Pipixie
- Pa, otkud bih ja to znala?
Ta žena me je nervirala. Bila je kao neki zlobni ženski antipod onog Zakarija sa groblja
brodova koji se nije libio da mi pomogne.
- Ali svakako vam je ostavila neki broj, zar ne? - navalih ja. Gospoda Markovic odmahnu
glavom, ali sam bio siguran da laže. Odlučno je gurnuh u stranu i upadoh u njen stan.
Pokušala je da me spreči, ali sam je brzo odgurnuo, zatvorio vrata i ostavio je da zvoca na
pragu, stojeći i dalje tamo u šlafroku i papučama.
Stan se sastojao od dve zagušljive prostorije. Oko pedeset kvadratnih metara uređenih
u stilu sedamdesetih godina: podne ploče od požutelog linoleuma, tapete s geometrijskim
motivima, nameštaj od panela, kanabe prevučen skajem. Telefon je stajao na braon poličici
u predsoblju. Pored njega je bio kalendar, blok za beleške, sveska s brojevima i nekoliko
razglednica. Ispod jednog samolepljivog leptirića ugledah ono što sam tražio: Elizabet Ejms,
Plava Laguna, Murea, i zatim dvanaestocifreni broj.
Murea. Zurio sam neko vreme u ime tog ostrva dok na kraju ne shvatih da je Liza u
Francuskoj Polineziji i da je ove godine neću videti.
O, ne!
Dohvatih slušalicu i okrenuh broj.
- Plava laguna, šta možemo učiniti za vas? - upita me neki glas na francuskom.
- Želeo bih da razgovaram sa gospođicom Elizabet Ejms.
- Naravno, gospodine. No vi zovete iz Njujorka, zar ne... a ovde je, s obzirom na drugu
vremensku zonu, sada pet sati ujutro...
- Molim vas da je probudite, veoma je važno. Recite da je zove Artur Kostelo.
Dok sam čekao da je pozovu s recepcije, videh da se ulazna vrata tresu od udaraca
pesnicama. Pogledah kroz špijunku i videh da se desilo ono čega sam se plašio. Gospođa
Markovic uzbunila je pola zgrade i sada su svi ti ljudi stajali pred vratima. Načuljio sam uši i
čuo samo ove reči: „Pozovite policiju!”
- Arture? Da li si na Menhetnu?
Sklopih oči. Istovremeno me je tešilo a i zadavalo mi je bol da čujem Lizin glas.
- Kod tebe sam, odnosno kod tvoje šarmantne komšinice. Probudio sam se pre nekoliko
sati u jednom od najčudnijih delova grada Njujorka. Toliko sam želeo da te vidim. Veoma
sam razočaran.
- Čuj, ja...
Odjednom shvatih da njen glas ima neki čudan prizvuk. Nije u njemu bilo ni
entuzijazma ni uzbuđenja. Nije delila moja osećanja, u to sam bio skoro sasvim siguran.
Osetih kako me spopada bes.
- A mogu li znati šta radiš u Polineziji?
- Pa, došla sam ovamo s jednim delom naše trupe. Želeli smo da na suncu dočekamo
Novu godinu.
101
Anna
Pipixie
U meni je sve ključalo: ona provodi odmor na drugom kraju sveta, a zna da se ja mogu
pojaviti ovde u svakom trenutku? Znači, namerno je nastojala da se ne sretnemo. To me je
izluđivalo.
- Zaista ne shvatam. Otišla si da se sunčaš znajući da svakog časa mogu da se pojavim?
Mogla si baš i da me sačekaš.
Sada i ona podiže glas.
- A šta bi ti, zapravo, hteo? Da živim u zgradi? Da nemam nikakav društveni život? Da se
zatvorim u kuću i čekam jedini dan u godini kada možemo da budemo zajedno? Čekam te
već četrnaest meseci, Arture! Četrnaest meseci!
Duboko uzdahnuh. Moj mozak odlično je shvatao njeno rezonovanje, ali mi se srce
cepalo.
Odjednom začuh - ili mi se učini da čujem - neki muški glas u pozadini.
- Nisi sama u sobi? Tu je i neki tip s tobom?
- Mislim da to nije tvoja stvar.
Žestoka ljubomora bila mi je do tada nepoznato osećanje. Nisam nikada bio posesivan.
No sada prasnuh:
- Kako to: nije moja stvar? Mislio sam da smo zajedno. Mislio sam da me voliš!
Liza je poduže ćutala.
- Nisam ti nikada rekla da te volim Arture. A i da je tako, ne vidim da naša priča ima
smisla. Voleti tebe znači samo patiti. To je gore nego biti žena zatvorenika - njemu bih bar
mogla da odem u posetu. Gore je i nego biti žena vojnika - za njih se bar zna kada dolaze na
odsustvo!
Policijska sirena poče da zavija ispod prozora. Nagnuh se napolje i ugledah dvoja
policijska kola kako se parkiraju na trotoaru. Nekoliko pandura u uniformama istrča iz njih i
jurnu u predvorje zgrade.
Sav van sebe, ponovih Lizi reči koje je izgovorila nekoliko meseci ranije.
- Ali ti si sama tvrdila da nas je svetionik povezao i da i ti činiš deo moje priče!
Ona poče da očajava.
- Izgleda da sam se prevarila... šta želiš da ti kažem? Ovo nije prvi put da me naklonost
prema nekom momku dovede do ludila. Jednom me je to zamalo ubilo, a ti si tada bio u
prilici da me spaseš.
Buka na vratima natera me da podignem pogled. Dok su panduri lupali i naređivali mi
da otvorim, Liza mi zadade poslednji udarac.
- Arture, ne možeš očekivati da zaustavim ceo svoj život i da te čekam. Ne želim da se
više vidimo. Nikada. Ne mogu da ti pomognem i ne želim da i dalje patim - reče ona i
prekinu vezu.
Od besa tresnuh plastični telefon o policu. U istom času vrata se otvoriše i dva njujorška
policajca baciše se na mene.
Pustih da me odvuku, ne pružajući nikakav otpor. Pošto su mi stavili lisice, povukoše
me na stepenice, a zatim i na trotoar.
102
Anna
Pipixie
- Evo još jednoga koji će dočekati novi milenijum u zatvoru - povika jedan pandur,
gurajući me u zadnji deo policijskog ford krauna.
Nije pogrešio: za ovu godinu, moja igra bila je završena.
103
Anna
Pipixie
2000.
Rusko kupatilo
On obuhvati more jednim pogledom i shvati da je sam u beskraju.
Ipak nastavi da posmatra prelamanja prizmi u mračnim dubinama.
Ernest Hemingvej
0.
Opet mi je bilo hladno.
Ledeni vazduh me je prožimao, obuhvatao sa svih strana i paralisao.
Drhtao sam od glave do pete. Dah mi se presecao, usne ledile, kosa mi je bila mokra, a lice
prekriveno ledenim prahom.
S mukom otvorih oči i pokušah da se uspravim, ali se okliznuh i padoh na nos... u pravi
snežni tepih.
Opet se uspravih i, hvatajući se za ogradu nekog stepeništa, zažmirih da vidim tablu s
nazivom ulice.
Bio sam na trotoaru neke puste ulice, na uglu Avenije A i Tomkins skver parka na Ist
Sajdu.
Zbunila me je potpuna tišina, veoma retka na Menhetnu. Oko mene grad je bio prekriven
snežnom izmaglicom. Iznad debelog snežnog pokrivača videlo se sivo nebo iz koga su i dalje
lepršale retke pahuljice.
1.
Srećom, bio sam dobro odeven. Imao sam na sebi debelu parku iz zaliha Crvenog krsta,
vuneni pulover i čizme postavljene krznom koje mi je dao Zakari, čuvar groblja brodova.
Moje poslednje sećanje nije bilo veselo: proveo sam dobar deo milenijumske noći u ćeliji 24.
policijske stanice, u društvu klošara, džeparoša i narkomana. Nisam pio šampanjac, ali sam
osećao mučninu i glavobolju kao posle ozbiljne pijanke.
Načinih nekoliko opreznih koraka i pođoh jednom manjom bočnom ulicom. Neki frizer
je, s lopatom u ruci, pokušavao da očisti ulaz u svoju radnju. Načuljih uši da čujem vesti s
malog radija koji je frizer nosio sa sobom.
Mećava koja je zahvatila severoistočni deo zemlje najgora je u poslednjih pet godina. U
Njujorku je, samo u toku ovog jutra, napadalo trideset pet centimetara snega, a čistači snega
počinju da raščišćavaju glavne saobraćajnice.
104
Anna
Pipixie
Gradonačelnik Njujorka Rudolf Džulijani najavio je ponovno otvaranje tri glavna gradska
aerodroma, ali stanovnici Kvinsa i Bruklina i dalje nemaju električnu energiju.
Strahuje se da će sneg koji i dalje pada poremetiti sutrašnje novogodišnje svečanosti...
Od jednom opazih neki pokret na ulici. Na trotoaru je, preko puta mene, stajao neki
čovek, sav umotan u ogroman debeli kaput, i mahao mi je. Nisam ga prepoznao. Imao je
šapku na glavi i veliki šal koji mu je dopirao do očiju, te je izgledao kao bandit. No on mi
glasno doviknu:
- Zdravo, mali, baš se radujem što te opet vidim!
2.
Grlili smo se bar dva minuta. Bilo je divno ovako sresti Salivana. U toku poslednje tri
godine deda mi je nedostajao više nego što sam hteo da priznam.
- Kada si stigao? - upita on držeći mi ruke na ramenima. Sada je već bio prevalio
osamdesetu, ali mi se činilo da je i dalje u formi: imao je lepu liniju, sportsku figuru, jasan i
bistar pogled, i fino oblikovanu bradicu.
- Ovoga časa - odgovorih mu. - Upravo sam se osvestio na trotoaru na uglu ulice.
- Vidiš, ništa nije slučajno! - reče on zadovoljno kao da citira neku izreku. - Hajdemo
odavde, ovde je veoma hladno!
- A kuda ćemo?
- Na jedino mesto u Njujorku gde po ovakvom danu možeš biti siguran da ti se neće
smrznuti dupe!
Pođoh za njim do jedne neupadljive oznake na uglu Sto desete ulice: Rusko i tursko
kupatilo.
Bila je to renomirana ustanova stara oko sto godina, koja se nalazila na donjem delu Ist
Sajda. Čuo sam za nju, ali mi nikada nije palo na um da dođem ovamo. No, za razliku od
mene, Salivan je, izgleda, imao svoje navike i bio je ovde redovan gost. Pozdravio je
recepcionera Igora na ruskom - bio je to pravi div od čoveka, visok dva metra i sav uglast i
koščat. Odeven u tradicionalnu lanenu vezenu rubašku, deljao je neku skulpturu u komadu
drveta oštricom dugom 20 centimetara. Ugledavši dedu, ostavi nož i priđe do pulta da nas
pozdravi.
Dade svakome od nas po jedan ogrtač za tuširanje, peškir i nanule i odvede nas do
svlačionice. S obzirom na nevreme, kupatila su bila skoro prazna. Presvukavši se, pođoh za
Salivanom kroz pravi lavirint hodnika i stepenica. Prošli smo pored hamama, džakuzija, sale
za preznojavanje i sobe za fizioterapiju i najzad stigli do prostorije poznate kao „ruska
sauna”. To je bila velika prostorija sa ogromnom peći punom usijanog kamenja. Čim
uđosmo, napadna i žestoka vrelina vrati me u život. Osetih kako mi se pore na vrućini šire, a
krv mi prostruja kroz telo novom snagom.
Salivan sede na najviši nivo kamenih klupa na kome je bilo i najtoplije.
- Više volim da ti to odmah kažem - poče on pošto mi je mahnuo rukom da se smestim
kraj njega. - Liza sada nije u Njujorku.
105
Anna
Pipixie
Nisam ni pokušao da sakrijem svoje razočaranje.
- Na snimanju je u Veneciji, pozira za neke proizvođače nakita. Venecija... Čak i ako Liza
nije želela da bude deo mog života, saznanje da je udaljena sedam hiljada kilometara bacilo
me je u potpuni očaj. Dok sam masirao slepoočnice, deda mi objasni:
- Sve mi je ispričala. Veruj mi, doneli ste pametnu odluku.
- Pa, ne mogu reći da sam imao izbora...
U prostoriji je bivalo sve toplije. Pogledah termometar na zidu: pokazivao je 48 stepeni
Celzijusa.
- Ta devojka dopala mi se na prvi pogled - nastavih trljajući oči. - Prevrtljiva, ćudljiva,
kapriciozna, silovita...
Salivan, koji ju je poznavao bolje nego ja, nije mogao da zadrži osmeh. No ja iznenada
briznuh u neočekivani plač.
- Boga mu, ne mogu da verujem da je više neću videti! Deda me pogleda pomalo
zbunjeno i pruži mi peškir.
- Okreni novi list, Arture.
- E pa to je baš teško - rekoh brišući lice.
- Znam, ali razmisli malo: ne možeš od nje tražiti da te čeka. Ne možeš od nje tražiti
vernost. To ne bi bilo humano očekivati ni od koga.
Prvi put položih oružje.
- Pa, svakako si u pravu.
Sklopih oči na nekoliko minuta i prepustih se prijatnoj atmosferi u sauni.
- No ti si ipak očuvao svoju ljubav prema Sari - napomenuh mu.
Salivan slegnu ramenima i duboko uzdahnu. Kao i uvek kada smo govorili o njegovoj
prošlosti, oči mu zablistaše, a lice mu se zategnu.
- Znaš, to je bila sasvim drugačija žena, drugo doba i druga generacija. A vidiš i sam gde
me je sve to dovelo. Ubio sam onu koju sam voleo i nisam mogao ništa da uradim da spasem
našu ćerku.
Znao sam tu priču napamet, kao i njen tragični kraj, no odjednom mi nešto pade na um:
- A kako si ubedio Saru da treba da te čeka? Kako to da te je ipak volela, iako ste se tako
retko viđali?
On ustade i zamaha rukama. Pomislih da želi da mi odgovori, ali on dohvati malo
drveno vedro s ledenom vodom i poli me njom.
- Osvežavajuće, zar ne?
Glasno zaurlah, a on se nasmeja i nikako ne prestajaše da se smeje.
Ja ga prostrelih besnim pogledom, a utom i neka dva kolosa upadoše u prostoriju. To su
bila dva Rusa obrijane glave, tetovirani od glave do pete i odeveni samo u šortseve i majice s
tregerima.
- Vreme je za masažu - najavi mi Salivan.
106
Anna
Pipixie
Ja se, mada prilično nepoverljivo, poslušno podvrgnuh ritualu. Ta masaža sastojala se u
polivanju maslinovim uljem i mlaćenju hrastovim i brezovim grančicama. U početku sam
bio sumnjičav, ali se potom podvrgnuh tom bičevanju, uživajući u svežem mirisu biljne
smole, i nastavih razgovor sa dedom koji je ležao na stolu pored moga.
- A šta si ti radio u toku ove poslednje tri godine?
- Pa, zaradio sam gomilu novca.
- Zaista? I sve si to zaradio na berzi?
On tiho promumla nešto u znak saglasnosti.
- Znaš, prodao sam one tri poluge 1995. godine i ubacio sam celu tu sumu na tržište. U
toku pet narednih godina vrednost NASDAQ akcija se upetostručila. Sve sam ih prodao
početkom ove godine, kada su cene počele da padaju.
- Zar je zavladala ekonomska kriza?
- Nije, to je prosto jedan tehnološki mehur koji se polako izduvava. Sve se to moglo
predvideti. Znaš li šta je rekao Kejns: „Drveće ne može da izraste do neba.” To će se nastaviti
neko vreme i za mnoge nespretne ulagače sve će se uskoro pretvoriti u dim.
