51 pa krene iznova. "Ovaj, ma svejedno, reći ću samo da s njim nešto - nije u redu, nekako je čudan. Ne znam kako bih vam to objasnio, ali tako mi je djelovala i Drina." Okrene glavu prema meni pa Damenu tražeći da mu potvrdimo da tu stvarno nešto ima,a iako sam mislima skroz negdje drugdje, reagiram odlučno kao i Damen - pogledamo ga tako bezizražajno da nema šanse da pogodi što nam je na umu. "U svakom slučaju." On slegne ramenima. "On je usrećuje i to je najvažnije. Mislim, nije da ih možemo spriječiti da se spetljaju, jel tako?" To ćemo još vidjeti. Suzim pogled i stisnem usne nastojeći to ne izvaliti. "Mislim, ozbiljno..." Miles još melje bez prestanka, a ja iskoristim priliku i zavirim mu u um. Samo malčice uronim u njega i kratko bacim pogled naokolo osjetivši da je uzbuđen zbog putovanja, da mu je teško ostaviti Holta i da ne zna ama baš ništa o odmetnicima, besmrtnicima i tome sličnom. "Tako da,ustvari, imate osam tjedana - dva cijela mjeseca da to izgladite. I uzdam se u tebe, Ever, jer svi znamo koliko je Haven tvrdoglava. Mislim, volim je i sve to, ali, budimo realni, nitko ne voli biti u pravu koliko ona - poginula bi da obrani svoj stav - čak i kad je u krivu da ne može više biti u krivu." Kimnem, a već sam iskočila iz njegovog uma i ponovno si obećala da to više nikad neću napraviti.Gledam kako Damen poseže u džep i vadi komadić papira presavijen u savršen mali kvadrat - nekakav listić koji je vjerojatno maloprije prikazao. "Sastavio sam li onaj popis o kojem smo pričali." On kimne, a kad ga Miles zbunjeno pogleda,odvrati: "Popis mjesta koja moraš posjetiti kad budeš u Firenci - mjesta koja nikako ne smiješ propustiti.Poprilično je dugačak." Slegne ramenima. "Bit će ti dovoljan za nekoliko tjedana." Pogleda Milesa u oči mirno, vedro, uvjerljivo, ne odajući nikakve skrivene namjere. Ali ja znam što zapravo želi. Ne treba mi ništa reći, ja znam da mu žarko želi odvratiti pozornost s popisa koji mu je dao Roman prije nekoliko tjedana - jedino ne znam zašto. Zadnji put kad sam ga pitala za to, šutio je kao zaliven i odbio je razgovarati sa mnom. Samo znam da je Roman rekao Milesu da obavezno mora posjetiti neko udaljeno mjesto gdje su navodno neki rijetki stari predmeti i to je Damena zabrinulo. Iako ne znam zašto bi se brinuo zbog toga kad su sve njegove slike nestale u požaru koji je on sam podmetnuo prije više od četiristo godina - koji je uništio cijelu njegovu kolekciju i stoga - doslovno - i njega. Miles preleti pogledom preko popisa i prođe ga od vrha do dna, a potom ga smota i metne u džep na košulji. "Vjeruj mi, nakon što sam vidio kakav su mi naporan raspored jučer poslali, bit ću sretan ako uspijem i odspavati.Prilično ozbiljno shvaćaju to da moramo provesti svaku slobodnu sekundu usavršavajući svoje umijeće,ono,kao u pravom glumačkom kampu. Neće to baš biti bezbrižan odmor u Italiji kakvim sam ga ja zamišljao." Damen kimne, a na licu mu se pojavi tračak olakšanja koji nestane dok trepneš.Ali ja nisam trepnula.Vidjela sam ga.I da nisam prezauzeta razmišljanjem o Romanu, povukla bih ga u stranu i pitala što mu to znači. Ali samo i dalje stojim na mjestu i ne mogu ignorirati činjenicu da je uobičajenu toplinu i trnce koji me prolaze u njegovoj blizini u potpunosti istisnulo to uporno pulsiranje. I dalje ga osjećam čak i kad ugledam Judea kako ide prema nama. On stane i kratko mi kimne na pozdrav, a onda se usredotoči na Damena. Njih dvojica se ukoče, isprave i izbace ramena i prsa ponašajući se poput dva primitivna divljaka, tako da se sjetim onog što je Jude rekao neke večeri - da su njih dvojica osuđeni na to da se bore oko mene poput neandertalaca.
52 Dvojica prezgodnih, pametnih, nadarenih i talentiranih frajera bore se za mene. A ja samo razmišljam o onome u susjednoj sobi. Onome koji hoda s mojom frendicom. Onome koji je jednako zao koliko je privlačan. Damen pokaže glavom na Judeove ruke u zavojima i komentira: "To sigurno boli ko sam vrag." Izgovori to na takav način, takvim glasom i izrazom lica da ne mogu, a da se ne zapitam je li mislio na fizičku ili emocionalnu bol, s obzirom na to da sve troje znamo da sam ja ozlijedila Judea. Jude slegne ramenima,ležerno ih podigne i spusti pa mu dredovi padnu na ruke. Potom odvrati: "Pa, ono, bio sam i bolje. Ali Ever daje sve od sebe kako bi ublažila štetu." Miles nas odmah oboje pogleda, a na licu mu se pojavi upitnik: "Čekaj, hoćeš reći da ti je Ever to napravila?" Krišom pogledam Judea jer ne znam što će odgovoriti na to i skoro glasno uzdahnem od olakšanja kad on odmahne glavom i nasmije se. "Pomaže mi u dućanu." Slegne ramenima. "To sam htio reći - nisam mislio ništa optužujuće - ni blizu takvom neugodnjaku kao da me, na primjer, cura složila na pod." Čim on to izvali,ja prasnem u smijeh.Pomalo zbog toga što su svi odjednom zašutjeli, a u zraku se osjeća takva napetost da je se može rezati nožem - a malo i zbog toga što sam tako nabrijana, tako nervozna i na rubu živaca da mi ništa drugo ne pada na pamet. Ali, nažalost, to ispadne poput jednog od onih iritantnih smjehova. To moje glasno i napadno smijanje iz teškog očaja samo još više doprinese tom užasno neugodnom trenutku. Pored mene Damen se drži stoički,iznutra je rastrgan, odlučio je napraviti ono što je najbolje za nas - za mene - mada nije baš uvijek sasvim siguran što je to točno. I osjećam se tako užasno što sam izazvala tu zbrku, što sam mu tako grozna cura i što čeznem za osobom koja nam neprestano zagorčava život, pa mu telepatski pošaljem mnoštvo crvenih tulipana da se iskupim.Ali umjesto cvijeća on dobije sluzavu, mokru, neprepoznatljivu crvenu kašu na iskrivljenim zelenim stabljikama.Najjadniji buket na svijetu. On se okrene i zabrinuto zaškilji prema meni, a Jude iskoristi priliku i ubaci se: "Čujte,ja se - gubim odavde.Zato, Milese—" Dodirne gipsom Milesov dlan, pa to ispadne nešto između tapšanja i rukovanja. "I Ever—" Okrene se zadržavajući pogled na meni nekoliko sekundi predugo, dovoljno da se počnem vrpoljiti, dovoljno da svi drugi primijete. I protiv svoje volje zapitam se je li to namjerno napravio da Damen osjeti kako sam se povjerila Judeu umjesto njemu kad su stvari zagustile ili stvarno tako loše laže i teško mu je čuvati našu tajnu. Zatim se osvrne na Damena i s njim izmijeni znakovit pogled čije značenje ne mogu odgonetnuti. Okrene se tek kad ga Miles hitro isprati van. I to je dovoljno da se uvjerim da trebam učinili pravu stvar. Trebam prestati tjerati Damena od sebe, sve mu priznati i konačno prihvatiti pomoć koju mi je ponudio. Okrenem se, zgrabim ga za ruku i tražim njegov pogled jer sam mu spremna ispričati cijelu prljavu priču, ali najednom mi se grlo čvrsto slegne, riječi u njemu se izgube i doslovno ostanem bez zraka, pa umjesto da mu sve priznam, pocrvenim i zagrcnem se od napadaja kašlja. A kad me Damen lagano zagrli i upita je li sve u redu,jedva se suzdržavam da ga ne odgurnem od sebe. I uspijem to ne napraviti, zadnjim krajičkom snage uspijem se sabrati koliko god mogu.Spustim glavu i zatvorim oči čekajući da bijes u meni utihne. Znam da više ne vladam ni sobom niti ičim drugim. Ono čudovište je opet ovdje, sasvim budno i neće dopustiti da se Damen ispriječi između Romana i mene. Miles zatvori vrata za Judeom, okrene se prema nama i primijeti: "Ne, to uopće nije bilo neugodno." Brzo pogleda mene pa Damena,uzdahne i odmahne glavom.
53 Zavučem ruku u torbu mahnito kopajući po njoj dok ne nađem što mi treba. Još je u meni tračak zdravog razuma, pa znam da se moram malo požuriti, dati Milesu dar i otići odavde prije nego što bude prekasno, prije nego što me savlada ona čudna magija i natjera me da napravim nešto zbog čega ću sigurno požaliti. Roman mi se sve više približava. Osjećam da mi se približava. Zato se moram izgubiti odavde što prije. "Ne možemo dugo ostati, ali ovo je za tebe", promrmljam nadajući se da ne primjećuje kako mi se ruke tresu kad mu dam dnevnik kožnatih korica koji sam uzela u dućanu. Usredotočim se na to da sporo i duboko dišem, čvrsto sam odlučila da tu neman držim podalje, pa gledam Milesa kako rukom prelazi preko prednjih korica i prelistava hrapave stranice. Pokušam otjerati nervozu iz glasa pa dometnem: "Ono, znam da ćeš vjerojatno objaviti na blogu sve o putovanju, ali ako slučajno tamo ne bude interneta ili ako neke stvari želiš zadržati za sebe, mislila sam da bi ti dobro došao za zapisivanje." Miles se naceri, pogleda me i odvrati: "Prvo tulum, a sad i dar? Stvarno si me razmazila, Ever!" Mada mu uzvratim osmijeh, zapravo jedva da sam čula što je rekao. Sve je zasjenila činjenica da je došao Roman. Čim ga vidim, onaj uljez me cijelu zaposjedne pa nestane i zadnji tračak mene koji se još uspio održati, a zamijeni ga uporno pulsiranje koje postaje sve jače. Osjećam da to pulsiranje u meni neće prestati dok Roman i ja ne postanemo jedno. Damen me stisne još jače jer je osjetio kako mi se promijenila energija i na licu mu se vidi napetost. Drži se samouvjereno i spreman je na sve dok se Misa, Marco i Rafe redom pozdravljaju s Milesom,a Haven nas bezizražajno promatra u ljubičastoj baršunastoj haljini koja joj ističe sjaj savršene blijede kože.Dobro me odmjeri blistavim očima dok prijeteći lupka po kukovima prstima načičkanim prstenjem. I da još ima auru koju bih mogla iščitati, nema sumnje da bih se našla kako zurim u neprobojni zid najtamnije, najdrečavije crvene boje. Ali baš mi i nije nužno pročitati njezinu energiju da bih znala kako se osjeća ili o čemu razmišlja.Sad je potpuno nalik meni - besmrtna, usredotočena samo na sebe - i na pameti joj je samo jedno - Roman. Spremna je na sve samo da mi pokaže da je on njezin. Obuhvati me pogledom od glave do pete. Tako je uvjerena u svoje moći, tako pretjerano samopouzdana zbog svojih novih vještina da me odmah otpise kao bezopasnu. Nagne se prema Milesu i kratko ga zagrli za rastanak, a onda se brzo makne s puta Romanu, koji ga brzo zagrli i muški potapše po leđima. Još mu drži ruku na ramenu kad dometne: "Znači, ne zaboravi, odmah kad prijeđeš preko mosta Ponte Vecchio, spusti se uličicom, skreni dvaput lijevo i to su ti treća vrata nadesno. Velika crvena vrata - ne možeš ih promašiti." U očima mu treperi bezbroj točkica svjetla kad ovlaš pogleda Damena i vidi kako mu je nestalo boje u licu. "Isplati se to vidjeti, stari, vjeruj mi." Opet se okrene prema Milesu. "Pa, kvragu, pitaj i Damena - jel tako da se isplati? Ti sigurno znaš to mjesto?" Damen se zapilji u Romana stisnute čeljusti i suženog pogleda trudeći mu se odgovoriti mirnim i odmjerenim glasom: "Pa baš i ne." Ali Roman samo zaškilji, nagne glavu i uzvrati mu teškim londonskim naglaskom. "Jesi siguran, stari? Dao bi ruku u vatru da sam te vidio tamo jednom." "Ne vjerujem",odbrusi Damen zaključivši tu priču i dobaci mu izazivački pogled. Ali Roman se samo nasmije,podigne ruke pokazujući da odustaje, okrene se prema meni i oslovi me: "Ever." I to je sasvim dovoljno. Čim je prevalio moje ime preko usana, počnem se topiti. Topim se od neopisivog užitka. Topim se kao čokolada.
54 Spremna sam ga slijediti kuda god išao. Primaknem mu se jer me njegov teški,plavi pogled privuče. Svakim koračićem sam bliže slikama koje su mu se počele vrtjeti po glavi - koje je on tamo postavio radi mene. Nešto što bi mi prije bilo gnjusno - i zbog čega bi mi došlo da mu sredim sve čakre jednom zauvijek. Ali ne i sada. Sad ne mogu doći do daha i gorim od želje da mu se približim. Damen posegne za mnom - i u mislima i doslovno - i pokuša mi nešto poručiti, pokuša me povući natrag k sebi, ali nema koristi. Čujem njegove misli kao nepovezano mrmljanje koje mi nema nikakvog smisla. Poput nekakvog beskonačnog niza riječi koji me ni najmanje ne zanima. Sad me zanima samo Roman. On je moje sunce,mjesec i zvijezde, a ja sam radosna što mogu kružiti oko njega. Napravim još jedan korak, ruke mi se tresu, cijelo tijelo mi bolno žudi od gladi za njegovim hladnim dodirom na koži. Više me nije briga tko me gleda - što će misliti - samo želim nahraniti tu neman u sebi. I baš kad namjeravam to napraviti, taj zadnji korak, on prohuja kraj mene i ležerno išeta prema svom automobilu. Ostavi me klimavih nogu, nesigurnu, bez daha i zbunjenu - Miles stoji, gleda i ne zna što bi - a Damen još zabrinuto bulji u mene. Onda upotrijebi svu snagu volje da se pribere i da održi stvari pod kontrolom, barem u Milesovoj prisutnosti, pa nastavi ondje gdje smo stali: "Romanov umjetnički ukus je, pa, pomalo prizeman. Samo se ti drži mog popisa i nećeš zažaliti." Lice mu je mirno i opušteno, ali znam da se uopće ne osjeća tako. Iz njega izbija energija koja mi govori nešto sasvim drugo. I voljela bih da mi je do toga stalo onako kako bi mi trebalo biti stalo - onako kako će mi i biti stalo kad prije ili kasnije iščezne ovo pulsiranje i dođe mi do glave što sam maloprije napravila. Ali taj užasni trenutak tek me čeka. A trenutačno mogu samo razmišljati o njemu. Kamo ide. Je li ona s njim. I što mogu napraviti da ih razdvojim. Miles kratko pogleda mene pa Damena priželjkujući da se već konačno ukrca na taj mlažnjak,pa da se više ne mora opterećivati svim ovim. Nervozno pročisti grlo i upita: "Dobro, sad kad smo s tim gotovi, idete tulumariti s nama? Cijela postava je gore u sobi za zabavu, a ubrzo ćemo izvesti najbolje trenutke iz Laka za kosu." Damen krene odmahnuti glavom, ali ja to zanemarim, iako mi se ni najmanje ne da s njima pjevati pjesme iz mjuzikla, moram ostati ovdje ako se mislim ikako izbaviti iz ovoga. Upravo ovdje u ovoj kući, gdje sam na sigurnom. Ako izađem, krenut ću za njim i od tog trenutka za mene više nema nade. Uostalom, trebam nekako skrenuti misli s toga. Ne mogu podnijeti Damenov upitni pogled i lice koje odaje povrijeđenost. Treba mi vremena da se smirim i usredotočim kako bih mu objasnila, ako budem mogla, što se zapravo događa sa mnom, koliko je to čudno i užasno. Čvrsto ga uhvatim za ruku, odvedem uz stepenice nadajući se da zbog vela energije koji lebdi među nama neće osjetiti da mi je koža ljepljiva od znoja i hladna, a onda uđem nasmijana u sobu i svima mahnem. Prisjetim se glumačkog trika koji mi je Miles jednom odao - samo trebaš prenijeti dojam na druge, projicirati na druge, usaditi u njih, tako žarko vjerovati u laž da je i svi u publici prihvate.
55 Trinaesto "Damen,ovaj—"pokušam izustiti,nasilu prevaliti riječi preko usana,ali ne mogu. Opet mi grlo gori, steže se, kao da je puno nečega. Kao da neman zna što namjeravam i odbija se pokoriti.Damen me pogleda, lice mu je obuzela sve izraženija briga. "Ajmo - ajmo u Ljetozemlje", kažem promuklo, a iznenađena sam da sam i to uspjela izustiti."Natrag u Versailles." Kimnem okrećući se u sjedalu dok ne stanem točno nasuprot njemu i počnem ga preklinjati pogledom da prihvati moj plan. "Sad?" On zakoči na semaforu i pogleda me suzivši oči i nabravši čelo - a to mi je uvijek očiti znak da me pomno proučava. Stisnem usne i slegnem ramenima, trudeći se ostati opuštena, ležerna, kao da mi zapravo nije stalo što će odlučiti,a zapravo sam nervozna i nestrpljiva otkad smo otišli od Milesa.Jedino će mi pomoći da se povjerim Damenu i zatražim njegovu pomoć,i to ako hitno odemo u Ljetozemlje. Ovdje u stvarnosti više ne vladam sobom. "Mislila sam da ti se sviđa tamo",odvratim pažljivo izbjegavajući njegov uporni pogled. "Ono, ipak si ga ti stvorio." On kimne - kimne ne samo kao da očajnički još pokušava biti strpljiv, nego i prikriti o čemu razmišlja.I ja to stvarno više ne mogu podnijeti. Ozbiljno ne mogu to više trpjeti.Samo želim otići - odmah. Prije nego što onaj čudnovati uljez skroz zavlada mnome. "Ma,sviđa mi se", odgovori tihim odmjerenim glasom. "Kao što si i rekla, ja sam ga stvorio. I mada mi je drago što se i tebi očito jako sviđa, ipak sam zabrinut." Otpuhnem kosu s lica i prekrižim ruke trudeći mu se što bolje pokazati koliko sam uzrujana. Ono, nije da imam puno vremena. "Ever, ovaj—" On ispruži ruke prema meni,ali ja se brzo izmaknem.To je samo još jedan simptom te moje užasne opsesije,a ustuknula sam potpuno nenamjerno.I baš se zato moram što prije izgubiti odavde. On odmahne glavom,pogleda me vrlo žalosno i opet zausti: "Što se događa s tobom?Već danima baš nisi svoja. A i maloprije, kod Milesa", baci pogled preko ramena i brzo promijeni traku, "ovaj, teško mi je reći, ali čim si ugledala Judea,ono,stvarno sam osjetio da ti se nekako izmijenila energija,a kad je Roman ušao u sobu—" Proguta knedlu i stisne čeljust pričekavši malo da se smiri pa upita: "Ever, što ti se dogodilo?" Pognem glavu osjetivši kako me probada iza očiju pa mu opet pokušam odgovoriti - ali ne mogu,čarolija mi ne dopušta. Pa se samo okrenem prema njemu i počnem izazivati svađu jer znam da neman nema ništa protiv toga i spremna sam na sve da ga uvjerim da me slijedi, da pobjegne sa mnom. "Ovo je stvarno bezveze!" odgovorim i odmah se zamrzim zbog toga, ali nemam drugog izbora. "Mislim, stvarno, ne mogu vjerovati da to govoriš! Ako nisi primijetio, od ljetnog izležavanja s tobom na plaži o kojem sam maštala do sada nije bilo ama baš ništa,tako da sori što želim iskoristiti nekoliko slobodnih trenutaka i otići u Ljetozemlje!" Odmahnem glavom, odvratim pogled od njega i čvršće prekrižim ruke,više zbog toga da prikrijem koliko se tresu i činjenicu da ih jedva kontroliram. Znam da nisam fer prema njemu i da se ponašam skroz nerazumno, ali kad bi bar pošao sa mnom, kad bih ga bar uspjela dovući tamo, sve bih mu objasnila. Osjećam njegov teški pogled na svom licu,kako proučava tamne kolobare koji su mi se nedavno pojavile oko očiju, nekoliko novih akni koje mi prekrivaju bradu i odjeću koja je počela visjeti s mene
56 jer sam smršavjela. Pita se zašto mi se sve to događa, zašto naočigled propadam u svakom pogledu. Tako je iskreno zabrinut za mene da mi se srce slama. A kad još više suzi pogled,znam da pokušava telepatski doprijeti do mene, uspostaviti vezu sa mnom onako kako to više nije moguće - odnosno, barem ne ovdje. Zato se okrenem na drugu stranu, okrenem se prema prozoru jer ga očajnički želim zaštititi od užasne istine - toliko da ga više ne čujem. Više ne mogu doprijeti do njegovih misli, energije, a i ne prolaze me trnci i ne prožima toplina od njegovih dodira kao nekad. Sve je to nestalo. Kao gumicom obrisano. Neman mi je to oduzela. Ali samo ovdje. U Ljetozemlju bit ću odmorna i čiste kože, bit ću opet ona stara. A nas dvoje zajedno ćemo doživjeti sve što nam je suđeno. "Daj, samo pođi sa mnom", preklinjem ga promuklim i slabim glasom. "Objasnit ću ti - ali jedino tamo, ne ovdje. Hoćeš li, molim te?" Pogleda me i uzdahne.Rastrgan je između želje da mi udovolji i napravi što misli da je najbolje. "Ne", nedvosmisleno odvrati zaključivši tu priču i ne ostavljajući mjesta sumnji. Ne samo da je rekao ne Ljetozemlju, nego je rekao ne meni. Rekao je ne jedinoj stvari koja mi treba. On odmahne glavom i doda,a lice mu odaje koliko žali zbog toga: "Ever, žao mi je,stvarno,ali ne.Ne idemo.Mislim da je bolje da krenemo kući, natrag k meni, tamo možemo sjesti i lijepo, dugo razgovarati i istjerati na čistac ono što te muči." Sjedim kraj njega upalih očiju, pristava lica, nervozna, na rubu živaca i jedva se suzdržavam, jedva ostajem mirna dok on nadugačko i naširoko nabraja zbog čega je sve zabrinut. Da nisam sasvim svoja u zadnje vrijeme, da čak više ne sličim na sebe i da sam se jako promijenila u svakom mogućem pogledu - i to ne nabolje. Ali, zapravo, njegove mi riječi ulaze na jedno, a izlaze na drugo uho, odjekuju poput nejasnog i udaljenog šuma. Idem u Ljetozemlje s njim ili bez njega, baš i nemam izbora. "Piješ li eliksir? Trebaš li ga još? Ever, molim te, reci mi - što se događa?" Zatvorim oči, odmahnem glavom i trepćući zadržavam suze jer mu ne mogu objasniti da su stvari otišle predaleko i da sam pogubila sve konce i više ne mogu držati situaciju pod kontrolom. On suzi pogled i pokuša po posljednji put telepatski doprijeti do mene, ali uzalud.Ne bih mogla pogoditi što mi želi poručiti ni da pokušam. Mozak mi je spržen. "Više me i ne čuješ, zar ne?" On se zaustavi kod osvijetljenog pješačkog prijelaza i ispruži ruke prema meni,ali kako sam, hvala Bogu, još brza na nogama, uspijem se hitro izvući iz auta.Tako čvrsto omotam ruke oko tijela da mi skoro utrnu. Nervozno lupkam prstima,u tijelu mi pulsira i znam da ako se brzo ne maknem odavde, sto posto ću ga krenuti tražiti. Romana. Sigurno. "Gle", kažem drhtavim i nimalo sigurnim glasom, ali svjesna sam da ovo ipak moram riješiti, ovo mi je zadnja prilika i nemam više vremena. "Objasnit ću ti kad dođemo tamo,kunem ti se. Ali - samo tamo, ne ovdje. Tako da - ideš sa mnom ili ne?" Stisnem čeljust i zaškrgućem zubima, bezuspješno pokušavajući skriti od njega cvokotanje i drhturave usne. On proguta knedlu i podigne obrvu pa tužnog pogleda protisne ne tako tiho da gotovo prečujem tu riječ. Zatim je opet ponovi i doda: "Radije bih ostao ovdje i nekako ti pomogao." Pogledam ga. Gledam ga što dulje, a to zapravo i nije jako dugo. Tako se očajnički želim opet zavaliti u njegov topli auto i zagrliti ga kao nekad, osjetiti njegove ruke oko tijela,da me prođu umirujući trnci i toplina njegovog dodira i da mu priznam sve svoje grijehe pa da zauvijek nestanu. Ali,nažalost, to osjećam najmanjim djelićem svog bića -i taj mali tračak razuma brzo uništi onaj dio mene kojemu je draže trulo, grešno i što zabranjenije voće.
