom krvlju. Istu onu uzicu koju sam mu ja stavila prošlog četvrtka kad sam izvršila ritual sličan ovome - koji je naizgled djelovao dok sve nije pošlo po zlu. Ali ovaj je put drugačije. Namjere su mi drugačije. Sad želim natrag svoju krv. Namjeravam prekinuti svoju vezanost. Žurim se izgovoriti riječi prije nego što iščezne i pjevam: Dok ovu petlju razvezujem, magiju pred tobom protjerujem, jednoć je uzica bila vezana i jaka, neka više ne bude takva!

18 Tvoj je čvrsti stisak sada labav, uzicu odvezujem, na tebe više nisam slaba. Dok je mičem, neka nitko ne strada, ova promjena neka danas zavlada! Ovo je moja volja, moja riječ, moja želja - pa neka tako bude! Škiljim zbog jakog vjetra koji vitla mojim krugoni,mreža mi jedva jedvice izdržava njegove nalete,a onda bljesne munju i iznad mene se prolomi grom. Spremno podižem desni dlan - pogled mi je prikovan za njegov kad mu mislima odriješim uzicu na vratu i prizovem krv natrag sebi. Natrag odakle je došla. Natrag kamo pripada. Razrogačim oči gledajući kako se u luku vraća u središte moje ranjene ruke, a uzica oko njegovog vrata postaje svjetlija, bjelja sve dok nije tako čista i neokaljana kao onog dana kad je sve počelo. No baš kad ga se spremam protjerati zauvijek, raskinuti tu nečastivu vezu,ono čudno pulsiranje, onaj odvratni uljez tako silovito i odlučno stane mi gmizati utrobom da me ubrzo svlada i ne mogu mu se oduprijeti. Čudovište u meni sad je posve budno, ustaje, proteže se i pulsira od neprestane gladi koju treba zadovoljiti. Tjera mi srce da ludo lupa, a tijelo da se trese - i koliko god mu se opirala, sve je uzalud. Robujem njegovim željama - obuzela me njegova pohota - ja kao takva postala sam nevažna. Jedina svrha mi je da udovoljavam svim njegovim željama - da se pobrinem ispuniti ih. Bespomoćno promatram kako se sve ponavlja.Iz mene navire krv natapajući uzicu na Romanovu vratu sve dok ona tako crvena i namočena ne oteža i s nje se ne počnu slijevati guste kaplje mene niz njegovih prsa. I što god napravila, koliko god se trudila, ne mogu se tome oduprijeti. Ne mogu se oduprijeti njegovom neporecivo privlačnom pogledu. Ne mogu se oduprijeti tome da mu se prepustim cijelim tijelom. Ne mogu se oduprijeti toj čaroliji koja me vezala uz njega. Tijelo mu privlači moje poput magneta i začas nestaje maleni razmak među nama.I sad,dok nam se koljena čvrsto dodiruju,a čela žare, bespomoćna sam, nemoćna, ne mogu zatomiti tu nepodnošljivu žudnju za njim. Za mene ne postoji nitko osim njega. On je sve što mi treba. Moj cijeli svijet sada je maleni prostor koji razdvaja naše poglede. Njegove vlažne neodoljive usne tako su blizu i taj drski uporni uljez u meni, ovo čudno i tajanstveno pulsiranje tjera me naprijed i želi da nam se tijela isprepletu, da se spojimo, da budemo jedno. Usne mi se primiču njegovima sve bliže i bliže, kad se odjednom negdje duboko u meni,negdje izvan mog dosega pojavi slabašno sjećanje na Damena, njegov miris, njegov lik. Iako je poput sitnog bljeska u ovoj mrkloj tami - ipak je dovoljno da me podsjeti na to tko sam, što sam - zašto sam doista ovdje. Dovoljno je da me probudi iz tog ružnog sna i da povičem: "Ne!" Naglo uzmaknem razdvajajući se od njega - od ovog, tako brzo i naglo da se mreža oko mene uruši,svijeće utrnu,a Roman se raspline preda mnom. Jedini tragovi onog što se dogodilo su moje srce koje ludo lupa, ogrtač natopljen krvlju i riječi koje mi još prolaze kroz grlo. "Ne, ne, ne, ne, ne, o, molim te, Bože, ne!" "Ever?"

19 Zamišljeno se osvrćem po ormaru i izbezumljeno stišćem bijeli svileni ogrtač koji je sad nepovratno umrljan, nadajući se da će ona jednostavno otići - dopustiti mi da malo predahnem ili bar dovoljno vremena da smislim što ću— "Ever, je li sve u redu unutra? Večera samo što nije gotova, mogla bi sići!" "Dobro,sad ću..." Zatvorim oči, učinim da ogrtač nestane i umjesto njega prikazem običnu plavu haljinu. Nemam pojma što ću sad, što ću sljedeće pokušati. Iako mi je jedno potpuno jasno - ne smijem ništa reći Romy i Rayne jer su već vidjele kako sam prošli put zeznula stvar i samo bih se doživotno osramotila. Uostalom, previše su privržene Damenu i nikad mi to ne bi oprostile. "Evo me za sekundu,ozbiljno!" kažem osjećajući njezinu energiju s druge strane vrata, osjećam kako razmišlja bi li na silu upala u sobu. "Imaš pet minuta!" upozori me rezigniranim glasom. "A onda dolazim po tebe!" Zatvorim oči i odmahnem glavom dok navlačim nekakve japanke i prolazim rukama kroz kosu. Pobrinem se da bar izvana sva budem čista i uredna kad se već iznutra svakako osjećam sve gore.

20 Peto Iskradem se kroz bočni ulaz na ulicu i počnem trčati dok iza mene s bazena odjekuju tihi veseli glasovi Sabine i Munoza, koji se smiju i uživaju u posljednjim gutljajima vina. Pazim na to da držim normalan tempo, da nisam prebrza ili prespora jer ne želim privući ničiju neželjenu pozornost. Ionako mi je bilo sasvim dovoljno naporno objasniti ovo Sabine. Naročito nakon što sam upravo bila smazala više od polovice pilećih prsa s roštilja,ogromnu porciju krumpir-salate i jedan cijeli pečeni kukuruz te popila više od čaše gaziranog soka - a uopće nisam bila ni gladna ni žedna, a ona je od toga samo bila još više sumnjičava. Prosvjedovala je visokim pištavim glasom, kao da je u stanju najveće pripravnosti: "Sada ideš trčati? Ali brzo će mrak - i tek si pojela večeru!" Zatim je prešla preko mene vječito opreznim pogledom i sinulo joj je novo objašnjenje - opsesivno vježbanje! Isključila je anoreksiju i običnu bulimiju kao razloge mog čudnog ponašanja i još čudnijih prehrambenih navika - a sad joj je opet nešto novo palo na pamet, pa će sigurno u svoj tjedni raspored ugurati razgledavanje knjiga o samopomoći u obližnjoj knjižari. A ja bih joj voljela sve ovo objasniti, posjesti je i reći joj: "Smiri se. Nije uopće ono što misliš.Besmrtna sam. Samo trebam piti onaj sok. I trenutačno imam nekih malih problema s čarolijom koju sam bacila pa - ne moraš ostajati budna i čekati me." Ali nema šanse da to ikad napravim. Ne smijem to napraviti. Damen mi je izričito rekao da naša besmrtnost mora ostati tajna.A nakon što sam vidjela što se dogodilo kad je dospjela u krive ruke, moram reći da se u potpunosti slažem s njim. Ali istina je da mi je jedan od najvećih problema skrivati to i tad u cijelu priču ulazi džogiranje. Sad sam i službeno (odnosno, barem u očima Sabine i Munoza) osoba koja navlači majicu kratkih rukava, tenisice i hlačice i ide navečer trčati. To mi je dobra i zdrava izlika za to da se maknem od kuće i Munoza, koji mi se stvarno sviđa kao osoba iako ga zapravo nikad nisam namjeravala upoznati kao osobu. To mi je dobra i zdrava izlika za to da se maknem od tete, koja je tako dobra, pažljiva i uslužna prema meni da se stvarno osjećam kao najgora nećakinja na svijetu zbog svih neugodnosti koje sam joj priuštila. To mi je dobra i zdrava izlika da se maknem od dvoje divnih i dobrih ljudi i prepustim se svojoj mračnoj, ni najmanje zdravoj opsesiji. Opsesiji koja ne popušta. Opsesiji koju namjeravam pobijediti. Brzo skrenem lijevo u sljedeću ulicu primjećujući kako se po automobilima, kolniku, pločniku i prozorima prelijeva ona sjajna, zlatna boja koju donosi sam kraj čarobnog sata - prvog i zadnjeg sata sunčeve svjetlosti, kad je sve okupano crvenkastim sunčevim sjajem, pa djeluje mekše i toplije nego inače.Mišići mi se napinju,noge rade sve brže, ubrzavam iako znam da to nije pametno, pa pokušam usporiti - preopasno je, previše riskiram i netko bi me mogao vidjeti - ali ipak nastavim tako. Ne mogu se zaustaviti. Više ne upravljam svojim tijelom. Usmjerila sam se na cilj poput igle na kompasu, cijelim bićem težim jednoj jedinoj točki.Automobili, kuće, ljudi - sve se stapa i prolazi kraj mene u nekakvoj narančastoj izmaglici. Srce mi ludo lupa u grudima -ali ne od trčanja ili napora jer se zapravo nisam ni oznojila. To strujanje u meni jednostavno znači da sam blizu. Da se ustvari primičem— Da sam nadomak—

21 Još samo malo. To je poput pjesme sirene koja me najvjerojatnije vodi u propast, a ja se žurim da što prije stignem tamo. Čim ih ugledam,stanem. Sužavam pogled i za mene više ne postoji ništa drugo. Zurim u Romanova vrata i pokušavam prisilili neman da se drži podalje. Opet se želim oduprijeti tom čudnom i tajanstvenom pulsiranju, ušuljati se unutra i konačno se suočiti s njim da privedemo ovo kraju. Prisilim se duboko udahnuti skupljajući snagu. Upravo se spremam napraviti taj prvi korak, kad čujem da me doziva glas za koji sam se nadala da ga više nikad neću čuti. Prilazi mi ležernim korakom,zabacio je glavu u stranu, a izgleda nedodirljivo i hladno kao led. Zaustavi se nekoliko koraka od mene, a na lijevoj ruci omotanoj debelim zavojem nalazi mu se mornarskoplavi povez. Tad upita: "Što to radiš?" Progutam knedlu shvaćajući s olakšanjem da ono pulsiranje slabi i povlači se,no sad me plaši što mi ne dolazi da pobjegnem ili dovršim posao, pa da čitav završi u zavojima - nego da slažem, smislim bilo kakvu ispriku za to što gorim od želje i doslovno slinim širom otvorenih usta baš pred Romanovim dućanom. "Što ti radiš?" zaškiljim dok mi se zjenice sužavaju sve dok ne postanu nalik prorezima. Buljim u njega. Znam da uopće nije slučajno što sam ovdje naletjela na njega.Ipak su njih dvojica dobri prijatelji, članovi istog plemena besmrtnih odmetnika. "I, usput, dobar ti je taj lažni povez." Pokažem na njegovu tobože slomljenu ruku koja mu vjerojatno dobro dođe kad su u pitanju ljudi koji ga ne poznaju. Ali ne i što se tiče mene. Pogleda me,zavrti glavom u nevjerici,protrlja bradu i odvrati odmjerenim, mirnim i gotovo uvjerljivim glasom: "Ever, jesi li dobro? Ne izgledaš mi baš najbolje—" Odmahnem glavom i zakolutam očima. "Dobar pokušaj, Jude, svaka čast." On me pogleda kao da ne zna kog vraga pričam, pa uzvratim: "Mislim, zbilja. Glumiš da ti je stalo do mene,da si ozlijeđen, stvarno si spreman na sve, jelda?" On se namrgodi i nagne glavu pa mu nekoliko velikih zlatnosmeđih dredova padne preko ramena i završi malo iznad struka. Njegova prijetvorno slatka i prijateljska faca sva se zgrči i uozbilji pa mi odgovori: "Vjeruj mi,ne glumim. Da bar. Sjećaš se kako si me podigla kao frizbi i bacila preko cijelog svog dvorišta?" Pokaže na svoju ruku: "Ovo mi je od toga. Prepun sam kontuzija, imam frakturu radiusa i poprilično nagnječene falange - da citiram doktora." Uzdahnem i odmahnem glavom.Nemam vremena za njegovo glumatanje. Moram do Romana da mu pokažem da nisam u njegovoj vlasti - da mi ništa ne znači, da mu pokažem tko je gazda. Znam da je on na neki način djelomično odgovoran za ovo što mi se događa i trebam ga uvjeriti neka mi da protuotrov pa da završimo s ovom igrom. "Iako sam sigurna da većini ljudi izgledaš i zvučiš jako uvjerljivo, na tvoju žalost, ja ne spadam u većinu ljudi. Ja te ipak bolje poznajem. A, uostalom, ti znaš da ja znam kakav si ustvari. Zato prijeđimo na stvar, može? Odmetnicima se ne može nauditi. Bar ne dugoročno. Oni spontano zacjeljuju, ali ti to već znaš, jelda?" On korakne unatrag gledajući me zbunjeno spojenih obrva. I, iskreno, moram priznati da zaista izgleda zbunjeno. "O čemu ti to pričaš?" Pomno se osvrne i zatim se opet usredotoči na mene. "Odmetnici? Je l' ti to ozbiljno?"