Zatim se malo ljutnu:
- To su sve budale! Ni pet godina nije im bilo dovoljno da shvate da kupuju i prodaju
vetar! Početna ulaganja nisu im se isplatila, mnogo lepih obećanja koja...
- A ti si bio lukaviji od svih njih?
- Naravno - reče on veoma zadovoljnim tonom.
- A šta si učinio sa svim tim novcem?
- Čuvam ga za tebe. Tužno se osmehnuh.
- Pa neću baš biti u prilici da ga potrošim.
- Ne pljuj na novac, Arture. To je termometar kojim se meri sloboda. Tvoj život daleko
je od završetka i treba da se osloniš na moje iskustvo: uvek u životu dođe trenutak kada ti
ušteđen novac pomaže da ostvariš neki važan cilj.
3.
- Ovo je za tebe - reče deda i pruži mi nekakav pasoš.
Otvorivši ga, ugledah svoju fotografiju i setih se Stena Kopirača, falsifikatora iz Alfabet
Sitija.
- To je, dakle, pravi lažni pasoš, zar ne?
- Baš tako - nastavi Salivan. - Vrlo dobar rad. Skoro je isti kao pravi.
Bilo je šest po podne. Stali smo u red ispred jevrejske radnje Ras i ćerka u Ulici Ist
Hjuston, jer mi je Salivan kazao da imaju najbolje perece u gradu.
Posle kupanja vratili smo se „kući”. Proveo sam popodne ispred kamina i televizora,
listajući stare novine. Saznao sam da su umrli: Frenk Sinatra, Stenli Kjubrik, Džo Dimadžo i
Jehudi Menjuhin. Užasnuto sam pročitao članak o pucnjavi u gimnaziji u Kolumbajnu.
Shvatio sam da je Klinton uspeo da izbegne smenjivanje s predsedničkog položaja zbog
107
Anna
Pipixie
afere Levinski i da je, posle ponovnog prebrojavanja glasova, naša zemlja dobila novog
predsednika: Džordža V. Buša, sina...
- Sledeći, molim!
Priđoh šanku. Bilo mi je teško da zakamufliram krčanje creva, jer sam bio mrtav gladan.
Naručih dve perece sa susamom, lososom, kaprom, lukom i krem sirom i sedoh sa
Salivanom za jedan od stočića kod ulaza.
Čim smo seli, on rasprostre po stolu stari plan Svetionika 24 vetra.
- Ovih poslednjih nekoliko godina istraživao sam istorijat svetionika, njegovu gradnju i
arhitekturu. Učinio sam sve da razjasnim prokletstvo koje nas proganja.
- I da li si pronašao nešto važno?
- Pa, ništa konkretno, nažalost. To samo potvrđuje ono što sam već znao: ništa ne može
razbiti tu kletvu.
- Ja ipak ne želim da se tek tako predam - rekoh i zagrizoh perecu.
- Čini kako hoćeš, ali ta je bitka unapred izgubljena i mislim da je najbolje što se može
učiniti jeste da se ne gubi vreme.
Pojeo je haringu u sirćetu, a potom je nastavio:
- Mislim da je taj svetionik nekakva metafora života. Ili, tačnije, metafora sudbine. A
protiv sudbine se ne vredi boriti.
Upravo sam završavao prvu perecu i sakupljao zrnca susama po tanjiru, pre nego što
pređoh na sledeću.
- Pa, ja ne verujem u sudbinu.
- Ja ti, zapravo, govorim o nekom utvrđenom poretku stvari. Znaš li kako su antički
filozofi definisali sudbinu?
Odmahnuh glavom. No on nastavi:
- „Večni uzroci stvari, zbog kojih su se stvari događale u prošlosti, događaju se danas i
događaće se u budućnosti.”
- Ali ja nikako ne verujem da je u životu sve zapisano unapred. To bi bilo previše
jednostavno: nema individualne odgovornosti, nema podsticaja za delanje...
Salivan nastavi da mudruje:
- Neke stvari događaju se zato što moraju da se dese, a jedini način da im se odupremo
jeste da ih prihvatimo i da se prilagodimo.
Ja sam i dalje bio prilično skeptičan. Imao sam utisak da je svim tim lepim izrekama
Salivan hteo da ublaži moju gorčinu. Zato mu na kraju pomenuh jednu drugu zamisao.
- Zar ti nikada nije palo na um da je sve to što nam se događa neka vrsta kazne?
- Kazne?
- Pa da, kazna za neku grešku koju treba da ispaštamo.
On se zagleda kroz prozor u beli grad pod snegom, zaustavljen u aktivnostima i
zarobljen ispod snežnog pokrivača.
- Ali kakvu to grešku mi ispaštamo? - upita moj deda u čudu. Nisam imao pojma.
108
Anna
Pipixie
4.
Kad smo se vratili kući, Salivan ubaci veliki panj u kamin, nasu nam malo serija i pripali
cigaru.
U toku cele te večeri pokušavao je da mi predoči čari interneta. Na kompjuteru u boji s
plastičnim štitnikom jajastog oblika učio me je da surfujem i da šaljem elektronska pisma.
Zatim nasu sebi još jednu čašu pića i zavali se u svoju fotelju. Ja sam, sa šlemom na
glavi, cele noći istraživao sajberspejs. Otvorio sam sebi imejl-adresu, slušao popularne
hitove (recimo, Santaninu Maria Maria, Beautiful Day grupe U2 i pesmu Stan repera po
imenu Eminem), a zatim sam pretraživao sajtove raznih novina i učestvovao u forumima u
kojima se govorilo o fenomenu Harija Potera, a pročitao sam i neke naučne članke o
dekodiranju ljudskog genoma. Baš sam stigao do sajta Red soksa, mog omiljenog tima, kada
opazih da je sunce izašlo.
Salivan se probudi. Imao sam dovoljno vremena da doručkujem s njim. Zatim sam se
istuširao i uzeo čistu odeću, navukavši one jake cokule i veliku parku Crvenog krsta preko
svega.
- Ne zaboravi novac! Nikada se ne zna gde ćeš aterirati - posavetova me deda otvarajući
sef i gurajući mi u džep svežanj novčanica od po 50 dolara.
Bio sam spreman za odlazak i sedeo sam na kanabetu poput istraživača koji se sprema
za veliki avanturistički poduhvat.
- Videćemo se naredne godine. U mojim godinama čoveku je svaki dan dragocen -
promrmlja Salivan.
- Svakako - obećah mu. - U mom slučaju, opet, vreme prebrzo odmiče.
- Baš želiš da nosiš tu crvenu parku - zadirkivao me je Salivan da bi sprečio da nas
osećaj tuge zbog rastanka preplavi.
- Pa, zaista mi se dopada...
Osetih u nozdrvama miris pomorandžinog cveta i stomak mi se uzburka. Osetih i tugu,
kao prilikom svakog odlaska, a i nemir zbog toga što ne znam gde ću se probuditi.
- Koje je bilo najneprijatnije mesto na kome si se probudio? - upitah Salivana.
Počeša se po glavi pa mi odgovori:
- To je bilo 1964. godine. Našao sam se među nekim dripcima u Harlemu. Jedna
pandurska baraba odalamila me je pendrekom i još imam taj ožiljak.
Dok mi se celo telo treslo, začuh ga kako mi prigovara:
- Ali ti, Arture, izgledaš kao da si se češljao petardom. Znaš, borba s vremenom ne znači
da čovek treba da se liši svake elegancije...
109
Anna
Pipixie
2001.
Dva kruga
(...) Retko se događa da dve osobe u istom trenutku požele baš potpuno istu stvar.
Ponekad je baš to onaj najteži aspekt ljudskog postojanja.
Kler Kigan
1.
Probudila me je gorušica koja mi je palila jednjak. Prokleta gorušica!
Otvorih oči i pogledah na sat. Bilo je prošlo pola sedam. Sunce je bacalo prve zrake koji
su prodirali kroz venecijanere. Čula sam glasno hrkanje tipa pored mene.
Mislim da se zove Filip... a možda je i Dejmijan.
Bila mi je muka i mučila me je migrena. Misli su mi lutale. Oprezno se izvukoh iz
kreveta, pokupih prsluče, farmerke, bluzu, jaknu. Išunjah se iz sobe i pođoh do kupatila.
Stadoh pod skoro sasvim hladan tuš: bila je to kao neka zamena za elektrošokove, koja je
trebalo da mi povrati prisustvo duha.
Dobro sam nasapunjala lice. Treba da obnovim energiju. Naročito mi je potrebno da
razbistrim misli. Ja lutam, ludujem, radim sve i svašta. Trošim previše alkohola, previše
izlazim, previše se tucam s raznim momcima, sve blesavijim jednim od drugih.
Izlazim iz kupatila i umotavam se u čist penjoar koji sam našla u plakaru. Oblačim se u
četvrtoj brzini i vraćam se u sobu na vrhovima prstiju. Nemam ni najmanju želju da vodim
jutarnje razgovore s tipom koji, na svu sreću, i dalje hrče.
U salonu prilazim prozoru i ugledam obojenu reklamu restorana Odeon. Ja sam, dakle,
na Tribeki, na uglu Ulice Tomas i Brodveja. Dok tražim moju torbicu, pomalo se prisećam
sinoćne večeri: bila sam na svečanosti u nekoj galeriji, na večeri kod Nobua i zatim sam
popila ko zna koliko koktela po obližnjim barovima.
U liftu vadim mobilni telefon da pročitam SMS poruke.
Srećan rođendan, draga Lizo! Mislim stalno na tebe. Mama
Dovraga, sasvim sam zaboravila: danas punim dvadeset osam godina.
2.
Nikada nebesko plavetnilo nije bilo tako blistavo. Sa čašom kapučina u ruci silazim niz
Ulicu Čerč.
110
Anna
Pipixie
Doterujem frizuru ogledajući se u izlozima. Jutros imam zakazano snimanje u Bateri
parku za neki ženski časopis. Ako nastavim da igram u pozorištu i istovremeno jurim na
snimanja, zarađivaću uglavnom od tih snimanja. Znam da sve to neće trajati doveka, a i
rođendan me podseća na to. Ove poslednje godine telefon mi nešto ređe zvoni: u modnoj
industriji stalno se traže nova lica, a ja se opasno bližim kritičnoj starosnoj granici.
Sada je vreme špica i trotoari su prepuni sveta: hiljade ljudi hrle na posao. Ima tu
muškaraca, žena, belaca, crnaca, Azijata, Latinosa. Prava reka, gužva, mnogo energije.
Načuljim uši i hvatam odlomke razgovora. Pričaju o poslu, deci, porodici, ljubavnim
romansama, problemima sa seksom. U osam sati ujutro svaki život nosi priču za jedan
roman.
Dolazim na ugovoreno mesto malo pre vremena. Metalnoplavo nebo i laki vetrić daju
južnom Menhetnu neverovatno lep izgled od koga vam staje dah.
- Zdravo, Lizo!
Prepoznajem Odri Svon, fotografkinju koja treba da vodi snimanje. Tu devojku veoma
volim. Znam da gajimo istu vrstu mirne rezignacije. Sa dvadeset godina maštala je da bude
ratni izveštač, a ja sam htela da budem druga Meril Strip. Danas obe snimamo fotografije za
Ralfa Lorena.
Žurimo jedna prema drugoj i grlimo se.
- Zar si pala s kreveta? - pita me ona. - Cure će stići tek za pola sata!
Idemo prema šatoru za šminkanje koji je njena ekipa namestila usred parka. Uzima
moje stvari i nudi me kafom.
I sama uzima kafu, pa sedamo na jednu klupu na stazi da je popijemo, dok kraj nas
promiču prolaznici i džogeri.
Nekoliko trenutaka uživamo na suncu, dok u pozadini promiču feriboti, vide se Kip
slobode i Elis Ajland.
Naši ljubavni problemi, razni problemi u vezi sa seksom. Naši životi.
Odjednom jedan mladić na rolerima zastaje pokraj nas. Drži ruku nad očima da ga
sunce ne zaslepi, okreće se ka severu i čudno se zagleda u nebo.
Ubrzo se i mi okrećemo na istu stranu.
Jedna od kula Svetskog trgovinskog centra bukti u plamenu.
3.
- Nije to ništa. Svakako se neki mali turistički avion zaleteo u zgradu - tvrdi neki
biciklista.
Sledećih četvrt sata niko ne čini ništa drugo već zuri u stub crnog dima koji se uzdiže u
nebo. Odri je dohvatila svoj foto-aparat i rafalno snima vrh kule koji se nalazi na oko dvesta
metara iznad nas. Neka džogerka priseća se atentata iz 1993. godine u kome su ubijene dve
osobe, a većina sveta ipak misli da je reč o nekakvom nesrećnom slučaju.
111
Anna
Pipixie
Zatim se na nebu pojavljuje silueta drugog aviona. To je avion kome tu nije mesto niti bi
trebalo da leti tako nisko. Taj avion izvodi pravi viraž i leti neverovatnom putanjom, a zatim
udara u drugu kulu.
Očajnički povici odjekuju po šetalištu. Katastrofa kojoj prisustvujemo toliko je
nadrealna da trenutno ne verujemo u nju. Ali u roku od jednog minuta shvatamo da nismo
samo posmatrači već i glumci u drami koja se odigrava pred našim očima. Savest se budi, a
zatim se javlja i panika.
Većina sveta počinje da trči ka istoku, u pravcu Bruklinskog mosta, ali ja sledim Odri
prema mestu atentata.
Naoružana objektivom, usred rotacionih farova i sirena, ona ovekovečuje
zaprepašćenje, užas, strah. Oseća se strah ljudi koji hrle da pruže prvu pomoć, vide se
izgubljeni pogledi, gomila bez kompasa, koja se koleba i vrluda levo-desno, bežeći od zone
požara.
Na trotoarima i na sredini ulice vrti se pravi kaleidoskop straha: vide se okrvavljena
tela, izgoreli leševi iskrivljeni od bola. Brutalne scene deluju kao prizori iz rata. To je Bejrut
usred Menhetna.
Sa svih strana odjekuje prštanje stakla, lete srča i razni metalni komadići. Hiljade
listova papira kovitla se u vazduhu. Svuda je dim, haos, prava apokalipsa. Sa svih strana čuje
se urlanje, očajni povici, pozivi upućeni bogu.
Zatim se glas proneo kroz masu: treći avion zaleteo se u Pentagon. Potpuno sluđeni
ovom neviđenom situacijom, policajci nas podstiču da se krećemo ka severu.
Tražim Odri pogledom, ali je ona odjednom nestala. Zovem je po imenu, ali mi ne
odgovara. Kada shvatim da je nema, spopada me strah. Trčim Ulicom Čerč sve dok ne
začujem neki strašan urlik. To je Levijatanovo zavijanje, gnevni urlik zmaja.
Okrećem se i vidim nezamisliv prizor: jedna od kula ruši se kao da je gromom
pogođena, oblakoder se rastače i nestaje u tlu u oblaku polomljenog betona i prašine.
Sleđena sam od užasa. Prestravljena. Oko mene ljudi vrište, trče, dahću, traže ma kakav
način da se spasu i izbegnu lavinu pepela i čelika koja im preprečuje put.
Raspadanje kule se nastavlja. Vidim pravi oblak otpadaka i odlomljenih delova,
metalnog krša koji se obrušava uz užasne zvuke.
Znam da ću umreti.
Dovraga, zar je samo ovo malo bilo moj život...
4.
Ipak nisam mrtva.