57 Pa samo kimnem,zatvorim oči i prikazem portal dok me on zaprepašteno gleda - onaj veličanstveni, blistavi portal. Zakoraknem kroz njega i dobacim mu: "Pa, dobro, izgleda da onda idem sama."
58 Četrnaesto Dočekam se na guzicu. Izvela sam prisilno slijetanje točno u milimetar pred kopijom one prekrasne palače iz 18. stoljeća u kojoj je živjela francuska kraljevska obitelj. Ali ne uđem. Iako sam preklinjala Damena da dođemo baš ovamo,ne mogu ni zamisliti da uđem bez njega.To je naše mjesto.To nam mjesto oboma pripada.Mjesto puno mojih najdražih uspomena. I nema šanse da idem unutra bez njega. Podignem se i otresem sa sebe zemlju osvrćući se, pokušavajući utvrditi gdje sam.Znam da bih mogla samo pomisliti na neko mjesto odmah bih čudesno dospjela tamo,ali draže mi je hodati, bezbrižno komotno šetati bez žurbe. I uživati u tome što sam se oslobodila nemani - iako se vjerojatno samo negdje sklupčala i čeka da odem odavde. Ali trenutačno si samo želim dati malo oduška. Krenem rukama rastjerivati svjetlucavu maglu, taj mutni sjaj koji dopire odasvuda i niotkuda. Smiruje me ugodan hladan zrak koji mi struji uz kožu i znam da ću kad-tad završiti na nekom divnom mjestu - negdje gdje zaista želim biti.To vam je ljepota Ljetozemlja - svi putevi vode prema lijepim stvarima. Zaustavim se kod potočića duginih boja koji prolazi kroz nepregledno mirisno polje kako bih se odmorila i odmah prikazem ručno ogledalce pa provjerim kako izgledam. Odahnem kad vidim da mi oči opet imaju normalnu blještavu boju, da mi se svijetloj zlaćanoj kosi vratila svjetlucava sjajna nijansa i da mi je koža - koža mi je doslovno bez pora, čista je i nestali su oni krugovi što su mi se bili nastanili ispod očiju. Da me bar Damen može vidjeti ovakvu - kako sličim na staru sebe - na sebe kakva sam nekad bila. Rastuži me pomisao na to da mu je zadnja uspomena na mene onaj nakaradni stvor - neman za koju sam ja kriva. Da je bar pristao poći sa mnom, sve sam mu mogla objasniti. Lutam poljem pokraj drveća šuštavih grana i cvijeća koje se ziba, a miris drhturavih latica slijedi me sve dok ne nabasam na poznati popločani put koji vodi prema gradu i Velikoj dvorani znanja,pa tamo opet odlučim okušati sreću.Iako mi uopće nije pomoglo kad sam zadnji put bila tamo, danas je novi dan, osjećam se kao nova, preporodila sam se i nema razloga da sad ne bude drugačije. Prođem kraj nekolicine pomodnih butika, kina i frizerskog salona pa kod umjetničke galerije prijeđem na drugu stranu ulice, prođem kraj nekog tipa koji glasno uzvikuje prodajući svijeće, cvijeće i malene drvene igračke. Krenem dalje kroz vrevu ljudi u kojoj su se, zanimljivo, izmiješali i živi i mrtvi idući svaki za svojim poslom. Skrenem niz pustu uličicu do mirnog bulevara koji me dovede do strmih uskih stepenica kojima se hitro uspnem. Zurim u ona zadivljujuća ulazna vrata i znam da moram napraviti još jedan korak. Stojim pred Velikom dvoranom znanja i upijam pogledom njezine zamršene reljefe,veličanstvene stupove i ogroman naheren krov - gledam hram koji su sagradili s ljubavlju,znanjem i svim dobrim.Čekam da se preda mnom počnu brzo izmjenjivati uobičajeni prizori, Partenon koji se mijenja u Taj Mahal, pa u Lotusov hram, pa u velike piramide u Gizi i tako dalje - da se najljepša i najsvetija mjesta na svijetu počnu neprimjetno stapati, preoblikovati i mijenjati iz jednog u drugo - ali to se ne dogodi. Ne vidim ništa.Ništa osim zadivljujućeg mramornog zdanja pred sobom - nema prizora koji označavaju ulaz. Na crnoj sam listi. Prognana sam. Zabranjen mi je ulaz u jedino mjesto koje bi mi moglo pomoći da sredim zbrku u kojoj sam se našla.
59 Čak i nakon što pokušam lažirati te prizore i prisilim se da ih ponovno odvrtim u glavi kako bi ih zapamtila, vrata se ne žele otvoriti. Netko tako neznatan poput mene ne može prevariti Veliku dvoranu znanja. Očajna, klonem na stepenice i pognuvši glavu, prekrijem lice rukama jer ne mogu vjerovati što mi se dogodilo,na kakve sam niske grane pala. Pitam se je li ovo dno dna jer nema gorega od toga da te se Ljetozemlje odrekne. "Možete se samo malo...?" Hitro se pomaknem u stranu i primaknem noge pitajući se zašto me Gospodična Koja Voli Šefovati jednostavno nije zaobišla. Mislim,stvarno, ako i imam sto sedamdeset i tri centimetra,nije da zauzimam baš lako puno mjesta. Još skrivam lice iza dlanova jer ne želim da me gleda nekakva nadmoćna laktarošica iz Ljetozemlja koja ima pristup svim najznačajnijim zgradama, kad odjednom začujem: "Ha-Ever?" Smrznem se.Poznat mi je taj glas. I predobro mi je poznat. "Ever - jesi to stvarno ti?" Polako podignem glavu nevoljko gledajući Avu u oči.Od samog pogleda na njezinu bujnu kestenjastu kosu i ogromne smeđe oči nešto se u meni uskomeša - nešto u dubini za što baš i ne znam točno što je, što baš i ne mogu sebi objasniti. Ali to mi i nije jako važno jer je ona zapravo zadnja osoba koju sam danas htjela vidjeti, odnosno ikad u životu. Ali ipak, zašto je ovdje, zašto sada, zar me već nisu dovoljno kaznili? "Pokušavaš ući na prijevaru?" upitam,a u glasu mi odjekuje teški sarkazam i mrko je gledam.Čim to provalim,sjetim se da sam i ja do maloprije pokušavala isto i užasnuto shvatim da sam tako nisko pala da sam sad poput nje. Ona klekne pored mene,nagne glavu,promotri me i upita: "Jesi li dobro?" Detaljno me proučava pogledom,kao da joj je stvarno stalo do mene. Ali ja ipak znam kakva je ona zapravo. Avi je stalo samo do jedne osobe - a ta osoba je Ava.Što se nje tiče,nitko drugi nije vrijedan pozornosti. Uvjerila sam se u to kad mi je obećala da će pomoći Damenu pa ga ostavila da umre. Dobro je odmjerim i iznenadi me što se nije puno promijenila otkad nam je ukrala eliksir i pobjegla s njim,ali kad malo bolje razmislim, izgledala je prilično dobro i prije,pa joj možda zato i nije bio toliko potreban. "Jesam li dobro?" Oponašam je savršeno skidajući njezin pretjerano slatkasti, lažno zabrinuti glas. Pa se podrugljivo osmjehnem i dodam: "Pa, valjda jesam. Valjda jesam stvarno, najstvarnije dobro. Kad se sve uzme u obzir. Iako sigurno nisam ni približno dobro kao ti." Slegnem ramenima. "A tko uopće i jest?" Spustim pogled prema njezinom vratu tražeći tetovažu Ouroborosa koja bi je možda odala ili neki drugi znak da su je primili u besmrtne odmetnike.Začudim se jer na njoj ne primijetim nikakva obilježja,a i od zapetljanog nakita koji obično zna prikazati ostao joj je samo jedan jedini, neobrađeni citrin na običnom srebrnom lančiću. Zaškiljim dok se teškom mukom prisjećam što znam baš o tom kristalu - nešto o tome kako donosi izobilje i sreću i, da - pa, da, štiti svih sedam čakri, pa nije ni čudo što ga nosi. Stisnem usne, glasno uzdahnem i tako je pogledam da joj je kristalno jasno što mislim o njoj. "Hoću reći, sad kad ti je cijeli svijet na dlanu -nikome nije tako dobro kao tebi,jelda?I onda,Ava, kakav je to osjećaj? Kakav je to osjećaj biti nova, poboljšana? Je li ti se isplatilo izdati svoje prijatelje?" Pogleda me stisnuvši oči, a lice joj se smrači od brige. "Sve si krivo shvatila", odvrati. "Uopće nije bilo onako kako ti misliš!"
60 Potreseno ustanem. Malo sam se izbezumila, ali trudim se to sakriti od nje koliko mogu. Želim se samo maknuti od nje jer mi se više ne slušaju njezine laži. "Ever, nisam uzela eliksir, nego—" Okrenem se, sijevnem pogledom prema njoj i dreknem: "Stvarno si nevjerojatna! Naravno da si ti uzela eliksir! Pa halo, bila sam se vratila. Vidiš?" Povučem majicu i vrtim glavom u nevjerici. "Ava, izgleda da ništa nije ispalo onako kako smo mi bili zamislili. Ne - ispravak netočnog navoda - možda nije ispalo onako kako sam ja bila isplanirala, ali je zato svakako ispalo po tvome. Ostavila si Damena onako slabog i nemoćnog baš kako si i htjela. Jednostavno si ga ostavila da onako leži ozlijeđen, na samrti, da ga takvog Roman dokrajči. A onda ti ni to nije bilo dovoljno, pa si se iste večeri našla s Haven i spravila joj finu šalicu čaja od vučje trešnje." Odmahnem glavom pitajući se zašto joj se uopće trudim to govoriti, zašto se zamaram njome. Dovoljno mi je otela. Ne bih se trebala više baviti njom. Krenem niz stepenice, a noge su mi teške poput olova, kao da odbijaju slušati očite signale koje im mozak šalje. S naporom stavljam jednu nogu pred drugu, kad se ona oglasi: "Molim te, nemoj biti takva. Molim te, daj mi priliku da objasnim." Ali ja samo odmahnem rukom, nastavim svojim putem i dobacim joj preko ramena: "Što ćeš, ne možeš uvijek dobili sve što želiš - sjećaš se te priče, jel tako?" Stoji iza mene tako tiho i nepomično da ne mogu, a da se ne osvrnem preko ramena i pogledam što namjerava. U stanju pripravnosti napnem mišiće ako me slučajno pomisli napasti, no, začudo, ona samo sklopi dlanove, nakloni se, a na usnama joj pročitam tiho: Namaste. Malo pričeka pa se okrene prema zgradi, a ja se zablenem u čudu i bez riječi gledam kako se ona veličanstvena sjajna vrata otvaraju pred njom u znak dobrodošlice.
61 Petnaesto "Ej." Dignem glavu i iznenadim se kad ugledam Judea kako stoji preda mnom, tako me zaokupio rad da ga uopće nisam čula da je ušao. "Kako ti to uspijeva?" Zaškiljim upijajući pogledom njegovom auru koja sad zrači lijepom nijansom plave. "Kako mi uspijeva što?" Nasloni se na kuhinjski pult i odmjeri me pogledom. "Kako mi se uvijek uspiješ tako prišuljati?"Zaustavim pogled na njegovoj crnoj majici jer me zanima tko je danas na njoj."Što je to?" Pokažem na nju. On sklopi oči, ispruži ruke i krene spajati kažiprste i palce, ali ubrzo odustane od toga i stane jednolično pjevušiti "Ommmmmmm" duboko iz dijafragme. Pogleda me krajičkom oka pa objasni: "To je zvuk postojanja - zvuk svemira." Namreškam nos jer nemam pojma o čemu on priča. "Svemir se sastoji od vibrirajuće pulsirajuće energije, je l' tako?" Kimnem. "To već znam." "Okej, a Om se smatra zvukom te energije - te beskonačne kozmičke energije. Nikad nisi čula za to? Zar ne meditiraš?" Slegnem ramenima.Nekad sam znala meditirati. Nekad sam znala čistiti svoju auru i zamišljati da mi se iz tabana pruža korijenje duboko u središte Zemlje i slične gluposti od kojih bih se trebala osjećati bolje. Ali više ne. Ono, nije da imam vremena sjediti na guzici i paziti na disanje dok mi se cijeli svijet ruši. "Znaš, stvarno bi se trebala opet uhvatiti toga. Stvarno pomaže čovjeku da se uravnoteži i ozdravi, a da i ne spominjem—" "A je li tebi pomoglo ozdraviti?" Ciljam pogledom na njegove ruke, još razmišljajući bih li napravila ono što mi je palo na pamet neku večer, važući razloge "za" i "protiv", ali naposljetku ne donesem nikakvu odluku. "Naručen sam kod doktora kasnije,pa ćemo valjda saznati." Slegne ramenima lutajući pogledom po meni pa doda: "A kad smo kod toga—" Pogledi nam se sretnu. "Bi li me možda mogla odbaciti dotamo? Mogao bih ići busom, ali onda bih morao malo ranije izaći s predavanja, a, ono, ipak radije ne bih." "Predavanja?" Upitno ga pogledam. "Da, ma znaš već za to, Uvod u razvijanje vidovnjačkih sposobnosti s naglaskom na samoosnaživanje i Wiccu - valjda se toga sjećaš?" Nasmije se. Kimnem, ustanem sa stolca i drage volje ga prepustim njemu. "I kako ti ide?" Stanem iza kuhinjskog pulta da može sjesti na moje mjesto. "Dobro." Kimne. "Tvoja frendica Honor stvarno ima smisla za to." Sledim se.Cijela se sledim.Sad mi je,bome,privukao pozornost. "Honor?" On slegne ramenima."Pa,da, valjda je znaš. Zar vas dvije niste frendice?" Odmahnem glavom i sjetim se onoga što sam vidjela zadnjeg dana škole, kako se Honor naveliko planira riješiti Stacije. "Samo ide sa mnom u razred." Slegnem ramenima i stisnem se uza zid da on može proći. "Baš i nismo frendice. Vjeruj mi, nije to isto." On zastane - zastane, a trebao je samo proći kraj mene. Zastane pa se doslovno naslonio na mene. Proučava mi lice, pa me, kao i obično, odmah preplavi osjećaj mira - mira koji nisam osjetila već danima. Nisam ga osjetila otkad sam napustila Ljetozemlje. Nakon što sam se vratila iz Ljetozemlja,
62 nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom osim o Avi i kako je uspjela na prijevaru ući u Veliku dvoranu znanja. Iako to potraje tek nekoliko sekundi, iako on ubrzo produži i sjedne na stolac, još snažno osjećam njegovo ugodnu smirujuću prisutnost. "Ili se stvarno posvetila učenju, ili stvarno ima smisla za magiju", on prokomentira i zgrabi kutiju s računima s dva zdrava prsta pa ih stane pregledavati. "Ali budući da djeluje dosta uživljeno, rekao bih da je prije to drugo." Zaškiljim i pokušam se prisjetiti što znam o Honor, osim da je Craigova cura i Stacijina nezadovoljna bestačica, a to baš i nije puno. Pogledam Judea pitajući se bih li mu trebala reći da baš i ne bi trebao - honorirati Honorin trud, ako je suditi prema onom što sam vidjela onog dana kad sam joj zavirila u glavu. Ali opet, nije da je Stacia meni (ili ikome drugome, kad smo već kod toga) ikad učinila nekakvu uslugu, pa zašto bih se miješala u to? "Onda, kad počinje predavanje?" Upitam odlučivši biti pragmatična pa krenem prema stražnjoj sobi. "Za sat vremena. Zašto?" Kratko se osvrne preko ramena. "Bit ću otraga ako me trebaš", odvratim, tiho uđem u ured i zatvorim vrata za sobom. Uzmem Knjigu sjena s mjesta gdje je skrivam i bacim je na stari drveni pisaći stol. Zastanem i nekoliko puta duboko udahnem kako bi se pročistila pa se pogrbim nad njom prelazeći prstima preko zlatnog natpisa koji joj krasi korice, pitajući se je li mi to baš najpametnije ili ne. Kad sam posljednji put otvorila tu knjižurinu, baš i nije dobro ispalo. A sad kad znam da Roman ima veze s njom - pa, više nisam sigurna da joj mogu vjerovati. Jer ako je ona stvarno zahvaljujući njemu završila u mojim rukama, dok je čitam, samo plešem kako on svira (i to opet!). Ali opet, ako on stvarno ima moć nad tim stranicama, možda je u njima negdje skriven nekakav trag o tome kako će završiti njegova igra ili kako planira pobijediti u njoj. Možda joj samo trebam početi postavljati prava pitanja, kao i akaškom arhivu u Ljetozemlju. Ali za razliku od velebnih dvorana akaškog arhiva u koje mogu ući samo oni dostojni,da bih proniknula u tajne Knjige sjena, potrebna mi je samo lozinka i šifrirano pitanje, i to najbolje u stihovima. Tiho otpjevušim rime koje su me naučile Romy i Rayne: U svijetu čarolije stanuje ovaj tom, odabrane smo za njega da se vratimo u svoj dom. Unutar carstva mistike boravit ćemo sada, ako ne i prije, dopušteno nam je da zavirimo unutra i vidimo što se tamo krije. Samo sjedim grozničavo smišljajući nekakvo lukavo pitanje u rimama kojim bih mogla pogoditi Romanovu lozinku - ali mozak mi je skroz prazan,pa Knjiga sjena i dalje samo leži na svom mjestu,a njezine mi stranice ništa ne otkrivaju. Uzdahnem, zavalim se natrag u stolac pa se okrenem u njoj na jednu pa na drugu stranu, upijajući pogledom sobu, zidove koji su prepuni slika i totema,police krcate nepreglednim hrpama knjiga. Ova mi soba nudi loliko mogućnosti, ovdje imam na raspolaganju sve što mi je potrebno za bacanje svih mogućih čarolija, a opet me ništa od toga ne inspirira i nije od pomoći. I, zapravo,više nemam vremena. Ljeto će brzo proći i treba mi nekakvo rješenje jer više nikako ne mogu izbjegavati Damena. Damen.
63 Zarijem lice u ruke jer se nipošto ne želim sad rasplakati. Zadržim taj slani gorki okus suza u grlu. Nisam ga vidjela još od onog dana kad je bio tulum kod Milesa, kad sam iskočila iz njegovog auta i otišla u Ljetozemlje. Ne odgovaram mu na pozive. Ne otvaram mu kad zvoni na vrata. Jedva da obraćam pozornost na bezbrojne bukete crvenih tulipana koji su mi zatrpali sobu. Znam da ih ne zaslužujem - ne zaslužujem njega - dok ne nađem način kako da riješim sve ovo, kako da ga upitam za pomoć ili kako da zamolim Judea da ga on upita. Svaki put kad to pokušam, neman me spriječi - ne dopušta ničemu da se ispriječi između Romana i mene. A ustvari, ne samo da nemam više vremena, nego se nemam kome obratiti za pomoć. Jude ne zna kako bi mi pomogao,a sve što sam dosad pokušala pokazalo se teškim i katastrofičnim promašajem. A ako je suditi po prošloj noći, stanje mi se samo pogoršava. Bila sam se probudila dok je u sobi bio mrkli mrak bez najmanjeg tračka mjesečine zbog guste magle s obale. Ali svejedno sam se iskrala iz kreveta i kuće bosih nogu,samo u pamučnoj spavaćici,sa samo jednim ciljem na umu.Nešto me vuklo prema Romanovoj kući kao da sam mjesečarka - jedna od Drakulinih opsjednutih nevjesta. Hitro i lako prošla sam kroz tihe prazne ulice i zaustavila se kod njegovog prozora, čučnula ispod njega i povirila kroz otvor na žaluzinama. Odmah sam osjetila njezinu prisutnost i znala da je unutra - negdje -i uživa u onome što bi trebalo biti moje. Vrtjelo mi se kao da sam pijana,a tijelo mi je bolno žudjelo zbog neutažive gladi i želje.Gnjevna neman u meni uporno me nagovarala da prestanem razmišljati i pokrenem se - da razvalim vrata i uklonim je jednom zauvijek. I baš sam to htjela napraviti, htjela sam nešto poduzeti, kad je i ona mene osjetila. Bijesno se sjurila prema prozoru tako čvrstog i prijetećeg pogleda da mi se nakratko povratio razum - sjetila sam se tko sam, tko je ona i što bismo sve mogle izgubiti ako dopustim nemani da pobijedi. Pa sam se dala u trk da se opet slučajno ne predomislim. Trčala sam sve do doma, vratila se u krevet i tako ležala znojna drhtureći i pokušavajući koliko god je moguće zatomiti tu golemu želju, utrnuli taj mračni plamen u sebi. Plamen koji je svakog dana sve sjajniji, topliji i jači. Nezasitnu vatru koja će proždrijeti sve što joj se nađe na putu - mali tračak razuma koji mi je ostao,moju krhku vezu s budućnosti koju priželjkujem i sve drugo što se ispriječi između Romana i mene. A prije nego što sam utonula u san, shvatila sam što je najgore od svega - kad se to dogodi,već toliko neću znati za sebe da neću biti ni svjesna koliko sam posrnula. Jude uđe u sobu i strovali se na kauč tako odlučno i znakovito da je očito kako želi da ga primijetim. "Kako je prošlo?" Promumljam dižući glavu s pisaćeg stola nakon što sam tako provela posljednjih sat vremena. Ruke mi se još tresu, noge mi još podrhtavaju,još se borim protiv te neugasive žudnje u koju sam se pretvorila. "Mogao bih i ja to tebe pitati." Polako i pomno me promatra. "Jesi što postigla?" Slegnem ramenima. Zapravo, slegnem ramenima i progunđam. I to bi mu, što se mene tiče, trebalo biti dovoljno. Oprezno držim ruke u krilu da on ne vidi kako se tresu. "Još pokušavaš pogoditi lozinku?" Okrznem ga pogledom pa zatvorim oči i odmahnem glavom. Odustala sam od knjige. Po mom mišljenju, ona je samo pogoršala cijelu situaciju. "Ni ja nisam uspio naći nešto korisno,ali ono.Rado ću pokušati ponovno ako još želiš da ti pomognem."