22 Uzdahnem uporno lupkajući prstima po bedru i odbrusim: "Mislim, ha-lo?Zli pripadnici Romanova plemena?Je l' ti sad zvuči poznato?" Odmahnem glavom i zakolutam očima. "Nemoj se praviti da nisi jedan od njih - vidjela sam ti tetovažu." Još zuri u mene istim smrznutim zbunjenim pogledom, otvorenih usta. A ja u sebi još mislim: Dobro je što nije glumac jer baš i nema neki velik raspon izraza lica. "Mislim, ha-lo? A onaj Ouroboros? Na tvojim leđima?" Zakolutam očima. "Vidjela sam ga. Ti znaš da sam ga vidjela. Vjerojatno si htio da ga vidim - jer zašto bi me inače nagovorio da uđem u jakuzi s—?" Odmahnem glavom. "Nije važno,uglavnom, sve mi je postalo više-manje jasno nakon toga.Sve ono što si očito htio da znam. Zato slobodno sad prekini glumatati, sve znam." Stoji preda mnom, neozlijeđenom rukom trlja bradu i ogledava se kao da čeka da mu netko dođe upomoć. Kao da će mu to pomoći. "Ever, tu tetovažu imam odavna - i ustvari sam—" "Ma, da, sigurno." Kimam ne dopuštajući mu da završi. "Daj mi, molim te, reci, kad te Roman preobrazio? U kojem ono stoljeću? Osamnaestom, devetnaestom? Ajde, možeš mi reći. Sigurna sam da se takav trenutak ne zaboravlja iako je mnogo prošlo." Stisne usne pa mu se pojave one dvije jamice, ali to me ne omete; ne pali to više kod mene. Ustvari, nikad i nije. "Slušaj", kaže s naporom nastojeći govoriti tihim odmjerenim glasom iako ga cijelog odaje aura koja je odjednom nejasna i isprekidana te pokazuje koliko je ustvari nervozan. "Najiskrenije nemam pojma o čemu pričaš. Stvarno, Ever, ne znam čuješ li ti sebe, ali baš mi i ne zvučiš normalno. I sasvim iskreno, unatoč tome, unatoč ovome", povuče svoj povez, "stvarno bih ti htio pomoći, ali, ovaj, čini mi se da si zaglibila preduboko sa svim tim odmetnicima i preobraženjem—" odmahuje glavom, "ali da te samo nešto pitam... Ako je taj tip Roman stvarno tako opak, zašto se onda šuljaš oko njegovog dućana veselo i uzbuđeno kao pas koji čeka vlasnika?" Pogledam prvo njega pa vrata rumeneći se, bilo mi ubrzava i dobro znam da sam uhvaćena na djelu, ali ne namjeravam mu to priznati. "Ne šuljam se, nego—" Stisnem usne pitajući se zašto se, za Boga miloga, ja opravdavam kad je očito da on nešto muti. "Uostalom, mogu i ja to tebe pitati, ako slučajno nisi primijetio, i ti si ovdje." Pomno ga promatram, pogledom upijam njegovu preplanulu kožu i malčice krive zube - vjerojatno su mu namjerno takvi da ga netko ne otkrije - netko poput mene. I te oči - te nevjerojatne plavozelene oči, koje sam zaneseno promatrala zadnjih četiristo godina. Ali više ne. Ne otkad znam da je on jedan od njih. Sad je među nama službeno gotovo. On slegne ramenima dok bojažljivo trlja povez. "Nikakvim sumnjivim poslom, samo sam krenuo kući, to je sve. Inače, ako si zaboravila, subotom ranije zatvaram." Suzim pogled jer me nije zavarao ni na sekundu. Sve to zvuči sasvim moguće. Gotovo uvjerljivo. Ali nije. "Živim gore u ulici." Pokazuje nekamo u daljini, prema nekom neodređenom mjestu koje vjerojatno i ne postoji. Ali ne gledam u tom smjeru. Još zurim u njega. Ne smijem se opustiti. Ni na sekundu. Ako me već uspio prevariti, to mu neće opet poći za rukom. Sad kad znam što je. Primakne mi se polako,oprezno, pazeći da smo i dalje na sigurnoj udaljenosti, da je izvan mog dosega. "A da odemo nekamo na kavu ili popiti nešto drugo? Nekamo gdje možemo na miru sjesti i popričati? Čini mi se da bi ti dobro došao predah. Može?" Još ga proučavam.Mora mu se priznati da je uporan. "Može", osmjehnem se kimajući u znak pristanka. "Stvarno bih htjela da odemo nekamo, na miru sjednemo, popijemo kavicu i da se lijepo napričamo - ali prvo mi moraš nešto dokazati." Sav je napet, a aura mu - lažna aura - treperi, ali nije me uvjerio.

23 "Moraš mi dokazati da nisi jedan od njih." On zaškilji, a lice mu se naoblači od brige. "Ever, ne znam što—" Zastane gledajući atam koji čvrsto držim u ruci. Drška optočena draguljima, savršena kopija one koju sam upotrijebila prije nekoliko sati jer računam da će mi trebati što je moguće više sreće i zaštite koje pruža kamenje, naročito ako se dogodi ono što mislim da će se dogoditi. "To mi možeš dokazati samo na jedan način", kažem tiho i koraknem prema njemu pa napravim još jedan korak dok mi je pogled prikovan za njega. "I znat ću ako budeš varao - tako da nemoj ni pokušavati. I samo da te upozorim - ne odgovaram za ono što će ti se dogoditi nakon što dokažem da lažeš.Ali ne brini se, kao što već znaš,boljet će te samo sekundu—" Vidi me kako se primičem i nasrćem na njega, pokuša se izmaknuti, ali ja sam prebrza i stvorim se kraj njega prije nego što shvati što se događa. Zgrabim ga za neozlijeđenu ruku i zarezem mu kožu atamom znajući da će mu krv prestati šikljati nakon nekoliko sekundi i da će rana zacijeljeti. Samo što nije— "Bože sveti!" šapnem i razrogačim oči, a grlo mi se osuši dok ga gledam kako posrče i tetura jedva održavajući ravnotežu. Pogled mu bježi prvo na mene pa na duboku posjekotinu na njegovoj ruci dok oboje gledamo kako mu krv curi niz odjeću skupljajući se u sve veću crvenu lokvu na ulici. "Jesi poludjela?" zavrišti. "Koji ti je vrag bio da to učiniš?" "Htjela sam—" stojim otvorenih usta u šoku, bez riječi sam, ne mogu odvojiti pogled od duboke otvorene rane koju sam mu zadala. Zašto ne zacjeljuje? Zašto još krvari? Sranje! "Tako... Tako mi je žao... Da ti objasnim... Htjela sam—" krenem prema njemu, ali on se nespretno, nesigurno izmakne ne želeći više imati posla sa mnom. "Čuj",zareži pritišćući ranu povezom,nastojeći smanjiti obilno krvarenje, ali od toga mu je samo gore. "Ne znam što hoćeš ni što te muči, Ever, ali dosta mi je. Da si me ostavila na miru - istog trena!" Odmahnem glavom. "Daj da te odvedeni u bolnicu. Ima hitna tamo dolje niz ulicu - i mogu—" Sklopim oči i prikažem ručnik od frotira da ga drži na rani dok mu ne nađemo doktora. Vidim da je blijed i klimav na nogama i znam da ne smijemo gubiti vrijeme. Ne obazirući se na njegovo prigovaranje, obuhvatim ga oko pasa i odvedem do auta koji sam upravo prikazala. Ono čudno uporno pulsiranje zasad se smirilo, ali ipak me natjera da se kratko osvrnem, pa uspijem vidjeti Romana kako nas gleda iza prozora blistavih očiju i lica naboranog od smijeha dok okreće natpis s "OTVORENO" na "ZATVORENO".

24 Šesto "Je li dobro?" Bacim časopis na stolić do sebe i ustanem. Namjerno se obraćam medicinskoj sestri, a ne Judeu jer kad sam ga okrznula pogledom, vidim da su mu obje ruke čvrsto omotane zavojima, aura mu se crveni od bijesa i iz njegovog ljutitog opakog pogleda očito je da više ne želi imati nikakvog posla sa mnom. Ona se zaustavi i odmjeri od glave do pete svih mojih sto sedamdeset i tri centimetra. Tako me pomno proučava da se i nehotice grčim od nervoze - pitam se što joj je točno Jude rekao. "Bit će sve u redu",odvrati oštrim, formalnim, nimalo prijateljskim glasom. "Rana je duboka, skroz do kosti koja je također zasječena, ali nema infekcije.I ako bude redovito uzimao antibiotike,stanje mu se neće pogoršati. Poprilično će ga boljeti, čak i uz lijekove koje sam mu dala, ali ako se ne bude naprezao i ako bude mirovao, zacijeljet će za nekoliko tjedana." Slijedim njezin pogled koji je skrenuo prema vratima.I istog trena vidim dva uniformirana plavca iz Laguna Beacha kako idu ravno prema meni pogledavajući čas Judea,čas mene i potom se zaustavljaju kad im medicinska sestra potvrdno kimne. Sledim se gutajući knedlu i uvlačeći ramena, manja sam od makova zrna pred Judeovim upornim, mračnim, neprijateljskim pogledom. Znam da u potpunosti zaslužujem da se ljuti na mene, zaslužujem da mi stave lisice i odvedu me - ali ipak nisam mislila da će me zaista prijaviti. Nisam mislila da će doći do ovoga. "Onda,želite li nam nešto reći?" Stoje preda mnom u širokom raskoraku, s rukama na bokovima i upijaju me pogledom skrivenim iza tamnih sunčanih naočala. Bacam brze poglede na medicinsku sestru, Judea i murjake i znam da je to to. Ovako će sve završiti. I bez obzira na to što sam se uvalila u ogromnu nevolju, mislim samo o jednom: Koga da nazovem kad mi dopuste jedan telefonski poziv? Ono, nije da mogu zamoliti Sabine da zamahne čarobnim odvjetničkim štapićem i izvuče me iz ovoga - osramotila bih se pred njom do kraja života i nema šanse da to objasnim Damenu. Očito ću se sama morati uhvatiti u koštac s ovim problemom... I baš se spremam pročistiti grlo i nešto reći, bilo što, kad se ubaci Jude: "Već sam njoj rekao", glavom pokaže prema medicinskoj sestri, "da sam se ozlijedio dok sam popravljao nešto u kući. Malo sam se precijenio. Izgleda da ću sad morati unajmiti majstora." Kiselo se osmjehne i prisili se da me pogleda. Iako mu želim uzvratiti osmijeh, kimnuti u znak slaganja i odglumiti svoje, tako sam šokirana njegovim riječima i činjenicom da me brani da samo stojim i blenem u njega. Murjaci uzdahnu ne skrivajući nezadovoljstvo što su morali bezveze doći pa pokušaju još jednom, pogledaju Judea i pitaju: "Jeste li sigurni da je bilo tako? Sigurno nema još nečega? Malo je čudno što ste nešto popravljali kod kuće s jednom ozlijeđenom rukom..." Pogledavaju nas naizmjence ne baš uvjereni, ali neće ga više prisiljavati da progovori ako on ne želi ništa više reći. "Ne znam što bih vam rekao." Jude slegne ramenima. "Možda je čudno, ali stvarno sam se sam ozlijedio." Oni se namršte - na njega, mene, medicinsku sestru - i potom jedan od njih promrmlja nešto poput "Ako se odlučite promijeniti priču" i tutne mu nekakav papirić u džep. Istog trena kad oni odu, sestra se uhvati rukama za lijepo oblikovane bokove, mrko me pogleda i kaže: "Dala sam mu neke lijekove protiv bolova." Još me gleda jer očito ni najmanje nije povjerovala u Judeovu priču, ona misli da sam njegova ludo ljubomorna, skroz podivljala i poremećena cura koja ga je izbola u naletu bijesa. "Trebali bi ubrzo početi djelovali, tako da ne želim da vozi - a i nije baš da može u takvom stanju- "

25 Pokaže na njegove ruke."I neka uzme ovaj recept i podigne lijek."Drži u ruci komadić papira i baš kad mi ga je krenula dati, predomisli se i iznenada ga uzme natrag. "Želimo otkloniti mogućnost infekcije, ali zasad mu je najbolje da ode kući i odmori se.Vjerojatno će odmah zaspati, pa neka tako i bude i zato ga nemoj gnjaviti." Namrgodi se i izgleda kao da me izaziva pogledom. "Neću", izustim, no tako sam šokirana njezinim strogim pogledom, policijom i činjenicom da me Jude branio, pa samo uspijem procviljeti. Usne joj se čudno izviju i očito je da nevoljko prepušta Judea meni na brigu i daje mi recept, ali baš i nema mnogo izbora. Jude i ja izađemo i uđemo u Miatu koju sam prikazala, a savršena je kopija one koju obično vozim. Neugodno mi je, nervozna sam, jedva da ga mogu pogledati u oči. "Samo idi ovom cestom i onda skreni desno",kaže dubokim omamljenim glasom, ničim ne odajući o čemu zapravo razmišlja i što osjeća prema meni. Iako mi se čini da mu se aura smekšala, još je prilično crvena na rubovima i to mi sasvim dovoljno govori. "Možeš me ostaviti u Main Beachu. Dalje ću sam." "Neću te ostaviti u Main Beachu",odvratim koristeći priliku da ga proučim kad zakočim na semaforu. Iako je mrak, sasvim jasno mu se vide podočnjaci i sjajno čelo orošeno znojem, dva očita znaka da ga jako boli - zbog mene. "Mislim, ozbiljno, ovo je stvarno blesavo." Odmahnem glavom. "Samo mi reci gdje živiš i obećavam ti da ću te sigurno odvesti tamo." "Sigurno?" Držeći obje osakaćene ruke u krilu,podsmjehe se nekako ironično duboko iznutra i uzvrati: "Zanimljivo kako si dvaput spomenula tu riječ u zadnjih pet minuta, a, iskreno, osjećam se svakako, samo ne sigurno kraj tebe." Uzdahnem zureći u noćno nebo bez zvijezda, lagano dodajem gas i namjerno ne vozim brzo kao obično jer ga ne želim još više uznemiriti. "Čuj", promucam. "Žao... Žao mi je. Stvarno i iskreno žao." Gledam ga netremice tako dugo da nervozno pokaže glavom prema ulici. "Khm, a promet?" Odmahuje glavom. "Ili i time upravljaš?" Skrenem pogled dok pokušavam smisliti što reći. "Ovdje gore lijevo. Ona sa zelenim vratnicama. Samo nas dovezi na prilaz i dalje mogu sam." Napravim kako je rekao, zakočim malo ispred garažnih vrata koja su potpuno iste nijanse zelene kao i vratnice i odmah ugasim motor, na što mi on kaže: "E, nećeš." Pogleda me. "Ne trebaš ga gasiti. Ozbiljno, ne ideš unutra sa mnom." Slegnem ramenima naginjući se preko njega da mu otključam vrata na stari način umjesto telekinezom i primijetim kako se trgnuo od straha kad mi je ruka skrenula preblizu njemu. "Gle", odgovorim kad sam se vratila za upravljač. "Znam da si umoran i da vjerojatno želiš biti što je moguće dalje od mene, što je moguće brže, i uopće te ne krivim zbog toga. Mislim, da sam na tvom mjestu, jednako bih se osjećala. Ali ipak, ako mi možeš dati još nekoliko sekundi, stvarno bih ti voljela sve objasniti." On promrmlja nešto u bradu i na trenutak se zabulji kroz prozor, a potom se okrene prema meni i stane me pozorno slušati. A ja znajući da moram biti brza, da mi je spreman dati nekoliko sekundi i to je sve, kažem: "Slušaj, stvar je u tome - hoću reći, znam da ti ovo zvuči ludo i stvarno ne mogu ulaziti u detalje, ali moraš mi vjerovati kad ti kažem da sam stvarno imala dobar razlog da mislim da si jedan od njih." On zatvori oči na trenutak, mršteći se od boli, pa me pogleda i odvrati: "Odmetnik. O, da. To si mi uspješno dokazala, Ever. I više nego uspješno." Baci kratak pogled na svoje ozlijeđene ruke pa na mene.