Sada je osam sati uveče fatalnog 11. septembra. Sedim za šankom bara Empanada
papas koji se nalazi na dva bloka od mog stana.
Kada se vihor obrušio na mene, osetila sam Odrinu ruku koja hvata moju i izvlači me iz
gužve, vukući me u neku bakalnicu. Pobegle smo iza zamrzivača i, skupljenih kolena i s
rukama na glavama, sklupčale se u uglu, čekajući da ciklon protutnji. Kao orahovu ljusku u
oluji, i tu radnju pretresao je vihor otpadaka i zatrpao je gomilom krša. Kada sam se
112
Anna
Pipixie
uspravila, videla sam da se nalazim usred prave nuklearne noći. Vazduh je bio siv, crn,
olovan. Telo mi je bilo prekriveno debelim slojem pepela.
Mašem kelneru da obnovim porudžbinu. Ovde, na severu Menhetna, daleko sam od
Svetskog trgovinskog centra, ali je večeras ceo grad u znaku opsadnog stanja i policijskog
časa.
Obično pun veselog i razdraganog sveta, bar je večeras najvećim delom prazan. Retke
mušterije zure u razne ekrane: one na svojim mobilnim telefonima da bi dobili i poslali
poruke, a i one televizijske, gde novinari i razni eksperti počinju da daju svakakva
objašnjenja atentata.
Srčem gutljaj alkohola.
Kao i većina Njujorčana, danas zamalo nisam sve izgubila. No šta sam, zapravo, i mogla
da izgubim? Kakav život? Kakvu ljubav?
Da sam poginula, kome bih večeras zaista nedostajala? Možda roditeljima? I kome još?
Jedno čudno sećanje stalno me opseda. Jutros, kada se talas polomljenog betona rušio
na mene, u trenutku u kome sam bila sigurna da ću nastradati, u mislima sam ugledala
njegov lik.
Videla sam lice Artura Kostela.
Nisam videla lik majke ni oca. Niti ma kog drugog muškarca.
A zašto baš njega? Ne viđamo se već tri godine, ali sećanje na njega muči me i dalje u
mislima.
Bilo mi je dobro s njim. Imala sam samopouzdanje, stabilizovala sam se, pribrala.
Kada bi se zagledao u mene, imala sam utisak da sam baš na pravom mestu. Postajala
sam devojka i žena kakva sam uvek želela da budem.
No kako se može živeti sa čovekom kojeg viđaš samo jedan dan godišnje?
Sa čovekom koga ne možeš da upoznaš sa roditeljima.
Sa čovekom s kojim ne možeš baš ništa da planiraš.
Sa čovekom kome se ne možeš obratiti u večerima kad te muči samoća.
O, kakvo sranje!
Iskapih čašu u jednom gutljaju.
Večeras mi je tako potreban, da bih dala ne znam šta da se opet pojavi u mom životu.
Na potpuno detinjast način ukrstih prste, sklopih oči i počeh da se molim kao kada sam
imala deset godina: Moj bože, molim te, vrati mi Artura Kostela! Moj bože, molim te, vrati mi
Artura Kostela!
Naravno, ništa se nije desilo. Rezignirano mahnuh rukom da naručim još jedan koktel.
Odjednom se iz kuhinje začu zvuk lomljenja stakla i ceo restoran poskoči. Kao da je
neko srušio celu gomilu tanjira. Zatim se začu krik koji preseče sve razgovore. Brižni
pogledi uperiše se iza bara. Zatim se kuhinjska vrata bučno otvoriše i neki čovek pojavi se
niotkuda.
Čovek potpuno zamršene kose sa čudnom crvenom parkom Crvenog krsta na sebi.
113
Anna
Pipixie
ČETVRTI DEO
Klan Kostelo
114
Anna
Pipixie
2002.
Treće duvanje
Bitno je to da nismo u stanju da predviđamo.
Svako od nas ponekad je naišao na radost koju ništa nije nagoveštavalo.
To nam ostavlja takav osećaj nostalgije da žalimo za danima tuge,
ukoliko nam tuga to dopusti.
Antoan de Sent Egziperi
0.
Poznati zvuci kretanja.
Laka vazdušna struja, kao prolećni vetrić. Prilično prijatno buđenje.
Otvaram oči. Čini mi se da je rano jutro. Ležim na nekoj zelenoj klupi od drveta i metala.
Ona se nalazi na trotoaru široke avenije oivičene platanima.
I pored toplog vazduha i prijatne okoline, osećam da je tu nešto vrlo čudno.
Odjednom me spopada briga, zagledam registarske tablice na kolima i zurim u naziv
restorana u zelenilu: La Klozeri de Lila. Posmatram reklamni stub pored klupe i vidim da se na
njemu reklamira film „Španska krčma”, a zatim pogledom tražim tablu s nazivom ulice i vidim
da piše: Bulevar Monparnas.
Čuljim uši i shvatam da svi oko mene govore francuski.
Prvi put nisam se probudio u Njujorku.
Nalazim se u Parizu.
1.
Trčeći sam se popeo uz bulevar, tražeći neku telefonsku govornicu da se javim
Salivanu. Pronašao sam jednu pred Bogorodičinom crkvom, ali je nekakav klošar spavao u
njoj. Bacivši pogled na aparat, shvatam da nemam telefonsku karticu. Odustajem od telefona
i pokušavam da zaustavim neki taksi. Objašnjavam prvom taksisti da kod sebe imam samo
dolare, ali da ću mu preračunati cenu vožnje po kursu ako me odveze do aerodroma. Šofer
ubaci u brzinu i odjuri a da mi nije ništa odgovorio. Srećom, sledeći taksista imao je više
razumevanja i prihvatio je moje uslove.
Gledam na sat u taksiju: bilo je 7.30. Na poličici je stajao primerak Monda. Na njemu je
bio datum, 12. jun 2002. godine. Ispod krupnog naslova kočoperila se fotografija fudbalera
Zinedina Zidana.
115
Anna
Pipixie
MUNDIJAL: FRANCUSKA ELIMINISANA
IZ DALJEG TAKMIČENJA. SVETSKI ŠAMPIONI IZ 1998. GODINE,
PLAVI, PRETRPELI SU PORAZ OD REPREZENTACIJE DANSKE OD 2 : 0.
Ovoga puta nisam samo preskočio devet meseci već sam se i probudio na drugom
kontinentu.
Kroz prozor se zagledah u panoe koji su se ređali kraj puta i na kojima su pisali nazivi
nekih mesta za koja nisam čuo nikada u životu: Port Banjole, Noazi le Sek, Bondi, Olne su
Boa, Vilpent... Saobraćaj nije bio preterano gust. Za manje od tri četvrti sata stigli smo do
aerodroma Šari de Gol. Vozač mi je savetovao da izađem pred terminalom 2E i odem na
šalter Delta erlajnza. Zahvaljujući Salivanovoj predostrožnosti, imao sam džepove pune
dolara i (nadao sam se) važeći pasoš.
Bilo je mesta na letu u 10.30. Kupih kartu i platih je gotovinom, pa bez problema
prođoh kroz pasošku kontrolu. U čekaonici uzeh kafu i kiflicu sa suvim grožđem. Zatim
promenih nešto dolara u evre, da bih kupio telefonsku karticu. Bilo je pametno uveriti se da
li je Liza u Njujorku pre nego što se ukrcam u avion. Nekoliko puta okretao sam Salivanov
broj, ali mi se nije odazvao. To je bilo čudno, jer se uvek držao svoje satnice, a u Njujorku je
sada bilo tri sata ujutro. Ili je veoma čvrsto spavao, ili nije bio kod kuće.
Na jednom kiosku kupih neke američke časopise: mogao sam da čitam o „ratu protiv
terorizma” Džordža Buša i o njegovoj „metodi sekire”, koje su bile pune novine. Zatim
pozvaše putnike za Njujork da se ukrcaju. Ubrzo se nađoh na svom sedištu, pritešnjen
između jedne mlade majke koja je smirivala svoje čedo i adolescenta koji je smrdeo na znoj i
pustio svoj MP3 da trešti iz sveg glasa.
Dobar deo puta proveo sam prisećajući se jučerašnjih događaja. Najzad, prošle godine...
Tog groznog 11. septembra 2001. godine osvestio sam se u kuhinji bara Empanada
papas i video Lizu kako sedi za šankom kao da me čeka. Čim me je ugledala, zagrlila me je,
sva u suzama. Atentat joj je dao novu žeđ za životom. Bez obzira na sav haos koji je vladao
tog dana, mi smo se ponovo sreli i voleli smo se. Grčevito, bez zadrške, bez obećanja za
budućnost.
Kada sam ponovo „otišao”, ona je mirno spavala u krevetu, a da prethodno nismo ni
pomenuli našu budućnost. Šta sam sada uopšte mogao da očekujem? Da li će me Liza
dočekati sa osmehom ili šamarima?
Činilo mi se da let traje beskrajno dugo. Kada je naš erbas sleteo na aerodrom Kenedi,
uskočih u taksi i dadoh vozaču Lizinu adresu na Morningsajd Hajtsu.
Bilo je već skoro podne kada sam stigao na ugao njene ulice. Zamolio sam šofera da me
sačeka i odšunjao se stepenicama. Nalegao na zvonce, ali mi niko ne otvori vrata. I pored
svih mojih mera predostrožnosti, susetka Lena Markovic, ona matora spletkašica, pojavi se
na vratima sa suzavcem u spreju. Pokuša da me poprska njime, ali sam ja zbrisao bez
objašnjenja. Nije bio trenutak da se ganjam s pandurima. Ponovo sam ušao u taksi i odvezoh
se na Vašington skver. Zalupao sam na Salivanova vrata, ali ni tu nisam imao više uspeha
nego kod Lize. Hteo sam već da krenem, kada sam ugledao koverat s mojim imenom
zadenut za zvekir u obliku lavlje glave.
116
Anna
Pipixie
Zdravo, dečko,
Nikada nisam verovao u boga.
No sasvim je moguće da sam se prevario.
Mislim da je moguće da postoji neki Veliki Arhitekta koji odlučuje o našim sudbinama.
Moguće je i da mu nekada padne na um i da bude milostiv.
Mnogo bih voleo kada bi se ti danas pojavio...
Želeo bih da se nađeš ovde kao što sam se i ja našao u sličnoj situaciji pre četrdesetak
godina.
Iako ne verujem u boga, već nekoliko nedelja molim se sam u svom ćošku. Bez drugih
vernika, ne znajući koje reči da upotrebim, ne znajući čak ni šta da obećam zauzvrat.
Dakle, ako na ovoj prokletoj planeti ima boga i ako se zaista pojaviš danas, ne gubi ni
minuta! Dođi do nas u porodilište bolnice Belvju.
Požuri!
Postaćeš tata!
2.
Pojurih kao lud.
Trčao sam kao bez duše bolničkim hodnicima u pratnji jedne bolničarke.
Poslednji put bio sam ovde pre osam godina. Liza je tada popila koktel uspavljujućih
sredstava i presekla vene. Želela je da umre. Danas će ona nekome dati život.
Točak života se okreće. Treba znati podnositi udarce. Treba biti izdržljiv. Treba savijati
kičmu i pustiti da najgore prođe. Treba preživeti potop. U najvećem broju slučajeva na kraju
pretegne druga strana klackalice. Ne događa se uvek, ali ipak se dešava često.
To se obično dešava onda kada se tome najmanje nadamo.
Otvaram vrata sobe 810.
Liza leži na stolu za porođaje. Kraj nje su Salivan i jedna babica. Ona je sva
zaokrugljena, divna, blistava. Sasvim se preobrazila. Ugledavši me, krikne i brizne u plač.
- Toliko sam se ovome nadala - kaže ona dok se grlimo. Zatim padam u naručje
Salivanu.
- Dobri bože, znao sam - kaže on i snažno me steže.
I njemu su oči pune suza. Nikada ga nisam video tako srećnog.
- Odakle dolaziš?
- Iz Pariza. Ispričaću ti.
Zurim u Lizin ogromni stomak. Ne mogu da verujem da se ovo zaista dešava. Ne mogu
da verujem da ćemo sada postati roditelji.
- Ja sam lekar - kažem babici. - Kako se sve odvija?
117
Anna
Pipixie
- Kontrakcije su počele u deset sati. Vašoj ženi pukao je vodenjak pre jedan sat.
Otvorena je šest centimetara.
- Da li joj je anestetičar dao epiduralnu anesteziju?
- Jeste, ali sam, izgleda, dobila jaču dozu, pa su kontrakcije malo usporene - kaže mi
Liza. - Ne osećam noge.
- Ne brini, dušo. Sačekaćemo da prođe to dejstvo, a zatim ćeš dobiti malo slabiju dozu.
Zatim nas babica Beti ostavlja nasamo, a Liza mi pokazuje snimke s pregleda
ultrazvukom.
- Dečak je - kaže ona ponosno. - I ti si baš zgodno stigao danas, jer sam te čekala da
izaberemo ime!
Zatim provedosmo ceo sat smišljajući ime. Salivan je, takođe, nabacio neke predloge i
na kraju se dogovorismo da bude Bendžamin.
- Zapravo, kada me sledećeg puta potražiš, nemoj pogrešiti adresu - upozori me Liza.
- Ne shvatam šta to pričaš...
- Pa ne misliš valjda da bih gajila tvog sina u onom majušnom stanu? Preselila sam se!
Ovoga puta Salivan izvuče neke polaroid snimke iz džepa. Pokaza mi sliku lepe kuće od
cigle u Grinič Vilidžu. Prepoznah ugao Ulice Kornelija i Bliker, blizu onog Ojster bara gde me
je deda 1995. godine vodio na ostrige. Na snimcima videh i lepo opremljenu dečju sobu;
krevet, stočić za presvlačenje, komodicu, dubak, ogradicu, ležaljku...
Pregledajući fotografije, shvatih gde je uložena ona zarada sa berze.
Termometar slobode.
- Doktor dolazi - reče mi Beti.
- Pa i ja sam doktor.
- Možda, gospodine, ali nećete vi porađati vašu ženu.
- I ne pomišljaj na to - frknu Liza.
Dok smo čekali ginekologa, babica je namestila Lizine noge u držače i davala joj savete
kako da kontroliše kontrakcije i uskladi disanje. Kada je Liza uskladila disanje i malo se
uvežbala, shvatila je da je porođaj počeo.
- Hajdete, koristite svaku kontrakciju da gurate bebu - reče ginekolog, upadajući u
prostoriju u stilu gostujuće zvezde.
Narednih desetak minuta držao sam Lizinu ruku i hrabrio je pogledima, klimanjem
glavom i šalama.
Prema mom lekarskom iskustvu, sve je dobro teklo. Ubrzo se ukaza bebina glava.
U bolnici sam svojevremeno obavio nekoliko porođaja i znao sam da su poslednjih
nekoliko napona obično i najbolniji. Liza pusti moju ruku i vrisnu. Zatim ostade bez daha, pa
je samo huktala i dahtala, gušila se kao da odustaje, a zatim bi prikupila preostalu snagu i
vraćala se u bitku.
Odjednom beba izađe. Nastupi olakšanje. Pauza u vremenu.
118
Anna
Pipixie
Dobro je, izašla je, i sada naša beba guče i urla na Lizinim grudima. Sva je ljubičasta,
vrlo naborana i puna života.
Presecam pupčanu vrpcu i naginjem se nad sina. Liza me posmatra. Emocije me guše.
Suze, znoj i krv. Ovo je bojno polje na kome smo pobedili.
Sada nas ima troje.
3.
Pod budnim okom babice i moga dede prvi put kupam sina. Imam vremena da ga dobro
osmotrim. Visok je i vitak, torzo mu je snažan, a prstiči sasvim sitni, ali dugi i elegantni. Već
ima lepu crnu kosicu i divne zagasite oči.
