Jean Sasson - Princeza Sultana

menstruacije s mješavinom straha i radosti. Kad su mi moje zapadnjačke
prijateljice pričale kako nisu znale što im se događa kad im se pojavila
prva mjesečnica, i kako su bile uvjerene da umiru, zanijemila sam od
zaprepaštenja. U islamskom svijetu žene o menstruaciji govore opušteno
i sasvim prirodno. To je trenutak kad se djevojčica preko noći pretvara u
ženu. Nakon toga nema povratka u zaštitničku čahuru nevinog
djetinjstva.

U Saudijskoj Arabiji pojava prve menstruacije znači da je došlo
vrijeme za pažljivo odabiranje prvog vela i abaje. Čak se i muški vlasnici
dućana - najčešće muslimani iz Indije ili Pakistana - raspituju neusiljeno i
s poštovanjem o trenutku kad je djevojčica postala ženom. Svjestan
važnosti prigode, vlasnik dućana će se s ljubaznim smiješkom na licu
posvetiti odabiranju abaje i vela koji će najbolje pristajati mladoj vlasnici.

Iako veo mora biti crne boje, brojne su mogućnosti za odabir vrste
tkanine i strukture materijala. Veo može biti od tanke tkanine,
dopuštajući svijetu tek zasjenjen pogled na zabranjeno lice. Tkanina
srednje gustoće praktičnija je, jer kroz takvo koprenasto i prozračno
sukno žena može vidjeti, a ipak biti zaštićena od tuđih nepristojnih
pogleda ili oštrih prigovora od strane čuvara vjere. Ukoliko žena izabere
tradicionalnu gustu crnu tkaninu, nijedan muškarac ne može si dočarati
njezine crte lica, jer je ono skriveno iza maske koja se ne pomiče čak ni na
najsnažnijem zapuhu vjetra. Dakako, ovakva pokrivala onemogućuju
ženi da razgleda nakit u dijelu suha u kojem se prodaju zlatni predmeti,
ili da nakon sutona uoči jureći automobil. Kao dodatak tom
tradicionalnom, teškom velu neke konzervativnije žene odlučuju se za
crne rukavice i debele crne čarape, kako svijetu ne bi pokazale ni
najmanji nagovještaj kože.

Žene koje imaju potrebu izraziti svoju individualnost i smisao za
modu imaju razne mogućnosti da izbjegnu beskrajnu jednoličnost u
odijevanju i odaberu kreativni dizajn. Mnoge odabiru rupce ukrašene
draguljima, svjesne da lelujanje uresa privlači poglede brojnih
muškaraca, ili pak skupocjene upadljive ukrase koji se često ušivaju sa
strane ili na stražnjem dijelu abaje.

Mlade žene posebice se trude istaći se jedinstvenim odjevnim
stilom. Vlasnici dućana naručit će velove i abaje po posljednjoj modi i u
skladu s najnovijim dizajnerskim trendovima i pokazati mladoj djevojci
najnoviji stil prebacivanja vela preko lica koji će je predstaviti u
elegantnom i modernom izdanju. O načinu nošenja abaje, tako da se
pokaže taman onoliko stopala koliko je dopušteno i izbjegne rizik

pretjeranog otkrivanja, raspravlja se do najsitnijeg detalja. Svaka mlada
djevojka eksperimentira dok ne pronađe abaju koja će na najbolji način
istaknuti njezin ukus i stil.

U trgovinu ulazi dijete, a izlazi žena pokrivena velom i spremna za
udaju. Život joj se u trenutku mijenja iz temelja. Arapski muškarci jedva
će pogledati djevojčicu koja ulazi u trgovinu, ali kad izađe u abaji i zastrta
velom odjednom postaje metom znatiželjnih muških pogleda koji
pokušavaju uloviti bljesak zabranjenog, odjednom tako erotičnog gležnja.
S velom, arapske žene odjednom postaju beskrajno privlačne i poželjne
arapskim muškarcima, neodoljivo izazovne onako prekrivene od glave
do pete.

Međutim, sada sam bila u Kairu a ne u Saudijskoj Arabiji, tako da
me obilna navala moje prve menstrualne krvi nije učinila ponosnom nego
samo razdražljivom. Sara i Nura pokazale su mi što u toj situaciji žena
treba činiti. Obje su me upozorile da ništa ne govorim Aliju - iako mi to
nije bilo ni nakraj pameti - jer su znale da bi me pokušao natjerati da
stavim veo, čak i u Kairu. Sara me sućutno pogledala, a onda me zagrlila
i dugo me držala u svom naručju. Znala je da će me odsada smatrati
prijetnjom i opasnošću za muškarce sve dok me ne udaju i zatvore
unutar četiri zida.

U središtu Kaira Ahmed je imao luksuzni apartman koji se prostirao
na tri kata. Ahmed i Nura smjestili su se na najgornji kat kako bi imali
potpunu privatnost. Dvije filipinske sluškinje, Nurino troje malene
dječice, Sara i ja zauzele smo drugi kat. Ali, Hadi i egipatski pazikuća
ostali su u prizemlju. Sara i ja oduševljeno smo se zagrlile ustanovivši da
nas od Alija i Hadija dijeli čitav kat.

Prve večeri našeg boravka u Kairu Ahmed, Nura, Hadi i Ali
planirali su poći u noćni klub s trbušnim plesačicama. Ahmed je smatrao
da bismo Sara i ja trebale ostati kod kuće s Nurinom dječicom i
filipinskim služavkama. Sara se nije bunila, no ja sam se tako rječito
zalagala da i nas dvije pođemo s njima da je Ahmed napokon popustio.

Sa četrnaest godina našla sam se prvi put u zemlji faraona i očarana
njezinom živošću oduševljeno proglasila Kairo najuzbudljivijim gradom
na svijetu. Ta fasciniranost Kairom nikad nije popustila. Uzbudljiva
atmosfera grada probudila je u meni životnu radost kakvu nikad prije
nisam iskusila, i koju ni dandanas ne mogu u potpunosti objasniti. Ulice
Kaira prepune su muškaraca i žena svih boja i odjevnih stilova u potrazi
za avanturom i boljim životom. Shvatila sam da je moj život dosad bio
suhoparan i dosadan i da je Kairo potpuna suprotnost našim saudijskim

gradovima koji su u mojim mladim očima bili tako sterilni i beživotni.
Prizori bijede i siromaštva donekle su me uznemirili, no nisu

pobuđivali obeshrabrenost i beznađe, jer sam u njima otkrivala
neuništivu životnu snagu. Siromaštvo može čovjeka pretvoriti u vatrenog
zagovornika promjene i revolucije bez kojih nema napretka. Ponovo sam
se sjetila Saudijske Arabije i pomislila da bi opadanje materijalnog
blagostanja u naše jalove i bogatstvom zatupljene živote unijelo živost i
prisililo nas na obnovu duhovnog života.

Mnogo je socijalnih slojeva u mojoj zemlji, od različitih razina
bogatstva i moći unutar kraljevske obitelji sve do skromno plaćenih
radnika. Ali nitko, uključujući strane radnike, nije bez osnovnih
sredstava za život. Naša vlada osigurava blagostanje svim Saudijcima.
Svakom muškom stanovniku osiguran je dom, zdravstvena skrb,
obrazovanje, posao koji mu omogućuje da zaradi za život, beskamatni
krediti pa čak i novac za hranu, ako ustreba. O potrebama žena skrbe
muški članovi obitelji, bio to otac, suprug, brat ili rođak.