26 Namreškam nos i stisnem usne jer znam da ni ono što slijedi neće puno bolje proći, ali uporno nastavim: "Da, pa, vidiš, stvar je u tome - mislila sam da si zao. Ozbiljno. Samo sam zato napravila ono što sam napravila. Mislim, vidjela sam ti tetovažu - i moram ti reći da je bila prilično uvjerljiva - dobro, osim što se nije svjetlucala ni treperila i ništa tome slično, ali, ipak, to plus činjenica da mi se javila Ava i, ono, neke druge stvari koje ti ne mogu objasniti, zbog svega toga sam mislila da si ti—" Odmahnem glavom jer znam da ništa neću postići. Odlučim se ostaviti teme i pitati ga nešto što me kopka otkad smo napustili bolnicu. "Ovaj, kad si već tako ljut na mene i toliko me mrziš, zašto si mi prije pomogao? Zašto si lagao muriji i preuzeo svu krivnju? Mislim, ja sam te ozlijedila, to oboje znamo, i, gle, čak i oni znaju. A ti si svejedno lagao za mene i skroz propustio veliku priliku da im to kažeš pa da mi stave lisičine, odvuku me i bace u buksu. Iskreno, nisi mi jasan." On opet zatvori oči, zabaci glavu i očito je da ga boli i daje umoran. I baš kad hoću odustati od svega, reći mu da nema veze, neka uđe u kuću i odmori se, njegove predivne zelene oči sretnu moje i on odgovori: "Čuj, Ever, stvar je u tome - znam da će ti ovo zvučati čudno, ali ne zanima me toliko zašto si mi to napravila, već kako." Pogledam ga stežući rukama upravljač, ne znajući što bih rekla. "Kako si me uspjela zavitlati ko frizbi preko cijelog svog dvorišta—" Progutam knedlu uporno gledajući naprijed i ništa ne govoreći. "I kako si u jednom trenutku bila ispred mene praznih ruku i bez ikakvih džepova - a u drugom mašeš nožem s dvostrukom oštricom I drškom od dragulja, koji je, usput, izgleda, nestao odmah nakon što si me napala - jesam li u pravu?" Duboko uzdahnem dok kimam. Nema smisla da mu više lažem. "I, usput, još jedna sitnica, upalila si auto bez ključa - a mislim da oboje znamo da se ovaj tip auta ne pali tako - i da ti za ovaj model treba ključ kako god okreneš. I da ne zaboravim, onog prvog dana uspjela si ući u moju trgovinu iako su vrata bila zaključana, a da ne spominjem kako si brzo pronašla Knjigu sjena koja je isto bila pod ključem. Zato, pusti sve ostalo, pusti isprike, objašnjenja i sve te gluposti, što je bilo, bilo je, ne možeš to promijeniti. Sad samo želim da mi objasniš kako. Samo me to zapravo zanima." Gutajući knedlu, bacim kratak pogled na njega i nisam baš sigurna što dalje. Pokušam se glupo našaliti, pa kažem: "Dobro, ali prvo mi reci jesu li lijekovi protiv bolova već počeli djelovati." Uz to se i baš blesavo nasmijem, pa ga samo razljutim. "Slušaj, Ever, kad budeš htjela biti iskrena prema meni, znaš gdje sam. Do tada—" Pokuša otvoriti vrata i teatralno izići, ali kako su mu obje ruke u zavojima, to mu baš i ne uspije kako je zamislio. Zato se naglo premjestim na njegovu stranu i stvorim kraj njega prije nego što stigne trepnuti, nadajući se da mu neću povrijediti muškost sljedećim riječima: "Evo - ja ću ti otvoriti." Ali on i dalje samo sjedi, uzdiše i vrti glavom u nevjerici govoreći: "I, da, još i ovo—" Pogledi nam se sretnu i zaustavim dah. "Brza si i okretna poput gazele." Samo tiho i nepomično stojim ne znajući što bih očekivala. "Onda, hoćeš li mi pomoći ili ne?" pita me podižući spojene obrve. Kimnem, otvorim vrata i pružam mu ruku kao oslonac, osjetivši koliko je slab čim se punom težinom oslonio o nju. "Možeš li mi otvoriti i vrata od kuće?" "Naravno." Kimnem gledajući ga. "Samo mi daj ključeve." Okrzne me pogledom. "Otkad ti to trebaš ključeve?"

27 Slegnem ramenima krećući niz usku, blago osvijetljenu stazu prema njegovim vratima. Pogledom upijam čarobne gredice blistavih ružičastih i ljubičastih božura pa komentiram: "Nisam imala pojma da si tako dobar vrtlar." "Baš i nisam. Iskreno, Lina je sve to posadila. Ja to samo održavam. Većinu trava za trgovinu uzgajamo baš ovdje." Pokaže prema vratima očito umoran od svega, umoran od mene, jedva čekajući da uđe u kuću i da se sve ovo već jednom završi. Zato zatvorim oči i ugledam kako se vrata otvaraju preda mnom, a kad čujem onaj poznati škljoc, mahnem mu da uđe. Zatim samo stojim kao idiot i glupavo mu polumašem kao da se rastajemo nakon nekog stvarno lijepog piknika. Oklijevam se pomaknuti čak i nakon što on odmahne glavom i pokaže mi da uđem jer želim da mi to glasno i jasno potvrdi prije nego što se odvažim. "Misliš me opet napasti?" Pogled mu klizi preko mene i preplavljuje me valovima blaženog ugodnog spokoja. "Samo ako digneš ruku na mene." Slegnem ramenima. "To je, kao, šala?" Zaškilji jedva primjetno izvijajući usne. Nasmijem se. "Da, i to prilično loša." On se nasloni o dovratak,polako i ležerno me odmjeri pogledom, duboko uzdahne i reče: "Gle, nerado pitam, naročito tebe koja si me već i dovoljno osakatila, ali možda će mi zatrebati pomoć da se smjestim i sve to. Lijekovi me lagano počinju otupljivati, a budući da nisam gotovo ništa mogao ni kad sam bio pri sebi i imao jednu zdravu ruku, nemam pojma što ću sada. Samo na minutu, dvije najviše i onda se možeš vratiti Damenu i nastaviti tamo gdje si stala." Namrštim se pitajući se zašto je to sad rekao. Palim svjetlo i zatvaram vrata za sobom dok ulazim za njim,upijajući pogledom zgodni mali interijer, zbunjeno shvaćajući da se nalazim u pravoj autentičnoj kućici s cvijećem u Laguna Beachu. Jednoj od onih sa starim kaminom i velikim prozorima. Jednoj od onih kakve se u ovim krajevima danas rijetko može vidjeti. "Je l' tako da je kul?" Kimne čitajući mi misli s lica. "Sagrađenaje 1958. Lina ju je jeftino kupila prije mnogo godina,prije nego što se ovdje sve počelo vrtjeti oko novca i reality showova." Prođem kroz klizna staklena vrata koja vode prema lijepoj verandi popločanoj ciglama, iza koje se proteže strm obronak i spuštaju stepenice prema oceanu blago obasjanom mjesečinom. "Daje mi je jeftino u najam,ali jednoga dana htio bih je kupiti. Rekla mi je da će mi je prodati samo ako joj obećam da od nje neću napraviti jedan od onih dvoetažnih stanova u toskanskom stilu.Kao da bi mi to palo na pamet." Nasmije se. Odvratim pogled s prozora i zaputim se u kuhinju, upalim svjetlo i otvorim nekoliko ormarića dok ne nađem onaj s čašama. Pogledom tražim bocu vode,kad se on odjednom pojavi tako blizu mene da mu vidim i najmanju šaru u očima. "Zar ti ne bi bilo lakše da je jednostavno prikažeš?" kaže mi promuklim, tihim i dubokim glasom. Zurim u njega i ne znam što me više smeta, to što je tako blizu mene, što mu glas zvuči tako čeznutljivo ili što mi se tako uspio prikrasti. "Htjela sam - jednostavno sam htjela doći do nje na dobar,stari, uobičajen način - ako nemaš ništa protiv?Bez brige, ima isti okus", nespretno promrmljam nadajući se da je previše omamljen lijekovima za bolove da bi primijetio kako njegova blizina utječe na mene. I dalje samo stoji gledajući me upornim pogledom koji ništa ne odaje. Omamljenim i dubokim glasom upita: "Ever -što si ti?" Sledim se stišćući prstima čašu tako jako da me strah da će mi puknuti u ruci. Buljim u pločice na podu, u stolić desno, u radnu sobu naprijed, bilo kamo,samo ne u njega.Tišina među nama tako je opipljiva da je jednostavno želim razbiti i zato promrsim: "Ne - ne mogu ti reći."

28 "Znači, nije stvar samo u knjizi, nego i - u nečem drugom." Pogledam ga i odmah shvatim da sam pogriješila, da sam mu upravo doslovno priznala da nisam normalna,a mogla sam se jednostavno izmotati na račun nekakvih čarolija.Ali to sto posto ne bi prošlo kod njega. On zna da se sa mnom nešto događa još od prvog dana kad smo se sreli, puno prije nego što mi je posudio knjigu. "Zašto mi nisi rekao da je Knjiga sjena šifrirana?" kažem suzujući pogled, tjerajući ga ponovno u kut. "Rekao sam ti." Odvrati pogled i okrene se od mene vidno iznerviran. "Ne, rekao si mi da je na tebanskom i da se treba služiti intuicijom da bi je se moglo čitati. Ali zaboravio si mi spomenuti da je zapravo zaštićena šifrom - šifrom koju treba razbiti da bi se vidjelo što je zaista u njoj. I zašto, molim te? Zašto mi nisi rekao? Izostavio si poprilično važan detalj, zar ne?" On se nasloni na popločani kuhinjski pult vrteći glavom u nevjerici pa primijeti: "Sori, ali je l' ti to mene opet sumnjičiš za nešto? Jer ako se ne varam, mislim da si više-manje utvrdila da sam na tvojoj strani kad si me ubola?" Prekrižim ruke i zaškiljim. "Ne, utvrdila sam da nisi odmetnik. Nikad nisam rekla da si na mojoj strain." Gleda me trudeći se ostati strpljiv,ali nismo još ni blizu završili. "Nisi mi rekao ni kako si nabavio knjigu - kako je završila u tvojim rukama." On slegne ramenima zureći u mene i govoreći mi mirnim odmjerenim glasom: "Već sam ti rekao - dao mi ju je prijatelj prije nekoliko godina." "A zove li se taj tvoj prijatelj nekako - kao na primjer Roman?" On se nasmije,ali prilično kiselo.U glasu mu se prilično jasno čuje koliko je ogorčen kad mi odvrati: "A, tako znači, još misliš da sam u njegovom plemenu. Pa, ono, sori, Ever, ali zar nismo završili s tim?" Prekrižim ruke preko prsa i nagnem čašu u ruci. "Čuj, Jude, htjela bih ti vjerovati, stvarno. Ali one noći prije nekoliko dana kad—" Zaustavim se jer shvatim da sam krenula u smjeru koji i nije baš za njegove uši. "Ma, uglavnom, Roman mi je rekao nešto kao da je knjiga jednom bila njegova i zato bih stvarno htjela znati jesi li je od njega nabavio - možda kupio?" On ispruži ruku prema meni i s nekoliko preostalih zdravih prstiju istrgne mi čašu iz ruke. "Romana znam samo preko tebe. Stvarno ne znam što da ti još kažem, Ever." Dok hoda prema sudoperu,zaškiljim i pomno mu proučim auru, energiju i govor tijela pa uzevši sve to u obzir, zaključim da zaista govori istinu i ništa ne skriva. "Piješ vodu iz pipe?" upitam ga i vidim da me kratko pogledao preko ramena. "Dugo nisam vidjela da netko to radi. Još otkad sam otišla iz Oregona." "Slušaj, što da ti kažem, skroman sam čovjek." Dobro potegne iz čaše i popije sve do kraja pa se opet okrene i napuni je. "Znači, stvarno nisi znao za knjigu?" Slijedim ga prema starom smeđem kauču na koji se on odmah strovali. "Najozbiljnije, više-manje nemam pojma o čemu pričaš otkad smo se sreli. Sve mi to nema nikakvog smisla. Možda bih ti još i vjerovao na riječ i mislio da sam zbunjen od lijekova da ti nisi pričala svašta još i prije toga." Namrgodim se i zavalim u naslonjač nasuprot njemu stavljajući noge na starinska vrata puna zamršenih rezbarija koja mu služe kao stolić. "Gle, da ti bar mogu objasniti - jer mislim da bar toliko zaslužuješ. Ali ne mogu. Sve - sve je to previše komplicirano. I uključuje—" "Romana i Damena?" Zaškiljim pitajući se zastoje baš njih spomenuo.

29 "Samo nagađam." Slegne ramenima. "Ali po tvom izrazu lica rekao bih da sam pogodio." Stisnem usne bacajući duge poglede po sobi i usredotočujući se na ogromne hrpe knjiga, stari kasetofon i nekoliko umjetničkih predmeta, ali nigdje ne vidim televizor. Niti potvrđujem niti poričem njegovu tvrdnju kad odgovorim: "Imam određene moći. Mnogo su veće od vidovitosti za koju već znaš. Mogu pomicati stvari—" "Telekineza." Kimne, a oči su mu sad zatvorene. "Mogu stvoriti što hoću." "Prikazivanje - ali kod tebe je ono trenutačno." Otvori jedno oko zureći u mene. "I zato te moram pitati - zašto ti je trebala knjiga? Sve li je kao na dlanu. Zgodna si, pametna, obdarena svakojakim moćima, a siguran sam da i tvoj dečko ima neke skrivene vještine..." Pogledam ga. Već ga je treći put spomenuo i to me još jednako smeta. "Što imaš protiv Damena?" pitam ga ne znajući je li možda nešto otkrio, nekako naslutio dugu i zamršenu prošlost našeg ljubavnog trokuta. On premjesti glavu i noge na jastuke. "Čuj, što da ti kažem? Ne sviđa mi se. Jednostavno mi je - nekako čudan. Dao bih ruku u vatru da sam u pravu." Okrene se prema meni i kaže: "Samo da znaš, to nije bila šala. A ako te još što zanima, najbolje da me sada pitaš. Ovi lijekovi počeli su me naveliko lupati u glavu, sav sam omamljen, pa se požuri dok još razumijem što govoriš i dok mogu i voljan sam opušteno ćaskati." Odmahnem glavom jer sam saznala sve što me zanimalo prije nekoliko sati na pločniku kad sam ga ubola nožem. A sad bih mogla i ja s njim podijeliti neke svoje tajne - ili mu bar natuknuti istinu da vidim hoće li mi povjerovati. "Znaš, ti i Damen se s razlogom ne volite", odvažim se reći grizući usne jer još nisam sigurna koliko mu toga otkriti. "A, tako znači - ni on mene ne obožava." Dugo se gledamo, a onda ja skrenem pogled.Proučavam izlizani sag pod nogama,stari i izgrebani drveni stol pred sobom i geodu citrina koja stoji u kutu, pitam se zašto sam, za Boga miloga, započela tu temu i baš želim nešto reći, kad on nadoda: "Bez brige." Pokušava nogama navući pokrivač, ali ne uspijeva. "Ne moraš mi ništa objašnjavati, a ni zabrinjavati se. Takva su ti naša standardna uobičajena muška posla. Ono, kad dvojica nas očajnički žele neku stvarno predobru curu, ponašamo se kao da smo izašli iz špilje. I budući da samo jedan od nas može pobijediti - pardon - samo jedan od nas već je pobijedio - ja ću se jednostavno vratiti u svoju špilju, malo ću lupati toljagom po zidu i lizati rane gdje me nitko ne vidi." Zatvori oči i tihim glasom dometne: "Ozbiljno, Ever, znam kada treba priznati poraz. Ne brini se jer znam da je vrijeme da napustim igru.Nisam bez razloga dobio ime po svecu - zaštitniku izgubljenih slučajeva Judi Tadeju - nije mi prvi put da se povlačim i... Ja..." Utihne i brada mu padne na prsa, a ja ustanem iz naslonjača, odem do njega, uzmem plišani zgužvani pokrivač kraj njegovih nogu i pažljivo ga cijelog pokrijem. "Naspavaj se", šapnem. "Ja ću ti sutra podignuti lijek, tako da bez brige. Ti samo ostani ovdje i odmaraj se." Znam da je već utonuo u san, da je na nekom drugom mjestu, ali svejedno ga želim umiriti. Podvijem mu pokrivač pod noge, a on doda: "Ej, Ever - uopće mi nisi odgovorila na pitanje u vezi knjige. Zašto ti uopće treba ta knjiga kad već ionako imaš sve što ti treba?" Ukočim se zaneseno zureći u tog tipa kojeg znam već toliko stoljeća, toliko života,a koji se opet odnekud uspio pojaviti. Nakon svega što sam vidjela i proživjela, znam da to nije slučajno jer u svemiru nema slučajnosti. Ali zapravo nemam pojma zašto se to dogodilo. Zapravo, u zadnje vrijeme više-manje ništa ne znam. Samo znam da su njih dvojica potpuno različita. Kad sam s Judeom,

30 osjećam se smireno, a od Damena gorim i prolaze me trnci. Jedan je yang, drugi je yin. Njih dvojica su kao nebo i zemlja. Ušutkam ga i pričekam da opet zaspi pa krenem prema vratima i odvratim: "Zato što ustvari nemam sve što želim. Ni blizu."