- Hvala ti za kuću - kažem Salivanu, brišući bebu.
- Nema na čemu - odgovara mi on. - Ne brini, staraću se o tvojoj porodici dok ti nisi tu.
- A kako si ti? Služi li te zdravlje? On odjednom prasne u smeh.
- Ne sekiraj se za mene, dečko. Ova beba daće mi novu mladost. Dok se Beti i deda vrte
unaokolo, stavljam malog Bena na grudi i sedam u fotelju pokraj kreveta, te posmatram
suncem obasjane krovove grada.
Osećam njegovu kožu na svojoj.
I tiho plačem.
Ostajem jedan dugi trenutak sam sa sinom - tim mališanom začetim u danu najvećeg
haosa, u danu punom pepela i straha.
Kakav će biti njegov karakter? Kako će se snalaziti u svem punom opasnosti? Kako
mogu da ga volim i štitim ako nikada nisam tu?
Brišem suze nadlanicom. Osećam teret odgovornosti koji se meša sa osećanjem sreće.
Znam da za nekoliko sati moram da odem.
Prvi put osećam u sebi neku izuzetnu čvrstinu i snagu.
Gledam mališana koji je zaspao i dobijam novu snagu od samog pogleda na njega, pa se
na kraju osmehnem.
Zaboga, kakva je ovo avantura!
Pomišljam na sve kroza šta sam prošao da bih stigao do ovoga. Treba i dalje trpeti
udarce sudbine. Makar samo zbog njega. Jednoga dana ovaj pakleni krug će se zatvoriti.
Danas sam prošao kroz jednu etapu. Predstoji mi duga borba, ali sam dobio važnu bitku.
Ništa više neće biti isto kao pre. Uživam u tom saznanju još koji trenutak. Započinje
jedan novi život.
119
Anna
Pipixie
2003-2010.
Vreme protiče
Bio je previše mlad da zna da srce potiskuje ružna sećanja a ulepšava prijatna i da,
zahvaljujući toj veštini, rado prihvatamo prošlost.
Gabrijel Garsija Markes
1.
Vreme je teklo svojim tokom.
Nastavio sam da se budim jednom godišnje, uvek na Menhetnu ili u državi Njujork.
Ponekad sam se budio na lepim mestima (cvetna pijaca u Dvadeset osmoj ulici; udobno
kanabe u Kembel apartmanu; Rokvej bič u letnje jutro...), a ponekad i na nekim neprijatnim
(Hart Ajland, zajednička kloaka Njujorka; izgažen masom pešaka na Petoj aveniji u defileu
na Dan Svetog Patrika; na mestu zločina u bednoj hotelskoj sobi u Bedford Stajvesantu, kraj
svežeg leša iz kojeg još teče krv...).
No stvorio sam i neku vrstu rutine. Vodio sam računa da uvek na sebi imam toplu
odeću, solidne cipele, sat i dovoljno novca. Kad god je to bilo moguće, čim bih se probudio,
uleteo bih u prvi taksi i pojurio da vidim porodicu.
Bendžamin je brzo rastao. Zapravo, prebrzo.
Liza je cele godine prikupljala fotografije i pravila debele albume, tako da sam pri
svakom novom dolasku mogao da nadoknadim bar malo izgubljenog vremena. Kada bih
bacio pogled na njih, mogao sam, sav uzbuđen, da vidim prve osmehe mog sina. Čuo sam i
njegove prve reči: „tata”, „bravo”, „kuku”, „doviđenja”. Video sam i kako izgledaju njegova
prva dva zuba, zbog kojih je ličio na Duška Dugouška, njegove prve nesigurne korake,
njegove slikovnice, plišane igračke, slagalice, njegove kaprice i ljutnje, kao i njegovo
razneženo treperenje dok je slušao muziku.
Kasnije sam mogao da preslušam njegove prve reči, da vidim prvo šutiranje lopte,
njegove prve crteže čiča Gliše ili kućice, prvo odevanje u kaubojsku odeću, prvi tricikl.
Nisam bio tu kada se vraćao iz škole, niti kada je imao školske priredbe za kraj godine.
Nisam mu ja objašnjavao kako se zovu boje, niti sam ga učio računu. Nisam ga preslišavao
abecedu, niti sam podešavao točkove njegovog bicikla ili leptiriće za plivanje.
Kad god bih došao kući, činio sam sve što sam mogao da se uživim u ulogu oca. Ja sam
bio nestalni otac koji se pojavljivao uvek u neočekivanom trenutku, ponekad i nezgodnom, i
koji je nestajao isto tako brzo kao što se i pojavio.
2.
120
Anna
Pipixie
Bilo je i srećnih dana. U takvim danima bili smo ono što smo želeli najviše na svetu -
porodica kao i sve ostale.
***
Godine 2006. na Koni Ajlandu slavio se Dan nezavisnosti. Ben je tada imao četiri
godine. Nosio sam ga na ramenima. Sunce je bilo u zenitu. Držao sam Lizu za ruku i šetali
smo duž aleje pored plaže oivičene drvećem i prisećali se kako smo pre devet godina bili na
ovom mestu usred zime. Otišli smo da se zajedno okupamo, da pojedemo viršle kod Nejtana,
da se provozamo na panoramskom točku i na ruskom ringišpilu. Uveče smo otišli kod
Salivana da odatle posmatramo vatromet nad Ist Riverom.
Jedne nedelje u oktobru 2007. godine osvestio sam se na desetak metara od kuće, pod
uličnom svetiljkom u Ulici Kristofer. Bilo je tek prošlo podne kada sam zazvonio na vrata.
Deda mi je otvorio. Kao i uvek, srdačno se zagrlismo.
- Dobro je da si stigao! - reče mi on.
Dok sam se upitno mrštio, povede me u trpezariju. Za stolom sam prvi put ugledao
Lizinu porodicu.
- Rekla sam vam da on zaista postoji - povika ona i baci mi se u naručje. - Mama, tata,
predstavljam vam „čoveka koji nestaje”.
Taj dan provedosmo s mojom taštom i tastom kao da smo se oduvek poznavali.
Bio je kraj maja 2008. godine i osam sati uveče. To je veče „solsticija Menhetna”. Narod
se dva puta godišnje gura po ulicama da vidi taj posebni zalazak sunca, redajući se u pravcu
istok-zapad po najvećim gradskim saobraćajnicama.
Liza i Ben stoje pred kućom. Moj sin je na biciklu, a njegova majka okrenuta je leđima i
ne vidi me.
- To je tata! - prodra se moj sin čim me ugleda. - Tata! Dok on okreće pedale kao mahnit
i žuri ka meni, vidim da se i Liza okreće. Trudna je svakako već oko osam meseci.
- Devojčica je - kaže mi i spušta bradu u pregib mog ramena.
- Ali sada sam stigao prerano da bih mogao da prisustvujem porođaju...
Ona širi ruke da mi objasni kako to i nije tako bitno.
- Čekala sam te da se dogovorimo o imenu, ali već imam ideju. Šta misliš o imenu Sofija?
Jedne letnje subote 2009. nalazim se zaštićen u okrilju našeg doma. Dok Liza uživa u
dekadentnoj kombinaciji slane pogačice premazane nutelom, ja uzimam gitaru i sviram
nekoliko akorda pesme Leonarda Koena. Zbogom, Marijan.
Sofija, moja lepa princeza, sedi na visokoj stoličici i lupa u taktu kašičicom po
plastičnom tanjiru. Odeven kao Indijanac, Bendžamin igra kišni ples oko kuhinjskog pulta.
Na radnoj površini stoji Tajm magazin na čijoj se naslovnoj strani može videti
fotografija bengalskog tigra, a iznad nje je zabrinjavajući naslov:
121
Anna
Pipixie
KLIMATSKE PROMENE:
PREDSTOJI NESTANAK NEKIH ŽIVOTINJSKIH VRSTA.
Gledam svoju decu i mislim kako su divna. Nekako izdržavam sve ovo uglavnom
zahvaljujući njima. Pomažu mi da ne klonem i da sačuvam veru u budućnost. Ali svaki put
kada ih pogledam, setim se natpisa na onoj bakarnoj ploči: „Kad produvaju 24 vetra, ne
ostaje više ništa.” I neki unutrašnji glasić podseća me na Salivanovo upozorenje: Smatraj da
gradiš zamak na pesku i da će ga talasi odneti. To je pravo prokletstvo svetionika. U jutro
dvadeset četvrtog dana sve će nestati. Nijedna osoba koju si u međuvremenu upoznao neće te
se sećati.
Ja to ne zaboravljam, ali sam odlučio da se ponašam kao da se istorija ne ponavlja.
Poput zatvorenika koji broji dane do izlaska iz zatvora, ja brojim dane koji su mi preostali
do dvadeset četvrtog putovanja. Ono će biti moj strašni sud.
Jedne večeri 2010. godine poneo sam Bena u naručju u postelju. Uspavao se gledajući
Avatar - zajedno smo ga gledali sedeći na kanabetu u salonu.
Stavljam ga u krevet, ušuškavam ga i snažno ga grlim. Uživam u njegovom mirisu koji
treba da mi potraje do naredne godine. Kada pođem napolje, on me uhvati za rukav.
- Zar ideš, tata?
- Idem, veliki moj dečko - kažem mu i sedam na krevet.
- A kuda to ideš?
- Ne idem nikuda, Bene. To već znaš. Pričali smo o tome. Moj sin se pridiže u krevetu i
namešta jastuk uspravno.
- Zar ne ideš da vidiš tvoju drugu porodicu? - pita me zabrinutim glasom.
- Ne, Bene, nemam drugu porodicu! Imam samo vas: mamu, dedu, Sofiju i tebe. Ne
postoji niko drugi.
Malo mu razbarušim kosu. On skoro ljutito navaljuje:
- Ali dok nisi s nama, moraš biti negde drugde! Ne može biti drugačije!
Spuštam mu ruku na rame.
- Znam da je to teško razumeti, ali za mene vreme teče drugačije. Mama ti je to već
nekoliko puta objašnjavala.
On uzdiše i pita:
- Hoće li se jednog dana stvari normalizovati?
- Nadam se da hoće.
- A kada to?
- Za pet godina, 2015 - kažem mu. On počinje da računa u glavi.
- Te godine ja ću imati trinaest godina.
- Tako je, to je još daleko... Hajde, sada lepo lezi.
- Mogu li da posmatram kako nestaješ?
122
Anna
Pipixie
- Ne, ne možeš. To nije igra niti mađioničarski trik. A i ne odlazim odmah. Ostaću još
malo s mamom.
Ponovo ga ušuškavam i grlim.
- No dok nisam tu, računam na tebe da paziš na sestru i mamu. On klima glavom i
potvrđuje.
- Dobro, dok tebe nema, ja sam gazda.
- Ne, Bene, mama je gazda, a ti si čuvar kuće. Slažeš li se?
- Slažem se.
3.
Vreme brzo protiče.
Prva decenija XXI veka se okončava.
Amerika je završila sa Bušovima i u Beloj kući pojavio se Obama.
Pri svakom novom povratku zapažam promene u svetu. Internet je sve osvojio i
progutao: muziku, knjige, bioskop. Ljudi žive s mobilnim telefonom u ruci i svaka tri minuta
bacaju na njega zabrinut pogled. Tu je ajfon, Fejsbuk, Gugl, Amazon... sve je virtuelno,
numeričko, nematerijalno: korespondencija, razmena, prijatelji, zabava.
Mnoge kulturne reference iz razgovora nisu mi jasne. Ne znam te nove glumce, nove
rok grupe, nove zvezde, a često mi nije jasno ni zbog čega su neke osobe slavne.
Sećam se komentara mog oca s početka osamdesetih godina, kada sam satima slušao
treštanje vokmena i muziku sa kaseta: „Taj aparat samo će stvoriti blesave i zaostale
generacije”, ,,Madona je kurva, Dejvid Boui transvestit, a Erik Klepton narkoman.” Sada mi
se čini da i sam postajem reakcionarni matorac, jedan od onih kakve sam mrzeo kada sam
bio adolsecent.
Ja sam putnik kroz epohu u kojoj zaista ne živim.
Nemam više reči, a ne umem ni da dešifrujem svet.
Zbunjen sam, premešten, prevaziđen, i ovaj svet sve manje je moj i sve više me plaši.
Jedina kotva mi je porodica.
A i moj jedini horizont.
123
Anna
Pipixie
2011.
Slomljena srca
Ne remeti nam život ljubav, već nesigurnost u ljubav.
Fransoa Trifo
0.
Osećam toplotu dobro zagrejane prostorije.
Osećam dodir somota na obrazu.
U udobnoj sam fotelji. Mek naslon pridržava mi potiljak.
Čujem muziku i neki jasan glas koji peva baladu o rastanku jednog para, punu
melankolije izgubljene ljubavi. Nekoliko sekundi uživam u ritmu te muzike. Znam tu pesmu:
ABBA - „The winner takes it all”.
Otvaram oči. Sedim u fotelji usred neke pozorišne sale. Oko mene nekoliko stotina ljudi
zaneseno posmatra predstavu - mjuzikl „Mama mija”!
Okrećem glavu i podižem pogled. Scena je veoma velika, plafoni visoki, a i mezanin je po
obliku... ma ja sam nekada davno bio ovde.
Nalazim se na Brodveju u pozorištu Vinter garden. Majka me je svojevremeno dovela
ovamo da gledamo mjuzikl „Mačke”, i to kratko vreme pre nego što je umrla.
Ustajem usred aplauza, guram susede i izvlačim se iz reda. Prolazim kroz prolaz u
parteru, silazim niz stepenice i odlazim iz pozorišta.
1.
Brodvej uveče.
Načinio sam nekoliko koraka i upao u frenetičnu gužvu na Tajms skveru - okružen sam
masom ljudi, autobusima, kolicima s viršlama. Na reklamnim video-ekranima prikazuju se
neki romantični spotovi za nakit. Na trotoarima ulični prodavci drže snopove helijumskih
balona u obliku srca i bukete već pomalo uvenulog cveća. Sada je tek prošlo sedam uveče.
Ovo je 14. februar 2011. godine, Dan Svetog Valentina.
Zaustavljam taksi i prisećam se onog jutra 1992. godine kada me je Džefri Veksler
oslobodio iz zatvora. Tada sam iznajmio neki auto u ovom kraju i od tada se nisam ovde
ponovo pojavio. U toku ovih dvadeset godina cela zona pretvorila se u kvart za zabavu pod
vedrim nebom. Radnje sa Diznijevim likovima i porodične prodavnice zamenili su razni pip-
šou lokali i porno-bioskopi. Klošari, narkomani i prostitutke prepustili su ovaj kvart
turistima.
124
Anna
Pipixie
Pored mene se zaustavi neki ford eskejp hibrid. Uskočih u taksi i desetak minuta
kasnije uđoh u cvećaru u Ulici Bliker, te kupih Lizi fini buket - kombinaciju orhideja i ruža.
S buketom u ruci pokucah na vrata, sav uzbuđen što ću konačno videti ženu i decu.
No nije Liza bila ta koja mi je otvorila vrata.
- Dobro veče, šta mogu da učinim za vas? - upita me plavušica od nepunih dvadeset
godina u prevelikoj majici s natpisom neke stokholmske ekonomske škole.
- Gde je moja žena?
- A ko ste vi, gospodine?
- O, a ko ste vi? - rekoh povišenim tonom. Devojka se prepade i pokuša da zatvori vrata.
- Ja sam bebisiterka. Čuvam Bendžamina i Sofiju dok je gospođa...