Zadovoljene osnovne potrebe glavni su razlog da našoj zemlji
beznadno fali ona iskra života koju izazivaju materijalne želje. Zbog toga
sam gubila nadu da će se u mojoj zemlji ikada dogoditi stvari od
povijesne važnosti. Mi Saudijci previše smo bogati, previše zbrinuti i
utonuli u apatiju, bez želje za promjenom. Dok smo se vozili kroz vrevu
Kaira, svoja sam razmišljanja podijelila s obitelji, ali uvidjela sam da me
samo Sara sluša i da samo ona razumije što sam htjela reći.

Sunce je počelo zalaziti a na pozlaćenoj pozadini neba ocrtavale su
se jasne konture piramida. Promatrajući široki, moćni Nil što udahnjuje
život gradu i okolnoj pustinji, osjećala sam kako mi životna energija
divlje struji kroz žile.

Ali i Hadi bili su bijesni što je Sari i meni - dvjema neudatim
ženama - dopušten odlazak u noćni klub. Hadi je Aliju ozbiljnim tonom
nadugačko govorio o narušavanju obiteljskih vrijednosti. Sa
samodopadnim zadovoljstvom izjavio je da su se sve njegove sestre
udale do svoje četrnaeste godine a da su ih dotada muškarci iz njegove
obitelji držali pod strogom kontrolom. Rekao je i da će se kao čovjek
privržen vjeri morati potužiti našem ocu čim se vratimo s putovanja. Sara
i ja, obje neustrašive sada kad smo bile daleko od Rijada, rugale smo mu
se radeći grimase, podsjećajući ga da još nije službeno postao čuvar vjere.
Služeći se slengom što smo ga naučile iz američkih filmova rekle smo mu
da začepi i da se skulira.

Hadi je plesačice proždirao očima i dobacivao im prostačke

primjedbe a zatim je Aliju objašnjavao da su one najobičnije kurve koje
bi, da je po njegovom, bile kamenovane. Hadi je bio napuhana budala.
Čak se i Ali umorio od njegovih nadmoćnih moralnih prodika i počeo
nemirno bubnjati prstima po stolu i lutati pogledom po prostoriji. Nakon
svega što je Hadi izrekao o ženama pozivajući se na vjeru i moral, ono što
je uskoro potom učinio ostavilo me je zgroženu i bez riječi.

Ahmed je unajmio limuzinu s vozačem da bi Nuru, Saru i mene
odveo u šoping. Pazikuća, koji je obavljao i ulogu vozača, odvezao je
dvije Filipinke i troje djece na bazen hotela Mena. Kad smo napuštale
apartman, Ali i Hadi povlačili su se naokolo, iscrpljeni od sinoćnjeg
provoda do kasno u noć.

Teška sparina velegrada uskoro je izmorila Saru, pa sam ponudila
da se zajedno vratimo u apartman i da joj pravim društvo dok Nura ne
završi sa šopingom. Nura se složila, i rekla vozaču da nas odveze natrag i
poslije se vrati po nju.

Kad smo ušle u apartman začule smo prigušene krikove i slijedeći
buku došle do Hadijeve i Alijeve sobe. Vrata su bila otvorena, i ubrzo
smo shvatile što se to odvija pred našim očima. Hadi je silovao djevojčicu
ne stariju od osam godina, dok ju je Ali pridržavao. Krvi je bilo posvuda.
Moj brat i Hadi su se smijali.

Pri pogledu na taj traumatičan prizor Sara je užasnuto vrisnula i
pobjegla, a Ali se lica izobličenog od bijesa zaletio prema meni i gurnuo
me iz sobe tako grubo da sam pala na tlo. Ustala sam i potrčala za Sarom
u sobu gdje smo šćućurene drhtale ne znajući što poduzeti.

Ubrzo više nisam mogla podnijeti stravične zvukove koji su se
nastavljali probijati do našeg kata te sam otpuzala nazad do stepeništa.
Očajnički sam pokušavala smisliti što da učinimo, kada je zazvonilo
zvono na ulaznim vratima. Vidjela sam Alija kako otvara vrata ženi od
nekih četrdesetak godina. Uručio joj je petnaest egipatskih funti i upitao
je ima li još kćeri. Rekla je da ima i da će se vratiti sutra. Kad se pojavio
Hadi vodeći uplakanu djevojčicu što je nemoćno teturala dok su joj se
suze slijevale niz obraze, majka ju je bez trunke emocija uzela za ruku i
zatvorila vrata za sobom.

Ahmed se nije doimao iznenađenim kad mu je Nura ogorčenim
glasom ispričala što se dogodilo. Nabrao je usne i obećao da će ispitati
slučaj, a sljedeći dan rekao je Nuri da je majka svojevoljno prodala svoje
dijete i da se tu ništa ne može učiniti.

Iako su uhvaćeni u sramotnom činu, Hadi i Ali ponašali su se kao se
ništa nije dogodilo. Kad sam s gađenjem na licu upitala Hadija kako

netko poput njega može sebe nazivati istinskim vjernikom i moralnim
čovjekom, podrugljivo mi se nasmijao u lice. Okrenula sam se prema
Aliju i zaprijetila mu da ću reći ocu kako napada male djevojčice, no on
se nasmijao čak i podrugljivije od Hadija. Nagnuo se prema meni i rekao:
»Ispričaj mu! Nije me briga!« Dodao je kako mu je upravo otac dao ime
čovjeka kojega može kontaktirati za tu vrstu usluge. Podrugljivo se
zacerekao i dodao da su mlađe djevojke zabavnije, i da je uostalom i otac
to radio kad bi došao u Kairo.

Osjećala sam se kao ošamućena udarom električne struje. Mozak mi
je bio paraliziran od šoka a usta su mi se objesila dok sam tupo i prazno
buljila u brata. Prvi put sam pomislila da su svi, baš svi muškarci
pokvareni i zli. Žudjela sam izbrisati svako sjećanje na taj dan i ponovo
utonuti u nevinost mekih izmaglica mog djetinjstva, no preostalo mi je
jedino da se bez riječi udaljim, obuzeta strahom što bih sve još mogla
otkriti u tom moralno izopačenom i dvoličnom svijetu muškaraca.

I dalje sam se divila Kairu i njegovoj energiji i slobodoumnosti, ali
ljudska bijeda i jad izazvani siromaštvom ponukali su me da preispitam
svoje ranije dojmove. Nekoliko dana kasnije vidjela sam onu istu ženu
pred vratima zgrade s drugom malom djevojčicom koju je vukla za
sobom. Krenula sam prema njoj želeći je pitati kako jedna majka može
prodavati vlastito dijete, no čini se da je shvatila moju namjeru pa je
naglo pobjegla.

Sara i ja dugo smo razgovarale s Nurom o groznoj praksi
podvođenja vlastite djece. Nura je uzdahnula i rekla kako joj je Ahmed
objasnio da se to događa u mnogim dijelovima svijeta. Kad sam ogorčeno
povikala da bih radije skapala od gladi nego prodavala vlastito dijete,
Nura se složila, ali i ustvrdila kako je to lako reći kad ti u želucu ne krulji
od gladi.

