101 to imamo dovoljno vremena poslije, ako to želiš. Ali za sada imam u planu nešto više tehničke prirode. Kad smo kod toga, jesi li ikad bila na detektoru laži?" Suzim pogled jer nemam pojma o čemu priča, ali sigurna sam da je to nekakva zamka. Gledam mu u leđa dok me vodi niz hodnik, kroz kuhinju i van kroz stražnja vrata. Prođemo kraj jacuzzija uz trijem i stignemo do prostorije koja izgleda kao preuređena garaža, odvojena od ostatka kuće. Kad uđemo, učini mi se da soba napola sliči na spremište za starine, a napola na laboratorij ludog znanstvenika. "Žao mi je što moram ovo reći i, vjeruj mi, ne želim te uvrijediti, ali poznata si po tome da u određenim prilikama znaš lagati - uglavnom u prilikama kada od toga imaš koristi. Budući da sam ja čovjek na mjestu i da sam ti obećao da ću ti dati ono što stvarno želiš više nego išta drugo na ovom svijetu, mislim da bi bilo u redu da nas dvoje razjasnimo što je to točno. Očito se nešto čudno događa između nas. Je l' te baš moram podsjećati kako si se bacila na mene zadnji put kad si bila ovdje?" "Nisam—" izustim i ne uspijem ništa više reći prije nego što podigne ruku. "Molim te." Glupo se smješka. "Stvarno mi ne trebaju nikakve isprike, ljubavi. Smislio sam kako ću mnogo lakše doći do odgovora koje tražim." Stisnem usne i napravim grimasu.Gledala sam dovoljno kriminalističkih serija na televiziji da mogu prepoznati uređaj koji je pripremio za mene. On zbilja očekuje da ću se prikopčati na to i pristati na poligrafsko ispitivanje, za koje ne sumnjam da je namješteno. "Ma, zaboravi", odvratim vrteći se na peti, spremna otići. "Morat ćeš mi vjerovati na riječ ili dogovor otpada." Taman dođem do vrata,kad on reče: "Pa,zapravo, možemo probati nešto drugo." Zastanem. "Vjeruj mi, nema šanse da ovo drugo bude namješteno, osobito kad su u pitanju ljudi poput nas. Zapravo, to se baš slučajno lijepo uklapa u cijelo ono metafizičko sranje kojim si toliko opčinjena, ono da je sve energija i povezano jedno s drugim." Glasno uzdahnem lupkajući nogom o pod.Nadam se da ću tako otpustiti nešto od one energije koja se skuplja u meni, a i natuknuti mu koliko sam nestrpljiva. Ali Romana nitko ne može požurivati ni tjerati niti će on napraviti išta što nije u skladu s njegovim rasporedom. On se odsutno poigra končićem koji mu je popustio na jakni,a onda me odmjeri i objasni: "Vidiš, Ever, stvar je u tome da je znanstveno dokazano da je istina uvijek, uvijek jača od laži. Kad bi ih usporedila,kad bi ih postavila jednu nasuprot drugoj,da tako kažem, istina bi uvijek izašla kao pobjednik. Što ti misliš o tome?" Zakolutam očima i iz toga se vidi što ja mislim o tome i o svemu ostalom što se do sada dogodilo. Ali Roman je smiren i ne popušta,želi da igramo po njegovim pravilima: "Kad smo kod toga, postoji jedan jako jednostavan način na koji ćemo to ispitati - ne možeš nikako varati. Trebaju nam samo tvoje tjelesne funkcije. Hoćeš probati?" Pa,ne baš! Zaustim, želim mu to reći, ali čudovište se budi i ne da mi da išta kažem, što samo ohrabri Romana pa nastavi. "Dakle,bi li rekla da smo nas dvoje jednako jaki?Da što se tiče naše vrste, između nas ne postoje nikakve fizičke razlike u smislu snage i brzine, kakve inače postoje između muškaraca i žena?" Slegnem ramenima. Nikad nisam o tome razmišljala i ne da mi se baš sad počinjati. "Pa, s obzirom na to, htio bih ti pokazati nešto što će te sigurno jako zanimati. Osim toga, budi sigurna da te ne želim prevariti, ovo nije igra i nitko neće nastradati. Iskreno ti želim dati ono što najviše želiš, a ovo je najbolji način koji sam uspio smisliti kako bih utvrdio što je to zapravo. Prvo ću ja, tako da vidiš da nemam asa u rukavu - da tako kažem."
102 Stoji preda mnom i drži ruku postrance u zraku, usporedo s betonskim podom. Kima i govori: "Hajde, prisloni dva prsta na moju ruku i guraj ih prema dolje kako se ja budem opirao i dizao. Nije to nikakva smicalica, obećavam. Vidjet ćeš." Pogledam ga u oči i vidim izazov u njegovu pogledu. Znam da nemam izbora, da moram prihvatiti izazov i učiniti što traži jer samo on ima rješenje. Moram igrati po njegovim pravilima, na njegov način. Zurim u njegovu preplanulu snažnu ruku koja lebdi preda mnom i jedva čeka da je dotaknem. Mada znam da to ne mogu učiniti, da ga ne mogu obuzdati, stisnem zube i pokušam. Prislonim prste na njegovu ruku, a studen isijava kroz mekano svileno tkanje njegova rukava i raspiruje, rasplamsava mračni plamen u meni. Roman mi tiho, promuklo šapne u uho: "Osjećaš li to?" Pogledam ga i nisam više svjesna ničega osim postojanog pulsiranja koje me prožima iznutra, a tijelo mi trese vrućina koja ne traži ništa osim hladnog slatkog olakšanja koje mi on može pružiti. "Okej,sad želim da mi postaviš pitanje,jednostavno pitanje na koje mogu odgovoriti s da ili ne, a na koje ti već znaš odgovor. Daj mi sekundu da se usredotočim na odgovor i da ga izgovorim u glavi i naglas, a ti sa svoja dva prsta guraj moju ruku prema dolje." Naizmjence pogledam svoj ručni sat i njega, a koljena mi drhte kao luda i znam da nemam još puno vremena. Ali on samo kimne.Još drži ruku u zraku i ohrabruje me pogledom. "Istina jača, a laži slabe - sada imaš priliku da iskušaš tu teoriju na meni, a poslije ćemo je ispitati na tebi. To je jedini način da dokažeš što stvarno želiš, Ever. Hajde, postavi mi pitanje, koje god želiš. Čak ću spustiti štit, tako da mi možeš čitati misli i vidjeti da ne varam." Osvrne se, a od težine njegova pogleda puls mi se ubrza, srce mi se raspukne i ne mogu više, ne mogu— "Postavi mi pitanje, Ever." Netremice me gleda. "Pitaj me što god želiš. Što prije završimo sa mnom, to ćemo prije prijeći na tebe i utvrditi za čim zbilja najviše žudiš." Stojim pokraj njega i nastojim se psihički pripremiti, usredotočiti, ali ne uspijevam. Ne mogu to učiniti, ne mogu više igrati tu igru. "A da preskočimo ovo?" upita promatrajući me polagano, duboko. "Bi li radije htjela da ispitam tebe?" Čeka da dođem sebi, a ja duboko udahnem i tiho zavapim Hekati da mi pomogne da izdržim,da uspijem dobiti ono po što sam došla.Ali kad ponovno pogledam Romana, shvatim da me Hekata napustila i da sam ostala posve sama. "Ti stvarno želiš protuotrov, jelda?" pita me.Okrene se prema meni pa osjetim njegov dah na svom obrazu,a usne su mu samo nekoliko centimetara od mojih. "Stvarno čezneš za protuotrovom, želiš ga više od svega drugoga?" Da! Viknem i osjetim da ta riječ dolazi odnekud iz dubine i odjekuje mi u glavi takvom žestinom da sam uvjerena da on to čuje. Ali to je nemoguće. Jer to zapravo nisam rekla naglas. To je samo prazan zvuk koji mi odzvanja glavom sve dok napokon ne zamre. Čim me Roman pogleda ravno u oči - gotova sam. Plamen mi tutnji tijelom i dovodi ga do usijanja.Posegnem prstima željnim njegova tijela i zagrebem njegova glatka, široka, blago preplanula prsa.
103 "Oprezno, draga." Zgrabi me za zapešća i privuče me k sebi, suzi oči, a usne su mu vlažne i mokre. "Nikad nisam bio jedan od onih koje pale tragovi noktiju na koži,ma koliko brzo zacijeljeli." Drži me na sigurnoj udaljenosti od sebe i odmjerava me od glave do pete gladnim grabežljivim očima, kao da sam plijen kojim će se pogostiti. "Osim toga, najbolje da se riješimo ove gluposti." Nasmije se, odveže amajliju s mog vrata i baci je ravno na drugu stranu sobe, gdje se zakotrlja, odskoči i sa zveketom padne na tlo. Ali nije me briga za to, nije me briga ni za što osim za njegove prste koji mi klize niz leđa, njegovo lice koje mi uranja duboko u kosu i njegov nos koji mi prislanja uz vrat udišući duboko, snažno dok uvlači moj miris. Strastveno me gleda u oči dok me uzima u naručje i spušta na kauč. Skida ogrtač i otkopčava traperice, a ja mu rukama milujem kožu i privlačim ga k sebi, željna njegova poljupca, njegovih usana na svojima. Glasno uzdahnem kad me odgurne, makne ruke s mog vrata i reče: "Polako, draga. Pa ti ne voliš svu tu predigru, zar ne? Poslije ćemo imati dovoljno vremena za to, no prvo moramo završiti s ovim. Na kraju krajeva, čekala si - koliko? Četiristo godina, je li?" Opet ga privučem k sebi, želim još - još njegove kože, još njegova okusa - napinjem se, izvijam, očajnički želim njegovo tijelo, usne su mi natečene, polakomile su se za svime što mi može dati. Želim da me on želi onako kako ja želim njega i spremna sam učiniti bilo što samo da me poljubi - a onda se iznenada sjetim što je to... On gurne koljeno između mojih nogu, svuče traperice i izbaci kukove. Namjesti se i kaže: "Ovo će samo malo boljeti, ljubavi, a onda—" A onda me pogleda i sve se zaustavi - njegove se oči sjaje od žudnje, razjapio je usta u čudu i odjednom mu lice poprimi onaj izraz za kojim sam čeznula, žudjela. Izraz njegova lica govori da me želi - da me treba - onoliko koliko i ja njega želim i trebam. Privučem ga k sebi, žudeći za tim da konačno osjetim njegove usne na svojima, a on se nagne prema meni i tiho, s obožavanjem šapne: "Drina—" Odmaknem se, zaškiljim, zbunjeno ga gledajući u oči. Vidim ono što on vidi - plamenocrvenu kosu, porculanski ten, smaragdnozelene oči - odraz koji ne pripada meni. "Drina..." promrmlja, "Drina, ja..." I dok mi tijelo još reagira, izaziva njegove dodire i lagano milovanje kože, srce mi se stisne i odbije igrati tu igru. Nešto nije u redu - nešto jako, jako nije u redu - nešto što se držalo po strani polako se razvija i poprima oblik. Roman mi strgne haljinu i ona odmah spuzne. Pogledam ga i vidim kako su mu oči zablistale, znam da sam blizu. Uskoro ću se domoći svog rođendanskog dara - onoga što najviše želim. Gotovo da nisam svjesna da ništa više neće biti isto nakon toga. Ama baš ništa. Nikada, nikada više. Raširi mi noge i ja se pripremim na to da ću nakratko osjetiti bol. Okrenem se prema zrcalu na udaljenom zidu i ugledam djevojku plamenocrvene kose, svjetlucave blijede kože i osmijeha koji je tako divlji da ga odmah prepoznam. To on vidi kad gleda u mene. Samo što to zapravo nisam ja. To uopće nisam ja! "Jesi spremna, ljubavi?" Roman zuri u mene,pogled mu je pun iščekivanja. Ja kimam u znak pristanka i tijelo mi se diže prema njegovom, ali ovo zapravo nisam ja. Čudovište možda vlada mojim tijelom, ali nema nikakvu kontrolu nad mojim srcem i dušom. Baš kao što je Roman ranije rekao: Istina uvijek pobijedi.
104 Sva sreća što je mojoj duši sve jasno. Sklopim oči i usredotočim se na srčanu čakru, vidim kako se onaj zeleni krug energije vrti i isijava ravno iz sredine mojih prsa, a ja ga potičem da raste prema van, da se sve više širi i povećava dok ne— Roman promrmlja moje ime, samo što to zapravo nije moje ime, već njezino. Glas mu je pun iščekivanja, jedva čeka da počnemo, a nema pojma što ja sada spremam. Barem na trenutak uspjela sam pobijediti. Dignem koljeno i zabijem ga ravno u njega. U ušima mi odjekuje njegov bolni vrisak, rukama se hvata za prepone i okreće očima. Izmaknem se ispod njega krećući se ubrzano,hitro, znam da će za nekoliko sekundi ozdraviti i da će povratiti snagu. "Gdje ga skrivaš?" upitam ga dok izbezumljeno navlačim odjeću i mahnito vješam amajliju oko vrata. Ne moram ni pogledati, već znam da me on opet vidi kao plavušu plavih očiju,da vidi mene onakvu kakva jesam. "Gdje je?" ne odustajem dok se ogledavam po malom urednom laboratoriju. On spusti glavu i pažljivo se promotri. Zatim promrsi: "Kvragu, Ever—" Ali ja nemam vremena za to. "Reci mi gdje je!" zaderem se trudeći se ostati usredotočena na srčanu čakru, pa čvrsto stisnem amajliju na prsima. "Jesi ti luda?" On nabaci traperice i namršti se. "Napraviš takvo sranje i onda još očekuješ da ću ti pomoći?" Zavrti glavom. "Zaboravi. Mogao sam ti dati taj protuotrov, mogla si ga odnijeti sa sobom još prije deset minuta, ali odabrala si nešto drugo, Ever. Oboje znamo da je sve bilo pošteno. Bio sam ti ga spreman dati, i, ne, nije ovdje, pa ne moraš prekopati cijelu sobu. Ozbiljno, misliš da sam tako glup?"Navuče kućni haljetak i stegne ga preko prsa, kao da želi spriječiti da me opet dovede u iskušenje. Iako čudovište još galami u meni,on me više ne zanima. Neman je možda još živa i zdrava, ali sada me vodi moje srce i duša. "Stvarno sam te htio dovesti do njega, ali ti si odabrala nešto drugo.I samo zato što ti se u zadnjem trenu srce stegnulo—" Podigne obrvu i znam da zna odakle mi snaga. "To ništa ne mijenja. Izabrala si mene, Ever. Ja sam ono što si najviše željela. Ali sad nakon što si izvela onaj trik, nećeš dobiti ni jedno ni drugo." Odmahne glavom. "Ne dam ti drugu priliku nakon što si napravila ono sranje." Stojim pred njim,mračni plamen divlja u meni, tjera me prema tim plavim očima boje oceana,kuštravoj zlatnoj kosi, vlažnim spremnim usnama, mršavim izazovnim kukovima... "Ne",promrmljam i zakoračim unatrag. "Ja te ne želim…Ja te nikada nisam željela. To nisam ja - to je nešto drugo. Nisam ja kriva za ovo, ja ne vladam sobom!" Stisnem usne. Znam da mogu pobjeći odavde samo na jedan jedini način,ali ne bih to smjela napraviti pred njim,ne bih ga trebala navesti da posumnja. Ali ipak, ne vjerujem ni vlastitim nogama da me neće odvesti do njegova kreveta. Čvrsto stisnem amajliju uz prsa i usredotočim se na svjetlucavi zlatni veo. Prikazem portal za Ljetozemlje i ugledam kako se otvara preda mnom. Spremam se zakoračiti unutra, kad me on opomene: "Kako si glupa, Ever, ne shvaćaš li da nema razlike između tebe i tvog - čudovišta? Ti jesi to čudovište. To je tvoja mračna strana, tvoja sjena, i sada ste kao jedno."
105 Dvadeset šesto Iskrsnem u onom nepreglednom mirisnom polju. Ne sviđa mi se to i peče me savjest jer znam da to nisam smjela učiniti. Nisam smjela ovako doći ovamo. Nisam smjela dopustiti da me Roman vidi kako nestajem. Ali nisam imala drugog izbora. Odlučnost me polako napuštala, izjedalo ju je ono čudovište u meni i bilo bi dovoljno samo još nekoliko sekundi s Romanom da svemu dođe kraj. I meni samoj i svemu što volim. Jer - Roman je u pravu. Skroz-naskroz u pravu. Poražena sam, nisam uspjela dobiti ono što želim baš zbog toga što ja jesam čudovište, među nama nema razlike.Ono vuče sve poteze,ono zapovijeda,ono je za upravljačem,a ja sam samo suputnik i nemam pojma kako zakočiti i iskočiti. Ništa mi nije preostalo.Nemam pojma što da radim.Samo znam da: Nisam uspjela poništiti čaroliju, a Hekata mi nije uslišala molitvu. A Damen, pa, Damen me ne može spasiti. On nikada ne smije saznati kakvu sam grozotu zamalo napravila. Ne može me sljedećih stotinu godina spašavati od mene same. Toliko sam duboko potonula, toliko sam nisko pala da više ne mogu ustati. Ne mogu se vratiti u kolotečinu. Ne mogu se vratiti na Zemlju i sve riskirati. I tako lutam,bez ikakvog cilja na pameti,i nemam pojma što ću napraviti kad dođem tamo. Lutam uz potok duginih boja, lijeno pokrećem noge, ne žuri mi se,samo lagano šetuckam, i gotovo i ne primijetim kad potok nestane, a tlo ispod mojih nogu pretvori se u bljuzgavu, gnjecavu, mokru stazu. Gotovo i ne primijetim kad temperatura zraka padne za nekoliko stupnjeva, a ono blago zlatno svjetlucanje poslane gušće, neprozirno, pa teško išta mogu vidjeti. Možda se zato i toliko šokiram kad ga ugledam. Kad shvatim da sam nesvjesno došla do mjesta na kojem je magla uvijek najgušća, da sam došla onamo gdje lako možeš krenuti krivim putem, bez ikakve šanse da se vratiš. Pogledom obuhvaćam njegov poznati strmi obris, istrošenu izlizanu užad,napukle drvene daščice,gledam kako se njegov oblik naizmjence izoštrava i zamućuje dok ga magla prekriva. Ali ipak, ne može se poreći da je ono stvarno taj most. Nema sumnje da je taj most vodi na drugu stranu. Most duša. Kleknem pored njega i koljena mi utonu u vlažno tlo prekriveno maglom. Pitam se je li ovo nekakav znak, jesam li s razlogom došla dovde, je li mi suđeno da ga napokon prijeđem. Što ako mi se ponovno nudi mogućnost koju sam ranije odbila?Ako neću morati nikome ništa objašnjavati, što ako je ovo posebna ponuda za stalne mušterije poput mene? Posegnem za ogradom, starim istrošenim uzetom koje izgleda kao da bi moglo puknuti svakog trena. Vidim kako se magla zgušnjava prema sredini i postaje toliko neprozirna da je krajnji cilj tajanstveno obavijen u bijelo. Podsjećam se kako sam tjerala Riley da prijeđe isti taj most, onaj kojim su moji roditelji i Buttercup prešli na drugu stranu. Ako su ga oni mogli prijeći i ako je sve bilo u redu,onda stvarno, koliko loše može ispasti? Mislim,što ako samo ustanem,dođem k sebi,duboko udahnem i prijeđem ga? Što ako je jedan malen korak praćen drugim rješenje svih mojih problema, što ako se tako mogu riješiti čudovišta, utrnuti ovaj plamen i ponovno vidjeti svoju obitelj? Samo nekoliko koraka ususret njihovim toplim zagrljajima dobrodošlice. Samo nekoliko koraka dalje od Romana, Haven, blizanki, Ave i užasnog nereda koji sam napravila. Samo nekoliko koraka prema miru koji tražim.
106 Mislim, ozbiljno, što se može dogoditi? Sigurno ću ugledati cijelu svoju obitelj kako me čeka - baš onako kako to prikazuju u svim onim televizijskim emisijama o zagrobnom životu. Čvršće zgrabim uže,natjeram se da ustanem, jedva se držeći na nogama koje dršću. Lagano se nagnem naprijed i protegnem kako bih bolje vidjela. Pitam se koliko daleko moram otići da bih došla do mjesta odakle nema povratka. Prisjećam se kako je Riley tvrdila da je došla otprilike samo do pola puta,a onda se okrenula i počela me tražiti, ali ju je magla toliko zbunila da nije ponovno pronašla most - ili ga barem neko vrijeme nije mogla pronaći. Čak i da odlučim krenuti dalje, ravno na drugu stranu, bih li došla do cilja do kojeg su i oni došli?Ili bi to bilo kao kad teretni vlak iznenada skreće s tračnica i odvodi mene prema vječnom bezdanu Zemlje sjena umjesto u slatki vječni život? Duboko udahnem i promijenim položaj, dignem nogu s mokre gnjecave zemlje. Baš kad se spremam pomaknuti, odjednom me preplavi umirujući val spokoja - taj nalet mirnoće može značiti samo jedno, samo jedna osoba može izazvati takav osjećaj u meni. Ta se mirnoća toliko razlikuje od trnaca i topline koje Damen budi u meni da me ni najmanje ne iznenadi kad se okrenem i vidim Judea pokraj sebe. "Znaš kamo vodi taj put, zar ne?" Rukom pokaže most koji se lagano ljulja, trudeći se govoriti jasno i odrješito, ali odaje ga nervozan drhtav glas. "Znam kamo vodi druge ljude." Slegnem ramenima i naizmjence pogledam njega i most. "Ali nemam pojma kamo će odvesti mene." On zaškilji i nagne glavu, promatra me polako i pažljivo. Oprezno nastavi: "Taj most vodi na drugu stranu. Sve ljude. Nema razlike. Svima jednako. Priča o posljednjem sudu možda vrijedi na Zemlji, ali ovdje ne." Slegnem ramenima. Nije me uvjerio, on ne zna ono što ja znam. Nije vidio ono što sam ja vidjela. Kako bi onda uopće mogao znati što vrijedi za mene, a što ne? "Nema veze." Kimne kad jasno i glasno osjeti moje misli. "Samo nisam baš siguran da bi ti sada uopće trebala razmišljati o tome. Život je ionako dovoljno kratak, znaš? Čak i onda kada se čini da jako, jako sporo prolazi. Kada svemu dođe kraj,život je zapravo samo bljesak, treptaj u vječnosti, vjeruj mi na riječ." "Možda za tebe, ali ne za mene", kažem i gledam ga u oči tako otvoreno i iskreno da je jasno da ga pozivam da mi uđe u glavu. Spremna sam propjevati o svemu, ispričati mu cijelu odvratnu priču, staviti karte na stol, otkriti sve što sam cijelo vrijeme skrivala - samo mora pitati i sve ću mu priznati. "Moj je život mnogo više od nekakvog treptaja." Protrlja bradu i namršli se, vidi se da se trudi shvatili što sam upravo rekla. I to je sve što mi je trebalo. Treba mi samo njegova želja da me shvati i ja progovorim o svemu. Kažem mu sve. Baš sve. Skroz-naskroz razvežem jezik, a riječi izlaze iz mene tako brzo i mahnito da postanu nerazumljive i zbrčkane. Dotaknem se onih davnih dana,onog prvog dana na mjestu nesreće kada mi je Damen prvi put dao eliksir i pretvorio me u ovo što sam sad,pa mu kažem istinu o Romanu,o tome tko je on zapravo i kako je sredio da Damen i ja više nikada ne budemo zajedno, o Avi i blizankama koje veže njihova čudna prošlost,o tome kako sam pretvorila Haven u čudovište poput sebe, o čakrama i kako nas se može uništiti jedino ako se cilja na naše slabosti i, naravno, ispripovijedam mu sve o Zemlji sjena, vječnom bezdanu,kamo idu svi besmrtnici - o jedinoj stvari koja me sprečava da ostanem na ovoj strani mosta. Riječi mi izlaze iz usta tako brzo da ih ne mogu zaustaviti.I ne trudim se zaustaviti ih.Osjećam takvo olakšanje jer sam se riješila tereta potaknuta njegovim nastojanjem da ostane miran, da se potpuno ne izbezumi i da me pusti da kažem što imam reći.
