Jean Sasson - Princeza Sultana

Jean Sasson

Princeza Sultana

Princess

by JEAN SASSON

Istinita priča o životu u saudijskoj
kraljevskoj obitelji

Priča o princezi Sultani je istinita. Riječi su autoričine, no priča
je princezina. Šokantne ljudske tragedije opisane u ovoj
knjizi su činjenične.

Imena su izmijenjena, a različiti događaji malo drukčije
izneseni, kako bi se zaštitili pojedinci potencijalno prepoznatljivog
identiteta.

Iznoseći ovu istinitu priču ni autorica ni princeza nisu
imale namjeru, obezvrijediti islamsku vjeru.

SAUDIJSKA ARABIJA

SLUŽBENI NAZIV: Kraljevina Saudijska Arabija
POVRŠINA: 2.218.000 km2
NEOVISNOST: 23.rujna 1932. (ujedinjenje)
KLIMA: Pustinjska i stepska
STANOVNIŠTVO: 22.024.505 (uključujući 5.360.520 stranih radnika)
DRŽAVNO UREĐENJE: Apsolutistička monarhija (obitelj Al Sa'ud)
POLITIČKE STRANKE: Nisu dopuštene
USTAV: U skladu sa šerijatom (vjerski zakon islama)
ZAKONSKI SUSTAV: Temeljen na šerijatu, iako su uvedeni i neki
svjetovni akti. Trgovačke sporove rješavaju posebna povjerenstva.
Savjetodavno vijeće (majlis al-Shura) sastoji se od 90 članova koje je imenovao
kralj Fahd 1997. godine
RELIGIJA: Islam (ostale religije nisu dopuštene)
JEZIK: Arapski (engleski se često koristi u poslovnim pregovorima)
OČEKIVANI ŽIVOTNI VIJEK: Muškarci: 66,11 god.; žene: 69,51 god.
NOVAC: 1 saudijski rijal (SR) = 100 halala
TEČAJ: 1 SR = 0,26666667 US $. (1 US $ = 3,75 SR), fiksni tečaj od 1986. godine
EKONOMIJA: Temeljena na nafti sa strogom državnom kontrolom glavnih
ekonomskih aktivnosti. Saudijska Arabija ima najveće rezerve nafte u svijetu,
najveći je svjetski izvoznik nafte i ima vodeću ulogu u Organizaciji zemalja
izvoznica nafte (OPEC).

Saudijska Arabija i susjedne zemlje.

EGIPAT: Stanovništvo: 68,3 milijuna
Religija: suniti 90%, kopu 10%

IZRAEL: Stanovništvo: 5,8 milijuna
Religija: Židovi 82%, suniti 14%, kršćani 2,5%, ostali 1,5%

JORDAN: Stanovništvo: 4,9 milijuna (samo istočna obala).
Religija: suniti 93%, kršćani 5%, ostali 2%

IRAK: Stanovništvo: 22,7 milijuna
Religija: šijiti 54%, suniti 43%, kršćani 3%

KUVAJT: Stanovništvo: 1,9 milijuna
Religija: suniti 63%, šijiti 28%, kršćani 7%, hindusi 2%

BAHREIN: Stanovništvo: 634.000
Religija: suniti 48%, šijiti 38%, kršćani 7%, ostali 7%

KATAR: Stanovništvo: 744.000
Religija: suniti 93%, kršćani 5%, ostali 2%

UJEDINJENI ARAPSKI EMIRATI: Stanovništvo: 2,3 milijuna
Religija: suniti 74%, šijiti 21%,kršćani 5%

IRAN: Stanovništvo: 65,7 milijuna
Religija: šijiti 92%, suniti 7%, ostali 1%

OMAN: Stanovništvo: 2,5 milijuna
Religija: ibadi 69%, suniti 18%, hindusi 13%

JEMEN: Stanovništvo 17,4 milijuna
Religija: suniti 53%, šijiti 47%

ETIOPIJA: Stanovništvo: 64,1 milijuna
Religija: pravoslavci 53%, muslimani 32%, tradicionalisti 15%

SUDAN: Stanovništvo: 35,1 milijuna
Religija: suniti 74%, tradicionalisti 16%, kršćani 8%, ostali 2%

Pismo princeze Sultane

Dragi čitatelji Princeze,

Pišući ove retke, smiješim se sa zadovoljstvom što ćete upravo
početi čitati priču o mom djetinjstvu i prvim godinama braka. Budući da sam
kao mlada djevojka iskusila nedostatak očeve ljubavi i neprestanu izloženost
maltretiranju od strane svog okrutnog starijeg brata, žudjela sam za
prilikom da čitavom svijetu kažem koliko mnogo mladih saudijskih
djevojaka živi zastrto oblacima tuge ili bijesa zbog toga što su njihova braća
bezgranično voljena, dok njih kao žene jedva podnose.

Iako sam živjela kao princeza, imala sam ograničeno pravo izbora. Moj
je otac volio samo svoje sinove. I ja sam žudjela za njegovom ljubavlju,
ali ništa što bih učinila ili rekla nije ni najmanje mijenjalo njegovu
ravnodušnost prema meni.

Iako neobrazovani, moji su roditelji potjecali iz kraljevske obitelji, i
stoga mi je omogućeno mnogo dobrih stvari, poput obrazovanja, obilne i ukusne
hrane, prekrasnih haljina i nakita. Bila sam okružena starijim sestrama
koje su me voljele. Moja brižna, draga majka uvijek me pokušavala
zaštititi od muških članova obitelji. Bila sam sretnija od većine.

Jedva mogu zamisliti kako druge mlade saudijske djevojke podnose svoje
živote. Znam za mlade djevojke koje su prisiljene biti trećom ili četvrtom
ženom muškaraca dvostruko ili trostruko starijih od sebe. Znam za
mlade žene od kojih su se njihovi muževi razveli kad se ustanovilo da
boluju od neke teže bolesti. Neke od tih žena su majke kojima su otimali
prestrašenu djecu iz naručja kako bi ih podizala druga žena. Znam za mlade
djevojke koje su članovi njihove vlastite obitelji poslali u smrt zbog navodnog
nedoličnog ponašanja.

Poznato mi je mnogo tragičnih priča o kojima govore tri knjige o mom
životu i o životima žena koje poznajem.

Možda ćete se zapitati kako to da okrutnost i nazadnjaštvo još
uvijek opstaju u zemlji koja je zahvaljujući golemim zalihama nafte toliko
bogata da bi svaki njezin građanin trebao biti obrazovan i prosvijetljen.
Vjerujem da većina muškaraca u mojoj zemlji želi vladati svime oko sebe, a
pogotovo ženama iz svoje obitelji. Takvo ponašanje podupiru vjerski
vođe, koji namjerno izvrću riječi našeg voljenog proroka Muhameda (neka

mu Alah podari svoj blagoslov i spasenje), isključivo zato da bi žene držali
u podređenom položaju.

Mi saudijske žene raspolažemo s vrlo malo mogućnosti za istinsku
promjenu. Mi saudijske žene trebamo vašu pomoć. Mnoge od vas žive u
zemljama u kojima od vaših vlada možete zahtijevati da od Saudijske
Arabije, kao jednog od njihovih ekonomskih i političkih partnera, zatraže
uvođenje promjena.

Ali mi saudijske žene nismo jedine kojima je potrebna vaša pomoć. Kako
sve više saznajem o položaju žena diljem svijeta, došla sam do
iznenađujućeg otkrića da su i drugdje žene često zlostavljane od strane
muškaraca. Mlade djevojke iz Laosa, Kambodže i Tajlanda žrtve su
trgovine seksualnim robljem. Žensku novorođenčad u Kini ostavljaju na
obroncima planina i puštaju da skapaju od gladi. Primaljama u Indiji
plaćaju da slome kralježnicu ženskoj novorođenčadi, jer obitelj želi jedino mušku
djecu. Američke žene često postaju žrtvama umorstva a počinitelji su njihovi
ljubomorni momci ili muževi. Teško mi je kad slušam o raznim primjerima
zlostavljanja žena i ta me spoznaja strahovito boli.

Svi zajedno moramo raditi na tome da se poboljša položaj žena u
svijetu. Moramo ustrajati sve dok se svako pojedino žensko dijete ne počne
dočekivati s onolikom radošću s kolikom se dočekuju muška djeca.

Neka Alah blagoslovi naša plemenita nastojanja.

Princeza Sultana Al Sa'ud

Uvod

U zemlji kojom još uvijek vladaju kraljevi, ja sam princeza. Ne
mogu otkriti svoje pravo ime iz straha da se ne naudi meni i mojoj obitelji
zbog onoga što ću vam ispripovjediti. Stoga ćete me u ovoj knjizi
upoznati pod imenom Sultana.

Saudijska sam princeza, članica kraljevske obitelji Al Sa'ud, vladara
Kraljevine Saudijske Arabije. Kao žena u zemlji kojom vladaju muškarci,
ne mogu vam se obraćati izravno. Stoga sam zamolila svoju američku
prijateljicu i spisateljicu Jean Sasson da me sasluša i zatim ispriča moju
priču.

Rođena sam slobodna, no ipak, danas sam u lancima. Naoko
nevidljivi, obujmili su me isprva neprimjetno sve dok se s godinama moj
život nije sveo na osjećaj neprestanog straha.

Nije mi ostalo nikakvo sjećanje na prve četiri godine života.
Pretpostavljam da sam se smijala i igrala poput sve ostale malene djece,
blaženo nesvjesna da sam u svojoj rodnoj zemlji kao žensko dijete
potpuno bezvrijedna.

Da biste razumjeli moj život, morate znati nešto o mojim precima.
Mi, današnji pripadnici obitelji Al Sa'ud, šesta smo generacija potomaka
emira od Nedžda, beduinskog područja koje je danas sastavni dio
Saudijske Arabije. Ti prvi Al Sa'udi bili su muškarci čiji snovi nisu sezali
dalje od osvajanja obližnjih pustinjskih pokrajina i noćnih napada na
susjedna plemena.

Godine 1891. klan Al Sa'ud zadesila je katastrofa: bijahu poraženi u
bitci s plemenom Rašida i prisiljeni pobjeći iz Nedžda. Abdul Aziz, koji
će jednog dana postati mojim djedom, tada je još bio dječak. Jedva je
preživio mukotrpan bijeg preko pustinje. Kasnije se prisjećao kako je
izgarao od srama kad mu je otac naredio da upuzi u golemu vreću koja je
zatim grubo prebačena preko drške devina sedla. Njegova sestra Nura
bila je ugurana u drugu vreću koja je visjela s drugog devinog boka.
Ogorčen jer ga je mladost spriječila da se bori kako bi zaštitio svoj dom,
posramljeno je virio iz vreće što se ljuljala u ritmu devina kasa. Bila je to

prijelomna točka u njegovom mladom životu, prisjećao se kasnije: taj
osjećaj koji ga je obuzeo dok je ponižen obiteljskim porazom gledao kako
mu se zapanjujuće lijepi krajolici njegove domovine polako gube iz
vidokruga.

Nakon dvije godine nomadskog putovanja pustinjom, pleme Al

Sa'ud našlo je utočište u Kuvajtu. Abdulu Azizu izbjeglički život bio je
toliko mrzak da se od ranih dana svečano zakleo kako će ponovno
zauzeti pijesak pustinje koju je nekoć zvao domom..

Tako se u rujnu 1901. tada dvadesetpetogodišnji Abdul Aziz
ponovo zaputio u domovinu iz koje je protjeran dok je bio dječak. Dana
16. siječnja 1902., nakon mjeseci mukotrpnih borbi, sa svojim je ljudima
odlučno porazio neprijatelje Rašide. Da bi osigurao odanost pustinjskih
plemena, u nadolazećim godinama Abdul Aziz oženio je više od 300
njihovih žena, koje su mu tijekom vremena izrodile više od pedeset
sinova i osamdeset kćeri. Sinovi njegovih omiljenih supruga imali su čast
uživati njegovu posebnu naklonost; ti sinovi, danas odrasli ljudi, na
najmoćnijim su položajima u našoj zemlji. Ipak, nijedna žena Abdula
Aziza nije bila voljenija od Hasse Sudairi. Hassini sinovi danas su na
čelnim pozicijama u kraljevstvu koje je osnovao njihov otac. Fahd, jedan
od njegovih sinova, danas je naš kralj.

Sinovi i kćeri iz loze Al Sa'ud sklapali su brakove sa svojim
rođacima iz uglednih ogranaka naše obitelji, kao što su loze Al Turki,
Jiluwi i Al Kabir. Današnji potomci iz tih brakova ubrajaju se među
utjecajne Al Sa'ude. Godine 1991. naša proširena obitelj sastojala se od
gotovo 21 000 članova. Od tog broja, približno je tisuću prinčeva i
princeza koji su izravni potomci našeg prvog vladara, kralja Abdula
Aziza.

Ja, Sultana, jedna sam od tih izravnih potomaka.
Moje prvo živo sjećanje je sjećanje na nasilje. Kada mi je bilo četiri
godine, moja inače nježna i blaga majka pljusnula me po licu. Zašto?
Oponašala sam svog oca u molitvi. Umjesto da se okrenem prema Meki,
molila sam se okrenuta prema svom šestogodišnjem bratu Aliju. Mislila
sam da je on bog. Kako sam mogla znati da nije? Trideset i dvije godine
kasnije još se sjećam ujedajuće boli tog šamara i zbunjujućeg pitanja u
mojoj glavi: Ako moj brat nije bog, zašto ga se onda tretira kao da jest?

U obitelji s deset kćeri i jednim sinom strah je vladao našim domom:
strah da će grozna smrt snaći jedino muško dijete, strah da se više neće
roditi niti jedan sin, strah da je Bog naš dom prokleo kćerima. Moja majka
strahovala je od svake trudnoće, moleći za sina, strepeći od kćeri. Na
svijet je donosila jednu kćer za drugom - dok ih naposljetku nije bilo
deset.

Najužasniji strah moje majke ostvario se kada je moj otac oženio još
jednu, mladu ženu, kako bi mu ona podarila dragocjene sinove. Prije
nego što se od nje razveo, nova supruga donijela je na svijet tri sina - sva

tri mrtvorođena. Tek ga je četvrta supruga konačno bogato podarila
sinovima. No moj stariji brat uvijek će biti prvorođenac, i stoga je njegovo
mjesto u obitelji bilo povlašteno. Poput mojih sestara, pretvarala sam se
da ga poštujem, ali zapravo sam ga mrzila kako to samo ugnjetavani
umiju.

Kada se udala za mog oca, mojoj je majci bilo dvanaest godina.
Njemu je bilo dvadeset. Bila je 1946., godinu dana poslije završetka
velikog svjetskog rata koji je prekinuo proizvodnju nafte. Nafta, koja
danas predstavlja vitalnu snagu Saudijske Arabije, tada još nije donosila
veliko bogatstvo obitelji Al Sa'ud, ali njezin utjecaj na obitelj mogao se
osjetiti kroz brojne materijalne probitke. Vode velikih nacija počeli su
našem kralju iskazivati počast na različite načine. Tako je primjerice
britanski premijer Winston Churchill poklonio kralju Abdulu Azizu
luksuzni Rolls-Royce. Drečavo zelene boje, sa zadnjim sjedalom nalik na
prijestolje, automobil je blistao na suncu poput dragulja. No nešto na tom
vozilu, ma koliko veličanstvenom, kralju se očito nije dovoljno svidjelo.
Nakon što ga je razgledao, poklonio ga je svom najdražem bratu
Abdullahu.

Abdullah, stric i blizak prijatelj mog oca, posudio mu je automobil
da njime otputuje na medeni mjesec u Jeddu. Otac je prihvatio, na Veliko
oduševljenje moje majke koja se nikada prije nije vozila u autu. U to
vrijeme - kao i nebrojena stoljeća prije - deva je bila uobičajeno prijevozno
sredstvo na Bliskom istoku. Proći će tri desetljeća prije nego što će se
prosječni Saudijac radije voziti u autu nego jahati devu.

Sretni i uzbuđeni, moji su roditelji uživali u vožnji pustinjskom
rutom u Jeddu. Nažalost, u žurbi da što prije otputuje iz Rijada, moj otac
je zaboravio ponijeti šator: zbog ovog previda, i s obzirom na nazočnost
nekoliko robova, njihov brak nije konzumiran sve dok nisu stigli u Jeddu.