31 Sedmo "Vas dvoje ste mi cijelo vrijeme bili nekako sumnjivi. Naročito ti." Upre prstom u Damena. "Sori, ali znala sam da nisi toliko savršen." Damen se nasmije otvarajući nam širom vrata i mahne nam da uđemo. Pritom me uporno gleda dubokim tamnim očima kao da me zaljubljeno grli dok me telepatski obasipa mnoštvom crvenih tulipana jer zna da mi treba nešto što će me osnažiti i ohrabriti. "Da,i ako vas slučajno zanima,vidim što radiš,Damene", dometne Haven koja na sebi ima kožnate hlače i drži ruke pune prstenja na bokovima.Pogled joj bježi čas na mene,čas na Damena, a onda zavrti glavom u nevjerici i jurne prema predvorju. Damen me pogleda podignutih obrva, ali ja samo slegnem ramenima. Haven nam je pokazala tek mali dio svojih moći. Čitanje naših misli tek je početak. "Isuse, ne mogu vjerovati kako ti je kuća dobra!" Vrti se oko sebe i sve upija pogledom - bogato ukrašen luster koji visi s visokog kupolastog stropa i plišani perzijski sag pod nogama - dva neprocjenjiva antikviteta stara nekoliko stoljeća kojima se skoro zauvijek bio izgubio trag kad je Damen bio u svojoj, kako ja to nazivam, "asketskoj fazi" - kad je bio uvjeren da su nas snašle nevolje jer se ponašao ekstravagantno, tašto i narcisoidno. Čvrsto je bio odlučio riješiti se svih svojih zemaljskih dobara sve dok blizanke nisu došle živjeti kod njega,kad je odmah skinuo natpis "PRODAJE SE" jer je želio da imaju sav mogući komfor i dovoljno prostora. "Ono, samo ovo predvorje bilo bi ti dovoljno za jedan opak tulum." Nasmije se. "Je l' to jedna od povlastica kad si besmrtan? Otmjena gajba poput ove? Ako je tako, ja sam totalno za!" "Pa,Damen već dosta dugo preuređuje kuću—" izustim jer ne znam kako da joj drugačije objasnim njegovu viletinu vrijednu nekoliko milijuna dolara jer joj još nisam rekla ni za drevnu vještinu trenutačnog prikazivanja, kao ni za to da može pogoditi koji će konj pobijediti na utrci - a i nisam baš sigurna da joj želim reći. "Koliko onda Roman kod sebe preuređuje jer kod njega je lijepo i sve to, ali nije ni približno dobro kao ovdje?" Damen i ja se pogledamo i iako se ne možemo služiti telepatijom sad kad znamo da nas ona čuje, uspijemo zajednički ignorirati njezino pitanje. Ne želimo ni pod koju cijenu ulaziti u detalje, i to što je duže moguće. Ostavljamo sve za taj neizbježni dan kad će ona otkriti pravu istinu iza svega ovoga, a da i ne spominjem ono što se zaista dogodilo njezinoj dobroj prijateljici Drini. Krenemo za njom kroz kuhinju pa u dnevnu sobu gdje ugledamo blizanke zavaljene u kauč. Obje čitaju svoj primjerak iste knjige - Rayne pohlepno jede čokoladu, a Romy iz velike zdjele grabi kokice s maslacem. "Onda,jeste li i vas dvije besmrtne?" izvali Haven pa Romy i Rayne podignu glave - Rayne se, kao i obično, namrgodi, a Romy samo odmahne glavom i nastavi gdje je stala. "Ne, one su, ovaj—" brzo pogledam Damena tražeći pomoć. Nemam pojma kako da joj objasnim da strogo rečeno nisu besmrtne, ali da su zato visjele u drugoj dimenziji posljednjih tristo godina, a sad se ne mogu vratiti tamo zbog mene. "Rođakinje." Damen kimne govoreći mi pogledom da se pretvaram zajedno s njime i potvrđujem što govori. Haven stoji na sredini sobe, gleda nas podignutih obrva i usiljena lica jer očito nam nije povjerovala ni riječ od onog što smo rekli. "Znači, ti meni tvrdiš da održavaš veze s rodbinom i nakon—" Ona suzi pogled, cijelog ga odmjeri pokušavajući procijeniti koliko mu je godina,a zatim

32 slegne ramenima priznavši poraz i dometne: "Pa, sigurno su vam okupljanja, blago rečeno, jako zanimljiva." Kratko se osvrnem na Damena i vidim da se odlučio oglušiti na njezin komentar,ali ja mu priskočim upomoć nadajući se da još mogu spasiti stvar: "On je zapravo želio reći da su mu one kao rođakinje. One su—" "Daj,molim te!"Rayne baci knjigu na stol i bijesno pogleda mene, Haven, ali, naravno, ne i Damena. "Nismo mu ni rodbina niti smo besmrtne, okej? Mi smo vještice.Spasile smo se od suđenja vješticama u Salemu. I nemoj nas više ispitivati o tome jer ti ne namjeravamo odgovoriti. Ionako sad znaš više nego što bi trebala znati." Haven nas pogleda neopisivo razrogačenim očima,zablene se u nas četvero čudaka pa protisne: "Isuse.Ono,je l' sve ovo može biti još bizarnije?" Slegnem ramenima i izmijenim pogled s Rayne dajući joj da znanja da je trebala držati jezik za zubima. Gledam kako se Haven spušta u dubok mek naslonjač i krišom nas gleda kao da očekuje da joj otkrijemo nekakvu povjerljivu lozinku, uputimo je u neka velika učenja, da prođe nekakav obred inicijacije i uopće se ne trudi skriti razočaranje kad vidi da je Damen otišao u kuhinju i odmah se pojavio s kutijicom punom eliksira koju joj spremno uruči. Ona se zagleda u kutijicu lupkajući vrškom crno nalakiranog nokta po poklopcu svake bočice i zbunjenog pogleda procijedi: "I to je sve? Sedam? Imam zalihu samo za tjedan dana?Ono, je l' vi to ozbiljno?Kako da preživim samo s ovim?Je l' vi to mene pokušavate ubiti prije nego što uspijem sve isprobati?" "Ovaj, besmrtna si - nitko te ne može ubiti." Rayne zavrti glavom u nevjerici i zakoluta očima. "Ovaj, naravno da može. Zato me Ever i natjerala da nosim ovo." Haven brzo izvuče svoju amajliju ispod topa od crne čipke i zamahne njome Rayne pred nosom. Ali Rayne samo progunđa i prekriži mršave blijede ruke preko žgoljavih prsa i odvrati: "Daj, molim te, već znam sve o tome. Ako je skineš i dobiješ udarac u krivu čakru, gotova si. Ako je uvijek nosiš, živjet ćeš sretno do kraja života i onog nakon njega, i onog nakon njega. Ono, nije ti to neka nuklearna fizika." "Isuse, je l' ona uvijek tako mrzovoljna?" upita Haven, nasmije se i zavrti glavom u nevjerici. I baš kad joj želim odgovoriti da jer je lijepo za promjenu imati saveznicu, ako ništa drugo, vidim da je ustala iz naslonjača i zavalila se na kauč pokraj Rayne tako joj mrseći kosu i škakljajući je po nogama da su odmah postale najbolje prijateljice. I, eto, opet sam ja ovdje izopćenik. "Ne moraš ga piti svaki dan",oglasi se Damen jer očito želi da se vratimo na ono važno. "Zapravo, mogla bi ne popiti ni gutljaj i izdržati sljedećih sto pedeset godina, možda i duže, tko zna?" "Pa, ako je već tako, zašto ga ti tako često pijuckaš kao da ti život ovisi o njemu?" Primijeti Haven i digne Rayneine noge iz svog krila gledajući nas oboje. Damen slegne ramenima. "Pa valjda zato što sad na neki način i ovisi. Ono, već sam dugo na Zemlji. Jako dugo." "Koliko?" Haven se nagne naprijed i makne svoje platinastoplave pramenove na šiškama s lica gledajući ga jako našminkanim očima. "Dugo. Uglavnom, htio sam reći—" "Čekaj malo - šališ se,jelda?Mislim,ozbiljno mi nećeš reći koliko zapravo imaš godina? Nisi valjda - kao oni s trideset i nešto, koji svima počnu govoriti da imaju dvadeset i devet i nakon što navrše osamdeset? Ono, sori, Damene, ali zašto si tako tašt?" Nasmije se i zavrti glavom u nevjerici. "Ozbiljno, kad ja budem stara, razglasit ću to na sva zvona. Jedva čekam da navršim sto osamdeset i dvije godine, a da mi koža bude poput bebine guze."

33 "Nisam tašt,nego praktičan",odbrusi Damen i kad ga pogledam, shvatim da je malo uzrujan, ali vjerojatno zato što je zaista pomalo tašt, samo što ne želi priznati.Bez obzira na to što se pokušao riješiti skupe odjeće, proizvoda za njegu kose i ručno izrađenih talijanskih kožnatih čizmi, ostao je pomalo tašt. "Uostalom, ne smiješ se razmetati moćima i ne smiješ nikome reći za njih. Zar ti i Ever niste razgovarale o tome?" "Jesmo", uzvratimo i Haven i ja, a glasovi nam se stope. "Dakle, nemam ti više što pojašnjavati. Ti i dalje, kao i obično, jedi svoje tortice, ponašaj se normalno koliko god je moguće,pazi da ne privučeš ničiju—" "Neželjenu pozornost." Haven odmahne glavom i tako zakoluta očima da stvarno pretjeruje. "Ozbiljno, Ever me je već upoznala sa svim činjenicama, upozorila me na tamnu stranu, na babarogu ispod kreveta, onu u ormaru, a da i ne spominjem onu ispod stuba, ali ono, sasvim iskreno, zapravo me ništa od toga ne zanima. Bila sam obična cijeli život. Koliko god sam se trudila biti otkačena i lako se odijevati, ljudi su me svejedno ignorirali, zanemarivali i prolazili kraj mene kao kraj turskog groblja, kao da me ne vide i, kažem vam, takva anonimnost i nije nešto. Stvarno mi je dosta takvog života. A budući da mi se sad pružila prilika da ga se riješim - da se po nečemu stvarno istaknem i da me drugi za promjenu počnu primjećivati pa, ne namjeravam se suzdržavati ni u čemu. Iskoristit ću ovo koliko god mogu! Znači, sad kad smo to riješili, mislim da bi mi mogao dati nešto puno bolje od ovog." Potapša kutijicu po rubu. "Daj mi udovolji, daj mi sve zalihe soka koje imaš da mogu sve zaprepastiti kad krenemo u četvrti srednje." Damen me uznemireno,šutke pogleda, a očima mi govori: "Ti si je stvorila - svog Frankensteina - poduzmi nešto!" I zato pročistim grlo, okrenem se prema njoj, prekrižim noge, sklopim ruke i složim ljubaznu facu iako sam prestravljena kao i on. "Haven,molim te", prozborim pazeći da govorim tiho i da mi glas ne podrhtava. "Već smo razgovarali o ovome i rekli smo—" Ali ne uspijem baš završiti rečenicu jer me ona prekine: "Ti ga uvijek piješ - pa zašto ne bih i ja?" Suzi pogled lupkajući prstima po kutijici. Stanem jer ne znam kako joj objasniti da sok povećava moje moći, one za koje ne bih baš htjela da ih i ona ima, i bezuspješno smišljajući pravi odgovor, naposljetku izvalim: "Iako ti se možda čini da je stvarno tako, ustvari - meni sok ne treba. U svakom slučaju ne kao Damenu. Pijem ga tu i tamo jer, ovaj, navikla sam se na njega. I ako baš nema bogzna kakav okus, pomalo mi se sviđa. Ali vjeruj mi na riječ, ne trebaš ga piti svakog dana - a ni svakog tjedna, pa ni svake godine, ako ćemo sasvim iskreno. Kao što ti je Damen već rekao, možeš izdržati i stotinu godina, možda i dvjesto, a da ne popiješ ni gutljaj." Kimnem i nadam se da će mi povjerovati jer ne želim da zna kako redovita konzumacija povećava i snagu, i brzinu, i čarobne moći. Onda bi ga samo još više željela. "Dobro." Kimne. "Onda ću ga valjda trebati nabaviti od Romana. Sigurna sam da će mi ga on vrlo rado dati." Progutam knedlu ne govoreći ništa jer znam da me izaziva. Vidim da joj je Luna skočila u krilo i da je mazi. "Pa, gdje si ti meni, maco - ti si trebala biti moja, je l' tako? Jesi mi zato sad došla? Jer znaš tko ti je prava vlasnica?" Podigne je visoko i protrlja joj nosom njušku smijući se kad Romy skoči sa svog kraja kauča i otme joj je. "Smiri se." Nasmije se Haven. "Ono, neću ti je ukrasti ili tako nešto." "I ne možeš je ukrasti." Romy je srdito pogleda i stavi Lunu na rame, njezino omiljeno mjesto za čučanje. "A ni posjedovati. Ljubimci nisu vlasništvo, nisu modni dodatak koji odbaciš kad ga više ne želiš. Oni su živa bića s kojima živimo." Pogleda sestru pokazujući joj da krene za njom i bijesno izjuri iz sobe.