107 Kada dođem do dijela o Romanu, o groznoj privlačnosti koju osjećam prema njemu, o nepopustljivom mračnom plamenu koji još gori u meni i o ponižavajućem trenutku koji sam jedva izbjegla, on me pogleda i reče: "Molim te, Ever, uspori. Jedva te pratim." Kimnem,srce mi lupa,obrazi mi se rumene,čvrsto sam se obgrlila rukama.Dugi, mokri, zamršeni pramenovi kose lijepe mi se za lice, ramena, leđa,natopljeni teškim okruglim kapima rose koje ne prestaju padati. Gledam kako pridošlice gotovo kao u usklađenom zboru nestrpljivo prelaze na drugu stranu, a most se svija i njiše dok oni stupaju, a iz očiju im isijava nevjerojatno čudesna veličanstvena svjetlost. "Čuj, možemo li - otići nekamo drugamo?" Glavom pokaže prema redu ljudi koji je tako dug da se pitam je li se upravo dogodila nekakva katastrofa. "Ovo me pomalo uznemiruje." "Pa ti si odlučio doći ovamo." Slegnem ramenima, ne mogu ni sama sebi objasniti zašto se osjećam kao da se moram braniti, a da ne spominjem kako me muči grižnja savjesti otkad sam mu sve rekla. Mislim, upravo sam mu u cijelosti izložila svoju povjerljivu tajanstvenu priču, sve sam mu otkrila, a samo kaže uspori malo i ajmo se maknuti odavde? Zavrtim glavom u nevjerici i okrenem očima. Nisam uopće očekivala takvu reakciju. "Mislim stvarno. Nisam te ja pozvala, sam si se pojavio." On me pogleda, uopće ga ne dira moja promjena raspoloženja. Podigne kutove usana i reče: "Pa, nije baš tako..." Buljim u njega i pitam se što to znači. "Čuo sam tvoj poziv upomoć i došao vidjeti što se zbiva. Tražio sam tebe, a ne - ne ovo." Suzim pogled spremajući se pobiti njegovu tvrdnju, a onda se sjetim svog prvog susreta s blizankama, onog koji se odigrao gotovo jednako. "Nisam namjeravala prijeći", kažem, a obrazi su mi se užarili od srama. "Mislim,možda sam razmišljala o tome, ali samo na sekundu i ne zaozbiljno, ono, ne stvarno. Samo sam bila znatiželjna - to je sve. Osim toga, slučajno poznajem nekoliko ljudi koji žive tamo preko i, ono, ponekad mi nedostaju—" "Pa si ih mislila nakratko posjetiti?" Govori blagim tonom, ali njegove su riječi teške, teže nego što misli. Odmahnem glavom i spustim pogled na svoja stopala prekrivena blatom. "Pa, što je bilo? Što te spriječilo, Ever? Možda ja?" Duboko udahnem jedanput, dvaput, trebam sekundu prije nego što dignem pogled prema njemu. "Ja... Nisam namjeravala prijeći. Mislim, da, bila sam malo u iskušenju i sve, ali zaustavila bih se - pojavio se ti ili ne." Slegnem ramenima i pokušam ga pogledati u oči. "Jednim dijelom zato što ne bi bilo u redu da ne izravnam račune i da drugi moraju ispravljati moje pogreške. Drugim dijelom zato što ne želim hitati prema tom cilju, bez obzira na to koliko znam o dušama besmrtnika i gdje one na kraju završavaju. I bez obzira na to što možda mislim da upravo to zaslužujem. Vidjela sam drugu stranu, ili barem onu koja je meni suđena. Nažalost, moram reći da to uopće nije mjesto kamo je otišla moja obitelj. Bojim se da bih ako ih želim ponovno vidjeti, imala više sreće kad bih pokušala doći do njih preko tebe nego preko onog mosta, a da ne spominjem—" Gleda me i čeka. Uzdahnem i lupim nogom u tlo. Čvrsto odlučim da ću mu otkriti svoj najvažniji razlog bez obzira na to koliko bi ga to moglo pogoditi. Pogledam Judea u oči, izbacim ramena i kažem: "A da ne spominjem da to nikad ne bih mogla napraviti Damenu." Brzo skrenem pogled kad mi oči sretnu njegove. "Nikad ga ne bih mogla napustiti na takav način - ne nakon što—" Ušutim i pokušavam progutati knedlu u grlu. "Ne nakon svega što je učinio za mene." Protrljam ruke da ih zagrijem iako mi zapravo nije hladno. Samo se osjećam čudno. Čudno i neugodno, bez sumnje.
108 Ali Jude samo kimne, uvjeravajući me da će sve biti okej. Prislonio je ruku na moja pleća i tiho me vodi dalje od mosta, od dugog reda duša koje sretno koračaju prema drugoj strani i natrag na Zemlju.
109 Dvadeset sedmo "Dakle, učinit ćeš sljedeće." Ubaci u ler i okrene se prema meni. "Prvo, ući ćeš i sve priznati." Podigne prst kako bi me ušutkao iste sekunde kad ga ja poželim prekinuti. "Samo ćeš lijepo sjesti i ispričati cijelu prljavu priču - nećeš ništa preskočiti.Bez obzira na tvoja prijašnja iskustva s njom, po svemu što sam vidio i po svemu što sam naučio,znam da si u dobrim rukama.Stvarno. Ona je pametnija nego što misliš i bavi se tim stvarima već nekoliko života.A da ne spominjem da mi jedino ona više-manje pada na pamet, a zapravo bi ti stvarno mogla pomoći, bez predrasuda." "Kako znaš za njezine prijašnje živote?" pitam, a koža mi se odjednom naježi. "Mislim, osim onoga što sam ti već rekla?" On me pogleda i taj trenutak potraje toliko dugo da se već spremam prekinuti tišinu, kad on odgovori: "Bio sam u Velikoj dvorani znanja. Sada više-manje znam sve." Kimnem i progutam knedlu trudeći se da se ne izbezumim. Iako je od mene upravo dobio priznanje koje bi se lako moglo opisati kao majka svih priznanja, ipak, nije da sam mu sve rekla. Ali on samo slegne ramenima i odmah nastavi."A onda,kad tamo završiš,moraš ići k Damenu. Ne zanima me što ćeš mu reći, to je tvoja stvar. Ali stvarno si ga namučila u zadnje vrijeme bez obzira na to što ja mislim o njemu..." Stane i zavrti glavom. "Samo to napravi, okej? Još nisi dobro - večeras si to dokazala i trebaš ga na svojoj strani.On će ti pomoći da se izvučeš.Tako ćeš ispravno postupiti.I uzmi slobodno na poslu dok to obavljaš.Ozbiljno, mogu ja sam. Osim toga, Honor se ponudila da uskoči, pa ću joj možda dati priliku." Kimnem diveći se njegovoj plemenitosti.Pokazao je svu svoju nesebičnost kad me poslao svom višestoljetnom suparniku. Stisnem kvaku uvjerena da smo završili. Baš se spremam izaći, kad mi on stavi ruku na nogu, nagne se prema meni i kaže: "Ima još." Okrenem se i vidim kako se uozbiljio, stišće mi koljeno dugim hladnim prstima. "Obećavam da se neću miješati u tvoju vezu s Damenom,ali ne namjeravam se povući.Zadnjih dana baš se i ne mogu pomiriti s činjenicom da četiri stoljeća ne uspijevam osvojiti djevojku svojih snova." "Ti... znaš za to?" Glasno uzdahnem i ruka mi poleti prema grlu, a glas mi utihne. "Misliš na mladog pariškog konjušara,britanskog erla, župljanina iz Nove Engleske i umjetnika poznatog po imenu Bastiaan De Kool?" Pogledam ga u oči,dva plavozelena bazenčića koja izgaraju od višestoljetne želje. "Da." Kimne. "Znam sve o tome.I više od toga." Zavrtim glavom, nemam pojma što bih rekla, kako dalje, a on pomakne prste s mog koljena na moj obraz i kaže: "Nemoj mi reći da i ti to ne osjećaš - znam da osjećaš. Vidim ti u pogledu,u načinu na koji reagiraš na moj dodir. Kvragu, pa vidio sam i kako si reagirala kad si me ranije - danas? - vidjela s Honor." Škicne zapešće,ali ne nosi sat, pa samo slegne ramenima i odmahne rukom. "Znaš, Honor me ne zanima, ne onako kako ti misliš. To je isključivo odnos učenika i učitelja - prijateljstvo, ništa više od toga." Nagne glavu i prstima, svilenkasto mekim jagodicama prstiju, nježno klizne po mom obrazu, tako umirujuće,tako zamamno da ne mogu okrenuti glavu ni da hoću. "Ne zanima me nitko drugi. Cijelo vrijeme zanimaš me samo ti. Iako možda trenutačno ne osjećaš isto prema meni, želim da znaš da za nas dvoje ne postoje nikakve zapreke, ništa što bi nas razdvajalo. Zapravo, ništa osim tebe. Ti donosiš konačnu odluku." Odmakne se, a ja još osjećam njegov dodir na koži, a pogled mu se usiječe u moj. "Ali što god odlučila, ne možeš zanemariti ovo", ponovno me dotakne, "jelda?" Kad me pogleda nagnute glave,a veliki val dredova padne mu preko lica i ramena,kad mrvicu digne one spojene obrve,kad mu osmijeh potakne jamice na obrazima da izađu na svjetlo dana, kad me onako pogleda - s tim se izazovom ne mogu suočiti.
110 Da, osjećam nešto kad se dotaknemo. Da, on je neosporno seksi i sladak i netko na koga mogu računati. Da, više nego jedanput osjetila sam kako me malčice privlači. Ali čak i kad sve to zbrojim, nije kao ono što osjećam prema Damenu. Nikada nije i nikada neće biti. Damen je pravi dečko za mene. Čak i ako ne uspijem postići ništa drugo ovog šašavog ludog dana, barem mogu biti iskrena prema Judeu ma koliko ga boljelo... "Jude—" zaustim, ali on mi prisloni prst na usne i tako me spriječi da nastavim. "Uđi, Ever." Kimne, makne mi kosu s lica i zatakne mi je iza uha. Prsti mu zastanu na nekoliko sekundi predugo, nevoljko ih miče s mene. "Popravi štetu, poništi čaroliju, pronađi protuotrov za protuotrov, napravi sve što moraš. Bez obzira na to što osjećaš prema meni, bez obzira na to što odlučila, želim da naposljetku budeš sretna. Ali želim da znaš i da nisam odustao - i da mi to nije ni na kraj pameti. Već se četiristo godina bavim ovim i još malo vremena ništa mi ne znači. Iako posljednjih nekoliko stoljeća borba i nije bila najpoštenija,barem sam sada,uz pomoć Ljetozemlja, malo bolje pripremljen. Možda nisam besmrtan, vjerojatno ne bih nikada ni izabrao taj put, al, gle, kako se ono kaže, znanje je moć, zar ne? A sada, zahvaljujući tebi i Velikoj dvorani znanja, na konju sam." Duboko udahnem,izvučem se iz auta i uđem u njezinu kuću, a da uopće ne zastanem i ne pokucam na vrata.Iako je nisam uspjela nazvati ni upozoriti da dolazim,iako kazaljke na satu pokazuju da je itekako prekasno za posjete, ni najmanje se ne iznenadim kad ugledam Avu u kuhinji kako kuha lonac svježeg čaja i smiješi se dok mi govori: "Hej, Ever, čekala sam te. Tako mi je drago što si uspjela doći."
111 Dvadeset osmo Gurne tanjur s keksima prema meni, onako iz navike, bez razmišljanja. Zavrti glavom, tiho se nasmije ispod glasa i pokuša ih naglo odmaknuti, ali ne stigne daleko kad ja posegnem i zgrabim jedan keks s dna tanjura. Keksi su kremastobež boje,okrugli, savitljivi i po vrhu ukrašeni debelim slojevima šećera. Otrgnem komad sa strane i stavim ga na jezik pa se sjetim da su to bili moji najdraži keksi. Poželim uživati u slatkišima, u bilo kakvoj hrani, onako kao nekad. "Ne moraš ih jesti radi mene", kaže ona, podigne šalicu prema ustima i puhne jedanput-dvaput u čaj prije nego što popije gutljaj. "Vjeruj mi, blizanke ih vole dovoljno za nas dvije,pa se neću uvrijediti ako ne želiš više jesti." Slegnem ramenima i želim joj reći da ponekad,kada mi nedostaje normalan život, onako mehanički jedem, pijem i kupujem stvari u dućanu umjesto da ih prikazujem,samo da dokažem da to još mogu. Ali to obično ne traje dugo i u posljednje vrijeme dođe mi da to radim samo kad je kasno,kad sam umorna i kad se osjećam izgubljenije nego inače, kao sada. U drugim prilikama ne mogu ni zamisliti da se ikad poželim vratiti tako običnom životu. Ali ipak je samo pogledam i pitam: "Pa kako su blizanke?" Odgrižem još jedan komadić keksa,prisjećajući se kako je nekada imao sladak,bogat, ukusan okus,a sada ima bljutav okus po kartonu.Znam da sam se ja promijenila, a ne recept. "Znaš, baš je smiješno." Ava spusti šalicu i nagne se prema meni dok se prstima igra sa zelenim pletenim podmetačem za tanjur, kao da ga glača rukama. "Tako smo se dobro i brzo prilagodili,kao da vrijeme nije ni prošlo. Tko bi rekao?" Napola se nasmiješi i zavrti glavom u čudu. "Znam da se kod reinkarnacije ponajprije radi o karmi i nedovršenim poslovima iz prošlosti, ali nikada mi nije palo na pamet da bi za mene to moglo završiti tako doslovno." "A njihova magija - vraća li im se?" Ona duboko, polagano udahne, prstima ponovno posegne za šalicom, čvrsto je obuhvati oko drške, ali zaustavi se prije nego što je podigne i odgovori: "Ne. Ne još. Ali možda to i nije tako loše." Slegne ramenima. Pogledam je, ne razumijem što bi to trebalo značiti. "Pa, tebi do sada i nije baš tako dobro išlo, je li?" Spustim ruke u krilo,sklapam ih, izvrćem i cupkam prste, a ona vidi kako sam pogrbljena i nervozna i to je više-manje jedini odgovor koji treba. "Budući da sam se i ja prije bavila magijom,očito to mogu vidjeti." Isplazi jezik i digne ruku prstima oponašajući omču,a onda prasne u smijeh i uperi prst u mene, a ja širom otvorim usta. "Joj,daj se razvedri." Nasmiješi se i na tren joj zubi bijesnu. "Nema smisla plakati zbog prošlosti koju ne mogu promijeniti. Svaki korak vodi dalje,a kako stvari stoje, sljedeći korak je upravo ovdje." Otvorenim dlanom pljesne po stolu. "Zbog mojih iskustava iz prošlog života i zbog toga što si mi pomogla da uđem u Ljetozemlje, gdje sam s vremenom ušla u Veliku dvoranu znanja, sada mnogo bolje razumijem stvari o kojima sam prije mogla jedino nagađati." "Da,na primjer?" Zaškiljim i upadnem ravno natrag u svoje staro ratoborno raspoloženje,ne dajući joj ni priliku da kaže svoje,a da je ja nepristojno ne prekinem. Ali Ava,kao i inače, odluči zanemariti moje pitanje i nastavi kao da nisam ništa rekla. "Naučila sam da je magija,kao i prikazivanje, samo jednostavno manipuliranje energijom.Dok je prikazivanje obično ograničeno na manipuliranje stvarima, magija u krivim rukama—" Zastane i pogleda me, a oči joj vrište Tvojim rukama! - ili se to meni samo čini. "Pa, ako se magija ne prakticira kako treba, s ispravnim namjerama, obično izmanipulira ljude i tad nastaju problemi."
112 "Da su me barem blizanke upozorile na to",promrmljam. Ne mogu vjerovati da sam ih okrivila, ali, eto, rekla sam to naglas. "Možda su ti to one zaboravile spomenuti,ali sigurna sam da ti je Damen rekao." Pogleda me, podigne obrve i nagne bradu - jasno da mi nije povjerovala. "Ever, ako si došla ovamo po pomoć, a s obzirom na vrijeme i okolnosti,pretpostavljam da jesi,onda mi,molim te, dopusti da ti pomognem. Ne moraš se ispričavati, ja te ne mislim osuđivati. Nisi prva koja je pogriješila, a sigurno nećeš biti ni zadnja. Ja znam da ti misliš da je ta tvoja pogreška nevjerojatno velika,čak nepremostiva, ali suprotno onome što možda misliš, takve se stvari uvijek mogu poništiti i često nisu ni približno ubojite kako mislimo - ili,da tako kažem,kako im mi to dopuštamo." "Aha, znači, ja to dopuštam?" zaustim i osjetim kako sam spremna na svađu,kako bih se lako mogla posvađati s njom, ali nije mi do toga, pa smjesta odmahnem otvorenim dlanom.Uzdahnem i dodam: "Znaš, s obzirom na to da toliko često trebam pomoć, čovjek bi pomislio da ću je ipak malo lakše prihvatiti." Sama sebi zakolutam očima i zavrtim glavom. Ona slegne ramenima, uzme zobeni keks s hrpe i ubaci grozdiću u usta. "Tvrdoglavima to nikad nije lako." Nasmiješi se i pogleda me u oči. "Ali mislim da smo s tim završili, jelda?" Ja kimnem u znak odobravanja, a ona nastavi govoriti: "Stvar je u tome,Ever,što je i kod magije i kod prikazivanja važna namjera - cilj na koji se usredotočiš. Tvoja je namjera najvažnije sredstvo koje imaš na raspolaganju. Znaš za Zakon privlačnosti, jelda?" Pogleda me prelazeći rukom po svom svilenom rukavu. "Privlačimo ono na što se usredotočimo. Ovo nije nimalo drugačije. Kad se usredotočiš na ono čega se bojiš - dobiješ još toga čega se bojiš. Kad se usredotočiš na ono što ne želiš - dobiješ još toga što ne želiš. Kad se usredotočiš na želju da upravljaš drugim ljudima - privlačiš druge da još više upravljaju tobom. Obraćaš pozornost na njih, pa sve više takvih, a i njima sličnih ljudi ulazi u tvoj život. Ako nametneš svoju volju drugima kako bi ih natjerala da učine nešto što inače ne bi - ne samo da to neće djelovati, nego će ti se na neki način vratiti kao bumerang. Izazvat ćeš karmu, kao i svakim drugim svojim postupkom, samo što ti ova vrsta karme ne ide na ruku, osim ako možda ne želiš naučiti nekoliko vrlo važnih lekcija..." Iako ona još govori, ja ne mogu prestati razmišljati o onome što je rekla o karmi, kako se vraća kao bumerang. Prisjetim se kako su blizanke rekle nešto slično kao: Ne smiješ se služiti magijom iz sebičnih pokvarenih razloga. Stići će te karma i triput ti se obiti o glavu. Progutam knedlu i posegnem za čajem,a njezine me riječi okrznu: "Ever, moraš razumjeti da si se cijelo vrijeme opirala na najgori mogući način. Opirala si se meni kad sam ti htjela pomoći, opirala si se Damenu kad je bio vrlo zabrinut za tebe, opirala si se Romanu i onim grozotama koje ti je učinio— " Shvati da želim zanijekati to zadnje pa digne ruku i ušutka me jednim jedinim prstom govoreći: "A što se tiče opiranja,ironično je što na kraju potrošiš toliko vremena i energije da se usredotočiš na stvari kojima se opireš, na stvari koje ne želiš, a onda privučeš točno te stvari." Pogledam je,nisam sigurna jesam li je dobro razumjela. Ne bih li se trebala opirati Romanu? Mislim, ha-lo, pa, gle što se upravo dogodilo, ili što se skoro dogodilo, zamalo sam pokleknula. Ona ukoči ramena i obuhvati šalicu dlanovima pa me pogleda u oči i opet počne govoriti: "Sve je energija, slažeš li se?" Pa,tako sam čula. "Dakle,ako su tvoje misli energija, a energija privlači, onda sve tvoje misli o onome čega se najviše bojiš - zapravo omogućavaju da se to dogodi. Ostvaruješ to prikazivanjem čim opsesivno razmišljaš o tome. Objasnit ću ti riječima alkemičara,malo jednostavnije i slučajno baš zgodno u tvom slučaju: 'Kako gore, tako i dolje, kako unutra, tako i vani'."