Ostavili smo za sobom Kairo i njegove brige i nedaće. Sara je
konačno dobila priliku ispuniti svoje snove i maštanja o Italiji pretvoriti u
stvarnost. Je li oduševljenje kojim je zračilo njezino lice bilo dovoljna
naknada za muke koje je prošla prije nego što se dočepala slobode?
Sanjarskim glasom izjavila je da je stvarnost daleko nadmašila njezina
očekivanja.

Obišli smo Veneciju, Firencu i Rim. Vedrina i smijeh Talijana još mi
odzvanjaju u ušima. Njihova životna radost dojmila me se jače od njihova
doprinosa umjetnosti i arhitekturi. Meni, koja sam rođena u zemlji u kojoj
se životna radost smatra grijehom, veliku utjehu pruža pomisao na narod
koji sebe ne shvaća tako ozbiljno.

U Milanu je Nura u nekoliko dana potrošila više novaca nego što
većina ljudi zaradi za čitavog života. Ona i Ahmed kupovali su kao u
kakvoj groznici, kao da time pokušavaju ispuniti prazninu u svojim
životima.

Hadi i Ali provodili su svoje vrijeme kupujući žene, jer su ulice
talijanskih gradova i danju i noću bile prepune prekrasnih mladih žena
dostupnih onima koji ih mogu platiti. Za Alija je to bilo uobičajeno
ponašanje sebičnog mladog čovjeka zaokupljenog samo vlastitim
užitkom. Ali Hadi je, znala sam, pritom pokazivao koliko je zapravo
pokvaren i zao, jer je kupovao žene i istovremeno ih osuđivao zbog
njihove uloge u čitavom tom scenariju. Žudio je za njima, a opet mrzio i

njih i sustav koji im ostavlja slobodu da čine što žele. Njegovo licemjerje
za mene je bilo simbol zloće i pokvarenosti saudijskih muškaraca.

Dok je naš avion letio prema Rijadu, pripremala sam se za nove
životne izazove. Imala sam četrnaest godina i znala sam da ću od sada
biti smatrana ženom i da me čeka teška sudbina. Iako mi djetinjstvo nije
bilo idilično, odjednom sam poželjela da nikad ne prestane, da nikad ne
moram odrasti. Nisam nimalo sumnjala da ću kao žena u životu biti
stalno suočena s borbom protiv društvenog poretka moje zemlje u kojoj
žene imaju ulogu žrtve.

No moj strah pred budućnošću uskoro je izblijedio pred groznom
viješću koja nas je dočekala na povratku s puta: saznala sam da mi majka
umire.

Sedmo poglavlje

Kraj putovanja

Jedino izvjesno u ljudskome životu je smrt. Kao vjernica koja se
čvrsto i nepokolebljivo ponašala u skladu s riječima našeg proroka
Muhameda, moja majka nije osjećala nikakav strah na kraju svog
životnog puta. Slijedila je put čistog života dobre muslimanke i znala je
da je čeka pravedna nagrada. Njezinu pomirenost sa sudbinom
narušavala je jedino strepnja i briga zbog njezinih neudanih kćeri. Bila je
naša snaga, naša jedina podrška, i znala je da ćemo nakon njezine smrti
biti izgubljene, ostavljene na milost i nemilost okrutnom svijetu
muškaraca.

Majka nam je priznala da je osjećala da je život napušta i prije nego
što smo krenule na putovanje. Nije imala nikakav opipljiv temelj za takav
predosjećaj, osim vrlo neobičnih vizija koje su joj se ukazivale u snu.

Majčini roditelji umrli su od groznice kad joj je bilo osam godina.
Kao jedino žensko dijete njegovala je svoje roditelje tijekom njihove
kratke bolesti. Činilo se da se oboje oporavljaju, kad se usred vrtložnog
bješnjenja zasljepljujuće pustinjske oluje njezin otac pridigao na laktove,
nasmiješio pogleda podignutog prema nebu, izustio dvije riječi - »Vidim
vrt« - i umro. Njezina je majka umrla ubrzo nakon njega. Moja majka,
ostavljena na brigu svoje četvero starije braće, udala se vrlo rano za mog
oca.

Majčin otac bio je suosjećajan i dobrostiv čovjek. Svoju je kćer volio
koliko i svoje sinove. Kad bi se ostali muškarci iz plemena ozlovoljili
nakon rođenja kćeri, moj bi se djed nasmijao i rekao im da slave Boga što
ih je blagoslovio dodirom nježne ženske ruke u njihovu domu. Majka je
rekla da se nikada ne bi udala u tako ranoj dobi da je njezin otac bio živ.
Vjerovala je da bi joj dopustio da što dulje uživa u godinama slobode i
bezbrižnog djetinjstva.

Sara i ja sjedile smo pokraj majčine bolesničke postelje dok nam je
ona iscrpljenim glasom prepričavala svoje uznemirujuće snove. Prva od
njezinih vizija pojavila se četiri noći prije nego što smo primili vijesti o
Sarinom pokušaju samoubojstva.

»Bila sam u beduinskom šatoru koji je izgledao potpuno jednako
kao naš obiteljski šator iz mojega djetinjstva. Bila sam iznenađena što
vidim svojega oca i majku mlade i zdrave, kako sjede kraj vatre na kojoj
se kuhala kava. Iz daljine sam čula svoju braću koja su dovodila ovce s

cjelodnevne ispaše. Jumula sam prema svojim roditeljima, ali oni me nisu
mogli vidjeti, niti su mogli čuti kako plačući dozivam njihova imena.

Dvojica moje braće koji su umrli dok sam još bila dijete ušli su u
šator i sjeli uz moje roditelje. Pili su toplo devino mlijeko iz malenih
šalica, dok je moj otac mljeo zrna kave za okrepljujući napitak. San je
završio očevim recitiranjem stihova koje je sam sastavio, o raju koji čeka
sve dobre muslimane. Stihovi su bili jednostavni, no meni su zvučali vrlo
umirujuće i ohrabrujuće. Glasili su ovako:

Tamo gdje žubore ljupke rijeke,
A drveće sjenom štiti od zlatnih sunčevih zraka.
Tamo gdje sočni plodovi padaju s voćki,
A med i mlijeko teku u potocima
Voljeni čekaju na one koji su zarobljeni na zemlji.

Tako je završavao prvi san. Majka je rekla da nije puno razmišljala o
njemu, osim kao o radosnoj poruci kojom joj Bog želi reći da se ne brine,
jer su njezini roditelji i braća u raju.

Otprilike tjedan dana nakon što se Sara vratila kući, majka je
doživjela drugu viziju. Ovoga puta su svi pokojni članovi njezine obitelji
sjedili u sjeni palmina drveta i jeli ukusnu hranu sa srebrnih pladnjeva.
No ovaj put su je vidjeli, i otac je ustao i prišao joj da joj zaželi
dobrodošlicu. Primio ju je za ruku i pozvao je da sjedne s njima i pridruži
im se u objedovanju.