34 "Isuse - al je živčana!" Haven baci pogled preko ramena promatrajući ih kako odlaze. Ali ne dam joj da skrene s teme, ipak ju je ona načela i sad ću ja malo o tome. "Kad si ga već spomenula - kako je Roman?" upitam je praveći se da želim čavrljati, da me zapravo on i ne zanima, nadajući se da nitko nije primijetio kako mi je glas zadrhtao kad sam prevalila njegovo ime preko usana. Ona slegne ramenima jer je osjetila što namjeravam pa izusti: "Dobro. On je skroz dobro, hvala na pitanju. A ja vam nemam što reći. Odnosno, nemam vam reći ništa što bi vama moglo biti zanimljivo." Baci kratak pogled prvo na Damena pa na mene, a usne oblikuje u smiješak kao da joj je sve ovo nekakav dobar vic, neka igra u kojoj ne želi još skroz sudjelovati iako me uvjeravala u suprotno. Zatim preusmjeri pozornost na svoje nokte i primijeti: "Isuse, je l' i vama ovako brzo rastu nokti? Ono, jutros sam ih podrezala i, gle, već su ponovno dugački!" Podigne visoko ruku da ih vidimo. "A kakva mi je tek kosa - kunem vam se da su mi u zadnjih nekoliko dana šiške narasle više od centimetra!" Damen i ja izmijenimo poglede, oboje razmišljajući o istom:"I to sve samo od jedne bočice eliksira?" I znam da nemam drugog izbora nego joj reći, pa je prekinem nadajući se da zvučim uvjerljivo: "Čuj, što se tiče Romana—" Ona spusti ruke u krilo i pogleda me čvrsto držeći kutijicu. "Mislim—" Stanem jer osjećam na sebi Damenov duboki uporni pogled koji prodire kroz mene pitajući se što mi je na umu jer to mu nipošto nisam povjerila. Ali zapravo sam se baš sad sama na ovo odlučila - zbog svih onih jezivih stvari koje su mi se događale u posljednja dvadeset i četiri sata. "Mislim da bi ga trebala izbjegavati pod svaku cijenu", dovršim pažljivo je gledajući u oči. "Ozbiljno. Ako ti baš treba novac, ja ti mogu posuditi neku lovu dok ne nađeš neki drugi posao, ali mislim da ne bi trebala tamo raditi. To ti nije - sigurno. Iako znam da mi ne vjeruješ, iako misliš da sam ga totalno krivo procijenila, stvar je u tome da nisam. I Damen je bio sa mnom kad se sve ono dogodilo,on ti isto može potvrditi." Brzo pogledam Damena i vidim da je potvrdno kimnuo, ali Haven ne mijenja izraz lica koji je tako miran, kao da nas nije ni čula. Preklinjem je. "Ozbiljno. Opasan je. Od njega ti prijeti prava opasnost. Da ne spominjem da je—" Zao i užasan, i grozno, neodoljivo privlačan - njegov glas mi je u mislima,njegovo lice mi je u snovima, uvijek, neprestano, i koliko god se trudila, ne mogu ga zaboraviti, ne mogu prestati misliti o njemu, ne mogu ga prestati željeti, ne mogu prestati maštati o njemu."I, ovaj, ono, ne bih htjela da te ozlijedi." Progutam knedlu, cijelo mi tijelo živne pri samoj pomisli na njega i počne me prožimati ono čudno tajanstveno pulsiranje da ovoliko nedostaje da me otkriju. Ali kad me ona pogleda podignutih obrva kao da je čula riječi u mojoj glavi, kao da zna što zapravo namjeravam, uspaničim se. U sebi tiho paničarim. A onda se sjetim da još imam štit. Koliko god ona bila moćna, ako me Damen ne može čuti, ne može ni ona. "Čuj,Ever,već si dovoljno pričala o tome i sad samo nepotrebno blebećeš. Razumjela sam te i prvi put i sada. I ako se sjećaš, zaključili smo da se ne slažemo oko toga. Uostalom, kako vi mislite dobiti ono što želite ako mu se ja ne budem ulizivala?" Baci kratak pogled prvo na mene pa na Damena suzujući oči poput mačke. "Vjeruj mi,Roman nije nikakva prijetnja, bar ne meni. Tako je nevjerojatno sladak, dobar i pun ljubavi - uopće nije onakav kakvim ga smatraš.Tako da ako se vas dvoje želite", pokaže prstom na Damena i mene, "bolje vam je da me ne gnjavite. Koliko znam, ja sam vam sad više-manje jedina šansa - je l' tako?" Damen korakne prema njoj, a oči mu ljutito iskre dok joj govori tihim i prijetećim glasom: "Opasno se igraš s nama,Haven. I mada mogu razumjeti da si uzbuđena zbog prilike koja ti se pružila i oduševljava te ta nova moć koja u tebi luduje, zbog nje lako možeš upasti u velike nevolje. Znam to

35 jer sam nekad bio poput tebe.Zapravo,meni se prvom takvo nešto bilo dogodilo. Iako je to bilo prije mnogo vremena, sjećam se toga kao da je bilo jučer. Sjećam se i gomile pogrešaka koje sam bio napravio i koliko sam toga požalio jer sam dopustio da mi glad za moći pomuti zdrav razum i uništi obzir prema drugima. Nemoj biti poput mene, Haven. Nemoj napraviti istu pogrešku. I da ti nije palo na pamet prijetiti ni Ever ni meni na bilo koji način. Imamo mi sasvim dovoljno drugih rješenja i metoda i ne treba nam tvoja pom—" "Daj, prekini više!" Haven odmahne glavom, a pogled joj bježi čas na Damena, čas na mene. "Pun mi je kufer toga što mi uvijek govorite svisoka. Je li vam ikad palo na pamet da možda ja mogu naučiti vas dvoje nešto o tome kako koristiti ovu moć?" Zakoluta očima, namrgodi se i naruga nam se odgovarajući na vlastito pitanje: "Naravno da nije! Vi i dalje tupite svoje: 'Napravi ovo, Haven, napravi ono, Haven, doziramo ti eliksir jer ti ne vjerujemo,Haven.' Ono, ajmo, ljudi, ozbiljno. Ako vi meni ne vjerujete, zašto bih ja vjerovala vama?" "Nije da ti ne vjerujemo", odvratim jer želim da se svi malo ohladimo, da smirim stvari prije nego što situacija još više uzavre. "Nego ne vjerujemo Romanu. Znam da ti to ne želiš prihvatiti, ali on te iskorištava. Ti si mu samo pijun u poremećenim igricama koje smišlja. On zna sve tvoje slabosti i koristi se njima da bi upravljao tobom kao marionetom." "A koje su to moje slabosti po tvom mišljenju?" Ona kvrcne prstima po kutijici i stisne usne. Ali prije nego što joj uspijem odbrusiti na to i još više pogoršati stvari da nam naposljetku svima bude žao, Damen me ušutka rukom i ubaci se. "Ne želimo se svađati s tobom, Haven. Želimo te zaštititi. To je za tvoje dobro." "A meni,kao,treba zaštita?Jer sam preglupa da sama shvatim neke stvari?"Bulji prvo u mene pa u Damena, a kad Damen frustrirano uzdahne, hladno nas pogleda. Zatim kimne, još čvršće stisne kutijicu u ruci i ustane. "Voljela bih vam vjerovati, ali, nažalost, ne mogu. I to zato što mi ti nešto tajiš, Ever - osjećam to.Iako nemam pojma što, jedno je fakat očito - ljubomorna si." Na usnama joj se pojavi izraz prezira pa dometne: "O, da, vjerovali ili ne, uvijek savršena Ever Bloom ljubomorna je na mene - jadnu Haven Turner." Odmahne glavom. "Kakav obrat, jelda?" Ukočim se, ali i dalje samo stojim i šutim. "Navikla si biti glavna faca među nama.Najpametnija,najljepša i najsavršenija u svemu s najsavršenijim, najpametnijim i najseksi dečkom." Osmjehne se Damenu pa slegne ramenima i naceri se kad joj on ne uzvrati osmijeh. "A sad kad sam ja besmrtna kao i ti, samo je pitanje vremena kad ću te sustići - i ja ću biti savršena.I prava je istina da ti to ne možeš podnijeti.Ne možeš podnijeti ni pomisao na to.Ali ono najsmješnije, najironičnije u svemu tome je da za to na kraju krajeva možeš kriviti samo sebe jer si me ti učinila ovakvom. Mada ti tvrdiš da bi opet donijela istu odluku, ne mogu se oteti dojmu da sam ti ipak bila draža prije. Kad sam bila jadna mala pozerica gladna pozornosti - luzerica koja je jela previše tortica i lagala o sebi na sastancima anonimnih ovisnika." Slegne ramenima tako samouvjereno, tako ih arogantno dižući i spuštajući da je očito da više nije ta cura. "Nemoj pokušavati to poreći, znam da su to te slabosti na koje si mislila.Prilično je očito da si uvijek gledala svisoka na Milesa i mene.Vjerojatno si mislila da nam radiš veliku uslugu što se družiš s nama, a onda je naišao netko bolji—" "To nije istina - vi ste mi najbolji prijatelji—" "Daj,molim te." Ona zakoluta očima i cokne poput Romana. "Poštedi me svojih izljeva ljubavi. Čim se pojavio talijanski pastuh", pokaže glavom prema Damenu, "vidjeli smo te skoro pa samo tijekom užine, a nekad čak ni onda jer je savršeni par bio prezauzet sa svojim savršenim životima i svojom savršenom ljubavi i nije se imao vremena družiti s bezveznjacima poput nas. Mi smo tebi bili

36 samo luzeri koje si imala pri ruci - ako nas zatrebaš. Ali sve mi se čini da te sad čeka dugo i usamljeno ljeto jer Miles ide u Firencu, a ja imam nove prijatelje koje ni najmanje ne plaši nova ja." "Haven - pričaš gluposti.Kako to uopće možeš reći?" Uzvratim dok prelazim pogledom preko nje pomno je proučavajući. Iako je još sitna kao prije, iako nije nimalo narasla, kao da je njezina patuljasta pojava nekako naglašenija - mišićavija i žilavija, pa izgleda poput malene crne pantere u onim crnim kožnatim tajicama, košulji od crne čipke i visokim crnim čizmama sa šiljcima. Iako se i prije znala tako naljutiti na mene, ovog puta je drukčije - ona je drukčija. Sad je opasna, zna to i uživa u tome. "Kako to mogu reći?" sprda se suzujući oči dok nisu nalik prorezima. "Zato što je to istina, zato." Baci kutijicu Damenu pretpostavivši da će je on uhvatiti, krene prema vratima pa se osvrne i odreže: "Zadržite svoj eliksir. Imam ga ja od koga nabaviti. I, vjerujte mi, njemu će biti više nego drago naučiti me sve ono što vi ne želite."

37 Osmo Damen se okrene prema meni, a kroz glave nam munjevito prođe ista misao: Evo nevolje. Ali ja i dalje samo stojim,tako sam zaprepaštena da nemam pojma što prvo reći. "Znao sam da će nam ona stvarati probleme." Vrti zabrinuto glavom pa se zavali u kauč. "Previše je krhka i hirovita i neće se snaći u svemu ovome. Brzo će biti opijena moću, pričekaj samo malo pa ćeš vidjeti." "Da pričekam?"Sjednem na naslon do njega."Je l' ti to ozbiljno?Da pričekam što? Misliš da će stvari stvarno postati još gore od ovog što smo upravo vidjeli?" On kimne svom snagom trudeći se skriti onaj pogled a što sam ti ja govorio. Ali to zapravo nije ni važno. I on i ja znamo da sam ja odgovorna za ovu zbrku. Uzdahnem, skliznem s naslona i prevalim se preko njega. Znam da trebam nešto poduzeti - uzeti stvari u svoje ruke prije nego što se situacija pogorša - ali nemam pojma što bih trebala napraviti. Sve odluke koje sam do sada donijela samo su sve pokvarile. A tako sam umorna - tako zgažena - da samo želim lijepo, mirno odspavati, a da mi Roman ne bude u snovima. Roman. Ime odjekne prvo u mojim mislima pa u Damenovim i kad me pogleda, znam da je već prekasno - da ga je osjetio. "Zašto si promijenila mišljenje?" Pomno me proučava dok traži istinu koja se skriva iza mog pogleda i izgovorenih riječi. "Zašto si joj rekla da ga izbjegava?" "Zato što si bio u pravu",promumljam i mrzim što mu sad moram slagati. "Bila sam sebična. Dovela sam je u takvu opasnost samo radi naše koristi " Odmahnem glavom i pustim da mi kosa padne na lice i sakrije ga. Jer se zapravo bojim da to nisam napravila radi nje. Bojim se da sam je pokušala udaljiti od Romana da bih mogla zauzeti njezino mjesto. Ostanem tako skrivena lica i s mukom se trudim ostati pribrana, pokazati mu neki maleni tračak stare sebe.Konačno podignem glavu i vidim da se mršti od brige dok mu ruka stišće moje koljeno. "Ej, opusti se", kaže on mekim i tihim glasom. "Nemoj biti tako stroga prema samoj sebi.Dobro,upali smo u malu nepriliku,izvući ćemo se. Glavno da imamo jedno drugo, je l' tako? To je na kraju krajeva najvažnije od svega. A što se tiče svega ostalog, smislit ćemo nešto, obećavam ti." "Imamo li?" pogledam ga i razrogačim oči kad shvatim što sam upravo rekla, a htjela sam reći hoćemo li - posumnjati u ono da ćemo smisliti nešto, a ne u to da imamo jedno drugo. Pogleda me i očito je potresen mojim riječima. "Mislio sam da se to podrazumijeva. Jesam li u krivu?" Progutam knedlu i uzmem ga za ruku gledajući kako tanki veo energije treperi među našim dlanovima i ne govorim ništa dok nisam sigurna da neću opet nešto izlanuti. "Nisi u krivu", šapnem. "Ti si najbolje što postoji u mom životu - jedino što mi stvarno znači." Ponavljam riječi za koje znam da su istinite, ali bih voljela da ih i osjećam kao nekad. Ali Damen baš i nije povjerovao u to jer me ipak predobro poznaje - nagledao se na milijune različitih promjena raspoloženja i na bilijune različitih boja glasa i načina izbjegavanja u zadnjih četiristo godina - i to samo mojih. "Ever, nešto nije u redu? Čudna si otkad—" Pogledam ga i oštro, živčano, grubo odvratim: "Otkad sam ti dala da popiješ eliksir zbog kojeg bi sad umro da se dodirnemo?" On odmahne glavom.

38 "Otkad sam pretvorila Haven u besmrtnicu?" On opet odmahne glavom, pritisne mi prstom usne da me ušutka i odgovori: "Nisam mislio ni na jedno ni na drugo. Donijela si najbolje odluke koje si mogla s obzirom na okolnosti. Ne mogu te kriviti zbog njih. Želio sam reći da se ponašaš čudno otkad si se počela ozbiljnije baviti magijom. Djeluješ mi kao da te nešto muči, rastresena si, kao da nisi sasvim prisutna mislima. I zato se brinem za tebe, pitam se da se nisi uvalila u nešto preko glave jer ako je tako, volio bih ti nekako pomoći." Pogledam ga u oči koje su tako pune očekivanja i nježnosti da se ne mogu natjerati da mu priznam što osjećam prema Romanu. Sama pomisao na to mi je prestravična. "Priznajem, upetljala sam se u mali škripac. I da ti sad to previše ne objašnjavam,sve je ispalo okej.Romy i Rayne su mi pokazale kako da se ispetljam i sad je sve - u redu. Moraš mi vjerovati na riječ." Pogleda me i sad je još više zabrinut,ali ipak samo kimne i potvrdi: "Ako mi kažeš da ti trebam vjerovati,vjerovat ću ti. Ali reci mi ako mogu što učiniti." Pružim mu ruku - svom dečku, svojoj srodnoj duši, svom doživotnom partneru. Znam da je sve kako treba - da je sve kroz što sad prolazim samo neugodna smetnja, tehnička poteškoća, kratke smetnje na ekranu na kojem se odigravaju naši beskonačni životi. Osjećajući u sebi onaj užasni neprekidni šum, pulsiranje koje me uvijek prati i prijeti da će me ponovno obuzeti,pogledam ga ravno u oči i izustim: "Što kažeš na to da se maknemo odavde?" On me pogleda, a lice mu se smiruje i oči postaju vedrije jer je uvijek za neku dobru pustolovinu. "Imaš na umu neko određeno mjesto?" upita jer nema pojma što namjeravam, ali pogledom to očito odobrava. Kimnem, stisnem mu ruku i tihim ga glasom natjeram da zatvori oči pa mu šapnem: "Slijedi me."