113 "To je jednostavno rečeno?" Odmahnem glavom i zavrtim šalicu s čajem. Ništa je nisam razumjela, ona kao da govori u transu. Ona se smiješi, gleda me strpljivo i ljubazno. "To znači da se ono što je u nama nalazi i izvan nas. Da će se naša unutarnja stanja svijesti, misli na koje se usredotočujemo uvijek odraziti na naše izvanjske živote. Ne možeš pobjeći od toga, Ever, to je jednostavno tako. Ali ti nisi shvatila da magija nije negdje tamo - u rukama božice ili kraljice - nego ovdje unutra." Lupi šakom u prsa,pogleda me, a lice joj živne. "Roman ima vlast nad tobom samo zato što si mu je ti dala - doslovno si mu je dala u ruke! Da, znam da te prevario, da, znam da te on sprečava da ikada više budeš s Damenom, i, da, ne mogu ni zamisliti kako je to grozno, ali samo se trebaš prestati opirati onome što se već dogodilo, samo se trebaš prestati usmjeravati na Romana i njegova pokvarena djela i moći ćeš prekinuti tu užasnu vezu koju si stvorila s njim. A uskoro, nakon što se budeš pročišćavala i meditirala određeno vrijeme, on te više neće moći gnjaviti - ni blizu." "Ali on će još imati protuotrov - i dalje će—" zaustim, ali ništa od toga, Ava se zalaufala i još nije završila. "Imaš pravo. On će još imati protuotrov i vjerojatno ti ga neće htjeti dati. Ali to ne možeš promijeniti. Nemoj opsesivno razmišljati o tome i izmišljati kojekakve čarolije jer ni to neće ništa promijeniti. Zapravo, samo ćeš pogoršati stvari. Ako to napraviš, on će postati središte tvog svijeta, točno ono što ne želiš i, vjeruj mi, Roman je toga vrlo dobro svjestan. On se jako trudi da ti skrene pozornost na sebe, baš kao što želi svaki narcisoidni tip. Dakle, ako stvarno želiš riješiti ovo i vratiti svoj život u kolotečinu, onda samo prestani. Prestani usmjeravati energiju na stvari koje ne želiš. Prestani ulagati energiju u Romana. Samo odbij to napraviti i vidjet ćeš što će se dogoditi." Nagne se prema meni i zatakne valovitu kestenjastu kosu iza uha. "Evo što ja mislim. Kada on vidi da ste se uspješno prilagodili svojoj situaciji, da živite svoj život i uživate unatoč ograničenjima, njemu će dosaditi ta igra i odustat će.Ovo što sada radiš je kao da tigra iz ruke hraniš pečenkom, samo zadovoljavaš njegovu najosnovniju potrebu. Čudovište je u tebi, Ever, jer si ga ti tamo stavila. Ali, vjeruj mi, jednako lako možeš ga se riješiti." "Kako?" Slegnem ramenima. Shvatila sam sve što je upravo rekla, mislim, kad je sve objasnila, sve mi je postalo savršeno logično. A ipak još osjećam to grozno, nepopustljivo pulsiranje tik ispod površine i nekako mi je teško povjerovati da je stvar samo u tome da moram usmjeriti energiju drugamo. "Kad sam pokušala poništiti čaroliju, samo se sve pogoršalo. A kad sam zamolila Hekatu za pomoć, djelovalo je neko vrijeme, a onda, maloprije, kad sam ponovno vidjela Romana—" Obrazi mi se zarumene i cijelo tijelo mi se zagrije dok se s užasom prisjećam u što sam se skoro pretvorila. "Pa, recimo da sam otkrila da čudovište nije nikamo nestalo, bilo je živo, zdravo i spremno za zabavu. Razumijem o čemu govoriš ili mi se barem čini da razumijem, ali ne shvaćam kako bi mi samo skretanje misli ikako moglo pomoći. Mislim, Hekata je glavna, a ne ja, i nemam pojma kako da je natjeram neka odstupi." Ali Ava me samo pogleda i prigušenim glasom reče: "Ali tu nisi u pravu. Nije Hekata glavna, ti si glavna. Cijelo si vrijeme ti glavna. Nerado ti ovo govorim jer znam kako je ljudima neugodno kad to čuju, ali čudovište nije nekakvo strano biće koje je ušlo u tebe, nije to nekakva demonska sila niti išta slično - to si ti. Čudovište je tvoja mračna strana." Nagnem se unatrag u stolcu i zavrtim glavom u nevjerici. "Super, to je baš super. Dakle, po tebi, Roman me zaozbiljno privlači? Lijepo, Ava, hvala ti." Glasno uzdahnem i još joj priuštim jedno krasno dramatično kolutanje očima. "Rekla sam ti da to nikad ne prođe dobro kod ljudi." Slegne ramenima i tako potvrdi da je sada više-manje otporna na moje drske odgovore. "Ali moraš priznati da,površno govoreći,Roman stvarno
114 je zapanjujuće zgodan—" Nasmiješi se, gotovo me moli da se složim. Ali kada ja to ne učinim, ona opet samo slegne ramenima i kaže: "Ali nisam na to mislila. Čula si za simbole yin i yang, jelda?" Kimnem."Vanjski krug predstavlja sve,a crni i bijeli dijelovi predstavljaju dvije energije koje uzrokuju sva zbivanja."Slegnem ramenima."Aha, i svaki sadrži maleno sjeme onoga drugoga..." Promeškoljim se, odjednom sam shvatila što smjera i nisam baš sigurna da sam je spremna pratiti. "Točno." Kimne. "I, vjeruj mi, ljudi nisu ništa drugačiji. Na primjer, recimo da se radi o djevojci koja je napravila nekoliko pogrešaka", pogleda me u oči, "koja je jako potištena i misli da ne zaslužuje svu ljubav i podršku koja joj se nudi. Toliko je uvjerena da mora sve sama riješiti, da mora popraviti štetu na svoj način da naposljetku postane toliko opsjednuta svojim mučiteljem da prekine sve odnose s ljudima oko sebe kako bi se mogla usredotočiti na tu osobu koju najviše prezire, usmjerava svu pozornost na njega sve dok, pa, očito je da mislim na tebe i ti znaš kako to završi... Želim reći da svatko od nas ima mračnu sjenu, baš svatko, nema iznimki. Ali kada se tako žestoko usmjeriš na mračnu stranu, eto nam opet Zakona privlačnosti - slično privlači slično - Roman te zato čudovišno privlači." "Mračnu sjenu?" Pogledam je sjetivši se da sam čula nešto slično prije samo nekoliko sati. "Misliš kao Sjenu?" "Sad mi citiraš Junga?" Nasmije se. Zaškiljim, nemam pojma tko je to. "Dr. Carl Jung." Nasmije se. "On je pisao o Sjeni, rekao je da je to ustvari dio nas koji je nesvjestan i potisnut,koji se trudimo zatomiti. Gdje si to čula?" "Roman." Sklopim oči i zavrtim glavom. "On je uvijek deset koraka ispred mene i rekao je gotovo što i ti, da je to čudovište zapravo ja. To je bilo više-manje njegova posljednja provokacija prije nego što sam pobjegla." Kimne držeći prst u zraku i zatvori oči. "Hajde da vidim mogu li—" I ne snađem se, a ona već u rukama važe staru knjigu kožnatih korica. "Kako si..." Pogledam je razrogačenih očiju i razjapljenih usta. Ali ona se samo nasmiješi. "Sve što možeš u Ljetozemlju možeš i ovdje, znaš? Nisi li mi upravo ti to rekla? Ali nije to bilo trenutačno prikazivanje, nego samo telekineza - prizvala sam je sa svoje police za knjige iz druge prostorije." "Da, ali ipak..." Blejim u knjigu i ne mogu se načuditi kako ju je brzo uspjela dobaviti. Ne mogu se načuditi kako je savladala toliko stvari, a ipak je izabrala živjeti ovako - lijepo, udobno ali i dalje prilično jednostavno naspram uobičajenih raskošnih mjerila obalnog dijela Orange Countyja. Suzim pogled i ponovno je odmjerim. Spazim kako sada nosi komad neobrađenog citrina na jednostavnom srebrnom lančiću umjesto pažljivo obrađenog zlata i dragulja koje je uvijek nosila u Ljetozemlju, unatoč tome što sada može nositi što god želi. Dođe mi da se zapitam je li se stvarno promijenila. Možda nije ona ista stara Ava koju sam nekada poznavala. Ona promijeni položaj sjedenja, spusti knjigu ispred sebe i preskoči točno na pravu stranicu pa prstom podcrtava redak dok čita: "Svatko nosi sjenu, a što je ta sjena manje izražena u svjesnom životu pojedinca, to je crnja i gušća... Prema psihološkom pravilu, ako se unutarnja situacija ne osvijesti, izvana se očituje kao sudbina... Stvori nesvjesnu zapreku i osujeti naše najbolje namjere... I tako dalje." S treskom zatvori knjigu i pogleda me dodajući: "Tako barem kaže dr. Carl G. Jung, a tko smo mi da ga osporavamo?" Nasmiješi se. "Ever, mi smo sami odgovorni za ostvarenje svojih punih potencijala i svojih vlastitih sudbina. To je u potpunosti samo naša zadaća. Sjećaš se što sam prije rekla - kako unutra, tako i vani? Ono o čemu razmišljamo, na što se usredotočujemo uvijek će se, uvijek odraziti prema van. Evo, pitam te, na što se ti želiš usredotočiti? Kakva osoba želiš biti odsad nadalje? Na koji
115 način želiš da ti se sudbina ostvari?Ti imaš put,svrhu,doduše, nemam pojma kakvu,ali imam neki neobjašnjiv osjećaj da je to nešto moćno i veliko. Malo si odlutala s pravog puta, ali ako mi dopustiš, mogu te vratiti na njega. Samo trebaš reći jednu jedinu riječ." Spustim pogled na šalicu čaja i razlomljene komadiće keksa i znam da me sve što sam dosad učinila, svaki moj sramotno nepromišljeni potez, vratilo ovamo. U Avinu kuhinju. Na posljednje mjesto kamo bih pomislila da ću se vratiti. Prstom slijedim rub tanjurića ukrug i opet ukrug,važući mogućnosti kojih,priznajem,imam malo,a onda podignem pogled prema njoj, nasmiješim se i kažem: "Riječ."
116 Dvadeset deveto Prije nego što uspijem pokucati, Damen je već stigao. Ali opet, on je uvijek bio ovdje.To mislim i doslovno i metaforički. Bio je ovdje posljednjih četiristo godina baš kao što je sada ovdje, bosih nogu, u raskopčanom ogrtaču, kose raskuštrane na suludo privlačan način, pospano bulji u mene polusklopljenih očiju. "Hej", kaže on promuklim grubim glasom koji odaje da se tek probudio. "Hej i tebi." Nasmiješim se, prođem tik do njega, stisnem mu ruku i povučem ga za sobom kad se počnem penjati stubama. "Stvarno se nisi šalio kad si rekao da uvijek možeš osjetiti kad sam ti blizu, zar ne?" Stegne prste oko mojih,a slobodnom rukom prođe mi kroz sjajnu zamršenu kosu, pokušavajući je ukrotiti i pretvoriti u smislenu frizuru, ali ja se samo nasmiješim i natjeram ga da je pusti neka bude kakva jest. Tako rijetko ga vidim takvog,pospanog,raščupanog,pomalo neurednog, i moram reći da mi se nekako sviđa. "I, što ima novoga?" Slijedi me u svoju posebnu sobu dok češka bradu i gleda me kako slinim nad njegovom zbirkom prastarih stvari. "Pa,za početak,bolje sam." Okrenem leđa vrlo ozbiljnoj Picassovoj verziji Damena u korist mnogo slađe i privlačnije prave stvari. Pogledi nam se sretnu i ja dodam: "Mislim, možda nisam skroznaskroz ona stara, ali svakako se krećem u pravom smjeru. Ako se budem držala programa, ne bi trebalo dugo trajati." "Programa?" Nagne se na stari baršunasti divan i mjerka me pogledom, proučava me tako pažljivo da odmah brzo, smeteno prođem rukama po haljini, misleći da sam barem mogla odvojiti malo vremena prije nego što sam pojurila ovamo. Mogla sam prikazati nešto što nije zgužvano, nešto novo i slatko. Ali bila sam lako nabrijana od razgovora s Avom,niza meditacija iscjeljenja i pročišćenja kojima me podvrgnuta da nisam mogla čekati. Nisam mogla dočekati da mu sve ispričam - da opet budem s njim. "Ava me stavila na neku vrstu pročišćavajućeg posta." Nasmijem se. "Samo što je to mentalni post,a ne onaj sa zelenim čajem i grančicama. Kaže da će mi pomoći da,pa—" Slegnem ramenima. "Da mi bude bolje, da budem ponovno potpuna, nova i savršena." "Ali ja sam mislio da ti je jučer bilo bolje. Ili si mi barem tako rekla u Ljetozemlju." Zabaci glavu. Kimnem i odlučim se usredotočiti na ranije putovanje s njim, a ne ono nakon one grozne scene s Romanom, kada sam naletjela na Judea. "Da, ali sada se osjećam još bolje, jače - sad sam baš ona stara." Pogledam ga znajući da mu moram priznati što se dogodilo jer je to dio rituala čišćenja - priznanje, ispravljanje pogrešaka, ne razlikuje se baš tako puno od tipičnog programa od 12 koraka, ali nisam ni ja bila ništa drugo nego ovisnica koja se borila s groznom ovisnošću. "Ava kaže da sam bila ovisna o negativnom razmišljanju." Progutam knedlu i pogledam ga tjerajući se da ga gledam u oči. "Nisu to bili samo magija i Roman. Prema Avinom mišljenju, bila sam ovisna o razmišljanju o svojim strahovima, o svim lošim stvarima u svom životu, o - znaš već - o svojim lošim odlukama i nemogućnosti da nas dvoje budemo stvarno zajedno i, ono, takvim stvarima. Tako sam razmišljala, usredotočila se na sve to, pa sam zapravo naposljetku privukla, ono, svakakve mračne i tužne stvari i, hm, Romana, a sve se završilo tako da sam odbacila sve ljude koje najviše volim. Tebe, na primjer." Progutam knedlu i primaknem mu se. Pola mi mozga viče: Reci mu! Reci mu kako si došla do tog zaključka. Reci mu što se dogodilo s Romanom - kako si postala onako mračna i izopačena!
117 A druga polovica, polovica koju odlučim poslušati, govori: Već si mu sasvim dovoljno rekla - vrijeme je da kreneš dalje! On nipošto ne želi čuti odvratne detalje. Primakne mi se,posegne za mojim rukama i privuče me k sebi te odgovori na pitanje koje se nalazi u mom pogledu: "Opraštam ti, Ever. Uvijek ću ti opraštati. Znam da ti nije bilo lako priznati sve to, zato stvarno to cijenim." Progutam knedlu znajući da mi je sada prilika, moja zadnja prilika, da je puno bolje da to čuje od mene nego od Romana. Ali tek što zaustim, on me rukom pogladi po leđima i misli mi ispare. Mogu se usredotočiti samo na njegov dodir, na toplinu njegova daha na svojim obrazima, na mekan, blizak dodir njegovih usana na svom uhu, čudesan osjećaj trnaca i topline koji me prožima od glave do pete. Njegove usne sretnu moje, pritišću i prislanjaju se, a onaj sveprisutni veo lebdi između nas. Ali meni je dosta ljutnje, dosta mi je i razmišljanja o tome. Odlučim uživati u stvarima kakve jesu. "Idemo se maziti u Ljetozemlje?" prošapće, samo napola u šali. "Ti ćeš biti muza, a ja slikar i—" "I toliko ćeš me ljubiti da nikada zapravo nećeš završiti tu sliku?" Odmaknem se i nasmijem, ali on me samo opet privuče k sebi. "Ali već sam te naslikao." Nasmiješi se. "To je jedina moja slika koja mi je stvarno važna." Vidi da ga zbunjeno gledam, pa doda: "Znaš, ona koja je sada tamo negdje u Gettyju?" "Aha, da." Nasmijem se kad se sjetim se te čarobne noći kada je naslikao tako prekrasnu, tako anđeosku verziju mene da sam bila sigurna kako to nisam zaslužila. Ali dosta mi je takvog razmišljanja. Ako Ava ima pravo, ako slično privlači slično i na kraju dobiješ ono što zaslužuješ i sve to, onda bih radije zaslužila Damena nego Romana i krećem od te činjenice. "Vjerojatno je u nekakvom podzemnom laboratoriju gdje su se skupile stotine povjesničara umjetnosti samo da je prouče i pokušaju utvrditi tko ju je naslikao i kako se uopće stvorila tamo." "Misliš?" Zagleda se u daljinu očito uživajući u toj pomisli. "Dakle", promrmljam dok mu prislanjam usne na čeljust i prstima se igram svilenim ovratnikom njegova ogrtača. "Kad ćemo proslaviti tvoj rođendan? I kako da uopće nadmašim dar koji si ti meni dao?" Okrene glavu i uzdahne,a ja osjetim da je taj uzdah došao duboko iznutra, ne mislim fizički, nego emocionalno. Taj je uzdah ispunjen tugom i žaljenjem. To je zvuk melankolije. "Ever, ne moraš se baviti mojim rođendanom.Nisam slavio svoj rođendan još od—" Otkad je navršio deset godina.Naravno! Taj je užasan dan počeo tako dobro, a na kraju je bio prisiljen gledati kako mu ubijaju roditelje. Kako sam to mogla zaboraviti? "Damen, tako mi je—" Počnem se ispričavati, ali on odmahne rukom, okrene mi leđa i krene prema Velazquezovoj slici na kojoj jaši na propetom bijelom pastuhu guste kovrčave grive. Prčka po kutu prevelikog, ukrašenog, pozlaćenog okvira kao da ga hitno treba popraviti iako je očito da ne treba. "Ne moraš se ispričavati", kaže. Još me ne želi pogledati. "Stvarno. Valjda brojanje godina i nije tako važno nakon što ih toliko doživiš." "Hoće li i meni tako biti?" pitam. Teško bi mi palo da zanemarim rođendan ili, još gore, da zaboravim na koji dan pada. "Neću dopustiti da tebi tako bude." Okrene se, a lice mu se ozari kad me pogleda. "Svaki će dan biti slavlje - odsad pa nadalje. Obećavam ti to." Iako je iskren,iako misli svaku riječ,ipak ga pogledam i zavrtim glavom. Jer,istini za volju,koliko god sam se posvetila čišćenju svoje energije i usredotočila na dobre pozitivne stvari koje želim, život je ipak život. Ipak je težak, kompliciran i više nego zbrkan. Treba naučiti neke lekcije, napraviti neke pogreške,doživjeti pobjede i razočaranja.Ne može svaki dan biti Božić. Mislim da napokon shvaćam,
118 napokon prihvaćam da je to sasvim u redu. Mislim, prema onome što sam vidjela, čak i Ljetozemlje ima svoju mračnu stranu, svoju verziju sjene, mali mračni kutak usred sve one svjetlosti - ili je to barem meni tako izgledalo. Pogledam ga, znajući da mu to moram reći, pitajući se zašto to još nisam spomenula, kad mi zazvoni mobitel. Pogledamo jedno drugo i uzviknemo: "Pogodi!" Tu igru ponekad igramo kako bismo vidjeli tko ima jače brže psihičke moći, a imamo samo jednu sekundu za odgovor. "Sabine!" Kimnem, logički sam zaključila da se probudila, vidjela da me nema u krevetu i sada hladnokrvno pokušava otkriti jesu li me oteli ili sam samovoljno otišla. Ali za manje od djelića sekunde Damen izvali: "Miles." Ali glas mu uopće nije razigran, a pogled mu se smrači i postane zabrinut. Izvučem mobitel iz torbe i, stvarno,na zaslonu je Milesova fotka, maskiran je u Tracy Turnblad, pozira i smješka mi se. "Hej, Milese", javim se i čujem zujanje, brujanje i atmosferske smetnje, uobičajeni soundtrack za telefonske pozive preko Atlantika. "Jesam li te probudio?" upita me,a glas mu je slab i dalek. "Jer ako jesam, pa, nek ti bude drago što nisi u mojoj koži. Unutarnji sat već mi je danima sjeban. Spavam kad bih trebao jesti, a jedem kad bih trebao... Ma, zapravo, pusti to, ovo je Italija i hrana je nevjerojatna, više-manje cijelo vrijeme samo jedem. Ozbiljno. Ne znam kako ti ljudi mogu toliko jesti, na ipak izgledati ko bomba.Nije pošteno.Nekoliko dana živim dolce vitu i već sam se pretvorio u debeljkasto naduto prase - a ipak, uživam. Ozbiljno ti kažem. Ovdje je nevjerojatno! A inače, koliko je sati tamo kod tebe?" Ogledam se po sobi, ali ne vidim sat, pa samo slegnem ramenima i kažem: "Pa, rano je. A kod tebe?" "Nemam pojma, ali vjerojatno je popodne. Sinoć sam bio u tom jednom nevjerojatnom klubu - jesi znala da ovdje uopće ne moraš imati dvadeset i jednu da bi išao u klub ili pio alkohol? Kažem ti, Ever, ovo je život. Ovi Talijani stvarno znaju kako se živi! Ma, sačuvat ću sve to za poslije - kad se vratim - čak ću ti to rekonstruirati, obećavam. Sigurno sam za ovaj poziv potrošio toliko love da mi je tatu već srce strefilo, pa ću sad samo prijeći na stvar: Moraš reći Damenu da sam svratio na ono mjesto o kojem mi je Roman pričao i - halo? Čuješ li me? Jesi tamo?" "Hm, jesam, još sam ovdje. Malo se veza prekida, ali okej je, dobro te čujem." Okrenem leđa Damenu i odmaknem se nekoliko koraka, najviše zato što ne želim da vidi užasan strah na mome licu. "Okej, uglavnom, svratio sam na ono mjesto o kojem je Roman toliko pričao, zapravo sam se prije nekoliko minuta vratio - i, ono, moram ti reć, Ever, tamo ima nekih jako čudnih stvari. Mislim, stvarno čudnih. Ono, netko će morati objasniti puno toga kad se vratim." "Kako misliš čudnih?" upitam ga osjećajući Damenovu prisutnost kako sada lebdi točno iza mene, a energija mu skače iz opuštenosti u stanje totalne uzbune. "Pa - čudnih. To je sve što ću reći, ali, sranje, čuješ li me? Opet se gubi veza. Čuj, samo, uh, uglavnom, poslao sam ti neke fotke na mail, samo ga nemoj izbrisati, a da ih prvo ne pogledaš. Okej? Ever? Ever! Glupi, prokleti mobit—" Progutam knedlu i pritisnem tipku "prekini". Osjetim Damenovu ruku na svojoj i on upita: "Što je htio?" "Poslao mi je neke fotke",kažem dubokim glasom netremice ga gledajući u oči. "Nešto što stvarno želi da vidimo." Damen kimne i složi crte lica u izraz odlučnog prihvaćanja, kao da je došao trenutak koji je čekao i sada se samo sprema vidjeti posljedice, vidjeti kako ću reagirati, vidjeti kolika je šteta.