64 Jednom riječju - da. Želim da mi pomogne. Dobrodošla mi je bilo kakva pomoć. Ali neman me zaposjela i ne mogu to protisnuti. Grlo mi je tako uzavrelo i tako se steže da ga samo tišina može smiriti. "Je li stvar u rimama?" upita jer ne namjerava odustati. Odmahnem glavom, još ne mogu govoriti. Ali on samo slegne ramenima, a nije ga nimalo obeshrabrilo što odbijam odgovoriti. "Prilično dobro pjevam u stihovima, ako se smijem pohvaliti - a, usput, dobro i repam - želiš me čuti?" Sklopim oči želeći da se okani toga. "To ti je mudra odluka." Osmjehne se, nema pojma što se događa sa mnom. Pravi se da briše nevidljiv znoj s čela rukom debelo umotanom u zavoje, a to me samo podsjeti na onu vožnju za koju me pitao. Ustanem i očekujem tla će poći za mnom, ali on samo sjedi i lako jako, tako uporno zuri u mene da naposljetku nehotice graknem na njega: "Što je? Što je bilo? Je li Riley ovdje?" On odmahne glavom pa mu dredovi spuznu s ramena na leđa i zaškilji prema meni. "Nisam je već dugo vidio", odvrati i nagne glavu fiksirajući me pogledom. "Priznajem, tu i tamo to pokušam, ali na kraju ne bude ništa od toga."Slegne ramenima. "Valjda jednostavno trenutačno ne želi komunicirati ni s kim." Namrštim obrve jer se baš i ne slažem. Cisto sumnjam jer mi je Riley u zadnje vrijeme poslala prilično zagonetnih poruka, što mi govori da ustvari želi komunicirati s nekim. "Misliš li da nije možda—" zaustavim se, ne želim ispasti smiješna, ali onda odlučim da me zapravo nije briga. Već sam se sasvim dovoljno puta osramotila pred Judeom, pa koga briga hoću li još jednom. "Misliš li da nije možda stvar u tome da ona ne želi doći u našu dimenziju, nego da ne može?" On me pogleda i baš želi nešto reći, kad podignem prst i nastavim: "I nisam mislila na ne može u smislu da ne nalazi načina za to, nego više u smislu, ne znam, ono, možda joj netko ili nešto ne dopušta da dođe? Možda je netko ili nešto sprečava?" "Može biti." Slegne ramenima dižući ih i spuštajući tako ležerno i olako da nisam sigurna slaže li se stvarno sa mnom ili mi samo govori ono što želim čuti. Možda me ne želi povrijediti hladnom, grubom, neporecivom činjenicom da me moja jeziva sekica zauvijek napustila - da je prezauzeta svojim zagrobnim obavezama da bi izašla i igrala se sa mnom. "Je li ti se pojavila u još nekom snu?" dometne on i više nego ispitivački, skoro kao da se nada. "Ne", odgovorim bez trunčice oklijevanja, ne želim razmišljati o onom uznemirujućem snu u kojem je Damen bio zarobljen iza stakla, a Riley je stajala sa strane i uporno me nagovarala da obratim pozornost na to i da ne mičem pogled s njega. "Da je pokušamo sada kontaktirati?" Upita me on i nagne glavu. Ali ja samo odmahnem glavom i uzdahnem. Ono, naravno da bih se voljela čuti s njom - stvarno bih voljela.Tko ne bi volio da ga posjeti njegova preslatko nabrijana pokojna sekica? Ali kad se sjetim u kakvom sam stanju, shvatim da to ne dolazi u obzir. Čak i da mi na neki način može pomoći, u što čisto sumnjam, ali, ono, čak i da može, ne bih mogla podnijeti da me vidi ovakvu. Ne želim da zna što sam napravila. U što sam se pretvorila. "Baš - baš mi se sad i ne da sve to", objasnim i pročistim grlo. Jude se nasloni na stolac, stavi nogu na koljeno, ali još bez prestanka pilji u mene i ne miče pogled."A što ti se zapravo da?" upita namrštivši čelo i stvarno izgleda zabrinuto. "U zadnje vrijeme baviš se samo poslom." Spusti nogu na pod,nagne se prema meni,položi umotane ruke na stol i doda:"Znaš li ti uopće da je ljeto?Ljeto u Laguna Beachu!Polovina stanovništva može samo sanjati o tome da im bude tako zakon kao tebi, a ti jedva da mariš za to. Vjeruj mi, da nisam ovako polomljen,
65 bio bih vani, surfao i uživao u svakom slobodnom trenutku. A da ne spominjem i ispravi me ako griješim, ali zar ti ovo nije prvo ljeto ovdje?" Duboko uzdahnem kad se sjetim kako sam prošlog ljeta završila u bolnici,ozlijeđena, bez ikoga svoga i s mentalnim moćima s kojima se nisam mogla nositi, naivno misleći da je to najgore i najčudnije što mi se može dogoditi. Jedva da mogu povjerovati da je prošlo već godinu dana otkad mi se cijeli život promijenio. "Ja stvarno imam pod kontrolom sve u dućanu. Kvragu sve, mogu i sam otići do doktora, koga briga ako zakasnim? Ali, molim te, napravi si uslugu i odmori se malo. Vani te čeka svijet, a sve vrijeme koje provodiš unutar četiri zida, ono, nije baš zdravo." Stojim pred njim sva rastrojena, ruke mi se tresu, tijelo mi drhti, dah mi je isprekidan - živi sam primjer nezdravog života i očajnički se ogledavam po sobi tražeći najbliži izlaz. "Ever? Jesi dobro?" On se nagne prema meni. Odmahnem glavom, ne mogu mu odgovoriti, ne mogu govoriti. Roman je tamo negdje vani. Osjećam kako se približava. Upravo je napustio dućan i luta gradićem u mom smjeru.I znam da je samo pitanje trenutka - možda za minutu,najviše dvije, stara ja opet će nestati i potpuno će me obuzeti ona neman u meni. Grčevito se uhvatim za rub pisaćeg stola, tako jako da su mi zglobovi prstiju iskočili i pobijeljeli, pokušavam se smiriti, užas me hvata od pomisli da me netko vidi ovakvu i želim pobjeći dok još nije prekasno— Izmigoljim oko stola tako brzo da se stvorim pred Judeom prije nego što se uopće snašao.Zgrabim posivjeli gips u koji mu je omotana ruka i procijedim jer nemam izbora: "Ako želiš da te odvedem, moramo odmah krenuti - iz ovih stopa!" On s mukom održava ravnotežu, a lice mu se iskrivilo od zabrinutosti. Pogleda me i odvrati: "Ever, bez uvrede, ali nisam baš siguran da želim da me voziš. Pomalo mi djeluješ - poremećeno, i to blago rečeno." Protrlja usne, odmahne glavom i pogleda me u oči onim morskozelenim pogledom pokušavajući prodrijeti do mene,ali bez uspjeha. Izgubljena sam, utapam se, skoro pa sam iščezla— "Ono, ozbiljno, mislim da bi trebala izaći malo na svježi zrak i nekoliko puta duboko udahnuti - ozbiljno, iznenadit ćeš se koliko će ti biti bolje od toga." I koliko god to lijepo zvučalo, koliko god mi samo želio dobro, ja ipak znam da neće biti tako. Sad nipošto ne bih trebala biti vani. Tamo je Roman i svake se sekunde sve više približava. Uostalom, nisam mislila na posjet doktoru kad sam mu rekla da bismo trebali ići. Iako nisam baš dobro razmislila o tome, nisam uzela u obzir baš sve dobre i loše strane te ideje koja mi je pala na pamet prije nekoliko dana.Ali nemam vremena za gubljenje, idemo, oboje. Bez obzira na to što će se tamo dogoditi, bit će mi gore ako ostanem ovdje. Srce i puls ludo mi lupaju dok se Roman uporno sve više približava - pa stisnem još čvršće Judeov gips nadajući se bez nekog pravog razloga da ću uspjeti ovo izvesti kad mi već sve drugo ne polazi za rukom. Nadam se da ću se uspjeti dočepati jedinog mjesta na kojem sam još svoja. Vidim njegov uznemireni zgranuti pogled i shvatim da ako ovo ne izvedem brzo, bit će prekasno za mene. Prekasno za sve nas. Bit ću s Romanom. Mračna magija će pobijediti.
66 Kažem mu drhtavim i treperavim glasom: "Znam da zvuči ludo, ali moraš zatvoriti oči i zamisliti pred sobom portal pun svjetlucavog zlatnog svjetla. Usredotoči se na to koliko god možeš i ništa me ne pitaj. Samo mi vjeruj."
67 Šesnaesto Na jedvite jade prođemo kroz portal zajedno,s bokom o bok, prizemljimo se na onoj predivnoj bujnoj travi i hitro ustanemo. Istog se časa okrenem prema Judeu, uprem prstom u njegove ruke i kažem: "Gledaj!" On pogleda dolje i razrogači oči. Zuri čas u svoje gole ruke, čas u mene, i ama baš ništa nije mu jasno. "Pa nije valjda da nikad nisi naletio na Ljetozemlje dok si proučavao nadnaravno?" Lice mi zasja od sreće i osmjehnem se vedra čela - cijelu me prožela vedrina, oslobodila sam se te nemani u sebi, pa makar i nakratko. On se brzo osvrne naokolo i zabulji kroz mutnu svjetlucavu maglu u treperave krošnje kojima se grane svijaju pod težinom zrelih zamamnih plodova u ogromne šarene cvjetove drhturavih peteljki i malo dalje brzi potočić duginih boja. "To je to?" upita zabezeknuto. "Stvarno postoji?" Kimnem i odjednom iščezne sva moja zabrinutost zbog toga što sam ga dovela ovamo.Samo zato što se pokazalo lošom idejom kad sam Avu dovukla ovamo, ne znači da će se ista stvar dogoditi s Judeom. Njih je dvoje skroz drukčije. On je drukčiji. Ava može samo sanjati o tome da bude napredna kao on. "Zašto sam te dovela ovamo?" Nasmijem se jer sam odmah pogodila što se pita u sebi.Mislima mu pošaljem telepatski odgovor: Pa da bih te izliječila! Oprezno mu prešutim da je drugi, mnogo važniji razlog to što moram izliječiti sebe. Misli su energija, dometnem kad sam primijetila iznenađeni izraz na njegovom licu. Možeš ih osjetiti, čuti, čak i stvarati uz pomoć njih. Ali ako bi radije da se vratimo i odemo u bolnicu, onda mogu bez problema opet otvoriti portal—" Pogleda me i baš želi nešto zaustiti,kad se predomisli i to pomisli. Isprva to pokuša zatvorivši oči kao da se pokušava usredotočiti, ali ubrzo shvati koliko sve to ide lagano i bez truda, pa pogleda ravno u mene i pusti riječi da mi struje izravno u glavu. Ne mogu vjerovati da ti je toliko trebalo da me dovedeš ovamo. Kako si me samo mogla pustiti da onoliko patim! Nasmijem se kimajući s odobravanjem, a znam da ću se najbolje iskupiti ako mu pokažem što još sve može ovdje raditi. "Zatvori oči!" naredim i vidim da me bez oklijevanja poslušao, ima toliko povjerenja u mene da se i nehotice zarumenim. "A sad zamisli bilo što, što želiš - baš bilo što - i neka to bude nešto što stvarno želiš jer će u trenu biti tvoje - jesi li spreman?" Jedva da sam to izustila,a već sjedim na crvenkastoj pješčanoj obali, gledam ga kako na dasci pliva prema pučini i surfa na najsavršenijim mogućim valovima. "Jesi ti vidjela kako sam surfao kroz tunel lomećeg vala?!" Zadere se on dok izlazi iz vode s daskom ispod ruke. "Nevjerojatno! Sigurno ne sanjam?" Nasmijem se kad se sjetim svog prvog posjeta i koliko sam bila očarana Ljetozemljem. I bez obzira na to koliko sam već puta bila ovdje, još mi nije dosadilo to čarobno prikazivanje u velikom opsegu. "Ne sanjaš." Osmjehnem se gledajući kako mu slana voda kapa ravno s dredova niz prsa u pojas niskih crno-sivih bermuda.Odjednom me preplavi onaj osjećaj lijenog mira kad je on u blizini pa brzo odvratim pogled i dovršim: "Vjeruj mi, ovo je puno bolje od snova." Mislim zapravo na to kako su se u zadnje vrijeme moji snovi pretvorili u noćne more. I, što sada? On baci dasku na pijesak i pogleda me.
68 Slegnem ramenima. Ovo je tvojih pet minuta, tako da, ustvari, sve ovisi o tebi. Što god poželiš sljedeće, može što se mene tiče. Trudim se da izgledati susretljivo, spremno pomoći, a zapravo je stvar u tome da što je on duže ovdje, ja duže mogu izbjegavati Zemlju gdje me čekaju svi moji problemi. On duboko uzdahne, zatvori oči, a dasku i plažu zamijeni trkaća staza Indyja 500. Prolazi njome smrtonosnim brzinama dok ja navijam za njega visoko iz gledališta. I taman kad ga više ne mogu gledati kako vozi još jedan monotoni krug, on nas prebaci u šarmantan kafić u luci u Sydneyju s izvanrednim pogledom na most, vodu i operu u daljini. Nazdravimo čašama, a ja prokomentiram: "Nikad ne bih rekla da si tip kojeg zanima Indy." On slegne ramenima. "I nisam. Ali ono, zašto ne isprobati kad mogu, jel tako?" Otpijem malo gaziranog soka i napravim grimasu jer mi je sok previše sladak,draži mi je gorki eliksir na koji sam se navikla.Gledam kako svjetlucavu australsku pučinu zamjenjuju vjetrenjače, tulipani i kanali - a to može značiti samo jedno. Amsterdam? Riječ mi zatreperi u grlu i podsjeti me na našu zajedničku prošlost u kojoj je on bio Bastiaan de Kool,a ja njegova muza.Pa se i nehotice zapitam osjeća li se on nekako isto.Možda su mu se nekako vratila ta davna sjećanja sad kad smo ovdje,mada to kod mene nikad nije bio slučaj. On slegne ramenima iznenađen mojom reakcijom pa pojasni: "Nikad nisam bio ovdje.Mislio sam da bi bilo kul. Ali ako bi radije da stvorim nešto drugo—" I prije nego što ga uspijem spriječiti, reći mu da uživa u svojoj maštariji koliko god želi, već sjedim u gondoli u Veneciji u profinjenoj dugoj haljinu ružičaste i krem boje, a oko vrata nosim bogato ukrašenu ogrlicu. Lijeno se protežem na hrpi crvenih baršunastih jastuka i zadivljeno gledam veličanstvene zgrade kraj kojih prolazimo tu i tamo krišom bacajući pogled na Judea koji na sebi ima crne hlače,prugastu majicu i slamnati šešir tradicionalnog venecijanskog gondolijera dok nas vozi mirnim i tihim vodama. "Ej,pa tebi ovo prilično dobro ide." Nasmijem se odlučna ostaviti u prošlosti glupu pomisao koja me maloprije uhvatila u Nizozemskoj i predati se sadašnjem trenutku.Sklopim oči i dodam tome samo najslabašniji povjetarac, koji mu otpuše šešir s glave u vodu. "Ovo mi sve dolazi tako prirodno", odvrati i odmah prikaže novi šešir na glavi, a da nije ni trepnuo. "Vjerojatno sam bio ovakav jedan gondolijer u prošlom životu - i ostavio neke nedovršene poslove nakon smrti." Prestane veslati i nasloni se na veslo. "Hoću reći, ako se ustvari rađamo kako bismo ispravili greške iz prošlosti i primakli se što bliže prosvjetljenju,onda sam možda ja jednom, prije mnogo vremena vozio jednu lijepu zgodnu djevu poput tebe koja me toliko omela svojom ljepotom i šarmantnošću da sam prevrnuo čamac i utopio se." "Tko se utopio?" Upitam zvučeći kao da sam na rubu živaca, mnogo ozbiljnije nego što sam htjela. "Ja". On dramatično uzdahne pa doda uz smijeh:"I što je tu nova? Djevu je, kako to već biva, ubrzo spasio visok, crn, zgodan mladi plemić visokog statusa i ogromnog bogatstva koji je uz to, kako to već ide, sasvim slučajno imao i mnogo veći brod. Nakon što ju je hitro izvukao na palubu, ugrijao i osušio, kvragu, vjerojatno ju je i vratio u život umjetnim disanjem, i nakon što ju je privrženo obasipao ne samo pažnjom, nego i hrpom darova, od kojih je sve jedan bio bolji od drugoga, konačno je popustila i pristala se udati za njega. A i sama pogađaš kako je sve završilo, je l' tako?" Odmahnem glavom, a nešto vruće me steže u grlu i ne mogu govoriti. Znam da si je on samo ispreo nekakvu bezazlenu bajku u glavi, ali ne mogu se otrgnuti osjećaju da baš iza te bajke stoji nešto mnogo dublje, čega on nije svjestan. "Pa,ono,oboje je živjelo dugo,raskošno i ludo sretno - sve dok nisu umrli od starosti i reinkarnirali se kako bi mogli ponovno uživati u tome da nađu jedno drugo i sve ponove."
69 "A gondolijer?Što se dogodilo s njim - s tobom?"Upitam, a nisam sigurna da baš to želim čuti. "Hoću reći, sigurno je nekako bio nagrađen zbog toga što je spojio dvije srodne duše?" On slegne ramenima,odvrati pogled i nastavi veslati. "Gondolijer je osuđen na to da neprestano iznova ponavlja tu istu patetičnu priču i čezne za nečim što je očito suđeno nekome drugome. Uvijek isti scenarij, samo drugo vrijeme i mjesto radnje. To ti je moja životna priča - odnosno, točnije, priča mojih života." Iako se nasmije na to, nije to smijeh kojem bih se pridružila. Sve mi je to previše samotnjački,mračno i puno gorke istine da bi stvarno bilo smiješno. Nevjerojatno mi je koliko istine o njemu i meni ima u toj pričici, pa ostanem bez riječi. Upijam ga pogledom pitajući se bih li mu rekla - o sebi, o nama - ali kakve koristi od toga? Možda je Damen bio u pravu kad mi je govorio da se s razlogom ne sjećamo svojih prošlih života, da život nije test na kojem možeš prepisivati.Svi mi imamo svoju vlastitu karmu,prepreke koje moramo savladati, a ja sam očito, sviđalo mi se ili ne, jedna od Judeovih. Pročistim grlo odlučivši zaključiti priču i prijeći na treći razlog zbog kojeg sam došla ovamo.O kojem baš i nisam razmišljala sve do sada. Nadajući se da ćemo od tog oboje imati koristi i da ne radim još jednu ogromnu pogrešku, upitam ga: "Što kažeš na to da se izgubimo odavde? Htjela bih da još nešto vidiš." "Nešto još bolje od ovoga?" On naglo izvuče veslo iz vode i počne mahati njime. Kimnem, nakratko zatvorim oči i brzo nas vratim u ono nepregledno mirišljivo polje gdje je Jude opet u uobičajenoj odjeći,ispranim trapericama, majici sa simbolom Om i japankama, a s mene je nestala profinjena duga haljina sa steznikom i sad sam u kratkim hlačicama, majici na bretele i sandalama.Zatim krenemo uz potočić prema cesti, niz uličicu i do bulevara, gdje je Velika dvorana znanja. Okrenem se prema njemu i izustim: "Moram ti nešto priznati." On me pogleda i očekivano podigne spojene obrve. "Ovaj, nisam te dovela ovamo samo da bih te izliječila." On se smrzne i tako me pogleda da se i ja smrznem. Duboko uzdahnem znajući da mi je sad prilika,jedino ću ovdje moći to izgovoriti, pa ispravim ramena, podignem pogled i kažem: "Zapravo bi mi trebao nešto napraviti -nešto za mene." Do-bro... On zaškilji čekajući da prijeđem na stvar, a oči su mu blage i strpljive. "Vidiš, stvar je u tome da—" Grozničavo okrećem kristalnu narukvicu u obliku potkove oko ruke, jedva da ga mogu pogledati u oči. "Pa, u zadnje vrijeme ona magija o kojoj sam ti pričala - ta čarolija sve je samo pogoršala. Ono, kad sam ovdje, sve je u redu, ali na Zemlji se osjećam više-manje katastrofalno.Kao da sam bolesna.Razdiru me misli o Romanu,a ako slučajno nisi već primijetio, moja vanjština kao da počinje odražavati ono iznutra.Mršavim,ne spavam i tome nema pomoći - doma,na Zemlji, izgledam stravično. Ali svaki put kad se pokušam povjeriti Damenu ili ga upitati za pomoć - pa, kvragu, svaki put kad tebe pokušam pitati da ga ti pitaš - ono,obuzme me čarolija - mračna čarolija ili ta neman,kako je ja nazivam,i ne dopušta mi da govorim. Kao da ne želi da se išta ispriječi između Romana i mene. Ali ovdje u Ljetozemlju ne može mi ništa. Jedino sam ovdje ona stara.Pa sam mislila, ako tebe dovedem ovamo, da bi ti mogao—" "Pa,zašto onda jednostavno nisi dovela Damena u Ljetozemlje? Ne shvaćam." Nagne glavu i prouči me pogledom. "Zato što ne želi doći." Uzdahnem buljeći u stopala. "Zna da nešto nije u redu,da se nešto događa sa mnom,ali misli da mi je to od ovisnosti o ovome mjestu ili - ili nečeg sličnog tome. Kako god bilo, ne želi doći ovamo sa mnom, a ja mu ne mogu reći istinu, pa on čvrsto stoji pri svojoj odluci i odbija
70 popustiti. I zbog svega toga, ono, pa, reći ću li samo da se nismo odavna vidjeli." Lecnem se jer osjetim da mi je glas naglo pukao, pa progutam knedlu. "I - gdje se ja sad tu uklapam?" On me pogleda. "Želiš da odjurim natrag u našu dimenziju i kažem to Damenu?" "Ne",odvratim podignuvši ramena pa pojasnim: "Odnosno, u svakom slučaju, ne još. Prvo ćeš poći sa mnom na jedno mjesto i ako uspiješ ući—" Pogledam ga,nadajući se bez nekog pravog razloga da će mu to uspjeti. "Onda bih htjela da zatražiš pomoć u moje ime - nađeš rješenje za moj problem.I znam da će ti zvučati ludo, ali vjeruj mi kad ti kažem da će biti dovoljno da samo žarko želiš odgovor i saznat ćeš ga. Napravila bih ja to sama da mogu - ali nisam, nisam, nisam više dobrodošla tamo." On me brzo odmjeri pogledom, kimne pa mi se pridruži upitavši: "I gdje se to mjesto nalazi?" Zabezekne se kad mu vrškom prsta pokažem predivno velebno staro zdanje pred nama i prošapće: "Znači, stvarno postoji!" Oči mu zasjaje od uzbuđenja te u nekoliko dugih skokova prijeđe strme mramorne stepenice. Ostavi me tako da stojim i gledam, face obješene do poda, kako mu se obje vratnice otvaraju, a on hitro ulazi prije nego što sam stigla trepnuti. Iste one vratnice kojima su meni zalupili pred nosom. Svalim se na stepenice,ponovno pred zatvorenim vratima.Pitam se koliko ću točno morati čekati ovdje dok on ne bude gotov s - pa, s čim god što namjerava raditi unutra. Znam da bi moglo dosta potrajati, naročito zato što je njemu sve to novo, a Velikoj dvorani znanja teško je odoljeti. Hitro ustanem i otresem zemlju sa sebe jer ne namjeravam sjediti ovdje kao neka luzerica,nego idem malo razgledati,možda i malo istraživati. Uvijek kad dođem ovamo,zaokupljena sam određenim ciljem i rijetko, skoro nikad, nemam vremena jednostavno malo tumarati uokolo. Iako znam da mogu putovati kako želim - podzemnom željeznicom, na Vespi, pa, kvragu, čak i na ogromnom šarenom slonu jer ovdje granice stvarno ne postoje - ipak odlučim jahati konja. Stvorim sličnog onome na kojem sam prvi put jahala s Damenom još onda kad me prvi put nagovorio da dođem ovamo, samo što ću sad jahati na kobili. Hitro joj se popnem na leđa i smjestim se u sedlo prelazeći rukom preko njezine svilenkaste meke grive sve do vrata. Tepam joj tiho na uho pa je lagano udarim u trbuh i krenemo u laganu šetnjicu bez nekog pravog cilja. Sjetim se što su mi blizanke jednom rekle u Ljetozemlju - da je stvoreno od želja. Ako ovdje želiš nešto vidjeti, napraviti, imati, iskusiti ili posjetiti, prvo to moraš jako željeti. Zaustavimo se nakratko, a ja zatvorim oči i pokušam zaželjeti odgovore koje tražim. Ali izgleda da u Ljetozemlju stvari ipak ne idu tako lagano, pa se ne dogodi ama baš ništa osim što mojoj kobili sve to dojadi, pa počne frktati, stenjati, šibati repom i udarati kopitima o tlo. Zato duboko uzdahnem i probam nešto drugo, pokušavajući se domisliti što od svega ovdje, od svih tih kina, galerija, salona ljepote i veličanstvenih i čudesnih zgrada, još nisam vidjela, a trebala bih? Za koje bih to mjesto stvarno trebala znati? I prije nego što sam se uspjela snaći, kobila poleti u munjevit gallop - griva joj leti na vjetru i lagano povija uši dok šiba repom, a ja se grčevito držim za uzde i očajnički pokušavam održati ravnotežu. Spustim glavu jako nisko i zaškiljim zbog jakog vjetra dok oko mene sve nejasno promiče i zuji.Nakon što u samo nekoliko sekundi prođemo kroz ogroman nepoznati kraj, kobila se zaustavi tako naprasito, tako neočekivano da joj preletim točno preko glave i završim u blatu. Ona glasno zanjišti i podigne se na stražnje noge pa se s treskom opet spusti na sve četiri, stenjući, rzajući i lagano uzmičući, a ja teškom mukom polagano i oprezno ustanem ne želeći napraviti nekakav nagli pokret koji bi je još više uplašio.