- Tata, tata! - razvika se Ben i baci mi se u naručje. Ja ga podigoh uvis i zavrteh ukrug.
- Zdravo, veliki dečko! Pa, šta si ti u međuvremenu radio, hajde, ispričaj mi!
Ignorišući Šveđanku, na silu uđoh u kuću. Sofija nije bila u salonu. Spustih buket na sto i
popeh se u njenu sobu. Moja curica čvrsto je spavala u svom krevetu.
- Zar je već legla? - začudih se šapatom.
- Sofija je danas bila malo bolesna - objasni mi bebisiterka nekako protiv volje.
- A šta joj konkretno fali?
- Ima bronhitis, kijavicu i otitis. Sve zajedno. Ne budeći je, spustih ruku ćerki na čelo.
- Mislim da ima i povišenu temperaturu - rekoh.
- Da, znam, ali nisam htela da je budim. Kasnije ću joj dati paracetamol.
Siđoh u kuhinju.
- Bene, znaš li gde je mama?
- Pa, izašla je.
***
- To vidim i sam, ali gde je? Moj sin samo odmahnu glavom.
- Gde je moja žena? - upitah tada devojku.
- Ni ja to ne znam. Nisam znala ni da Liza ima muža, a svakako mi ne govori kuda izlazi...
No ja je više nisam ni slušao. Liza je sigurno ostavila neku adresu za svaki slučaj.
Pogledah oko telefona, na poličicu gde su se spuštale cedulje izvađene iz džepova, na
frižider. Videh jedan listić istrgnut iz bloka i pričvršćen magnetom na kome je bilo rukom
ispisano: Restoran Buli, Ulica Dvejn 163, a zatim je tu bio napisan i neki telefonski broj.
Restoran. Veče Svetog Valentina...
- Da li je tamo otišla na večeru?
- Pa kažem vam da ne znam!
- Majku mu! - promumlah i prostrelih je pogledom. Sin me zgrabi za rukav.
- Tata, ne treba da psuješ!
125
Anna
Pipixie
Kleknuh da bih bio na njegovoj visini.
- U pravu si. Slušaj, idem da potražim mamu pa ću se vratiti, u redu?
- A mogu li i ja s tobom?
- Nema svrhe, vraćam se za pola sata. Ako budeš dobar, napraviću ti lazanje.
- Ali već sam jeo.
- Onda nešto slatko? Lep sladoled s prelivom od karamela i pečenim bademima.
- Mama ne voli da jedem mnogo sladoleda. Kaže da je pun masnoća i šećera.
Ja uzdahnuh i razbaruših mu kosu.
- Brzo se vraćam, mili moj.
2.
Nisam hteo da uzmem taksi. Saobraćaj je bio pregust, Tribeka nije bila daleko, a malo
brzog hoda dobro će mi doći da razradim noge.
Pođoh na jug do ugla Ulice Makdugal i Šeste avenije, pa Brodvejom nastavih do Ulice
Dvejn.
- Imate li rezervaciju, gospodine?
Zadihan i preznojen, upadoh u restoran kao pas u kuglanu. Moja crvena parka i
farmerke odudarali su od svih tih večernjih odela i haljina.
- Samo želim da vidim da li je moja žena tu.
- Pa mogu da je potražim, gospodine - odgovori mi recepcioner gledajući u
kompjuterski ekran. - Na koje ime je bila rezervacija?
- Hvala, radije ću je sam potražiti.
- Ali, gospodine, vi ne...
Ja pojurih hodnikom i uleteh u glavnu salu.
Na Dan Svetog Valentina publiku su uglavnom činili parovi.
Buli je bio ekskluzivan romantični restoran: ambijent je bio veoma šik i prijatan:
svećnjaci na sve strane, plafon u gipsu i platna s motivima iz Provanse na zidovima.
Ugledah Lizu za jednim stolom kraj kamenog kamina u sredini prostorije. Bila je
doterana, elegantna i prilično razgolićena i sedela je naspram nekog tipa koji mi je bio
okrenut leđima.
Čim me ugleda, izraz lica joj se izmeni. Savi salvetu, ustade i pode žurno prema meni
pre nego što sam stigao do stola.
- Arture, šta ti radiš ovde?
- To bih i ja tebe morao da upitam.
- Ja radim. Pokušavam da zaradim novac za našu porodicu.
- Uz večeru sa svećama na Dan Svetog Valentina? Zavitlavaš me?
Razgovori utihnuše i više pari očiju uperi se prekorno u nas. Šef sale nam priđe i zamoli
nas da dovršimo raspravu u holu.
126
Anna
Pipixie
- Čuj, Arture, nikada u životu nisam bila na proslavi Dana Svetog Valentina. Došla sam
ovamo na poslovnu večeru. Nemoj da mi praviš scene, molim te.
- Zar misliš da sam idiot? Ko je taj tip?
- Noel Vakaro, poznati pisac i scenarista. Želi da mi da ulogu u TV seriji koju sprema za
AMC.
- Dakle, dosta je da ti neko ponudi ulogu, pa da potrčiš u restoran odevena kao kurva?
- Zabranjujem ti da me vređaš!
Sav besan, zasuh je prekorima što izlazi dok joj trogodišnja ćerka leži bolesna. No Liza
nije dopustila da joj se prebaci da je loša majka.
- Ali sada je februar. Sofija ima nazeb, kao i devedeset odsto dece u gradu. To je zimi
sasvim normalno. No ti to ne možeš znati, pošto nikada nisi ovde!
- Pa ti dobro znaš da ja tu ne mogu ništa! Znaš i koliko patim zbog toga. Znaš da živim u
stalnom košmaru!
- Zar misliš da to nije i košmar za mene?
Dok smo se tako prepirali, osetih miris vanile i ljubičica. Liza je blistala. Njena ravna
glatka kosa bila je puštena i padala joj je po nagim ramenima i grudima prekrivenim crnom
čipkom. Dve emajlirane narukvice zveckale su joj na zglobovima. Svakako se nekoliko sati
doterivala da bi bila lepa nekome drugome. Niko ne bira u koga će se zaljubiti. Liza je
očigledno imala potrebu da proveri svoju moć nad muškarcima, kao i svoju zavodljivost. Bio
je to nekakav barometar ženstvenosti. Od početka sam znao da je to s vremenom neće proći.
To me je rastuživalo. To me je, takode, izluđivalo.
Trudio sam se da prikrijem bes. Provešću ovde samo dvadeset četiri časa. Sve još može
da se sredi, naivno sam pomišljao. Veoma sam se varao.
- Hajdemo kući, Lizo. Vratimo se našoj deci.
- Ne pre nego što završim ovaj sastanak. Zaista želim tu ulogu. Znam da mogu da je
dobijem.
Tada ja izgubih strpljenje.
- Mi možemo da se viđamo samo jedan dan godišnje, a ti mi sada kažeš da više voliš da
završiš večeru sa drugim muškarcem umesto da provedeš veče sa mnom?
- Ali daj mi samo dva sata i naći ćemo se kod kuće. Samo da ovo okončam na pravi
način.
- Ne, nećeš se vratiti tom tipu!
Ja je zgrabih za ruku, ali se ona otrgnu i povika:
- Čuj, prestani da praviš cirkus! Nisam ti tražila dozvolu! Nisam ja nikakva stvar! Nisam
tvoja svojina!
- Lizo, vrati se sa mnom, inače...
- Šta inače? Udarićeš me? Odvući ćeš me kući držeći me za kosu? Napustićeš me? Pa to
stalno činiš, Arture, stalno me ostavljaš!
Okrenu se i vrati se za sto.
- Prokleti tipe koji nestaješ! - dobaci mi dok se vraćala u salu.
127
Anna
Pipixie
3.
Izađoh iz restorana sav besan, ali i vrlo tužan.
Na trotoaru je momak s parkinga upravo primao ključeve od neke nove mušterije - tipa
s dugom, retkom kosom i kožnim i metalnim koturićima na pletenicama. Ovaj je upravo
otvarao vrata roudstar kabrioleta svojoj saputnici.
Sve se odigralo vrlo brzo. Ja se odjednom bacih ka njima i zgrabih ključeve koje je
vlasnik pružao momku.
- Hej!
Koristeći gužvu, bacih se za volan i krenuh uz škripu guma.
Izašao sam s Menhetna, skrenuo pored Hadsona i izbio na državni auto-put za Boston.
Držeći nogu na papučici, jurcao sam drumovima puna četiri sata, zanemarujući sva
pravila opreznosti. Bio sam begunac, grozničav, izgubljen, zbunjen reakcijom žene koju sam
voleo. Osećao sam kako se neka brana u meni upravo ruši. Bio sam umoran, iskorišćen,
nesposoban da uspostavim kontrolu nad svojim životom. Kakav uticaj ja imam na događaje?
Baš nikakav. Moram sve da otrpim. Već dvadeset godina moj život beži od mene. Ja sam
samo prolaznik u njemu. Borio sam se, pokušavao da učinim sve što mogu. Nisam odustao
od borbe, ali kako se boriti ako ne znate ni ko vam je neprijatelj?
Kad sam stigao u Boston, svi stari košmari su mi se vratili. Parkirao sam auto u uličici u
Čarlstaunu i ušao u Makilan, irski pab u koji sam nekada svraćao.
Najzad sam došao u jedan lokal koji se nije promenio! Taj bar postojao je još krajem XIX
veka. Imao je potpuno isti izgled i atmosferu kao i pre dvadeset godina: isti šank u obliku
potkovice i istu tamnu drvenu zidnu oblogu od poda do plafona.
Na zidovima su bile fotografije u boji sepije koje su podsećale na prošlost ovog lokala.
Pod je bio prekriven piljevinom, baš kao u salonima Divljeg zapada. U čašama su uglavnom
bili viski i pivo, koje je teklo potocima.
Sedoh na nisku stolicu i naručih prvu kriglu.
U ovaj bar nekad me je doveo Frenk i u njega su pretežno svraćali muškarci. Redovna
klijentela nije dolazila ovamo da bleji i upoznaje se sa svetom, niti su se tu služile fine
grickalice uz piće: svi su naručivali čisto piće. Ljudi su ovamo dolazili da bi zaboravili na
težak protekli dan, na mučan posao, na probleme, na žene, na ljubavnice, na decu i rođake.
Dolazili su uglavnom s namerom da se žestoko napiju. Da se onesveste od pića. To sam i ja
učinio, kombinujući velike doze viskija i krigle piva. Pio sam do besvesti. Sve dok nisam
dospeo u stanje da nisam mogao da izgovorim više ni reč. Najzad nisam više mogao ni da
ustanem. Kad se bar konačno zatvorio, odvukao sam se do mojih novostečenih kola.
4.
Vario sam, dremajući, sav taj popijeni alkohol sve do zore, ali me je polarna hladnoća
najzad ipak probudila. Usta su mi bila suva, tresao sam se od hladnoće, pa okrenuh
kontaktni ključ da bih aktivirao grejanje. Zaputio sam se ka jugu, prešao Harvardski most i
128
Anna
Pipixie
odvezao se na Jamajka Plejn. Bilo je sedam sati ujutro kada sam stigao do groblja Forest
Hils.
U to doba rešetkasta kapija groblja bila je još zamandaljena, i ja, bez obzira na sav
mamurluk, ipak nekako preskočih zid na najnižem delu.
Stotinu hektara parka bilo je prekriveno ledenom korom. Beli sloj prekrio je i ivice
staza, pa se nisu jasno ocrtavale. Sva vegetacija bila je zamrznuta, kao i voda u česmicama.
Statue su delovale kao živa bića koja je polarni dah zaledio u mestu.
Još bazdeći na alkohol i teške glave, udisao sam ledeni vazduh koji mi je štipao pluća.
Zureći ka drugoj strani groblja, ugledah površinu zaleđenog jezera u kome se ogledalo
obližnje rastinje i plavo nebo.
Siđoh alejom oivičenom drvećem sve do pošljunčanih staza između grobova i grobnica.
Nad nadgrobnim spomenikom moga oca lebdela je laka zimska izmaglica.
Frenk Kostelo
2. januar 1942.
6. septembar 1993.
Bio sam kao ti,
Bićeš kao ja.
- Zdravo, Frenk. Nije baš najtoplije, zar ne?
Čudno sam se osećao. Više no ikada ljutio sam se na njega što mi je upropastio život. No
neki deo mene želeo je da porazgovara s njim.
- Lepo ti je ovde, ali to je lepota smrti - rekoh sedajući na obližnji zidić. - Dani su ti
svakako dugi. Sigurno ti je dosadno, zar ne?
Pronađoh u džepu paklicu cigareta i šibice koje mi je ostavila konobarica iz Makilana.
Pripalih jednu i povukoh dim sa uživanjem.
- Čak nemaš ni ovo, u pravu si. Ipak, to te je ubilo, pa... Izbacih kolut dima, koji se dugo
zadrža u sleđenom vazduhu, a potom nestade.
- Najzad, ti si bio potpuno u pravu: u životu ne treba nikome verovati. Hvala ti što si me
tako rano upozorio na to, mada nisam baš dobro naučio tu lekciju.
Neka ptica polete sa obližnje grane, stresajući malo snega koji je juče napadao.
- Hej, čuj, nisam ti ovo još kazao: postao si deda. Da, da, to je istina. Imam
devetogodišnjeg sina i trogodišnju ćerku. Nisam najbolji otac, ali imam dobro opravdanje.
Za razliku od tebe.
Ustao sam sa zidića i prišao mermernom spomeniku. Grob je bio ogoljen. Nije bilo
nikakvih buketa cveća, bilja niti komemorativne ploče.
- Sve mi se nešto čini da te deca baš ne obilaze često, zar ne? Zapravo, čini mi se da
nikome ne nedostaješ. Uvek sam mislio da ne osećaš ništa samo prema meni, ali sam,
izgleda, pogrešio: ni njih dvoje nisi mnogo voleo.
129
Anna
Pipixie
Povukoh još jedan dobar dim koji mi se učini gorči od prethodnog, pa ugasih pikavac
potpeticom.
- Zašto nas nisi voleo, Frenk?
Zatim se još više približih spomeniku i udarih nogom u postolje.
- Znaš, u poslednje vreme mnogo sam razmišljao o tome i verujem da nazirem nekakav
odgovor. Ti nas nisi voleo zato što ljubav čini čoveka ranjivim. To je činjenica: ako imaš dete,
strepiš da ga ne izgubiš. Čim imaš dete, uzdrman si iz temelja. Razoružan si i osetljiv. Ako
neko želi da ti naškodi, ne mora da napada tebe lično. Tako postaješ lak plen.
Magla se razilazila. Prvi zraci sunca pojaviše se iza grobnica.
- A ti si - nastavih svoju besedu - uvek odbijao da budeš slab. Hteo si da budeš neranjiv,
slobodan, prepušten sebi. Bilo je pomalo od svega toga, zar ne? Nisi nas voleo da ne bi
pokazao slabost. Nisi nas voleo zato što si štitio sebe.
Vetar poče da duva. Još čitav minut proveo sam čekajući odgovor kojeg nije bilo.
Zatim mi jutarnji vetrić donese topao prolećni miris koji me odvoji od te zimske
atmosfere.
Bio je to miris cveta pomorandže.
Udovi mi zadrhtaše, a noge zaklecaše, te pokušah da shvatim šta se dešava. Bilo je tek
nešto manje od sedam sati ujutro. Pojavio sam se tek pre dvanaest sati.
Pa ne mogu valjda sada da nestanem!
No odjednom osetih u mozgu poznato električno pražnjenje.
Zaleđeno tlo nestade mi ispod nogu.
Iščeznuh.