To prašnjavo, iscrpljujuće putovanje mojoj je majci ostalo među
najradosnijim i najugodnijim sjećanjima. Nakon toga, svoj je život
zauvijek podijelila na »vrijeme prije putovanja« i »vrijeme poslije
putovanja«. Jednom mi je rekla da je ta pustolovina označila kraj njezine
mladosti, jer je bila premlada da bi razumjela što je sve čeka na njezinom
životnom putu. Roditelji su joj umrli u epidemiji groznice, pa je ostala
siroče s nepunih osam godina. U dvanaestoj godini udala se za čovjeka
žestokog temperamenta i mračne okrutnosti. Bila je slabo pripremljena
da od svog života učini išta više od povinovanja njegovim zapovijedima.

Nakon kratkog boravka u Jeddi, moji su se roditelji vratili u Rijad,
koji je konzervativna obitelj Al Sa'ud odabrala za svoju prijestolnicu. Moj

je otac bio nemilosrdan čovjek; logična posljedica njegova karaktera bila
je melankolija moje majke. Njihovo nesretno zajedništvo na kraju je
proizvelo šesnaestoro djece, od kojih je jedanaest preživjelo opasno
djetinjstvo. Danas njihovih deset ženskih potomaka živi živote koje
kontroliraju njihovi muževi. Njihov jedini preživjeli sin, ugledan
saudijski princ i biznismen s četiri supruge i brojnim ljubavnicama, vodi
lagodan život ispunjen užicima i dokolicom.

Negdje sam pročitala da se civiliziraniji baštinici ranijih
primitivnijih kultura podsmjehuju primitivnosti i neukosti svojih
predaka. Kako civilizacija napreduje, strah od slobode pojedinca
prevladava se kroz prosvijetljenost. Ljudsko društvo željno hrli prigrliti
znanje i promjenu. No zemlja mojih predaka se začuđujuće malo
promijenila u razdoblju od tisuću godina. Da, niču moderne građevine,
moderna zdravstvena skrb dostupna je svima, ali razumijevanje za žene i
razmišljanje o poboljšanju kvalitete njihovih života još uvijek nailazi na
zid nezainteresiranosti i ravnodušno slijeganje ramenima.

Ipak, bilo bi pogrešno okrivljavati islamsku vjeru za loš položaj
žena u našem društvu. Iako se u Kuranu doista tvrdi kako su žene u
odnosu na muškarce bića drugog reda, što je umnogome slično načinu na
koji Biblija odobrava muškarcima vladanje nad ženama, naš prorok
Muhamed naučava jedino dobrotu, ljubaznost i toleranciju prema mojem
spolu. Ljudi koji tobože slijede proroka Muhameda odabrali su slijediti
običaje i tradiciju mračnog doba, radije nego da slijede Muhamedove
riječi i primjer. Naš je prorok osudio praksu čedomorstva, u njegovo
doba uobičajenog načina na koji su se obitelji rješavale neželjenih ženskih
potomaka. Muhamedove riječi odzvanjaju zabrinutošću zbog

zlostavljanja žena i ravnodušnosti prema njihovu položaju: »Tko god ima
kćer i ne zakopa je živu, ne grdi je, ili joj ne pretpostavlja mušku djecu,
neka mu Bog podari Raj.«

Ipak, nema toga što muškarac neće učiniti, niti što nije učinio u ovoj
zemlji, kako bi osigurao rođenje muških, a ne ženskih potomaka.
Vrijednost djeteta rođenog u Kraljevini Saudijskoj Arabiji još uvijek se
mjeri odsustvom ili prisustvom muškog spolnog organa.

Muškarci moje zemlje čvrsto se drže patrijarhalnih zakona. U
Saudijskoj Arabiji muška čast počiva na časti žene, i stoga muškarac mora
nametnuti svoj autoritet i nadzor nad ženinom seksualnošću ili se
suočava s javnim osramoćenjem. S obzirom na uvjerenje da žene nemaju
kontrolu nad svojom seksualnom žudnjom, nameće se potreba da
dominantan muškarac pažljivo nadgleda žensku seksualnost. Takva

apsolutna kontrola nad ženom nema nikakve veze s ljubavlju, već je
povezana isključivo sa strahom od ukaljanja muškarčeve časti.

Autoritet saudijskog muškarca je neograničen: njegova žena i djeca
prežive samo ako se njemu tako prohtije, i u tom duhu odgajana su
muška djeca u obitelji. Od rane dobi mušku se djecu uči kako su žene
gotovo bezvrijedne: one postoje samo kako bi im ugađale. Dijete svjedoči
očevom omalovažavanju njegove majke i sestara; taj otvoreni prijezir
potiče dječake na podcjenjivanje svih žena, te tako uživanje u prijateljstvu
s osobom suprotnog spola za njega postaje nezamislivo. Nije stoga ni
čudno da, naučen jedino na ulogu gospodara koji podjarmljuje, u vrijeme
kad postane dovoljno odrastao za ženidbu svoju životnu družicu smatra
pokretnom imovinom a ne ravnopravnim partnerom.

Patrijarhalni odgoj dovodi do toga da su žene moje zemlje
zanemarivane od svojih očeva, prezrene od svoje braće i zlostavljane od
svojih muževa. Taj začarani krug teško je razbiti, jer muškarci koji
ženama nameću takav život i samima sebi uskraćuju bračnu sreću.
Naposljetku, koji muškarac može biti istinski zadovoljan ukoliko je
okružen takvim čemerom? Očito je kako muškarci moje zemlje traže
zadovoljenje ženeći jednu ženu za drugom, i usto uzimajući ljubavnicu za
ljubavnicom. Oni nisu navikli i ne znaju kako svoju sreću tražiti u
vlastitom domu, s jednom, sebi ravnopravnom ženom. Tretirajući žene
kao robinje, kao svoje vlasništvo, muškarci su sami sebe učinili
nesretnima jednako onoliko koliko su to žene kojima vladaju, učinivši
ljubav i istinsko zajedništvo nedostižnima za oba spola.

Povijest naših žena skrivena je iza crnog vela tajnovitosti. Ni naše
rođenje ni smrt ne bilježe se u službenim dokumentima niti državnim
statistikama za razliku od rođenja muške djece koja se uredno zapisuju u
matične knjige. Uobičajena emocija izražena prilikom rođenja ženske
bebe je žalost ili pak sram. Iako broj bolničkih porođaja i njihovog
službenog evidentiranja raste, većina seoskih porođaja odvija se kod
kuće. Vlasti

Saudijske Arabije ne provode službeno popisivanje seoskog
stanovništva.

Često sam se pitala: zar mi žene, kćeri pustinje, ne postojimo,
budući da naša rođenja i odlasci s ovoga svijeta ostaju nezabilježeni? Ako
nitko ne zna za moje postojanje, znači li to da uopće ne postojim?

Ova me činjenica, više nego ijedna nepravda u mom životu, potakla
da preuzmem veoma ozbiljan rizik odlučivši iznijeti svoju priču. Iako su
žene u mojoj domovini skrivene iza vela i neprestano podvrgnute

čvrstom nadzoru našeg strogog i surovog patrijarhalnog društva, do
promjena će jednom ipak morati doći, jer smo site ograničenja koja nam
nameću zastarjeli običaji. Mi žudimo za individualnim slobodama.

Pokušat ću vam dočarati sliku života princeze u kraljevskoj kući
obitelji Al Sa'ud, počevši od mojih najranijih sjećanja pohranjenih u
tajnom dnevniku koji sam počela voditi u svojoj jedanaestoj godini.
Nastojat ću razotkriti skrivene živote drugih saudijskih žena, milijuna
običnih žena koje nisu rođene u kraljevskoj obitelji.

Moja težnja za istinom je razumljiva, jer i ja sam jedna od onih žena
koje je otac ignorirao, brat prezirao a muž zlostavljao. U tome nisam
sama. Mnogo ih je poput mene koje nisu u mogućnosti ispričati svoju
priču.

Rijetkost je da se istina probije izvan zidina saudijske kraljevske
palače, jer je naše društvo veoma sklono čuvanju tajni, ali ono što ovdje
iznosim i što je autorica u moje ime zapisala istinita je priča o životu žena
u saudijskom kraljevstvu.

Prvo poglavlje

Djetinjstvo

Ali me ošamario tako snažno da sam pala na pod, no nisam mu
htjela predati sjajnu crvenu jabuku koju mi je dao pakistanski kuhar.
Isprva sam se kolebala, no potom sam je stala žustro gristi, zubima
otkidajući velike zalogaje koje sam gutala čitave, na što je Alijevo lice
počelo bubriti od bijesa. Odbivši se podrediti njegovoj muškoj nadmoći
počinila sam ozbiljnu pogrešku, svjesna da ću svakako ispaštati zbog
svog nepromišljenog čina. Ali mi je okretno zadao dva žestoka udarca
nogom a zatim otrčao po očevog vozača, Egipćanina Omara. Moje su se
sestre Omara bojale gotovo koliko i Alija i našeg oca. Pobjegavši u vilu,
ostavile su me da se sama suočim s udruženim gnjevom muškog dijela
obitelji.

Nekoliko trenutaka kasnije Omar je u Alijevoj pratnji dojurio kroz
sporedna vrata vile. Znala sam da će oni biti pobjednici, jer su mi u mom
mladom životu prethodni slučajevi to obilato potvrđivali. U ranoj dobi
naučila sam da će svaka Alijeva želja biti ispunjena. Ipak, progutala sam i
posljednji zalogaj jabuke i u bratovom smjeru pobjednički uputila
nadmoćan pogled.

Uzaludno sam se otimala iz čvrstog stiska Omarovih snažnih,
divovskih ruku; podignuo me u zrak i odnio do očeva ureda ne mareći za
moje prosvjede. Moj otac nevoljko je podigao pogled s knjige računa i
razdražljivo sijevnuo očima na svoju nametljivo sveprisutnu neželjenu
kćer, iskazujući istodobno srdačnu dobrodošlicu tom neprocjenjivom
dragulju, svom najstarijem sinu.

Alije smio govoriti, dok je meni i odgovarati bilo zabranjeno.
Preplavljenu žudnjom za očevom ljubavlju i odobravanjem, obuzela me
iznenada probuđena hrabrost te sam uzbuđenim glasom iznijela istinu o
nemilom događaju. Otac i brat preneraženo su šutjeli zapanjeni mojim
ispadom, jer su žene u mom svijetu naučene na poslušnost našem
strogom i neumoljivom društvu koje se mršti na svako glasno izražavanje

našeg mišljenja. Sve naše žene od najranije se dobi uče svakojakim
smicalicama i lukavštinama, radije nego izravnom suprotstavljanju.
Plamen u srcima nekoć ponositih i vatrenih beduinskih žena nasilno je
ugašen; na njihovom mjestu sada su meke, slabašne i popustljive žene
koje sa svojim pretkinjama imaju vrlo malo sličnosti.

I sama zatečena svojom smionošću, u trbuhu sam iznenada osjetila

kovitlanje straha. Kad je otac ustao od stola noge su mi zadrhtale.
Ugledala sam njegovu ruku u pokretu, ali udarac u lice ipak nisam
osjetila. Odlučio me drugačije kazniti.

Aliju su dali sve moje igračke, a kako bi me naučio da su muškarci
moji gospodari, moj otac je povjerio Aliju ekskluzivno pravo na punjenje
mog pladnja za vrijeme obroka. Zlobno likujući, Ali mi je davao
najsićušnije porcije i najlošije komade mesa. Svake večeri odlazila bih na
spavanje gladna, jer je Ali pred moja vrata postavio čuvara i naredio mu
da ne dopusti mojoj majci i sestrama da mi donose hranu. Brat bi me
okrutno mučio ulazeći u moju sobu u ponoć nakrcan pladnjevima s kojih
su se širili zamamni mirisi pečene piletine i vruće riže.

Naposljetku mu je ipak dozlogrdila ta okrutna igra, ali od tada
nadalje - a u to vrijeme bilo mu je samo devet godina - postao je mojim
zakletim neprijateljem. Iako sam bila tek sedmogodišnjakinja, nakon
incidenta s jabukom prvi put sam postala svjesna da sam kao pripadnica
ženskog roda posve u vlasti bezobzirnih muškaraca. No iako je duh moje'
majke i sestara bio slomljen ja sam zadržala optimizam, nikada ne
sumnjajući kako ću jednoga dana trijumfirati, a moja će patnja biti
naplaćena istinskom pravdom. Sa svojom tvrdoglavom pravdoljubivošću
od rane dobi bila sam obiteljski izazivač nevolja.

Bilo je u mojem mladom životu i ugodnih razdoblja. Najsretnije
trenutke proživjela sam u kući majčine tetke. Kao udovica, prestara da bi
je muškarci primjećivali i time zaštićena od njihovog maltretiranja, bila je
vedra i puna uzbudljivih priča o svojoj mladosti u doba plemenskih
bitaka. Svjedočila je rođenju naše nacije te bi nas opčaravala
pripovijestima o hrabrosti i odvažnosti kralja Abdula Aziza i njegovih
sljedbenika. Sjedeći prekriženih nogu na skupocjenim orijentalnim
sagovima, moje sestre i ja grickale smo poslastice s pladnjeva punih finih
kolača od datulja i torti od badema, uranjajući u dramatične priče o
veličanstvenim pobjedama naših predaka. Moja teta probudila je u meni

novi osjećaj obiteljskog ponosa svojim pričama o velikoj hrabrosti koju su
Al Sa'udi iskazivali u bitkama.

Godine 1891. obitelj moje majke pridružila se klanu Al Sa'uda u
bijegu iz Rijada nakon što su poraženi od plemena Rašid. Deset godina
kasnije muški članovi njezine obitelji pridružili su se Abdulu Azizu u
bitci kojom su povratili to područje. Brat moje drage tete borio se uz bok
Azizu. Takvo iskazivanje odanosti omogućilo im je ulazak u kraljevsku
obitelj ženidbom kćeri iz klana Al'Saud a meni osiguralo status princeze.
U vrijeme moje mladosti moja obitelj bila je povlaštena, iako još ne

osobito imućna. Prihodi od naftne industrije osigurali su obilje hrane i
dostupnost zdravstvene skrbi, što se u to doba naše povijesti činilo
najvećim luksuzom.

Živjeli smo u prostranoj vili sagrađenoj od betonskih blokova
obojenih u snježnobijelu boju. Svake bi godine pustinjske pješčane oluje
sniježnu bjelinu pretvorile u boju pijeska, no očevi bi robovi s poslušnom
revnošću kamenje ponovo prebojali u bijelo. Na isti su način održavani i
trideset stopa visoki zidovi od betonskih blokova koji su okruživali naš
posjed. Dom mojega djetinjstva, koji sam uzimala zdravo za gotovo, po
zapadnim je mjerilima bio pravi dvorac; no gledajući unatrag, po
današnjim mjerilima saudijske kraljevske obitelj i bila bi to obična,
jednostavna nastamba.

Naš mi se obiteljski dom činio previše velikim da bi se u njemu
osjećala toplina i udobnost. Dugački hodnici bijahu mračni i ispunjeni
slutnjom zabranjenog. Posvuda su se granale sobe različitih oblika i
veličina, skrivajući tajne naših života. Otac i Ali boravili su u muškom
dijelu palače na drugom katu. S radoznalošću svojstvenom malenom
djetetu običavala sam potajno viriti u njihove odaje s tamnocrvenim
baršunastim zastorima koji su sprečavali prodor sunčeve svjetlosti.
Težak, opojan vonj turskog duhana i viskija prožimao je zrak. Jedan
plahovit pogled i brzo bih jurnula nazad prema ženskim odajama u
prizemlju, gdje smo sestre i ja zaposjedale jedno prostrano krilo. Soba
koju sam dijelila sa Sarom gledala je na skrovit ženski vrt. Majčina soba
obojena jarkožuto zračila je životnošću koja je tako upadljivo nedostajala
ostatku palače.

Obiteljski sluge i robovi živjeli su u tijesnim zagušljivim sobičcima u
zasebnoj zgradi odvojenoj od palače, smještenoj u stražnjem dijelu vrta.
Dok je naša vila bila hlađena rashladnim uređajima, služinske prostorije

bijahu slabo opremljene za podnošenje vruće pustinjske klime. Sjećam se
kako su sluškinje i vozači strahovali od odlaska na spavanje. Jedino
olakšanje od vrućine nudio im je povjetarac što ga je proizvodio maleni
električni ventilator. Otac bi znao reći kako bi po čitave dane spavali da
im je odaje opskrbio pravim rashladnim uređajima.