119 Kliknem na početnu stranicu, a onda na mail. Gledam kako se mali kružić za spajanje vrti i vrti, a onda se prikaže Milesov e-mail. A onda, sekundu nakon što se otvori, samo zadržim dah i kliknem na njega - koljena mi zaklecaju čim je vidim. Sliku. Ili točnije,sliku slike. Fotografija tada još nije bila izumljena, nisu je izumili ni stoljećima kasnije. Ali ipak, evo je, šepuri se preda mnom i nema sumnje da je ono on. Da su ono oni. Zajedno poziraju. "Je li jako loše?" upita, tijelo mu je sasvim mirno, prelazi preko mene pogledom. "Loše koliko sam očekivao da će biti?" Pogledam ga samo na sekundu, a onda se opet usredotočim na zaslon ne želeći maknuti pogled sa slike. "Ovisi što si očekivao", promrsim prisjetivši se kako sam se osjećala tog dana u Ljetozemlju kada sam kopala po njegovoj prošlosti. Kako mi je bilo mučno, kako sam pozelenjela od zavisti kad sam došla do dijela u kojem se on i Drina spetljaju. Ali ovo - ovo nije ni slično tome. Zapravo, ni blizu. Naravno, Drina je divna - Drina je uvijek bila divna, čak i kad je bila najružnija i najviše pakosna oduzimala je dah, barem zbog vanjštine. Uvjerena sam da je bila divna bez obzira na desetljeće i kakva god moda bila - jastučići pod haljinom ili široke suknje s izvezenom pudlicom iz 50-ih. Ali činjenica je da Drine nema, ono, više je nema, tako da me pomisao na nju i njezina slika više stvarno ne smetaju toliko. Zapravo, uopće me ne smetaju. Smeta me Damen. Smeta me kako stoji, kako gleda u slikara i kako - kako je arogantan,ohol i, zapravo,pun sebe. Iako se na njemu vidi odmetnička crta koja mi se sviđa, ne izgleda baš tako zaigrano kako sam navikla. Izgleda manje kao ajmo markirat i uplatit pokoji par u kladionici, a više kao ovo je moj svijet i budi sretan što ti uopće dopuštam da živiš u njemu. I što više buljim u njih dvoje - Drinu, koja sjedi u stolcu s ravnim naslonom, uredno prekriženih ruku u krilu, a haljina i kosa ukrašene su joj s tolikim draguljima, vrpcama i sjajnim stvarčicama da bi to izgledalo smiješno na bilo kome drugome, i Damena, koji stoji iza nje, jednu ruku položio je na njezin stolac, a druga mu opušteno visi sa strane, nagnuo je glavu i onako hladnokrvno, bahato podignuo obrve - pa, ima nešto u njemu, nešto u onom njegovom pogledu koji je, pa, gotovo okrutan, čak nemilosrdan. Kao da je spreman učiniti bilo što, bez obzira na cijenu, da bi dobio ono što želi. Iako je puno puta spomenuo kako je nekada, "prije slike", bio zaljubljen u sebe i gladan moći, edno je kad to čuješ, a sasvim drugo kad to tako jasno vidiš. Iako su priložena još tri portreta, samo ih ovlaš pogledam. Milesa zanima samo činjenica da su Damen i Drina prikazani na platnu prije više stotina godina i da na svakom sljedećem portretu,a neki od njih su naslikani u razmaku od sto godina,nekako uspijevaju izgledati mlado, lijepo i sablasno nepromijenjeno.Nije ga ni najmanje briga za Damenovo držanje, za njegovo ponašanje, pogled u njegovim očima - ne, to je bilo iznenađenje za mene. Dam mobitel Damenu i vidim kako mu prsti mrvicu drhte dok ga uzima. Na brzinu i ovlaš pregleda slike i odmah mi ga vrati. Dubokim sigurnim glasom reče: "Već sam to jednom proživio, stvarno ne moram opet to gledati." Kimnem i ubacim mobitel natrag u torbu. Treba mi previše vremena da ga odložim, očito je da izbjegavam njegov pogled. "Eto,sad si ga vidjela. Vidjela si čudovište koje sam nekad bio", prozbori, a njegove me riječi pogode ravno u srce. Progutam knedlu i spustim torbu na gusto pleteni sag, neprocjenjiv antikvitet koji bi trebao biti negdje u muzeju, a ne da se svaki dan ovako hoda po njemu. Njegov čudni izbor riječi podsjeti me na razgovor s Avom - svatko ima svoje čudovište, mračnu stranu, nema iznimki. Iako ga većina ljudi
120 cijeloga života pokušava zakopati, gurnuti ga nekamo duboko, valjda se moraš suočiti s njim s vremena na vrijeme ako živiš dugo kao Damen. "Žao mi je", kažem i odjednom shvatim da mi je stvarno žao.Kakve veze ima gdje smo bili?Važno je gdje smo sad."Valjda - valjda to nisam očekivala i malo me pogodilo. Nikada te zapravo nisam vidjela takvog." "Čak ni u Ljetozemlju?" Pogleda me. "Čak ni u Velikoj dvorani znanja?" Odmahnem glavom. "Ne, uglavnom sam ubrzala kroz sve te dijelove. Nisam mogla podnijeti da te gledam s Drinom." "A sada?" "A sada—" Uzdahnem. "Drina me više ne smeta - samo ti." Pokušam se nasmijati, oraspoložiti se, ali to baš i ne pali. "Pa,ako ne griješim, mislim da bi se to moglo nazvati napretkom." Nasmiješi se, privuče me u naručje i čvrsto me stisne uz prsa. "A Miles?" Pogledom okrznem njegovo lice, njegove nakrivljene obrve, rub njegove čeljusti i prstima počešem neobrijane kratke dlačice koje su tamo izrasle. "Sto ćemo mu reći? Kako ćemo mu ovo objasniti?" Moje oklijevanje, moje kratkotrajno odbijanje starog Damena sada je zauvijek iščeznulo. Naša nas prošlost može oblikovati, ali ne određuje što ćemo postati u budućnosti. "Reći ćemo mu istinu." Kimne,a glas mu je čvrst, kao da to stvarno misli. "Kada dođe vrijeme, reći ćemo mu istinu. A kako se stvari odvijaju, nećemo dugo čekati."
121 Trideseto "Okej, znači, sada se usredotoči na hranjenje svoje energije. Pročisti je, podigni je, ubrzavaj je sve više i više. Možeš li to?" Čvrsto stisnem oči i usredotočim se. Ubrzavanje mi je uvijek bilo najteže. Prisjetim se kako me Jude pokušavao istrenirati da to napravim kako bih mogla ponovno vidjeti Riley. Ali koliko se god trudila, moja je energija bila tek dovoljno troma, dovoljno spora, dovoljno zbrkana da bih pokupila misli i slike nekoliko zemaljskih bića, ali ne i onih koji su prešli na drugu stranu, onih koje sam htjela vidjeti. "Sa svakim udahom zamisli prekrasnu,iscjeljujuću, blistavu bijelu svjetlost kako te ispunjava počevši od tjemena pa skroz do stopala. A nakon toga sa svakim izdahom zamisli kako te zauvijek napušta sva ona preostala negativna energija, sve sumnje i sve što te tjera da izgovaraš riječi ne mogu. Ako hoćeš, zamisli da je to gust, blatan, grudast, zgrušan potočić sive prljavštine - meni je to uvijek palilo." Nasmije se glasom koji je poput smiješka. Kimnem, a budući da su mi oči zatvorene, mogu samo zamisliti kako i blizanke kimaju. Njihov stav prema Avi je više-manje isti kao njihov stav prema Damenu - skroz-naskroz je obožavaju i spremne su učiniti što god ona kaže. Nisu baš bile oduševljene kad su Knjigu sjena izbacili iz njihovog nastavnog plana, čak i nakon što sam podijelila s njima svoju poučnu priču o magiji koja je pošla po zlu i pokazala im kako stvari mogu krenuti po zlu kad imaš nejasnu namjeru, a opsesija nadjača sposobnost prosuđivanja, ali ipak se nisu ustručavale naglasiti da one nikada ne bi mogle biti tako glupe kao ja. Da one nikada ne bi izvodile nikakav ritual kad je tamni mjesec. Da bi pokušale samo manipulirati stvarima, a ne postupcima drugog ljudskog bića. Ali Ava je ostala pri svom i zato smo se vratile pročišćavanju energije i meditaciji. Iako slijedim plan, zamišljam bijelu svjetlost kako teče kroz mene cijelu i protjerujem negativnu prljavštinu koja se često nakupi iznutra - iako ovo radim samo nekoliko tjedana, već vidim ogromnu razliku u svom izgledu, raspoloženju i, što je možda i važnije, u sposobnosti prikazivanja i telepatske komunikacije s Damenom.Iako znam da sudjelujem u toj grupnoj meditaciji za svoje dobro i da će mi to pomoći da pronađem krajnji cilj koji želim dosegnuti, misli mi često odlutaju prema jučerašnjem danu na plaži, kada sam uzela slobodan dan na poslu kako bih se družila s Damenom. Raširili smo ručnike jedan kraj drugoga, toliko blizu da su im se rubovi preklapali. S moje strane brijeg nepročitanih časopisa, s njegove po mjeri izrađena,svježe prikazana daska za surfanje (budući da se ona stara razlomila u komadiće tijekom onog nesretnog urušavanja špilje prije nekoliko tjedana),nekoliko ohlađenih boca s eliksirom i iPod koji smo koristili malo ja,malo on, ali najviše ja. Nas smo dvoje odlučili uživati u ljetu koje smo oboje željno čekali,a još ga nismo iskusili. Nas dvoje radovali smo se dugom opuštajućem danu na plaži, baš kao svaki drugi par. "Hoćeš surfati?" pitao me, digao se s ručnika i zgrabio dasku. Ali ja sam samo odmahnula glavom. Što se tiče surfanja, bolje je za sve da ostanem gdje jesam i gledam izdaleka. Tako je i bilo. Gledala sam ga kako ide prema vodi, podigla ramena i prebacila težinu tijela na laktove dok se on kretao po pijesku tako hitro i s takvom lakoćom da sam se zapitala je li još tko bio hipnotiziran tim prizorom kao ja. Pogled mi je još bio prilijepljen za njega kad je spustio dasku u ocean i počeo veslati prema pučini dok se niz prosječnih poluravnih valova pretvarao u niz gotovo savršenih tunela. Sa zadovoljstvom sam ignorirala svoje časopise i iPod i radije gledala Damena, kad se Stacia stvorila iza
122 mene,zataknula dugu kosu s novim pramenovima iza uha,zabacila dizajnersku torbu za plažu više na rame, spustila sunčane naočale na lice i rekla: "Isuse, Ever, pošto kila bijelog?" Progutala sam knedlu, udahnula i izdahnula, trepnula nekoliko puta, ali to je bilo to.Nisam joj htjela dati do znanja da sam je vidjela ili čula. Odlučila sam je ignorirati,ponašati se kao da je za mene nevidljiva i usredotočiti se na Damena. Stajala je pokraj mene, coktala s gađenjem i grubo me odmjeravala, ali nije prošlo puno kad joj je igra dosadila i kad je krenula dalje, vukući noge po pijesku. Naposljetku se smjestila negdje blizu vode, ali i dalje u mom vidokrugu. I tada sam si to dopustila. Tada sam odlučila učiniti suprotno od svega što me Ava naučila o oslobađanju, o tome kako trebam isključiti Staciju i sve ljude poput nje i pustiti svoj vlastiti, pozitivniji i veseliji soundtrack. Tada sam pustila da mi se njezine riječi vrte po glavi dok pogledom prelazim preko svog tijela i složila se s njom. Iako sam prije samo nekoliko minuta mislila da izgledam dobro i bila oduševljena što mi se nekoć nezdravo omršavjelo tijelo lijepo popunilo, mora se priznati da sam bijela - blještavo bijela - toliko sam bijela da ljudi moraju staviti sunčane naočale, a to se može opisati jedino riječju bljedunjava. A kad tome dodaš svijetlu plavu kosu i bijeli bikini - istini za volju, nisam baš lijepo izgledala. Zapravo, izgledala sam kao duh. Do tog trenutka već sam toliko zaglibila, toliko sam bila uvjerena da me ona vidi u negativnom svjetlu da mi je trebao cijeli niz onih dubokih pročišćujućih udaha, koje Ava toliko voli, kako bih se riješila tih misli. Ali ipak, nisam ih se bila spremna potpuno riješiti, gledala sam kako se ona i Honor došaptavaju, kako se Stacia glasno smije i dramatično zabacuje kosu na sve strane, okreće glavu i neprestano provjerava tko ju je primijetio, ali na kraju uvijek pogleda mene, glupavo se nasmiješi, zakoluta očima, s gađenjem zavrti glavom i radi više-manje sve što može da bi mi pokazala koliko sam joj odvratna. Iako sam se lako mogla naštimati, usmjeriti svoj kvantni daljinski i čuti sve što jesu i nisu izgovorile, odlučila sam se zaustaviti. Doduše, priznajem da sam bila u iskušenju, posebno nakon što sam saznala sve o Honorinim planovima da svrgne Staciju i izvede svoj maturantski društveni puč - a da ne spominjem njezin "nevjerojatni" napredak na početnom tečaju za razvoj psihičkih moći. Doduše, to ga je Jude proglasio nevjerojatnim,rekao da je Honor sve tako brzo i lako pohvatala i svladala toliko tehnika da su se prebacili na individualne sate na kojima podučava isključivo nju - ali ipak, usprkos svemu tome, nisam to učinila. Nisam prisluškivala. Zaključila sam da ću slušati dovoljno o tome kad škola počne. Samo sam se opet posvetila Damenu i uživala gledajući kako se kreće kroz vodu tako skladno, tako elegantno i kako doslovno bliješti na suncu. Zadivljujuća kombinacija brončane puti, glatkih okruglih mišića i nevjerojatne zgodnoće izašla je iz vode s daskom pod rukom i krenula prema meni. Nije ga ni najmanje zanimao Stacijin nepokolebljivi blistavi pogled i piskutavi saharinski pozdrav koji mu je uputila. Prošao je kraj nje,spustio dasku na pijesak, nagnuo se i poljubio me, a velike slane kapi pale su mi na trbuh. Ignorirao ju je dok ga je fiksirala pogledom, a on se odmah smjestio kraj mene i ponovno me poljubio. Njima nevidljiv energetski veo lebdio je između Damena i mene i štitio nas. Barem sam pretpostavljala da je tako sve dok nisam podigla glavu i vidjela kako Honor gleda,uglavnom u njega. Njezin me pogled podsjetio na Stacijin - gledala je malčice predugo i čeznutljivo,ali iz tog se pogleda vidjelo i da ona nešto zna i vidi. Kad su nam se oči srele i kad sam vidjela osmijeh koji joj se pojavio na usnama, a koji je tako brzo bljesnuo i nestao, zapitala sam se jesam li to uopće vidjela. Osjećaj užasa još me nije bio napustio kad sam se okrenula od nje prema Damenu—
123 "Ever?Ju-hu?" zazove me Ava,Romy se zahihoće,a Rayne nešto promrmlja ispod glasa. "Jesi li još s nama? Još uživaš u pročišćavajućem disanju?" I dok si rekao keks,moje sjećanje na plažu nestane i ponovno sam u Avinoj kući. Odmahnem glavom, pogledi nam se sretnu i ja odgovorim: "Hm, ne, valjda mi je nešto odvuklo pozornost." Ali Ava samo slegne ramenima. Ona je jedna od onih dobrih učiteljica, u njezinom razredu nema jedinica iz vladanja. "Događa se", kaže. "Mogu li ti kako pomoći?" Pogledam Romy i Rayne, odmahnem glavom i odgovorim: "Ne, sve je okej." Gledam je kako diže ruke visoko iznad glave, ležerno se i lijeno proteže, a onda me pogleda i pita: "Što misliš? Želiš li pokušati?" Stisnem usne i slegnem ramenima. Nisam sigurna hoću li uspjeti ući, ali spremna sam pokušati. "Dobro. Mislim da je vrijeme." Nasmiješi se. "Želiš li društvo ili bi radije išla sama?" Pogledam blizanke, koje proučavaju svoja stopala, slike na zidu, šavove na svojim haljinama,sve osim mene. Zadnjih nekoliko puta kad sam ih htjela odvesti u Ljetozemlje nisam uspjela i ne želim riskirati da ih opet oneraspoložim, pa kažem: "Hm, mislim da ću ići sama, ako se ti slažeš." Ava me pogleda, na sekundu zadrži pogled na meni, a onda, sklopi dlanove, nakloni se i reče: "Sretan ti put, Ever. Nek ti je sa srećom." Njezine riječi još mi odzvanjaju u glavi kad zaobiđeni nepregledno mirisno polje i tresnem na tlo ispred Velike dvorane znanja. Stresem prljavštinu sa sebe i dignem se na noge.Osjećam da sam spremna, pročišćena, skroz-naskroz potpuna, a nadam se da tako misli i onaj koji pušta ljude unutra. Nadam se da ću uspjeti spaziti pročelje koje se neprestano mijenja. Nespretno se uspnem stubama, ne želim izgubiti ni sekunde, ne želim dopustiti da me obuzme sumnja.Pogledam gore prema veličanstvenoj građevini ispred sebe,prema zadivljujućim stupovima,velebnom nakošenom krovu i odahnem kad počne svjetlucati i mijenjati se. Pretvara se u sva najljepša svjetska svetišta, a onda se vrata otvore preda mnom. Ušla sam! Vratila sam se. Hodam po sjajnom mramornom podu, kraj dugog niza stolova i klupa u kojima sjedi red za redom duhovnih tragača. Bdiju nad svojim kvadratnim kristalnim pločicama, traže odgovore. Odjednom shvatim da nisam toliko različita od njih, svi smo mi ovdje iz istog razloga - svi za nečim tragamo. Zatvorim oči i pomislim: Prvo, hvala vam što ste mi pružili drugu priliku i dopustili mi da se vratim. Znam da sam neko vrijeme brljala i da sam malko skrenula s puta, ali sad kad sam naučila neke stvari, obećavam da neću opet zabrljati -ili bar ne na onakav način. Ali ipak, istini za volju, još tragam za istim. Još moram nabaviti protuotrov od Romana da Damen i ja možemo biti zajedno. A budući da je Roman ključan - jedino on ima pristup protuotrovu - moram saznati kako se postaviti prema njemu, kako mu se približiti da dobijem ono što želim, a da ne - da ne manipuliram njime, ili da ne bacam čarolije, ili da ne zastranim onako. Pa, eto, želim reći da moram saznati kako mu se približiti. Stvarno ne znam što dalje i stvarno bih vam bila zahvalna kad biste mi mogli pomoći, dati mi nekakav trag, pokazati mi što god mislite da moram znati kako bih ispravno postupila s njim. Zadržim dah, potpuno sam mirna i svjesna nekakvog dalekog zujanja, mekanog vrtložnog zvuka koji šumi oko mene, a kad otvorim oči, nađem se u hodniku. Nije to isti hodnik kao onaj prije, s beskrajnom stazom i hijeroglifskom brajicom na zidu, ovaj je hodnik širi, kraći, izgleda više kao puteljak koji vodi prema tvom redu sjedala na zatvorenom stadionu ili u koncertnoj dvorani. Kada
124 konačno stignem, kad dođem do kraja, vidim da zapravo jesam na stadionu, u nekoj vrsti zatvorenog koloseja, samo što ovaj kolosej ima samo jedno sjedalo, a izgleda da je rezervirano samo za mene. Smjestim se, rastvorim pokrivač kraj sebe i stavim ga u krilo. Ogledam se po zidovima, stupovima, sve izgleda staro i ruševno, kao da je davno sagrađeno,u pradavnim vremenima, i pitam se očekuju li od mene da nešto učinim,da povučem prvi potez,a onda se točno ispred mene pojavi raznobojan svjetlucav hologram. Nagnem se prema njemu i zaškiljim u gotovo nestvarnu sliku obitelji - majka je blijeda,trese je vrućica,leži na leđima i trpi jaku bol, vrišti u agoniji i moli Boga da je uzme.Nije stigla ni uzeti u naručje sina kojeg je rodila nedugo prije nego što joj je Bog ispunio želju.Zahropće i napusti ovaj svijet. Duša joj otputuje gore i još dalje,a njezino dijete,majušno,živahno novorođenče,oprano i umotano,daju ocu, koji toliko tuguje za umrlom ženom da ga i ne primijeti. Ocu koji nikad ne prestane tugovati za svojom ženom - i koji krivi svog sina za njezinu smrt. Ocu koji počne piti da bi zatomio bol - a kad mu to ne uspije, pribjegne nasilju. Otac tuče svog jadnog malog sina otkad počne puzati sve do dana kad mrtav pijan ne započne tučnjavu s nekim mnogo većim i jačim od sebe, u kojoj ne može pobijediti. Njegovo pretučeno krvavo tijelo ostavljeno je u uličici, toliko je izmlaćen da mu više nema pomoći,ali ipak se u trenutku smrti smiješio jer je napokon dočekao slatko oslobođenje koje je tražio cijelo vrijeme. Iza sebe je ostavio gladno napušteno dijete koje je uskoro postalo štićenik crkve. Dijete glatke maslinaste kože,velikih plavih očiju i kratkih zlatnih kovrča - to je mogao biti jedino Roman. To je mogao biti jedino moj smrtni neprijatelj, moj dušmanin, moj vječni suparnik kojeg više ne mogu mrziti. Mogu ga jedino sažalijevati kad vidim kako se, najmlađi od svih i malen za svoju dob, borio da bi se uklopio, udovoljio drugima,da bi ga netko primijetio i zavolio,a onda se iz zapuštenog, zanemarenog, zlostavljanog sina pretvorio u svačijeg slugu i omiljeno žrtveno janje. Čak i kad je Damen napravio eliksir i sve ih natjerao da piju kako bi ih poštedio grozota Crne kuge, Roman ga je posljednji dobio.Damen ga je potpuno ignorirao sve dok ga Drina nije progurala ispred svih i inzistirala da sačuvaju zadnje kapi za njega. Iako se prisilim da pogledam do kraja,da gledam kako je stoljećima postajao sve ogorčeniji prema Damenu,kako mu je stoljećima Drina opetovano uskraćivala ljubav,kako je postajao sve snažniji i uspješniji i kako je mogao dobiti što god ili koga god želi osim onoga što je želio najviše - onoga što sam mu zauvijek oduzela - iako sam sve to vidjela, to nije ni bilo potrebno. Neman je rođena prije šesto godina,kad ga je otac tukao,kad ga je Damen zanemario, kad je Drina bila ljubazna prema njemu. Naravno da je mogao drugačije živjeti i donositi ispravnije odluke samo da mu je netko pokazao put. Ali ne možeš se odreći nečega što nemaš. Kad hologram završi, kad slike nestanu, a svjetla se ugase, znam što mi je činiti. Ne moraju mi ništa reći, znam točno što ću sljedeće napraviti. Ustanem sa sjedala, šutke kimnem u znak zahvalnosti i vratim se na Zemlju.