Majka je rekla da se u snu uplašila i pokušala pobjeći, ali ruka
njezina oca stegnula ju je još jače. Rekla je ocu da ima djecu o kojoj mora
brinuti moleći ga da je pusti, jer nema vremena sjediti s njima i jesti.
Rekla je da je njena majka tada ustala i dotaknuvši joj rame rekla: »Fadila,
Bog će se skrbiti za tvoje kćeri. Došao je trenutak da ih prepustiš Njegovoj
brizi.«

Majka nam je rekla da je istog trenutka kad se probudila iz sna
znala da se njezino vrijeme na zemlji primiče kraju i da će se uskoro
pridružiti onima koji su otišli prije nje.

Dva tjedna nakon što smo otputovali, majka je počela osjećati
bolove u leđima i vratu te vrtoglavicu i mučninu. Bol joj je nešto
poručivala; znala je da joj ne preostaje još puno vremena. Posjetila je
liječnika i rekla mu o svojim snovima i bolovima što su se nedavno
pojavili. Priču o snovima odbacio je nehajnim pokretom ruke, ali opis
bolova ga je zabrinuo. Specijalističke pretrage uskoro su otkrile da majka

ima tumor na kralježnici koji se ne može operirati.
Posljednji san majka je usnula one noći kad je liječnik potvrdio

terminalnu fazu njezine bolesti. U tom snu sjedila je sa svojom nebeskom
obitelji, jedući i pijući s velikim veseljem u vedrom i bezbrižnom
raspoloženju. Bila je u društvu svojih roditelja, baka i djedova, braće i
rođaka - rodbine koja je umrla prije mnogo godina. Kad se majka
nasmiješila ljupkom prizoru mališana što su puzali uokolo i lovili leptire
na livadi, moja baka joj je uputila osmijeh ohrabrenja i rekla: »Fadila,
zašto ne priđeš svojoj dječici? Zar ne prepoznaješ one koji su tvoja krv?«

Kad ih je bolje pogledala, shvatila je da su to doista njezina djeca -
ona koju je izgubila dok su još bila u povojima. Majka ih je uzela u krilo,
to petoro nebeske dječice, i stala ih grliti i zibati držeći ih čvrsto u svom
naručju.

Majka je odlazila onima koje je izgubila prije nego što ih je stigla
upoznati i gubila one koje je poznavala. Napuštala nas je.

Božjom milošću, majka se nije jako mučila prije smrti. Voljela bih
vjerovati da je Bog, vidjevši kakve je teške kušnje prošla za života,
odlučio da nije zaslužila da je dodatno izlaže patnjama na odlasku s
ovoga svijeta.

Njezine kćeri okupile su se kraj njezine samrtne postelje pa je ležala
zaštitnički okružena ljubavlju onih koje su bile njezina krv i meso. Pogled
joj se zadržao na svakoj ponaosob, i iako nije izgovorila niti jednu riječ
osjetile smo da se oprašta od nas. Kad su joj se oči zaustavile na mojima,
vidjela sam kako joj lice zastiru brige poput olujnih oblaka, jer je znala da
će meni, kojoj je teško padalo ponizno ponašanje žena i pokoravanje
okrutnim pravilima u muškom svijetu, život biti najteži.

Starije rođakinje iz naše obitelji oprale su majčino tijelo i pripremile
ga za pokop. Gledala sam dok su u mrtvački pokrov od bijelog lanenog
platna umatale njezino mršavo tijelo iscrpljeno od uzastopnih trudnoća i
rađanja djece i na kraju od teške bolesti. Njezino lice oslobođeno
ovozemaljskih briga izgledalo je spokojno. Pomislila sam kako djeluje
mlađe sada kada je mrtva. Bilo mi je teško povjerovati da je rodila
šesnaestero djece, od kojih je jedanaestero preživjelo,

U našoj se kući skupila najuža obitelj te sve očeve žene i njihova
djeca. Pročitani su stihovi iz Kurana koji su prisutnima trebali pružiti
utjehu. Majčino tijelo umotano u mrtvački pokrov potom je smješteno na
stražnje sjedište crne limuzine. Omar je bio zadužen da ga odveze do
zadnjeg počivališta.

Naši običaji zabranjuju ženama prisustvovanje ukopu, ali sestre i ja

svojem smo ocu odvažno dale na znanje da nas nitko u tome neće
spriječiti; popustio je kad smo obećale da nećemo jaukati od boli niti
čupati kosu. I tako je naposljetku čitava naša obitelj krenula za
mrtvačkim kolima - tužna ali dostojanstvena karavana - prema mjestu
ukopa u pustinji.

U islamu se pokazivanje žalosti zbog smrti voljene osobe tumači
kao protivljenje Božjoj volji. Osim toga, naša obitelj potječe iz oblasti
Nedžd, gdje ljudi ne oplakuju javno odlazak voljenih.

Sudanski sluge već su pripremili svježe iskopan grob u beskrajnom
prostranstvu saudijske pustinje. Tijelo naše majke nježno je položeno u
nj, a Ali, njezin jedini preživjeli muški potomak, maknuo je bijelu tkaninu
koja joj je prekrivala lice. Moje sestre privinule su se jedna uz drugu
stojeći podalje od majčinog zadnjeg počivališta, no ja nisam mogla
maknuti pogled s njezina groba. Bila sam posljednje dijete koje je njezino
tijelo porodilo; ostat ću s njezinim zemaljskim ostacima do posljednjeg
trenutka. Lecnula sam se gledajući kako robovi bacaju crveni pustinjski
pijesak preko njezina lica i tijela.

Dok sam promatrala kako pijesak prekriva tijelo one koju sam tako
silno voljela, iznenada sam se sjetila prekrasnog stiha velikog
libanonskog pjesnika Halila Džubrana: »Ono što je za ljude pogreb, za
anđele je svadbena svečanost«. Zamislila sam svoju majku okruženu
njezinim roditeljima i mališanima koje je prerano izgubila a sada ih
ponovno može držati u naručju. U tom trenutku bila sam sigurna da ću
jednoga dana iznova osjetiti majčin dodir pun ljubavi. Prestala sam jecati
i zaputila se prema sestrama koje su zapanjeno gledale kako se smiješim
ispunjena radošću i smirenjem. Kad sam izgovorila Džubranov stih kojeg
mi je Bog poslao da bi izbrisao moju bol, sestre su kimanjem glave
pokazale da razumiju kakvu sam utjehu mogla pronaći u mudrim
Džubranovim riječima.

Majku smo ostavili u praznom i golemom prostranstvu pustinje.
Ipak, znala sam da više uopće nije važno što nije postavljen ni kamen
kako bi označio njezinu prisutnost, niti je održana vjerska ceremonija u
kojoj bi netko izrekao nekoliko riječi o skromnoj ženi koja je plamenom
nesebične ljubavi grijala sve oko sebe za svoga boravka na zemlji. Njezina
nagrada bila je ta što je sad sa svojim voljenima, čekajući na nas.

Ali mi je po prvi puta djelovao posve izgubljeno. Osjećala sam da je
njegova bol duboka. Otac očito nije imao potrebu išta posebno reći, samo
je nakon majčine smrti počeo izbjegavati našu vilu. Slao nam je poruke
preko svoje druge žene, koja je zamijenila majku na mjestu glavne među

njegovim suprugama.
Za manje od mjesec dana od Alija smo saznale da se otac ponovo

priprema za ženidbu, jer je i za bogataše i za siromašne beduine u mojoj
zemlji uobičajeno da imaju četiri supruge.