39 Deveto Čim se prizemljim nakon što smo se otkotrljali jedno uz drugo po travi, osjećam se bolje. Ono, milijun, bilijun, trilijun puta bolje. Hitro ustanem i počnem skakutati poljem jer sam se oslobodila one užasne nečiste energije - onog čudnog tajanstvenog pulsiranja zbog kojeg razmišljam o Romanu. Sve je to tek blijedo daleko sjećanje dok mi pod nogama navire bujna trava, a pod jagodicama mi se ljuljaju mirisni cvjetovi.Hitro se osvrnem preko ramena i pozovem Damena da mi se pridruži,a na licu mi prvi put u posljednjih nekoliko dana zablista iskreni osmijeh. Opet sam puna energije, preporodila sam se, mogu početi iznova. On krene prema meni, zastane malo izvan mog dosega, zatvori oči i u trenutku pretvori nepregledna mirisna polja Ljetozemlja u savršenu kopiju Versajske palače. Nasred smo dvorane koja je tako veličanstvena i raskošna da mi oduzima dah. Podovi su prekriveni neopisivo glatkim ulaštenim parketom, a krem zidovi svjetlucaju debelo obloženi zlatnim listićima. A kakvi su tek stropovi - ti nenormalno visoki stropovi bogato oslikani freskama - koje još više ističe niz blistavih lustera na kojima kristal bliješti i cakli se od plamena upaljenih svijeća i pretvara sobu u kaleidoskop prigušenog svjetlucanja. I baš kad pomislim da bolje od toga ne može, odjeknu zvuči simfonije, a Damen mi se nakloni i ponudi mi ruku. Spustim pogled, kratko se poklonim savijajući koljena i brzo se osvrnem na svoju haljinu - njezin gornji dio čvrsto mi prianja uz tijelo i otkriva grudi padajući u labavim naborima neopisivo blještave, plave, šuštave svile koja seže sve do poda.Podignem oči i vidim ga kako iz kaputa vadi plosnatu baršunastu kutijicu pa mi zastane dah od uzbuđenja kad je otvori i pokaže mi savršenu ogrlicu od safira i dijamanata koju mi stavi oko vrata. Okrenem se bacajući hitre poglede u dugi niz zrcala načičkanih duž oba kraja dvorane i zaneseno promatrajući nas dvoje, njega u uskim hlačama, sakou i čizmama,sebe u raskošnom ruhu,s predivnim nakitom i najzamršenijom podignutom frizurom na svijetu punom smotanih i uvijenih pramenova. I točno znam što radi, točno znam što namjerava - stvorio je za mene sretan završetak koji mi je Drina otela. Netremice, s čuđenjem promatram plesnu dvoranu, ne mogu vjerovati da je ovo moglo biti moje, da sam mogla biti dio ovog svijeta - njegovog svijeta. Ali ona mi je pred nosom otela moj završetak kao iz Pepeljuge i upropastila priliku da barem navučem kristalnu cipelicu. Da me bar nije ubila,on bi mi dao eliksir i odmah bih od bijedne francuske sluškinje Evaline postala ovo - ovo blistavo biće koje me gleda iz zrcala. A nakon stotinjak i kusur godina ovdje bismo zajedno plesali, bili zajedno ove predivne noći, nosili najbolju odjeću i svjetlucave dragulje i bili uz bok Mariji Antoaneti i Luju XVI. Ali to se nije dogodilo. Drina me ubila i prisilila Damena i mene da se neprestano tražimo. Duboko ga gledam i trepćući suzdržavam suze pa mu stavim ruku na rame, a on me obuhvati oko pasa i zavrtimo se oko cijele dvorane dok nam se noge znalački kreću,a haljina leprša oko mene u vrtoglavoj plavoj izmaglici.Tako sam obuzeta ljepotom koju je stvorio, kopirao samo za mene da se čvrsto stisnem uz njega i prislonim usne na njegovo uho pa ga upitam bih li mogla razgledati još soba. Prije nego što se uspijem snaći, munjevito me odvuče kroz zbunjujući labirint dvorana do predivne najraskošnije spavaće sobe koju sam ikad vidjela. "Dobro", nasmije se zaustavljajući se kod vrata, dok ja nastojim ne zuriti dok sve upijam pogledom,"ovo nije kraljevska spavaća soba - Marija Antoaneta i ja nikad nismo bili toliko prisni. Ali

40 ovo je savršena kopija sobe u kojoj sam boravio tijekom svojih bezbrojnih posjeta.I onda,kako ti se čini?" Prijeđem preko velikog izvezenog saga i obuhvatim pogledom stolce presvučene svilom, mnoštvo svijeća i pregršt kristala i zlata. Zatim potrčim i skočim na krevet s debelim baldahinom i potapšem površinu kreveta do sebe kao da me ništa na svijetu ne muči. A i ne muči me. Sad sam u Ljetozemlju. Roman me ovdje ne može dohvatiti. "Onda,kako ti se čini?" Damen se nagne nad mene dok mi proučava lice. Ispružim ruke prema njemu, prstima prijeđem preko njegovih visokih jagodica i šiljate brade te odvratim: "Kako mi se čini?" Zavrtim glavom u nevjerici i nasmijem se bezbrižno i radosno kao nekad. "Mislim da si najbolji dečko na cijelome svijetu. Ne, ispravak—" On me pogleda praveći se da je zabrinut. "Mislim da si najbolji dečko na cijelom planetu - u cijelom svemiru!" Nasmijem se. "Stvarno, mislim da nijednoj curi nije tako dobro na spoju kao meni." "Jesi li sigurna da ti se ovo sviđa?" upita me i sad izgleda ozbiljno zabrinuto. Ispružim ruke,zagrlim ga i povučem dolje prema sebi. Osjetim veo energije koji lebdi između njegovih usana i mojih - i omogućuje nam ono što nam je, čini se, prešlo u naviku - da se skoro poljubimo. Ali opet, bolje išta nego ništa. "Ovo su bila tako uzbudljiva vremena", nastavi on pa se otrgne iz mog zagrljaja i nalakti se da me bolje vidi. "Htio sam da ih doživiš, okusiš kakva su bila, kakav sam ja bio. Tako mi je krivo što si ih propustila, Ever, jer bismo se bili ludo zabavljali. Bila bi belle svih balova - najljepša od sviju djevojaka", zaškilji, "ne - zapravo, kad bolje razmislim, Marie se to možda i ne bi svidjelo." Odmahne glavom i nasmije se. "Zašto?" Prstima se igram s naborima na prednjoj strani njegove košulje i skrivećki ih zavlačim ispod puceta na njegova široka topla prsa. "Je li imala, kako bi se reklo, nekakve nečasne namjere u vezi tebe? Je li to bilo prije ili nakon što je grof Fersen pobjegao glavom bez obzira?" On se nasmije. "Prije, za vrijeme i nakon. Ovo je u svakom slučaju bilo mjesto gdje dođeš da budeš viđen - bar neko vrijeme." Vrti glavom. "I, ne, kad te već toliko zanima, bili smo samo jako dobri prijatelji, nije imala nikakve nečasne namjere u vezi mene, odnosno bar ih ja nisam primijetio. Htio sam, ustvari, reći kako neke lijepe žene baš i ne vole kad se neka druga takva pojavi u igri." Pogledam ga zureći u njegove profinjene ravne crte lica i svjetlucav crni uvojak koji mu prekriva oko pa pomislim kako izgleda profinjeno i aristokratski, kako mu taj izgled stvarno pristaje, u skladu je s njegovim karakterom,i to puno više nego one izblijedjele traperice i crne motorističke čizme. "Pa, što je tek onda Marija Antoaneta mislila o Drini?" upitam i prisjetim se njezine veličanstvene pojave i kože glatke poput svile, očiju nalik draguljima i riđe kose - njezina mi je ljepota oduzimala dah. Odmah nakon što sam to izustila, shvatim da mi stvarno razgovaramo o njegovoj zločestoj bivšoj ženi,a mene ni najmanje ne hvata uobičajena ljubomora. Nije to samo zbog čarolije u Ljetozemlju, već i zato što me to stvarno, najstvarnije prošlo. No,nažalost, Damen ne zna da sam promijenila gledište, pa je vjerojatno zato podignuo obrve i mrko me gleda. Pita se je li ja stvarno opet tupim po tome nakon što se toliko potrudio da mi sve ovo stvori. Ali ja mu se samo nasmiješim i dopustim mu da sam pogleda u moj um i uvjeri se na svoje oči. Pitala sam ga to samo iz znatiželje, ničeg drugog. Nema u meni ni trunčice ljubomore.

41 "Drina i Marie se baš i nisu voljele", odgovori on s vidnim olakšanjem što se više ne ljutim. "Obično sam joj sam dolazio u posjet." Pogledam ga i padnu mi na pamet sve prekrasne slobodne žene koje bi vjerojatno odmah pale u nesvijest čim bi on ušao u sobu bez pratilje - i opet, kao i prije, ništa ne osjetim. Svi imaju neku prošlost. Izgleda, čak i ja. Samo je važno da me voli. Da me uvijek volio. Da me tražio posljednjih četiristo godina. I mislim da mi je konačno došlo do glave koliko je to zapravo velika stvar. "Ostanimo ovdje zauvijek", šapnem, privučem ga k sebi i obaspem ga poljupcima. "Živjet ćemo na ovom čudesnom mjestu, a kad ga se zasitimo - ako ga se zasitimo - jednostavno ćemo prikazati neko drugo mjesto na kojem ćemo živjeti." "Inače,to možemo i na Zemlji." Pogleda me nježno i duboko pa mi zarije ruku u kosu i poravna je. "Možemo živjeti gdje god hoćemo, imati što god želimo, ići kamo god želimo - čim završimo srednju školu i odselimo se od Sabine." Nasmije se. Pokušam se smijati i ceriti s njim, ali znam da baš i nije tako kako je on rekao. Ne može mi biti ovako u stvarnosti. Ne nakon što sam bacila onu čaroliju. I dok ne nađem način kako da je poništim,ovo je jedino mjesto na svijetu gdje mogu biti ovakva, osjećati se ovako. Čarolija će nestati čim se vratim kroz portal. "Ali do tada stvarno nema potrebe da se žurimo natrag, je l' tako?" Nasmije se spuštajući mi rukom bradu dok nam se usne ne spoje. Priljubi se uz mene, tijela su nam isprepletena, skoro pa osjećam njegove ruke na koži od kojih gorim i prolaze me trnci. Prepuštamo se trenutku i pokoravamo ograničenjima koje moramo prihvatiti. Prislonim usne na njegovo uho i promrmljam: "Stvarno nema. Ni najmanje."

42 Deseto "Ever - Ever, probudi se! Uskoro ćemo se morati vratiti." Okrenem se na leđa i protegnem dižući ruke visoko u zrak, izvijajući leđa i savijajući nožne prste. Radim to sporo i ležerno, a prožima me takva uspavljujuća toplina da dolazim u napast da se jednostavno opet okrenem na bok i zaspim. "Ali ozbiljno." Damen se nasmije, prisloni mi usne na uho i tako mi gricne resicu da se zahihoćem. "Pa već smo razgovarali o tome i dogovorili se da ćemo se kad-tad vratiti." Podignem jedan klonuli kapak pa drugi i prekrije me hrpa svile, pozlate i nabora na Damenovoj košulji koja mi škaklja nos. Još sam u Versaillesu? "Koliko sam spavala?" Pokušavam ne zijevati, ali to mi baš i ne uspijeva i iznad sebe vidim koliko to Damena zabavlja. "U Ljetozemlju vrijeme ne postoji." Osmjehne se. "I budi bez brige, pokušat ću se ne uvrijediti zbog toga što si zadrijemala." Ovo me potpuno razbudi, ukočim se i zablenem se u njega. "Ček, hoćeš reći da sam zaspala dok si - dok smo—" Vrtim glavom u nevjerici, a obrazi su mi se užarili kao da imam temperaturu preko četrdeset stupnjeva. Ne mogu vjerovati da sam stvarno zaspala - dok smo se ljubili. On kimne i, srećom, izgleda više kao da mu je sve to smiješno nego da se ljuti.Ali ja ipak pokrijem lice rukama jer me užasava sama pomisao na to. "Tako mi je neugodno.Ozbiljno,tako me—" Odmahnem glavom i pokunjim se.Ovo mi je najbolja potvrda toga koliko sam bila iscrpljena nakon svega što se dogodilo prošlog tjedna. On ustane s kreveta, pomogne mi da se dignem i odvrati: "Nemoj da ti bude neugodno. Ne trebaš mi se ispričavati, a ni osjećati se posramljeno. Ono,na neki način mi je to bilo baš slalko. Ne sjećam se da mi se to ikad prije dogodilo, a nakon prvih, pa, sto i nešto godina baš i nisam doživio puno toga novog." Nasmije se, privuče me k sebi i čvrsto uhvati oko bokova. "Je li ti bolje?" Kimnem. Nisam se ovako pošteno naspavala otkad, pa, otkad mi se znate već tko počeo pojavljivati u snovima. Iako nemam pojma koliko sam tako spavala kao zaklana, sad se osjećam puno, puno bolje, spremna sam se vratiti na Zemlju i suočiti se sa svojim slabostima - odnosno bar s jednom od njih. "Idemo?" Podigne obrve. I baš želi zatvoriti oči i stvoriti veo, kad ja zaustim: "Ali - što ćemo s ovim mjestom? Što će mu se dogoditi kad ga napustimo?" On slegne ramenima. "Pa, mislio sam učiniti da nestane jer ga uvijek možemo ponovno prikazati. Mislim, to znaš?" Gleda me zbunjeno. Iako znam da mu nije problem sve ovo ponovno stvoriti točno kako je bilo, nekako želim da sve ostane gdje jest. Želim da bude stabilno, da traje i da se mogu vratiti ovamo kad god mi dođe, a ne da to prođe kao neko nestvarno sjećanje na stvarno sjajan dan. On se nasmije, duboko pokloni i odgovori mi na misli. "Tako će i biti." Uzme me za ruku. "Versailles ne mrda odavde." "A ovo?" Nacerim se cupkajući nabore na njegovoj krem košulji, a on se na to nasmije kako ga već dugo nisam čula. "Pa, mislio sam se presvući prije nego što se vratimo kući - ako se slažeš?" Zabacim glavu,izvijem usne i dobro ga odmjerim dok razmišljam o tome. "Ali baš mi se sviđaš takav. Tako si zgodan, profinjen - baš izgledaš kraljevski. Čini mi se kao da gledam u pravog tebe kad si tako odjeven u skladu sa svojim očito omiljenim razdobljem."