71 Kako sam više navikla izlaziti na kraj sa psima nego s konjima, priprijetim joj prstom i naredim tihim, čvrstim i odmjerenim glasom: "Stoj." Pogleda me i spusti uši, posve očito nezadovoljna. Progutam knedlu i zatomim strah pa dodam: "Ne miči se. Stoj gdje jesi." Znam da mi vjerojatno ne bi bila od prevelike pomoći da se nađem u pravoj opasnosti, ali ipak ne želim biti sama na ovom vlažnom, hladnom, jezivom mjestu. Zablenem se zaprepašteno u hlačice prekrivene blatom koje ostanu takve i nakon što zatvorim oči i pokušam ih promijeniti, urediti se. Na ovom mjestu nema mi koristi od trenutačnog prikazivanja. Duboko uzdahnem dok se s naporom pokušavam smiriti. Iako mi se, kao i moj kobili, ne ostaje predugo ovdje, znam da sam ovdje s razlogom, da je ovdje nešto što trebam vidjeti i zato odlučim ostati. Škiljeći prema krajoliku pred sobom primjećujući kako u ovom kraju nebo nema uobičajen, blag, zlatan sjaj, već je posve mutno i sivo. Umjesto svjetlucave magle na koju sam navikla uporno pada kišurina koja sudeći po teškom, mokrom blatu, nikad ne prestaje. Ali ne bih baš rekla da godi onim jalovim biljkama i drveću koje je tako ispucalo i suho kao da već godinama nije dobilo vodu. Koraknem naprijed jer žarko želim odgonetnuti u čemu je stvar, doznati zašto sam ovdje, no nakon što utonem u blato duboko do koljena, ipak odlučim pustiti kobili da me vodi. Ali ma koliko joj tepala na uho i naređivala, ona ne želi dalje istraživati. Zacrtala si je samo jedan cilj, a to je ići natrag odakle smo došle, pa naposljetku odustanem i popustim uzde. Nekoliko puta brzo se osvrnem preko ramena kad se sjetim što su mi blizanke jednom rekle: U Ljetozemlju je sve moguće. Pa se zapitam nisam li možda nehotice upoznala njegovu drugu stranu.
72 Sedamnaesto "Što ti se dogodilo?" Zaškiljim jer nemam pojma na što cilja,a onda vidim da pokazuje prstom prema mojim blatnjavim nogama i japankama koje su bile divne, metalik zlatne boje,a sad se na njima zemlja tako stvrdnula da su više blijedosmeđe. Namrštim se i odmah ih zamijenim lijepim, novim, čistim parom istih takvih i drago mi je što sam opet u magičnom dijelu Ljetozemlja koje mi se puno više sviđa od one ničije zemlje otprije. Nakon toga navučem meku ljubičastu vestu na kopčanje koju sam netom prikazala pa je čvrsto zategnem oko sebe i odvratim: "Bilo mi te dosadilo čekati. Nisam znala koliko ćeš biti unutra, pa sam otišla na mali, ovaj, izlet." Pravim se kao da se nije dogodilo ništa strašno,kao da je to bila sasvim obična,tipična, kasnopopodnevna šetnjica - a zapravo je bila sve, samo ne to zbog one čudne uporne kiše,jalovog drveća i moje kobile koja je pošto-poto htjela pobjeći odande glavom bez obzira.Jude se ionako teško snalazi u onome što sam mu dosad rekla, pa bih mu samo stvorila dodatnu zbrku pričom o tom novom kraju. Uostalom, živo me zanima što je vidio. "Nije toliko važno što se meni dogodilo koliko što se tebi dogodilo." Odmjerim ga od zlatnosmedih dredova do gumenih potplata japanki i primijetim kako je izvana više-manje isti kao prije, ali iznutra se nešto svakako promijenilo.Promijenila mu se energija,držanje. S jedne strane djeluje veseliji,vedriji i puca od samopouzdanja,a s druge se čini vidno napet za nekog tko se upravo vratio iz jednog od najvećih čuda u svemiru. "Pa - bilo je zanimljivo." Kimne i pogledi nam se sretnu, ali samo na trenutak i on brzo odvrati oči od mene. Ne mogu vjerovali da misli da će mu to proći. Ono, mislim da mi ipak duguje malo više jer ipak sam ga dovela čak dovde. "Ovaj, a da malo pojasniš?" Podignem obrvu. "Kako ti je to točno bilo zanimljivo?Što si vidio, čuo, saznao? Što si radio od trenutka kad si ušao do trenutka kad si izišao?Jesi saznao odgovore koji mi trebaju?" Znam da ću za nekoliko sekundi zaviriti u njegov um i sama otkriti ako brzo ne propjeva. On duboko uzdahne, okrene se i udalji nekoliko koraka pa me konačno pogleda i odvrati: "Ne znam baš da li mi se trenutačno o tome - dobio sam malo previše informacija odjednom, pa mi treba malo vremena da mi se sve to slegne. Sve je to pomalo komplicirano—" Zaškiljim i odlučim saznati na svoju ruku. U Ljetozemlju on jako malo toga može prikriti,naročito zato što je teški gušter koji nema ama baš nikakvog pojma kako sve ovo funkcionira. No na putu prema njegovim mislima ispriječi mi se onaj neprobojni zid koji mi oda gdje je točno bio. U akaškom arhivu. Sjetim se kako mi je Romy jednom rekla: Ne možeš čitati baš sve misli, samo one koje ti je dopušteno. Što god netko ugledao u akaškom arhivu, pripada samo i isključivo toj osobi. Suzim pogled jer očajnički želim doznati što je to pa krenem prema njemu i baš mu želim proniknuti dublje u um, kad osjetim - preplave me toplina, trnci i vrućina čim mi je on blizu. Okrenem se i ugledam Damena kako se spušta niz mramorne stepenice pa zaustavlja - i sve se zaustavi kad nam se pogledi sretnu. I baš ga želim dozvati - očajnički ga zamoliti da mi se pridruži jer znam da je sad prilika da mu sve objasnim, ali onda shvatim što je on zapravo vidio - mene i Judea kako zajedno uživamo na izletu u Ljetozemlju, mjestu koje pripada samo Damenu i meni. I prije nego što uspijem išta napraviti ili reći - on nestane. Iščezne mi pred očima kao da nikad nije ni bio ondje. Samo što je bio ondje.
73 Još osjećam njegovu energiju. Još ga osjećam na koži. A kad se brzo okrenem prema Judeu,on mi samo to potvrdi. Vidim kako je razrogačio oči u čudu, kako miče usnama - kako me želi dotaknuti, utješiti, ali ja se hitro izmaknem. Hvata me muka kad pomislim na to o čemu Damen sad vjerojatno razmišlja - na ono što je on vidio. "Lijepo te molim, idi", kažem mu odrješitim i napetim glasom i okrenem mu leđa. "Zatvori oči, otvori portal i idi. Molim te." "Ever—" odvrati on, želeći me opet dotaknuti, ali mene već nema, na nekom sam drugom mjestu.
74 Osamnaesto Hodam. Hodam dok više nemam pojma gdje sam. Hodam dok nisam posve sigurna da me Damen više ne vidi. Čvrsto sam odlučila pobjeći od svojih problema,no to mi baš i ne ide.Konačno mi je jasna ona stara poslovica sa šalice za kavu moje učiteljice iz engleskog u osmom razredu: NE MOŽEŠ POBJEĆI IZ SVOJE KOŽE. Ne mogu bježati od svojih problema.Nikad neću biti dovoljno brza da im u potpunosti izmaknem.Odabrala sam ovaj put i sad ne mogu to promijeniti. Iako me Ljetozemlje tako predivno,neopisivo oslobađa - njegov je učinak tek kratkotrajan.Koliko god ostala ovdje, stvari će se nesumnjivo okrenuti skroz naglavačke čim se vratim u svoju dimenziju. I dalje lutam pokušavajući se odlučiti bih li svratila u kino i pogledam neki stari film ili čak otišla u Pariz na ugodnu opuštajuću šetnjicu uz Seineu, ili pak na kratko pješačenje kroz ruševine Machu Picchua, ili možda protrčala po rimskom Koloseju,kad odjednom naiđem na nekolicinu kućica i zaustavim se. Izvana mi po šiljastim trokutastim krovovima od šindre i prozorčićima djeluju sasvim obično, skromno - ali iako se naizgled ni po čemu ne ističu, jedna od njih kao da me poziva i tako privlačno sja da se moram spustiti niz usku zemljanu stazicu do njezinih vrata. Mada još nemam pojma što zapravo radim ovdje, još se premišljam bih li ušla ili ne. "Nisan ih vidijo ode već dugo." Okrenem se i ugledam starca s nekoliko rijetkih vlasi zalizanih preko ćele kako stoji kod ruba stazice u jednostavnoj bijeloj košulji,crnom džemperu i hlačama oslanjajući se na divno izrezbareni štap koji, izgleda, drži više zbog toga što cijeni koliko je kvalitetno napravljen, nego zato što mu stvarno treba. Zaškiljim jer ne znam što bih mu odgovorila. Ne znam ni što radim ovdje, a kamoli o kome on priča. "One dvi male - crnih kosa. Blizanke. Ja sam jih jedva mogo razlikovat - ali moja gospođa jih je znala u dušu.Ona pristojna - je,bome,voljela čokolade." Nasmije se u bradu prisjećajući se. "A ona druga - šta samo muči i tvrdoglava je - njoj nikad ni bilo dosta kokica. Ali nije volila one instantno prikazane,samo prav pečene."Kimne promatrajući me,dobrano me upijajući pogledom i nije ni najmanje šokiran mojom odjećom koja je malo premoderna za ove krajeve. "Moja gospođa jih je, bome, razmazila. Bilo joj jih je žao, a i reko bi da je bila zabrinuta za njih. I onda, nakon tolkih god'na, nestanu iz čista mira jednog dana bez pozdrava." Zavrti glavom u nevjerici, ali ovaj put niti se zahihota niti nasmije, nego me samo zbunjeno pogleda kao da se nada da bih mu ja to mogla razjasniti. Progutam knedlu dok mi pogled bježi čas na ulazna vrata, čas na njega, bilo ubrzava, a srce ludo lupa, ne moram ga ništa ni pitati - znam da su bile ovdje; ovdje su Romy i Rayne živjele zadnjih tristo i nešto godina. Ali ipak želim da mi to naglas potvrdi, da budem potpuno sigurna, pa promucam: "Jeste - jeste li vi to rekli blizanke?" Mozak mi grozničavo radi dok buljim u tu priprostu kućicu koja mi je odnekud poznata i odjednom shvatim da je to savršena kopija kućice iz vizije koju sam imala kad sam ih prvi put ugledala kako čuče u Avinoj kući te ščepala Romy za ruku, onda kad sam odgledala cijelu njihovu životnu priču -sve mi se te izmiješane slike munjevito vraćaju - ta kuća, njihova teta, suđenje vješticama u Salemu od kojeg ih je željela spasiti - i naposljetku završile su ovdje. "Romy i Rayne."On kimne mjerkajući me pogledom,neopisivo rumenim obrazima, kvrgavim nosom i blagim očima. Gotovo mi se čini da ga je netko prikazao, da je hodajuća savršena kopija
75 najtipičnijeg veselog starčića koji se vraća kući nakon nekoliko čašica. Ali kako ne treperi i ne nestaje na trenutke,nego samo stoji tamo s istim prijateljskim smiješkom na licu, znam da je stvaran. Možda je živ, možda mrtav - ni u jedno od toga ne mogu biti pretjerano sigurna, ali sto posto nije prikazan. "Njih tražiš, jel?" Kimnem iako nisam baš sigurna u to. Tražim li baš njih? Jesam li zbog toga ovdje?Pogledam ga krajičkom oka pa se trgnem i nehotice nervozno zasmijuljim jer jako čudno zuri u mene. Pročistim grlo i pokušam malo doći k sebi pa nonšalantno kažem: "Ma, samo mi je žao što ih nema, mislila sam da ću ih sresti." On kimne kao da me u potpunosti razumije i kao da suosjeća s mojom nevoljom. Objema se rukama podupre o štap pa odvrati: "Moja gospođa i ja smo jih, bome, zavoljeli jer su bile ode kolko i mi. I sad se pitamo jesu li se njih dvi na kraju odlučile otić preko mosta i reć zbogom svemu ili su se vratile na Zemlju. Šta ti misliš?" Stisnem usne i slegnem ramenima praveći se da ne znam odgovor na to pitanje pa s olakšanjem shvatim da je odustao od daljnjeg zapitkivanja i također samo kimnuo i slegnuo ramenima. "Moja gospođa je uvjerena da su ošle preko mosta, govori da jim je bilo dojadilo čekat ode to šta su bile čekale. Al ja ne bi reko. Rayne bi još može bit i ošla, al ona njena sestra Romy nikad - tvrdoglava je ko mazga." Zaškiljim, zaklela bih se da sam ga krivo razumjela, pa zavrtim glavom u nevjerici i upitam: "Čekajte - htjeli ste reći da je Rayne tvrdoglava, je l' tako? Romy je odgojenija i ljubaznija." Kimnem očekujući da će i on kimnuti, ali on mi opet uputi onaj isti čudni pogled pa upre štapom još dublje u zemlju. "Šta sam reko, to sam i mislijo. E pa, zdravi bili, gospođice mlada." Stojim i gledam kako odlazi podignute glave i uspravnih leđa, veselo mašući štapom, i jednostavno ne vjerujem da je to sve što mi ima reći. Možda sam ga nekako uvrijedila pitanjem. Ono, ipak je stvarno star, a blizanke su stvarno slične jedna drugoj kao jaje jajetu, odnosno sličile su jedna drugoj dok su živjele ovdje i uvijek nosile one školske uniforme, a Bog te pita što su nosile prije nego što ih se Riley dohvatila.Ali nekako je to rekao odviše sigurno,odviše samouvjereno, pa se i protiv svoje volje zapitam nisam li malo pobrkala stvari. Ili je možda Rayne samo prema meni zločesto i pakosno derište. Zazovem ga nadajući se da će me čuti prije nego što predaleko odmakne: "Gospodine, ovaj, oprostite, ali bih li možda mogla malo ući i razgledati?Obećavam vam da neću ništa dirati." On se okrene,zaigrano zavrti štapom i odvrati: "Moš slobodno šta se mene tiče. Unutra nemaš šta ukrast." On se okrene i krene dalje svojim putem,a ja gurnem vrata, uđem i zakoračim na priprosti,crveni, pleteni sag koji ublaži škripu starog drvenog poda pod mojom težinom. Pričekam malo dok mi se oči ne naviknu na polumrak pa se ogledam po ogromnoj kvadratnoj sobi u kojoj se nalazi nekoliko neudobnih stolaca s naslonom, stol srednje veličine i ogroman drveni stolac za ljuljanje pokraj kamene peći pune pepela koju je netko nedavno koristio. Shvatim da sam ušla u savršenu kopiju svijeta od kojeg su Romy i Rayne pobjegle 1692. i ovdje ga ponovno oživjele - naravno, bez licemjerja, laži i besramne okrutnosti koji su vladali u njemu. Prolazim kroz sobu buljeći u teške drvene grede koje se protežu stropom, prelazeći prstima preko golih grubih zidova i stolova zatrpanih knjigama kožnatih korica, raznoraznim svijećama i uljanicama za čitanje. Mori me priličan osjećaj krivnje zbog toga što zabadam nos kamo mu nije mjesto, što gledam nečiji privatni život, što vjerojatno ne bih smjela. Ali također znam da nisam ovdje slučajno,nesumnjivo mi je bilo suđeno da nađem ovo mjesto. Jer ako išta znam o Ljetozemlju, znam da se ovdje ništa ne događa slučajno. Negdje unutar ovih zidova
76 nalazi se nešto što moram vidjeti. Zalutavši u malenu skromnu spavaću sobu odmah shvatim da je savršena kopija spavaće sobe njihove tete - one koja ih je natjerala da se sakriju u Ljetozemlje kako bi umakle suđenju vješticama u Salemu - nakon kojeg je ona dočekala svoj stravični kraj. Krevet u njoj je malen, neudoban, a do njega stoji kvadratni stolić na kojem je ogromna knjiga kožnatih korica s nekakvim osušenim cvijećem i travama na vrhu. Osim još jednog pletenog saga i visokog uskog ormara u kutu kojem se kroz odškrinuta vrata nazire obješena smeđa pamučna haljina,u sobi nema ničeg drugog. I nehotice se zapitam jesu li je Romy i Rayne ikad prikazale nakon što je umrla, kao što sam ja jednom napravila s Damenom. I nehotice se zapitam koliko su dugo pokušavale vratiti prošlost prije nego što su konačno nastavile sa svojim životima i zadovoljile se ovime - blijedom kopijom onoga što je nekad bilo. Zatvorim vrata za sobom i popnem se malenim ljestvama u potkrovlje gdje sagnem glavu kako ne bih udarila u iznimno niski strop. Malčice me prepadnu drvene daske koje bučno stenju pod mojom težinom. Brzo krenem prema mjestu gdje je strop nešto viši pa se ispravim zureći u dva uska kreveta za dvoje i drveni stolić između njih na kojem je hrpa knjiga i dotrajala uljanica - sve je višemanje isto kao kod njihove tete osim što su zidove sa svih strana oblijepile najnovijom ikonografijom pop-kulture 21. stoljeća, što je jamačno Rileyino maslo. Doslovce svaki njihov centimetar zauzima kolaž fotografija Rileyinih miljenika kojima su, poznavajući Riley, blizanke vjerojatno morale prisegnuti na vjernost. Šetam pogledom po sobi, a okružuju me radosna blistava lica bivših Disneyjevih zvijezda koje su postale tinejdžerski tajkuni, pobjednika Američkog idola i više-manje svih koji su bar jednom bili na naslovnici OK-a. Ne mogu suspregnuti osmijeh kad ugledam papir iz bilježnice pribijen na vrata jer iza tog rasporeda sati, tog popisa aktivnosti u ovom prikazanom internatu očito stoji moja jeziva sekica. Prvi sat - Moda za početnike: Što prolazi, što ne prolazi, a što ni pod milim Bogom ne prolazi Drugi sat - Uvod u osnove frizure: One najjednostavnije i kako ih napraviti (obavezan predmet prije Osnova frizure) Mali odmor od 10 minuta za tračanje i lickanje Treći sat - Zvijezde za početnike: Tko je in, tko je out, a tko o sebi ima previsoko mišljenje Četvrti sat - Popularnost: Kompletan tečaj kako postati i ostati popularna, a da pritom ne izgubiš sebe Veliki odmor od 30 minuta za tračanje, lickanje i žderanje ako baš moraš Peti sat - Male tajne senzualnih usana: Sve što te ikad zanimalo o sjajilu, ali sramila si se pitati Šesti sat - Ljubljenje: Što je "fuj", a što "bljak" i što voli svak Vidim da je Riley iscrpno navela sve svoje uobičajene zanimacije, ali ovo na kraju sigurno nije probala. I baš se spremam otići uvjerena da ovdje više nema ničeg zanimljivog, kad ugledam visoko na komodi divan okrugli okvir s fotografijom optočen draguljima pa se podignem na prste i dohvatim ga. Znam da sigurno ne pripada Romy i Rayne jer je fotografija izumljena tek mnogo godina nakon što su one napustile Salem. Glasno uzdahnem kad prijeđem pogledom preko nje, a do mozga mi dođe da smo na toj slici zapravo mi. Ja, Riley i naša slatka žuta labradorica Buttercup. Odjednom se svega toga prisjetim tako jasno, tako nepogrešivo da mi to gotovo izbije zrak iz pluća. Padnem na koljena uopće ne osjećajući kako mi grubo drvo grebe kožu niti zamjećujući suze
77 koje mi se slijevaju niz obraze i ostavljaju pruge na zamućenom staklu.Ali ja ionako više ne gledam fotografiju, nego vrtim tu scenu u glavi. Ponovno se vratim u taj trenutak kad smo Riley i ja nasmijane, vedre i zagrljene, a Buttereup je uzbuđeno lajao i vrtio se oko nas. Sve se to događalo tek nekoliko trenutaka prije nesreće. Naša zadnja fotografija. Fotografija na koju sam bila zaboravila jer je Riley poginula i nije ju uspjela prebaciti na kompjuter. Dugo se ogledavam po sobi, ali od suza ništa ne vidim, pa zajecam drhtavim glasom: "Riley? Riley, jesi... Jesi tu?" Možda je ovdje, možda mi je ona sve ovo ostavila da nađem, možda me promatra iz prikrajka. Obrišem o džemper lice, pa onda i fotografiju. Mada se ne javlja, mada više ne mogu komunicirati s njom, sigurna sam da je ovo njezino maslo. Ona je uskrsnula ovu izgubljenu fotografiju.Htjela me još jednom podsjetiti na naše zajedničke trenutke i na staru mene, da je sve to bilo prije samo godinu dana. Iako sam u napasti da je ponesem sa sobom u Lagunu, ipak je ostavim gdje sam je našla. Mjesto joj je ovdje u Ljetozemlju. Nestala bi čim bih se vratila kući. Osim toga, iz nekog neobjašnjivog razloga tješi me pomisao što znam da je ovdje. Spustim se niz ljestve i vratim u onu ogromnu sobu. Baš se spremam otići jer sam uvjerena da sam vidjela sve što sam trebala. Već sam skoro kod vrata,kad primijetim sliku koja mi je nekako promakla kad sam ulazila. Ima običan crni okvir koji je nevjesto sastavljen od nekoliko obojenih drvenih daščica.No meni privuče pozornost ono što je na njoj, istančani portret žene privlačnog ali i pomalo običnog izgleda - bar po današnjim mjerilima. Koža joj je blijeda, usne tanašne, a lice bez ijednog pramena tamnosmeđe kose koju je valjda skupila u podignutu frizuru. Iako je ozbiljnog držanja i strogog izraza lica, ipak joj oči nekako nestašno iskre. Kao da se samo pretvara da je uzorita poslušna žena svog doba, kao da je takva samo zato što tako priliči, a zapravo u njoj gori vatra koju rijetko tko naslućuje. I što više zurim u te oči, to sam sigurnija. Iako samoj sebi govorim da nije istina, uvjeravam se da to ne može biti, nema proklete šanse -ono što me kopkalo posljednjih tjedana, sumnja koja bi se pojavila pa iščezla, sad se tako naglo, očito i neporecivo obistinila. Tiho uzdahnem od zaprepaštenja i glas mi odjekne prostorijom, no čujem ga samo ja. Izjurim van i brzo krenem natrag prema Zemlji. Samo želim pobjeći od tog pogleda koji me proganja - od prošlosti koja se, začudo, opet ponavlja.