Od služinčadi jedino je Omar spavao u malenoj sobi u palači. Nad
glavnim ulazom u palaču visio je dugački zlatni gajtan povezan s
kravljim zvonom u Omarovoj sobi. Kad god bi ga zatrebali, pozvali bi ga
zvonjavom tog zvonceta; na njegov zvuk, bio dan ili noć, skočio bi na
noge i dotrčao do očevih vrata. Moram priznati da sam to zvonce često
potezala u vrijeme Omarovog popodnevnog drijemeža, ili pak usred

noći. Tada bih s plućima na rubu rasprskavanja od zadržavanja daha
pojurila u krevet gdje bih se pritajila i tiho ležala, pretvarajući se u nevino
djetešce što čvrsto spava. Jedne me noći u mojoj trci prema krevetu
iznenadila majka, čekajući kraj moje postelje. S razočaranim izrazom lica
zbog nepodopštine svoje najmlađe kćeri potegnula me je za uho i
zaprijetila da će me tužiti ocu. No nikad to nije učinila.

Još od vremena moga djeda naša je obitelj posjedovala sudanske
robove. Naša robovska populacija svake bi godine porasla kada bi se naš
otac vratio s hadža, godišnjeg muslimanskog hodočašća u Meku, s novim
robovima, mahom djecom. Hodočasnici iz Sudana i Nigerije prodavali bi
svoju djecu imućnim Saudijcima kako bi mogli platiti troškove puta u
domovinu. Nakon što bi ih moj otac kupio više ih nije prodavao, kao što
su kupovali i preprodavali robove u Americi; naprotiv, sudjelovali su u
našem životu i u poslovima mog oca kao da su članovi obitelji. Njihova
djeca bijahu naši prijatelji u igri, i nisu osjećala nikakav pritisak da nam
služe. Godine 1962., kada je naša vlada donijela uredbu o oslobađanju
robova, naši su sudanski robovi plačući preklinjali našeg oca da ih zadrži.
Oni i dan-danas žive u očevoj kući.

Moj je otac čuvao živom uspomenu na našeg voljenog kralja Abdula
Aziza, govoreći o tom velikom čovjeku kao da ga susreće svaki dan. Bila
sam šokirana kad mi je kao osmogodišnjakinji rečeno da je stari kralj
preminuo 1953., tri godine prije mog rođenja.

Nakon smrti našeg prvog kralja naše se kraljevstvo našlo u ozbiljnoj
opasnosti, jer njegov sin Sa'ud - nasljednik kojeg je sam odabrao - nije
posjedovao kvalitete potrebne za vođenje države. Rastrošan kakav je bio,
većinu državnog novca dobivenog prodajom nafte proćerdao je na

palače, automobile i nakit kojima je obasipao svoje žene. Njegovo
lakoumno ponašanje našu je mladu državu ubrzo dovelo do. ruba
političkog i ekonomskog kaosa.

Sjećam se jedne prigode - bilo je to 1963. godine - kada su se u
našem domu okupili muškarci iz vladajuće obitelji. U to doba bila sam
vrlo radoznala sedmogodišnjakinja. Vozač mog oca, Omar, upao je u vrt
s užurbanošću nekoga kome je povjerena važna zadaća i naredio ženama
da se pokupe na gornji kat. Zamahnuo je rukama prema nama kao da iz
kuće istjeruje demone i doslovno nas poput stoke potjerao uza stepenice
u dnevni boravak. Moja starija sestra Sara molila je majku za dopuštenje
da se sakrije iza arabeskne balkonske ograde kako bi odatle mogla
uživati u rijetkoj prilici da promatra našu političku elitu na djelu. Svoje
smo moćne stričeve i ostale muške rođake često imale prilike vidjeti na

ležernim obiteljskim okupljanjima, no nikada nam nije bilo dopušteno
biti u blizini kad se raspravljalo o važnim državnim temama. Dakako,
nakon što bi djevojčica dobila svoju prvu menstruaciju morala bi se
pokriti velom i bilo joj je zabranjeno boraviti u društvu muškaraca, osim
oca i braće.

Naši su životi bili tako izolirani i jednolični da se majka sažalila nad
nama, štoviše čak se i sama pridružila svojim kćerima na podu hodnika
kako bi virila kroz ogradu balkona i prisluškivala razgovor muškaraca u
prostranom salonu ispod nas. Mene je, kao najmlađu, majka držala u
krilu. Za svaki je slučaj lagano položila prste na moje usne. Da nas je tako
zatekao, otac bi pomahnitao od bijesa.

Moje sestre i ja uzbuđeno smo promatrale veličanstvenu povorku
sinova, unuka i nećaka pokojnog kralja, krupne muškarce u lepršavim
haljama što su tiho, sa smirenim dostojanstvom i svečanom ozbiljnošću,
ulazili u salon. Našu pažnju privuklo je stoički mirno lice
prestolonasljednika Faisala. Čak ni mojim mladim i neiskusnim očima
nije promaknula njegova turobna zabrinutost, kao da je opterećen
nepodnošljivo teškim bremenom. Do 1963. već je svima u Saudijskoj
Arabiji postalo jasno da je princ Faisal kompetentno rukovodio državom
u ulozi njezina premijera, dok je kralj Sa'ud bio posve nesposoban vladar.
Šuškalo se kako je obitelj dosad tolerirala Sa'udovu vladarsku
nesposobnost isključivo zato da bi osigurala privid obiteljskog jedinstva
koje je pod svaku cijenu trebalo sačuvati. No sve je više jačao osjećaj kako

je riječ o vrlo štetnom aranžmanu, nepravednom prema državi i prema
princu Faisalu, s malo izgleda za opstanak.

Princ Faisal stajao je malo izdvojen iz grupe. Kad je svojim mirnim i
staloženim glasom zatražio dopuštenje da govori o temama od presudne
važnosti za obitelj i državu, žamor gomile se naglo utišao. Princ je izrazio
bojazan da bi prijestolje, koje je bilo tako teško osvojiti, uskoro moglo biti
izgubljeno. Rekao je kako obični ljudi više ne žele trpjeti razuzdanost i
rastrošnost kraljevske obitelji, i kako se sve češće prijeti ne samo
zbacivanjem s prijestolja njihova brata Sa'uda zbog njegova dekadentnog
ponašanja, već i okretanjem leđa čitavom klanu Al Sa'ud i postavljanjem
na vlast nekog od vjerskih vođa.

Princ Faisal oštrim je pogledom prostrijelio mlade prinčeve dok je
jasnim i sigurnim glasom govorio o njihovom nepoštivanju
tradicionalnog načina života beduinskih vjernika, čime dovode u
opasnost opstanak prijestolja. Rekao je kako mu srce ispunjava tugom
činjenica da je tako malo mladih pripadnika kraljevske obitelji voljno

raditi, te da su umjesto toga odlučili živjeti od svojih mjesečnih apanaža
od naftnog bogatstva. Uslijedila je duga pauza dok je čekao komentare
svoje braće i ostalih rođaka. Kako se činilo da nitko ne kani progovoriti,
dodao je da bi on, kad bi imao nadzor nad naftnim bogatstvom, prekinuo
prinčevima dotok novca te bi se oni konačno morali početi baviti čestitim
radom. Kimnuo je glavom prema svom bratu Muhammadu i uzdahnuvši
sjeo. S balkona sam zamijetila nervozno vrpoljenje nekolicine svojih
mlađahnih rođaka. Iako najveća mjesečna apanaža nije iznosila više od
deset tisuća dolara, muškarcima iz klana Al Sa'ud sve veće bogatstvo
donosili su prihodi od zemljišnih posjeda. Saudijska Arabija je velika
zemlja, a većina posjeda pripada našoj obitelji. Osim toga, niti jedan
građevinski ugovor nije potpisan a da to nije donijelo znatnu financijsku
korist nekome iz klana Al Sa'ud.

Princ Muhammad, treći sin pokojnog kralja i Faisalov mladi brat,
uzeo je riječ; prema onome što smo mogli razabrati iz njegova govora,
kralj Sa'ud je sada inzistirao na povratu apsolutne vlasti koja mu je bila
oduzeta 1958. Govorkalo se kako obilazi zemlju i govori protiv svog brata
Faisala. Bio je to težak trenutak za obitelj Al Sa'ud, jer su njezini članovi
pred narodom Saudijske Arabije dosad uvijek pokazivali jedinstvo i
slogu.

Sjećam se da sam čula oca kako nekome objašnjava zašto je princ
Muhammad preskočen u liniji nasljeđivanja prijestolja. Otac je rekao da
se stari kralj plašio Muhammadove dobro znane silovite naravi. Kad bi
mu se povjerila vlast njegova sklonost nasilju mogla bi izazvati brojne
nevolje i skriviti smrt velikog broja ljudi.

Pažnja mi je nakratko popustila, no vratio ju je dramatičan ton
princa Muhammada i njegova izjava da je monarhija ugrožena te da će
možda biti potrebno nasilnim putem maknuti kralja, s trona i postaviti
princa Faisala na njegovo mjesto, na što je princ Faisal reagirao
zgranutim uzvikom a Muhammad je smjesta zašutio. Faisal se tada
skupu obratio tihim, gotovo plačnim glasom, rekavši kako je svom
voljenom ocu na samrtnoj postelji dao obećanje da se nikada neće
suprotstaviti vladavini svog brata. Ni u kom slučaju ni ne pomišlja na to
da pogazi svoje obećanje, bez obzira na to što Sa'udova vladavina vodi
zemlju u bankrot. Ako svrgavanje njegova brata postane središnja tema
okupljanja, on, Faisal, morat će napustiti skup."

Nastao je žamor, i nakon kratkog savjetovanja okupljeni muškarci
složili su se da bi Muhammad, uz Faisala najstariji brat, trebao pokušati
urazumiti kralja. Čuli smo potom kako uz zveckanje šalicama s kavom

prisežu da će poštivati želju pokojnog kralja da se sinovi Abdula Aziza
suočavaju s problemima jedinstveno i složno. Uslijedila je tradicionalna
razmjena oproštajnih pozdrava, a onda su svi prisutni napustili
prostoriju u urednoj koloni, jednako tiho kao što su i ušli.

Nisam ni slutila da ovaj sastanak predstavlja početak kraja
vladavine mog strica, kralja Sa'uda. Neće proći dugo, a naša obitelj i
sunarodnjaci svjedočit će situaciji u kojoj su sinovi Abdula- Aziza bili
prisiljeni protjerati vlastitog brata - usto i kralja - iz zemlje kojom je
vladao. Naime Sa'ud je postao toliko očajan da je svom bratu, princu
Faisalu, naposljetku poslao prijeteću poruku. Taj čin zapečatio mu je
sudbinu, jer bijaše nezamislivo da netko vrijeđa ili zastrašuje vlastitog
brata. Nepisano beduinsko pravilo glasi da se braća nikad ne okreću
jedan protiv drugog.

Unutar kraljevske obitelji i u cijeloj zemlji izbila je žestoka kriza. Tek
smo kasnije saznali da je revolucija koju je poticao stric Sa'ud bila
spriječena zahvaljujući mudrosti princa Faisala, koji je prepustio svojoj
braći i vjerskim vodama da odrede tijek djelovanja koji će biti najbolji za
našu mladu zemlju. Time je isključio osobne interese koji su otežavali

situaciju, tako da je ona postala manje kaotična, a državnici su mogli u
miru donositi nužne odluke.

Za abdikaciju kralja Sa'uda saznali smo od naše najdraže strine,
jedne od supruga strica Sa'uda, jer je u to vrijeme naš otac zajedno sa
svojom braćom i rođacima bio odsutan. Banula je u našu vilu sva
uzrujana i sve nas šokirala strgnuvši veo s lica pred našim muškim
slugama. Stigla je iz stričeve palače Nasiriyah (zdanja koje je
predstavljalo savršen primjer bezočne rastrošnosti i poguban primjer
svega što je u našoj zemlji bilo pogrešno i trulo.)

Sestre i ja u strahu smo se okupile oko naše majke kad je strina,
potpuno izgubivši kontrolu nad sobom, počela izvikivati optužbe protiv
kraljevske obitelji. Naročito se razbjesnila na prestolonasljednika Faisala,
okrivljujući ga za nevolje u koje je upao njezin muž. Rekla nam je kako su
braća njezina muža skovala zavjeru da ugrabe tron koji je njihov otac
ostavio Sa'udu. Vikala je kako su članovi vijeća vjerskih starješina, uleme,
tog jutra stigli u palaču i obavijestili njezinog muža da mora odstupiti s
kraljevskog trona.

Bila sam opčinjena prizorom pred sobom, jer se u našem društvu
rijetko viđaju otvorena sučeljavanja. U našoj je naravi da govorimo mirno
i tiho, da se pretvaramo da se slažemo sa sugovornikom a da ono što
doista mislimo zadržimo za sebe. Kad je naša strina, prekrasna žena

dugih crnih uvojaka, stala čupati kosu i trgati svoje skupocjene bisere s
vrata, bilo mi je jasno da je riječ o nečem ozbiljnom. Napokon ju je moja
majka uspjela smiriti dovoljno da je odvede do primaće sobe na šalicu
umirujućeg čaja. Moje su se sestre skupile ispred zatvorenih vrata u
nastojanju da čuju sadržaj njihova šaputanja. Vrškom stopala skupila sam
na hrpicu pramenove strmine kose a onda se prignula kako bih s poda
pokupila punu šaku krupnih, sjajnih bisera koje sam stavila u praznu
vazu u hodniku.

Uplakanu strinu majka je uskoro otpratila do crnog Mercedesa koji
ju je čekao pred našom kućom. Ispratile smo pogledom auto koji se
udaljavao sa svojom neutješnom putnicom. Svoju strinu više nikada
nismo vidjeli, budući da je zajedno sa stricem Sa'udom i njegovom
svitom izgnana iz zemlje. Ipak, majka nas je savjetovala da pokušamo
razumjeti strica Faisala. Rekla je da je strina izrekla oštre riječi protiv
Faisala jer je voljela svog dobrostivog i velikodušnog muža, no takav
čovjek nije nužno i najbolji vladar. Rekla nam je i da ujak Faisal vodi

zemlju u razdoblje stabilnosti i prosperiteta, čime je na sebe navukao
gnjev manje sposobnih. Iako je prema zapadnjačkim mjerilima moja
majka bila neobrazovana, bila je istinski mudra.

Drugo poglavlje

Obitelj

Ohrabrena podrškom žene kralja Faisala, Iffat, moja je majka uspjela
omogućiti obrazovanje svojim kćerima, usprkos očevu otporu. Mnogo je
godina moj otac odbijao svaki razgovor o toj temi. Školovanje mojih pet
starijih sestara sastojalo se tek od recitiranja Kurana pod paskom privatne
učiteljice koja bi dolazila u naš dom. Šest popodneva u tjednu dva bi sata
ponavljale riječi za egipatskom učiteljicom Fatimom, strogom ženom od
otprilike četrdeset i pet godina. Jednom je moje roditelje pitala za
dopuštenje da proširi obrazovanje mojih sestara na područje povijesti i
matematike, no otac je tu ponudu odlučno odbio pa je recitiranje
Prorokovih riječi, i jedino njegovih riječi, nastavilo odjekivati našom
prostranom vilom.

Kako su godine prolazile, otac je sve više uviđao da mnogi
pripadnici kraljevske obitelji omogućuju svojim kćerima povlasticu
obrazovanja. S pojavom značajnog bogaćenja zahvaljujući naftnom obilju,
gotovo sve saudijske žene osim žena iz beduinskih plemena i seljanki iz
ruralnih područja oslobođene su svake vrste posla, pa su neaktivnost i
dosada postale nacionalni problem. Članovi kraljevske obitelji znatno su
imućniji od većine Saudijaca, no i prosječne obitelji su si zahvaljujući
naftnom bogatstvu mogle priuštiti poslugu s Dalekog istoka i ostalih
siromašnijih područja.