Kuran kaže da muž prema svim svojim ženama mora postupati
jednako. Bogataši u Saudijskoj Arabiji lako će osigurati jednaki tretman
za sve svoje žene, a i najsiromašniji beduin može podići četiri šatora i
osigurati da mu obitelj ne bude gladna. Iz tih razloga mnogi među
najbogatijim i najsiromašnijim muslimanima imaju četiri žene. Jedino
Saudijci iz srednje klase moraju se zadovoljiti samo s jednom suprugom,
jer im je nemoguće osigurati dovoljna sredstva za održavanje životnog
standarda srednje klase za četiri zasebne obitelji.

Otac je planirao oženiti Randu, jednu od naših kraljevskih
rođakinja, djevojku s kojom sam se igrala u djetinjstvu u vrijeme koje se
sada činilo kao da pripada nekom drugom životu. Očevoj budućoj
nevjesti bilo je petnaest godina - bila je samo godinu dana starija od
mene, najmlađe kćeri moje majke.

Samo četiri mjeseca nakon majčina pogreba prisustvovala sam
očevu vjenčanju. Bila sam mrzovoljna, nimalo raspoložena za
sudjelovanje u slavljeničkom veselju. Odjednom su na površinu izbili
potisnuti osjećaji neprijateljstva i mržnje prema ocu. Bila sam svjesna da
je tim činom nepodnošljivo olako obezvrijedio uspomenu na moju majku,
nakon što mu je rodila šesnaestero djece i mnogo godina poslušno
služila.

Osim što sam bila bijesna na svog oca, osjećala sam razornu mržnju
prema svojoj nekadašnjoj družici u igri, Randi, koja će mu sada biti
četvrta supruga i popunjavati prazninu nastalu nakon majčine smrti.

Vjenčanje je bilo raskošno, a nevjesta mlada i prelijepa. Moja ljutnja
na Randu rasplinula se nakon što ju je otac poveo iz plesne dvorane
prema spavaćoj sobi. Kad sam ugledala njezino tjeskobno lice i usne što
drhte od straha, plamteći oganj mog bijesa naglo se ugasio. Prizor
Randinog očitog očaja utišao je moje žestoke emocije i preobrazio ih iz
najdublje mržnje u nježno suosjećanje. Osjećala sam sram zbog svojeg
neprijateljstva. Shvatila sam da je i ona poput nas ostalih beznadno
potčinjena dominantnom saudijskom muškarcu.

Otac je sa svojom djevičanskom nevjestom otputovao na medeni
mjesec u Pariz i Monte Carlo. Sada kada su se moje emocije prema Randi
promijenile, i kada sam prema njoj počela osjećati sućutnu naklonost,
jedva sam čekala da se vrati. Zaklela sam se da ću očevu novu ženu

potaknuti da se uključi u ostvarivanje vrijednog cilja: borbe za
oslobođenje žena u našoj zemlji. Ne samo da ću time pred Randu
postaviti nove izazove i potaknuti je da se oslobodi potčinjenosti svojem
mužu, nego ću - u to sam bila sigurna - povrijediti oca političkim i
duhovnim buđenjem njegove mlade supruge. Nisam mu nikako mogla
oprostiti što je tako lako zaboravio moju majku.

Osmo poglavlje

Prijateljice

Po povratku s medenog mjeseca otac i Randa uselili su se u našu
vilu; Iako majka više nije bila među živima, njezina djeca nastavila su
stanovati u očevoj vili, a od njegove nove žene očekivalo se da počne
počne preuzimati majčinske dužnosti. Budući da sam ja, najmlađe dijete,
bila samo godinu dana mlada od Rande, taj se običaj u našoj situaciji
pokazao apsurdnim. Međutim, u Saudijskoj Arabiji nema prostora za
promjene i prilagodbe konkretnoj situaciji, tako da je Randa preuzela
ulogu gazdarice u našoj kući. Iako je praktički bila još dijete, morala je
glumiti odraslu ženu i gospodariti našim velikim kućanstvom.

S medenog mjeseca Randa se vratila šutljiva, gotovo slomljena
duha. Rijetko je govorila, nikada se nije smiješila i po kući se kretala tako
oprezno kao da se boji da će nekoga ozlijediti ili mu nauditi. Otac se činio
zadovoljan svojom novom svojinom, sudeći prema tome što je mnoge
sate provodio zatvoren u svojim odajama sa svojom mlađahnom
suprugom.

Nakon trećeg tjedna očeve intenzivne posvećenosti Randi, Ali se
našalio na račun očeve seksualne izdržljivosti. Pitala sam brata što misli
kako se Randa osjeća u braku sa znatno starijim muškarcem, s nekim
koga ne poznaje i ne voli. Alijev tup i bezizražajan izraz lica jasno je
odavao da mu takvo pitanje nikad nije ni palo na pamet, te da
razmišljanje o tome ne bi pronašlo plodno tlo u njegovu skučenom umu.
Njegov me stav podsjetio da nikada ništa neće moći prodrijeti u to tamno
more egoizma, temeljne osobine kojom se odlikuje um saudijskog
muškarca.

Randa i ja imale smo različite svjetonazore. Njezin je moto bio:
»Tvoje misli moraju se odražavati u tvojim očima«. Moja životna deviza
bila je: »Tvoje misli moraju se odražavati u tvojim postupcima«. Povrh
svega Randa je bila jako stidljiva, povučena i plaha, dok sam se ja
suočavala sa životom s vatrenom neobuzdanošću.

Primijetila sam kako Randine oči prate kretanje kazaljki sata; počela
bi se nervozno vrpoljiti nekoliko sati prije uobičajenog vremena očeva
dolaska na ručak i večeru. Moj otac joj je naređivao da uvijek objeduje
prije nego što on stigne kući i da se potom otušira i pripremi za njega.

Svaki dan u podne Randa bi naredila kuharici da servira ručak. Jelo
bi jedva dotakla, i zatim bi se povukla u svoje odaje. Moj otac bi

uglavnom dolazio s posla oko jedan poslijepodne, ručao i pridružio se
svojoj novoj ženi. Vilu bi napustio oko pet sati i vratio se svojim
poslovima. (U Saudijskoj Arabiji radno vrijeme podijeljeno je na dva
dijela: od devet ujutro do jedan popodne i, nakon četverosatne
popodnevne pauze, od pet popodne do osam navečer.)

Potaknuta Randinom potištenošću, poželjela sam podsjetiti oca na
upute iz Kurana prema kojima bi svaki musliman trebao ravnomjerno
podijeliti svoje dane i noći između četiri žene. Od dana kada je oženio
Randu, ostale tri žene praktički kao da više nisu postojale. Nakon kratkog
razmišljanja odustala sam od takve demonstracije odvažnosti.

I tako su večeri bile repriza pauze za ručak. Randa bi nas pozvala za
stol oko osam navečer, pojela svoj obrok i zaputila se u svoje odaje na
kupanje i pripremu za muža. Obično je taj dan više ne bih vidjela, sve do
očeva odlaska na posao idućeg jutra.