125 Trideset prvo Kad se dovezem do prilaza i parkiram, još se poprilično tresem od straha mada me polako prolazi. Glavom mi se vrte pitanja poput: Trebam li stvarno ovo napraviti?Hoće li mi uopće dati priliku?Ili će me šutirati kao prošlogodišnju emo-modu? Shvatim da neću znati dok ne probam. Uzmem sekundu da se smirim, da se usredotočim,da prizovem svu svoju snagu i ispunim se onom blještavom, sjajnom, iscjeljujućom svjetlošću, baš kao što me Ava naučila. Za svaki slučaj jedanput dotaknem amajliju ispod haljine, iskočim iz auta i krenem prema vratima.Nemam pojma živi li ona još uvijek ovdje, sad kad je supernabrijana, kad za nju ne postoje granice, kad joj je cijeli svijet pod nogama, ali valjda je najbolje odavde početi. "Bok." Nasmiješim se dok buljim preko ramena kućne pomoćnice i padne mi kamen sa srca kad vidim da s vrata sve izgleda više-manje isto, što znači da vlada uobičajeni kaos i nered. "Je li Haven tu?" dodam glasom punim nade, kao da je nagovaram da kaže da. Ona kimne,širom otvori vrata i pokaže rukom gore prema Haveninoj sobi.Slijedeći njezinu ruku, žustro se uspnem stubama da se ne bih slučajno predomislila ili se okrenula. Stanem točno ispred vrata i dvaput pokucam. "Tko je?" upita ona uzrujanim glasom iz kojeg je jasno kako nije raspoložena za goste. Kad joj odgovorim da sam ja, mogu zamisliti kako joj je to zvučalo. "Vidi, vidi",zaprede i otvori vrata tek toliko da potvrdi da sam to stvarno ja. Grubo me kažnjava pogledom i ne pušta me unutra. "Zadnji put kad sam te vidjela, htjela si—" "Htjela sam te napasti." Kimnem misleći da ću je iznenadili iskrenim izravnim priznanjem bez oklijevanja."Što se toga tiče—" zaustim,ali ona me ne namjerava pustiti da završim. "Pa,zapravo,htjela sam reći zavesti mog dečka.Ali,da, kad malo razmislim, došla si u fizički kontakt samo sa mnom." Nasmiješi se, ali ne onako ljubazno,veselo,ne,ni blizu."Hajde,reci mi,Ever,zašto si došla? Želiš dovršiti posao?" Pogledam je koliko god mogu otvoreno, iskreno i izravno pa kažem: "Ne, uopće ne. Zapravo sam došla u nadi da stanemo ovome na kraj - da ti sve objasnim i da sklopimo primirje." Trznem se na tu riječ kad se sjetim kako sam je zadnji put upotrijebila s Romanom i kako to i nije baš najbolje završilo. "Primirje?" Digne obrve i nagne glavu. "Ti? Ever Bloom? Cura koja se pretvarala da mi je najbolja prijateljica i ukrala mi simpatiju pred nosom - ono, ha-lo, sjećaš se Damena?" kaže ona vrteći glavom kad je zbunjeno pogledam. "Ako se sjećaš, zapikirala sam ga puno prije tebe, ali, ipak, ti si samo uletjela i pokupila mi ga pred nosom, dobro, svejedno, na kraju se sve nekako riješilo, ali ipak. A onda, nakon svega toga, kad si naizgled imala sve što se može poželjeti,očito ti ni to nije bilo dovoljno, pa si se namjerila i na Romana jer ti očito jedan opako seksi besmrtnik nije dovoljan.Aha, i toliko si bila posvećena svom cilju da si me odlučila ubiti ako to bude potrebno da dođeš do njega.Ali sad si se odjednom skroz predomislila i to te navelo da mi se pojaviš pred vratima i tražiš primirje? Jesam li u pravu? To se događa?" Kimnem. "Da,to je uglavnom to,ali ima još puno više, nešto trebaš znati. Jer istina je da sam htjela baciti čaroliju na Romana - čaroliju koja bi ga natjerala da čini sve što ja kažem i da mi da sve što želim. Samo što se to skroz izjalovilo i na kraju me nekako vezalo za njega - ono, još ne razumijem kako." Namreškam nos i zavrtim glavom kad se prisjetim toga. "Ali samo sam zato to napravila. Kunem se. Magija me svladala i nisam bila pri sebi. Zapravo nisam ja radila te stvari - ili bar ne potpuno." Zavrtim glavom. "Znam da zvuči ludo i ne mogu to baš lako objasniti, ali kao da me kontrolirala neka izvanjska sila." Uputim joj pogled pun preklinjanja da mi povjeruje. "Nisam vladala sobom."
126 Pogleda me, nagne glavu i podigne jednu obrvu. Glupavo se nasmiješi i kaže: "Čarolija? Ti ozbiljno misliš da ću ti povjerovati?" Kimnem ne skidajući pogled s nje.Spremna sam joj ispričati čitavu odvratnu priču, što god treba samo da mi ponovno počne vjerovati. Ali ne ovdje. Ne u hodniku. "Čuj, možda bih mogla—?" Pokažem rukom prema sobi. Ona se namršti, suzi pogled i malo razmisli. Otvori vrata taman toliko da se mogu provući i kaže: "Samo da znaš, jedan krivi potez i kunem ti se da ću te sravniti sa zemljom tako brzo da nećeš ni znati što te snaš—" "Opusti se",kažem i svalim se na njezin krevet kao u stara vremena, samo što ovo nisu takva vremena, ni blizu. "Uvjeravam te da danas uopće nemam želje za nasiljem. Zapravo, od danas ću više-manje uvijek biti dobra i nemam te nikakvu namjeru progoniti ni na koji način. Samo želim mir i da mi ponovno budeš prijateljica, ali ako ne može biti tako, zadovoljit ću se i primirjem." Nasloni se na toaletni ormarić i čvrsto prekriži ruke preko crnog kožnatog korzeta svezanog povrh antikne čipkaste haljine. "Sori, Ever, ali nakon svega što smo prošle, neće ići tako lako. Nemam ti razloga vjerovati, zato ćeš se morati malo više potruditi." Duboko udahnem i prijeđem rukom preko njezinog starog cvjetnog prekrivača, u čudu što ga već nije zamijenila nekim drugim. "Vjeruj mi", kažem i gledam je. "Kužim te,stvarno te kužim.Ali,Haven", stanem, zavrtim glavom i ponovno progovorim, "istini za volju, ne mogu podnijeti ovo što se s nama događa. Nedostaješ mi. Nedostaje mi naše prijateljstvo. I grozno mi je jer znam da sam ja dijelom kriva za to." "Dijelom?" Zavrti glavom u nevjerici i zakoluta očima. "Hm, oprosti, ali ne misliš li možda da bi bilo malo točnije kad bi priznala da si ti kriva za sve?" Pogledam je ravno u oči i kažem: "U redu, priznajem da sam kriva za većinu toga, ali sigurno ne za sve. Ali, Haven, stvar je u tome što ja ne volim Romana i vjeruj mi da imam razloga za to, ali jasno mi je da je on tvoj dečko i ništa što kažem o njemu neće promijeniti tvoje mišljenje, pa ću samo šutjeti. Znam da ti je teško povjerovati, naročito nakon onoga što si vidjela neku večer - ali stvar je u tome što, kao što sam rekla, zapravo nisam bila sva svoja." "Aha,da,kriva je ona grozna zla čarolija."Zavrti glavom i zakoluta očima, ali to me ne zaustavi. "Čuj, znam da mi ne vjeruješ i znam da ti vjerojatno zvučim kao prava luđakinja, ali mislim da bi s obzirom na okolnosti barem ti trebala znati da je ono što zvuči nevjerojatno često istina." Pogleda me i nakrivi usta, što je jasan znak da je uzela u obzir ono što sam joj rekla i da sad razmišlja o tome. "Mi smo na istoj strani - ti i ja - i nadam se da ćeš se vremenom i sama to shvatiti. Vjeruj mi, ne želim stajati na putu tvojoj sreći. I nikada ti ne bih ukrala nekoga koga želiš - bez obzira na to kako je možda izgledalo. Samo, ono, nadam se da možemo opet biti prijateljice, nekako popraviti svoje prijateljstvo unatoč svemu što se dogodilo. Hoću reći, znam da neće biti isto. I ne očekujem da će biti isto nakon svega što smo prošle, i znam da te zaokuplja posao i druženje s - hm - drugim besmrtnicima..." Kažem jer se nisam mogla sjetiti njihovih imena u tom trenutku. "Rafeom, Misom i Marcom", promrmlja ona vidljivo iživcirana. "Da, s njima. Ali ipak, škola počinje za nekoliko tjedana i Miles se ubrzo vraća, pa sam mislila da možda, ono, ne svaki dan ako ne želiš, ali možda bismo tu i tamo svi skupa mogli zajedno otići na ručak. Znaš, onako kao u stara vremena." "Aha,onda primirje samo za vrijeme ručka?" kaže ona ne skidajući pogled s mene,a oči joj izgledaju kao kaleidoskop od kornjačevine koji se vrti. "Ne." Zavrtim glavom. "Primirje za sva vremena. Samo se nadam da uključuje povremeni ručak."
127 Ona se namršti i prčka po kožici oko noktiju, a znam da joj uopće nije ispucala jer besmrtnici nemaju zanoktice. Znam i da joj je to samo izgovor da me izbjegava, da izbjegne moj pogled dok se ja pitam o čemu razmišlja i čekam dok ona razmatra moje riječi. "Nikad više neće biti kao prije", kaže napokon i podigne pogled prema meni. "I ne samo zbog svega što se dogodilo s Romanom -a usput, to je bilo zbilja poremećeno. Mi zapravo više ne možemo biti prijateljice zato što sam ja sada drugačija - a stvar je u tome što mi se sviđa biti drugačija. Ne želim se vratiti na staro. Nikad više ne želim biti ona tužna i jadna luzerica." "Nikad nisi bila jadna ni luzerica - samo si ponekad bila tužna", kažem joj, ali ona samo odmahne rukom. "Osim toga,toliko se toga promijenilo - možda i previše - i nisam sigurna mogu li prijeći preko svega." Kimnem. I meni je to jasno, ali još se nadam da može. "I, da, Misa, Rafe i Marco su kul i sve, nemoj me krivo shvatiti, ali osim toga što smo besmrtni i radimo u dućanu,zapravo nemamo mnogo zajedničkog,znaš? Hoću reći, dolazimo iz totalno različitih svjetova, imamo totalno različitu spiku, oni nisu ni čuli za većinu mojih omiljenih bendova, što me zapravo malo i muči." Slegnem ramenima i kimnem, kao da je kužim, kao daje skroz-naskroz kužim. "Iako nikad, ustvari, nisam osjećala da nas dvije imamo puno toga zajedničkog, ipak sam osjećala da me nekako kužiš, znaš? Ono, možda se nisi baš mogla povezati sa mnom,ali, ipak, prihvatila si me, nisi me osuđivala i, ono, to mi je puno značilo - ili mi je barem nešto značilo." Stisnem usne i čekam ostatak priče jer znam da nije ni blizu gotova. "Pa,i ti si meni nedostajala." Pogleda me, slegne ramenima i doda: "Bit će lijepo imati barem jednu prijateljicu za ostatak vječnosti.Ali jesi li sigurna da ne možemo pretvoriti i Milesa?" "Ne!" bubnem, a onda shvatim da se šali. "Isuse, jesi li ti ikad opuštena?" Nasmije se, opusti ruke, svali se na vreću za sjedenje s uzorkom leoparda, raširi haljinu oko sebe pa izgleda kao da sjedi u hrpi kože i čipke, a onda nasloni glavu na ruku. "Mada, to bi mu moglo pomoći u glumi - definitivno bi pobrao sve najbolje uloge." "A koliko bi to trajalo?" Pogledam je. "Vjeruj mi, čak i u Hollywoodu ljudi bi počeli primjećivati da uvijek izgleda kao da mu je osamnaest." "Mislim da Dicku Clarku to nije škodilo." Zaškiljim, nemam pojma tko je on. "Najstariji tinejdžer Amerike? New Year's Rockin' Eve?" Slegnem ramenima, još mi ništa ne zvoni. "Svejedno." Nasmije se i zavrti glavom. "Uglavnom, imam teoriju da nas ima puno više nego što mislimo, glumaca, supermodela, mislim, ono, daj... Kako objašnjavaš neke od tih ljudi?" Slegnem ramenima. "Sreća, dobri geni, plastične operacije i puno, puno Photoshopa." Nasmijem se. "Tako to objašnjavam." "Pa, između nas, Roman baš i ne priča uvijek rado o detaljima. Često mi dosta toga prešuti." Ma šališ se. "Jednom kad sam ga pitala koliko nas još ima na svijetu i koliko je ljudi on sam pretvorio u besmrtnike, samo se okrenuo i promrmljao nekakvu djetinjastu glupost o tome da je na njemu da to zna, a na ostatku svijeta da to sazna, ili tako nešto. Ma koliko ga gnjavila, ništa mi je više nije htio reći. Samo je to neprestano ponavljao sve dok se nisam toliko naljutila da sam odustala."
128 "To je rekao?" pitam trudeći se sakriti paničan ton u glasu, iako mi baš i ne ide. "Rekao je da je na njemu da to zna, a na ostatku svijeta da to sazna?" Uzdahnem, ne sviđa mi se kako zlokobno to zvuči. Nimalo. Haven me pogleda, pokuša se sjetiti kako je točno išla ta rečenica,ali kad vidi kakvu sam facu napravila i kako sam povisila ton, shvati da je možda otišla malko predaleko. Da sada više nije odana meni, nego Romanu. "Ili je možda rekao da ja na meni da to saznam?Tako ide ta uzrečica, jelda?" Podigne rame dok prstima čeprka po čipki na rukavu. "Pa, uglavnom, vjerojatno je najbolje da ne razgovaramo o Romanu jer ga ja volim, a ti ga mrziš,a ako želimo biti prijateljice,morat ćemo se kloniti razgovora o Romanu, jelda? Morat ćemo se složiti da se ne slažemo." Kloniti razgovora o Romanu - baš krasno! Ali to samo pomislim i kažem nešto sasvim drugo. "Voliš li ga?" Pogleda me. Promatra me malo duže, a onda spusti glavu i kaže: "Volim ga. Stvarno, stvarno ga volim." "A je li ta ljubav – uzvraćena?" pitam jer sumnjam da je Roman uopće sposoban ikoga voljeti, osobito nakon što sam vidjela da njemu nitko nikad nije pokazao ljubav,da mu nikad nitko nije pružio pravu ili dugotrajnu ljubav,barem prema onome što sam vidjela. A prilično je teško dati nekome nešto što sam nikada nisi iskusio. Čak ni ono što je osjećao prema Drini nije bila ljubav,ili barem ne ona prava ljubav. Prije opsesija nečime što ti je nadohvat ruke,poput sjajnog svjetlucavog predmeta za kojim žudiš, ali nikada ga zapravo ne uspiješ dotaknuti. On želi stvoriti isti takav osjećaj između Damena i mene. S protuotrovom ili bez njega, tu bitku nikada neće dobiti. Damen i ja imamo nešto puno dublje od toga. "Iskreno?" Pogleda me. "Stvarno ne znam. Ali kad bih morala pogađati, rekla bih ne, on me - on me uopće ne voli. Mislim, iako skriva osjećaje i obično se pretvara da ih i nema,katkad - katkad ga uhvati, ono, ja to zovem mračnom fazom - zaključa se u svoju sobu, satima ne izlazi i ne priča ni s kim. I, ono, nemam pojma što radi unutra. Mada se trudim poštovati njegov način, mada mu nastojim dati prostora, i dalje sam jako znatiželjna. Iako mislim da možda samo trebam dovoljno dugo čekati, pa će mi on napokon početi vjerovati,pustiti me unutra i", slegne ramenima, "sve promijeniti." Pogledam je,zadivljena sam kako je staložena,kako ima više samopouzdanja nego ikad prije. Ona spusti pogled na crne tajice koje nosi ispod haljine, rasparane na strateškim mjestima, i počne prstima prčkati po jednoj od rupa na tajicama, a potom kaže: "Znaš, Ever, u svakoj vezi jedno voli više, jelda? Mislim, zadnji put s Joshem, on je mene više volio. Svakako me volio puno više nego što sam ja voljela njega. Znaš da je čak napisao pjesmu o meni nakon što smo prekinuli, samo da mu se vratim?" Digne obrvu i zavrti glavom. "Čak je bila prilično dobra i bila sam polaskana, ali bilo je prekasno i već sam bila prohodala s Romanom kojeg očito ja volim više nego on mene. Njemu se okej družiti sa mnom, lijepo se zabavljamo i nema nijedne druge cure u igri - dobro, osim tebe—" Pogleda me i suzi oči pa se stresem od nelagode, ali odmah se nasmije i odmahne rukom. "Ali stvar je u tome što bez obzira na to što ti misliš, bez obzira na to kako veza izgledala izvana, dvoje ljudi nikada ne voli jednako.To jednostavno ne ide tako.Uvijek postoji lovina i lovac, mačka i miš, tu ne možemo ništa. Pa reci mi, Ever, tko voli više u vašoj vezi - Damen ili ti?" To me pitanje iznenadi iako je bilo prilično očito da će ga postaviti. Ali kad vidim kako je zastala, kako je nagnula glavu i vrti prstom nasumični pramen kose dok strpljivo čeka da odgovorim, promumljam hrpetinu zbrkanih gluposti, a na kraju to ispadne nešto kao: "Pa, ono, ne znam. Zapravo mislim da nikada nisam razmišljala o tome. Hoću reći, što se toga tiče, nikada zapravo nisam primijetila—"
129 "Stvarno?" Legne na leđa i zabulji se u strop posut zvijezdama za koji otprije znam da svijetli u mraku. "Pa, ja jesam", kaže još zureći u zviježđe iznad sebe. "Samo da znaš, Damen je onaj koji te voli više. On bi učinio sve za tebe. A za tebe vrijedi ona stara - što duže to bolje."
130 Trideset drugo Da bar mogu reći da me Havenine riječi nisu uzrujale. Da sam uspjela ne samo pobiti njezine argumente, nego i tako uvjerljivo objasniti stvari da isti tren stane na moju stranu. Ali zapravo nisam rekla ni učinila gotovo ništa. Samo sam slegnula ramenima i pravila se da me to ne dira. Ona je glasno puštala pjesme s iPoda koje nikada prije nisam čula, od bendova za koje nisam ni znala da postoje,a potom smo listale hrpu časopisa, onako kao nekad.Baš kao nekad. Ali samo je naizgled bilo tako. Duboko iznutra obje smo znale da je sad sve potpuno drugačije. A onda,nakon što sam otišla,i poslije kod Damena, po glavi mi se vrtjelo Havenino pitanje - tko od nas dvoje voli više. I, iskreno, i danas mi se to pitanje vrti po glavi. Pitala sam se to dok sam doručkovala sa Sabine, dok sam punila police i kasirala u dućanu - voli li više on ili ja? Čak i tijekom tri uzastopne seanse za koje je "Avalon"bila predbilježena po rasporedu, uključujući ovu koju trenutačno završavam,to mi se pitanje vrtjelo po glavi. "Oho, ovo je bilo—" Raširi oči u čudu. "Ovo je bilo stvarno, stvarno, stvarno izuzetno." Zavrti glavom u nevjerici i posegne za torbicom, a na licu joj se istovremeno vidi da je uzbuđena, sumnjičava i da očajnički želi vjerovati - uobičajeni izraz na licima ljudi nakon seanse. Kimnem i pristojno se smješkam dok skupljam špil karata za tarot koje rasprostirem samo reda radi, a zapravo ih ne koristim. Lakše je kad imaš nekakav rekvizit ili alat - tako možeš biti suzdržan i držati se na distanci. Većinu ljudi prilično izbezumi pomisao na to da im je netko sposoban ući u glavu i prisluškivati sve njihove najdublje misli i osjećaje, a da ne govorim kako jedan kratak dodir može otkriti dug i složen tijek događaja. "Znaš, puno si mlađa nego što sam očekivala. Koliko se baviš ovim?" upita i prebaci torbicu preko ramena, i dalje me proučavajući pogledom. "Vidovnjačke moći su dar", kažem iako me Jude posebno zamolio da to ne govorim jer misli da bi to obeshrabrilo potencijalne učenike da se upišu na njegov tečaj za razvoj psihičkih moći. Ali tečaj se više-manje sveo samo na njega i Honor, pa stvarno ne vidim kako bi ovo moglo škoditi. "Godine nisu važne", dodam dok je u mislima tjeram da prestane blejati u mene i da krene.Imam planove, imam dogovor. U minutu sam isplanirala večer za sebe,a ako ostane još malo, ozbiljno će mi poremetiti raspored. Ali kad vidim da joj lice počinje poprimati sumnjičav izraz, kažem joj: "Zato su djeca prirodno nadarena za to jer su otvorena za sve. Tek kasnije kad otkriju kako društvo mrko gleda na te stvari, želja da ih se prihvati postane jača i tada isključe tu sposobnost.A vi?Zar kao dijete niste imali zamišljenog prijatelja?" Pogledam je, znam da ga je imala jer sam to vidjela čim sam je dotaknula. "Tommy!" protisne i poklopi usta dlanom. Ne može vjerovati da ja to znam, ne može vjerovati da je to upravo izvalila. Nasmiješim se,već sam to vidjela. "Mislili ste da je stvaran, jelda? Pomogao vam je u teškim trenucima?" Ona me pogleda šireći oči dok vrti glavom i govori: "Da, on, pa, ja sam nekad imala noćne more." Podigne ramena i ogleda se oko sebe kao da se srami što mi priznaje sve to. "Kada su mi se roditelji razvodili, ono, sve je bilo tako nestabilno financijski i emocionalno, a onda se pojavio Tommy - i obećao mi da će mi pomoći to prebroditi, da će otjerati čudovišta - i bilo je tako. Mislim da sam ga prestala viđati otprilike kad sam navršila—" "Deset godina." Ustanem sa stolca, što je znak da je seansa gotova i da bi ona trebala učiniti isto. "Iskreno, većina ljudi prestane imati zamišljenog prijatelja u ranijoj dobi, ali, ipak, ti ga tad više nisi trebala, pa je - otišao." Kimnem, otvorim vrata i rukom joj pokažem prema hodniku iz kojeg će, nadam se, krenuti prema blagajni i platiti.