Svakom je djetetu potreban stimulans i aktivnost, no moje sestre i ja
jedva da smo bile u prilici baviti se ičim osim igranjem u svojim sobama
ili ljenčarenjem u ženskim vrtovima. Nije se imalo kamo ići, niti što raditi,
jer u našem gradu u vrijeme mojeg odrastanja nije bilo čak ni zoološkog
vrta, ili kakvog parka.

Izmorena neiživljenom energijom svojih pet najmlađih kćeri, majka
je smatrala kako bi joj naše školske obveze donijele olakšanje i
rasterećenje, a nama proširile vidike i obogatile um. Napokon je uz
pomoć ujne Iffat uspjela skršiti očev otpor i izvući iz njega nevoljki

pristanak. I tako smo Sara i ja zajedno s još tri naše sestre dobile
povlasticu uživati u nevoljko odobrenom pravu obrazovanja za žene.

Naša prva učionica bila je smještena u domu jednog od naših
kraljevskih rođaka. Sedam obitelji klana Al Sa'ud našu je poduku
povjerilo mladoj ženi iz Abu Dabija, glavnog grada susjednih Emirata.
Naša malena skupina učenica, nas šesnaest, obrazovala se prema tada

popularnoj grupnoj metodi podučavanja djevojaka nazvanoj kutab. Svaki
dan od subote do četvrtka okupljale bismo se u domu našeg kraljevskog
rođaka i pratile nastavu od devet sati ujutro do dva popodne.

Upravo je tamo moja najdraža sestra Sara iskazala svoju superiornu
inteligenciju. Bila je mnogo bistrija čak i od dvostruko starijih djevojaka.
Učiteljica ju je upitala je li već završila osnovnu školu, a kad joj je Sara
odgovorila da nije, u nevjerici je odmahivala glavom.

Naša podučavateljica imala je sreću da joj je otac bio modernih
nazora pa ju je bio poslao na školovanje u Englesku. Zbog svoje tjelesne
mane, zgrčenog stopala, nije se uspjela udati i stoga je izabrala put
slobode i neovisnosti. Nasmiješivši se, rekla nam je kako je njezino
deformirano stopalo Božji dar koji je osigurao da joj um zaobiđe ista
nevolja. Iako je živjela u kući našeg kraljevskog rođaka (za neudatu ženu
bilo je i još je uvijek nezamislivo da u Saudijskog Arabiji živi sama),
zarađivala je svoju plaću i donosila životne odluke bez utjecaja sa strane.

Voljela sam je zato jer je bila blaga i strpljiva kad bih zaboravila
napisati domaću zadaću ili naučiti neku lekciju. Za razliku od Sare, nisam
bila tip revne učenice, i stoga sam bila sretna što učiteljica nije izražavala
pretjerano razočarenje mojim nedostacima. Mnogo više me zanimalo
crtanje od matematike, kao i pjevanje od izgovaranja molitvi. Sara bi me
katkad uštipnula kad bih se loše ponašala, ali nakon što sam jednom
prilikom zajaukala od boli i time omela nastavu, odustala je i prepustila
me mom neposluhu. Nema sumnje da je podučavateljica uistinu živjela u
skladu s imenom koje joj je dano prije dvadeset i sedam godina - Sakina -
što na arapskom znači »spokojna«.

Gospođica Sakina rekla je majci kako je Sara najbistrija učenica koju
je ikad podučavala. Kad sam poskočila i dreknula: »A ja?«, dugo je
razmišljala prije nego što je odgovorila. Naposljetku je sa smiješkom
rekla: »A Sultana će zasigurno postati slavna.«

Te večeri za objedom majka je ocu ponosno prenijela opasku o Sari.
Vidljivo zadovoljan, otac se Sari nasmiješio, no kad je vidio kako majka
blista od zadovoljstva, s okrutnom podrugljivošću pitao ju je kako ijedna
kći izašla iz njezine utrobe može svladati proces učenja. Nije joj priznao
nikakvu zaslugu ni za njezin doprinos Alijevom uspjehu u školi - bio je
jedan od najboljih u svom razredu u jednoj od modernih srednjih škola u
gradu. Podrazumijevalo se kako smo mi djeca intelektualne sposobnosti
naslijedili isključivo od našeg oca.

Čak i danas prolaze me trnci nelagode dok gledam svoje starije
sestre kako se muče sa zbrajanjem ili oduzimanjem. Ujni Iffat često

upućujem molitve zahvalnosti, jer je promijenila živote mnogih
saudijskih žena.

Iffat Thunayan upoznala je našeg ujaka Faisala kad je u ljeto 1932.
posjetio Tursku. Čuvši da je saudijski princ u posjetu Istambulu, mlada
Iffat i njezina majka zatražile su sastanak s njim kako bi raspravili pitanje
spornog vlasništva nad zemljišnim posjedom koji je pripadao Iffatinu
pokojnom ocu. (Thunayani su izvorno bili Saudijci, ali su ih u Tursku
preselili Osmanlije za vrijeme svoje duge vladavine nad tim područjem.)
Očaran Iffatinom ljepotom, Faisal je nju i njezinu majku pozvao u
Saudijsku Arabiju kako bi riješili pitanje spornog vlasništva, i ne samo da
joj je prepustio vlasništvo nad posjedom, već ju je i oženio. Kasnije će
govoriti da je to bila najmudrija odluka u njegovu životu. Majka je rekla
kako se ujak Faisal nije uspijevao skrasiti ni uz jednu ženu sve dok nije
sreo Iffat.

Za vrijeme vladavine ujaka Faisala Iffat je postala strastvena
zagovornica obrazovanje mladih djevojaka. Da nije bilo njezinih
nastojanja, arapskim ženama školovanje bi i dalje bilo zabranjeno.
Osjećala sam strahopoštovanje i divljenje prema njezinom snažnom
karakteru i izjavila da ću kad odrastem biti baš poput nje. Bila je dovoljno
odvažna da kao dadilju svoje djece uposli Engleskinju, i ona su se od svih
kraljevskih potomaka naposljetku pokazala najmanje iskvarena utjecajem
velikog bogatstva.

Nažalost, mnogi naši kraljevski rođaci nisu se znali nositi s
iznenadnim stjecanjem golemog bogatstva. Moja je majka običavala
govoriti kako su se naši preci beduini uspijevali nositi s okrutnim
uvjetima života u pustinji, no kako će njihove nasljednike uništiti luksuz
koji su im omogućila bogata naftna nalazišta. Radišnost i pobožna

religioznost njihovih očeva nimalo se ne doimlju ogromne većine mladih
pripadnika loze Al Sa'ud. Vjerujem da su djeca ove generacije iskvarena
lagodnošću života i da su ih bogatstvo i povlastice koje ono donosi lišili
bilo kakve ambicije i istinskih zadovoljstava. Slabosti saudijske monarhije
nesumnjivo su u uskoj vezi s našom ovisnošću o rastrošnosti. Bojim se da
će nas ona odvesti u propast.

Većinu svog djetinjstva provela sam putujući svojom zemljom od
jednog grada do drugog. Kako nomadska, beduinska krv teče venama
svih Saudijaca, čim bismo se vratili s jednog putovanja povele bi se
rasprave o poduzimanju idućeg. Mi Saudijci više nemamo ovce koje
bismo napasali, ali svejedno ne možemo prestati tražiti zelenije pašnjake.

Rijad je glavni grad i političko središte Saudijske Arabije, no nitko iz

obitelji Al Sa'ud nije posebno volio u njemu boraviti; jadikovke o
turobnosti i dosadi života u Rijadu nisu imale kraja. Bilo je ili prevruće, ili
je zrak bio previše suh a noći prehladne, a povrh svega klerici su ondje
nametali suviše stroga pravila života. Veći dio obitelji preferirao je Jeddu,
ili pak Taif. Jedda je, sa svojom drevnom lukom, bila mnogo otvorenija
prema promjenama i slobodnijem načinu života. Tamo, na morskome
zraku, svi smo lakše disali.

Razdoblje od prosinca do veljače uglavnom smo provodili u Jeddi.
U Rijad bismo se vratili u ožujku i tamo ostali tijekom travnja i svibnja.
Vrućina ljetnih mjeseci otjerala bi nas u planine Taifa od lipnja do rujna.
Na kraju bi uslijedio povratak u Rijad, gdje bismo boravili u listopadu i
studenom. Naravno, mjesec ramazan i dva tjedna hadža proveli bismo u
Meki, našem svetom gradu.

Kad mi je bilo dvanaest godina, moj je otac već postao jako imućan,
no usprkos svom bogatstvu bio je jedan od ponajmanje rastrošnih
pripadnika obitelji Al Sa'ud. Ipak, svakoj od svoje četiri obitelji dao je
izgraditi po jednu palaču u Rijadu, Jeddi, Taifu i Španjolskoj. Palače u
svakom gradu bile su potpuno istovjetne, čak i po boji sagova i
odabranom pokućstvu. Moj otac mrzio je promjene, i želio se osjećati kao
da je u istome domu čak i nakon leta iz jednog u drugi grad. Sjećam se da
je mojoj majci rekao da nabavi po četiri jednaka komada svakog
pojedinog predmeta, sve do dječjeg rublja. Nije htio da se obitelj previše
opterećuje pakiranjem putnih kovčega. Bilo je nečeg pomalo sablasnog u
tome što bih, ušavši u svoju sobu u Jeddi ili Taifu, zamijetila kako je
potpuno ista kao i moja soba u Rijadu, s identičnom odjećom u

identičnim ormarima za garderobu. Moje knjige i igračke bile su
nabavljene u četiri identična primjerka, svaki smješten u jednoj od palača.

Moja majka je rijetko prigovarala, ali kad je moj otac nabavio četiri
identična crvena Porschea za mog brata Alija kojem je tada bilo četrnaest
godina, vikala je kako je to sramota: takvo rasipanje novca u svijetu
prepunom siromašnih! No kad je bila riječ o Aliju, nije se štedjelo na
novcu.

Kad mu je bilo deset godina Ali je dobio svoj prvi zlatni Rolex. Bila
sam jako uzrujana, jer sam oca zamolila da mi kupi zlatnu narukvicu
koju sam vidjela u suku a on je to grubo odbio. Drugi tjedan Alijevog
kočoperenja s Rolexom zamijetila sam kako ga je odložio na stol pokraj
bazena i svladana ljubomorom uzela oveći kamen i smrvila sat u
komadiće.

Ovaj put moja nepodopština nije bila otkrivena te sam sa silnim

zadovoljstvom gledala kako otac kori Alija zbog nemarnog odnosa
prema svojini. Ali naravno, za koji tjedan Ali je dobio novi zlatni Rolex i
tako se moja djetinjasta srditost vratila, zajedno s osvetoljubivošću.

Majka je često pričala sa mnom o mojoj mržnji prema bratu. Bila je
mudra žena kojoj nije promakao izdajnički plamen prkosa u mojim
očima, čak i u trenucima kad bih se pokoravala neizbježnoj kazni. Kao
najmlađe dijete u obitelji bila sam joj mezimica, a mazile su me i tetošile i
moje sestre i ostali rođaci. Gledajući unatrag, teško je poreći da sam bila
nevjerojatno razmažena. Zbog svoje građe koja je bila prilično sitna za
moje godine - za razliku od mojih sestara, redom visokih i krupnih -
čitavo moje djetinjstvo tretirali su me kao nestašno dijete. Sve moje sestre
bile su tihe i suzdržane, kao što i doliči saudijskim princezama. Ja sam,
naprotiv, bila glasna, jogunasta i divlja, jedva mareći za kraljevski imidž.
Kako sam samo iskušavala njihovo strpljenje! No čak i danas svaka od
mojih sestara pohrlila bi stati u moju obranu na prvi znak opasnosti.

Kao tužan kontrast njihovoj bezuvjetnoj ljubavi, svojem sam ocu
predstavljala ono konačno među silnim razočarenjima i zbog toga sam
čitavo djetinjstvo provela u nastojanju da zadobijem njegovu naklonost.
Kad sam izgubila svaku nadu da ću ikada steći njegovu ljubav odlučila
sam zadovoljiti se bilo kakvim znakom pažnje, čak i kad bi dolazio u
obliku kazne za moje nestašluke. Računala sam da ću ga upornim
skretanjem pažnje na sebe navesti da primijeti i moje vrijedne značajke i

konačno zavoli svoju kćer, baš kao što je volio Alija. No svaki put bih
svojom neotesanošću naišla na zid ravnodušnosti, ili pak na otvorenu
nenaklonost.

Moja je majka prihvatila činjenicu da je zemlja u kojoj smo rođeni
mjesto osuđeno da bude poprištem nesporazuma među spolovima. No ja
sam tada još bila dijete pred čijim se nogama prostirao cijeli svijet, i tek
mi je predstojala spoznaja te činjenice.

Gledajući unatrag, Ali je morao imati i dobrih osobina, ali bilo mi je
teško previdjeti jedan njegov veliki i neoprostivi nedostatak: moj brat je
bio okrutan. Više puta vidjela sam kako maltretira Šamija,
hendikepiranog sina našeg vrtlara. Siroto dijete imalo je dugačke ruke i
čudno oblikovane noge i Ali bi zabavljao svoje prijatelje tražeći od Šamija
da im pokaže svoj »majmunski hod« - ne primjećujući izraz patnje i
poniženja na Samijevom licu, niti suze koje su mu se kotrljale niz obraze.

Kada bi pronašao tek izlegle mačiće, zaključao bi ih negdje daleko
od njihove majke i urlao od veselja dok bi mačja mama uzaludno
pokušavala doći do njih. Nitko u kućanstvu nije se usudio ukoriti Alija,

jer naš otac u njegovim okrutnostima nije vidio nikakvo zlo.
Nakon što me je majka jednom prilikom posebno dirljivo i usrdno

zamolila da se pokušam pomirljivije odnositi prema Aliju, odlučila sam
iskušati »saudijski« način postupanja umjesto izravnog suprotstavljanja
bratu. Moja se majka u svojim apelima često pozivala na Božje želje, a
pozivanje na Boga je uvijek djelotvorna formula za uvjeravanje djece da
poprave svoje ponašanje. Majka me je napokon uspjela uvjeriti da će mi
moji nestašluci donijeti samo nevolje, no Alijevo podlo i kukavičko
ponašanje moje je dobre namjere u samo tjedan dana izvrgnulo teškom
iskušenju. Moje sestre i ja našle smo majušnog štenca koji je, očito nasilno
odvojen od svoje majke, cvilio od gladi. Obuzete uzbuđenjem zbog svog
otkrića, bacile smo se na skupljanje bočica za dojenčad i grijanje kozjeg
mlijeka, izmjenjujući se u hranjenju siročeta. Ogrtale smo ga prnjama i
čak ga uspjele izdresirati da sjedne u dječja kolica.

Istina je da muslimani nisu posebno naklonjeni psima, no malo tko
će nauditi mladuncu bilo koje životinjske vrste. Čak su i majci, inače
revnoj muslimanki, vragolije malog psića mamile osmijeh na lice.

Jednog poslijepodneva, dok smo svog psića Basema vozile u
kolicima, pokraj nas je prošao Ali sa svojim prijateljima. Opazivši da su
se njegovi prijatelji zainteresirali za psića, Ali je odlučio da ga mora imati.
Kad smo sestre i ja počele vrištati i udarati ga jer nam ga je pokušao oteti
iz ruku, otac je začuo buku, izašao iz svoje radne sobe i krenuo prema
nama. Ali mu je rekao da želi psića, i otac nam je naložio da mu ga
predamo. Ništa što bismo rekle ili učinile ne bi promijenilo njegovu
odluku. Ali je poželio psića - Ali je dobio psića.

Suze su nam tekle niz lice dok je Ali veselo odskakutao s Basemom
pod rukom. Moja ljubav prema bratu u tom je trenutku zauvijek
izgubljena, a mržnja se dodatno učvrstila kad mi je rečeno da je Aliju
ubrzo dosadilo Basemovo cviljenje te ga je vozeći se k prijateljima
zavitlao kroz prozor svog jurećeg auta.

Treće poglavlje

Moja sestra Sara

Osjećala sam se jadno i bespomoćno gledajući svoju najmiliju sestru
Saru kako neutješno plače u majčinom naručju. Sara je deveta kći mojih
roditelja, tri godine starija od mene. Razdvaja nas samo Alijevo rođenje.
Bio je Sarin šesnaesti rođendan, i trebala se veseliti, ali majka joj je upravo
prenijela uznemirujuće vijesti koje je čula od oca.