Bilo mi je sve teže gledati kako Randa s mukom podnosi tegobnu
ulogu supruge pa sam se odlučila nešto poduzeti. Imala sam dvije
prijateljice koje su čak i mene plašile svojom odvažnošću, pa sam se
ponadala da bi njihov utjecaj mogao potaknuti Randu da postane
odlučnija u zahtijevanju svojih prava. Nisam ni slutila kakve ću događaje
pokrenuti osnovavši ženski klub s Random, mojim dvjema neukrotivim
prijateljicama i sa mnom kao jedinim članovima.

Svoj smo klub nazvale »Odvažna usta«, a cilj nam je bio osmisliti
način borbe protiv prešutnog prihvaćanja ženske potčinjenosti u našem
društvu. Svečano i s ponosom prisegnule smo da ćemo se zalagati za
sljedeće ciljeve:

(1) U svakoj prilici pustiti da duh borbe za ženska prava pokreće
naša usta i vodi naše jezike.

(2) Svaka članica trebala bi nastojati uvesti u grupu po jednu novu
članicu svakog mjeseca.

(3) Naš prvi cilj bit će zaustavljanje prakse udavanja mladih
djevojaka za puno starije muškarce.

Mi mlade saudijske žene shvatile smo da muškarci u našoj zemlji
nikada neće pristati na promjenu društvenog položaja pripadnica našeg
spola i da ćemo se za tu promjenu morati izboriti same. Dok god
saudijske žene budu prihvaćale njihov autoritet, muškarci će vladati.
Zaključile smo da je odgovornost svake pojedine žene da potiče u sebi
želju za preuzimanjem kontrole nad vlastitim životom i da ohrabruje
žene unutar svojeg društvenog kruga da učine isto. Naše žene oslabljene

su i obeshrabrene nakon stoljeća potlačivanja, ponižavanja i zlostavljanja
pa je naš pokret morao započeti s buđenjem njihova duha.

Moje dvije prijateljice, Nadja i Wafa, nisu bile kraljevskog porijekla,
ali su bile kćeri utjecajnih i imućnih obitelji u Rijadu.

Nadjin otac posjedovao je veliku građevinsku kompaniju. Zbog
njegove spremnosti da golemim novčanim iznosima podmiti različite
prinčeve, njegovoj je kompaniji vlada povjeravala unosne građevinske
poslove. Uposlio je tisuće stranih radnika iz Šri Lanke, Filipina i Jemena.
Nadjin otac bio je imućan gotovo koliko i pripadnici kraljevske obitelji;
bez problema je uzdržavao tri supruge i četrnaestero djece. Nadji je bilo
sedamnaest godina i bila je srednja od sedam kćeri. S konsternacijom je
svjedočila kako su njezine tri starije sestre poudavane iz koristi, radi
učvršćivanja ekonomskih veza među obiteljima. Začudo, sve tri sestre
bile su zadovoljne svojim brakovima, Očito su imale sreće da se udaju za
dobre muževe. Nadja je tvrdila da je nemoguće da ta sreća potraje,
pesimistički predosjećajući da će njoj sudbina zasigurno namijeniti
starog, ružnog i okrutnog supruga.

No ispostavilo se da je Nadja bila veća sretnica od većine saudijskih
kćeri; njezin otac dopustio joj je da nastavi školovanje. Rekao joj je da se
ne mora udavati sve do dvadeset i prve godine. Taj nametnuti rok u njoj
je izazvao potrebu za akcijom. Izjavila je da će, budući da joj je preostalo
samo još četiri godine slobode, za to vrijeme kušati sve što joj život nudi i
osigurati si uspomene kao podsjetnik na lijepa vremena dok bude vodila
dosadan i sumoran život u braku sa starcem.

Wafin otac bio je istaknuti mutawa, što je nagnalo njegovu kćer da
na njegov vjerski fanatizam odgovori fanatičnom potrebom za kršenjem
njegovih krutih pravila. Imao je samo jednu ženu, Wafinu majku, no bio

je okrutan i opak čovjek. Wafa je govorila da ne želi imati ništa s religijom
koja kao čuvare vjere postavlja ljude poput njezina oca. Vjerovala je u
Boga i njegova poslanika Muhameda, ali je smatrala da su njegovi
sljedbenici krivo prenijeli njegove poruke, jer Bog nipošto ne bi želio da
žene, koje čine polovicu svjetskog stanovništva, budu tako okrutno
tlačene.

Wafa nije trebala tražiti dalje od vlastita doma; sva nepravda bila je
vidljiva već tamo. Njezinoj majci nije bilo dopušteno izlaziti iz kuće. Bila
je praktički zarobljenica u vlastitom domu, potpuno potčinjena svome
mužu. Imala je šestero djece, od kojih pet odraslih sinova. Wafa je bila
zakašnjelo iznenađenje svojim roditeljima, a njezin je otac bio toliko
razočaran što mu se rodila kći da ju je posve ignorirao, osim u prilikama

kad joj je izdavao naredbe. Naređeno joj je da po čitave dane čami u kući
i uči šivati i kuhati. Od svoje sedme godine Wafa je bila prisiljena nositi
abaju i pokrivati kosu. Od njezine devete godine, svako jutro otac bi je
pitao je li joj se pojavila prva mjesečnica. Bio je izbezumljen od straha da
će mu kći izaći na ulicu nepokrivena lica nakon što je prema Božjim
zakonima počnu smatrati ženom.

Wafi je dopušteno družiti se s nekoliko prijateljica, ali i te rijetke
prijateljice uskoro su je napustile otkako je njezin otac uveo naviku da je
u njihovu prisustvu otvoreno i drsko ispituje o njezinom prvom
krvarenju.

Wafina majka, umorna i iscrpljena od krutih pravila koja joj je
nametao muž, napokon je odlučila da se počne tiho opirati njegovim
zahtjevima. Pomagala je svojoj kćeri u iskradanju iz kuće i mužu govorila
da dijete spava ili proučava Kuran kad bi je pitao gdje mu je kći.

O sebi volim misliti kao o hrabroj, srčanoj i buntovnoj, ali u
usporedbi s Wafom i Nadjom moje se zalaganje za ženska prava činilo
mlakim i jalovim. Tvrdile su da se ono što ja činim svodi na teoretiziranje,
da je moj odgovor na problem beskrajno analiziranje situacije, ali da su u
praksi moja nastojanja da pomognem ženama bila potpuno beskorisna.
Na kraju krajeva, nisam se uspjela izboriti čak niti za promjene u
vlastitom životu. Uvidjela sam da su u pravu.

Nikad neću zaboraviti incident koji se dogodio u podzemnoj garaži
u blizini suka, nedaleko od mjesta koje stranci zovu »Trg sjec-sjec« - jer
tamo kriminalci svakog petka, koji je u našoj religiji sveti dan zajedničke
molitve u džamiji, ostaju bez glava ili ruku.