43 On slegne ramenima. "Volio sam sva razdoblja - neka više od drugih, ali kad malo bolje razmislim, svako je imalo što ponuditi. Usput, i ti izgledaš prilično očaravajuće."Prijeđe mi prstima preko dragulja i niz čvrsto stegnuti gornji dio haljine. "Ali ipak, ako se ne želimo isticati kod kuće, moramo se presvući." Uzdahnem jer mi je žao skinuti ovo blistavo ruho i predivan nakit i odjenuti uobičajenu odjeću koju nosim u Laguna Beachu. "A sad mi reci—" Kimne i vrati mi amajliju pod ovratnik haljine. "Idemo do tebe ili mene?" "Ne idemo nikamo." Stisnem usne jer znam da mu se neće svidjeti ono što mu imam reći,ali želim biti potpuno iskrena s njim, barem koliko mogu. "Moram se naći s Judeom." On se trgne - samo mrvicu, netko drugi bi to jedva i primijetio, ali ne i ja. A ja želim da zna ono što Jude već zna - da mu nije konkurencija. Nikad i nije ni bio. Damen mi je osvojio srce još prije mnogo stoljeća. I otada pripada samo njemu. "Dogodila se nezgoda." Kimnem i trudim se zvučati mirno i odmjereno, a držim se samo činjenica ma koliko bile mučne. Mogla bih jednostavno preusmjeriti te scene iz svoje glave u njegovu - ali ipak to ne učinim. Previše je tu dijelova koje ne želim da vidi, stvari koje bi mogao krivo shvatiti, pa samo protisnem: "Ovaj, moglo bi se reći da sam ga napala—" "Ever!"On ustukne,a izgleda tako zaprepašteno da ga ne mogu ne gledati. "Znam."Odmahnem glavom, zastanem i duboko udahnem. "Znam kako ti to zvuči,ali nije onako kako misliš,ovaj, htjela sam dokazati da je odmetnik, ali, ovaj, kad sam otkrila da nije, odjurila sam s njim na hitnu." "A to mi nisi rekla jer—" Pogleda me vidno povrijeđen što sam mu to zatajila. Uzdahnem, pogledam ravno u njega i dopunim ga: "Jer me bilo sram. Jer uvijek nešto zeznem i nisam htjela da izgubiš strpljenje sa mnom. Ono, s pravom - ali ipak." Slegnem ramenima i počešem ruku iako me ne svrbi - to uvijek radim kad sam nervozna. On mi stavi ruke na ramena, pogleda me ravno u oči i kaže: "Ono što osjećam prema tebi nema ograničenja. Nemam ti pravo suditi. Nisam ovdje da gubim strpljenje s tobom. Ni da te kažnjavam. Samo da te volim. To je sve. Kratko i jasno." Oči mu proučavaju moje lice, a pogled mu je tako topao, tako pun ljubavi da je očito da stvarno misli ono što je rekao. "Nemaš mi razloga išta skrivati - nikad. Razumiješ? Nikamo ja ne idem. Uvijek ću biti tu za tebe. I kad god budeš trebala nešto, nađeš se u škripcu ili se uvališ u nevolje preko glave, samo mi reci jer ja ću te uvijek izvući iz nevolje." Kimnem i ne mogu izustiti ni riječi jer se osjećam nedostojna svoje nezamislive sreće. Neopisivo sam radosna jer me voli netko poput njega - mada nekad nisam baš sigurna da to i zaslužujem. "Zato idi i pobrini se za prijatelja, a ja ću se pobrinuti za blizanke." Nagnem se prema njemu, brzo ga poljubim i oprezno ispustim njegovu ruku jer idemo svatko u svom smjeru. Zatvorim oči upravo onoliko koliko mi treba da pred sobom zamislim portal, taj svjetlucavi zlatni veo kroz koji ću se vratiti kući. Iskrsnem pred Judeovim vratima gdje se zadržim neko vrijeme kucajući i čekajući da mi otvori, a onda odustanem i uđem nepozvana. Tražim ga po svim sobama njegove kućice,uključujući garažu i stražnje dvorište, a potom zaključam i krenem ravno prema njegovom dućanu. Ali na putu tamo prođem kraj Romanovog dućana. I dovoljno je da se jednom osvrnem na njegov izlog - na natpis iznad na kojem piše "RENESANSA!", na otvorena ulazna vrata koja vode ravno do njega - i sva čarolija Ljetozemlja samo tako nestane te me ponovno prožme ono čudno tajanstveno pulsiranje, taj grozni uljez. Pokušam se natjerati da krenem naprijed opirući se zadnjim djelićem snage. Ali noge su mi preteške, ne slušaju me i dišem plitko i prebrzo.

44 Stojim kao ukopana. Ne mogu pobjeći. Preplavila me grozna želja da ga nađem, da ga vidim, da budemo skupa. Taj užasni uljez preuzima vlast nada mnom kao da se ona čarobna večer nije ni dogodila. Kao da ga se nikad nisam oslobodila. Neman se probudila i gladna je.I koliko god se očajnički trudila maknuti od ovog mjesta prije nego što bude prekasno - prekasno je. Našao me. "O, pa, gle tko je stigao." Roman se nasloni na dovratak neopisivo zlaćane kose, blistavih zubi i svjetlucavih plavih očiju koje me netremice gledaju. "Djeluješ mi poprilično - uznemireno. Je li sve u redu?" Obično me neopisivo živcira taj njegov izvještačeni britanski naglasak uštogljeno povišene intonacije - ali sad mi je tako privlačan da jedva mogu mirno stajati na mjestu. U meni i dalje bjesni ta epska bitka - između tog čudnog tajanstvenog pulsiranja i mene. On se nasmije i zabaci glavu pa mu se jasno vidi tetovaža Ouroborosa na vratu - zmije koja se savija i gmiže dok joj male svjetlucave oči traže moje, a dugački tanki jezik me poziva da se približim. I usprkos svemu što sam naučila o dobru i zlu, ispravnom i pogrešnom, besmrtnicima i odmetnicima, zakoračim prema njemu. Jedan mali korak ususret porazu,koji ubrzo slijedi još jedan.I još jedan. Pogled mi je prikovan na Romana - prekrasnog moćnog Romana. On je sve što za mene postoji. Sve što mi treba. Još sam samo nejasno svjesna onog malog tračka sebe koji je još negdje unutra - bori se, viče i želi da ga čujem, ali ne može se mjeriti sa svojim protivnikom. I uskoro ga zatomi ludo pulsiranje u meni - koje zanima samo jedna stvar. Dok stojim tako pred njim, njegovo ime mi navire na usne, tako sam mu blizu da vidim i najmanju ljubičastu mrljicu u njegovim očima i prožima me hladna studen koja mu zrači s kože.Ta studen nekoć mi je bila odvratna,ali sad više nije tako.Sad je to zov dobrodošlice koji me doziva natrag kući. "Ma, znao sam da ćeš promijeniti mišljenje." Naceri se dok me polako upija pogledom te mi zarije prste u zapetljanu kosu. "Dobro došla na tamnu stranu,Ever,mislim da ćeš ovdje biti jako sretna."Nasmije se ledenim zavodljivim tonom koji me čitavu obuzme. "Uopće me ne iznenađuje što si otkantala onu pederčinu Damena. I mislio sam da će ti kad-tad dosaditi. Koliko si samo čekala - koliko si se živcirala, kako si se užasno borila sama sa sobom - da ne spominjem kakva si dobrica bila." Odmahne glavom i napravi grimasu kao da ga sama pomisao na to boli. "Ne znam kako si mogla trpjeti to toliko dugo. A ono, zašto točno? Žao mi je što ti moram reći, ljubavi, ali ne čeka te nikakva nagrada u budućnosti s njim. Budućnost je ovdje." On udari nogom o tlo. "Sve ti je to bilo prokleto gubljenje vremena. Zašto bi uživala kasnije kad je najljepše uživati sada? Nude ti se takva zadovoljstva, Ever, kakva ne možeš ni pojmiti. Ali imaš sreće što sam tip koji oprašta i više sam te nego voljan uputiti u njih. Dakle, reci mi, odakle ćemo početi, ljubavi, kod tebe ili kod mene?" Prelazi mi prstima po obrazu, ramenu i kreće prema raspuštenom ovratniku haljine.Iako su mu dodiri ledeni i doslovce me probadaju, predam im se protiv svoje volje, zatvorim oči, prepustim se tom osjećaju i pozovem ga da me dodirne niže, ode još dublje i odvede kamo god— "Ever? Jesi to ti? Kog vraga radite?" Otvorim oči i ugledam Haven kako stoji iza nas. Suzila je oči koje plamte od bijesa i baca pogled čas na Romana, čas na mene. Promatra nas i nakon što se on nasmije i odgurne me, odbaci me kao staru slapu, kao da mu sve ovo ništa ne znači. "Jesam li ti rekao da će se vratiti, ljubavi?" Odmjeri pogledom moje drhtavo znojno tijelo obuzeto neuzvraćenom žudnjom, a mene zaboli kad vidim kako je nju zagrlio.Okrenu mi leđa i krenu unutra,a on prokomentira: "Znaš ti kakva je Ever. Ne može se držati podalje od mene."

45 Jedanaesto Dam se u trk. Za nekoliko sekundi projurim kraj nekoliko blokova zgrada i prolaznika koji primijete samo nekakvu jureću mrlju. Ali ne obazirem se na njih. Nije me briga što oni misle - što oni vide. Zanima me samo jedno - kako se otarasiti tog odvratnog uljeza, tajanstvenog napasnika, kako opet biti ona stara. Banem Judeu na vrata taman kad ih je htio zaključati i skoro ga oborim, ali on ipak uspije hitro odskočiti. "Treba mi tvoja pomoć." Stojim pred njim potpuno slomljena hvatajući zrak i hripajući. "Ne - ne znam kome bih se drugome obratila." On suzi pogled i zabrinuto spoji obrve pa me dobro odmjeri i odvede me u stražnju sobu gdje nogom izvuče stolac i pokaže mi da sjednem. "Polako",tepa mi. "Diši duboko. Mislim, stvarno, Ever. Što god da ti se dogodilo, siguran sam da možemo to riješiti." Odmahnem glavom i nagnem se prema njemu grčevito se držeći za stolac i nastojeći se sabrati da se ne bih vratila onamo. "A što ako si u krivu?" odvratim kreštavim drhtavim glasom, divljeg pogleda i rumenih obraza. "Što ako se to ne može srediti? Što ako - što ako mi više nema spasa?" On zaobiđe radni stol i zavali se u stolac okrećući se u njemu lijevo-desno i polako me upijajući pogledom, a iz nepomičnog mirnog lica ne mogu ništa iščitati. Ali ima nešto u tom njegovom kretanju, toj blagoj upornoj vrtnji od čega se odmah smirim. Uspijem se opet zavaliti u stolac i smiriti disanje, netremice promatrajući kako mu dredovi padaju na živopisnu sliku Ganeša koja mu prekriva cijelu majicu. "Gle", konačno izustim osjećajući se bolje, gotovo kao ljudsko biće. "Žao - žao mi je što sam ti banula u ovakvom stanju. Zapravo sam ti htjela dati ovo." Zgrabim svoju torbu, iščeprkam iz nje onaj bijeli paketić i stavim ga pred njega. Vidim da gleda što je unutra, pa pojasnim: "To ti je onaj lijek na recept. Podigla sam ga ranije i htjela sam ti ga ostaviti na radnom stolu, ali sam zaboravila na to sve do sada." Kimne i utihne na trenutak pažljivo me proučavajući pa upita: "Ever, zašto si zapravo došla? Očito nisi došla raspravljati o mojim lijekovima." Gipsom odmakne tablete i kad vidi da ga gledam, doda: "Nema šanse da ih pijem. Tablete protiv bolova i ja - to nije dobra kombinacija. Kao što si se već i sama uvjerila." Kad me pogleda, shvatim da se sjeća. Svega. Baš svega. Kako mi je bio skroz otvorio dušu. Stisnem usne i oborim pogled dok se igram rubom haljine pa napomenem reda radi: "Pa,mogao bi bar popiti antibiotike - ono, da izbjegneš infekciju i slično." On se zavali u stolac, stavi noge na stol, prekriži gležnjeve i zaškilji predivnim zelenim očima prema meni. "A da preskočimo to i prijeđemo na stvar - što se zapravo s tobom događa?" Duboko udahnem, popravim haljinu na koljenima i onda ga pogledam oklijevajući. "Stvarno sam ti došla donijeti tablete. Ali na putu ovamo nešto se dogodilo i—" Pogledam ga i znam da bih jednostavno trebala prijeći na stvar, guknuti to prije nego što izgubi strpljenje sa mnom. "Mislim da sam slučajno vezala Romana za sebe." Pogleda me svim se silama trudeći da ne izgleda osupnuto, no lice ga ipak pomalo odaje. "Hoću reći, ustvari sam sebe vezala za Romana. Ali nisam namjerno - nego slučajno. Htjela sam napraviti baš suprotno, a kad sam to pokušala poništiti, samo sam pogoršala stvari. Iako znam da nemaš razloga da mi pomogneš - vjerovao ili ne, nemam se komu obratiti."

46 "Nemaš? Jesi sigurna?" Podigne spojene obrve. Biram riječi nadajući se da ću ga uspjeti uvjeriti, a onda glasno uzdahnem pa odgovorim: "Znam na što ciljaš, ali na to mogu zaboraviti. Ne mogu reći Damenu - on nikad ne smije saznati što sam napravila. On se ne bavi magijom - i zapravo je sumnjičav prema njoj - tako da mi on baš i ne može pomoći. Samo bih ga bez razloga povrijedila i razočarala. Ali ti - ti si drukčiji. Ti znaš baratati s čarolijama. A budući da trebam pomoć nekog tko poznaje takve stvari - ono, mislila sam da bi mi mogao pomoći sve vratiti na svoje mjesto." "Nešto se puno uzdaš u mene." Prebaci dredove preko ramena i položi ruke u krilo. "Možda." Slegnem ramenima. "Ali stvarno mislim da imam razloga za to.Mislim, ipak sam sad dokazala da nisi zao—" Pokažem glavom na njegove ruke i dok ih gledam, sine mi ideja, nešto što bih mu mogla jednom spomenuti, nešto što bi moglo biti odličan način da mu se iskupim - ali kasnije, ne sada. Prvo trebam prebroditi ovo. Progutam knedlu, spustim pogled, užasavam mu se priznati, izreći to naglas, ali znam da mi nema druge."Postala sam pomalo opsjednuta Romanom..."Okrznem ga pogledom i vidim da je pomalo problijedio, ali zahvalna sam mu što to pokušava prikriti. "Skroz sam luda za njim. Samo o njemu razmišljam. Samo njega sanjam. I što god napravila, ne mogu se toga osloboditi." On kimne, a glava mu se lagano njiše kao da duboko razmišlja. Kao da u glavi prelistava stranice knjige za poništavanje čarolija i traži lijek za mene. "Težak je to problem, Ever". Duboko uzdahne i uhvati moj pogled. "Kompliciran." Kimnem držeći ruke sklopljene u krilu,već sam bolno svjesna te činjenice. "Čarolije vezivanja—" On počeše gipsom bradu. "Ono, ne mogu se baš uvijek poništiti." Nagnem se naprijed dok se trudim biti mirna i odgovoriti mu unatoč tome što uznemireno dišem. "Ali mislila sam da se baš sve može poništiti, da je dovoljno baciti pravu čaroliju u pravo vrijeme, jelda?" On podigne pa spusti ramena i to mi djeluje tako konačno da mi se želudac zalijepi za kralježnicu. Pogleda me u oči pa odvrati: "Sori, samo ti govorim ono što znam nakon godina proučavanja i bavljenja tim stvarima. Ali ti imaš Knjigu sjena, ti imaš tu navodnu šifru koja je može otključati - pa ono, ti meni reci." Uzdahnem, spustim se natrag u stolac i počnem cupkati rub haljine. "Knjiga sjena mi baš i nije puno pomogla. Ono, napravila sam više-manje točno ono što su mi Romy i Rayne rekle - upotrijebila gotovo iste sastojke, a—" On me pogleda: "Baš one sastojke?" "Pa,da."Slegnem ramenima."Uglavnom.Ono,ako hoćeš poništiti čaroliju, moraš ponoviti iste korake - baš tako piše u knjizi, a Romy i Rayne su mi potvrdile." On kimne. Ne izusti ni riječi, nego samo kimne.No i više mije nego jasno da se suzdržava. "Tako da ne znam što je moglo poći po zlu. Ono, prvo sam mislila da sam sve pogodila u dlaku, ali onda - sve je izmaklo kontroli i dogodilo se što i prije." "Ever, znam da si ponovila sve korake, ali jesi li koristila iste alate? Iste trave, kristale i sve ostalo?" "Nešto novih, nešto starih." Slegnem ramenima jer baš i ne shvaćam na što cilja. "Koji ti je alat bio najvažniji za bacanje čarolije - da stvarno počne djelovati?" "Pa, nakon što sam se okupala—" Promislim suzivši pogled i odmah mi sine odgovor: "Atam." Pogledam ga i oboje znamo da je to to - da sam tad gadno zabrljala. "Ovaj, koristila sam ga kad smo Roman i ja razmijenili krv i—" On razrogači oči,obrazi mu problijede,a aura mu stane jezivo podrhtavati. "A je li to taj isti atam kojim si mene napala?" upita vidno zabrinut.