Otkako je nakon svoje prve menstruacije prije dvije godine počela
nositi veo, Sara je prestala govoriti o svojim djetinjim snovima o velikim
postignućima. Udaljila se od svoje mlađe sestre na koju se institucija
prekrivanja velom još nije primjenjivala i ostavila me da usamljena
čeznem za sretnim danima našeg zajedničkog djetinjstva koje je sada bilo
tek lijepa uspomena. Iznenada mi je postalo jasno kako se sreća može
pojmiti samo u odnosu na nesreću, jer nisam znala koliko smo bile sretne
sve dok Sarma nesreća nije postala očita.

Sara je bila veoma dražesna, mnogo ljepša od mene i ostalih sestara,
no njezina izrazita ljepota postala je sada prokletstvo i teret, jer su je
mnogi muškarci koji su o njezinoj dražesti čuli od svojih majki i sestara
željeli oženiti. Sara je bila visoka i vitka, porculanski mliječne kože,
njezine velike smeđe oči iskrile su sviješću da se svatko tko ju ugleda divi
njezinoj ljepoti. Njezina dugačka crna kosa bila je predmet zavisti svih
sestara.

Osim svojom prirodnom ljepotom, Sara se odlikovala istinskom
ljubaznošću i plemenitošću i bila je voljena od svih koji su je poznavali.
Na nesreću, Saru nije samo pratilo prokletstvo koje često dolazi s
iznimnom ljepotom. Bila je i izuzetno bistra, a u našoj zemlji ženina
oštroumnost izvor je boli i nevolja, jer nije u mogućnosti nigdje ispoljiti
svoju nadarenost i inteligenciju.

Sara je željela studirati umjetnost u Italiji i biti prva koja bi otvorila
umjetničku galeriju u Jeddi. Usmjerila se prema tom cilju još od svoje
dvanaeste godine. Njezina je soba bila pretrpana knjigama o velikim

slikarskim majstorima. Sara mi je često punila glavu fascinantnim
pričama o veličanstvenoj europskoj umjetnosti. Netom prije najave
njezina vjenčanja, dok sam potajice pretraživala njezinu sobu, ugledala
sam popis galerija i muzeja u Firenci, Veneciji i Milanu koje je
namjeravala posjetiti. Nažalost, znala sam da se Sarini snovi neće

ostvariti.
Iako je u našoj zemlji pravilo da su za bračno posredovanje i

organizaciju vjenčanja zadužene starije žene u obitelji, u našoj je obitelji
otac bio taj koji je o svemu odlučivao i koji je već davno prije odlučio je
da će ruku svoje najljepše kćeri dati samo veoma uglednom i imućnom
čovjeku. Taj osobit čovjek kojeg je otac izabrao za budućeg muža svoje
najpoželjnije kćeri bio je pripadnik najuglednije trgovačke obitelji u Jeddi,
koja je imala velikog utjecaja na poslove mojeg oca. Mladoženja je bio
izabran isključivo na temelju prošlih i budućih poslovnih suradnji s
našom obitelji. Bilo mu je šezdeset i dvije godine i Sara mu je trebala
postati treća žena. Iako je nikad nije vidio, njegove rođakinje pronijele su
mu glas o njezinoj izuzetnoj ljepoti te je nestrpljivo iščekivao da se datum
vjenčanja što prije utanači. Majka je pokušala posredovati u Sarinu korist,
ali otac je kao i obično na njezine molbe i na suze svoje kćeri reagirao
potpunom ravnodušnošću. I tako je Sara na svoj šesnaesti rođendan
saznala da joj je otac odabrao ženika. Majka mi je naredila da napustim
sobu, ali kako mi je bila okrenuta leđima odglumila sam da odlazim
udarajući nogama o pod i zalupivši vratima, no umjesto toga skliznula
sam kroz otškrinuta vrata ormara i prigušeno jecala dok je moja sestra
proklinjala našeg oca, našu zemlju, naše običaje. Plakala je toliko glasno
da sam jedva razabirala njezine riječi, ali čula sam kad je ogorčeno
uzviknula da je svjesna da će biti žrtvovana poput janjeta.

I majka je plakala, jer nije mogla naći riječi utjehe za Saru i jer je
znala da jedino naš otac ima puno i neotuđivo pravo svojim kćerima
ugovoriti brak s bilo kojim čovjekom koji njemu odgovara. Šest od deset
njegovih kćeri već su bile udane za muškarce koje nisu same izabrale.
Majci je bilo jasno da su i preostale četiri kćeri osuđene na jad i čemer u
svojim životima; nije bilo te sile na kugli zemaljskoj koja bi to zaustavila.

Majka je začula moje vrpoljenje u ormaru. Razrogačila je oči i
zatresla glavom kad me ugledala, ali nije ništa poduzela da bi me odatle
otjerala. Zatražila je da donesem ručnike natopljene hladnom vodom i
zatim se ponovno posvetila Sari. Kad sam se vratila, bila je položila
ručnike na Sarino čelo i uljuljkala je u san. Dugo je sjedila i gledala svoju
mladu kćer a naposljetku je umorno ustala i s tužnim uzdahom uzela me
za ruku i povela u kuhinju. Kako nije bilo vrijeme za objed, kuharica je
drijemala, pa mi je majka sama donijela tanjur s kolačima i čašu hladnog
mlijeka. Bilo mi je trinaest godina, no bila sam sitna za svoju dob. Majka
me uzela u krilo i dugo, dugo me grlila i nježno me milovala.

Na nesreću, Sarine suze samo su otvrdnule očevo srce. Slučajno sam

čula kako ga usrdno preklinje. Bila je toliko uzdrmana u svojoj ojađenosti
da je optužila oca za mržnju prema ženama. Gnjevno je izgovorila Budin
stih: »Pobjeda rađa mržnju, jer pobijeđeni su nesretni.« Leđa ukočenih od
bijesa, otac se okrenuo i pojurio prema vratima. Sara je za njim bolno
kriknula kako bi bilo bolje da se nije ni rodila, jer njezina bol
nepodnošljivo nadjačava njezinu sreću. Glasom iskrivljenim od bijesa
otac joj je uzvratio da će vjenčanje biti pomaknuto na raniji datum kako bi
se izbjeglo razvlačenje njezinog bolnog iščekivanja nemilog događaja.

Otac je redovito dolazio u našu vilu svaku četvrtu noć, budući da su
muškarci s četiri žene bili dužni svakoj supruzi i obitelji posvetiti jednaku
količinu vremena. Muževljevo odbijanje da posjeti neku od žena i
njihovu djecu predstavlja ozbiljnu situaciju, jedan oblik kazne. Kad je u
našoj vili zavladala divlja pomutnja zbog Sarinog prisilnog vjenčanja,
otac je obavijestio majku - budući da je bila njegova prva a time i glavna
supruga - da prenese njegovim ostalim trima ženama kako će do
daljnjega cirkulirati između njihovih vila, no ne i kroz našu. Prije nego
što je napustio našu vilu, otac je majku osornim tonom upozorio da
izliječi svoju kćer od nerazumnog otpora i da se pobrine da mirno
prihvati sudbinu »pokorne supruge i brižne majke«.

Jedva mogu dozvati u sjećanje vjenčanja ostalih sestara. Mutno se
sjećam suza, ali bila sam veoma mlada, tako da emocionalna trauma
udavanja za potpunog stranca još nije dopirala do mog uma. No i danas
kad zatvorim oči mogu prizvati u sjećanje svaki pojedini detalj događaja
koji su se zbili u mjesecima prije Sarinog vjenčanja, vjenčanje samo, i
tužne događaje koji su se odvijali tjednima poslije.

U obitelji sam bila na glasu kao teško i hirovito dijete, kći koja je
najviše iskušavala strpljenje svojih roditelja. Svojeglava i nepromišljena,
haračila sam našim kućanstvom. Ja sam bila ta koja je usula pijesak u
motor Alijevog novog Mercedesa; ja sam ukrala novac iz očeve lisnice; ja
sam zakopala Alijevu kolekciju zlatnih novčića u stražnjem dvorištu; ja
sam oslobodila zelene zmije i ružne guštere iz ćupova i pustila ih u
obiteljski bazen dok je Ali drijemao plutajući na vodi.

Sara je u svojoj tihoj poslušnosti bila savršena kći, i uvijek bi
dobivala izvrsne ocjene za svoje školske zadaće. Iako sam je ludo voljela,
smatrala sam je slabom. No sve nas je iznenadila u tjednima prije svog
vjenčanja. Očito je dosad skrivala svoju snagu, jer je sada svakodnevno
zvala oca u ured i ostavljala mu poruke kako se ne namjerava udati. Čak
je nazvala i ured čovjeka kojem je bila obećana i ostavila mu grubu
poruku preko njegova tajnika Indijca u kojoj ga naziva ogavnim starcem,

i u kojoj mu poručuje da bi trebao oženiti ženu, a ne mladu djevojku.
Indijski tajnik očito je zaključio da tu poruku ne treba predati svome šefu,
jer je burna reakcija koju je Sara očekivala izostala. Odlučna i čvrsta u
svom naumu, Sara je ponovno nazvala u njegov ured, zahtijevajući da
razgovara s njime osobno! No njega nije bilo u uredu. Obaviještena je da
je čovjek u Parizu, gdje će boraviti nekoliko tjedana. Otac je, iznerviran
Sarinim ponašanjem, isključio naše telefonske aparate, a Saru je dao
zatvoriti u njezinu sobu.

Turobna budućnost moje sestre neumitno se približavala. Došao je i
dan vjenčanja. Tjedni očajavanja nisu nimalo umanjili Sarinu ljepotu,
dapače, činila se još ljepšom, gotovo eteričnom, poput nebeskog stvorenja
koje ne pripada ovome svijetu. Uslijed naglog mršavljenja njezine tamne
oči postale su još upadljivije, a crte lica doimale su se kao dlijetom
isklesane.

Oči su joj bile beskrajno duboke, i kroz te goleme crne zjenice mogla
sam joj pogledom prodrijeti u dušu. Tamo sam vidjela strah.

Naše starije sestre, brojne sestrične i tete stigle su rano ujutro na dan
vjenčanja kako bi mladu pripremile za mladoženju. Moje neželjeno
prisustvo žene nisu zapazile, jer sam sjedila kao skamenjena u kutu
velike sobe za oblačenje koja je bila pretvorena u prostoriju u kojoj se
mladenku priprema za ceremoniju vjenčanja.

Više od petnaest žena sudjelovalo je u različitim fazama pripreme
za vjenčanje. Za prvi obred, halawu, bile su zadužene naša majka i njezina
najstarija teta. Sve Sarine tjelesne dlake osim obrva i kose morale su biti
odstranjene. Specijalna mješavina šećera, ružine vodice i limunova soka,
kojom će premazati čitavo njezino tijelo, kuhala se iznad lagane vatre u
kuhinji. Kad se slatka smjesa osuši na njezinu tijelu, Sarine tjelesne dlake

bit će strgnute zajedno s ljepljivom pastom. Smjesa je ugodno mirisala, no
Sarino bolno cviljenje učinilo je da protrnem od jeze.

Sarini bujni uvojci isprani su kanom pa joj je kosa sada blistala u
predivnim nijansama. Nokti su joj obojeni žarkocrveno. Boja krvi,
pomislila sam sumorno. Na vratima je visila svijetloružičasta čipkasta
vjenčana haljina, a na toaletnom stoliću ležala je dijamantna ogrlica s
pripadajućom narukvicom i naušnicama. Iako su dragulji bili poslani kao
dar od mladoženje tjednima prije, Sara ih nije ni dotakla.

Kad je saudijska mlada sretna, soba za pripremu puna je smijeha i
žudnog iščekivanja. No atmosfera oko Sarina vjenčanja odisala je
sumornošću; činilo se kao da okupljene žene pripremaju njezino tijelo za
grob. Svi su govorili šapćući. Sara nije reagirala - do nje je bilo nemoguće

doprijeti. Primijetih kako je čudnovato suzdržana u odnosu na svoje
odvažne i vatrene reakcije za vrijeme proteklih tjedana. Tek kasnije sam
doznala razlog njezinom stanju sličnom transu.

Zabrinut da bi Sara mogla osramotiti obitelj i glasno izraziti svoje
negodovanje te time uvrijediti mladoženju, otac je naredio jednom od
dvorskih liječnika da joj kroz dan nekoliko puta ubrizga injekciju jakih
sredstava za smirenje. Kasnije smo otkrili da je isti liječnik dao
mladoženji sedative za Saru u obliku pilula. Mladoženji je rečeno da je
Sara veoma nervozna zbog uzbuđenja oko vjenčanja, i da je lijek prepisan
za nadražen želudac. Budući da mladoženja Saru nije prethodno
upoznao, u prvim danima njihova braka zasigurno je mislio da se oženio
neobično plahom i poslušnom mladom ženom. Naposljetku, u mojoj
zemlji mnogi stariji muškarci žene se mladim djevojkama i sigurna sam
da su navikli na plahost svojih mladih nevjesta.

Udarac bubnjeva označio je dolazak gostiju. Žene su napokon bile
gotove sa Sarom. Fina haljina skliznula je preko njene glave, patentni
zatvarač povučen je prema gore i lagane ružičaste cipelice nalik na
papučice nazute su na njezina stopala. Majka je zakopčala dijamantnu
ogrlicu oko njezina vrata. Ogorčeno sam uzviknula da bi ogrlica isto tako
mogla biti i omča. Jedna od mojih teta lupila me po glavi, druga mi je
zavrnula uho, no Sara nije pustila ni glasa. Svi smo zurili u nju u tišini,
puni strahopoštovanja. Znali smo da nema ljepše mlade.

U stražnjem dvorištu bio je podignut ogroman svadbeni šator. Vrt je
bio preplavljen cvijećem poslanim iz Nizozemske. Obasjan tisućama
raznobojnih žarulja, prostor je izgledao spektakularno. Upijajući svu tu
divotu i blještavilo, na nekoliko trenutaka sam zaboravila na strahotnost
čitave situacije.

Šator je već bio krcat gostima. Žene iz kraljevske obitelji, doslovno
pognute pod teretom dijamanata, rubina i smaragda, prisustvovale su
društvenom događaju zajedno s običnim pučankama - zaista rijetka
prilika. Saudijskim ženama iz nižih klasa dopušteno je prisustvovati
našim vjenčanjima pod uvjetom da su prekrivene velom i da se drže
podalje od članica kraljevske obitelji. Jedna od mojih prijateljica rekla mi
je da se muškarci ponekad prekriju velom i pridruže tim ženama
znatiželjni da vide lica princeza iz kraljevske obitelji. U isto vrijeme
muški svatovi zabavljali su se u jednom od hotela u gradu, uživajući u
istim društvenim aktivnostima kao i ženski gosti: razgovoru, plesu i jelu.

Svadbenu svečanost u Saudijskoj Arabiji muškarci slave na jednom
mjestu, a žene na drugom. Jedine muške osobe kojima je dopušteno

prisustvovati ženskoj proslavi su mladoženja, njegov otac, mladenkin
otac i imam koji će obaviti kratak vjenčani obred. Budući da otac Sarinog
budućeg muža nije bio živ, kad dođe vrijeme da preuzme mladu
mladoženju će pratiti naš otac.

Kad su robovi i sluge počeli micati pokrove s pladnjeva punih
raznovrsnih jela, svi su navalili na hranu. Žene iz nižih klasa prekrivene
velom prve su se bacile na ponuđena jela, silovito i pohlepno trpajući
hranu pod svoje velove i u usta. Gosti su uživali u dimljenom lososu iz
Norveške, ruskom kavijaru, prepeličjim jajima i ostalim gurmanskim
poslasticama. Četiri velika stola svijala su se i ljuljala pod težinom hrane.
Ukusna pikantna predjela bila su na lijevoj strani, glavna jela u sredini,
deserti desno, a posve na kraju osvježavajući napitci. Naravno, alkohol
nije bio u ponudi, ali mnoge pripadnice kraljevske obitelji nosile su male
draguljima optočene pljoske sa zabranjenim pićem u svojim ručnim
torbicama. Svako malo bi se uz hihot povukle u toalet na potajni gutljaj.