Budući da mi se nije žurilo umotati u crnu odoru kakvu nose naše
žene, sakrila sam od oca pojavu prve menstruacije. Nažalost, Ahmed i
Nura zaključili su da sam ono neizbježno odlagala dovoljno dugo. Nura
mi je rekla da smjesta kažem ocu, priprijetivši da će mu u suprotnom ona
morati reći. I tako sam sa svojim prijateljicama i Random krenula u misiju
odabiranja »uniforme«, koju ću sad kad sam postala žena nositi do kraja
života: crne marame, crnog vela i crne abaje.

Omar nas je odvezao do ulaza u suh i ondje iskrcao. Dogovor je bio
da se s njim ponovno sastanemo za dva sata na istom mjestu. Omar bi
nas uvijek pratio dok smo obilazile suk, jer mu je jedna od zadaća bila
pažljivo nadgledanje i praćenje ženskih članova obitelji, ali toga dana
morao je izvršiti neki važan nalog pa nas je ostavio da same obavimo
kupovinu. Omar je bio uvjeren da nema razloga za brigu, pouzdajući se
da će očeva nova žena dovoljno budno paziti na svoju kćer. Nije

primijetio da se Randa polako budi nakon dugačkog, omamljujućeg
perioda pasivnosti i podređenosti.

Obilazile smo dućane prebirući po različitim rupcima, velovima i
abajama, u potrazi za nečim posebnim i originalnim, nečim što će me
izdvojiti iz jednoličnog oceana u crno umotanih žena. Proklinjala sam
samu sebe što nisam dala abaju sašiti u Italiji, od najfinije talijanske svile
sa raskošnim umjetničkim šarama. Kad bih prolepršala pored njih poput
povjetarca, ljudi bi znali da se ispod crnog pokrova skriva netko poseban,
žena s otmjenošću i stilom.

Sve su žene bile pokrivene velom osim mene. Dok smo napredovale
prema srcu suka da bismo nastavile svoju potragu, primijetila sam kako
se Wafa i Nadja došaptavaju i hihoću. Randa i ja ubrzale smo korak. Kad
sam ih pitala što je toliko zabavno, Nadja je pogledala prema meni kroz
veo i rekla da su se prisjećale svog zadnjeg izleta u suk i muškarca kojega
su tom prilikom susrele.

Muškarca? Pogledala sam prema Randi. Obje smo bile zbunjene. O
čemu to one govore?

Trebalo nam je samo sat vremena da pronađemo prikladnu abaju,
veo i rubac. Izbor se činio prilično ograničen.

Život mi se u trenu promijenio. U suk sam ušla kao mlada djevojka
što pršti od života, s licem koje svijetu uvijek otvoreno izražava svoje
emocije a iz njega izašla prekrivena od glave do pete - bezlična spodoba u
crnom.

Moram priznati da je prvih nekoliko trenutaka pod velom bilo
veoma uzbudljivo. Ustanovila sam da mi je veo omogućio neka nova
iskustva, dok sam sa zanimanjem gledala kako saudijski dečki radoznalo
zure u moju pojavu, sada misterioznu siluetu u crnom. Znala sam da
priželjkuju da dašak povjetarca otpuhne veo s mog lica kako bi mogli
baciti makar kratak zabranjeni pogled na djelić moje kože. Na trenutak
sam se osjetila kao utjelovljenje ljepote, toliko dražesno djelo prirode da
naprosto mora biti prekriveno kako u muškarcima ne bi izazvalo
neobuzdanu žudnju.

Ipak, osjećaj uzbuđenja zbog novosti nošenja vela i abaje bio je
prolazan. Kad smo izašle iz hladovine suka na paklenski vrelo sunce,
panično sam hvatala dah osjećajući kao da se gušim ispod fine crne
tkanine. Filtriran kroz tanko koprenasto platno, zrak je bio suh i
zagušljiv. Odabrala sam najtanji mogući veo, no ipak sam osjećala kao da
život gledam kroz debeli zastor. Kako su žene uopće mogle išta vidjeti
kroz deblju tkaninu? Nebo više nije bilo plavo, sunčev sjaj je potamnio.

Želudac mi se zgrčio kada sam shvatila da od tog trenutka izvan svoje
vlastite kuće više neću moći doživljavati život kakav jest, sa svim
njegovim bojama. Svijet je odjednom postao turobno mjesto. I opasno!
Spoticala sam se i posrtala po raspucalom pločniku punom rupa,
ispunjena strahom da ću iščašiti gležanj ili slomiti nogu.

Moje prijateljice prasnule su u smijeh promatrajući moje nespretne
pokrete i uzaludne pokušaje da izađem na kraj sa svojim velom.
Spotaknuvši se o čopor djece neke beduinske žene, sa zavišću sam
pogledala njezin slobodnije namješten veo. Beduinske žene nose velove
koji se spuštaju od nosa nadolje, tako da im oči ostaju slobodne za
istraživanje okoliša. O, kako sam željela biti beduinka! Drage volje bih
prekrivala lice, samo kad bi mi oči ostale nepokrivene i slobodne za
promatranje beskonačnih mijena života oko mene.

Na mjesto sastanka s Omarom stigle smo prerano. Randa je
pogledala na sat: preostalo nam je gotovo sat vremena do njegovog
dolaska. Predložila nam je da se vratimo u hlad suka jer je na užarenom
suncu bilo prevruće. Kad su nas Nadja i Wafa upitale želimo li se malo
zabaviti, pristala sam bez oklijevanja. Randa je nestrpljivo cupkala s noge
na nogu, iščekujući Omarov dolazak. Bilo je očito da joj i sama riječ zabava
ulijeva nelagodu, no ipak sam je nakon upornog uvjeravanja uspjela
nagovoriti da pođemo s Nadjom i Wafom. Gorjela sam od znatiželje, jer
nikad do tada nisam prekršila nijedno od pravila propisanih za žene.
Sirotoj Randi nije preostalo ništa drugo nego da se povinuje jačoj volji.

Dvije djevojke razmijenile su osmijehe i naložile nam da ih slijedimo
do parkirališta ispod nove poslovne zgrade nedaleko od suka. Tamo su
svoja vozila parkirali muškarci koji rade u toj zgradi i u obližnjim
trgovinama.

Nas četiri mlade žene oprezno smo se probijale preko raskršća
prepunog užurbanih ljudi i jurećih vozila. Randa je zacičala i prijekorno
me pljesnula po ruci kad sam podigla svoj veo kako bih mogla lakše
paziti na promet. Prekasno sam shvatila da sam svoje lice izložila
pogledu muškaraca na ulici koji nisu mogli vjerovati svojoj sreći. Dobili
su priliku vidjeti žensko lice na javnom mjestu! Za mene bi očito bilo
nemjerljivo bolje da me pregazio jureći auto nego da sam počinila tako
neoprostiv čin samootkrivanja.

Kad smo se dokopale parkirališnih liftova, šokirano sam ustuknula
kad sam shvatila što su moje prijateljice imale na umu kad su govorile o
zabavi. Wafa i Nadja približile su se strancu, izrazito naočitom Sirijcu, i
upitale ga želi li se malo zabaviti. Na trenutak se činilo da će pobjeći

glavom bez obzira; unezvijereno je pogledao lijevo i desno i panično
pritisnuo gumb na liftu. Naposljetku je ipak odustao od bijega, shvativši
da mu se ukazala rijetka prilika za upoznavanje slobodnih i potencijalno
prekrasnih saudijskih žena. Upitao je kakvu vrstu zabave nudi. Wafa je
uzvratila pitanjem ima li auto i svoj privatni stan. Rekao je da ima, i stan i
cimera Libanonca. Nadja je pitala traži li možda njegov cimer djevojku,
na što je odgovorio da doista traže, i cimer i on.