131 Samo što ne krene prema blagajni. Samo se okrene prema meni i kaže: "Moraš upoznati moju prijateljicu. Ozbiljno. Oduševit će se. Ona baš i ne vjeruje u ove stvari,zapravo, rugala mi se što idem ovamo, ali kasnije idemo na večeru,dupli spoj, i, ono—" Zastane i pogleda na sat pa se nasmiješi od uha do uha i kaže: "Pa, zapravo, trebala bi doći sada, uskoro." "Rado."Nasmiješim se kao da to stvarno mislim. "Ali imam dogovor i—" "Oh, evo je! Savršeno!" Uzdahnem i zagledam se u stopala. Da barem mogu iskoristiti svoje moći prikazivanja i natjerati ljude da plate i nestanu - ili makar ovaj put. Osjetim da će mi se planovi još više poremetiti, ali nemam pojma koliko sve dok ona ne skupi dlanove oko usta i zovne: "Sabine! Hej, ovdje sam, sa mnom je netko koga jednostavno moraš upoznati!" Cijelo mi tijelo postane hladno. Smrznuto, kruto i hladno. Hladno kao: Bok, santo leda, ovo je Titanik. Ne uspijem je zaustaviti,ne uspijem ništa učiniti, Sabine već hoda prema meni.Isprva me ne prepoznaje kao mene, ne zato što nosim onu crnu periku jer je ne nosim, davno sam odustala od toga kad sam procijenila da Avalon s njom izgleda kao nakaza, nego zato što bi mene više-manje posljednju očekivala. Zapravo, još škilji i žmirka čak i sada dok stoji točno preda mnom s Munozom pored sebe, a, usput, on izgleda uspaničeno gotovo jednako kako se ja osjećam. "Ever?" Sabine zuri u mene kao da se upravo probudila iz vrlo dubokog sna. "Št—" Zavrti glavom kao da pokušava otresti paučinu,a onda ponovno progovori: "Što se, za Boga miloga, ovdje događa? Ne razumijem." "Ever?" Njezina prijateljica pogledava čas mene,čas nju stisnutim, sijevajućim,sumnjičavim očima. "Ali - ali ja sam mislila da se zoveš Avalon?" Duboko udahnem i kimnem jer znam da je sad sve gotovo. Moj život pomno sazdan od laži, skrivanja i gomilanja tajni ovako će završiti. "Pa zovem se Avalon." Kimnem izbjegavajući Sabinein pogled. "Ali zovem se i Ever - ovisi." "O čemu?" grakne moja klijentica,kao da sam je osobno i duboko uvrijedila,nanijela joj veliku nepravdu.Njezina aura odjednom plane, zadrhti,kao da ne sumnja samo u mene,nego i u sve što sam joj upravo govorila sat vremena ma koliko moja proročanstva bila točna. "Tko si ti, dovraga?" kaže ona gledajući me kao da će me svaki čas prijaviti - pa, još nije odlučila - ali nekome, nekome će me prijaviti, to je sigurno. Ali Sabine dođe k sebi i mirnim, sabranim, mrvicu odvjetničkim glasom kaže: "Ever je moja nećakinja. I očito mi mora puno toga objasniti." Kad se spremam baš to učiniti - pa, ne baš objasniti ili bar ne onako kako ona želi - ali ipak, točno kad se spremam reći nešto što će, nadam se, sve umiriti i okončati sve ovo, Jude dođe do nas i kaže: "Je li sve dobro prošlo s tvojom seansom?" Pogledam svoju klijenlicu, Sabineinu prijateljicu, znajući da je ovo bila jedna od mojih najboljih seansi dosad jer mi se energija toliko poboljšala, toliko napunila pročišćujućim i iscjeljujućim meditacijama kojima me Ava podvrgla - a ipak nisam uspjela ovo predvidjeti. Ali kad vidim kako sada odugovlači s plaćanjem za seansu, sada kada zna da sam maloljetna delinkventna nećakinja njezine prijateljice, koja honorarno radi kao Avalon, Sumnjiva Vidovnjakinja, i ne dam joj priliku da odgovori, samo upadnem i kažem: "O, bez brige, ja častim." Jude zaškilji, sijeva očima prema meni i njoj,ali ja samo čvrsto kimnem i dodam: "Ozbiljno.Bez brige.Ja ću podmiriti račun." Čini se da je to smirilo klijenticu, ako ne i Judea, ali što se tiče Sabine, i nije baš uspjelo - njezina je aura u kaosu i gleda me oštro suženim očima: "Ever? Ne misliš li da bi trebala objasniti?"
132 Duboko udahnem i pogledam je u oči. Da, imam puno toga objasniti, ali ne ovdje i ne sada. Imam dogovor! Baš kad namjeravam reći nešto slično, samo ljubaznije, nježnije da je ne naljutim još više, Munoz mi priskoči upomoć i kaže: "Siguran sam da vas dvije možete ujutro raspravljati o tome, ali sada stvarno moramo ići. Ne želimo riskirati da izgubimo rezervaciju nakon što smo je tako teško uspjeli dobiti." Sabine uzdahne priznajući mudrost Munozova argumenta, ali još me ne želi baš tako lako pustiti iz šaka. Stisnutih zubi promrsi: "Sutra ujutro, Ever. Očekujem te odmah ujutro." A onda, kad vidi izraz na mome licu, doda: "Nema ali." Kimnem iako ne namjeravam doći na taj sastanak. Ako se stvari budu odvijale po planu, sutra ujutro bit ću koliko god je moguće daleko od tog kuhinjskog stola. Bit ću zavaljena u apartmanu u Montageu s Damenom kraj sebe i nas ćemo dvoje konačno provesti u djelo one davne planove... Ali nije da joj to namjeravam reći, pa samo kimnem i kažem: "Pa, okej." Dobro znam da kao odvjetnica koja zastupa klijente na sudu ona uvijek inzistira na usmenom odgovoru jer se tako značenje ne može izvrnuti ni krivo protumačiti. I baš kad pomislim da je najgore prošlo - barem zasad - ona inzistira da se ispričam njezinoj prijateljici,kao da sam počinila nekakav zločin. Iako znam da ću poslije platiti za to, neću to učiniti. Samo je pogledam i kažem: "Sve ovo ne mijenja ništa što sam vam rekla tamo unutra." Pokažem rukom prema stražnjoj prostoriji. "Vaša prošlost, Tommy, vaša budućnost - znate da sam govorila istinu. Aha, a što se tiče one odluke koja vas čeka..." Naizmjence pogledam nju i njezinu pratnju. "Pa, koliko god sada sumnjali u mene, ipak bi vam bilo pametno da poslušate moj savjet." Pogledam Sabine, aura joj se razbuktala od bijesa, Munozova ruka koja je čvrsto drži oko struka jedva je obuzdava.On mi urotnički namigne, okrene je od mene i odvede kroz vrata van, a njihovi prijatelji odu za njima. Čim odu, Jude me pogleda i kaže: "Stara, to je fakat bila neka loša vibra. Osjećam se ko da bih trebao staviti malo kadulje u dućan da se pročisti." Zavrti glavom u nevjerici. "Što je bilo? Mislio sam da si joj već rekla?" Pogledam ga. "Ti se šališ? Vidio si što se upravo dogodilo. Točno sam takvu scenu htjela izbjeći." On slegne ramenima dok broji gotovinu iz ladice i kaže: "Pa, možda bi bolje prošlo da si je prije upozorila, da joj nije došlo kao grom iz vedra neba kad je ušetala i vidjela da ti radiš ovdje - i, da, ni više ni manje, proričeš ljudima budućnost." Namrštim se dok po novčaniku tražim novac koji mu dugujem za seansu koju sam nenamjerno besplatno odradila. "Sigurno hoćeš podmiriti taj račun?" kaže i odbije uzeti novac kad mu ga pružim. "Molim te." Turnem novac pred njega, a on podigne obrve i znam da će inzistirati da ga ne uzme,pa dodam: "Zadrži i ostatak.Smatraj to naknadom za svu lošu vibru koju sam uzrokovala. Ozbiljno." Odmahnem rukom. "Da se to nije dogodilo, tko zna, možda bi postala redovita mušterija, pa, ono, gledaj na to kao na naknadu za sav budući izgubljeni prihod." "Nisam baš siguran da si je izgubila",kaže on dok gura novac u sigurnosnu vrećicu i s treskom zatvori blagajnu. "Ako je seansa bila dobra kao što mislim, već će se ona vratiti ili će barem ispričati prijateljicama, koje će doći iz znatiželje, ako zbog ničega drugoga. Većina se ljudi prilično teško odupire tim stvarima. Znaš, uštogljena odvjetnica uzima k sebi nećakinju prevaranticu koja skrivećki u slobodno vrijeme honorarno radi kao vidovnjakinja i ima nevjerojatnu moć proricanja - to bi mogla biti knjiga ili barem film tjedna."
133 Slegnem ramenima i na sekundu popravim ono malo šminke na licu buljeći u malo džepno ogledalo pa kažem: "Što se toga tiče—" Pogleda me. "Mislim da je to s Avalon gotovo." On uzdahne vidljivo razočaran. "Mislim, nemoj me krivo shvatiti, stvarno sam uživala u tome, a danas sam, doduše, barem do onog fijaska, osjećala da mi stvarno sve bolje ide - kao da mogu doprijeti do ljudi, pomoći im - ali sada, ono, možda je vrijeme da vratiš Avu na posao. Osim toga, uskoro počinje škola i—" "Daješ otkaz?" Namršti se jer očito nije baš oduševljen tom idejom. "Ne." Odmahnem glavom. "Ne, samo, očito ću morati smanjiti satnicu, a ne želim ti stvoriti još više problema." "Bez brige." Slegne ramenima. "Već sam vratio Avu u raspored jer sam pretpostavio da ćeš ionako morati smanjiti satnicu, ali, Ever, možeš opet početi kad god poželiš, klijenti te vole, a ja, pa—" Zarumeni se. "I ja sam jako zadivljen tvojom izvedbom. Na poslu." Uštipne se za korijen nosa, zavrti glavom i uzdahne dodajući: "Čovječe, fakat mi ide davanje komplimenata." Ali ja samo slegnem ramenima pitajući se kome je neugodnije, njemu ili meni. "I, jesi smislila što ćeš joj sutra reći?" "Ne." Ubacim sjajilo u torbu i zaklopim je. "Nemam blage." "Pa, ne misliš možda da bi trebala razmisliti o tome? Smisliti neki plan? Mislim da ne želiš da te ulovi prije nego što popiješ prvu kavicu, jelda?" "Ne pijem kavu." Slegnem ramenima. "Dobro, eliksir, što god." Nasmije se. "Znaš na što mislim." Zabacim torbu na rame i pogledam ga. "Gle, nemoj me krivo shvatiti, ja volim Sabine. Primila me kad sam sve izgubila, a ja njoj zauzvrat svakodnevno zagorčavam život. Inače, potpuno sam joj spremna sve priznati,ako ni zbog čega drugoga,onda zato što ona nakon svega zaslužuje čuti istinu ili barem neki privid istine - ali to se neće dogoditi sutra ujutro. Ni blizu." Iako se trudim ne smješkati se dok to govorim, ne mogu si pomoći. Kad se sjetim svog plana, svog potpuno sigurnog plana koji ne može propasti, cijelo mi se lice ozari. Zasad moram skupljati svu svoju energiju, svu svoju svjetlost, svu svoju dobru vibru - kako je Jude to nazvao - i usmjeriti je isključivo prema Romanu. Moram mu pružiti svoju ljubav, mir i dobru volju jer jedino tako mogu pobijediti. Jedino ću tako dobiti ono što želim. Ako sam išta naučila iz svega ovoga, naučila sam da opiranje ne prolazi. Borba protiv onoga što ne želim služi samo tome da se baš to prikaže. I zato je Romanova moć nada mnom oslabjela kad sam prizvala Hekatu - na pet minuta prestala sam opsesivno razmišljati o tome, a onda se ona počela smanjivati. Imajući sve to na umu, mogu pretpostaviti da ću ako uložim energiju u ono što želim - mir između nas i odmetnika i protuotrov za protuotrov - izvojevati pobjedu. Tako da kada večeras odem k njemu, neću doći kao neprijateljica, kao netko tko je spreman spletkariti i boriti se za ono što želi. Umjesto toga doći ću više kao "ja" - najčišća i najjasnija verzija sebe. A onda ću mu ponuditi da se digne iz dubina i da se sretnemo na toj istoj razini. Toliko sam se izgubila u svojim mislima, toliko sam se izgubila u svom uzbudljivom planu da isprva i ne čujem Judea kad kaže: "Kamo ideš?" Škilji u mene, psihički radar mu je na najvišem stupnju uzbune. Ali ja ga samo pogledam i ne mogu maknuti osmijeh s lica. Odgovorim: "Idem učiniti nešto što sam davno trebala." Zastanem kad vidim kako naginje glavu, mršti obrve, a aura mu se razbuktava i podrhtava. Da barem imam vremena ostati malo duže i razuvjeriti ga, reći mu da će sve biti okej. Ali
134 nemam, već sam potrošila mnogo vremena. Zato ga samo pogledam i kažem: "Ne brini se. Ovaj put znam što radim. Ovaj put sve će biti drukčije. Vidjet ćeš." "Ever—" Ispruži ruku prema meni želeći me dodirnuti, ali zagrabi samo zrak pa je spusti uz tijelo. "Bez brige." Slegnem ramenima. "Znam točno što trebam napraviti. Sada znam kako izaći na kraj s Romanom." Kimnem dok promatram njegove zamršene guste dredove i primijetim kako su mu posljednjih tjedana dok je surfao, posvijetlile od sunca. "Točno znam kako ću izgladiti stvar, što ću sljedeće učiniti", dodam kad vidim kako je nagnuo glavu, naslonio se na stolac i pažljivo protrljao bradu. Njegov prsten od malahita svjetluca preda mnom, gotovo je iste nijanse zelene kao njegov tropski pogled. Procjenjuje me suženih očiju s primjesom poprilične zabrinutosti. Ali ja samo ignoriram sve to. Uopće se ne zamaram time. Prvi put nakon puno vremena konačno se osjećam moćno, sigurna sam u sebe i neću nikome dopustiti da posije i najmanje sjeme sumnje. "Bila sam u Velikoj dvorani znanja—" zastanem jer znam da njega neće uvjeriti samo moje kimanje i samouvjeren govor. "I - recimo samo da imam dobar trag. Jako dobar trag." Stisnem usne i zabacim torbu još više na rame znajući da bih u tom trenutku vjerojatno trebala prekinuti razgovor. On me pogleda dok trlja prednju stranu majice i prelazi prstima preko crno-bijelog simbola yin i yanga, a onda nagne glavu i kaže: "Ever - nisam baš siguran da bi opet trebala ići u tom smjeru. Mislim, ako se sjećaš, zadnji put kad si bila licem u lice s Romanom, nije baš najbolje prošlo i stvarno mislim da nije prošlo dovoljno vremena da to ponovno pokušaš. Barem ne uskoro." Podignem ramena,njegove riječi prelaze preko mene kao ulje preko vode,nemaju nikakav učinak, zbog čega se, sudeći po izrazu lica, još više brine. "Primljeno na znanje", kažem i zataknem kosu iza uha. "Ali eto - ipak ću to učiniti. Navalit ću. Posljednji put. Da tako kažem." "Kad?Sad? Ti to ozbiljno?" Pogleda me spojivši obrve i nastavi napeto buljiti u mene pa se zabrinem. Ukočim ramena i prekrižim ruke na prsima, pogledi nam se sretnu pa kažem: "Zašto? Planiraš me slijediti i zaustaviti me?" "Možda." Slegne ramenima i odmah zatim doda: "Učinit ću sve što treba." "Sve što treba da-što točno?" Nagnem glavu izazivajući ga pogledom. "Da te zaštitim. Da te zaštitim od njega." Duboko udahnem i pogledam ga, ono, stvarno ga pogledam. Sve od vrha onih dredova na glavi pa skroz dolje do struka, gdje mi pult zakloni pogled. "A zašto bi to učinio?" konačno kažem i ponovno ga pogledam u oči. "Zašto bi ti uopće palo na pamet da se miješaš u moj plan? Mislila sam da želiš da budem sretna - čak i ako to znači da ću biti s Damenom? Ili si mi barem tako rekao." On protrlja usne i pomakne se na stolcu tako nespretno i vidljivo neudobno da požalim što sam to rekla. Pretjerala sam. Samo zato što smo u prošlosti jedno drugom ispričali sve što nam je na duši i podijelili više nego što smo vjerojatno trebali, ne znači da ga imam pravo preispitivati ili iskorištavati ono što mi je rekao. Ne znači da bih trebala zahtijevati odgovor kad ga samo pitanje očito boli.Ali ipak, nešto u njegovom pokretu, ne samo fizički, nego i energetski, natjera me da se zapitam, da nešto naslutim - učini me samo mrvicu nesigurnom... Okrenem se i krenem prema vratima, a on za mnom oko kuće pa u stražnju uličicu gdje smo oboje parkirali. "Poslije ću se naći s Honor - želiš navratiti? Možeš dovesti Damena ako hoćeš, ne smeta me." Stanem i pogledam ga. "Pa, možda me i smeta, ali mogu se pretvarati - časna pionirska." Digne desnu ruku. "Znači,družiš se s Honor?" kažem dok gledam kako otvara vrata s vozačeve strane svog starog crnog džipa i penje se unutra.
135 "Da, znaš, s tvojom prijateljicom iz škole, s onom koja je bila na tvojoj rođendanskoj zabavi?" Počnem mu govoriti da ona nije moja prijateljica, da mi je vjerojatno sve, samo ne prijateljica od onog dana na plaži kad sam vidjela kakvu energiju isijava - ali kad vidim izraz na njegovom licu, kad vidim kako ga to zabavlja i kako je podignuo obrve, odlučim to zadržati za sebe. "Ona nije tako loša, znaš?" Gurne ključ u bravu i upali auto što poprati štektanje motora. "Možda bi joj trebala dati priliku?" Pogledam ga i sjetim se što sam mu rekla onog prvog dana, prije nego što sam ga stvarno poznavala, puno prije nego što sam saznala za nas. Nešto o tome kako on uvijek pada na pogrešne cure. Pitala sam se događa li mu se to opet. Ali kad vidim kako skrene pogled, kako mu aura zaiskri i razbukta se, znam da sam ja još uvijek ta pogrešna cura. Honor uopće nije u igri. I nisam sigurna što me više smeta - što sam to shvatila ili nenadani val olakšanja koji mi je to donijelo. "Ever—" Pogleda me i zastane mi dah. Na licu mu vidim proturječne osjećaje, jasno je da se bori s onim što će se dogoditi, ali naposljetku samo zaškilji, spoji usne, duboko udahne i kaže: "Hoćeš biti okej? Jesi sigurna da znaš što radiš?" Kimnem dok ulazim u auto,a osjećam se puno samouvjerenije i jače nego ikada prije.Tame više nema,svjetlo ju je pobijedilo i nema šanse da ovo pođe po zlu.Zatvorim oči i upalim motor,a onda pogledam Judea i kažem: "Ne brini se.Ovaj put znam što radim.Ovaj put sve će biti drugačije. Vidjet ćeš."
136 Trideset treće Kad dođem do Romanove kuće,sve je tiho. Baš kao što sam se nadala. Baš kao što sam planirala. Kad mi je Haven rekla da ide na koncert s Misom, Marcom i Rafeom, znala sam da imam savršenu priliku da uhvatim Romana dok je sam i spokojan, da mu se mogu približiti mirno i razumno te mu sabrano izložiti o čemu je riječ. Stanem pred njegova vrata, nakratko zatvorim oči i smirim se. Zadubim se u sebe i ne mogu naći ni najmanji trag čudovišta. Kad sam otpustila svu ljutnju i mržnju prema Romanu,kao da sam mračnom plamenu oduzela kisik koji mu je trebao za preživljavanje - na njegovom mjestu ostala sam samo ja. Tek nakon što pokucam nekoliko puta i on ne odgovori, uđem u kuću. Znam da je ondje, i to ne samo zato što je njegov aston martin boje trešnje parkiran na prilazu,nego zato što ga osjećam, naslućujem njegovu prisutnost, ali, začudo, izgleda da on ne osjeća niti naslućuje mene jer bi se već pojavio. Krenem niz hodnik, povirim u radnu sobu, kuhinju, kroz prozor prema odvojenoj garaži otraga,a kad vidim da je mračna i da mu nema traga, krenem prema njegovoj spavaćoj sobi dok ga zovem po imenu i krećem se puno glasnije nego što je potrebno jer ga radije ne bih iznenadila ili ulovila u nezgodnoj situaciji. Nađem ga kako leži posred velikog ukrašenog kreveta s baldahinom koji ima toliko draperije i resa da me podsjeti na one na kojima Damen i ja uživamo u svojoj verziji Versaillesa iz Ljetozemlja.Na sebi ima nezakopčanu bijelu lanenu košulju i izblijedjele stare traperice. Čvrsto je sklopio oči, nabio slušalice na glavu i stisnuo uokvirenu Drininu sliku na prsa. Zastanem i zapitam se ne bih li se možda trebala okrenuti i otići, uloviti ga nekom drugom prilikom, kad ono: "Pa,za ime Isusovo,Ever, nemoj mi reć da si opet razvalila vražja vrata?" Sjedne, baci slušalice u stranu i pažljivo vrati Drininu sliku u ladicu noćnog ormarića. Naizgled ga nije ni najmanje sram što sam ga ulovila u tako osobnom sentimentalnom trenutku. "Malo si pretjerala, ne misliš li?" Zavrti glavom i prođe prstima kroz zlatne kovrče i namješta ih. "Ozbiljno, draga, što ne mogu biti malo sam? Između tebe i Haven—" Uzdahne i spusti bosa stopala na pod kao da namjerava ustati, samo što to ne učini, nego samo ostane tako sjediti. "Pa, osjećam se malo izmoždeno - kužiš na što mislim?" Pogledam ga znajući da vjerojatno ne bih trebala reći ono što namjeravam, ali itekako sam preznatiželjna da bih odustala. "Jesi li -jesi li meditirao?" Zaškiljim, nikada ga nisam zamišljala kao tipa koji bi uronio duboko u sebe i pokušao se povezati s onom univerzalnom silom. "Pa što ak jesam, stara? Što ak jesam?" Protrlja obrve dlanovima, okrene se prema meni i kaže: "Ako baš moraš znati, pokušavao sam naći Drinu. Znaš da nemaš samo ti - sposobnosti." Progutam knedlu, to već znam. I već pogađam što će odgovoriti na moje sljedeće pitanje: "I - jesi li je vidio?" Kladila bih se da nije s obzirom na ono što znam o Zemlji sjena. Pogleda me, lice mu nakratko poprimi bolan izraz, a onda kaže: "Ne. Nisam.Okej? Jesi zadovoljna?Ali jednog dana ću je vidjeti. Ne možeš nas zauvijek držati razdvojenima. Unatoč tome što si učinila - ja je namjeravam naći." Duboko udahnem misleći: O, nadam se da nećeš. Tamo ti se neće svidjeti. Grozno mi je kad se sjetim da sam ga nekoliko puta navela da misli da sam ja Drina - iako nisam bila sva svoja kad se to dogodilo. Ali ne kažem to. Zapravo, ne kažem ništa. Samo i dalje stojim, zbrajam misli, riječi, samu sebe dok čekam pravi trenutak da počnem govoriti.