78 Devetnaesto Ne oklijevam ni časa.Ne dvojim ni sekunde. Odmah stvorim portal, vratim se na Zemlju i krenem prema Damenovoj kući. No taman kad se dovezem do njegovog ulaza, predomislim se. Blizanke su vjerojatno kući. Blizanke ne izlaze iz kuće. A o tome svakako ne bismo trebali raspravljati dok su one tamo. Ali vrata kapije već mi se otvaraju i Sheila mi veselo maše da uđem, pa se naposljetku ipak provezem kroz njih,no uputim se prema parku. Zaustavim se kod ruba pločnika i odmah krenem do ljuljački. Zavalim se u jednu od njih i tako se žestoko otisnem naprijed da mi se stvarno čini kao da ću se okrenuti oko svoje osi. Ali to se ne dogodi. Samo se ljuljam naprijed-nazad uživajući u tome kako mi vjetar brije obraze kad se dignem, a želudac lagano poskoči kad se naglo spustim. Sklopim oči i pozovem Damena - s ono malo moći što su mi još preostale, prije nego što se neman probudi i počne sa svojom omiljenom zabavom,sabotiranjem mojih planova.Počnem odbrojavati sekunde i ne dođem ni do deset, a već stoji preda mnom. Zrak je odjednom drugačiji, užario se od njegove prisutnosti, a kad me pogleda,prođu me sladostrasni topli trnci. I kad otvorim oči, a pogledi nam se sretnu - sve je kao prvi put kad smo se sreli na školskom parkiralištu - nestvarno, čarobno, cijela se bezuvjetno prepuštam trenutku. Iza leđa mu proviruje sunce koje ga cijelog obasjava čistom narančastom bojom, neopisivo jarkim zlatnim i crvenim bojama da mi se čini kao da isijavaju iz njega. I uživam u tom trenutku, uživam u njemu što duže. Savršeno mi je jasno da je samo pitanje vremena kad će ta ljepota izblijedjeti, a ja opet postati ravnodušna prema Damenu. On sjedne na ljuljačku do moje, zajedri visoko zrakom i već me uspio dostići. Zajedno se vinemo u nezamislive predivne visine pa se naglo spustimo na zemlju - sve me to podsjeća na našu vezu tijekom posljednjih četiristo godina. Kad se zbunjeno zagleda u mene, odmah naslutim da ću ga razočarati. Nisam došla zbog onog zbog čega on misli. Duboko uzdahnem jer mi je zastala knedla u grlu pa ipak protisnem: "Čuj." Okrenem se prema njemu. "Znam da je među nama malo napeto—" Zaustavim se jer znam da je to dosta blago rečeno, no svejedno nastavim. "Ali, ono, nakon što si onako otišao, sasvim slučajno sam naišla na nešto tako nevjerojatno da sam morala odmah dojuriti ovamo da ti to ispričam. Molim te, zaboravi bar na trenutak sve ostalo, samo zasada, jer mislim da će te ovo stvarno zanimati." On nagne glavu gutajući me pogledom, oči su mu tako duboke, crne i vatrene da mi riječi zastanu u grlu. Prisile me da oborim pogled i nacrtam stopalom nekoliko kružića na zemlji, a onda jedva prevalim preko usana: "Znam da će ti ovo zvučati nevjerojatno,toliko nevjerojatno da mi vjerojatno nećeš odmah ni povjerovati, ali, uvjeravam te koliko god se činilo nemoguće, to je stvarno, najstvarnije istina, vidjela sam na svoje oči." Zastanem kad krajičkom oka vidim kako kima strpljivo i s odobravanjem, onako kako on zna. Zatim pročistim grlo i počnem iznova pitajući se zašto sam tako nervozna kad je on vjerojatno jedina osoba koju znam koja bi to stvarno razumjela. "Ovaj, znaš kako ti ono uvijek govoriš da su oči prozori duše i da se u njima ogleda prošlost i tome slično? I da čovjek može prepoznati nekoga iz svojih prošlih života ako mu jednostavno pogleda u oči?" On kimne bez žurbe, bezizražajno, kao da ima bezgranično vremena na raspolaganju da me sasluša do kraja.
79 "Kako god bilo, htjela sam reći—" Duboko uzdahnem, nadajući se da neće pomisliti da sam još luđa nego inače, pa izvalim: "Ava je teta od Romy i Rayne!" Riječi izlete iz mene tako brzo da zvuče kao jedna ogromna riječ, a on i dalje samo sjedi neopisivo hladan i smiren. "Sjećaš li se kako sam ti jednom pričala o tome da sam imala viziju u kojoj mi se cijeli njihov život odvrtio pred očima i da sam ugledala njihovu tetu? Pa, koliko god ti ovo zvučalo nevjerojatno, ta teta je sad Ava. Umrla je za vrijeme suđenja vješticama u Salemu i vratila se u ovom životu kao Ava." Slegnem ramenima jer baš i ne znam kako još potkrijepiti tu tvrdnju. Usne mu se jedva primjetno izviju, a pogled razvedri pa odvrati ljuljajući se lagano naprijednazad: "Znam." Zaškiljim jer mi se učini da ga nisam dobro razumjela. On se zaljulja tako blizu meni da se skoro dotaknemo koljenima pa me pogleda i nastavi: "Ava mi je rekla." Tako naglo i brzo iskočim iz ljuljačke da joj lanci tresnu jedan o drugi i zapletu se - zapetljaju se do kraja pa se odmrse, bjesomučno se okrećući i grozno,potmulo zvekećući. Suzim pogled pomno ga proučavajući, a koljena mi nesigurno klecaju - čudim se kako taj frajer može istovremeno tvrditi da me voli do kraja mojih života, a biti prijatelj s njom. Doveo je u opasnost život blizanki i gadno me iznevjerio. No on me samo pogleda, nije ni najmanje zabrinut: "Ever, molim te." Vrti glavom u čudu. "Uopće nije onako kako ti misliš." Stisnem usne i odvratim pogled pitajući se od koga sam ono već čula tu ispriku. O, pa da, od Ave. To je više-manje njezina omiljena fraza koju uvijek ponavlja i ne mogu vjerovati da joj je i kod njega prošla. "Ona je to doznala tijekom jednog posjeta akaškom arhivu. A ja sam se danas u to i sam uvjerio dok sam bio tamo i pokušavao pronaći način da ti pomognem. Ona sređuje svoj stan da bi mogle doći k njoj i čeka pravi trenutak da im sve kaže i, ovaj, iako sam joj bio povjerovao, nisam baš bio siguran u to što bi zaista bilo najbolje za njih dvije. I tako sam danas doznao cijelu priču dok sam tamo tražio nekakav savjet o tome što dalje s njima. I, ustvari, one su upravo sad s njom." "Znači,sve se razriješilo." Pogledam ga. "Ava više nije zla,blizanke su pronašle svoju davno izgubljenu tetu, a ti i ja se vraćamo u normalu." Pokušam se nasmijati, ali to ne ispadne baš onako kako sam htjela. "Ma nemoj? Vraćamo se u normalu?" Nagne glavu i pogleda me. Uzdahnem jer znam da mi nema druge,moram mu pokušati sve objasniti, dugujem mu bar toliko. Srušim se na ljuljačku i omotam prste oko debelih metalnih lanaca vrteći ih. "Ono danas - u Ljetozemlju - znam što si vjerojatno pomislio, ali uopće nije bilo tako. I htjela sam ti objasniti - objasniti sve što se događa - ali tako si brzo nestao da—" Skupim usne i odvratim pogled. "Pa,zašto mi sad sve ne objasniš?"odvrati Damen pomno me proučavajući. "Ovdje sam, neću nikamo pobjeći. Pozorno te slušam." Doda tako hladno i službeno da mi se srce slama. Puca na milijun nepravilnih komadića dok on i dalje sjedi pored mene, tako zgodan, tako jak, tako dobronamjeran - samo želi učiniti ono što je ispravno, ma koliko ga to koštalo. A ja tako očajnički želim samo ispružiti ruke prema njemu i čvrsto ga zagrliti, nekako mu sve ovo objasniti pa da sve bude kao prije. Ali ne mogu, čudovište u meni mi je popapalo jezik, pa samo slegnem ramenima slušajući samu sebe kako izgovaram: "Nije se - nije se ama baš ništa dogodilo između Judea i mene. Ozbiljno. Otišla sam tamo samo radi nas -makar ti se možda nije tako činilo."
80 Damen me pogleda tako strpljivo i zaljubljeno da se i nehotice osjetim krivom. "I, reci mi, jesi li dobila što si htjela?" upita tako dvosmisleno da mogu samo nagađati na što zapravo cilja. Zastanem nastojeći da me ne smete njegov tamni ispitivački pogled pa odvratim, a dlanovi su mi ljepljivi od znoja: "Znaš da mi je bilo užasno grozno zato što sam ga onako napala i sve to - i zato, mislila sam da će mu možda ruke zacijeljeti ako ga odvedem u Ljetozemlje i—" "I—?" prekine me on glasom koji je i nakon šesto godina protkan strpljivošću, pa se začuđeno pitam kako mu sve to ne dojadi - sve tako dobro podnositi, tako dugo čekati, naročito kad sam ja u pitanju. "I—" pokušam izustiti, pokušam mu objasniti što mi se događa, ali ne mogu. Neman je budna, svladava me mračna magija i malo mi nedostaje da se cijela ne raspadnem po šavovima. Odmahnem glavom dok nervozno cupkam dugmad od lažne kornjačevine na prednjoj strani džempera pa nastavim: "I - ništa. Ozbiljno, to je sve. Samo sam se nadala da ću ga tako izliječiti, a očito i jesam." Damen me zamišljeno pogleda smirenog opuštenog izraza lica, kao da je sve u potpunosti razumio. I zapravo stvarno sve razumije. Razumije to puno bolje nego što bih mu ja ikad mogla objasniti svojim zamuckivanjem. Razumije i predobro. "I kad smo već bili tamo, pomislila sam - zašto mu ne bih malo pokazala što sve tamo ima? Čim je ugledao Veliku dvoranu znanja, ono, jurnuo je unutra - a ostalo, kako se veli, već znaš." Pogledi nam se sretnu i oboje smo svjesni koliko to ironično zvuči. "A jesi li ti ušla s njim - u Veliku dvoranu znanja?" On suzi oči dok nisu nalik prorezima, a gleda me kao da već zna odgovor - zna da više nisam dobrodošla tamo, ali želi da mu to naglas potvrdim. Želi da mu priznam sve, koliko sam zla i poremećena postala. Duboko uzdahnem i nonšalantno maknem kosu s lica."Ne,samo sam -" Zastanem, pitajući se bih li mu trebala reći kako sam jahala kroz ničiju zemlju, ali brzo odustanem od nauma - možda je ono što sam vidjela prije bilo odraz mene, mog unutrašnjeg stanja, nego neko stvarno mjesto. "Ovaj, khm, samo sam ostala tamo i čekala ga." Slegnem ramenima. "Ono, malo mi je bilo dosadno i naravno da mi je u jednom trenutku došlo i da odem, ali ipak sam se htjela pobrinuti da se zna vratiti kući, tako da sam, ovaj, samo čekala." Kimnem malčice prejako, ni najmanje uvjerljivo. Izmijenimo dug bolan pogled jer oboje znamo da lažem - da sam to odglumila tako loše da nije moglo lošije.I iz nekog čudnog nepoznatog razloga on ipak odustane i slegne ramenima tako konačno,tako ravnodušno da se i nehotice razočaram. Onaj maleni tračak razuma u meni želi da on to nekako izmami iz mene, da se sve već jednom privede kraju. Ali on me samo nastavi gledati sve dok ja ne odvratim pogled i dometnem: "Baš mi je drago što i dalje sam posjećuješ Ljetozemlje, kad već ne želiš ići tamo sa mnom." Znam da nisam fer prema njemu, ali, eto, rekla sam što sam rekla. On zgrabi moju ljuljačku, privuče me k sebi pa procijedi stišćući čeljust, grabeći lanac i škrgućući zubima: "Ever, nisam bio tamo radi sebe - bio sam tamo radi tebe." Progutam knedlu i koliko god željela odvratiti pogled,ne mogu, prikovan je za njegov. "Pokušavao sam pronaći način da doprem do tebe - da ti pomognem. Tako si se udaljila od mene u zadnje vrijeme - kao da to uopće nisi ti, već se danima nismo zapravo družili.Očito je da me se svim silama trudiš izbjegavati,više uopće ne želiš biti na istom mjestu sa mnom,bar ne ovdje na Zemlji." "Nije istina!" Izgovorim previsokim i predrhtavim glasom da bi zvučalo uvjerljivo, ali i dalje uporno tjeram svoje. "Ono, iako ti to očito nisi primijetio, strašno sam zaposlena u zadnje vrijeme. Ljeto mi se svodi na to da slažem knjige, radim na blagajni i proričem budućnost kao misteriozna Avalon. Tako da mi možda zato odgovara da u slobodno vrijeme malo pobjegnem od svega i uživam
81 - i što je tako loše u tome?" Stisnem usne i pogledam ga ravno u oči jer znam da je dobar dio toga što sam rekla istina, no pitam se hoće li pogoditi da sam mu nešto od toga i lagala. Ali on samo odmahne glavom jer ga nisam uvjerila. "A sad kad je Judeu bolje - sad kad je ozdravio nakon posjeta Ljetozemlju - baš se pitam koju ćeš novu izliku smisliti." Naglo udahnem i odvratim pogled jer me iznenadio takav njegov odgovor i zapravo nemam pojma što bih rekla na to, nemam pojma što dalje. Udarim oblutak vrhom cipele, ne mogu mu se povjeriti, a previše sam umorna i iscrpljena da smislim nešto drugo. "Znaš,nekad si bila onako vedra i radosna na Zemlji kao danas u Ljetozemlju." Progutam knedlu i pognem glavu ne vjerujući svojim ušima, a on nastavi: "Znam da se baviš magijom, Ever." Kaže tiho, gotovo šaptom, ali riječi mu odjekuju poput vriska. "Znam da si se uvalila preko glave. A volio bih da mi dopustiš da ti pomognem." Ukočim se. Cijelo mi se tijelo ukoči, a srce mi ludo lupa u grudima. "Imaš očite simptome - istrzanih si živaca, lažeš, smršavjela si, izgled - ti se pogoršao. Ovisnica si, Ever. Ovisna o mračnoj strani magije. Jude ti nikad nije smio dopustiti da petljaš s tim." Zavrti glavom u nevjerici ne mičući pogled s mene. "Ali što prije to sama sebi priznaš, to ti prije mogu pomoći." "Ne—" Grčevito se trudim nešto reći,ali riječi ne izlaze iz mene. Čudovište je preuzelo vlast i samo mu je na umu kako da nas razdvoji. "Nisi li zbog toga išao u Veliku dvoranu znanja?Kako bi mi pomogao?" Vidim da sam ga povrijedila i iznenadila.Ali neman ne stane samo na tome, ne, ma kakvi. Tek je pokrenula lavinu događanja i nije ni približno gotova. "Reci mi onda što si vidio. Što je to tebi svemoćni akaški arhiv otkrio?" "Ništa",kaže umornim glasom potpuno priznavši poraz. "Ama baš ništa. Čini se da kad je osoba sama kriva za svoje probleme,drugima nije dopušteno da se miješaju.Ne smijem se uplitati u to ama baš nikako." Slegne ramenima. "Sve je to valjda put koji moraš proći. Ali ipak, jedno je očito, Ever. Prošlog četvrtka navečer Roman je spomenuo nekakvu čaroliju - a otkad ti je Jude dao onu knjigu, sve se promijenilo - ti, naša veza, sve." Pogleda me želeći da mu to potvrdim, ali ja to ne učinim, ne mogu. "Vas dvoje imate dugu i kompliciranu zajedničku prošlost - i bolno je očito da on tebe još nije prebolio. I čini mi se da se ispriječio između tebe i mene - da se magija ispriječila i, Ever, ako ne budeš oprezna, uništit će te - već sam to viđao kod drugih." Pomno mu proučavam lice jer osjećam da mi želi nešto pokazati, poručiti mi nešto mislima,ali je ono čudno tajanstveno pulsiranje u meni presnažno - rasplamsao se mračni plamen i toliko mi je oslabio moći da više ne osjećam Damenove misli, njegovu energiju, one trnce i toplinu, ama baš ništa. On krene prema meni i nisam se ni snašla, a već me ščepao za ramena. Gleda me odlučno, nepokolebljivo, žarko želi sve privesti kraju. Ali koliko god to željela, ne mogu ga pustiti u svoj um, ne smijem mu dopustiti da me vidi ovakvu.Pročitat će mi iz očiju da mi je odvratan, a neće znati da to nisam ja,nego ta neman. Jednostavno odmahnem glavom i odem do ruba pločnika gdje sam parkirala auto, mada se osjećam grozno zbog toga, samo sam dokazala da je u pravu, da se ponašam tako opasno i nepromišljeno i da više ne vladam situacijom. Dobacim mu preko ramena: "Sori, Damene, ali u krivu si. Ne možeš biti više u krivu. Jednostavno sam prezaposlena i premorena, kao što ti uporno govorim. Savjetujem ti da malo olabaviš - pa mi se onda javi."