130
Anna
Pipixie
2012.
Jedno bez drugog
Navikao sam na samoću, ali je od nje gora mržnja koju osećam prema sebi.
Džon Irving
0.
Osećam svež i oštar miris lavande.
Mogu da nanjušim i slabe primese mirisa borovine. U pozadini čujem melodiju sa stare
ploče koja škripi: to je pesma „Volare” u izvođenju Dina Martina.
Srce mi lupa i znojim se. Veoma teško razdvajam slepljene očne kapke. Grlo mi je suvo, čini
mi se da su mi usta puna peska, a glava mi puca od gadne migrene.
U stomaku mi se komeša i krči. Pokušavam da se pokrenem, ali su mi mišići zgrčeni.
No strašna žeđ ipak me na kraju prisiljava da otvorim oči. Dan je. Polako dolazim sebi.
Gledam na sat i vidim da je prošlo četiri po podne.
Sedim upola zavaljen na nekom starom česterfild kanabetu, a nalazim se u toploj radnji
uređenoj u stilu pedesetih godina. Osvrćem se oko sebe i vidim posude s kremama, losione,
komade sapuna, četke, stari gramofon. Ustajem, posrćem i uspevam da pročitam natpis iznad
ulaza.
Nalazim se u starinskoj berbernici u Istočnom Harlemu.
1.
- A da se ipak smestiš malo udobnije, dečko? - obrati mi se nečiji glas iza leđa.
Poskočih uvis, okrenuh se i videh da glas pripada nekom starom crncu s prosedom
bradom i borsalinom na glavi, odevenom u košulju, prsluk i pantalone s tregerima.
On mi mahnu da se smestim u nagnutu berbersku foteljicu od crvene kože.
- Nisam čuo kada si ušao, ali ja sam, zapravo, gluv kao top! - dobaci mi on i prasnu u
smeh.
- Izvinite, gospodine, ali...
- Možeš me zvati Džibril.
- Džibrile, strahovito sam žedan. Možete li mi doneti čašu vode i aspirin?
- Pa, to ću ti već negde pronaći - obeća on i nestade u pozadini.
U uglu radnje ugledah hrpu časopisa na staroj komodici od mahagonija koja se
presijavala na suncu.
131
Anna
Pipixie
Najnoviji časopis bio je Entertejnment vikli od 24. februara 2012. godine. Na naslovnoj
strani ugledah plavušu kratke kose i odlučnog pogleda, a iznad te fotografije naslov:
LIZA EJMS RAZGOVOR SA JUNAKINJOM
„PROŠLE BUDUĆNOSTI”,
NOVE POPULARNE SERIJE
Bila je to nešto mršavija i izazovnija Liza, a delovala mi je i znatno hladnije od one koju
sam poznavao. Prelistah časopis i pročitah taj članak. Dakle, uspela je da dobije tu ulogu o
kojoj je sanjala. Treba li da se radujem ili da žalim zbog toga?
- Evo ti, momče! - doviknu mi Džibril koji se upravo vratio sa sifonom sode i tabletama
paracetamola.
Popih dve tablete i sasuh u grlo tri čaše sode, pa se odmah osetih malo bolje, mada sam
i dalje osećao posledice mamurluka.
Pogledah se zbunjeno u ogledalo. Imao sam četrdeset šest godina i to se već jasno
videlo. Oči su mi zgasnule i bile su okružene tamnim kolutovima, utonule u očne duplje i
omeđene lepezastim borama sa spoljne strane. Moja crna kosa bila je malo progrušana
sedim vlasima, a na čelu sam imao nekoliko bora. Imao sam ih i na vratu, a ten mi je bio
bledunjav. Crte lica su mi se izmenile. Nisu više bile onako čiste i izrazite. Imao sam dve
jasno usečene brazde od nozdrva do uglova usana, što mi je davalo umoran izraz.
Sav iznuren, zavalih se u stolicu. Džibril mi prebaci topao peškir preko lica i osetih
miris nane. Dok sam se ja tako opuštao, čuh ga kako oštri brijač o kožni kaiš. Nanese mi
sapunicu četkom na lice, pa pređe oštricom preko mojih obraza i gornjeg dela vrata. Ja se
prepustih njegovoj sigurnoj ruci i pokušah da prikupim sećanja na „jučerašnje” događaje.
Prepirka s Lizom iznervirala me je i odvukla u nekontrolisano lutanje, i sada me je
mučilo osećanje krivice. Uništio sam jedan dragoceni dan koji sam mogao da provedem sa
decom.
Berberin mi ispra lice toplom vodom i stavi mi malo stipse na jednu posekotinu. Zatim
dovrši posao i stavi mi novi topao peškirić s mirisom mentola na lice i očne kapke. Oči su mi
bile sklopljene, ali sam čuo zvonce na vratima koje je najavilo dolazak nove mušterije. Bio
sam nepomičan i nastojao sam da prikupim snagu, kad odjednom začuh poznati glas:
- Dakle, dečko, želiš da ti koža omekša?
Poskočih i smaknuh peškirić s lica, te ugledah Salivana kako seda u stolicu kraj moje.
Deda je bio oslabio. Bore na licu su mu se produbile. Delovao je prilično umorno, ali mu
je pogled i dalje bio blistav i zajedljiv.
- Lepo je videti te - rekoh srdačno ga grleći. - Žao mi je što sam to propustio prošlog
puta.
- Znam, Liza mi je kazala. Baš si zabrljao.
- Pa, krivica je do oboje - branio sam se.
Salivan nešto promumla i okrenu se Džibrilu da me predstavi.
132
Anna
Pipixie
- Ovo je moj unuk, Artur. Pričao sam ti o njemu. Stari crnac prasnu u smeh.
- Je li on taj što nestaje?
- Da, baš on.
Brica mi spusti ruku na rame.
- Znaš li da sam brijao tvog dedu još 1950. godine? Salivan i ja znamo se dobrih
šezdeset godina.
- Tako je, stara rago! A da bismo to proslavili, potraži neku bocu viskija iz tvoje tajne
rezerve.
- Imam jedan bušmils star dvadeset godina. Reći ćeš mi kako ti se sviđa - obeća
berberin i opet ode nekuda.
Salivan izvuče iz džepa mobilni telefon i okrenu neki broj.
- Zovem Lizu. Ona je na turneji po Kaliforniji.
Ta me informacija ožalosti. Pošto sam doneo odluku da ne gubim nijedan dodatni dan i
da spašavam brak, perspektiva da neću videti Lizu ni ove godine sasvim me je razočarala.
- Sofija je s njom, ali sin ti je Njujorku - reče on želeći da me malo uteši.
Pošto je razmenio nekoliko reči s Lizom, dodade mi slušalicu.
- Dobar dan, Arture.
Bilo je lepo čuti svež i zvonak Lizin glas.
- Zdravo, Lizo. Žao mi je zbog prošlog puta.
- Pa i treba da ti bude. Čekala sam te cele noći, a i tvoj sin.
S mobilnim telefonom na uhu izadoh na trotoar da je bolje čujem. Nešto mi pade na um.
- Možda bih mogao da dođem u Kaliforniju da se vidimo? Ako bih odmah krenuo na
aerodrom...
- A čemu bi to poslužilo, osim da nas rastuži? - odseče ona odlučno. - No ako bi proveo
malo vremena s Benom, to bi moglo biti korisno.
- Da li je on dobro? - upitah je zabrinuto.
- Ben uopšte nije dobro - reče mi ona tonom punim skrivene tuge i prebacivanja. -
Trenutno je nemoguć. U školi ne uči ništa, tuče se sa svima redom, a ni kod kuće nije nimalo
bolji. Nemoguće je usmeriti ga na nešto. Reći da neće da sarađuje samo je eufemizam.
Ponekad je i nasilan. Pradeda je jedini koji može da ga urazumi, bar povremeno.
Tuga u njenom glasu zaledi me u mestu.
- Pa, možda treba porazgovarati sa psihologom.
- Kao da smo tebe čekali da to kažeš. Već nekoliko meseci ide na te seanse. Po preporuci
iz škole.
- Možda je to njegovo ponašanje, zapravo, poziv za pomoć. Nije potreban psihijatar da
se shvati da Benu teško pada naša situacija. Mislim, cela situacija...
- Pa, nije valjda i to moja greška! Misliš li da mu prija to što si četiri hiljade kilometara
daleko od njega?
133
Anna
Pipixie
- Ja ga viđam svake nedelje. A ja svakako nisam nikakva Penelopa. Ne mogu da sedim
kod kuće i strpljivo te čekam, gutajući pilule za spavanje i antidepresive.
Pogledah ljude koji su hodali trotoarom. Za dvadeset godina su se i harlemske ulice
veoma promenile. Mešavina rasa, kompletne porodice, dečji smeh.
- Čuj, Lizo, za tri godine sve ovo će se završiti - rekoh joj što sam ubedljivije mogao.
- Ne, niko, zapravo, ne zna šta će biti za tri godine.
- Lizo, ne trošimo ovo malo vremena na prepirku. Volimo se i...
- Ne, ti me ne voliš - ljutito odseče ona. - Svakako me nikada nisi ni voleo ovakvu kakva
jesam. Ti voliš neku svoju neodređenu predstavu o meni, ali ona ne odgovara stvarnosti.
Želeo sam da to opovrgnem, ali mi ona ne ostavi vremena.
- Moram da idem - reče suvo i prekinu vezu.
2.
- Popij ovo, dečko - reče mi Salivan i pruži mi čašu viskija. Odbih tu njegovu ponudu, ali
je on i dalje navaljivao:
- Hajde, ne brukaj svoju irsku krv! Znaš onu izreku: u Irskoj se viski pije samo u dve
prilike - kada ste žedni i kada niste žedni.
Okrenuh se prema Džibrilu.
- Imate li možda negde malo kafe?
- O, momče, pa zar ne vidiš da iznad vrata piše „Berberin”, a ne „Bar”? - odgovori mi on,
lupajući se rukom po boku.
Salivan poče da pretura po džepu i izvadi neke dve karte, pa ih stavi pred sebe.
- Večeras Niksi igraju protiv Klivlanda u Medison skver gardenu. Uzeo sam ove karte za
Džibrila i sebe, ali će biti bolje da ti pođeš sa sinom.
- Pa, ako ste planirali da idete zajedno, ja ne želim da vas...
- Ne sekiraj se ti za nas - reče Džibril. - Idi s tim tvojim klincem na utakmicu. Ja i Salivan
lepo ćemo otići na pileći kari ili jagnjeće kotlete kod Red rustera. A možda ćemo svratiti i na
piće u striptiz-bar u Sto dvadeset četvrtoj ulici. I znaš šta? Napraviću ti tu tvoju kafu!
Ostavši sam sa Salivanom, iskoristih priliku da mu se požalim na ono što me je mučilo.
- Od mog poslednjeg povratka pojavio se jedan novi problem. I to veliki.
On duboko uzdahnu, potraži svoje cigarete i zadenu jednu za uho.
- Putovanje je bilo kraće nego što sam očekivao - rekoh. - Mnogo kraće: recimo,
dvanaest sati umesto dvadeset četiri.
Salivan kresnu upaljač i ukaza se žuti plamen.
- Pa, toga sam se i plašio - reče on, paleći cigaretu. - I meni se desilo to isto. Četiri
poslednja putovanja bila su znatno kraća.
- Kako to?
- Svako putovanje trajalo je upola kraće od prethodnog: prvo dvanaest sati, zatim šest,
pa samo tri.
134
Anna
Pipixie
- A poslednje?
- Ono je trajalo jedva jedan sat.
U prostoriji zavlada tišina. Nisam mogao da poverujem u to što mi je kazao. Zatim me
spopade bes.
- A zašto mi to nisi rekao? - razvikah se, lupajući šakom po konzoli.
Salivan umorno protrlja oči.
- Zato što to ne bi ničemu poslužilo, Arture. Samo bi ti podrilo moral.
Dograbih one karte sa stola i izleteh napolje. Košmar se nastavljao.
3.
Osnovna škola mog sina bila je na uglu ulica Grin i Vašington plejs u jednoj ciglenoj
zgradi boje okera, odmah pored Njujorškog univerziteta.
Oslonjen leđima na zid, posmatrao sam učenike koji izlaze i odmiču trotoarom ili
skreću u obližnje ulice. Deca koja nisu imala ni deset godina već su se ponašala kao
adolescenti: devojčice su bile doterane kao odrasle devojke, a dečaci su izigravali mlade
šmekere.
Bendžamina sam prepoznao bez problema. Bio je neverovatno porastao. Narasla je i
njegova divna plava kosa. Na sebi je imao tamne farmerke, pamučnu jaknicu s malim
krznenim okovratnikom i iste stensmitovke kakve sam ja nosio kada sam bio njegovih
godina.
- A zašto si ti došao po mene? - upita me preklapajući svoj trotinet.
- Obuzdaj malo tu preteranu radost! - rekoh i zagrlih ga. On se izvuče iz mog zagrljaja i
poveze se prema parku.
- Večeras izlazimo zajedno - rekoh mu hodajući za njim. - Imam dve karte za utakmicu s
Niksima.
- Baš mi se i ne ide. Ne volim košarku - promumla on i ubrza vožnju.
- E pa, ipak ćemo ići - povikah ja dok je on brzo odmicao. Nije još sve izgubljeno...
No ja, zapravo, nisam shvatao situaciju. Čitave večeri u Medison skver gardenu
posmatrao sam sina s knedlom u grlu. Ponašao se prema meni kao prema strancu,
izbegavao je moje saučesničke poglede i na sva moja pitanja odgovarao je jednosložnim
rečima.
Ja sam bio odsutni otac i on mi je podnosio račun koji treba da platim zbog toga. Čak i
kada sam, u retkim prilikama, bio tu, bio sam toliko brižan i prezauzet da mu se nikada
nisam potpuno posvetio. Deo mene bio je negde drugde: već okrenut ka sutrašnjici, u panici
zbog sledećeg buđenja. Nikada nisam imao vremena - baš nikada ga nisam našao - da mu
nešto važno saopštim i da ga nečemu poučim. Nije bilo nikakve prave osnove, vrednosnog
sistema niti pridika koje bi nam sada olakšale da premostimo prepreku. A i šta sam mogao
da mu dam ja koji sam od oca nasledio samo negativno viđenje sveta i čiji je život bio stalna,
unapred izgubljena borba protiv vremena?
- Da li bi voleo da odemo na rolnice od jastoga?
135
Anna
Pipixie
On podiže prema meni svoje lepo lice i pogleda me pogledom koji nisam prepoznavao.
Zenice su mu blistale živim i uznemirujućim plamenom.
- Znaš li šta bih zaista voleo?
Očekivao sam da čujem najgore, i to se i desilo. Bendžamin otvori usta i ja ga čuh kako
ljutito izgovara:
- Voleo bih da te više nikada ne vidim! Da nestaneš zauvek iz naših života!
Načini malu pauzu pa nastavi:
- Ostavi nas na miru! Zaboravi nas! Nemoj više da nanosiš zlo mami! Samo to i znaš, da
zada ješ bol ljudima.
Te reči parale su mi srce poput udaraca nožem.
- Nepravedan si, Bene. Znaš vrlo dobro da to nije moja greška...
- Prestani stalno da tvrdiš kako to nije tvoja greška! Koga je briga čija je greška! Nisi tu i
to je sve! I reči ću ti još nešto: da se Sofija ne bi traumirala, mama joj nikada nije kazala da si
joj ti otac! Nisi ni primetio da te ona nikada ne zove tata!
Sve je to bilo tačno i bilo mi je nepodnošljivo.