47 Odmahnem glavom i vidim da mu je lice prekrilo olakšanje. "Ne, to je samo bila njegova kopija koju sam na brzinu prikazala. Pravi je kod mene doma." On kimne i očito mu je drago što to čuje, no svejedno nastavi: "Ovaj, žao mi je što ti to moram reći, ali baš si to morala napraviti iznova. Božici moraš ponuditi nešto novo, neokaljano i neupotrebljavano. Ne možeš joj prinijeti iste okaljane alate koje si koristila za kraljicu podzemlja." Aha. Pogleda me tužnim pogledom, zaškilji i doda: "Stvarno bih ti volio pomoći,ali takvo nešto menije prevelik zalogaj.Možda bi trebala pitati Romy i Rayne, one se, izgleda, razumiju u to." "Jesi li siguran da se razumiju?" Zaškiljim jer baš i nisam sigurna što hoću reći i zapravo razmišljam naglas kad dometnem: "Jer ja njih jesam poslušala. Napravila sam kako su mi rekle. Ono, dobro, nije im se dopao taj atam, rekle su mi da sam ga skroz krivo napravila i htjele su da ga otopim da od njega ostane samo hrpica metala, ali, ono, iako sam to odbila, odustale su od nagovaranja. Nisu mi nikad rekle da ga ne smijem ponovno koristiti ili da moram koristiti skroz nove alate da bih poništila čaroliju. Izgleda da mi to nisu rekle." Oči nam se sretnu, a oboje se pitamo isto. Zašto su to napravile? Možda namjerno? Zar me toliko mrze? Jude odbaci tu mogućnost mnogo brže od mene. Ali on ne zna što se sve dogodilo između nas. Naši su odnosi tako zamršeni i prevrtljivi da ne mogu isključiti tu mogućnost. "Gle,one su jako privržene Damenu - vole ga onoliko koliko mene mrze. Ozbiljno." Kimnem znajući da ne pretjerujem - to ne može biti točnije. "Unatoč tome što su tobože dobre vještice, bile bi posve sposobne za to da mi održe lekciju, ili, ono, čak i da rastave Damena i mene. Hoću reći, tko zna što smjeraju? Ali čak i da nije bilo namjerno, čak i da se jednostavno ne razumiju u to, ne mogu im to reći. Jer ako su to stvarno napravile namjerno, onda će me tužakati Damenu,a on za ovo nipošto ne smije saznati - ne želim ga tako povrijediti.A ako nisu, onda će im to poslužiti kao još jedna prilika da me ismiju." Jude se nagne prema meni i odvrati odlučnim izrazom lica: "Ever, jasno mi je zašto se nećkaš,stvarno. Ali ne čini li ti se da si možda malčice paranoična u zadnje vrijeme?" Suzim pogled i zavalim se u stolac pitajući se je li uopće čuo išta što sam govorila. "Mislim, prvo si mene optužila da sam odmetnik, a ja, usput, još ne znam koji je to vrag osim da ima nekakve veze s Romanom, koji, bar prema tebi, ima vlastito pleme zlikovaca, a ti ga uz to istodobno prezireš i žudiš za njim zbog nekakve čarolije vezivanja koja je pošla po zlu. Iako nisi u potpunosti sigurna, sasvim je moguće, odnosno bar u tvojoj glavi, da ti Romy i Rayne žele napakostiti i zato su izostavile ono najvažnije iz uputa kako bi ti zabrljala pa da te Damen ostavi. A kad smo već kod Damena, također si uvjerena da ti nikad ne bi oprostio tu zbrku koju si stvorila - i—" Odmahne glavom. "Shvaćaš što želim reći?" Namrgodim se, prekrižim ruke i suzim oči dok nisu nalik prorezima ne želeći priznati ništa od toga - uostalom, nije to baš tako jednostavno, radi se o nečem mnogo složenijem. "Ever, molim te, želim ti pomoći, valjda ti je to postalo jasno do sada, ali također žarko želim ispravno postupiti. Moraš se obratiti Damenu. Siguran sam da će on imati razumijevanja i—" "Već sam ti objasnila", prekinem ga. "On je sumnjičav prema magiji i već me upozorio da se ne koristim njome. Ne bih mogla podnijeti da sazna da ga nisam poslušala i da sam pala tako nisko da ne mogu niže." Jude se nasloni na stolac proučavajući me pa odgovori s uzdahom: "Ah, ali zato te ne smeta da ja znam, je li?" Napola se osmjehne, ali ne i očima. Duboko uzdahnem,pogledam ga i odlučim mu otvoreno reći kako stvari stoje."Vjeruj mi, ni meni ovo nije ugodno,ali nemam se više komu obratiti. Ali, ono, ako se ne želiš petljati, samo reci i ja ću..."

48 Grčevito se uhvatim za stolac i ustanem spremna za odlazak. Zaustave me njegove privlačne morskozelene oči koje me privole da opet sjednem, a onda on otvori ladicu i prekapajući po njoj, primijeti: "Rekao bih da sam se već upetljao. Da vidimo kako ti mogu pomoći."

49 Dvanaesto "A ja sam već mislio da ću sto posto otputovati u Firencu, a da se ne pozdravimo!"Miles me zagrli poput pravog medvjeda.Zuri preko mog ramena u Damena odmjeravajući ga pa šapne: "Drago mi je što ste opet skupa." Otrgnem se od njega i ošinem ga sumnjičavim pogledom. Prisjetim se zadnjeg puta kad smo se vidjeli,na oproštajnoj zabavi koju sam mu priredila prošlog tjedna kad me preklinjao da prebolim Damena i nađem sreću s Judeom. On pročita to iz mog pogleda kao da mi čita misli pa se naceri i dometne: "Dobro, želim da budeš sretna - je li to tako loše?" Okrene se i kratko mahne Damenu pa nastavi: "Pa, kvragu, ja želim da svi budu sretni - zato ne bi bilo loše da se kloniš više-manje svih soba u ovoj kući osim ove u kojoj si sada. A to uključuje stražnje dvorište." Damen me još čvršće obgrli i zaštitnički povuče u zagrljaj. Zvuči blago zabrinuto kad upita: "Znači, na popisu gostiju je netko zbog koga bismo mogli biti nesretni?" Brzo pogledam Damena pa Milesa i već znam odgovor. Znala sam ga čim smo izašli iz auta i uspeli se prilazom do vrata.Čim se u meni probudilo ono čudno tajanstveno pulsiranje i upozorilo me na jednu jedinu stvar, jedino što bi me trebalo zanimati: Roman je ovdje. Sve ostalo je nevažno. Miles iskrivi usta i prođe prstima kroz kratku crnu kosu: "Ma ne, nema popisa gostiju - nekoliko je ljudi nevezano počelo svraćati još oko podneva i još su ovdje. I samo da znaš, znam što se dogodilo s tobom i Haven, tako da—" "Molim?" Pomno ga proučim zureći u njegovu auru koja umjesto dobrohotne žute sad ima primjesu sive koja odaje njegovu rastrganost. On me pogleda,napući usne,odmahne glavom i odvrati: "Gle, znam sve, rekla mi je. A mada bih volio ostati još malo i pomoći vam to riješiti—" "Što ti je rekla?Što ti je točno rekla?" Upitam piljeći u Milesa dok me Damen još jače grli oko struka,oboje napeti kao strune promatramo ga kako odmahuje glavom i rukom preko usta gestikulira potezanje zatvarača u znak da ne želi o tome govoriti. "A ne, nemoj ulaziti u to. Ozbiljno, Ever, nemoj ni pokušavati. Ja samo znam da vas dvije više ne razgovarate. Što se svega ostalog tiče, ja sam - Švicarska. Skroz neutralan. Nema šanse da se petljam u to. Jer, sasvim iskreno, uopće ne želim ostati još malo da vam riješim probleme. Samo sam ti rekao iz pristojnosti. Jedva čekam da odem u Firencu i ostavim vas da to same rješavate. I bolje vam je da to riješite jer ne namjeravam stati na ničiju stranu kad se vratim. Ono, ti si možda u prednosti zato što me voziš u školu i tako to. Ali ipak, Haven poznajem duže od tebe, tako da i to nešto znači, je l' tako?" Zatvori oči i odmahne glavom pokazujući da mu sva ta zbrka teško pada. "Milese, sve je to divno i krasno, ali, nažalost, jako nam je važno da nam kažeš točno što ti je Haven rekla." Odgovori Damen tihim, uvjerljivim, iznimno odlučnim glasom. Očito je, doduše, barem meni, da će za nekoliko sekundi prekršiti obećanje samom sebi da nikad ne prisluškuje intimne misli naših prijatelja i izravno mu zaviriti u um da sam sve sazna ako nam Miles ne kaže. "Ne moraš se bojati da će ona saznati za ovo, ali moraš nam reći." Miles ga pogleda, dramatično uzdahne i zakoluta očima. "Zar i ti, sine Damene?" progunđa bacajući pogled čas na njega, čas na mene i očito je nezadovoljan tim zajedničkim pritiskom koji mu stvaramo. "Dobro, reći ću vam, ali samo zato što se sutra u ovo vrijeme gubim odavde - plovit ću kroz oblake na devet tisuća metara, gledati filmove koje sam već gledao i prežderavati se hranom punom

50 natrija od koje ću se sigurno naduti. Ali ako vam se nimalo ne bude svidjelo što vam imam reći, sami ste si krivi." Pogleda nas, napravi dramatičnu stanku, lice mu se naglo sasvim uozbilji pa kaže: "Rekla mi je da vi žarko želite razdvojiti Romana i nju zato što, tako ona kaže, a ne ja, pa nemojte mene kriviti, ja samo prenosim poruku, pa,ustvari misli da ste ljubomorni.Ono,zapravo ne ti,Damene,nego uglavnom Ever. Misli da je Ever ljubomorna na nju jer, opet napominjem, kako ona kaže..."Pročisti grlo pokušavajući točno pogodili Havenin hrapavi glas: "Konačno sam došla na svoje, a Ever ne može podnijeti činjenicu da ona više nije posebna." Zakoluta očima i odmahne glavom. Mada mi je grozno što smo ga natjerali da nam to ponovi, potajice sam oduševljena što se radi o nečem sasvim drugom od onog što sam očekivala. Ako me i mrzi, bar mu je prešutjela da je besmrtna - ako ništa drugo, bar za sad. Damen hladno i smireno kimne,ali vidim da je i njemu laknulo. A ja samo pogledam Milesa,ležerno slegnem ramenima i dometnem: "Opa. Stvarno mi je žao što to čujem." Ali zapravo sam već prešla preko toga. Ta čudna magija luduje u meni, od nje mi srce brzo lupa, dlanovi mi se znoje i opet me obuzima onaj osjećaj nemira i nervoze. I samo se želim što prije riješiti ove dvojice i naći njega. Romana. Spopala me neopisiva glad za njime i moram je utažiti bez obzira na to što će se dogoditi meni ili mojim prijateljima. Progutam knedlu i očajnički se pokušam smiriti sporo, odmjereno dišući. Grčevito se hvatam za mali tračak zdravog razuma koji mi je ostao unatoč toj žestokoj borbi koja me razdire. "I to vam je to.Cure su se malo počupale." Miles slegne ramenima. "Šteta samo što meni to nije baš zanimljivo - iako bi tebi moglo biti." On pokaže na Damena koji brzo odmahne rukom. "Vjeruj mi, odavna su me prošle takve stvari." Kimne, a na licu mu se nakratko pojavi tračak tuge, sjećanje na Drinu i mene, koje nestane u trenu, baš kako je i došlo. Miles kimne, brzo pogleda Damena pa mene i dometne: "Ali Haven je u pravu što se jednog tiče—" Damen se neprimjetno trgne sav na oprezu iščekujući o čemu bi se moglo raditi, a ja nervozno stojim pored njega, vrpoljim se i samo želim da mi on dođe. "Stvarno izgleda ko prava bomba u zadnje vrijeme. Ono, ne znam je li stvar u tome što je počela furati taj novi stil postapokaliptične, rock'n'roll ciganke ili u nečemu drugom. Ali kao da se konačno pronašla, kao da je konačno došla na svoje kao što je rekla,ako me razumijete?Dugo se osjećala prilično izgubljeno, pa je sad vjerojatno puca euforija jer je konačno dobila malo samopouzdanja, tako da imajte malo razumijevanja za nju, može? Bit će ona opet ona stara.Prije ili kasnije.Ali zasada, mislim da bi se jednostavno trebali opustiti i ne shvaćati to osobno. Odnosno bar vas dvoje biste to trebali jer ja - idem u Firencu - jesam li to već spomenuo?" Kimam poput robota nastojeći složiti veselu facu. Nadam se da im bar izvana djelujem skroz veselo, srdačno i ugodno kad već iznutra ne mirujem i bjesnim jer nema šanse da ću je pustiti da uživa s Romanom. Nema šanse. Ali ne kažem to. Ne kažem ni riječi. Samo slegnem ramenima kao da me se to skoro i ne tiče i nastavim obilaziti sobu pogledom. Brojim vrijeme dok se ne pojavi moj omiljeni plavooki, plavokosi, zlatni dječak. "Dakle, samo sam htio reći da bez obzira na to što se dogodilo između vas,ne namjeravam stati na ničiju stranu,a to znači da ste svi jednako dobrodošli ovdje. Ali to ne znači da sam pozvao i njezinu pratnju - to je bila Havenina ideja. Jer da budem iskren, ali nemojte joj to reći, Roman je pomalo—" Namršti se i zamisli se na trenutak gledajući u stranu i tražeći pravi izraz, a onda odmahne glavom