82 Dvadeseto Taman želim izaći kroz vrata kapije, kad mi auto iznenada nestane, a ja tako jako i brzo tresnem guzicom o kolnik da odmah shvatim kako mi je doslovce iščeznuo pred nosom.Osvrćem se ošamućena,pokušavajući odgonetnuti kako se to moglo dogoditi, a kraj mene prošiša jureći Mercedes i skoro me pregazi. Njegov vozač mi zatrubi i pokaže srednji prst te me počasti hrpom psovki. Otkotrljam se u stranu i zatvorim oči jer žarko želim prikazati novi auto, ovaj put neki jači i brži. Zamislim bijesni crveni Lamborghini i tako ga jasno vidim pred sobom da se zaprepastim kad otvorim oči i shvatim da ga nema. Nakon što duboko udahnem i pokušam iznova, prvo s Porscheom, zatim s Miatom kakvu imam doma, a dalje ne ide, pa pokušam sa srebrnim Priusom kakvog vozi Munoz, pa Smart Carom - ali ništa se od toga ne pojavi. Ama baš ništa. Toliko mi treba nekakvo prijevozno sredstvo da sam sad već postala očajna i zadovoljila bih se i skuterom, ali kad ne uspijem ni njega prikazati, pokušam, napola u šali, prikazati koturaljke. Kad dobijem samo par bijelih kožnatih čizmi s dva duguljasta komada metala ondje gdje su obično kotači, postane mi jasno koliko je sve krenulo po zlu. I u tom trenutku ipak odlučim trčati. Drago mi je što ako ništa drugo, bar se mogu još osloniti na vlastitu snagu i brzinu. Koraci mi glasno odjekuju asfaltom, hitro, lako lupkam potpeticama brzo napredujući valovitim strmim brežuljcima niz Autocestu Coast Highway. Čvrsto sam naumila krenuti ravno kući, ali onda ipak namjerno promašim skretanje i nastavim u drugom smjeru. Nekamo gdje bih ipak radije bila.Nekamo gdje je sve što mi treba - sve što bih ikad mogla zaželjeti. Maštu mi je posve zaokupila samo jedna stvar,iako sam se odlučna domoći cilja pod svaku cijenu da sam sve brža, hitrija i začas sam tamo. Točno ispred Romanovih vrata. Tijelo mi se trese od žudnje, očekivanja, mračni plamen u meni tako se razbuktao da se bojim da mi ne spali utrobu. Sklopim oči jer slutim da je blizu, osjećam ga. Roman je unutra. I samo trebam otvoriti vrata i moj je. Uletim kao nošena vjetrom. Tako jako udarim vratima u zid da se cijela kuća zatrese. Posramljeno se odšuljam niz hodnik, brzo, nečujno, i ugledam Romana kako ljenčari na kauču u dnevnom boravku. Dočeka me raširenih ruku, željnog izraza lica, kao da je znao ću doći. "Ever." On kimne ni najmanje iznenađen,i ne trepnuvši. "Tebi su se vrata stvarno nešto zamjerila, je li? Hoću li ih opet morati mijenjati?" Bez oklijevanja krenem prema njemu,njegovo mi ime treperi na usnama dok mi tijelo napeto očekuje njegov ledeni pogled. On kimne sporo, mirno, kao da se ravna prema nekom ritmu koji samo on čuje.Odgovori mi tihim odmjerenim glasom na trenutak pokazavši tetovažu Ouroborosa: "Baš mi je drago što si navratila, ljubavi, ali, iskreno, više si mi se sviđala kad si zadnji put bila ovdje. Znaš na što mislim, na ono kad si stajala ispod mog prozora u onoj prozirnoj spavaćici koja mi je bila baš mljac." Izvije krajeve usana i stavi u njih cigaretu pa zapali njezin vrh i zamišljeno povuče dug dim. Pomno otpuhne nekoliko koluta prema meni u savršenim intervalima pa dometne: "Sada, po svemu sudeći, ono, nisi baš u svom najboljem izdanju.Zapravo, izgledaš mi prilično izgladnjelo, zar ne?" Obližem usne i navlažim ih jezikom pa nespretno prođem prstima kroz očajnu zamršenu kosu. Od moje sjajne guste grive, na koju sam bila tako neopisivo ponosna, ostalo je samo puno ispucanih vrhova nalik užasnom štakorskom leglu. Trebala sam se ipak malo više dotjerati, malo potruditi, staviti neki parfem, nanijeti malo korektora i potrošiti malo vremena na prikazivanje nove odjeće koja
83 odgovara mojoj novoj mršavoj figuri. Grčim se od nervoze dok osjećam njegov teški pogled na sebi koji mi ispitivački prelazi preko ispijenog tijela. Očito nije ni najmanje zadivljen onim što mu imam ponuditi. "Mislim,ozbiljno, mala, kad si već tako nenajavljeno upala, mogla si se bar malo srediti.Nisam ti ja Damen, ljubavi. Neću kresnuti baš sve što se miče. Znaš, ipak imam kriterije." Zatvorim oči spremna napraviti što god treba samo da mu udovoljim, da budem s njim i znam da sam u tome uspjela kad vidim kako me zgranuto gleda. "Drina!" Šapne, a cigareta mu ispadne iz usta i otkotrlja se niz odjeću na sag na kojem progori rupu dok me proždire pogledom. Vidi svilenkastu blijedu kožu, ružičaste usne i plamenu bakrenocrvenu kosu koja mi pada niz leđa,a ja kleknem pred njega,ugasim cigaretu dugačkim tankim prstima i stavim mu ruke na koljena. "Bože mili, ma, ne može biti - jesi to ti stvarno?"Zavrti glavom u nevjerici i protrlja oči zablenuvši se u moj smaragdnozeleni pogled, tako žarko želi vjerovati u to. Sklopim oči i uživam dodirujući ga,osjećajući na sebi njegovu ledenu pojavu, a ruka mi klizi sve više i više, iznad koljena, sve do bedra, tako sam blizu onoga što želim, pa krenem još više kad— Osjetim Haven iza sebe. Strijelja me pogledom stisnutih šaka, a ja se začuđeno pitam koliko nas zapravo već gleda jer je nisam ni čula kad je ušla, a, bome, ni osjetila. Ali s druge strane, Haven mi zapravo uopće nije ni važna. Ona mi je samo iritantna smetnja koja se, nažalost, uvijek pojavljuje. I mogu je se lako riješiti. "Kog vraga radiš, Ever?" Krene prema meni odmjeravajući me strogim stisnutim očima, želi me zastrašiti, ali ne može, neće joj uspjeti, ali ona to još ne zna. "Ever?" Roman zaškilji, a pogled mu bježi čas na Haven, čas na mene jer ne uspijeva vidjeti ono što ona vidi. "O čemu ti pričaš, ljubavi, nije ovo Ever, nego—" Ali na kraju ipak shvati što mu Haven govori i opet prepozna mene, prozre tu moju fasadu. "Ti boga Isusa!" Zadere se i odgurne me tako jako da odletim na drugi kraj sobe preko stola, usput okrznuvši stolac, i prizemljim se kraj Haven. "Kakva to sranja izvodiš,je li?"Bijesno se namršti jer sam ga dobro nasamarila. Progutam knedlu ne skidajući pogled s njega,a Haven naglo krene prema meni dok na njoj leprša crna koža i čipka. Ledenim dahom zasječe mi obraze, a nokte zarije duboko u zapešće. "Zar ti ne bi trebala biti negdje drugdje, a ne ovdje?" procijedi kroz čvrsto stisnute zube. "Mislim, stvarno, Ever, zna li Damen da si ovdje?" Damen. To ime probudi nešto duboko u meni. Nešto što me nagna da grčevito zgrabim amajliju i napravim malen korak unatrag. Ona me šiba pogledom,lica izobličenog od gnjeva,i govori: "Ti to stvarno ne možeš podnijeti, zar ne? Ne možeš podnijeti da ja imam nešto što ti nemaš." Zavrti glavom u nevjerici. "Upozoravala si me na Romana, pokušavala me preplašiti samo da bi ga ti mogla imati. Pa, samo da znaš, Ever - promijenila sam se. Toliko sam se promijenila da ti to ne možeš ni pojmiti." Pokušam istrgnuti ruku, uzmaknuti i osloboditi je se, ali stisak joj je suviše čvrst, suviše odlučan, a po njezinom pogledu vidim da nije još ni blizu gotova sa mnom. "Ti ovdje nemaš što tražiti. Nisi trebala dolaziti. Ja te ne želim ovdje, Roman te ne želi ovdje - zar stvarno ne vidiš kako si jadna?" Zuri u moju bradu posutu aknama, odnedavno ravna prsa - čista suprotnost njezinoj koži nalik bebinoj guzi i izraženim oblinama. "Zašto se jednostavno ne okreneš i vratiš odakle si došla, gdje god to bilo? Odsada ja sama određujem pravila i ovako ćemo: Tebi je bolje da se odmah pokupiš i ne zadržavaš predugo ovdje radeći gluposti jer ćeš inače nastradati." Ne odvojivši pogled od mene, omota ostatak prstiju oko mog
84 zapešća i spoji ih s palcem. "Izgledaš ko smrt na dopustu. Ko raščupani prištavi užas." Zavrti glavom u nevjerici i raspusti blještave, valovite, crne vlasi i platinastoplave pramenove na šiškama. "Što se dogodilo, Ever? Je li se Damen predomislio u vezi toga da želi biti s tobom do kraja vječnosti pa ti je ukinuo eliksir?" Otvorim usta želeći nešto reći, ali riječi ne izlaze. Zato skrenem pogled na Romana preklinjući ga, kumeći ga da mi priskoči upomoć, ali on na to samo odmahne rukom,a po njegovom pogledu jasno mi je da ga više ne zanimam. Sad kad zna da nisam Drina, moram se sama vaditi. Nemam izbora, pa podignem zapešće koje je tako jako stisnula da je pobijeljelo i utrnulo i tako je hitro, tako neočekivano okrenem leđima prema sebi da se ne stigne obraniti. Nagnem usne prema njezinom uhu i odvratim: "Sori, ali nećeš sa mnom tako razgovarati." Osjećam kako se opire, pokušava osloboditi, ali nema joj koristi, nitko ne može savladati čudovište, nitko osim— Pogled mi odluta na pozlaćeno zrcalo koje visi pred nama, a zgrozi me ono što ugledam - Havenin i svoj pogled jednako ispunjen mržnjom, lice mi je tako gnjevno,tako izobličeno, tako čudovišno da se jedva prepoznajem. Konačno vidim ono što su oni gledali cijelo vrijeme, vidim kako sam cijela propala. Prsti mi popuste stisak taman toliko da se oslobodi. Ona se okrene prema meni u naletu bijesa i zamahne šakom dok joj glavom prolazi položaj svih sedam čakri. Ali prije nego što me uspije udariti, ja nestanem. Odgurnem je i istrčim na ulicu, a iza sebe čujem kako je leđima nepodnošljivo glasno tresla o zid. Uvjeravam samu sebe da će s njom biti sve u redu,ama baš sve, besmrtnici uvijek ozdrave. Ali što se tiče mene, i nisam baš više sigurna u to.
85 Dvadeset prvo Dođem pred dućan očekujući da ću tamo naći Judea,ali vrata su zaključana,a natpis okrenut na "ZATVORENO". Nakon što ga pokušam otključati umom i ne uspijem, prekopam torbu tražeći ključ, a prsti mi se tako tresu da mi dvaput ispadne prije nego što uspijem ući. Tako brzo prohujim pokraj polica s knjigama i stalaka za CD-ove da zaboravim na teške figurice anđela zdesna.Udarim ih tako jako da uz tresak padnu na pod i pretvore se u hrpu komadića i debelih krhotina stakla.Ali ne zastanem kako bi ih zalijepila.I ne pogledam ih. Jednostavno produžim, uđem u stražnju sobu i dođem do pisaćeg stola gdje izvučem stolac i jednostavno se srušim na njega. Klonem glavom na stol i pritisnem čelo na drvo.Trudim se smiriti otkucaje srca i disanje.Užasnuta sam svojim postupcima, time na kakve sam niske grane pala.Iznova i iznova u glavi vrtim scenu otprije deset minuta. Ostanem tako neko vrijeme dok ne osjetim da mi se koža počela hladiti i um bistriti, a kad konačno podignem glavu i proučim sobu, primijetim da je netko strgnuo kalendar sa zida i zalijepio ga na stol preda mnom. Današnji datum zaokružen je crvenom bojom, kraj njega je stavljen upitnik i podcrtano moje ime kraj kojeg je Jude neuredno nažvrljao: Možda ovo upali? I u trenu shvatim na što cilja. Rješenje koje sam tražila mi je, zahvaljujući Judeu, nadomak ruke. A tako je nevjerojatno očito da ne mogu vjerovati kako ga se nisam prije dosjetila. Buljim u Judeov šlampavi krug i manji otisnuti krug unutar njega koji prikazuje mjesec i njegove faze. Cijeli je obojen i ukazuje na to da će večeras biti pomrčina mjeseca. Hekata opet jača. I odjednom točno znam što mi je činiti. Trebala sam čekati ovaj dan,kad će se mjesec opet skriti,i onda se izravno obratiti onoj koja je uzrok svih mojih nevolja - nastaviti ono što sam započela s Hekatom,kraljicom podzemlja, i s njom sklopiti savez, a ne čekati da se mjesec otkrije i zamoliti božicu da poništi kraljičin utjecaj, na što su me nagovorile blizanke (i što je k tome vjerojatno samo razljutilo kraljicu, pa je zato i tako neslavno propalo). Otvorim ladicu i prekopam je tražeći sastojke koji mi trebaju, a Knjigu sjena ignoriram. Obećam samoj sebi da ću sve to poslije nadoknaditi Judeu pa natrpam hrpu različitih kristala, trava i svijeća u torbu, prebacim je preko ramena i krenem prema plaži - to je jedino mjesto koje mi pada na pamet, a gdje mogu biti na miru i imati na raspolaganju dovoljno vode za ritualno kupanje koje trebam obaviti. I začas sam na rubu litice, nožnim prstima čvrsto se primim za stijenu i zagledam u ocean koji je tako taman da se stopio s nebom. Sjetim se noći nalik ovoj prije mjesec dana, kad sam bila došla ovamo s Damenom uvjerena da stvari ne mogu još više poći po zlu jer sam upravo bila pretvorila najbolju prijateljicu u besmrtnicu.Nisam imala ama baš nikakvog pojma da itekako može biti gore. Spustim se niz stazicu željna što prije početi. Pazim na kamenje koje strši i oštre zavoje dok mi srce ludo lupa u prsima, a niz tijelo mi se slijeva hladan ljepljiv znoj i znam da se u meni budi onaj osjećaj, da se moram požuriti prije nego što me opet obuzme. Ostavljam iza sebe duboke otiske u pijesku dok ulazim u špilju za koju sam sigurna da je prazna, kao i zadnji put kad smo bili ovdje jer kao što Damen jednom reče: Ljudi rijetko zamjećuju ono što im je ustvari pred nosom. A nju očito ne zamjećuju. Spustim torbu na tlo pa izvučem duguljastu voštanicu i kutiju šibica. Ne čuje se ništa osim zvuka šibice kojom sam zagrebla o kutiju, šuštanja plamena i valova koji blago zapljuskuju obalu.Čvrsto
86 zabodem upaljenu svijeću u pijesak pa razmjestim ostale alatke na deku.Slažem ih neko vrijeme pa zbacim odjeću sa sebe i krenem van. Čvrsto se obgrlim rukama zbog vjetra koji me šiba pokušavajući se zagrijati.Odlučim se ne obazirati na gomilu rebara koja mi strše pod prstima i na kukove koji vire, sama sebi govorim da će sve to uskoro proći, još malo pa ću se domoći lijeka, nitko, čak ni čudovište ne može me spriječiti da ozdravim. Zatrčim se prema pjenušavim, bijelim, prštavim valovima zaškripivši zubima od njihova bolnog hladnog ujeda pa zaronim čvrsto sklopivši oči koje me peckaju od soli dok mi u ušima bučno, gromoglasno šumi.Čim se voda prestane obrušivati i ocean se smiri, okrenem se na leđa. Kosu sam raspustila na sve strane, lagana sam poput perca, ništa me ne opterećuje. Primaknem koljena prsima i zagledam se u nebo koje je tako mračno, tako pusto,tako nepregledno i zagonetno da ga ne mogu ni pojmiti.Čvrsto stisnem amajliju koju mi je Damen stavio oko vrata i zamolim kristale iz svoje zbirke da mi priteknu upomoć i zaštite me, da drže čudovište podalje dok ne obavim što moram. Stavim svoju sudbinu u Hekatine ruke vjerujući da, poput yin i yanga, svaka tama ima svoje svjetlo. Uranjam iznova i iznova dok se ne pročistim i regeneriram. Spremna sam početi s obredom,pa mokra odgacam do obale dok se s mene slijeva voda i prolaze me trnci koje i ne primjećujem. Ta studen već jenjava pred mojim žarkim uvjerenjem, sigurna sam da me tek sekunde dijele od trenutka kad ću ubiti čudovište i spasiti se. Zidovi špilje trepere od svjetlosti svijeće koja na njih baca niz tamnih i svijetlih sjena. Nakon što pročistim atam zamahnuvši njime triput kroz plamen,kleknem u središte magičnog kruga koji sam napravila. Držim mirisne štapiće u jednoj, a atam u drugoj ruci ponavljajući obred sličan onome otprije, samo što ovaj put dodam: Prizivam Hekatu, kraljicu podzemlja, magije i najmračnijeg mjeseca što svijetli... Molim te, poništi ovu čaroliju, otpusti ovu sponu i utrni ovaj mračni plamen što prijeti! O, velika zaštitnice vještica, voljena majko, djevo i babo, ovo je moja moć, moja volja, moja sila, pa neka tako bude! Šokirano uzdahnem kad u špilji začujem kako vjetar naglo zavija, a ponad glave mi zatutnji grmljavina.Od siline gromova sve tako jako zadrhti da hrpa stolaca popada na pod,a tlo se počne micati i kretati. Osjetim nekakav potres i podrhtavanje u pravilnim razmacima, nekakvo pulsiranje koje dolazi odnekud iz dubine - sve je jače, silovitije, širi se, otkida naslage kamenja sa zidova koji padaju oko mene. Sve se urušava, nestaje dok ne ostane ništa osim tla na kojem klečim, ogromne hrpe ruševina i noćno nebesko prostranstvo. Dok tlo još podrhtava,još se miče oko mene,ustanem i zahvalim. Oprezno se krećući kroz dim i razvaline, prođem rukom kroz svoju gustu svjetlucavu kosu i tako neizrecivo brzo i lagano prikažem čistu odjeću da nimalo ne sumnjam da su mi molitve uslišane.
87 Dvadeset drugo "Jesmo li stigli?" Čeprkam prstima po mekanom svilenkastom povezu koji mi je Damen stavio preko očiju. Napravio je to reda radi jer oboje znamo da vidim i bez gledanja, ali, svejedno, toliko je zapeo za to da sve ostane tajna da ama baš ništa ne prepušta slučaju, bilo to potrebno ili ne. Nasmije se tako zvonko da mi srce zaigra od radosti.Uhvati me za ruku, prsti nam se isprepletu,a kad me gotovo dodirne dlanom, prožmu me najtopliji, najljepši mogući trnci i toplina - osjećaj koji više nikad neću uzeti zdravo za gotovo, naročito nakon što sam iskusila kako je to kad ga skroz izgubiš. "Spremna?" upita pa stane iza mene i odveže čvor na mom potiljku. Skine mi povez, poravna mi malo kosu pa me brzo okrene i doda: "Sretan rođendan!" Nasmijem se - nasmijem se i prije nego što otvorim oči. Već znam da je sigurno za pamćenje, o čemu god da se radi. Čim ga ugledam, uzdahnem od uzbuđenja, vilica mi ispadne i uhvatim se za vrat.Zaneseno buljim u prizor koji je tako veličanstven da se čini nemogućim - čak i za Ljetozemlje. "Kad si ovo napravio?" upitam, a teško mi je sve pohvatati pogledom. Buljim u predivnu utopiju, u polje plamenocrvenih tulipana s prekrasnim paviljonom u sredini, koje se naizgled proteže u beskraj. "Nisi valjda sve ovo maloprije stvorio?" On slegne ramenima i tako me okrzne pogledom da me cijelu obuzme vrućina. "Već sam neko vrijeme ovo planirao. Iako nisam baš sam napravio cijeli paviljon, dosta sam vremena uložio u njegovu doradu i dodao mu tulipane radi tebe." Pogleda me pa me privuče k sebi i nastavi: "Samo sam želio da ozdraviš da možemo zajedno uživati u ovome - razumiješ, samo nas dvoje." Kimnem,a obrazi mi se zarumene od njegovog zaljubljenog milog pogleda i naglo me obuzme neobjašnjiva stidljivost. "Samo nas dvoje?" Nagnem glavu upijajući ga pogledom. "Znači, ne moramo se žuriti natrag na tulum koji su mi priredili kao iznenađenje?" Damen se nasmije pa me kimajući povede kroz neizmjerno blistavo žarkocrveno polje. "Oni još sve pripremaju - obećao sam im da ćemo navratiti nešto kasnije, ali do tada reci mi što misliš o ovome." Trepnem, brzo trepnem nekoliko puta jer ne želim zaplakati. Ne ovdje. Ne sada.Ne u ovom veličanstvenom polju koje je simbol naše vječne ljubavi.Progutam knedlu,nešto mi zastane u grlu,ali ipak uspijem protisnuti: "Mislim - mislim da si najdivnija osoba na cijelome svijetu i mislim da sam tako nevjerojatno sretna što te poznajem - što te volim - i mislim, mislim da nemam pojma što bih da te nema. I mislim da sam ti neizmjerno zahvalna što nisi bio digao ruke od mene." "Nikad ne bih digao ruke od tebe", odvrati, a lice mu se naglo uozbilji i pogleda me ravno u oči. "Pa, sigurno si ipak bio u napasti." Okrenem se kad se sjetim kakve su se sve mračne stvari dogodile,koliko nisam bila svoja i u sebi zahvalim Hekati što mi je ispunila želju i vratila mi sve ono najvažnije u životu. "Ni sekundu", on odvrati, uhvati mi bradu rukom i okrene me opet k sebi. "Nijednom." "Znaš, bio si u pravu - što se tiče magije." Zagrizem usnu i sramežljivo se zagledam u njega. "Ovaj, bila sam bacila čaroliju - čaroliju vezivanja - i, ono, djelovala je skroz suprotno nego što sam mislila.Nehotice sam sebe vezala za Romana." Progutam knedlu i vidim da još zuri u mene tako bezizražajno da mu je iz pogleda nemoguće nešto iščitati. "I - prvo ti nisam htjela reći jer, pa, bilo me previše sram. Bila sam - bila sam doslovce opsjednuta njime i—" Zavrtim glavom u nevjerici i napravim grimasu sjetivši se što sam sve bila govorila i radila. "Ovaj, bila sam zdrava jedino u Ljetozemlju. Zato sam te bila preklinjala da dođemo ovamo. Malo zbog toga da budem opet svoja, a
88 malo zbog toga što mi čudovište - magija - nije dalo da ti se povjerim na Zemlji. Svaki put kad bih pokušala, oduzeo bi mi se jezik i nisam mogla prevaliti riječi preko usana - a sve ti ovo govorim jer ti želim reći—" On mi stavi ruku na obraz i pogleda me. "Ever", šapne, "sve je u redu." "Oprosti",promumljam i osjetim kako mi je obgrlio leđa rukama i pritisnuo se o mene. "Stvarno, stvarno mi je žao." "I sad je sa svime time gotovo? Sve je opet kao prije?" Odvoji se od mene i nagne glavu pomno me promatrajući. "Aha." Kimnem brišući oči nadlanicom. "Sad je sve u redu - bolje mi je i nisam više opsjednuta Romanom. Samo - samo sam ti to htjela reći. Bilo mi je grozno dok sam ti to tajila." Nagne se prema meni, prisloni mi usne na čelo pa me pogleda i upita: "A da sad počnemo, mademoiselle?" Široko zamahne rukom i duboko se pokloni. Nasmijem se,uhvatimo se za ruke i on me brzo odvuče kroz polje u onaj predivni paviljon, u zgradu koja je tako lijepa, tako majstorski sagrađena da opet nehotice uzdišem u čudu. "Kakvo je ovo mjesto?" upitam gutajući pogledom bijele mramorne zidove, stropove nadsvođene kupolom koji su oslikani takvim freskama da ti pamet stane, a prikazuju blistave kerube ružičastih obraza koji skakuću naokolo s ostalim nebeskim bićima. On se nasmije,pokaže mi rukom na žućkastobijeli kauč koji je tako plišan, tako mekan i udoban da je poput golemog spužvastog oblaka. "Ovo ti je dar za rođendan. A sasvim slučajno, ovo ti je i dar za našu godišnjicu." Zaškiljim vraćajući se mislima u prošlost,prebirući po mnoštvu uspomena,no ništa ne nađem.Nije još prošla godina dana otkad smo se upoznali - odnosno bar ne u ovom životu, tako da stvarno nemam pojma o kojoj "godišnjici" on priča. "Osmog kolovoza." Kimne kad ugleda zbunjen izraz na mom licu. "Osmog kolovoza,tisuću šesto i osme,preciznije,tad smo se prvi put upoznali." "Ozbiljno?" Jedva protisnem u čudu, toliko sam zatečena tom novošću. "Ozbiljno." On se nasmije, nasloni na jastuke meke poput oblaka i privuče me k sebi. "Ali, znaš, ne moraš mi vjerovati na riječ. Evo, možeš i sama pogledati." Uzme daljinski s ogromnog stola pred nama i usmjeri ga prema velikom zakrivljenom ekranu koji zauzima čitavu suprotnu polovinu zida. "Ustvari, ne samo da možeš pogledati, nego možeš i iskusiti ako želiš, zapravo, sve ovisi o tebi." Zaškiljim jer nemam pojma na što cilja, što se zapravo događa. "Radio sam na ovome cijelu vječnost i mislim da je konačno spremno. Ovaj moj mali izum ti je nešto poput interaktivnog kazališta. U njemu se možeš ili zavalili u sjedalo i uživati u predstavi,ili se priključiti i sudjelovati u njoj - odluka je na tebi. Ali prvo ti trebam reći nekoliko stvari. Kao prvo, ne smiješ mijenjati rasplet, scenarij je unaprijed zamišljen i, kao drugo", nagne se prema meni prelazeći mi prstom preko obraza, "ovdje u Ljetozemlju sve uvijek ima sretan kraj. Iz ovog sam pažljivo uklonio sve što je i najmanje tragično i uznemirujuće, tako da se ne brini. Možda se čak i iznenadiš tu i tamo. Ja sam se, bome, iznenadio." "Jesu li to stvarna iznenađenja ili si ih ti priredio?" Ugnijezdim mu se u krilu. Ali on brzo odmahne glavom. "Stvarna su. Toliko da ne mogu biti stvarnija. Kao što već znaš, ja se sjećam toliko toga, toliko daleko u prošlost da,ono,sve mi se pomalo počelo brkati.Zato sam bio odlučio malo istraživati u Velikoj dvorani znanja, drugim riječima, malo sam si osvježio pamćenje i, igrom slučaja, sjetio se nekih stvari koje sam zaboravio."