Kad su se u središtu šatora pojavile trbušne plesačice iz Egipta,
mnoštvo sastavljeno od žena svih naraštaja utihnulo je i zainteresirano ali
s pomiješanim osjećajima promatralo pokrete plesačica. To je bio moj
omiljeni dio vjenčanog slavlja, ali većini žena bilo je očito neugodno zbog
izazovno izloženih djevojaka i erotikom nabijene izvedbe. Saudijci sebe
uzimaju suviše ozbiljno, i na zabavu i smijeh gledaju sumnjičavo. Stoga
sam se zapanjila kad se jedna od mojih teta izdvojila iz gomile i

pridružila se valovitom gibanju i izvijanju trbušnih plesačica. Bila je
zadivljujuće vješta, no začula sam mrmljanje neodobravanja nekolicine
mojih rođakinja.

Kad je zvuk bubnjeva ponovno odjeknuo i najavio da će se uskoro
pojaviti mladenka, pogledi puni iščekivanja usmjerili su se prema ulazu
u vilu. Nakon samo nekoliko trenutaka vrata su se širom otvorila i Sara
je, u pratnji naše majke sjedne strane i tete s druge, sprovedena do podija
natkrivenog baldahinom.

Sarino lice prekrivao je ružičast prozračan veo pričvršćen tijarom s
ružičastim biserima. Ta fina koprena od tanašne tkanine služila je tek
tome da naglasi njezinu nesvakidašnju ljepotu. Začuo se prigušen žamor;
gosti su šaptom izrazili odobravanje njezinu prikladno izmučenom
držanju. Uostalom, mlada, djevičanska nevjesta upravo bi tako i trebala
izgledati: preplašena do same srži svojega bića.

Slijedila ju je velika skupina rođakinja, ispunjavajući zrak
pustinjskim zvucima uzbuđenja i slavlja: visokim vibrirajućim tonovima
što su ih žene proizvodile brzim uzastopnim pucketanjem vrškom jezika

po gornjem nepcu. Druge žene pridružiše se reskim, prodornim,
vriskavim poklicima. Sara je posrtala, no majka ju je pridržavala da
ostane uspravna.

Uskoro se pojaviše moj otac i mladoženja. Iako sam znala da je
mladoženja stariji od mog oca, kad sam ga ugledala ustuknula sam
zatečena njegovim odbojnim izgledom. U mojim mladim očima izgledao
je prastaro, i smjesta sam pomislila kako sliči lasici. Zgrčila sam se na
samu pomisao da taj stvor fizički dodiruje moju stidljivu i osjetljivu
sestru.

Podigavši Sarin veo, mladoženja ju je pogledao ispod oka uz
pohotno keženje. Sara je bila suviše omamljena da bi reagirala, i samo je
stajala kao ukopana, oči u oči sa svojim novim gospodarom. Službeni
obred sklapanja braka bio je obavljen tjednima prije svadbe i nije mu
nazočila niti jedna žena. Bijahu prisutni isključivo muškarci, jer su se
potpisivali ugovori o mirazu i razmjenjivali pravni dokumenti. Danas će
na svadbi biti izgovoreno tek nekoliko rečenica kojima će biti okončan
obred vjenčanja.

Imam je gledao u mog oca dok je ovaj izgovarao prisegu
potvrđujući da je Sara sada udana za svog mladoženju u zamjenu za
dogovoren miraz. Zatim je bacio pogled na mladoženju koji je potvrdio
da uzima Saru za ženu i da će se od tog trenutka nadalje brinuti za nju i
štititi je. Za čitavog trajanja obreda, niti jedan od muškaraca Saru nije niti
pogledao. Naposljetku je imam pročitao nekoliko ulomaka iz Kurana i
blagoslovio brak moje sestre a sve su žene uglas stale podvriskivati i
klicati. Sara je bila vjenčana. Muškarci su prizor promatrali sa
zadovoljnim osmijehom na licu.

Dok je Sara nepomično stajala, mladoženja je iz džepa svog tobea
izvadio malenu kesicu i među goste bacio šaku zlatnih kovanica.
Zadrhtala sam od gađenja gledajući ga kako samodopadno prima
čestitke zbog vjenčanja s tako predivnom ženom, a onda je moju nesretnu
sestru uhvatio pod ruku i stao je užurbano odvoditi.

Dok je odlazila, Sarine su se oči prikovale za moje; znala sam da bi
joj netko trebao pomoći, ali bilo mi je isto tako jasno da to nitko neće
učiniti. Iznenada sam se sjetila Sarinih riječi upućenih ocu: »Pobjeda rađa
mržnju, jer poraženi su nesretni.«

U svom ojađenom umu nisam nalazila nimalo utjehe u saznanju da
mladoženja nikada neće spoznati sreću u tako gorko nepravednoj
zajednici.

Četvrto poglavlje

Razvod

Otac nam je zabranio da posjećujemo Saru prva tri mjeseca njezina
braka. Rekao je kako joj treba vremena da se prilagodi svom novom
životu i odgovornostima, a pogled na njezinu obitelj samo bi joj
rasplamsao žudnju da se vrati svom starom beskorisnom životu
ispunjenom sanjarenjem. Naše jadikovanje zbog njezine zatočenosti u
neželjenom braku izmamilo je samo ravnodušno odmahivanje glavom. U
očevim očima Sara je činila ono za što je žena rođena: da služi i
udovoljava svom muškarcu i rada mu djecu.

Sara nije sa sobom ponijela ništa iz svoje sobe. Možda je osjećala da
bi prisustvo njenih knjiga i ostalih predmeta koji su joj pričinjali užitak
njezinu novu stvarnost učinilo još bolnijom i čememijom. Činilo mi se
kao da je mrtva; njezina odsutnost ostavila je crnu, zjapeću rupu u mom
životu. Oplakivala sam njezin odlazak provodeći mnoge duge sate u
njezinoj sobi, s njezinim stvarima. Počela sam sa zanimanjem proučavati
Sarme hobije i upoznavajući je sve dublje osjećala sam se kao da
prisvajam neke dijelove njezine osobnosti. Čitajući njezin dnevnik,
njezine snove osjećala sam kao svoje; plakala sam gnjevnim suzama
propitujući mudrost Boga koji dopušta da zlo pobijedi nevinost.

Nakon što me zatekla u Sarinu krevetu, u njezinoj spavaćici, kako
čitam njezine knjige o umjetnosti majka je naredila da se Sarina soba
zaključa.

Nismo morali čekati tri mjeseca da ponovo vidimo Saru: pet tjedana
nakon vjenčanja pokušala se ubiti.

Bila sam u vrtu i razgovarala sa životinjama iz našeg tek
sagrađenog privatnog zoološkog vrta, kad je iznenada dojurio Omar,
umalo ostavši bez sandala u silnoj hitnji da se što prije dočepa ulaza u
kuću. Njegova inače tamnobrončana koža bila je blijeda poput prijesnog
tijesta. Otresao je svoj tobe i izbacio pijesak iz sandala udarajući ih o zid.
Naložio mi je da potrčim i što prije pronađem svoju majku.

Majka je uvijek imala razvijen predosjećaj kad se radilo o njezinoj
djeci te je vidjevši Omara odmah upitala što nije u redu sa Sarom.

Arapi ne vole biti glasnici loših vijesti. Primjerice, kad dijete umre,
nesretnik kojemu je dodijeljen zadatak obavještavanja obitelji isprva će
reći kako se dijete ne osjeća dobro. Nakon ispitivanja potvrdit će kako je
odlazak liječniku nužan, a potom će priznati da je dijete u bolnici. Nakon

dugog preklinjanja članova obitelji da im se podastru dodatne
informacije, glasnik će napokon reći da je bolest vrlo ozbiljna i da bi
obitelji bilo najbolje da se pripremi na bdijenje uz postelju voljenog.
Kasnije će glasnik uz puno boli i muke priznati kako je život voljenog
člana obitelji u smrtnoj opasnosti. Može proći i nekoliko sati prije nego
što otkrije obitelji koliko je situacija ozbiljna, ali neće htjeti priopćiti vijest
o smrti voljene osobe članovima njezine obitelji. Najdalje što će Arapin ići
u prenošenju loše vijesti jest da pripremi obitelj da ono najgore čuje od
liječnika.

Omar je rekao mojoj majci da je Sara pojela pokvareno meso i sada
je u privatnoj klinici u Jeddi. Za sat vremena otac je majci osigurao let u
privatnom zrakoplovu, a ona je s grčem na licu odjurila po svoju obaju i
veo. Ja sam je slijedila u stopu plačući tako neutješno da se sažalila i
dopustila mi da pođem s njom, ali morala sam obećati da neću raditi
scene u bolnici ukoliko se ispostavi da je Sara ozbiljno bolesna. Dala sam
obećanje i otrčala do Sarine sobe, lupajući šakama i nogama o zaključana
vrata dok jedan od slugu nije pronašao ključ. Željela sam Sari odnijeti
njezinu omiljenu knjigu o umjetnosti.

Omar nas je prvo odvezao do očeva ureda jer je otac zaboravio
ponijeti naše putne isprave. U Saudijskoj Arabiji muškarac mora napisati
pismo kojim ženskim članovima obitelji daje dopuštenje da putuju. Bez
tih dokumenata mogli bi nas zaustaviti na carini i spriječiti da se
ukrcamo na avion. Otac nam je dao i naše putovnice, jer bi se, kako je
rekao majci, moglo pokazati nužnim da Saru prebacimo na liječenje u
London. Trulo meso? London? Znala sam što je tu trulo: očeva priča!
Pomislih kako je moja sestra zasigurno mrtva.

U Jeddu smo odletjeli malim privatnim zrakoplovom. Let je tekao
glatko, ali atmosfera u kabini zrakoplova bila je zastrta tmurnim
oblacima napetosti. Majka je malo govorila i većinu vremena oči je držala
zatvorenima. Samo nekoliko godina prije prvi put se vozila u
automobilu. Sada sam vidjela kako joj se usne miču i znala sam da Bogu

upućuje dvostruku molitvu: da Saru zateknemo živu i da nas avion
sigurno odnese k njoj.

Pilot i kopilot - obojica Amerikanci - odmah su me osvojili svojim
srdačnim i prijateljskim ponašanjem. Kad su mi ponudili da sjednem k
njima u kabinu, oduševljeno sam poskočila i zapljeskala a majka je
kimnula u znak nevoljkog pristanka. Za razliku od Alija, nikada do sada
nisam sjedila u kabini.

Isprva sam bila preplašena pogledom na beskrajno nebesko

prostranstvo. Zrakoplov mi se činio poput igračke između neba i tvrde
površine zemlje. Prigušeno sam kriknula ustuknuvši od straha. Krupniji
od dva Amerikanca, John, uputio mi je umirujući smiješak i počeo mi
strpljivo objašnjavati funkcije različitih poluga i uređaja. Na vlastito
iznenađenje, zatekla sam se kako se sa zanimanjem naginjem preko
njegova ramena, potpuno opuštena i umirena. Bila je to jedna od rijetkih
prilika u mom mladom životu u kojoj sam se osjećala spokojno i ugodno
u prisustvu muškaraca. Tužno je što sam se oca bojala a brata Alija
mrzila, baš kao i svoju polubraću. Ovo je bio čudan osjećaj: bila sam
opijena saznanjem da muškarci, koje sam uslijed svog odgoja naučila
smatrati bogovima, mogu biti tako normalni i nimalo zastrašujući. Bilo je
to nešto sasvim novo, nešto o čemu je vrijedilo razmisliti.

Pogledavši kroz prozor zrakoplova shvatila sam kako predivan
osjećaj slobode obuzima srce orla što lebdi visoko nad zemljom. Misli su
mi se vratile Sari zarobljenoj u braku s nevoljenim čovjekom. Svečano
sam se zaklela sama sebi da ću biti gospodar vlastitog života, bez obzira
na to što ću sve trebati poduzeti da u tome uspijem i koliku ću patnju
pritom morati pretrpjeti.

Prije slijetanja pridružila sam se majci koja me obuhvatila svojim
rukama punim ljubavi i nježno me držala u naručju dok je avion klizio po
tlu prema terminalu. Bila je prekrivena velom, no znala sam svaki izraz
njezina lica. Srce mi se stegnulo kad sam čula njezin dugačak izmučeni
uzdah.

Oprostila sam se od prijaznih Amerikanaca. Nadala sam se da ćemo
se njihovim zrakoplovom vraćati u Rijad, jer sam osjetila drugarsku
povezanost s tom dvojicom muškaraca koji su pridavali toliku važnost
naivnim i uzbuđenim pitanjima jednog djeteta.

Stigavši u kliniku slušali smo jauke i krikove dok smo prolazile
dugačkim bolničkim hodnikom. Majka je ubrzala korak, zgrabivši me za
ruku tako čvrsto da sam gotovo zajauknula.

Sara je bila živa. Jedva, ali ipak živa. Bile smo izvan sebe kad smo
saznale da si je pokušala oduzeti život gurnuvši glavu u plinsku pećnicu.
Ležala je nepomična i samrtnički blijeda. Njen muž nije bio uz nju, ali je
poslao u posjet svoju majku. Kad nas je ugledala podla stara vještica stala
je glasno i oštro grditi i psovati Saru optužujući je da je osramotila
njezinog sina i njegovu obitelj. Željela sam joj izgrepsti lice i natjerati je u
bijeg, ali sjetih se obećanja majci. Umjesto toga ostala sam mirno stajati,
jedva dišući od bijesa, gladeći Sarine meke nepomične ruke.

Majka je zbacila veo sa svoga lica i ustobočila se pred odurnom

babom. Otkad je doznala da je Sara u bolnici izjedala se od brige i
strahovanja, ali otkriće da joj je kći pokušala samoubojstvo bilo je posve
neočekivano i razorno. Kad se u ledenom bijesu okrenula prema majci
svog zeta, poželjela sam oduševljeno zatoptati nogama i zapljeskati.
Starica je zanijemila od čuda kad ju je upitala što je to njezin sin učinio da
si je mlada djevojka poželjela oduzeti život. Kad joj je naredila da napusti
Sarinu sobu jer ovo nije mjesto za bezbožnike, stara se vještica pokupila
zaboravivši u žurbi spustiti veo. Mogli smo čuti kako joj se glas podiže
od gnjeva dok je zazivala Božju pomoć.

Majka se okrenula prema meni i ugledala moj osmijeh pun
divljenja. Svojim gnjevom ulila mi je strahopoštovanje, i na jedan kratak,
bljeskovit trenutak osjetila sam da nas Bog možda ipak neće napustiti.
Sara će biti spašena. Ali znala sam da će majka ispaštati kad otac čuje za
oštre riječi upućene Sarinoj svekrvi. Poznavajući svog oca, bit će ljut na
Saru i nimalo sućutan zbog njezinog očajničkog postupka, i bez sumnje
bijesan na majku jer je branila vlastitu kćer. U Saudijskoj Arabiji stariji se
istinski i bespogovorno poštuju. Bez obzira na to što čine ili govore, ili
kako se ponašaju, nitko se ne usuđuje suprotstaviti starijim i iskusnim
ljudima. Majka se prema majci Sarinog muža postavila kao tigrica koja
štiti svoje mladunče. Srce mi se nadimalo od silnog ponosa zbog njezine
hrabrosti.

Nakon što tri dana nije čak niti telefonirao da bi doznao kako mu je
žena, Sarin muž stigao je u kliniku po Saru ponašajući se kao da je ona
njegovo vlasništvo. No majka je u međuvremenu otkrila razlog Sarine
agonije, pa se sa svojim zetom suočila ne skrivajući prijezir. Sarin je muž

bio sadist. Podvrgnuo je moju sestru bolesnoj seksualnoj brutalnosti do te
mjere da je osjećala kako joj je smrt jedini izlaz. Čak i otac je osjetio
gađenje kad je čuo što je sve propatila njegova kći, ali je ipak podržao
svojeg zeta u tvrdnji da žena pripada svom suprugu, nakon što mu je
ovaj obećao da će svoje odnose sa Sarom prilagoditi normalnim
običajima.