- Slušaj, Bene. Znam da je situacija koju proživljavaš vrlo teška i neshvatljiva, ali znaj da
neće večno trajati. Još tri godine, pa će se sve vratiti u normalu.
- Neće.
- Zašto neće?
Sada su mu krupne suze tekle niz obraze. Ja ga zagrlih.
- Za tri godine Sofija i ja bićemo mrtvi - zajeca mi on na uho.
- Ama nećete, dečko moj! Ko ti je to kazao?
- Salivan...
Jedva sam obuzdavao gnev koji me je spopao i odveo sam sina u Ojster bar. Tri četvrtine
lokala zvrjalo je prazno. Sedosmo za jedan povučen sto u dnu sale i ja naručih dva sendviča i
dve koka-kole.
- Reci mi šta ti je tačno Salivan ispričao.
On protrlja oči, povuče gutljaj koka-kole i jecajući poče da mi objašnjava:
- Dedi već nekoliko meseci nije baš dobro. Mnogo kašlje, a mnogo i pije. Jedne večeri
mama je napravila palačinke i zamolila me je da mu ih odnesem. Otišao sam kod njega i
lupao na vrata, ali mi nije otvorio. Hteo sam već i da se vratim, kada zapazih da mu vrata
uopšte nisu zaključana. Ušao sam i našao ga kako leži na podu usred salona. Bio je potpuno
pijan.
- A kada se to desilo?
On podiže pogled i malo se zamisli.
- Pa, ima jedno tri meseca. Pomogao sam mu da se pridigne. Ostao sam s njim neko
vreme i upitao ga zašto toliko pije. Rekao je da to čini da zaboravi na strah. Onda sam ga
pitao čega se plaši. Tada mi je ispričao svoju priču i kazao mi da se boji da se i nama ne
136
Anna
Pipixie
dogodi isto to. Kada se završi tvoje dvadeset četvrto putovanje, ničega više neće biti. Mama
te neće prepoznati i biće kao da ja i Sofija nikada nismo ni rođeni.
Obrisao sam mu suze papirnom salvetom i pokušao da ga umirim.
- To se zaista dogodilo Salivanu, ali ne znači da će se desiti i nama.
- A zašto bismo mi to izbegli?
- Zato što se volimo. Nas četvoro smo porodica. Klan Kostelo. Znaš li šta kaže Šekspir?
„Ljubav puzi ako već ne može da hoda.” Znaš li šta to znači?
- Da je ljubav uvek jača od svega.
- Tačno to. Zbog toga nemoj ničega da se plašiš. Šekspirove reči delovale su nekoliko
sekundi, ali je stvarnost ubrzo nadvladala.
- Zar misliš da te mama još voli? - upita me Ben, grickajući rolnicu. - Meni se čini da ona
voli tog tipa, Noela.
Ja priguših svoj bol i zatražih mu objašnjenje.
- Misliš na Noela Vakara, pisca? Moj sin zbunjeno klimnu glavom.
- Da, to je taj pisac. Ona se smeje kad god on dođe i čuo sam kada je preko telefona
kazala nekome kako on lepo brine o njoj.
Pogledah sina pravo u oči i rekoh što sam ubedljivije mogao:
- Slušaj dobro, Bene, i ne sumnjaj u moje reči. Čovek kojeg mama zaista voli jesam ja.
Zato što sam vaš otac, Sofijin i tvoj. A kada se budem konačno vratio, i ja ću umeti da je
nasmejem i brinuću o njoj.
Videh da sam ga donekle ubedio. Činilo se i da mu se vratio apetit. Pošto smo smazali
rolnice sa jastogom, vratili smo se kući, gde nas je čekala devojka koje se starala o njoj.
Kao što smo uvek činili još od njegovog ranog detinjstva, zajedno smo oprali zube u
kupatilu, a zatim sam ga ušuškao i poželeo mu laku noć.
- Treba da preguramo još tri teške godine, slažeš li se, Bene? To možemo učiniti samo
ako budemo pravi tim i ako imamo poverenja jedni u druge. Stoga treba da budemo mudri,
pa zato prekini s tim svojim ludovanjem, važi?
- Važi. Ja ću od sada biti pravi domaćin.
- Baš tako.
- A ti ćeš i dalje biti čovek koji nestaje. Mama te uvek tako zove.
- To je istina - priznadoh. - Ja sam čovek koji nestaje. I na tu pomisao počeh da drhtim.
- Laku noć, veliki moj dečko - rekoh, gaseći svetlo, da on ne vidi kako se grčim.
- Laku noć, tata.
Sa suzama u očima odvukoh se do vrata i nestadoh pre nego što sam stupio na prvi
stepenik.
Kakav sam zločin počinio da plaćam ovakvu cenu? Koju neoprostivu grešku ispaštam?
137
Anna
Pipixie
2013.
Kišna sezona
Život je niz povezanih rastanaka.
Čarls Dikens
0.
Nekakvo šuškanje.
Miris kože i starih knjiga.
Napeta tišina koju remeti samo zvuk okretanja stranica. Tiho nakašljavanje. Prigušen
zvuk lupkanja po tastaturi.
Glava mi je naslonjena na neku drvenu površinu i osećam miris voska. Otvaram oči i
poskočim. Ruke mi vise niz rukohvate. Oko mene su hiljade knjiga poredane na kilometrima
polica s rezbarenim figurama na ivicama; vidim i monumentalne lustere, patinirane radne
stolove, mesingane lampe sa abažurima od zelenkastog stakla.
Nalazim se u čitaonici Njujorške gradske biblioteke.
1.
Još sav unezveren od šoka, ustajem iz fotelje i polazim u istraživanje mesta na kojem
sam se zatekao.
Iznad glavnih ulaznih vrata nalazi se veliki zidni sat koji pokazuje 12.10. To je vreme
ručka. Zaista, vidim mnogo praznih mesta. Prolazim pored police sa štampom i gledam neke
dnevne novine: Humanitarna akcija u Siriji; Posle pucnjave u Njutaunu vrši se pritisak na
Senat da se uvedu mere za kontrolu posedovanja vatrenog oružja... Bacam pogled na datum i
vidim da je ponedeljak, 15. april 2013. godine.
Rok se bliži kraju. Imam još samo dva putovanja do kraja priče. Jedna ideja rada mi se u
glavi. Sedam za jedan kompjuter i povezujem se na internet. Nažalost, traži mi neku šifru -
rezervisan je za one koji imaju člansku karticu biblioteke.
Čekam nekoliko minuta i posmatram radna mesta oko sebe. Odjednom počinje da zvoni
mobilni telefon jedne moje susetke. Ona ustaje s namerom da izađe i odgovori na poziv bez
ometanja. Kliznem na njeno mesto i otvaram novu stranicu. U nekoliko poteza pronalazim
Vikipediju i tražim podatke o ljubavniku moje žene.
Nema fotografija, samo sledeća beleška:
Noel Vakaro
138
Anna
Pipixie
Noel Lui Vakaro, američki pisac i scenarista, rođen je u Bostonu 4. avgusta 1966.
godine.
Diplomirao je na Univerzitetu Djuk i predaje književnost na Berkliju i Čikaškom
univerzitetu.
Od 1991. do 2009. godine objavio je trilogiju Ronjenje i postigao uspeh i svetsku slavu.
Godine 2011. napisao je tekst za čuvenu TV seriju Prošla budućnost koja je emitovana
na AMC-ju, za koju je on bio i producent i scenarista.
Hteo sam da potražim i neke druge podatke, kada začuh glas: - Hej, šta radite na mom
mestu?
Ona studentkinja vratila se u čitaonicu. Pošto sam uhvaćen na delu, ja joj se izvinih i
šmugnuh napolje iz biblioteke stepenicama koje me odvedoše pravo do izlaza na Brajant
park.
Bio sam na poznatom terenu - Midtaun između Pete i Šeste avenije. Metroom sam za
petnaestak minuta stigao do Grinič Vilidža i požurio preko Vašington skvera. Pre povratka
kući odlučio sam da svratim do Salivana.
Ali kada sam došao do ulaznih vrata, zatekao sam novi koverat zadenut za zvekir.
Poslednji put to sam doživeo onda kada sam našao pismo sa obaveštenjem da mi se
rađa sin. Ovoga puta vesti su bile lošije.
Dečko moj,
Nisam te dugo video i prokleto mi nedostaješ.
Ako želiš da vidiš dedu jednog od ovih dana, dođi u bolnicu Belvju.
Nemoj mnogo kasniti!
Moje staro telo počinje da popušta.
2.
On je na odeljenju palijativne nege. Odatle se pacijenti ispraćaju iz života.
U svim bolnicama koje znam to odeljenje odvojeno je od ostalih. Lekari se tu bave
„utešnim lečenjem” i pokušavaju da ublaže sumnje i strahove pacijenata i da usliše njihovu
poslednju volju.
U pratnji bolničarke uđoh u sobu. Bila je svetla, mirna, pogodna za razmišljanje i
introspekciju. Bila je okupana prijatnim svetlom, a medicinski aparati bili su svedeni na
minimum da bi se obezbedio pristojan i bezbolan kraj života.
Deda je ležao na sredini kreveta. Bio je sasvim neprepoznatljiv. Lice mu je bilo upalo,
sivkasto i pomalo oznojeno. Bio je strahovito oslabio i, pošto je nestalo mišićne mase, činilo
mi se da se nekako sav smanjio.
Rak pluća u terminalnoj fazi: ta ista svinjarija odnela je pre vremena i mog oca.
Čudna vrsta porodičnog kontinuiteta.
139
Anna
Pipixie
Salivan otvori jedno oko i pogleda me.
- Sećaš li se kako smo se svojevremeno upoznali u jednoj bolničkoj sobi? - upita me
sasvim prigušenim glasom. - Sada ćemo se oprostiti u drugoj sličnoj sobi...
Osetih knedlu u grlu i suze mi naglo navreše na oči. Nisam ni pokušao da mu
protivrečim. Obojica smo shvatali da je to kraj.
Hteo je još nešto da mi kaže, ali ga spopade beskrajni napad kašlja. Pošto mu je gurnula
jastuče iza leda, bolničarka izađe, ne opraštajući se od nas.
- Bilo je krajnje vreme da se pojaviš, mali - nastavi on zadihano. - Trudio sam se da se
maksimalno štedim da ne bih otišao bez pozdrava.
Ja sam već poznavao taj fenomen, ali me je oduvek fascinirao. U poslednjim trenucima
života veliki broj pacijenata naglo bi živnuo: da li zbog toga što su očekivali da „tamo”
ponovo sretnu nekog bliskog, ili zato što su želeli da iskažu svoju poslednju volju?
Salivan proguta knedlu u grlu i nastavi promuklim glasom:
- Želim da se oprostim od tebe, ali i da ti zahvalim. Hvala ti što si me izvukao iz pakla.
Odvodeći me iz Blekvela, poklonio si mi dve decenije života na koje nisam računao. To je
pravi prokleti bonus, zar ne?
Suze su mi uveliko tekle niz obraze. Salivan me dohvati za ruku i reče ubedljivim
glasom:
- Nemoj da plačeš. Lepo sam poživeo, i to zahvaljujući tebi. Upoznali smo se pre
dvadeset godina i tada sam bio skoro mrtav. Ti si me oživeo! Gurnuo si me u novi period
uzbudljivog života u kome sam bio srećan. Upoznao si me s Lizom. Dao si mi priliku da
upoznam moje praunuke...
Sada je i on plakao. Suze su mu se slivale niz bore. Uhvati se za moju ruku da bi se malo
uspravio.
- Sada brinem samo zbog tebe, Arture. Pripremi se za strašne događaje.
Pogledah u njegove grozničave i zakrvavljene oči koje su veoma brzo treptale. Činilo mi
se da mi proriče kraj sveta.
- Kada produvaju svi vetrovi, neće ti ostati ništa - nastavi on svoju mantru. - Znam da
nisi nikada verovao u to, ali to će se ipak dogoditi. Ujutro dvadeset četvrtog dana, kada se
budeš osvestio, niko od tvojih neće te se sećati.
Ja se malo sagnuh i pokušah da ga ubedim da nije tako:
- Ne, ne verujem da će se to dogoditi. Frenk se sećao vašeg susreta na aerodromu. Sećao
se i da si mu rekao da zazida podrumska vrata. Vidiš, nisu svi tragovi tvojih postupaka
nestali.
No bilo je potrebno nešto ubedljivije od toga da bi mi Salivan poverovao.
- Ali rasturiće se sve što si stvorio. Žena te neće poznati, deca će nestati i...
Opet se prekinu usred rečenice pod naletom novog napada kašlja, te mi se učinilo da će
se ugušiti. Kada se malo oporavio, izreče mi poslednje upozorenje:
- Veruj mi, nema većeg bola. A kada je bol prejak i kada osećaš da ti je nanesena
prevelika nepravda, učinićeš sve da to prestane.
140
Anna
Pipixie
Malo zastade da udahne, pa nastavi:
- Ja sam prošao kroz sve to i uveravam te da te takav bol tera da se ubiješ ili poludiš.
Obećaj mi da se nećeš poneti kao ja, Arture! Ne dozvoli da te bol nadvlada i odupri se tami!
Sasvim zadihan, on opet zgrabi moju ruku.
- Nemoj ostati sam, Arture. Kada si sam u životu... Zastao je, prikupljajući poslednju
snagu da nastavi:
- ... kada si sam, onda si, zapravo, mrtav.
To su mu bile poslednje reči. Ubrzo osetih poznato podrhtavanje udova. Pre odlaska
ugledah fotografiju na njegovom noćnom stočiću. Ja sam je snimio jednog lepog letnjeg dana
2009. godine.
Na njoj smo snimljeni nas petoro, pribijeni jedni uz druge: Liza je blistala, Ben se
ludirao u svojoj tigrastoj pidžami, Sofija je pokazivala svoja jedina dva gornja zuba, a Salivan
je, poput dobrog patrijarha, ponosno naslanjao ruku na moje rame. To je bio divan trenutak,
zabeležen zauvek. Mi kao porodica. Naš klan Kostelo.
Kada osetih malo jače grčeve, gurnuh tu fotografiju u džep jakne.
Pre nego što sam nestao, uputih dedi poslednji pozdrav. On me je jedini uvek
podržavao. On me jedini nije nikada razočarao. On me jedini nije izneverio.
141
Anna
Pipixie
2014.
Stvaran je onaj drugi
U svakom čoveku žive dve osobe; prava je ona druga.
Horhe Luis Borhes
0.
Osetih eksploziju.
Zatim začuh žamor gomile.
Treštali su doboši, fanfare, gongovi i praštale su petarde. Gušio me je miris ustajale pržene
ribe. Osećao sam i miris nekih egzotičnih začina, kao i prženog i pečenog mesa.
Lagano dolazim sebi. Telo mi je nečim pritisnuto. Osećam da mi neka šipka leži preko lica,
a druga mi pritiska grudi. Čini mi se i da visim u nekom praznom prostoru i da ne mogu da
uspostavim ravnotežu. Odjednom osetih da padam!
O, gospode!
Ovo je baš gadno buđenje. Nespretno se hvatam za nekakvu gvozdenu ogradu. Držim se
koliko mogu ukočenim rukama i polako se zaustavljam.
Pošto se moj pad okončao, polako otvaram oči i ugledam... ogromnu preteću glavu
crvenog zmaja.
1.
Vidim pred sobom zmaja. Zatim još jednog.
Čitava vojska zmajeva, lavova i konja treperi mi pred očima, a pokreću ih ljudi skriveni
ispod maski.
Visim naglavačke nekoliko metara iznad tla i mašem rukama oko sebe. Ispravljam se i
polako ustajem na noge. Nalazim se na platformi nekih požarnih stepenica koje pripadaju
jednoj od okolnih zgrada od cigle.