89 "Kao na primjer...?" Bacim kratak pogled na njega pa prislonim usne na ono divno mjesto gdje mu se rame spaja s vratom.Odmah me umiri njegova koža kojom me gotovo dodiruje i topao muževan miris. "Kao na primjer, ovo", šapne i usmjeri me prema ekranu. Privinemo se jedno uz drugo, a on pritisne gumb na daljinskom i ekran pred nama oživi prikazujući tako ogromne prizore, tako multidimenzionalne, kao da smo u njemu. Čim ugledam užurbani gradski trg s kaldrmom i gomilu ljudi koji hitro prolaze jedni kraj drugih kao i danas, kao da ih čeka neki važan sastanak, točno znam gdje smo. Iako su ondje konji i kočije umjesto automobila, iako svi nose uštogljenu odjeću umjesto naših modernih ležernih krpica, po hrpi uličnih prodavača koji glasno nude robu sve mi je zapanjujuće slično sadašnjosti - preda mnom je šoping-centar iz sedamnaestog stoljeća. Zapiljim se u Damena zbunjeno ga gledajući,a on mi odgovori osmijehom i pomogne mi ustati. Tako me hitro dovede do ekrana da se i nehotice zaustavim uvjerena da ću se zabiti nosom u njega, ali on se nagne prema meni i prošapće: "Vjeruj mi." Pa mu vjerujem. Povjerujem mu na riječ i nastavim hodati, prođem pravo kroz čvrsti kristalni ekran koji se odmah smekša, savije i propusti nas. Unutra nismo tek čudno odjeveni statisti, već u glavnim ulogama i nosimo odjeću kakva se tada nosila.Zabuljim se u svoje ruke i iznenadim se kad shvatim da su dosta grube i pune žuljeva, ali ih odmah prepoznam prisjetivši se svog prošlog života u Parizu kad sam bila Evaline, bijedna sluškinja čiji se život svodio na zatupljujući fizički rad sve dok se nije pojavio Damen. Prijeđem njima preko prednje strane haljine osjetivši kako me tkanina grebe, kako je skromnog strogog kroja i nimalo mi ne ističe figuru. Ali ipak, čista je i dobro izglačana pa se trudim bar zbog toga biti pomalo ponosna. Iako mi je plava kosa podignuta i zategnuta u zamršenu punđu, tu i tamo izviruje poneki neposlušni pramen. Ulični prodavač mi iznenada nešto dovikne na francuskom, a mada znam da samo igram ulogu, da ne govorim taj jezik, nekako ga uspijem ne samo razumjeti,nego mu i odgovorim. On prepozna u meni jednu od svojih najizbirljivijih mušterija i pruži mi zrelu crvenu rajčicu za koju tvrdi da je najbolja koju ima pa me gleda kako je okrećem i okrećem u dlanovima provjeravajući joj boju i čvrstoću. Kimam s odobravanjem, a drugom rukom nespretno vadim sitniš iz vrećice,kad se netko zabije u mene takvom silinom da mi povrće isklizne iz ruke i padne na tlo. Zabuljim se u stopala,potišteno promatrajući crvenu hrpicu koja se razlijepila po tlu. Znam da će me ovo skupo koštati, da drugi koji rade u kuhinji neće podijeliti trošak sa mnom, pa se okrenem na peti izgovarajući nekoliko pogrda i ugledam njega. Njega s tom svojom tamnom sjajnom kosom,dubokim blještavim pogledom,predivnom odjećom i kočijom od čije je u ovim krajevima bolja samo kraljičina.Njega, kojeg zovu Damen - Damen Auguste. Njega, s kojim se u zadnje vrijeme stvarno jako često susrećem. Zadignem suknju i kleknem na tlo, nadajući se da ću uspjeti spasiti što se spasiti da,ali uskoro me zaustavi njegova ruka na mom ramenu, dodirne me i kostima mi prostruje trnci i toplina. "Pardon",on promrmlja naklonivši se pa plati uličnom prodavaču za štetu. Iako me zaintrigirao, iako mi srce divlje lupa, tuče kao ludo u prsima, iako me i dalje prožimaju čudni trnci i toplina, okrenem se i krenem dalje. Uvjerena sam da se samo poigrava sa mnom, bolno sam svjesna da je on predobar za mene. No on me sustigne i poviče: "Evaline - stani!"
90 Okrenem se, pogledi nam se sretnu i znam da ćemo se i dalje igrati mačke i miša, ako zbog ničeg drugog, onda zato što tako priliči. Ali također znam da ću kad-tad drage volje popustiti ako ovako nastavi, ako mu ovo ne dojadi ili mu ja ne dosadim, uopće ne sumnjam u to. On se nasmije, uhvati me za ruku i pomisli: Ovako je započela naša veza – I ovako je bilo neko vrijeme. Da premotamo naprijed kad je zanimljivije? Kimnem i nisam se ni snašla, a već stojim pred ogromnim pozlaćenim zrcalom i buljim u svoj odraz u ogledalu. Primijetim kako je umjesto one bezvezne ružne haljine na meni sad tkanina koja je tako fina, tako meka i svilenkasta da mi skoro pa klizi niz tijelo. Njezin duboki izrez savršeno mi ocrtava blijedo poprsje, a krasi me toliko neopisivo sjajnih i blještavih dragulja da od njih jedva da vidim išta drugo. On mi stoji iza leđa, a na licu mu se vidi smiješak odobravanja. Moram se zapitati kako sam dogurala do ovoga,kako je bijedna služavka bez roditelja završila na tako veličanstvenom mjestu s tako zgodnim,tako čarobnim muškarcem da je predobar da bi bio istinit. On mi pruži ruku i odvede me do raskošno postavljenog stola za dvoje. Jednog od onih stolova za kojim sam više navikla posluživati nego sjediti. Ali sad se posluga povukla,Damen je pokraj mene i gledam ga kako podiže bocu od finog kristala tako polagano,tako nesigurno, a onda mu ruka odjednom tako zadrhti da je očito kako se bori sa sobom. Pogledi nam se sretnu,vidim mu po licu da ga razdire teška dvojba. Lagano se mršteći,vrati kristalnu bocu na stol i umjesto nje uzme bocu s crnim vinom. Potpuno zabezeknuta otvorim usta kao da ću nešto reći, no riječi ne dolaze - odjednom sam shvatila kakve je posljedice mogao imati taj jednostavni čin. Zamalo si to učinio! Bio si tako blizu. Zašto si stao? Znam da bi sve bilo drukčije da je to učinio, da mi je natočio eliksir odmah na početku. Baš sve bi bilo drukčije. Drina me nikada ne bi mogla ubiti,Roman me nikada ne bi uspio prevariti,a Damen i ja živjeli bismo sretno do kraja krajeva svih naših života - dakle, naš bi život izgledao sasvim drukčije nego što trenutačno izgleda. Njegove oči traže moje,pogled mu je prodoran i dubok.Odmahuje glavom i misli: Bio sam tako nesiguran - nisam znao kako bi ti to prihvatila - i bi li uopće prihvatila - nisam mislio da je na meni da te prisilim na to. Ali nisam te zbog toga doveo ovamo. Samo sam ti htio pokazati da tvoj život u Parizu nije bio samo jad i bijeda, iako je bio težak. Doživjeli smo mnogo čarobnih trenutaka - trenutaka poput ovih – I bilo bi ih i više da nije— U tom trenutku ušuti. Oboje znamo kako je ta priča završila. Ne uspijem ni podići čašu da nazdravimo, a večera već završi i Damen me prati kući. Vodi me prema stražnjoj strani kuće i zastane tik do ulaza za poslugu, gdje me obuhvati oko struka i privuče k sebi, ljubeći me tako strasno i duboko da ne želim da ikad prestane. Dodir njegovih usana tako je mekan i trajan, tako topao i neodoljiv, budi nešto duboko u meni - nešto tako poznato - nešto tako - stvarno— Odmaknem se od njega širom otvorenih očiju. Zagledam se duboko u njegove oči dok prstima prelazim preko svojih mekih natečenih usana i bolnih osjetljivih obraza koje je ogrebla njegova kratka brada. Nema energetskog polja između nas, nema nikakvog zaštitnog vela. Nema ničega osim veličanstvenog dodira njegove kože na mojoj. On se nasmiješi, prstima mi pomiluje obraze, vrat i ključnu kost pa uskoro isto učini usnama. Stvarno je, on pomisli. Ne treba nam nikakav štit. Ne postoji nikakva opasnost. Pogledam ga i već mi se razne mogućnosti vrte glavom. Je li ovo - je li stvarno moguće da možemo biti zajedno sada i ovdje? Nadam se da jest.
91 Ali on duboko uzdahne i ispreplete prste s mojima, dodirujući me kako nije već mjesecima, i pomisli: Nažalost, ovo je samo predstava iz prošlosti. Možeš malo prilagoditi scenarij, ali ne smiješ ga mijenjati, improvizirati ili dodavati nešto što se nikada nije dogodilo. Kimnem tužno zbog toga što je upravo pomislio, ali žarko želim nastaviti gdje smo stali. Privučem ga k sebi i prislonim usne o njegove, moram biti zadovoljna onime što sada mogu dobiti, ma koliko dugo trajalo. I tako se ljubimo kraj ulaza za poslugu - on u svom fino tkanom crnom prsluku, a ja u svojoj bezveznoj odjeći služavke. Ljubimo se u staji - on u engleskom lovačkom odijelu, a ja u uskim jahaćim hlačama, elegantnom crvenom kaputiću i sjajnim crnim čizmama. Ljubimo se kraj vode - on u jednostavnoj bijeloj košulji i crnim hlačama iz tog doba, a ja u vrlo neuglednoj puritanskoj odjeći. Ljubimo se u polju tulipana koji su tako crveni da se gotovo savršeno slažu s mojom gustom valovitom kosom nalik žeravici. On je u prozračnoj bijeloj košulji i laganim hlačama, a ja u blagoružičastom svilenom negližeu, učvršćenom i zategnutom na pravim mjestima. Povremeno uzme stanku pa me nastavi slikati, tu i tamo doda pokoji potez kistom, a onda ga baci, privuče me k sebi i ponovno me poljubi. Svi su moji živoli bili toliko različiti,a opet su se odigrali gotovo jednako - nas smo se dvoje pronašli i brzo se zaljubili. No Damen nije htio nagliti, htio je zadobiti moje povjerenje prije nego što mi da eliksir, ali toliko je dugo oklijevao da je Drina imala dovoljno vremena da shvati što se događa i riješi me se. Zato nisi gubio vrijeme kad si me pronašao nakon nesreće, pomislim. Grle me njegove tople ruke, obraze sam čvrsto pritisnula na njegova prsa i vidim taj trenutak iz njegove perspektive - našao me kad mi je bilo deset godina (uz malu pomoć Romy, Rayne i Ljetozemlja). Sljedećih je nekoliko godina proveo čekajući da prođe dovoljno da se preseli u Eugene u Oregonu. Taman se upisao u moju srednju školu kada se nesreća dogodila i uništila mu sve planove. Gledam ga na mjestu nesreće - vidim kako nervozno i zabrinuto oklijeva - očajnički treba savjet. Stane paničariti kad se srebrna uzica koja veže tijelo i dušu toliko napne i rastegne da pukne. Odmah odluči prisloniti bocu na usne i prisiliti me da pijem,prisiliti me da se vratim u život, da postanem besmrtna poput njega. Žališ li za ičim?Zuri u mene zahtijevajući da mu iskreno odgovorim bez obzira na sve.Ali ja samo odmahnem glavom. Smiješim se dok ga povlačim natrag k sebi, natrag u to plamteće crveno polje iz tog davnog doba.
92 Dvadeset treće "Jesi spremna?" Damenovi prsti lagano mi dodiruju usne, a njihov gotovo dodir u meni izazove sjećanje na poljubac koji je toliko stvaran i opipljiv da sam u iskušenju da ga odvučem ravno natrag u Ljetozemlje i počnem sve iznova. Samo što ne mogu.Ne možemo.Već smo dali riječ.Iako to uopće ne možemo usporediti s rođendanskom proslavom koju mi je Damen upravo priredio, svi me čekaju i sad nema povratka. Duboko udahnem i uprem pogled u kuću pred nama. Pročelje joj je jednostavno i zrači toplinom i udobnošću doma iako su se tamo zbili neki od najgorih događaja iz moje ne tako davne prošlosti. "Vratimo se u Pariz",promrmljam samo napola u šali. "Ne moraš ni izbaciti one gadne dijelove.Ozbiljno.Radije bih odjenula onu šuštavu smeđu haljinu i ribala javne zahode - kako god da su ih tada zvali - nego se suočila s ovim!" "Javne zahode?" Pogleda me i odmahne glavom, a njegov slatki zvonki smijeh me obavija dok mu tamne oči iskre. "Sori, Ever, ali tada nisu imali javne zahode. Ni toalete, ni kupaonice, pa čak ni WC-e. Bilo je to vrijeme noćnih posuda, neke vrste keramičkih posuda koje su stajale ispod kreveta. I, vjeruj mi, to je jedno od sjećanja koje ne želiš ponovno proživjeti." Napravim grimasu,ne mogu zamisliti kako se bilo odvratno služiti takvim sredstvom,a tek morati ga isprazniti...Vidljivo krivim facu dok govorim: "Vidiš? Kad bih barem mogla objasniti Munozu da zapravo ne volim njegov predmet zato što povijest često nije tako privlačna onima koji su je ustvari morali proživjeti!" Damen se nasmije i zabaci glavu pa mi njegov vrat postane tako privlačan, tako neodoljiv da se jedva suzdržavam da čvrsto ne prislonim usne na njega. "Vjeruj mi, svi smo to proživjeli. Većina nas ne dobije priliku da se toga sjeti, a kamoli da to ponovno proživi." Pogleda me, a lice mu se uozbilji kad izusti: "Pa, jesi li spremna? Znam da je čudno i znam da će još puno proći prije nego što joj opet budeš mogla vjerovati, ali oni čekaju, pa barem da navratimo i priuštimo im to zadovoljstvo da ti viknu sretan rođendan, okej?" Pogleda me toplo i iskreno i znam da će se složiti ako odbijem ili pokažem najmanji znak otpora. Ali neću to učiniti. Jer, istini za volju, on je u pravu. Moram se jednom suočiti s njom. A da ne spominjem da bih voljela da me gleda u oči dok me pokušava uvjeriti u svoju malo vjerojatnu priču. Polako kimnem oklijevajući. Primičem se vratima kad me on podsjeti: "Zapamti - moraš se praviti da si iznenađena. Jedanput, dvaput lagano pokuca i namršti se kad se nitko ne udostoji otvoriti uz dobro uvježbano skupno "Iznenađenje!" Gurne vrata i otvori ih te me povode kroz ulaz, niz hodnik i tamo iza u sunčanu žutu kuhinju, gdje nađemo Avu u smeđoj haljini bez naramenica i zlatnim sandalama kako ležerno toči piće sumnjivo crvene boje. "Sangria",objasni ona odmahujući glavom i smijući se dok dodaje: "Stvarno, Ever, koliko će ti trebati da mi opet počneš vjerovati?" Stisnem usne i slegnem ramenima. Sumnjam da ću joj ikada više moći vjerovati usprkos onome što mi je Damen rekao. Moram to čuti od nje, onda ću odlučiti. "Svi su tamo iza." Ava kima mjerkajući me i dometne: "Pa, reci mi, jesi li se iznenadila?" "Iznenadila sam se izostankom iznenađenja." Napola se osmjehnem, to je najbolje što mogu,a ona neka bude sretna što je i to dobila.A to ima mnogo manje veze s onim što prema njoj osobno osjećam, a više s tim što je sa zadovoljstvom preuzela hranjenje i brigu o blizankama, tako da Damen i ja ponovno možemo biti sami.
93 "Pa, onda je uspjelo!" Nasmije se vodeći Damena i mene iza kuće gdje su se svi okupili. "Zaključili smo da moramo učiniti upravo suprotno od onoga što očekuješ kako bismo ti odvratili pozornost." Zakoračim na terasu i ugledam Romy i Rayne kako leže na travi i prave ogrlice od kristala i kuglica iz velike sjajne zdjele, a zatim ih vješaju oko kamenog kipa Buddhe. Jude lješkari pokraj njih zatvorenih očiju, lica okrenutog prema suncu i ozdravljenih ruku zahvaljujući Ljetozemlju. Usprkos navali topline, ljubavi i sigurnosti koja prostruji ravno kroz mene kad mi se Damen nasloni na rame i stisne mi ruku, ne mogu si pomoći, a da se ne rastužim gledajući tu grupicu ljudi koji su mi navodno prijatelji. Žena koju ne volim, a još manje joj vjerujem; blizanke koje mi otvoreno zamjeraju - jedna više nego druga,ali ipak; i moja očita simpatija iz prošlosti, a ujedno dugogodišnji ljuti neprijatelj moje srodne duše. Jedina osoba zbog koje se osjećam malo bolje je Miles,koji bi sigurno bio ovdje sa mnom da nije u Firenci. Ali ne i Haven. Nakon što sam došla k sebi i pokušala joj objasniti, još je bila previše bijesna i samo je vrištala na mene. Tako da doslovno nisam imala drugog izbora nego joj dati malo vremena da se ohladi - samo se nadam da će s vremenom promijeniti mišljenje i shvatiti kakav je zapravo Roman. Još stojim na mjestu dok se moja jadna mala rođendanska zabava odvija preda mnom i samo naglašava činjenicu da sam je izgubila - njezino povjerenje i njezino prijateljstvo - i nemam pojma hoću li ih ikad moći vratiti. Mislim, baš kad imamo mnogo više toga zajedničkog nego ikada prije - taman kad s njom mogu podijeliti tajne koje sam čuvala cijelo vrijeme dok sam je poznavala - ja tako gadno sve zabrljam da me ona napusti zbog mog besmrtnog neprijatelja. Uzdahnem ispod glasa, uvjerena da se ne mogu osjećati još gore, kad se Honor provuče kroz francuska vrata i krene ravno prema Judeu. Legne kraj njega i namjesti haljinu tako komotno i ležerno da si ne mogu pomoći, a da širom ne otvorim usta. Ne mogu sakriti kako glupavo i nadasve zbunjeno zurim razrogačenih očiju kad se ona okrene prema meni i nespretno mi mahne zakrećući zapešćem. Jedva lagano kimnem, ne mogu govoriti od knedle u grlu, ne mogu shvatiti što se događa. Hodaju li oni? Ili se samo druže jer ih oboje zanima magija? Zar stvarno nije shvatio kad sam mu pojasnila da smo samo školske kolegice, a ne prijateljice i da se te dvije kategorije jako razlikuju? Dok pogledom prelazim preko svih njih, ne mogu vjerovati da je to to. Na ovo sam spala. Gotovo godinu dana živim u ovom gradu, pokušavam stvoriti nekakav život i moja jedina trajna veza je ona s Damenom, u kojoj sam, istini za volju, prešla sve razumne granice. Ava pročisti grlo i ponudi nas pićem, čime sigurno nasilu pokušava stvoriti normalnu atmosferu zbog Honor i Judea. Oni, naime, više-manje jedini ovdje ne znaju pravu istinu o Damenu i meni - ili barem ne potpunu istinu. Ali ja samo odmahnem glavom odbijajući ponudu, uvjeravajući sama sebe da je bolje ovako, da je ovo stvarno jedini način. Što se manje budem vezala uz ljude, lakše ću se oprostiti s njima. Iako iz iskustva znam da je tomu tako, to mi baš i ne pomaže zatomiti ogromnu prazninu koja zjapi duboko u meni. Stisnem Damenu ruku, telepatski ga uvjerim da se ne brine, da ostane gdje jest i da ću se brzo vratiti. Uđem u kuću želeći otići do kupaonice, umiti se hladnom vodom u nadi da ću povratiti nešto od onog prvotnog dobrog raspoloženja, ali kad ugledam vrata koja vode u Avin "sveti prostor",brzo šmugnem unutra.Šokiram se kad vidim da je ljubičaste zidove i indigo vrata zamijenila ušminkana pastelna oaza-ovo je zacijelo Romyina soba, Rayne nikada ne bi tako uredila sobu.