137 "Romane, slušaj, ja—" Zavrtim glavom i počnem ispočetka govoreći sebi da ja to mogu,prizivajući snagu odnekud duboko iznutra,a onda pogledam ravno u njega i kažem: "Nije ono što misliš. Nisam te došla zavesti niti igrati igrice, nisam ti se došla rugati ili pokušati dobiti nešto od tebe, barem ne onako kako ti misliš. Došla sam—" "Po protuotrov." Podigne stopala s poda i svali ih natrag na zgužvani krevet. Prekriži ruke skrivajući prsa, nasloni se na uzglavlje prekriveno svilom i zaškilji. "Reći ću ti jednu stvar, Ever, ako ništa drugo, uporna si. Kad misliš odustati?Svaki put dođeš ovamo s novim planom napada, novim programom na umu,a ipak, svaki put ne uspiješ izravnati račune iako sam ti dao i više nego dovoljno prilika za to. Čovjek se zapita želiš li ti uopće to.Možda samo misliš da želiš,ali tvoja podsvijest to ne želi dopustiti jer zna tvoju pravu istinu. Tvoju duboku mračnu istinu." Pogleda me i oči mu zaiskre, želi da znam da on zna za čudovište i koliko ga to zabavlja. "I, sori,ljubavi,ali moram te pitati, što Damen misli o ovim tvojim posjetićima? Mislim da mu nije baš drago zbog toga,kao ni zbog toga što će Miles uskoro saznati još jednu njegovu tajnu. Ima ih puno, znaš. Tajni koje nisi ni počela otkrivati, stvari koje ne možeš ni zamisliti—" Kimnem mirno,iskreno,odbijajući da njegove riječi dopru do mene. Jednostavno više nisam ta djevojka. "Pa, reci mi, zna li on gdje si sad?" "Ne." Slegnem ramenima. "Ne zna." Ali kad se sjetim poruke koju sam mu poslala netom prije nego što sam izašla iz auta i ušla u kuću, znam da neće proći mnogo prije nego što shvati gdje sam. Čim izađe iz kina s Avom i blizankama,provjerit će poruke, vidjeti da se hoću naći s njim u Montageu i znat će. Ali zasad, ne, nema pojma. "Tako dakle." Kimne i odmjeri me. "Pa,barem si našla vremena da se središ.Zapravo, izgledaš bolje nego ikada - blistaš- čak bih rekao da nekako sjajiš. Reci mi, Ever, u čemu je tajna?" "U meditaciji." Nasmiješim se."Znaš, čišćenje, usredotočavanje, usmjeravanje na pozitivno - takve stvari." Slegnem ramenima, ne dam se pokolebati, a on prasne u smijeh dok mu se ramena tresu i škilji. Polako se prestane luđački smijati pa reče: "Taj Damen natjerao te i da se penješ po Himalajama, ne?" Nakrivi glavu i obuhvati me pogledom. "Taj stari pederko nikada neće naučiti. Neće mu to donijeti puno dobra." "Pa, oprosti, ali nisi li ti upravo meditirao?" "Ne na taj način, ljubavi. Ne, na taj način, ne." Zavrti glavom. "Vidiš, moj način je drugačiji. Ja sam se koncentrirao samo na jednu osobu -nisam se pozvao na nekakve izmišljene univerzalne gluposti o tome kako je sve povezano.Zar ne razumiješ, Ever?Ne postoji ništa drugo.Samo ovdje i sada!" Lupne po zgužvanim plahtama kraj sebe. "Ovo je naš raj, naše nebo, naša nirvana, naša oaza - kako god to nazvala." Digne obrve i obliže usne. "To je to. I to mislim i doslovno i metaforički. Ovo je sve što imamo, a ti gubiš vrijeme tražeći nešto više.Dobro,hajde, imaš dovoljno vremena za gubljenje, to li priznajem, ali ipak, šteta što si ga odlučila tako potrošiti. Taj Damen loše utječe na tebe,kažem ti." Zastane kao da želi nakratko promisliti. "Pa, što kažeš? Hoćemo li opet pokušati? Mislim, dođeš ovamo, izgledaš tako kako izgledaš i, ono, budući da brzo ozdravljam i sve to, spreman sam ti oprostiti za zadnji put, što je bilo, bilo je i sve to. Samo bez naglih pokreta, nemoj se pretvarati da si Drina i spremni smo. Zadnjih nekoliko puta izvodila si neke opake stvari, ali, začudo, mislim da mi se zbog toga još više sviđaš. Dakle, što kažeš?" Nasmiješi se, baci jastuk u stranu i napravi mjesta za mene, nagne glavu, nakratko pokaže tetovažu i pogleda me onako hipnotički. Ali ovaj put to ne pali. Krenem prema njemu, njegovim sjajnim očima punim očekivanja, ali ne zato da bih učinila ono što on očekuje.
138 "Nisam došla radi toga", kažem gledajući ga kako sliježe ramenima, kao da ga ionako nije briga. Nagne glavu naprijed i stane proučavati svoje savršeno izrašpane i manikirane nokte, a onda kaže: "A zašto si onda uopće došla? Hajde, reci već jednom, Haven će doći u jednom trenutku, čim koncert završi, a ja mislim da nijedno od nas ne treba još jednu onakvu scenu." "Ne namjeravam povrijediti Haven." Slegnem ramenima. "Ne namjeravam povrijediti ni tebe. Došla sam samo zato da bih se obratila tvome "višem ja", to je sve." On razjapi usta dok mi mjerka lice u potrazi za šaljivom poantom koju sigurno skrivam od njega. "Znam da ga imaš. 'Više ja.' Zapravo, znam sve o tebi. Znam sve o tvojoj prošlosti, o tome kako ti je majka umrla pri porodu, kako te otac tukao i onda te napustio - ja sve znam—" "Ti Boga Isusa", izusti tako tiho i zaprepašteno da ga gotovo nisam ni čula i razrogači plave oči. "Nitko ne zna za to. Kako si, pobogu—" Ali ja samo slegnem ramenima, nije važno kako. "I nakon što sam sve to saznala,shvatila sam da te više ne mogu mrziti. Jednostavno ne mogu. Nemam to u sebi." On se zabulji u mene suženih očiju punih sumnje.Vrati se svom uobičajenom hvalisanju i kaže: "Naravno da imaš, ljubavi, ti me voliš mrziti, ti si jednostavno takva. Zapravo, toliko me voliš mrziti da samo o meni razmišljaš." Nasmiješi se kimajući kao da me prokužio, kao da to cijelo vrijeme zna. Ali ja samo zavrtim glavom i sjednem na rub njegovog kreveta pa kažem: "To je nekad bilo tako, ali više nije. A došla sam ovamo samo da ti kažem koliko mi je žao zbog toga što ti se dogodilo. Stvarno, iskreno mi je žao." On skrene pogled stišćući čeljust i udarajući nogama po deki pa kaže: "Pa, ne treba ti biti jebeno žao! Treba ti biti žao samo zbog jedne stvari, ljubavi, zbog onoga što si učinila Drini. Za sve ostalo nije me briga. Ni najmanje me ne zanima tvoja promašena milostinja za siromašne, bijedne i potlačene. Ne trebam tvoje sažaljenje, draga. Ako slučajno nisi primijetila, ja više nisam taj klinac. Nema šanse da to ne vidiš, Ever, pa, pogledaj me." Nasmiješi se i raširi ruke, izazivajući me da dobro pogledam njegovo nedvojbeno divno tijelo. "Ja sam na samom vrhuncu. Već stoljećima." "To je to." Nagnem se prema njemu. "Ti to shvaćaš kao jednu veliku igru - kao da je život šahovska ploča,a ti si figura koja uvijek mora biti tri koraka ispred svih drugih. Ti se nikada ne opustiš, nikada si ne dopustiš da se nekome približiš - a nemaš pojma kako voljeti i kako biti voljen jer ti nikad nitko nije pružio ljubav. Mislim, naravno da si mogao donijeti drugačije odluke i nema sumnje u to da si trebao, ali ipak je nekako teško dati nešto što nikad nisi imao,nešto što sam nikada nisi iskusio,i zbog toga ti opraštam." "Što je ovo?" Zuri u mene. "Večer amatera? Poslat ćeš mi račun za svoje smiješne psihobrbljarije? Je li to to?" "Ne", kažem tihim glasom dok ga gledam. "Samo ti pokušavam reći da je gotovo. Ne želim se više boriti protiv tebe. Umjesto toga, odlučujem da ću te prihvatiti i voljeti. Htio ili ne htio." "Pokaži mi", kaže on ponovno lupkajući po krevetu. "Zašto jednostavno ne dopužeš ovamo i pokažeš mi ljubav, Ever?" "To nije takva vrsta ljubavi. To je prava ljubav. Bezuvjetna ljubav. Ljubav koja ne osuđuje.Nije fizička.Volim te kao dušu koja zajedno s mojom stanuje na Zemlji.Volim te kao prijatelja besmrtnika.Volim te jer sam umorna od mržnje prema tebi i ne želim je više osjećati. Volim te jer napokon razumijem zašto si takav kakav si. Promijenila bih to kad bih mogla.Ali ne mogu - zato odlučujem da ću te samo voljeti. I nadam se da će te to što sam te prihvatila potaknuti da i ti učiniš nešto dobro, a ako ne—" Slegnem ramenima. "Barem mogu reći da sam pokušala."
139 "Ti Boga Isusa", promrmlja kolutajući očima kao da ga moje riječi samo vrijeđaju. "Netko se napio hipijevskog soka!" Zavrti glavom I nasmije se, a onda se smiri i pogleda me govoreći: "Okej, Ever, voliš me i opraštaš mi. Bravo. Izvrsno. Ali - ipak nećeš dobiti protuotrov, okej? Još uvijek me voliš? Ili me opet mrziš? How deep is your love, Ever - da citiram pjesmu iz sedamdesetih za koju sigurno nisi nikad čula." Spusti ruke u krilo puštajući ih da slobodno i opušteno padaju. "Žalim tvoju generaciju. Slušate samo sranje od muzike. Trebala bi čuti bend na čiji je koncert Haven otišla - Moćni huligani? Kakvo je to jadno ime?" Samo slegnem ramenima. Znam prepoznati kad netko izbjegava temu, ali bez obzira na to koliko se trudio, odbijam mu dopustiti da me obrlati. "Tvoja odluka", kažem. "Nisam te došla ništa tražiti." "A zašto si onda došla? Koji je smisao ovog tvog posjetića? Prema onom što si rekla, ne tražiš protuotrov, ne tražiš malo dobre ševe iako je očito da je očajnički trebaš. Ušetala si ovamo i narušila mi mir samo da bi mi rekla da me voliš? Stvarno, Ever? Žao mi je što ti to moram reći, ali nekako mi je teško to probaviti." "Naravno da ti je teško", kažem nimalo zbunjeno. Više-manje točno sam ovo očekivala, sve ide po planu. "Ali to je samo zato što nikada nisi to iskusio. Prošlo je šesto godina i nikada nisi doživio trenutak prave i iskrene ljubavi. To je tužno. Zapravo, tragično. Ali nisi ti kriv za to. Pa, samo da znaš,to je ovakav osjećaj.To izgleda ovako. Samo želim da znaš da ti opraštam unatoč svemu što si učinio. A zato što sam ti oprostila, zato što sam te otpustila, ne možeš više doprijeti do mene niti me povrijediti. Ako mi nikada ne daš protuotrov - pa, Damen i ja naći ćemo rješenje jer tako to rade srodne duše. To je prava ljubav. Ne možeš je slomiti, ne možeš je s vremenom nagristi, ona je vječna, beskrajna, prebrodit će sve oluje. Pa, ako si odlučio da ćeš tako nastaviti, samo želim da znaš da se ja neću nimalo opirati. Gotovo je. Moram živjeti svoj život - a ti?" Pogleda me i taj mi je trenutak dovoljan da shvatim da ga držim u šaci. Vidim kako su mu oči sijevnule,kako se u njima pojavio tračak razumijevanja da je igra gotova. Za igru je potrebno dvoje, a jedan je igrač upravo odustao.Ali onda, jednakom brzinom, tračak razumijevanja nestane i vrati se onaj stari Roman i kaže: "Ma daj, draga - ti to ozbiljno? Hoćeš reći da ti je sasvim dovoljno da se do kraja svog besmrtnog života čedno držite za ruke? Kvragu, pa ni to ne možeš - unatoč energetskom kondomu koji si stvorila - nije to ni blizu pravoj stvari, zar ne, ljubavi? Ni blizu ovome." Prije nego što shvatim što se događa, on se stvori kraj mene, rukom me zgrabi za nogu i stane me duboko, intenzivno, netremice gledati govoreći: "Možda i nisam nikada iskusio tu vrstu ljubavi o kojoj blebećeš, ali dobio sam dovoljno one druge vrste - ove." Pomakne prste nekoliko centimetara prema gore. "Kažem ti, draga, u slučaju nužde jednako je dobra, možda čak i bolja. I ne mogu podnijeti pomisao da ti to propuštaš." "Onda mi daj protuotrov i neću to propuštati",kažem slatko se smiješeći. I ne pokušavam maknuti njegove prste sa svog tijela. To je ono što želi da učinim. Želi da se izbezumim i da se pokušam oduprijeti. Da ga bacim u zid.Da mu priprijetim. Uobičajeni slijed događaja. Ali ne ovaj put. Ne. Ovaj put moram mu previše toga dokazati.Previše toga mogu izgubiti. Osim toga, uskoro ću mu pokazati koliko je igra dosadna kad se samo jedan igrač želi igrati. "Voljela bi to, zar ne? Voljela bi pobijediti ovaj put?" "Oboje bismo pobijedili,ne misliš li tako? Napraviš nešto lijepo -i nešto lijepo će se dogoditi tebi - to je karma. Domino-efekt. Ne može se izjaloviti." "Aha, evo nas opet, je l'?" Zakoluta očima. "Kažem ti, taj Damen te prilično udesio." "Možda." Nasmiješim se,ne dam se upecati na njegov mamac. "A možda i ne. Ne možeš znati dok ne pokušaš, zar ne?" "Što? Misliš da nikad nisam napravio nešto lijepo?"
140 "Mislim da već neko vrijeme nisi. Vjerojatno si već malo zahrđao." On se nasmije, zabaci glavu i nasmije se, ali ne makne ruku, ne, ostavi je točno na mjestu i gladi mi bedro. "Okej, Ever, teoretski, kako bi bilo da ipak napravim jednu stvarčicu za tebe? Recimo da ti dam protuotrov koji bi tebi i Damenu omogućio da se ševite do besvijesti.A što onda?Koliko moram čekati da mi se vrati ta takozvana dobra karma? Možeš li mi reći?" Slegnem ramenima. "Prema onome što sam vidjela, ne možeš prisiliti karmu, ona djeluje po svojim pravilima. Znam samo da djeluje." "Dakle, ja bih trebao tebi nešto dati, nešto što očajnički želiš, i riskirati da ne dobijem ništa zauzvrat? To mi se ne čini baš pošteno, draga, možda bi trebala malo razmisliti,možda ima nešto što bi ti meni mogla dati." Nasmiješi se, a ruka mu klizne puno više, previše prema gore, previsoko. A kad me pogleda u oči pokušavajući me svladati, namamiti me u svoju glavu kako je to nekad radio - to mu ne uspije. Ostanem točno gdje jesam, ukopana na mjestu. A ipak, dovoljna je samo ta jednostavna radnja da se u meni rodi ideja koja bi mogla ubrzati ovo više nego što sam se nadala i dovesti me do Montagea, gdje sam rekla Damenu da ćemo se naći. "Dakle", kažem trudeći se zanemariti dodir njegovih prstiju raširenih na mom bedru. "Ako ne vjeruješ karmi, hoćeš li barem vjerovati meni?" Pogleda me, nakrivi glavu i nakratko pokaže tetovažu Ouroborosa. "Kad malo razmislim, ipak ti mogu nešto dati. Nešto što sigurno želiš. Nešto što ti samo ja mogu dati." "To te pitam!" Nasmiješi se. "To te ja pitam. Znao sam da ćeš se s vremenom predomisliti, znao sam da ćeš se prosvijetliti." Primakne se još bliže i još mi čvršće zgrabi nogu. Ali ja još samo sjedim,dišem mirno, ravnomjerno, svjesna sam da svjetlost još sjaji u meni, i kažem: "Ma ne to - mislim na - mislim na nešto puno bolje od toga." On zaškilji. "O, nemoj biti tako stroga prema sebi, draga. Prvi put je uvijek tako-tako. Obećavam ti da ćemo mnogo vježbati, pa ćeš usavršiti vještine i poboljšati se." Iako se nasmije nakon što to izgovori, očito želeći da se i ja nasmijem, ja to ne učinim. Još razmišljam o onome što sam upravo rekla, o novom planu koji upravo razvijam u glavi. Znam da to neće baš biti ono što očekuje i možda me zbog toga zamrzi još više, ali ipak, ne mogu se sjetiti nijednog drugog načina da ga natjeram da se poveže sa mnom -doduše, ako se uopće moguće povezati s izgubljenom dušom... "Pusti mi nogu." Pogledam ga u oči. "Sranje!" Zavrti glavom. "Vidiš, znao sam da je to samo priča - ti samo koketiraš, Ever, znaš? Ti samo—" "Pusti mi nogu i uhvati me za ruke", kažem mirnim odlučnim glasom. "Vjeruj mi, nemaš što izgubiti, obećavam ti." On oklijeva,ali samo na trenutak, a onda me posluša. Nas dvoje sjedimo na krevetu prekriženih nogu, moja gola koljena naslanjaju se na njegova, njegove ruke čvrsto drže moje, cijela me scena pomalo podsjeća na čaroliju vezivanja koja je i dovela do ovog problema. Samo što ovo nije ni blizu tome. Ni blizu. Spremam se preuzeti ogroman rizik na sebe. Spremam se podijeliti s Romanom nešto zbog čega će mi svakako predati protuotrov. Pogledam ga ravno u oči i kažem: "Argument ti ne vrijedi." On zaškilji.
141 "Tvoj argument.O tome kako ne postoji ništa osim ovoga trenutka i ovoga mjesta.Ako stvarno vjeruješ u to,zašto si se onda pokušavao povezati s Drinom?Ako stvarno vjeruješ da ne postoji ništa osim ovoga, osim Zemlje, gdje sada sjedimo, s čime si se onda pokušavao povezati?" Pogleda me vidljivo smeteno i kaže: "S njezinom esencijom, njezinom—" Zavrti glavom,pokuša osloboditi ruke iz mog stiska, ali ja ih zgrabim još jače. "Koji je ovo vrag?" pita očito nezadovoljan. "Ovo nije sve što postoji, Romane. Postoji nešto više, puno više. Više nego što možeš zamisliti. Ovo što vidiš ovdje - to je samo sitni mali bljesak na puno većem ekranu. Ali imam osjećaj da to već osjećaš unatoč tome što govoriš. A budući da to već osjećaš, otvoren si prema tome. S obzirom na to, možda možemo sklopiti nekakav dogovor." "Znao sam!" Nasmije se i zavrti glavom. "Znao sam da nisi odustala. Nikad ne reci nikad, Ever, jelda?" Ali ja to samo ignoriram i nastavim po svom: "Ako te odvedem do Drine, ako ti pokažem gdje počiva, hoćeš li mi dati protuotrov?" On ispusti moje ruke,problijedio je, na licu mu se vidi da je šokiran, očito je da pokušava doći k sebi. "Ti me zezaš?" "Ne." Odmahnem glavom. "Ne zezam te. Stvarno. Kunem se." "A zašto onda ovo radiš?" "Jer je to pošteno. Ti meni daš ono što ja najviše želim, a ja tebi dam ono što ti najviše želiš.Možda ti se ne svidi ono što ćeš vidjeti i na kraju ćeš me vjerojatno mrziti - ali spremna sam prihvatiti taj rizik. I, obećavam ti, omogućit ću ti potpuni nezaklonjeni pogled. Neću ništa skriti." "A - što ako mi daš ono što želim, a ja tebi ipak ne dam protuotrov? Što onda?" "Onda sam te krivo procijenila." Slegnem ramenima. "Onda ću otići praznih ruku.Ali neću te mrziti i više te neću gnjaviti.Ali mislim da ćeš svakako povjerovati u karmu kad vidiš posljedice tog svog postupka. Dakle - jesi spreman?" Pogleda me. Promatra me, procjenjuje me, razmišlja, a onda napokon kimne, netremice me gledajući, i kaže: "Hoćeš znati gdje ga držim?" Progutam knedlu. Počnem ubrzano disati. "Ovdje je." Posegne za noćnim ormarićem, otvori ladicu, izvuče kutijicu optočenu draguljima i obloženu baršunom i izvadi iz nje malenu staklenu bočicu sa svjetlucavom tekućinom koja neopisivo podsjeća na eliksir - samo što je zelena. Gledam ga dok maše bočicom preda mnom, gledam kako svjetluca i sjaji, gotovo da ne mogu vjerovati da je rješenje za sve moje nevolje tako maleno i da se nalazi u bočici. "Nisi li rekao da ga ne držiš ovdje?" kažem, a usta mi se najednom osuše kad ga obuhvatim pogledom - kad vidim kako se bljeska preda mnom. "I nisam ga držao ovdje. Tek neku večer sam ga spremio ovamo. Prije toga sam ga držao u dućanu.Ali to je to, ljubavi - jedna porcija, nema recepta u kuharici - popis sastojaka nalazi se samo ovdje unutra." Lupne se po jednoj strani glave i odmjeri me. "Dakle, dogovorili smo se, jelda? Ti meni pokažeš svoje - a ja tebi dam svoje." Nasmiješi se i ubaci protuotrov u džep na košulji,a onda me pogleda i kaže: "Ali,ti prva. Ispuni svoj dio dogovora. Odvedi me do nje - i onda možeš dugo i sretno živjeti do kraja života."