Na ulici je neviđena gužva: njom prolazi neka karnevalska povorka. Šarena kola sa
zastavama raznih boja, akrobati, plesači, ogromne papirne životinje.
Poznata mi je ta uska ulica s pomalo oronulim tamnim zgradama, neonskim natpisima i
ideogramima. Ja sam, dakle, u Kineskoj četvrti, u Ulici Mot. Tuda, prilikom proslave kineske
Nove godine, svake godine prolazi karnevalska povorka. Zaista, atmosfera je baš praznična:
trake lepršaju na vetru, konfete lete u nebo, petarde eksplodiraju na svakom koraku da bi se
oterali zli duhovi.
142
Anna
Pipixie
Silazim na ulicu niz požarne stepenice. Na plakatu na jednom stubu vidim datum - 2.
februar 2014. godine - a vidim i ispisanu maršrutu povorke: Ulica Vort, Istočni Brodvej i na
kraju Ruzvelt park. Guram se kroz gustu gomilu da bih se nekako izvukao iz povorke.
Stigavši do Ulice Malberi, videh nekoliko taksija izlepljenih plakatima koji kao da su mi
se rugali: S-T-R-A-S-T, novi roman Noela Vakara.
Malo zastadoh u Kolambas parku u centru Kineske četvrti. Tu je več bilo znatno mirnije.
Bilo je lepo zimsko popodne: prilično toplo, nebo vedro, prijatan vetrić i sunce u zenitu koje
je blistalo kroz granje.
Oko kamenih stolova sedeli su stari Kinezi koji su igrali mahdžong, ljubitelji taj čija su
vežbali, a tu su bili i muzičari i mladi parovi koji su došli sa decom na piknik.
- Tata!
Taj uzvik natera me da poskočim. Okrenuh se ka klupi na kojoj je sedela neka meni
sasvim nepoznata curica sa sveskom na krilu i crtala. No ona mi se ljupko osmehnu i srce mi
zalupa. To je bila moja Sofija!
Postojala je šansa od jedan u milion da je slučajno sretnem na ovom mestu. Salivan je
bio u pravu: nijedno moje putovanje nije bilo sasvim slučajno. Sva ona sledila su nekakvu
posebnu logiku.
- Kako si, lepojko? - rekoh sedajući kraj nje. Nisam je posmatrao kako raste.
Nikada taj kliše, koji su roditelji vrlo često koristili, nije bio toliko prikladan.
Ostavio sam je kao veliku bebu, a zatekao sam devojčicu duge zlataste kose prihvaćene
šnalama, odevenu u elegantnu haljinicu s bubi kragnicom.
Osvrnuh se unaokolo. Na desetak metara od nas sedela je na klupi švedska bebisiterka
koja nije skidala pogled sa ekrana svog mobilnog telefona.
- Zar si me poznala, Sofija?
- Naravno, mama mi često pokazuje tvoje slike.
S mukom zadržah suze.
- Da samo znaš kako se radujem što te vidim! - rekoh i uzeh je u naručje.
Zatim je uhvatih za ruku i pođosmo na suprotnu stranu od dadilje.
- Dođi, bubice, da ti uzmem nešto za užinu.
Prođosmo pored raznih tezgi uličnih prodavača i ja kupih kapučino, oranžadu i ponešto
od lokanih specijaliteta: ušećeren đumbir, suvo voće, čips od lotosovog korena i hongkonške
galete.
- Pa, jesu li svi kod kuće dobro? - upitah zabrinuto spuštajući kupljenu hranu na jedan
gvozdeni stočić.
- Nisu loše - reče ona grickajući galetu. Zatim otvori svesku, pa nastavi da crta.
- A kako ti je brat? Slažete li se lepo?
- Da, Ben je dobar prema meni.
- A mama?
- Ona je često na poslu. Srknuh gutljaj kafe.
143
Anna
Pipixie
- A viđa li često Noela?
- Da, naravno, pa sada stanujemo kod njega - reče ona podižući pogled.
To me natera da poskočim. Zamolih je da ponovi tu rečenicu, da bih bio siguran da sam
je dobro razumeo.
- Znaš, imam sopstvenu sobu - objasni mi ona.
- A od kada ste kod njega?
- Ima tome nekoliko meseci. Preselili smo se malo pre Dana zahvalnosti.
Ja uzdahnuh i uhvatih se za glavu.
- Ne žalosti se, tata. Dovrših kafu.
- Da li je mama još ljuta na mene? Sofija me pogleda kao da joj je neprijatno.
- Mislim da jeste - reče mućkajući oranžadu. Pruži mi bocu da je otvorim, pa dodade:
- Ali mama zna da nije tvoja krivica i da ti tu ništa ne možeš. Pomilovah je po kosi.
- Slušaj, dušice, uskoro će se i to srediti. Od naredne godine moći ćemo stalno da se
viđamo. Svakog dana!
No moja curica na to odmahnu glavom.
- Mislim da nećemo.
- A zašto to kažeš?
- Ben mi je rekao da ćemo umreti. To mu je Salivan objasnio. Ja se naglo uspravih.
- Ali nije tako, dušo, to je sve sranje!
- Sada si kazao ružnu reč.
- Jesam, i ostajem pri tome! Niko neće umreti, važi?
- Važi - odgovori ona, više da mi ugodi, a ne zato što je zaista poverovala u to.
Sipah joj malo oranžade u kartonsku čašu.
- Misliš li da me mama još voli?
- To ne znam - odgovori mi pomalo zbunjeno.
- A voli li Nikolasa Hala?
- Tata, pa otkud ja znam, imam samo šest godina!
Začuh glas koji je vikao: „Sofija!” Osvrnuh se i na drugom kraju parka ugledah dadilju
koja je konačno zapazila Sofijin nestanak. Nisam imao mnogo vremena.
- A gde Noel stanuje?
- Ne znam, zaboravila sam našu adresu.
- Mačkice, napregni se da se setiš.
Ona se duboko zamisli i posle nekoliko sekundi reče:
- Znam da u liftu pritiskamo broj 33 za sprat.
- Dobro, a u kom je to kvartu?
- E, to već ne znam. Ne znam imena kvartova.
- Dobro... kaži mi kuda idete pešice kada izađete iz zgrade?
144
Anna
Pipixie
- Hm... pa ponekad idemo na hamburgere u neki restoran koji se zove Odeon.
- Dobro, znam gde je - to je u Tribeki. A kako izgleda ta zgrada u kojoj živite?
- Sasvim je nova! Neki ljudi je zovu Kula Dženga2.
- U redu, pronaći ću je! - rekoh, mrseći joj kosu. - Sila si, kćeri!
- Sofija!
Ovog puta bebisiterka nas je uočila. Ja ustadoh i zagrlih ćerku.
- Zbogom, bubice. Videćemo se dogodine! Imaću mnogo vremena i moći ćemo svašta da
radimo, slažeš li se?
- Dobro - odgovori ona i divno mi se osmehnu. - Drži, ovo je crtež za tebe.
Uzeh list koji mi je pružila i strpah ga u džep, pa pođoh ka severnom izlazu iz parka.
2.
Ugledah pravu staklenu skulpturu visoku dvesta pedeset metara.
Bila je smeštena na raskrsnici Ulice Vort i Brodveja, u delu grada nazvanom Tribeka C4
i spadala je u moderne luksuzne kule koje su, poput pečurki, nicale po Menhetnu posle
2000. godine.
Kula je bila čudna arhitektonska konstrukcija od više spojenih staklenih kuća
poslaganih jedne na druge. Svaki sprat bio je drugačiji od ostalih, pa je iz daljine cela zgrada
delovala kao visoka hrpa knjiga koje samo što se nisu obrušile. Verovatno je izgradnja bila
naporna, ali je zgrada bila originalna i odudarala je od starih zgrada u kraju.
Kako upasti u takvu zgradu? - zapitah se kada se moj taksi zaustavi ispred nje.
Jedan od dvojice vratara u livreji požuri da mi otvori vrata. Izađoh iz kola prilično
nesiguran u sebe, ali bezbolno uđoh unutra a da me niko nije ništa upitao. Hol je bio visok
desetak metara i podsećao je na kombinaciju predvorja neke aerodromske zgrade i sale
muzeja moderne umetnosti: stakleni zidovi, minimalistička apstraktna platna i čitava
šumica bonsaj drvaca duž jednog pravog biljnog zida.
Prozirna pasarela vodila je do grupe liftova koji su išli do stanova. Ušavši u kabinu lifta,
shvatih da je potreban kod ili otisak prsta da bi se lift pokrenuo. Već htedoh da odustanem,
kada uđe neki dostavljač s rukama punim paketa, pozdravi me i otkuca nekakav broj na
mestu za šifru. Zatim pritisnu broj stana u potkrovlju i upita me:
- Koji sprat, gospodine?
- Trideset treći.
Pustih ga da pritisne dugme i posle nekoliko sekundi nađoh se pred vratima Noela
Vakara. Vrata su bila odškrinuta.
Nema slučajnosti, učini mi se da čujem Salivanov glas.
Uđoh bez buke u predsoblje i produžih u moderno uređen i topao salon. Popodnevno
sunce osvetljavalo je stan sa svih strana i davalo mu neki nadrealistički izgled. Blago svetlo
2 Dženga je igra slaganja drvenih delića u kojoj svaki igrač stavlja svoj komadić drveta na ostale, sve
dok se kula konačno ne sruši. (Prim. prev.)
145
Anna
Pipixie
delovalo je kao živo i igralo je oko mene kao nekakav udav sačinjen od prašine, koji želi da
me proguta.
Odoh do velikih francuskih prozora, otvorih jedan pa izađoh na balkon sa staklenom
ogradom. Video se Ist River, Bruklinski most, zlatna kupola Gradske većnice i novi
jedinstveni toranj Svetskog trgovinskog centra.
Pogled je bio prosto čaroban. Stan je bio privlačan, ali mi je ipak nešto smetalo. Taj
staklenac delovao je kao nekakav bezlični zatvor, kao da me je odvajao od svega što volim:
ljudi, ulične vreve, ljudskih odnosa, života.
Vratih se u stan. Na zidovima sam prepoznao slike Lize i naše dece: smeh, zaverenički
pogledi, trenuci sreče zabeleženi na filmu. To je bio dokaz da se njihov život nastavljao i bez
mene.
Bio je to i dokaz da im nisam bio neophodan.
Zastadoh pred divnim portretom moje ćerke u tonovima sepije. Bio sam potresen
malopređašnjim susretom s njom i već mi je mnogo nedostajala! Nastavih da lutam po
salonu i potražih u džepu onaj crtež koji mi je Sofija dala.
U uglu sobe bio je veliki pisaći sto od orahovine i na njemu su stajale gomile knjiga koje
su čekale na čitaoca. Bilo je tu poslednjih izdanja iz raznih knjižara, veliki roman s
reprodukcijom jedne Magritove slike na naslovnoj strani: na njoj su bili prikazani muškarac
i žena koji se ljube, ali su im lica bila prekrivena belim čaršavom. Na tamnoj pozadini je
srebrnim slovima bilo ispisano ime autora i naslov:
S-T-R-A-S-T
Noel Lui Vakaro
Izvukoh konačno onaj Sofijin papirić iz džepa i umesto crteža ugledah poruku ispisanu
velikim štampanim slovima. Želiš li da saznaš jednu tajnu, tata?
Osetih da mi srce treperi. Okrenuh list i pročitah: Taj pisac si ti.
Nisam odmah shvatio šta je Sofija htela da mi kaže. Opet se zablenuh u naslovnu stranu
romana.
S-T-R-A-S-T
Noel Lui Vakaro
Odjednom mi se jako zavrte u glavi, a slova zaigraše, formirajući anagram koji me obori
s nogu:
ARTUR SALIVAN KOSTELO
Potpuno sluđen, zgrabih jednu knjigu i na četvrtoj strani pronađoh portret Noela Luija
Vakara. To je bila moja fotografija.
146
Anna
Pipixie
3.
- Nemoj mi reći da si iznenađen!
Neko je ušao u stan. Okrenuh se i videh moju pljunutu sliku. Sopstveni klon. Neki drugi
ja, malo arogantniji, malo mršaviji, manje ozbiljan i zabrinut, bez onog osećanja potištenosti
koje me je mučilo svih ovih godina.
Sledih se u mestu od iznenađenja i straha.
- A ko si ti? - jedva promucah najzad.
- Pa ja sam ti, naravno - reče taj drugi i pođe prema meni. - Zar ti za ove dvadeset četiri
godine to rešenje uopšte nije palo na um?
- Koje rešenje?
On se podrugljivo nasmeja i dohvati paklicu laki strajka s radnog stola.
- Tvoj otac se varao: nije najveći problem u životu to što ne smeš verovati nikome...
Zatim kresnu šibicu i pripali cigaretu, pa nastavi:
- Ne, glavni problem je u tome što imamo samo jednog pravog neprijatelja, a to smo mi
sami.
Priđe bifeu i nasu sebi neki japanski viski.
- Želiš li da čuješ istinu o svetioniku? Pošto sam samo zgranuto ćutao, on nastavi:
- Istina je da su neke stvari nepovratne. Ne možeš se suočiti s njima ako pripadaju
prošlosti. Ne možeš se vratiti. Ne možeš dobiti oproštaj. Moraš naučiti da živiš s tim i ne
praviti još veću zbrku. To je sve.
Kapi znoja izbiše mi po čelu. Osetih kako u meni raste preteći talas besa.
- A kakva je tu veza sa svetionikom? On žudno povuče dobar dim.
- Da, zaista, ti očigledno misliš da sam budala - pobuni se on. - Istina je da ti i ne želiš da
znaš istinu.
Bilo mi je dosta svega.
Zagledah se u sekač papira koji je stajao na pisaćem stolu. Bila je to lepa stvarčica -
nalik na malu katanu sa drškom u intarzijama od slonovače. Lud od besa, priđoh mom
drugom ja, koje se tako slobodno poigravalo mojim životom, držeći mali bodež u ruci.
- A zašto pokušavaš da mi ukradeš život? Neću ti to dopustiti! Želim natrag moju ženu i
decu! Ne želim da ih izgubim!
Usta mu se iskriviše i on prasnu u smeh:
- Budalo jedna, pa već si ih izgubio!
Želeći da ga ućutkam, počeh da ga udaram u stomak i on pade na svetli parket sav
obliven krvlju.
Ja ostadoh nekoliko sekundi potpuno nepomičan, pokušavajući da shvatim situaciju
koja je prevazilazila sve granice razuma.
Zatim mi se, po poslednji put, sve zamuti pred očima i zatreperi kao na nekom starom
televizoru. Telom mi prostrujaše žmarci, počeh naglo da se grčim i da pravim
147
Anna
Pipixie
nekontrolisane kretnje. Telo mi se rastoči, izgubi čvrstinu i odvoji se od stvarnosti praćeno
mirisom preprženog šećera.
Zatim začuh nekakav tihi pucanj - kao da je neko opalio iz oružja s prigušivačem. Dok
sam nestajao, pred očima mi zatreperiše slike moje žene i dece.
Tada mi ono što je bilo sasvim očigledno konačno dopre do mozga.
Suprotno onome u šta sam dugo verovao, nisam ja bio taj koji je nestajao. To su bili oni.
148
Anna
Pipixie
2015.
Dvadeset četvrti dan
Noć. Nema ničega. To beše njegov horizont.
Samo je jedan sinonim: smrt.
Viktor Igo
0.
Otvaram oči.
Ja...
149
Anna
Pipixie
PETI DEO
Nedovršeni roman
150
Anna