94 Sjednem na rub njezinog kreveta, prstima gladim mekani zeleni pokrivač i buljim u pod pred sobom dok se prisjećam dana kad se sve promijenilo. Onog dana kad sam se oprostila s Damenom, kad sam bila dovoljno glupa da ga povjerim Avi. Bila sam tako uvjerena da činim pravu stvar, jedinu moguću stvar - a nisam mogla znati da će ta mala odluka imati ogromne posljedice koje će više-manje utjecati na ostatak mog života - ostatak vječnosti. Duboko udahnem i naslonim glavu na ruke.Govorim si da moram ustati,vratiti se van,pokušati čavrljati i pronaći neki izgovor da odem. Trljam oči i provlačim prste kroz kosu i preko odjeće, spremam se učiniti upravo to, kad Ava uđe u sobu i reče: "O, odlično, baš sam se nadala da ću te uhvatiti nasamo na minutu." Stisnem usne boreći se s nevjerojatno jakim porivom da jurnem prema njoj i nokautiram joj sve čakre,ako ni zbog čega drugog,onda zato da napokon vidim na čijoj je ona stvarno strani.Ali ne napravim to.Ne napravim ništa. Samo stojim na mjestu i čekam da počne. "Znaš,bila si u pravu u vezi mene."Kimne i nasloni se na Romyin toaletni stolić,prekriži noge u gležnjevima,ali ruke su joj još raširene i slobodne."Pobjegla sam s eliksirom.I ostavila sam Damena izloženog opasnosti i bespomoćnog. To se jednostavno ne može poreći." Piljim u nju dok mi srce luđački lupa. Iako sam to već znala, iako mi je Damen sve objasnio, skroz je druga stvar kad ti ona sama prizna. "Ali prije nego što naprečac doneseš neke zaključke, moram ti reći da to, nažalost, nije sve. Znam da možda misliš suprotno, ali nikada nisam bila u tajnom dogovoru s Romanom. Nismo bili partneri ni prijatelji niti smo surađivali na bilo koji način u bilo kojem obliku. Da, došao je jednom na seansu, davno, kad sam tek počela raditi. I, iskreno, nešto nije bilo u redu s njegovom energijom - nekako me uznemirila - šutke sam ga blagoslovila i otpravila. Ali zašto sam učinila ono što sam učinila - zašto se nisam uspjela pobrinuti za Damena, e pa, to je duga priča—" "Kladim se da jest."Dignem obrvu i odmahnem glavom.Ne namjeravam joj nimalo popustiti, a ni dati joj da mi zamaže oči nekom podugačkom pričom. Ona kimne kao da je odlučila izgurati stvar do kraja. Tipična Ava, ne dira je moja provala gnjeva. "Priznajem, isprva sam se malo pogubila u svim mogućnostima Ljetozemlja, u svoj sili moći kojima me moglo obdariti. Moraš razumjeti da sam dugo bila sama,da sam se sama uzdržavala i naporno radila za sve što imam,bez ičije pomoći,a često sam jedva preživljavala—" "Jel ti ozbiljno očekuješ da te žalim?Ako je tako,nemoj se truditi. Ozbiljno. Neće ti uspjeti." Zavrtim glavom u nevjerici i zakolutam očima. "Samo sam ti htjela objasniti kako je bilo." Slegne ramenima, sklopi ruke i savije prste. "Ne želim sažaljenje od tebe,vjeruj mi. Ako ništa drugo, mislim da sam naučila važnu lekciju o preuzimanju odgovornosti za svoj život. Samo pokušavam objasniti svoju prvotnu reakciju na Ljetozemlje, koliko sam bila opčinjena mogućnošću da prikazem bilo koji predmet koji želim.Znam da sam malo pretjerala i znam koliko te to ozlovoljilo.Ali nakon nekog vremena shvatila sam da bih si mogla sagraditi vilu punu blaga u Ljetozemlju i da me to ne bi usrećilo, ni ondje ni ovdje na Zemlji. Tada sam se odlučila zagledati duboko u sebe, pokušati poraditi na sebi kao nikad prije. Naravno, imala sam svoju svetu sobu i svoje meditacije, ali kada sam si zacrtala ulazak u Veliku dvoranu znanja, bila sam prisiljena dokazati sve ono o čemu sam godinama blebetala. I tako - odustala sam od svega ostalog i usredotočila se samo na to. Ubrzo sam ušla i zaboravila na prošlost." Pogledam je stisnutih očiju i jedino se mogu sjetiti pomisli: Pa, svaka ti čast, Ava, svaka ti čast. "Znam što si ti,Ever.Znam i što je Damen.Iako to ne odobravam, nemam se pravo miješati." "Zato si ga htjela ubili?Znači,tako se nosiš sa stvarima koje ne odobravaš? Zvuči kao da se ipak miješaš." Zurim u nju i guram nožni prst u tepih što dublje.
95 Ona odmahne glavom. Glas joj je miran i fiksira me pogledom. "Nisam bila znala ništa o tome kad sam ostavila Damena onog dana. Tada sam stvarno vjerovala da sve mogu vratiti - baš kao što si i ti vjerovala. Ti bi bila otputovala natrag kroz vrijeme, kao i Damen, a ja nisam bila sigurna što je eliksir zapravo, sumnjala sam i namjeravala ga popiti... Ali onda, iz nekog razloga,baš kad sam ga htjela popiti -zaustavila sam se. Jednostavno se nisam usudila.Pretpostavljam da sam postala svjesna nesagledivih posljedica - nesagledivosti vječnog života." Pogleda me. "To su prilično ozbiljne stvari, zar ne?" Slegnem ramenima. Slegnem ramenima i zakolutam očima. Dosad nije rekla ništa što bi me natjeralo da promijenim mišljenje o njoj. Osim toga, još nisam uvjerena da ga nije popila. "Pa, na kraju sam ga bacila, otvorila portal za Ljetozemlje i počela tražiti odgovore - tražiti mir." "I, jesi li ga našla?" pitam je takvim tonom da je jasno da me uopće nije briga. "Jesam." Nasmiješi se. "Mirna sam jer znam da svi imamo svoj put - svoju zadaću koju moramo ispuniti. A sada napokon znam što je moja zadaća." Pogledam je i vidim da joj se lice ozarilo kad dometne: "Moja je zadaća služiti se svojim sposobnostima da pomognem onima koji trebaju pomoć, živjeti bez straha, vjerovati da ću uvijek imati dovoljno da preživim i odgojiti blizanke onako kako prije nisam mogla." Pogleda me kao će mi svakog časa prići i zagrliti me, ali, nasreću, samo prođe rukom kroz kosu i ostane na mjestu. "Žao mi je zbog onoga što se dogodilo, Ever. Nisam ni pomislila da bi moglo ovako završiti. Iako možda ne odobravam ono što ti i Damen jeste, stvarno vas ne mogu osuđivati. Vi imate svoj put koji morate proći." "Da?A to je?" pitam je gledajući je u oči,iznenađena koliko mi je glas pun iščekivanja.Nadam se da ona ima nekog pojma o smislu mog života jer ja zasad nemam. Ali Ava samo slegne ramenima, a njezine blage smeđe oči zablistaju kad odgovori: "O,ne." Nasmiješi se i odmahne glavom. "Nažalost, to moraš sama otkriti.Ali, vjeruj mi, Ever, nimalo ne sumnjam da će to biti nešto jako značajno."
96 Dvadeset četvrto Već je kasno kad stignem kući.Iako mi Damen ponudi pomoć da odnesem darove na kat i u svoju sobu, iako je jedan dio mene u iskušenju da mu upravo to i dopustim,samo ga kratko poljubim u obraz i uđem sama u kuću.Samo se želim zavaliti u udobnu čahuru od kreveta i imati posljednji sat rođendana samo za sebe. Polako se uspinjem stubama,oprezno, tiho, ne želim uzbuniti Sabine ispod čijih vrata vidim svjetlo. Taman spustim hrpu darova na svoj stol, kad ona došeta hodnikom i uđe. "Sretan rođendan." Smiješi se umotana u ogrtač koji izgleda kao oblačić od tučenog vrhnja onako mekan i boje kreme. Zaškilji u sat na mom noćnom ormariću i pita: "Još ti je rođendan, zar ne?" "Sedamnaest godina." Kimnem. "Ni dana više." Promatram je dok ulazi i sjeda na rub mog kreveta mjerkajući hrpu darova - nekoliko knjiga o metafizici od Ave, koje sam više-manje "pročitala" čim sam ih dotaknula, geoda ametista koju sam dobila od Judea, majica kratkih rukava na kojoj piše NIKADA NEMOJ PRIZVATI NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ PROTJERATI od Rayne (ha-ha) i još jedna od Romy na kojoj je naslikan raznobojan spiralni simbol,vjerojatno iz istog wiccanskog dućana. Honor mi je donijela iTunes poklon-bon i uručila mi ga mumljajući: "Pa, zato što mi se čini da jako voliš glazbu, znaš već, kad uvijek imaš slušalice na ušima i sve to." Aha,i silne vaze pune sjajnih crvenih tulipana koje je zacijelo prikazao Damen u trenutku kad se odvezao. "Pa ti tu imaš čitavo blago", nabaci ona dok ja promatram darove i pokušavam ih promatrati iz njezine perspektive, više kao slavlje u moju čast nego kao podsjetnik na one kojih nema. Svalim se u slolac za radnim stolom i nogama stignem sandale, a slutim da je Sabine ovdje iz nekog određenog razloga i nadam se da će već jednom prijeći na temu. "Neću te zadržavati - kasno je i vjerojatno si umorna", kaže ona kad shvati kakve sam volje. Iako pokušam to zanijekati, ako zbog ničeg drugog, onda iz pristojnosti, ali vrlo brzo odustanem. Iako je lijepo što je došla k meni jer je rijetko viđam nasamo ovih dana, stvarno bih htjela da odgodimo ovaj mali posjet za sutra. Baš nisam raspoložena za jedan od njezinih dugačkih govora punih okolišanja. A to, naravno, ona ne kuži. Samo me ovlaš pogleda suženih očiju i upita: "I, kako si - kako posao, kako Damen? Gotovo da te ne viđam ovih dana." Kimnem uvjeravajući je da je sve okej, pazeći da to izgovorim s dozom entuzijazma s nadom da ću je uvjeriti. Ona kimne, oči joj se ozare od olakšanja i dometne: "Pa, izgledaš dobro. Neko si vrijeme bila tako mršava da sam—" Zavrti glavom i na trenutak joj se u očima vidi koliko je bila zabrinuta, zbog čega se osjećam manjom od makova zrna. "Ali izgleda da si se popunila. I koža ti se očistila - a to je dobro— " Stisne usne kao da važe što će sljedeće reći pa nastavi: "Znaš, Ever, kad sam rekla da želim da radiš ovog ljeta, nisam to mislila onako kako si ti shvatila.Mislila sam da nađeš neki posao na pola radnog vremena, nešto da te zaokupi na nekoliko sati dnevno, ali ti si se toga tako primila—" Zastane i zavrti glavom. "Pa, prilično sam sigurna da radiš više nego ja.A budući da je do početka škole još samo nekoliko tjedana - pa, mislim da bi mogla dati otkaz pa da možeš malo uživati na plaži, družiti se s prijateljima." "S kojim prijateljima?" Slegnem ramenima i osjetim peckanje u očima dok mi se želudac steže. Ali ipak, rekla sam to naglas. Izrekla sam istinu koja je tako bolna da si Sabine ne može pomoći, a da se ne pomakne i zabulji u pod. Malo pričeka dok ne dođe k sebi, a zatim podigne glavu gledajući me u oči i rukom pokaže rođendanski plijen: "Pa, oprosti, Ever, ali mislim da dokazi ukazuju na suprotno."
97 Zatvorim oči i odmahnem glavom, žestoko se lupkajući po obrazima dok se brzo okrećem od nje. Mislim na jedinu prijateljicu koja danas nije došla, koja vjerojatno nikada više neće doći zbog čudovišta u meni. "Hej - jesi dobro?" Sabine se primakne želeći me utješiti, ali jednako se brzo odmakne jer zna kako ne volim da me se dodiruje. Duboko udahnem i kimnem jer znam koliko se brine. Da je barem nisam uvukla u ovo. Jer istina je da ja stvarno jesam dobro. Kao što je rekla, odjeća više ne visi na meni, koža mi je čista, veza mi je opet stabilna, a od one noći na plaži nema ni traga ni glasa onom odvratnom čudovištu, onom čudnom nepoznatom pulsiranju koje me nekada kontroliralo.Iako će uvijek postojati ogromna praznina u meni jer moje obitelji više nema, iako ću se uskoro morati oprostiti sa Sabine, Damen će uvijek biti sa mnom. Ako ništa drugo, barem je ove godine dokazao da mi je potpuno posvećen - da je potpuno posvećen nama. Čak i kad se događaju grozne stvari, on se nikada ne izvlači. Na kraju krajeva, što još mogu tražiti od njega? Sve je ostalo onako kako jest. Pogledam Sabine i kimnem,ovaj put jače,kao da mislim ozbiljno. Odlučila sam prije više mjeseci, zaklela se na besmrtnost i više ne mogu natrag - samo mnogo naprijed u vječnost. "Valjda sam se samo malo rastužila zbog rođendana." Pogledam je i dodam: "Sigurno ti je poznat onaj bolni osjećaj da si sve starija." Prvo mi se usne razvuku u osmijeh koji se zarazno proširi sve do očiju - što natjera i nju da se osmjehne. "Suosjećam s tobom." Nasmije se. "Iako će ti taj osjećaj biti sve bolniji kako se budeš približavala četrdesetoj." Ustane s kreveta, krene prema vratima s rukama duboko u džepovima ogrtača i dobaci: "Oh, skoro sam zaboravila,ostavila sam ti neke stvari tamo na toaletnom ormariću." Glavom pokaže prema njemu. "Jedna je od mene, moj dar - mislim da ćeš se iznenaditi kad ga otvoriš. Ja sam se, bome, iznenadila kad sam ga našla. Nadam se da ćeš naći rupu u svom pretrpanom rasporedu i da ćemo otići na ručak i u šoping." Kimnem. "To bi bilo super", kažem joj i u tom trenutku shvatim da bi to stvarno bilo super. Nas dvije cure već se dugo nismo dobro zabavile. "I,da, ona druga stvar, čestitka", slegne ramenima, "danas je došla. Našla sam je ispod vrata kad sam došla doma. Nemam pojma od koga je, mada na njoj jasno piše da je za tebe." Bacim pogled na toaletni ormarić i ugledam pravokutni paket pokraj velike ružičaste omotnice koja gotovo da sjaji, samo nekako zlokobno, zloslutno. "Uglavnom, samo sam ti htjela zaželjeti sretan rođendan." Škicne na sat. "Ostalo je još samo nekoliko minuta, tako da još malo uživaj!" Čim zatvori vrata za sobom, krenem prema toaletnom ormariću i zgrabim kutiju. Znam što je unutra čim je dotaknem. Strgam ukrasni papir s kutije najbrže što mogu bacajući komadiće na pod.Podignem poklopac i ugledam tanak fotoalbum u purpurnom kožnatom omotu.U albumu su sve fotografije koje je Riley uslikala na onom kobnom izletu na jezeru - uključujući onu koju sam vidjela u Ljetozemlju. Dok gledam slike, moram se zapitati je li to ona nekako posložila - može li ovo vidjeti - može li me vidjeti? Ali neću je zazvati, od toga ionako ne bi bilo ništa. Samo obrišem suze s lica i tiho šapnem: "Hvala." Stavim album na noćni ormarić, želim da mi bude blizu da ga mogu iznova listati.Posegnem za omotnicom na kojoj je pretjerano svečanim švrakopisom napisano moje ime - duboko udišem, a omotnica se svjetluca i sjaji mi u ruci. Trnci mi prođu cijelim tijelom i znam da je to od njega. Gurnem nokat ispod preklopa omotnice, želeći čim prije završiti s tim. Bacim pogled na ružičastu šljokičastu naslovnu stranicu i otvorim je. Preskočim uobičajenu šablonsku čestitku i u donjem lijevom kutu ugledam poruku koju je Roman naškrabao zamršenim nakošenim rukopisom:
98 Vrijeme je da dođeš po ono za čim najriše žudiš, Danas, na troj rođendan, ja ti primirje nudim, Pođi k meni doma noćas prije ponoći, Ako budeš kasnila, nemoj se uopće truditi. Nadam se da se vidimo uskoro! Roman xoxo
99 Dvadeset peto Kad napokon stignem do Romanove kuće,ostalo mi je samo još nekoliko minuta. Točnije dvije minute, i nadam se da je tako i na njegovu satu. Ali ovaj put umjesto da razvalim vrata, kao inače, lagano pokucam nadlanicom i pričekam. Ako ćemo se ovaj put stvarno pomiriti, malo pristojnosti ne škodi. Čekam, brojim sekunde na ručnom satu dok zvuk njegovih koraka koji se približavaju vratima signalizira da dolazi moj trenutak - zahvaljujući uspješnoj magiji. Vrata se širom otvore i ugledam ga kako stoji preda mnom. Plave mu oči blistaju, bijeli mu se zubi sjaje, a koža mu je preplanula. Preko ramena ležerno je prebacio nekakav crni svileni ogrtač, ono što se nekad zvalo kućni haljetak, i vide mu se gola prsa, nevjerojatno razvijene "pločice" i stare isprane traperice nisko su mu na kukovima. I samo taj jedan pogled na plijen preda mnom dovoljan je da počnem drhtati,da mi koljena zaklecaju i puls mi se ubrza tako užasno, strašno poznato da polako počnem shvaćati: Čudovište nije mrtvo! Nisam ga uopće protjerala! Samo se povuklo, šćućurilo se negdje duboko i čeka priliku, oporavlja se dok ne bude moglo ponovno ustati... Progutam knedlu i nasilu kimnem kao da je sve u redu. Svjesna da me odmjerava od glave do pete i upija svaki detalj,znam da moram ovo otrpjeti.Nema šanse da ne uspijem jer mi je sve što trebam nadohvat ruke. Mahne mi da uđem nagnuvši glavu."Drago mi je što si došla na vrijeme", izusti dok me pomno promatra. Okrenem se,ne dođem ni do sredine hodnika,kad stanem i predomislim se. Na licu mu se vidi da se zabavlja dok ja sve više blijedim. "Na vrijeme za točno što? O čemu se radi?" Suzim pogled i naslonim se na zid, a on se prošulja kraj mene i naredi mi da ga slijedim. "Pa, radi se o tvom rođendanu, naravno!" Nasmije se gledajući preko ramena i vrteći glavom. "Taj Damen je takva sentimentalna pederčina da se sigurno jako potrudio da ti rođendan bude poseban. Iako, rekao bih da nije bio ni približno toliko poseban u odnosu na ono što ti ja spremam." Samo stojim i odbijam se pomaknuti s mjesta. Iako mi se ruke i noge tako tresu da mi se čini da ću se raspasti po šavovima, glas mi je i dalje suzdržan, odmjeren i ništa ne odaje. "Ispuni svoje obećanje i daj mi ono što želim, to će mi biti dovoljno posebno za danas. Ne moraš mi ni ponuditi da sjednem ni da što popijem,ionako bih odbila. Zašto ne ubrzamo i prijeđemo na stvar, okej?" Pogleda me.Oči su mu se naborale od smijeha,a usne razvukle u osmijeh. "Oho, tom Damenu stvarno je pala sjekira u med." Zavrti glavom i prođe prstima kroz svoje zlatne kuštrave kovrče. "Ti ne gubiš vrijeme na predigru. Čini mi se da bi naša mala Ever najradije preskočila predjelo i odmah navalila na glavno jelo - ljubavi, čestitam ti od srca na tome." Prisilim se da ne pokažem emocije na licu,pravim se kao da me to ne dira bez obzira na to koliko me njegove riječi uznemiruju.Bolno sam svjesna da u meni sve jače gori onaj mračni plamen, a on ga samo raspiruje svojom prisutnošću. "Možda ti ne želiš sjesti ili popiti nešto, ali ja želim. A budući da sam ja domaćin ove male soareje, nažalost, morat ćeš mi ugoditi." Klizne prema radnoj sobi obavijen crnom svilom i provuče se iza šanka. Natoči si izdašnu količinu crvene tekućine u težak kristalni pehar. Vrti čašu preda mnom, a svjetlucava se tekućina bljeska i sjaji, slijevajući se s rubova prema dnu čaše. To me podsjeti na nešto što je Haven jednom rekla, da je njegov sok jači od Damenova. Pitam se da je li im taj sok nekakvu prednost i bi li na mene jednako djelovao ili bih postala luda i opasna poput njih.
100 Trljam usne dok se nastojim smiriti. Osjećam nervozu i nemir u prstima i znam da ću uskoro u potpunosti izgubiti kontrolu. "Baš mi je žao zbog tvog problemčića s Haven." Roman kimne, podigne čašu i ispije dug velik gutljaj."Ali ljudi se mijenjaju,znaš?Nisu sva prijateljstva vječna." "Nisam odustala." Slegnem ramenima i osjetim kako su moje riječi zazvučale mnogo sigurnije nego što se osjećam. "Uvjerena sam da ćemo riješiti taj problem", dodam osjetivši ono čudno strano pulsiranje u sebi, a on nagne glavu i njegova se tetovaža Ouroborosa nakratko pokaže. "Jesi li sigurna u to,ljubavi?" Pogleda me lijeno kružeći prstima oko stalka čaše i odmjeri me onako polako, ležerno, blisko, kako on to već zna. Pogled mu zastane na dubokom V-izrezu moje haljine i dometne: "Mislim, nemoj se uvrijediti,draga, ali mislim da neće biti ništa od toga.Iz mog iskustva,kada dvije odlučne koke žele, istu stvar, netko će završiti povrijeđen - ili nešto još gore - kao što već znaš." Primaknem mu se - ne čudovište, nego ja (iako ono sigurno nema ništa protiv). Pogledam ga u oči i kažem: "Ali Haven i ja ne želimo istu stvar. Ona želi tebe, a ja želim nešto sasvim drugo." Bulji u mene preko ruba čaše,ne vidim ništa osim njegovih ledenih plavih očiju. "Ma nemoj, a što to, ljubavi?" "Već znaš." Slegnem ramenima i maknem ruku s boka te je stisnem iza leđa kako ne bi primijetio kako se trese i drhti. "Nisi li me zato pozvao k sebi?" On kimne i odloži piće na podmetač ukrašen zlatnim kuglicama. "Ipak, volio bih to čuti od tebe. Volio bih to čuti iz tvojih usta u svoje uši." Duboko udahnem i odmjerim njegove polusklopljene oči, otvorena primamljiva usta i široka prsa. Pogled mi pobjegne na njegove pločice, a onda još malo niže i promrsim:"Želim protuotrov",ponovim,ovaj put odlučnije, i dodam: "Kao što već znaš." Prije nego što ga uspijem zaustaviti, on se stvori kraj mene. Smireno me gleda, ruke mu opušteno vise uz bokove. Iz njegove kože izbija studen, obavija me hladnim slatkim valom olakšanja i on mi prizna: "Želim da znaš da sam te pozvao s najboljom namjerom. Kad sam vidio koliko si patila posljednjih mjeseci,odlučio sam popustiti i dati ti ono što želiš. Iako je bilo stvarno zabavno,barem meni." Slegne ramenima. "Spreman sam krenuti dalje, baš kao i ti, Ever. Vraćam se u London. Ovaj grad previše je miran za mene, meni treba više akcije." "Odlaziš?" Izlanem tako brzo da nisam sigurna iz kojeg dijela mene je to došlo. "Jesi li tužna zbog toga?" Nasmiješi se i pogleda me. "Da, baš." Namrštim se, zakolutam očima i skrenem pogled nadajući se da neće primijetiti da mi je glas zadrhtao. "Nastojat ću to ne uzeti srcu." Osmjehne se i na tren vidim tetovažu Ouroborosa, koji pohlepno pilji u mene i paluca jezikom. "Ali prije nego što odem, htio bih riješiti neke stvari, a budući da je tebi rođendan i sve to, mislio sam počeli s tobom i dati ti dar koji najviše želiš. Nešto što želiš najviše na svijetu, nešto što ti nitko, živ ili mrtav, nikada ne bi mogao dati—" Prstom mi lagano, ovlaš prođe po ruci, a ja osjećam taj dodir čak i nakon što on okrene leđa i krene dalje. Buljim u njegova leđa koja se odmiču od mene i znam da si ovo ne mogu priuštiti, ne mogu si priuštiti da zabrljam. Podsjećam samu sebe na čarobni dodir Damenovih usana otprije nekoliko sati i na to koliko sam blizu da ga vratim - ali samo ako se uspijem obuzdati. Roman se okrene i prstom me pozove da ga slijedim. Ne poslušam ga, a on zacokće i pojasni mi: "Vjeruj, ljubavi, nemam namjeru na prijevaru te odvući u svoje odaje." Zavrti glavom i nasmije se. "Za