Majčina je ruka zadrhtala a usne su joj se rastegle u jauk kad joj je
otac priopćio svoju odluku. Sara je jecajući pokušala ustati iz kreveta,
vičući kako više ne želi živjeti. Zaprijetila je da će si prerezati žile ako
bude prisiljena vratiti se mužu. Majka je stajala nad svojom kćeri
nepokolebljiva i čvrsta poput stijene; prvi put u svom životu prkosno se
suprotstavila ocu. Rekla mu je da se Sara nikada neće vratiti u kuću tog
čudovišta, i da će se ona bude li potrebno potužiti kralju i Vijeću vjerskih
učenjaka, jer je sigurna da nitko od njih neće dopustiti da se ta tortura

nastavi. Kad je otac majci zaprijetio razvodom, ona je ostala pri svojoj
odluci rekavši mu da učini što mora, ali da se njezina kći ne vraća u tu
kaljužu zla.

Otac je bio zatečen njezinom nepopustljivošću. Vjerojatno je znao da
bi Vijeće vjerskih učenjaka po svoj prilici Sari savjetovalo da se vrati
mužu. Ako je suditi po dosadašnjim odlukama Vijeća, tražili bi od
supruga da se ponaša prema svojoj ženi na način koji propisuje Kuran a
potom bi digli ruke od posredovanja u razrješavanju te neugodne
situacije. Otac je stajao zureći u majku, procjenjujući stupanj njezine
odlučnosti. Poljuljan njezinom beskompromisnošću, i u želji da izbjegne
uplitanje javnosti u privatnu obiteljsku stvar, prvi put u njihovom braku
otac je popustio.

Budući da smo bili pripadnici kraljevske obitelji, te da mu nije bilo u
interesu raskidanje poslovne suradnje s mojim ocem, Sarin suprug je iako
nevoljko ipak pristao na razvod.

Islam muškarcima daje za pravo da se razvedu kad požele, ne
propitujući njihove motive, no ženi je rastava od supruga mnogo teže
ostvariv cilj. Ukoliko bi Sara bila primorana podnijeti zahtjev za rastavu
braka, suočila bi se s brojnim poteškoćama, jer bi vjerski autoriteti
zaključili kako je »moguće da ti odbojnim bude ono što ti je Alah ipak
namijenio za tvoje dobro« te bi je prisilili da ostane sa svojim suprugom.
Sarin je suprug srećom popustio, i nakon što je tri puta u prisustvu dva

muška svjedoka izgovorio »Razvodim se od tebe« u samo nekoliko
minuta razvod je bio okončan.

Sara je bila slobodna! Vratila se kući.
Buma previranja u obitelji kojima sam svjedočila u nekoliko
posljednjih mjeseci ubrzala su moje sazrijevanje. Moj se svijet promijenio
Sarinim vjenčanjem, njezinim pokušajem samoubojstva i razvodom.
Nove misli i ideje počele su klijati u mom umu; nikad više neću
razmišljati na način djeteta.
Često sam razmišljala o primitivnim običajima vezanim uz
sklapanje braka u mojoj zemlji. U Saudijskoj Arabiji brojni faktori
sudjeluju u procjeni koliko je djevojka poželjna kao udavača: njezino
obiteljsko ime, bogatstvo njezine obitelji, odsutnost fizičke deformacije i
njezina ljepota. Sastajanje s muškarcem u javnosti je tabu, tako da
muškarac ovisi o orlovskom oku svoje majke i sestara koje su u
neprestanoj potrazi za odgovarajućom družicom. Čak i nakon što se
donese odluka o vjenčanju, i nakon što je određen datum, rijetko kada
djevojka susreće svog budućeg muža prije same vjenčane ceremonije -

iako katkada pojedine obitelji dopuštaju razmjenu fotografija.
Ukoliko je djevojka iz dobre obitelji i bez fizičkih nedostataka, dobit

će brojne ženidbene ponude. Ukoliko je ljepotica, mnogi muškarci slat će
svoje majke ili očeve da pod svaku cijenu dogovore brak, jer ljepota
predstavlja veliku pogodnost za saudijsku ženu. Dakako, nijedan skandal
ne bi smio uništiti dobar glas o ljepoti, inače poželjnost djevojke blijedi;
takva djevojka naposljetku završava kao treća ili četvrta supruga kakvog
starca u nekom zabačenom selu.

Mnogi saudijski muškarci prepuštaju odluku o sklapanju braka
njihovih kćeri svojim ženama, znajući da će one pronaći najboljeg
partnera koji će savršeno odgovarati obitelji. Pritom će i majka često
inzistirati na neželjenom braku, ne mareći za kćerine suze. Reći će kćeri
da je i ona strahovala od braka s čovjekom kojeg ne poznaje, no da se
pokazalo da za strah nije bilo potrebe. Majka će upozoriti svoju kćer da
zaljubljenost ne traje dugo pa je najbolje udati se u dobru i uglednu
obitelj. S druge strane tu su i muškarci poput mog oca, koji sami donose
odluke o kćerinoj udaji temeljeći ih na osobnoj i ekonomskoj koristi od
takvog zajedništva, i nema tog višeg autoriteta koji bi doveo u pitanje
takvu prosudbu. Uza svu svoju ljepotu, inteligenciju i snove iz

djetinjstva, Sara je na kraju bila tek ulog u očevim planovima oko
bogaćenja.

Bliski i neposredni uvid u žalosnu sudbinu moje voljene sestre
ispunio me novom odlučnošću u zagovaranju stava da žene moraju imati
pravo glasa u odlučivanju o bitnim pitanjima koja utječu na njihove
živote. Od tada sam život posvetila kovanju planova za ostvarenje prava
žena u mojoj zemlji na dostojanstven život i osobno ispunjenje - prava
koja muškarcima pripadaju od rođenja.

Peto poglavlje

Ali

Nekoliko mjeseci nakon Sarina povratka moja starija sestra Nura
uvjerila je oca da bi Sari i meni koristilo putovanje u inozemstvo. Budući
da nikako nismo uspijevali izvući Saru iz njezine kronične depresije,
Nura je pomislila da bi putovanje za nju bilo najbolji lijek. Ja sam dosad
dvaput posjetila Španjolsku, ali bila sam još mala pa se jedva sjećam tih
putovanja.

Nura je zbog udaje za jednog od unuka našeg pokojnog kralja te
zbog smirene i blage naravi bila kći kakvu je otac mogao samo poželjeti.
Činila bi sve što joj je rečeno, bez suvišnih pitanja. Otac ju je s godinama
istinski zavolio, jer je malo njegovih kćeri imalo Nurine kvalitete -
ljubaznu susretljivost, poslušnost i uslužnost. Nakon Sarina razvoda otac
je Nuru stalno isticao kao primjer ostalim njegovim kćerima. Udala se za
čovjeka kojeg nije poznavala, a brak joj se ipak pokazao
zadovoljavajućim. Naravno, za to je bila zaslužna i obzirnost i pažljivost
njezina mula.

U očevim očima Sara je očigledno izazivala svog muža i potakla ga
na izopačeno ponašanje. Na Bliskom istoku muškarac nikad nije kriv.
Čak i ako ubije vlastitu ženu, za svoj će postupak iznijeti »opravdani«
razlog, koji će ostali muškarci prihvatiti bez imalo kolebanja. U svojoj
sam zemlji imala prilike vidjeti članke u novinama koji slave muškarca
zbog toga što je ubio svoju ženu ili kćer zbog »bestidnog ponašanja«,
Puka sumnja na loše vladanje, kao što je ljubljenje, može mladu djevojku
stajati života. A pritom će otac za ubojstvo kćeri biti nagrađen podrškom
od strane čuvara vjere i čestitkama zbog »hvalevrijednog poštivanja
Prorokovih zapovijedi«.

Nura i Ahmed bili su usred podizanja palače kada je Nura poželjela
otputovati u Europu u kupovinu talijanske opreme za dom. Na putu smo
namjeravali zastati u Egiptu kako bi Nurina mala djeca vidjela piramide.

Našeg oca, s dvadeset i dvije kćeri koje je imao sa svoje četiri žene,
često se moglo čuti kako mrmlja: »Žene su muškarčeva pokora.« Njegov
stav dodatno je učvrstila činjenica da su se njegove mlađe kćeri otvoreno
bunile protiv apsolutne vladavine muškaraca. Naše riječi i naše postupke
smatrao je nečuvenima i neoprostivima. Dobro smo znale da ćemo teško
postići cilj za kojim smo žudjele, no već je sama činjenica da smo se
usudile govoriti o vlastitim snovima i ambicijama predstavljala

svojevrsnu pobjedu - jer rijetko se koja saudijska žena usudila o tome
govoriti tako otvoreno i hrabro.

Nura je željela da s nama na put pode i majka, ali majka kao da se
potpuno povukla u sebe nakon Sarma povratka. Kao da ju je njezina
jedina ozbiljna pobuna protiv očeve dominacije potpuno iscrpila. Ipak,
ohrabrila nas je na putovanje, jer je silno željela da Sara vidi Italiju.
Smatrala je da sam ja premlada za takav put i da bih trebala ostati kod
kuće, ali je moj žestoki temperament kao i obično postigao željeni cilj.
Sara nije pokazala pretjerano zanimanje, čak ni za mogućnost da vidi
talijanska umjetnička čuda, ali zato sam ja bila izvan sebe od sreće.

Moja radost bila je donekle pomućena Alijevom samozadovoljnom
objavom da i on ide s nama. Otac je smatrao da mi je potrebna pratnja.
Pomahnitavši na samu pomisao na Alijevo podmuklo prisustvo koje
upropaštava moj odmor odlučila sam osvetiti mu se na najgori mogući
način. Zgrabila sam njegovo novo pokrivalo za glavu i jumula kroz kuću
prema kupaonici. U tom trenutku nisam još ni sama znala što ću učiniti,
ali znala sam da je za saudijskog muškarca velika uvreda ako netko samo
takne njegovu odjeću. Osjetila sam poriv da povrijedim Alija ne
razmišljajući o posljedicama.

Kad je Ali potrčao za mnom vičući kako će me tužiti ocu, udarila
sam ga vratima kupaonice slomivši mu nožni palac i ozlijedivši mu ruku.
Toliko je vrištao i zapomagao da su sluge pomislili da ga ubijam, no ipak
mu nitko nije došao pomoći.

Ne znam što me je bilo spopalo - možda je razlog bilo cviljenje i
zapomaganje okrutnog nasilnika - ali bacila sam njegovo pokrivalo za
glavu u zahodsku školjku i povukla vodu. Obruč na pokrivalu zapeo je u
školjci pa sam ga grozničavo ali bezuspješno potiskivala otčepljivačem za
wc. Kad je Ali vidio što sam učinila, nasrnuo je na mene i oborio me na
pod. Hrvali smo se na podu, a onda sam snažno zgrabila njegov slomljeni
palac i počevši ga povlačiti, svijati i uvrtati stekla prednost u borbi.

Začuvši Alijeve bolne krikove, majka se umiješala u borbu i spasila ga od
mojega godinama potiskivanoga gnjeva.

Znala sam da sam u velikoj nevolji. Zaključivši da moja situacija ne
može biti gora, kad su majka i Omar odvezli Alija u bolnicu da mu
previju slomljeni palac ušuljala sam se u njegovu sobu i sakupila na hrpu
njegovu tajnu zalihu »blaga« koja su bila zabranjena i prema našoj, vjeri i
prema zakonima naše zemlje.

Ta »blaga« bila su uobičajeni predmeti koje skupljaju mladi dečki
širom svijeta, ali njihovo posjedovanje u Saudijskoj Arabiji se smatra

ozbiljnom povredom vjerskih zakona. Davno prije otkrila sam Alijevu
kolekciju Playboya, Penthousea i sličnih časopisa, no nedavno sam u
njegovom tajnom skrovištu pronašla zbirku dijapozitiva. Kipteći od
znatiželje odnijela sam ih u svoju sobu i zapanjeno promatrala gole
muškarce i žene zaokupljene čudnim radnjama; nekoliko dijapozitiva
prikazivalo je čak i životinje sa ženama. Ali ih je očito ponekad
posuđivao svojim prijateljima, sudeći po njegovom jasno otisnutom
imenu na svakom zabranjenom predmetu.

U to vrijeme bila sam previše mlada i neupućena u svojoj naivnosti
da bih točno znala što sve to znači, ali znala sam da su ta »blaga« nešto
loše, jer je svoju zabranjenu zbirku smjestio u staru pohabanu kutiju
označenu natpisom »školske bilježnice«. Bila sam dobro upoznata s
njegovom svojinom, jer sam godinama redovito prekapala po njegovim
stvarima. Pažljivo sam pokupila zabranjene časopise, zajedno s
dijapozitivima, a pronašla sam i sedam bočica alkohola koje je Ali donio
kući nakon vikenda provedenog u Bahreinu. Smješkala sam se
zadovoljna svojim planom dok sam Alijevo blago trpala u papirnatu
vrećicu.

U Saudijskoj Arabiji svaka četvrt ima svoju džamiju. Vlast je kao
glavni prioritet odredila obvezu podizanja džamija praktički na svakom
koraku, kako bi svaki musliman tu udaljenost mogao lagodno prijeći
pješke. Muškarac će pet dnevnih molitvi lakše obaviti ako mu je džamija
u blizini. Unatoč tome što se molitve mogu obavljati bilo gdje pod
uvjetom da je vjernik okrenut prema Meki, smatra se kako je molitva u
džamiji ipak najpoželjnija.

Kako smo živjeli u jednom od najbogatijih gradskih okruga, na
raspolaganju nam je bila golema džamija od bijelog mramora koji se

prelijevao poput opala. Budući da su bila dva sata popodne, znala sam
da imam dovoljno vremena da prije početka sljedeće molitve provedem
svoj naum a da me nitko ne vidi. Čak i čuvari vjere drijemaju za vrućih
arapskih popodneva.

Sa strahopoštovanjem sam otškrinula vrata džamije, oprezno
zavirivši unutra prije nego što sam ušla. Još nisam nosila veo, pa sam
mislila da moja prisutnost možda neće izazvati preveliku sumnjičavost.
Već sam pripremila svoju verziju priče u slučaju da me uhvate. Ukoliko
bi me upitali što tu radim, rekla bih da tražim svoju macu koja je zalutala
u dvorište džamije.

Džamija je iznutra bila ugodno prohladna i primamljiva. Nikada
dosad nisam bila u unutrašnjosti tog golemog zdanja, iako sam mnogo

puta slijedila oca i Alija kad su išli na molitvu. Od njegove šeste godine
Alija su poticali na odlazak u džamiju i obavijanje pet dnevnih molitvi.
Počela sam ubrzano disati sjetivši se povrijeđenosti koju sam osjećala
gledajući kako otac drži Alija za ruku i ponosno ga vodi kroz
veličanstven ulaz u džamiju a mene, bezvrijedno žensko, ostavlja da
stojim uz rub ceste i zurim za njima očiju ispunjenih žalošću i bijesom.

U mojoj zemlji ženama nije dopušten ulaz u džamiju. Iako prorok
Muhamed nije izričito zabranio ženama da javno mole po džamijama,
ipak je ustvrdio da bi za njih bilo najbolje da mole u privatnosti vlastita
doma.

Ustanovivši da nema nikoga na vidiku žurno sam koračala po
mramornom podu a kuckanje mojih sandala sablasno je odjekivalo u
tišini prazne džamije. Torbu s Alijevim zabranjenim blagom položila sam
u podnožje stepeništa koje je vodilo do balkona sa zvučnicima iz kojih su
pet puta dnevno odjekivale riječi proroka Muhameda. Pri samoj pomisli
na pobožnu predanost kojom je mujezin pozivao vjernike na molitvu,
osjetila sam krivnju zbog moje avanture. A onda sam se sjetila Alijevog
nadmenog cereka kad me obavijestio da će me otac dati izbatinati i da će
upravo Aliju pružiti zadovoljstvo da me osobno premlati. Odšetala sam
doma sa samozadovoljnim osmijehom na licu. E pa neka se Ali pokuša
izvući iz ovoga!

Te večeri prije nego što se otac vratio iz ureda na našim vratima
pojavila su se tri pripadnika vjerske policije. Tri filipinske sluškinje i ja
virile smo kroz jedan od prozora na katu, gledajući kako mutawe viču na

Omara bijesno gestikulirajući. Teatralno su uzdizali ruke prema nebu, a
zatim s očitim gađenjem pokazivali prema nekakvim knjigama i
časopisima. Poželjela sam se nasmijati, ali ipak zadržan ozbiljan izraz
lica.