142 Trideset četvrto "Sklopi oči", šapnem i primim Romanove hladne ruke, koljena su nam čvrsto priljubljena, lica su nam tako blizu da osjećam njegov ledeni dah na svojim obrazima. "A sada otvori um. Pokušaj se riješiti svih nevažnih misli najbolje što možeš. Samo ga isprazni - prestani misliti - pusti sve i samo budi. Kužiš?" On kimne i stisne mi prste još čvršće.Tako je usredotočen, tako očajnički želi vidjeti gdje Drina sada živi da mi se srce slama. "Sada uđi u moj um.Spustit ću svoj štit i pustiti te unutra i - upozoravam te,Romane - možda ti se ne svidi ono što ćeš vidjeti, možda ćeš se užasno naljutiti na mene,ali zapamti da ispunjavam svoj dio dogovora,okej? Nikad ti nisam rekla da će ti se svidjeti, samo sam ti rekla da ću te odvesti tamo gdje je ona."Otvorim jedno oko i vidim kako ponovno kima: "Okej, sada uđi polako ulazi i - pratiš li me?" "Da", šapne. "Da - tako je mračno, tako... Ništa ne vidim - i padam tako brzo, tako - gdje—?" "Brzo će biti gotovo - samo se drži", bodrim ga. Počne ubrzano disati i osjetim njegov ledeni dah, oblak hladne magle na svom obrazu. "Gotovo je... Stao sam... Prestao sam padati, ali još je tako mračno... I tako - ja... Visim i sam sam - tako sam sam - ali ne... Još je netko ovdje - ona je ovdje i... O, Bože... Drina, gdje si—" Stisne mi ruke još čvršće, tako čvrsto da ih uskoro više neću ni osjećati, diše plitko, nepravilno, s tijela mu se od muke cijedi znoj, a potom padne na mene. Pokosili su ga događaji koji se odvijaju u mojoj glavi - njegovoj glavi - dok bez daha obilazimo Zemlju sjena,beskrajni bezdan,posljednje počivalište svih besmrtnih duša, uključujući naše. Promrmlja niz riječi tako tiho da ih ne mogu razabrati, ali zvuče uznemireno, poremećeno, ojađeno. Lebdi u mraku dok grabi i hvata rukama oko sebe,očajnički je traži. Pritisnuo je čelo na moje čelo, nos na moj obraz,usne su nam tako blizu,a sva je njegova energija i snaga usmjerena na nju. I tako nas Jude nađe. To je ono što vidi. Roman i ja zajedno, znojimo se na njegovim plahtama, tijela su nam čvrsto pripijena, hvatamo se, oboje smo toliko izgubljeni u viziji da ga ne vidimo i ne čujemo dok nije prekasno. Prekasno da ga zaustavimo. Prekasno da poništimo ono što će on učiniti. Prekasno da premotamo i vratimo se - vratimo u onaj trenutak kad sam bila tako blizu, tako blizu da dobijem ono što želim. Prije nego što shvatim što se događa, Jude me istrgne iz Romanova stiska i baci se na njega. Šakom ga udari ravno posred torza ne obazirući se na moj vrisak. Na moje bolno: "Neeeeee!" Taj zvuk ispuni sobu ponavljajući se unedogled. Koprcam se i pokušavam ustati - da ga maknem s Romana, da ga zaustavim - ali prekasno je. Koliko god sam brza, ne mogu ga pobijediti. Prekasno sam reagirala- omeo me - i Jude je već na njemu. Već je na Romanu. Već ga udara šakom u sakralnu čakru. U njegovu najslabiju čakru. U njegovu Ahilovu petu. U centar ljubomore, zavisti i iracionalne želje za posjedovanjem. U tu skupinu potreba za kojima se Roman vodio posljednjih šesto godina. U trenu pretvori divnog zlatnog dječaka u hrpu prašine.
143 Skočim na Judea, zgrabim ga za ramena, bacim ga na drugi kraj sobe i začujem tup udarac kad sleti na toaletni ormarić, ali ne mogu pogledati što mu se dogodilo.Usredotočim se samo na jedno, na Romanovu bijelu lanenu košulju na kojoj svjetlucaju sitne krhotine stakla, a tamnozelena mrlja širi joj se po prednjoj strani. Protuotrov. Bočica s protuotrovom je razbijena - uništena je u tučnjavi i s njom su nestale sve moje nade. A sada kada Romana više nema i njegova duša ide prema Zemlji sjena, ne postoji način da je ikada više dobijem. "Kako si mogao?" Okrenem se sijevajući očima prema Judeu. "Kako si to mogao učiniti!" Gledam ga dok pokušava ustati, problijedio je i trlja leđa. "Sve si uništio! Sve! Bila sam tako blizu - tako blizu da dobijem protuotrov - i ti si ga uništio! Zauvijek!" Jude me pogleda, rukama obuhvati koljena, namršti se, jedva dolazeći do daha, i kaže: "Ever - ja... Nisam htio—" Zavrti glavom. "Moraš mi vjerovati. Mislio sam da si u nevolji - izgledalo je kao da si u nevolji! Nisi vidjela ono što sam ja vidio! Bila si - on je bio na tebi—" Zavrti glavom. "I izgledalo je kao da se boriš - iznutra... Kao da ne možeš s time izaći na kraj, da se ne možeš oduprijeti privlačnosti koju osjećaš prema njemu. Zato sam došao. Samo sam zato došao. Znao sam kamo ideš nakon što si izašla iz dućana i nisam mislio da si spremna ponovno proći kroz sve to. A kada sam maloprije došao - i vidio te takvu - pa, nisam htio da to završi kao zadnji put, pa sam - ja sam samo, ja—" "Pa si ga ubio!" Razrogačim oči, a grlo mi se osuši. "Sve što sam ti rekla iskoristio si protiv mene i ubio ga?" On zavrti glavom i stane pred mene. Potrgala sam mu majicu kad sam ga zgrabila i bacila na drugi kraj sobe. Aura mu plamti od tjeskobe dok petlja po prstenu od zelenog malahita na ruci kojom je ubio Romana. "Nisi prestajala pričati o tome kako je on loš - kako je zao, kako vodi pleme zlih odmetnika i kako mu se ne možeš oduprijeti zbog čarolije koju si bacila. Došla si me zamoliti za pomoć. Meni si se prvom povjerila - ne Damenu. Izabrala si mene, Ever, sviđalo ti se to ili ne! A ja sam te samo htio spasiti - od Romana,od tebe same. To mi je bila jedina namjera - paziti na tebe, brinuti se za tebe!" "Je li?" Suzim pogled, a nova mi se pomisao rađa u glavi. "Je li to stvarno bila tvoja jedina namjera? Iskreno?" "O čemu govoriš?"Zaškilji, protrlja usne pokušavajući odgonetnuti moje riječi. "Dobro znaš o čemu govorim", kažem, a tijelo mi se trese od bijesa, ogorčenja i poraza dok stišćem Romanovu košulju umrljanu protuotrovom. "Namjerno si to učinio." Stanem ga netremice gledati. Nemam stvarnih dokaza da je to istina, ali, ipak, kada to kažem, kada to izgovorim naglas, ta pomisao počne jačati i rasti u tolikoj mjeri da brzo ponovim te riječi i odem još dalje dodajući: "Namjerno si to učinio. To nije bila pogreška. Točno si znao što radiš kad si došao ovamo. Tako,dakle? Misliš da ćeš ovako pobijedili u igri koju si igrao posljednjih četiristo godina? Je li to tvoj veliki potez? Meni, djevojci koju navodno voliš, oduzeo si ono što želim najviše na svijetu. Poduzeo si sve da Damen i ja nikada više ne budemo zajedno. To je tvoj način, Jude? Stvarno misliš da ću se zbog ovoga odreći svoje srodne duše i izabrati tebe?" Zavrtim glavom i zagledam se u Romanovu košulju. Srce mi se slama dok gledam mrlju koja se raširila po njoj, dok razmišljam o Romanovu tužnom jadnom životu i kako je njegova duša završila. Znam da mi je tako malo nedostajalo - tako malo - da doprem do njega, da nešto promijenim, da dobijem ono što želim - a onda se dogodi ovo. Sve sam izgubila u sekundi.
144 "Ever—" preklinje me Jude, a njegov glas i pogled odaju koliko su ga moje riječi zaboljele. Pomakne se prema meni i pokuša me dodirnuti, ali ne dam mu da mi se približi, ne dopuštam mu da me dotakne. "Kako to uopće možeš reći?" pita me kad napokon odustane i prizna poraz. "Ja te stvarno volim. Znaš to. Istina je, volio sam te stoljećima. Ali ovo nisam planirao - nisam te planirao ovako udaljiti od Damena. Previše mi značiš da bih to ikada učinio, puno mi znači tvoja sreća, kao što sam ti već rekao. A kada napokon odlučiš, kad izabereš jednoga od nas, želim da to bude pošteno. Odlučio sam da će ovaj put biti pošteno." "Ali već sam izabrala", kažem ovaj put šaptom. Ne da mi se više boriti. Ustanem s kreveta stišćući košulju, a onda uđe Haven i ugleda me. Oči joj sijevaju dok se ogledava po sobi. Kad vidi Romanovu košulju u mojoj ruci, odmah shvati što se dogodilo i pohvata konce. "Što si učinila?" upita me tako dubokim i prijetećim glasom da se sva naježim. "Kojeg si vraga učinila"? Zgrabi košulju i čvrsto je stisne uz prsa prekrivena čipkom dok me odmjerava. Pretpostavlja da sam ja kriva i ignorira Judea kad se on pokuša ubaciti i preuzeti odgovornost. "Trebala sam znati." Zavrti glavom toliko suzivši pogled da se vide samo dvije crtice. "Odavno mi je trebalo biti jasno - kad si došla k meni doma i pokušala biti ljubazna, nisi bila ni mrvicu iskrena, samo si me iskoristila,prevarila,pokušala izvući iz mene informacije,pokušala si saznati kada me neće biti da ga možeš uhvatiti nasamo i onda - i onda ga ubiti." "Nije bilo tako kako misliš!" kriknem. "Nije uopće bilo tako!" Ali koliko god puta ponovila te riječi,ne mogu doprijeti do nje.Već je donijela zaključak o meni, o Judeu, o svemu što se večeras ovdje dogodilo. "O,bilo je točno tako kako mislim." Zuri u mene uhvativši se za bokove u sjajnoj crnoj koži. "Točno tako. I, vjeruj mi, Ever, ovo ti neće proći. Ne ovaj put. Dosta si se miješala u moj život. Dosta si mi uzimala ljude koje volim. Ovo je rat. Totalni rat. Toliko ću ti zagorčati život da ćeš poželjeti da je tvoj jedini problem što ne možeš dotaknuti svog dečka. Budi uvjerena da nikada nisi doživjela ništa slično onome što ti spremam." Digne obrve i pokaže zube. "A ti, Jude?" Zavrti se na peti i pogleda ga po prvi put otkad je došla. "Ti ćeš poželjeti da si besmrtan jer nakon ovoga večeras nema šanse da ćeš izdržati ono što ti se sprema."
145 Trideset peto "Znači,upalilo je", kaže Damen, a glas mu zazvuči nježno, udaljeno. "Protuotrov je stvarno postojao." Duboko udahnem i zagledam se u koljena. Skvrčim stopala na mekom kožnatom sjedalu i prisjetim se kako me našao baš kad sam odlazila od Romana, Jude je išao za mnom, a Haven je i dalje vrištala cijelu litaniju prijetnji s vrata. Damen je stigao na poprište nekoliko sekundi nakon što je film završio. Nije ni stao kod Montagea, gdje smo se trebali naći, jer je osjetio da sam u nevolji čim je pročitao moju poruku. Kimnem zureći u svoju kuću i prisjećajući se onog pobjedonosnog trenutka kad se sve posložilo - kad sam, takoreći, imala protuotrov u šaci. A onda se sve srušilo. U jednom groznom trenutku ispred nosa su oduzeti nam naši snovi. Zavrtim glavom i uzdahnem jer znam da ću se sutra ujutro morati suočiti sa Sabine.Morat ću joj priznati sve o svom poslu, o svojim psihičkim sposobnostima, o tome kako sam honorarno radila kao Avalon - a onda se sjetim da sam prije nekoliko sati mislila da mi je to najveći problem u životu. "Stvarno,upalilo je", kažem i pogledam Damena u oči.Ne samo da želim da mi vjeruje, mora mi vjerovati. "Imao je protuotrov, pokazao mi ga je i sve.Bio je tako - tako malen - jedna sićušna staklena bočica ispunjena svjetlucavom zelenom tekućinom." Slegnem ramenima. "A onda ga je stavio u džep i—" Progutam knedlu,ne trebam ponovno proživljavati ono što se dogodilo nakon toga.Barem ne naglas. Ta scena još mi se vrti u glavi. On se namršti jer je sve to već vidio gotovo onoliko puta koliko i ja. "A onda je Jude upao u sobu."Uzdahne i zavrti glavom u nevjerici.Mrko gleda, nikad ga nisam vidjela da tako stišće čeljust. "Zašlo si mu vjerovala? Zašto si mu otkrila naše slabosti naše čakre - kako da nam naudi?Zašto si to učinila?" Pogleda me jer me očajnički želi razumjeti. Progutam knedlu, veliku, suhu knedlu u grlu dok mislim: Eto je – eto krivnje koju sam cijelo vrijeme tražila. Napokon me osuđuje - ali ovaj put više osuđuje ono što je Jude učinio nego ono što sam ja učinila. Ali kad ga ponovno pogledam,vidim da se ne radi o tome. On jednostavno pokušava pronaći neki smisao u svemu tome. Ali ipak samo slegnem ramenima i kažem: "Problem je u mojoj petoj čakri. U mojoj slaboj točki. Ne ide mi prosuđivanje, krivo tumačim informacije i očito vjerujem krivim ljudima umjesto onima koji su mi cijelo vrijeme bili odani." Pogledam Damena znajući da on zahtijeva bolje objašnjenje, da zaslužuje više, a onda pognem glavu i dodam: "Istini za volju, uhvatio me u trenutku slabosti—" Zastanem kad se sjetim kako sam stvarno bila slaba - kako sam blizu bila tome da prijeđem most koji vodi na drugu stranu. Iako sam Damenu rekla sve o magiji i o tome kako sam se obratila Judeu prije nego njemu, nisam mu rekla ništa o tom dijelu, uglavnom zato što me bilo previše sram. "Bio je to trenutak nevjerojatne slabosti." Uzdahnem. "Što da ti kažem." Damen se okrene, kožnato sjedalo zaškripi i pogleda me. "A ja sam se nadao da ćeš mi s vremenom dovoljno vjerovati da se obratiš meni u trenucima slabosti, a ne Judeu." Glas mu je tako tih i tako ozbiljan da mi se srce slomi kad to izgovori naglas. Sklopim oči i naslonim glavu na naslon,osjećajući da bih se mogla rasplakati, i šapnem: "Znam. Trebala sam ti reći. Ali unatoč svom tvom uvjeravanju,unatoč onome što si mi rekao, jednostavno nisam vjerovala - nisam mogla vjerovati.Nisam mislila da to zaslužujem. I, Damene, ako misliš da već znaš za ono najgore što mi se dogodilo, u krivu si. Nažalost, bilo je mnogo gore—" Okrenem se prema njemu,licem u lice, i prislonim mu dlanove na obraze. Svjesna sam energetskog vela koji pleše između nas omogućavajući mi da ga gotovo dodirnem, i znam da je to to - to je najbolje što ćemo ikada doživjeti. Nemam više izbora - mi više nemamo izbora. Roman je mrtav i
146 odnio je protuotrov sa sobom.A onda duboko udahnem, zatvorim oči i podijelim sve s Damenom. Otkrijem mu sve grozne i ponižavajuće trenutke - struje iz mog uma u njegov. Prikazujem mu neuljepšanu verziju događaja, onu užasnu noć s Romanom kad sam gotovo izgubila nevinost, a onda i prizor kod Mosta duša - svaku groznu sekundu u punom, kristalno jasnom, sramotnom sjaju. Znam da on zaslužuje znati istinu o meni - kakva sam bila, gdje sam bila - i kakva sam sad. Čitavu ogavnu priču. A kada završim, on samo slegne ramenima, prekrije mi ruke svojima i kaže: "Ništa od ovoga nije me navelo da promijenim mišljenje o tebi. Ni jedna jedina stvar." Kimnem jer znam da je to istina. Napokon shvaćam. Napokon mi je jasno što je prava i bezuvjetna ljubav. "Ever", kaže on napetim glasom dok me gleda, "moraš promijeniti način na koji shvaćaš samu sebe i svoje odluke." Zaškiljim ne shvaćajući baš o čemu govori. "Ono što ti smatraš ogromnim,očitim pogreškama - uopće nisu pogreške.Stvarnost uopće nije takva kakvom je ti vidiš.Misliš da si napravila užasnu pogrešku kad si mi dala Romanov eliksir, ali zapravo si mi - spasila život. Spasila si me od Zemlje sjena! Ne bih preživio dok bi se Romy vratila unatoč magičnom krugu koji je Rayne opisala. Padao sam u nesvijesti i budio se iz nje. Bio sam između života i smrti, a da ti nisi bila učinila ono što si učinila u tom trenutku - da mi nisi dala da pijem - ja bih poginuo i duša bi mi bila izgubljena,napuštena, ostavljena da zauvijek lebdi u mraku i samoći." Razrogačim oči jer nikad nisam razmišljala o tome.Toliko sam kažnjavala samu sebe i mislila o tome kako se više ne možemo dodirivati onako kako bismo htjeli da nisam ni shvatila da sam mu zapravo poštedjela dušu od tog beskrajnog bezdana. "I još nešto",posegne za mojom bradom, gotovo me dodirnuvši, i ja osjetim nalet trnaca i topline, "ti si zapravo doprla do Romana! I to ne na prijevaru ili lukavom proračunatošću, nego si se obratila njegovom najdubljem osjećaju čovječnosti - čovječnosti koju mi ostali nismo vidjeli u njemu i za koju smo mislili da i ne postoji. Ali ti si uspjela prodrijeti dublje, vidjeti ono što mi nismo mogli vidjeti. Vidjela si nadu u osobi koju smo svi otpisali. Ne vidiš li kako je to predivno - kako sam ponosan na tebe?" "Ali što s činjenicom da sam pretvorila Haven u besmrtnicu?" šapnem dok se prisjećam njezine prijetnje koju zacijelo namjerava uspješno provesti u djelo. "Nisam li ja učinio isto kad sam te spasio?" upita usnama se približavajući mom uhu. "Ali nisi znao za Zemlju sjena. Ja jesam i osudila sam njezinu dušu." Slegnem ramenima odmičući se da mu bolje vidim lice. Ali on samo odmahne glavom i privuče me natrag k sebi. "Znam da sam ti rekao da to ne učiniš,ali da sam ja bio na tvom mjestu,jednako bih postupio. Gdje ima života,ima i nade, jelda? Barem je to bio moj moto posljednjih šesto godina." Naslonim se na njega i pritisnem glavu na mekani dio njegovog ramena. Pogledam prema kući i vidim kako se gasi svjetlo u Sabineinoj sobi, a onda stisnem Damenovu ruku i kažem: "Romy i Rayne imale su pravo. Znaš, u vezi magije.Ako se njome služiš iz sebičnih pokvarenih razloga, na kraju će ti se karma triput obiti u glavu." Pomaknemo se i pogledi nam se sretnu. Zrak između nas je težak. "Prvi put mi se obila o glavu kad sam se silom našla u onoj situaciji s Haven i promijenila je - pretvorila je u neprijatelja koji me odlučio uništiti. Drugi me put stigla karma kad me privukao Roman - bio je to onaj mračni plamen koji je gorio u meni. A sada - a sada ovo - Roman, uništenje
147 njegove duše i, k tome, uništenje protuotrova." Pogledam ga. "Mislim, to jest tri puta, jelda! Ili sam ga ja sama privukla? Je li to bilo čudovište koje sam sama stvorila, moja sjena koja je već postojala i sada postoji još nešto - tamo negdje - i čeka pravi trenutak da nam se vrati kao bumerang? Nešto što nećemo ni primijetiti prije nego što bude prekasno?" Jedva dolazim do zraka, odjednom me obuzela panika, zlokobni osjećaj da još nije gotovo, da nam još nešto dolazi ususret. Ubrzo me utješe njegove snažne ruke kojima me čvrsto zagrli, njegovi trnci, toplina i spoznaja da sada u meni sjaji blistava bijela svjetlost. Zbog toga i zbog svega što sam prošla sada sam dovoljno jaka da se suočim s tim - sa svojom karmom, sa svojom sudbinom - u kojem god obliku došla... Osjetim Damenov topli dah na uhu,a onda on progovori ponavljajući moje misli: "Kako god bilo,zajedno ćemo to izdržati.Tako je to sa srodnim dušama.Tako to one rade."