Mutawe su strah i trepet za strance u Saudijskoj Arabiji, a i za većinu
Saudijaca, jer imaju veliku moć koju koriste u otkrivanju i kažnjavanju
prekršitelja strogih vjerskih propisa. Čak se i članovi kraljevske obitelji
trude ne privlačiti njihovu pažnju.

Dva tjedna ranije jedna od naših filipinskih služavki iskusila je
gnjev mutawa kad su je opazili u suku u suknji do koljena. Ti fanatični
čuvari vjere krvnički su je izudarali štapovima i posprejali njezine
nepokrivene noge crvenom bojom. Iako naša vlada ne dopušta turistima
ulazak u zemlju, u Saudijskoj Arabiji zaposleno je mnogo strankinja koje
u našim većim gradovima rade kao medicinske sestre, tajnice ili kućne
pomoćnice. Mnoge od njih na vlastitoj su koži iskusile bijes i mržnju onih

koji promiču Božju riječ ali preziru osobe našeg spola. Ukoliko se žena
usudi prkositi tradiciji izlaganjem svojih nepokrivenih udova, riskira
batine i prskanje bojom.

Naša je služavka namakala noge u tekućini za uklanjanje boje, no
one su i dalje bile crvene, kao da su oblivene krvlju. Uvjerena da je
vjerska policija nekako ušla u trag njezinom prebivalištu i sada ju
namjerava utamničiti, panično se sakrila ispod mog kreveta. Htjela sam
joj otkriti razlog njihova posjeta, ali moja tajna trebala je ostati skrivena -
čak i od filipinskih sluškinja.

Omar je bio blijed poput zida kad je utrčao u vilu bijesnim glasom
dozivajući Alija. Ali se pojavio na stepenicama silazeći nesigurnim
korakom, s desnim stopalom visoko podignutim u zrak dok je balansirao
na peti lijeve noge. Izašla sam iz svog skrovišta i pridružila se njemu i
majci u dnevnoj sobi iz koje je Omar telefonirao u očev ured. Mutawe su
otišli, ostavivši Omaru dio inkriminirajućeg plijena: jedan časopis,
nekoliko dijapozitiva i jednu bočicu žestokog alkoholnog pića. Ostatak su
zadržali kao dokaz Alijeve krivice. Bacila sam pogled na Alijevo lice iz
kojeg kao da je istekla sva krv nakon što je ugledao svoje »tajno blago«
rasprostrto u Omarovom krilu.

Opazivši me, Omar je zatražio da napustim sobu, no ja sam se
čvrsto priljubila uz majčine skute a ona me zaštitnički gladila po glavi.
Majka je zasigurno mrzila način na koji se Omar odnosio prema njezinoj
djeci te ga je prkosno pogledala u oči, na što me je on odlučio ignorirati.
Aliju je rekao da sjedne, da je otac na putu kući i da su mutawe otišle po
policiju. Alija će uskoro uhititi, objavio je s prijetećom izvjesnošću.

Tišina u sobi bila je poput zatišja pred oluju, no onda je Ali povratio
samopouzdanje i drskim tonom uzvratio Omaru: »Ne mogu me uhititi; ja
sam princ. Ti religiozni fanatici nisu ništa drugo do li nesnosni komarci
što se roje oko mojih gležnjeva.« Odjednom sam pomislila da bi Aliju
utamničenje moglo činiti dobro.

Začulo se cviljenje kočnica auta i otac je trenutak kasnije uletio u
sobu i s jedva prikrivenim bijesom posegnuo za zabranjenim predmetima
koje je Omar izložio na stolu. Prvo je zgrabio Playboy i strogo pogledao u
Alija. Viski je prezrivo bacio ustranu, jer svi prinčevi doma drže alkohol.
No kada je uzeo jedan od dijapozitiva i podigao ga prema svjetlosti
svjetiljke, bijesnim je glasom zapovjedio majci i meni da napustimo
prostoriju. Mogle smo čuti kako po Aliju pljušte teški udarci njegovih
šaka.

Sve u svemu, bio je to loš dan za mojeg brata.

Mutawe su se očito predomislili i odustali od poziva policiji i
uhićenja pripadnika kraljevske obitelji, jer kad su se nekoliko sati kasnije
vratili bili su oboružani tek pobožnošću i bijesom. Otac se našao u krajnje
neugodnoj situaciji da s mutawama raspravlja o nemoralnim postupcima
svoga sina, naročito o skandaloznim dijapozitivima sa ženama koje
kopuliraju sa životinjama.

Bila je godina 1968. i kralj Faisal nije bio toliko tolerantan prema
nestašlucima mladih prinčeva kao što je to prije njega bio njegov stariji
brat Sa'ud. Mutawe su osjećali da su u nadmoćnoj poziciji, jer su i oni i
moj otac znali da bi kralj bio izvan sebe od bijesa ukoliko bi priča o
skandaloznim dijapozitivima iscurila u javnost. Bila je općepoznata stvar
da su mutawe bili zabrinuti zbog rastućeg trenda modernizacije naše
zemlje. Kralj Faisal neprestano je upozoravao svoju braću i rođake da
nadziru svoju djecu kako bi izbjegli da se gnjev vjerske policije usmjeri na
članove kraljevske obitelji. Iako je uvjeravao vjerske starješine kako vodi
našu zemlju prema nužnoj modernizaciji a ne izopačenom
pozapadnjačenju, mutawe su u ponašanju pripadnika kraljevske obitelji i
prečesto viđali dokaze utjecaja dekadentnog Zapada. Alijeva kolekcija
dijapozitiva samo im je potvrdila istinitost glasina o razuzdanosti i
nemoralu kraljevske obitelji.

Dugo u noć slušali smo kako mutawe s ocem raspravljaju o
prikladnoj kazni za prinčevskog sina. Ali je imao sreću da dolazi iz
obitelji Al Sa'ud. Mutawe su znali da pravni sustav naše zemlje ne bi
osudio člana kraljevske obitelji bez kraljevog pristanka. Takvo što ne
događa se gotovo nikad. No da je Ali član obične saudijske obitelji, ili
zajednice stranaca koji su u zemlji boravili uz radnu dozvolu, bio bi
osuđen na odsluženje duge zatvorske kazne.

Naša obitelj bila je vrlo dobro upoznata s tužnom pričom brata
našeg vozača s Filipina, koji je radio u Rijadu u jednoj talijanskoj
građevinskoj tvrtci, i koji je prije četiri godine uhićen zbog posjedovanja
pornografskog filma i osuđen na sedam godina zatvora. Ne samo da
čami u zatvoru, već mu je određena i kazna od deset udaraca bičem
svakog petka. Naš vozač posjećivao ga je svake subote i jecajući
prepričavao kako bi svaki put kad bi ga vidio njegov jadni brat bio pun
modrica od vrata do nožnih prstiju od bičevanja prethodnog dana.
Strahovao je da mu brat neće preživjeti narednu godinu.

Na Alijevu nesreću, krivnja mu je ustanovljena bez imalo sumnje -
njegovo ime ispisano je krupnim slovima na svakom pojedinom
zabranjenom predmetu. Naposljetku je postignut svojevrstan

kompromis: otac je džamiji darovao poveliku svotu novca i obećao da će
Ali redovito odlaziti u džamiju na pet dnevnih molitvi da bi udovoljio
čuvarima vjere kao i bogu samom. Mutawe su znali da se tek rijetki mladi
prinčevi potrude da se barem povremeno pojave u džamiji, i da će takva
kazna Aliju biti posebno mrska. Rečeno mu je da će se tijekom idućih
dvanaest mjeseci morati svakog dana javiti glavnom mutawi i
prisustvovati svakoj molitvi. Jedina važeća isprika bit će mu izbivanje iz
grada. Budući da je Ali uglavnom spavao do devet sati, zgrozio se na
samu pomisao na prvu ranojutarnju molitvu prije izlaska sunca. Osim
toga, morao je tisuću puta napisati u blok: »Bog je velik, a ja sam ga
uvrijedio povodeći se za izopačenošću i nemoralom bezbožnog Zapada.«
Posljednji zahtjev bio je odavanje imena osobe koja ga je snabdijevala
dijapozitivima i časopisima. Ispostavilo se da je Ali potajno donosio
zabranjene časopise sa svojih putovanja po inozemstvu, budući da se
prtljaga članova kraljevske obitelji na carini pregledavala tek površno.

Sporne dijapozitive prodao mu je neki Zapadnjak s kojim se
sprijateljio na jednoj zabavi. Ali je bez oklijevanja odao mutawama
njegovo ime i adresu tvrtke u kojoj je radio. Kasnije je saznao da je taj
čovjek bio uhićen, izbičevan i zatim deportiran iz zemlje.

Osjećala sam se užasno. Svojom sam glupom i obijesnom šalom
osramotila čitavu obitelj i izvrgnula je bolnom poniženju. Iako sam
vjerovala da je Aliju ovakva lekcija bila itekako potrebna, bila sam
svjesna da sam onim što sam učinila povrijedila svoje roditelje i naštetila
još nekim nedužnim ljudima. Uz to sam, stid me priznati, bila
skamenjena od straha da bi moja krivnja mogla biti otkrivena. U svojim
molitvama obećala sam Bogu da ću se, ako mi dopusti da se ovaj put
izvučem, odsada nadalje uzorno ponašati.

Omar je ispratio mutawe s našeg imanja, a majka i ja čekale smo oca i
Alija da se vrate u dnevnu sobu. Otac je glasno i uzrujano dišući čvrsto
zgrabio Alija za nadlakticu i gurnuo ga prema stepeništu. Moj brat
pogledao je prema meni, i kad su nam se oči načas susrele, u tom
trenutku znala sam da je shvatio da sam ja krivac za njegovo stradanje.
Gotovo sam se rastužila opazivši da djeluje više povrijeđeno nego ljutito.

Počela sam ridati, slomljena krivnjom zbog, svega što sam učinila.
Otac me sažaljivo pogledao, a zatim odgurnuo Alija i izderao se na njega
da je uznemirio čitavu obitelj, uključujući nevinu djecu. Prvi put u mom
životu otac mi je prišao, uzeo me u zagrljaj i rekao da ne brinem.

Tek sada sam se osjetila istinski jadno i nesretno. Dodir za kojim
sam čeznula čitav svoj život i očeva nježnost o kojoj sam toliko često

snatrila došli su u trenutku kada sam to najmanje zaslužila.
Ipak, moje nedjelo postiglo je svoj cilj. Nitko nije ni spomenuo

Alijev slomljeni palac, kao ni zahodsku školjku začepljenu njegovim
pokrivalom za glavu. Novim sam grijehom nadmašila prethodni i
postigla da ni za. jedan ne budem kažnjena.

Šesto poglavlje

Putovanje

Usprkos nedavnim burnim događanjima u obitelji, putovanje u
Italiju i Egipat još je uvijek bilo u planu, ali moje srce više nije bilo
ispunjeno radošću. Ali je sada opreznim korakom prolazio pokraj vrata
moje spavaonice. U prošlosti me najčešće ignorirao: kao djevojčica, u
njegovim očima bila sam prezrena, netko koga je izazivao ili maltretirao
kad mu je bilo dosadno - riječju, gotovo beznačajna osoba. No sada me
gledao na drugačiji način, jer je došao do iznenađujućeg otkrića da sam
ja, ništavno žensko biće i najmlađi član obitelji, zapravo opasan i dostojan
protivnik.

Na dan našeg polaska bilo je potrebno čak šest limuzina da nas i
našu prtljagu odvezu na aerodrom. Nas jedanaestoro putovali smo na
četiri tjedna: Nura i Ahmed s troje od njihovo petero djece, dvije služavke
Filipinke, Sara i ja te Ali i njegov prijatelj Hadi.

Hadi je bio dvije godine stariji od Alija i bio je student medrese u
Rijadu, u kojoj su se školovali mladići koji su željeli postati mutawe. Hadi
je impresionirao odrasle svojim citiranjem Kurana i veoma pobožnim
vladanjem u njihovu prisustvu, pa je otac vjerovao da će imati dobar
utjecaj na njegovu djecu. Onima koji su htjeli slušati, Hadi je nadmenim
tonom izražavao svoje stajalište da bi sve žene trebale ostati zatvorene u
kući; Aliju je rekao da su žene uzrok svega zla na svijetu.

Sarkastično sam pomislila da će Alijevo i Hadijevo »ugodno«
društvo naše putovanje učiniti nezaboravnim.

Majka nas nije pratila na aerodrom. Posljednjih nekoliko dana bila je
umorna i neraspoložena; pretpostavila sam da su je zabrinule Alijeve
nepodopštine. Oprostila se s nama u vrtu i otpravila nas mašući s kapije.
Nosila je veo, ali znala sam da joj se niz lice kotrljaju suze. Osjećala sam
da nešto s njom nije bilo u redu, ali nisam imala vremena razmišljati o
tome jer su se pred nama prostirali novi uzbudljivi vidici.

Ahmed je nedavno nabavio novi avion, tako da je naš let bio strogo
obiteljska stvar. Otišla sam pogledati upravljaju li letjelicom dvojica
Amerikanaca koji su majku i mene vozili u Jeddu i razočarano ustanovila
da su umjesto njih u kokpitu dva britanska pilota. No kasnije sam otkrila
da su i oni jednako srdačni i susretljivi kao i američki piloti. Kraljevska
obitelj unajmila je velik broj američkih i britanskih pilota za svoje
privatne avione. Ahmed se savjetovao s pilotima dok su se Nura i

služavke smještale unutra s troje male djece.
Sara je skinula veo i pokrila se pokrivačem, stišćući u naručju svoje

dragocjene knjige. Hadi je s gađenjem pogledao njezino nepokriveno lice
i nešto ljutito šapnuo Aliju, koji je zatim naredio Sari da ponovno stavi
veo dok ne napustimo Saudijsku Arabiju. Sara mu je odgovorila da ne
vidi čitati kroz gustu tkaninu i da bi mu bilo najpametnije da začepi svoju
ružnu gubicu.

Još i prije nego što smo poletjeli došlo je do obiteljskog koškanja.
Pokušala sam nagaziti Alijev povrijeđeni nožni palac, ali sam promašila;
Ali je svom snagom zamahnuo prema mojoj glavi, no brzo sam se
prignula te je i on promašio mene. Kao najstarija muška autoritativna
figura Ahmed nas je oštro opomenuo da sjednemo i budemo tiho. Nura i
on razmijenili su poglede koji su mi dali do znanja da se već pitaju koliko
je uopće bio mudar njihov velikodušan poziv da im se pridružimo na
putovanju.

Tri najsvetija mjesta islama su Meka, Medina i Jeruzalem. Meka je
grad koji je najviše prirastao srcima više od milijarde muslimana širom
svijeta, jer upravo je tamo Alah objavio svoju volju proroku Muhamedu.
Temelje našeg religioznog života predstavlja pet bogoštovnih dužnosti
zvanih stupovi islamske vjere. Jedna od tih dužnosti sastoji se u tome da
svaki musliman koji si to može financijski priuštiti poduzme hadž.
Nijedan dobar musliman ne osjeća se ispunjenim ukoliko nije hodočastio
u Meku barem jedanput u svom životu.

Naš drugi najsvetiji grad, Medina, naziva se »Prorokovim gradom«;
ondje se nalazi Muhamedov grob.

Jeruzalem je naš treći najsvetiji grad. Tamo je Hramska gora, s koje
je Bog Muhameda uzdigao na nebo. Na spomen Jeruzalema muslimani
liju gorke suze, jer taj je grad sada okupiran, nije više slobodan i otvoren
za naš narod.

Ako su Meka, Medina i Jeruzalem duhovni praizvori muslimana,
tada je Kairo krunski dragulj njihova ponosa i slave. Kairo predstavlja
pedeset stoljeća titanske trajnosti i čudo arapske civilizacije kao jedne od
najvećih i najsjajnijih u povijesti svijeta. Egipat je izvor velikog ponosa za
sve Arape. U usporedbi sa snagom, moći, bogatstvom i postignućima
drevnih Egipćana, naftno bogatstvo modernih zaljevskih arapskih država
čini se sitnim i beznačajnim.

Upravo sam u Kairu, gradu koji kipti od života još od drevnih
vremena, postala ženom. U arapskoj kulturi, gdje se silna važnost pridaje
preobrazbi iz djevojke u ženu, svaka djevojčica iščekuje pojavu prve