Kad smo se Randa i ja dovoljno oporavile od šoka, skupile smo
skute svojih abaja i dale se u trk kao da nas gone svi vrazi. U toj jurnjavi
izgubila sam maramu, a kada sam se okrenula da je podignem Randa je
naletjela ravno na mene i pala na leđa u pijesak, izloživši gole noge
pogledima prolaznika.

Kad su nas Nadja i Wafa sustigle, još uvijek smo hvatale dah
oslonjene na izlog obližnje trgovine. Njih dvije previjale su se od smijeha
opisujući kako smo komično izgledale dok sam se mučila da podignem
Randu na noge.

Randa i ja bile smo neopisivo bijesne. Kako su mogle učiniti takvu
glupost? Dogovoriti sastanak s neznancem! Uostalom, kako su nešto
takvo uopće mogle smatrati zabavnim? Zar nisu znale kakva je kazna
predviđena za ono što su učinile? Za Randu bi to bilo kamenovanje, a za
nas tri utamničenje, ili nešto još gore. One su zabavom proglasile nešto
što bi se prije moglo nazvati samoubojstvom!

Wafa i Nadja samo su se nasmijale i slegnule ramenima na našu
provalu bijesa. Znale su da bi bile okrutno kažnjene da su ih ulovili, ali ih
nije bilo briga. Njihova im je budućnost izgledala tako sumorno i
čemerno da je vrijedilo upustiti se u bilo kakav rizik da je izbjegnu.
Možda su mogle susresti kakvog zgodnog stranca i udati se za njega.
Svaki muškarac bio je bolji od saudijskog muškarca!

Mislila sam da će se Randa onesvijestiti. Potrčala je na ulicu,
grozničavim pogledom tražeći Omara. Znala je da moj otac neće imati
milosti ako dozna što smo učinile. Bila je prestravljena.

Onako lukav i pronicljiv, Omar je odmah shvatio da nešto nije u
redu i upitao nas je što se dogodilo. Randa se uzvrpoljila i počela
govoriti, ali sam je prekinula i ispričala Omaru priču kako je neki mladić
ukrao ogrlicu iz dijela suka na kojem se prodaju nakit i predmeti od zlata.
Čuvar dućana ga je prebio, a potom ga je policija grubo odvukla u
tamnicu. Glas sam učinila prigodno drhtavim dok sam Omaru potreseno
prepričavala kako smo se uzrujale jer je tako mlad i jer smo znale da će
izgubiti ruku zbog krađe ogrlice. Pao mi je kamen sa srca kad sam

ustanovila da je Omar povjerovao u moju priču. Randa je kriomice
posegnula pod moj ogrtač i stisnula mi ruku u znak zahvalnosti.

Kasnije sam od Nadje i Wafe saznala u čemu se sastojalo ono što su
one nazivale »zabavom«. Ispričale su mi da su se ispred liftova na
parkiralištu sastajale sa strancima, obično iz susjednih arapskih zemalja,
a ponekad i Britancima ili Amerikancima. Odabirale su pristale
muškarce, one za koje su osjetile da bi ih mogle voljeti. Ponekad bi se
muškarci uplašili i pobjegli liftom na neki od gornjih katova. Ponekad bi
se zainteresirali. Ako bi muškarac kojeg su presrele bio zaintrigiran, Wafa
i Nadja bi s njim dogovorile vrijeme sastanka kraj istoga lifta. Zamolile bi
ga da po njih dođe kombijem a ne autom. Na dan sastanka djevojke bi

odglumile da idu u kupovinu. Vozač bi ih odvezao do suka i ostavio
ondje a one bi kupile neke sitnice a zatim krenule na mjesto sastanka.
Ponekad bi muškarci naknadno razmislivši odustali; ponekad bi se
pojavili i nervozno čekali. Ako bi muškarac uspio pribaviti kombi,
djevojke bi se prvo uvjerile da nikoga nema u blizini a zatim bi brzo
uskočile u stražnji dio vozila. Muškarac bi ih oprezno dovezao do svog
stana, a onda ih jednako oprezno prokrijumčario unutra. Da ih uhvate
kazna bi bila vrlo stroga, najvjerojatnije smrt za sve uključene.

Objašnjenje za korištenje kombija vrlo je jednostavno: bio je
dovoljno velik da se djevojke u njemu sakriju. U Saudijskoj

Arabiji muškarcima i ženama nije dopušteno voziti se u istom autu,
osim ako nije riječ o bliskim rođacima. Ako se mutawama neko vozilo
učini sumnjivim, zaustavit će ga i tražiti od vozača dokumente. Također,
samcima nije dopušteno u stan ili u kuću dovoditi žene. Nije
neuobičajeno da na najmanji znak sumnje u neprilično ponašanje mutawe
opkole kuću osumnjičenog i sve osobe koje tamo zateknu - i muškarce i
žene - odvedu u zatvor.

Strahovala sam za svoje prijateljice i uporno ih upozoravala na
moguće posljedice. No bile su mlade i lakomislene i bilo im je dosadno u
životu. Uz smijeh su mi govorile o ostalim aktivnostima koje su
poduzimale da bi se zabavile. Primjerice, nasumce su birale nepoznate
telefonske brojeve i čekale dok se neznanac ne javi. Svaki muškarac
dolazio je u obzir osim Saudijca ili Jemenca. Pitale bi ga je li sam i čezne li
za ženskim društvom. Odgovor bi uglavnom bio potvrdan, jer se većini
stranaca koji rade u Saudijskoj Arabiji izdaje viza za samce, što znači da
je muškarcima rijetko dopušteno povesti sa sobom ženu ili čitavu obitelj.
Kad bi ustanovile da je riječ o slobodnom muškarcu koji zadovoljava
njihove kriterije, Wafa i Nadja bi ga zamolile da opiše svoje tijelo.

Muškarac bi ga, polaskan, opisao vrlo živopisno i detaljno, a zatim bi
zamolio djevojke da učine isto. Tada bi se Wafa i Nadja upustile u
podrobno opisivanje vlastitog tijela - od glave do nožnih prstiju - s puno
besramnih detalja. Bila bi to fantastična zabava, rekle su, a ponekad bi se
i sastale s tim muškarcima, prema sličnom scenariju kakav su dogovarale
s odabranicima s parkirališta.

Pitala sam svoje prijateljice do kojeg su stupnja intimnosti bile
spremne ići u vezama s tim usputnim ljubavnicima i ostala zapanjena
kad sam čula da je bilo svega osim penetracije. Nisu mogle riskirati
gubitak nevinosti, jer su dobro shvaćale ozbiljnost posljedica s kojima bi
se morale suočiti svoje prve bračne noći. Muž bi ih vratio roditeljima, a
otac bi ih se odrekao. Mutawe bi poduzele istragu i možda bi čak bile
osuđene na smrt; a ako i ne bi, svejedno ne bi više imale gdje živjeti.

Wafa je rekla da tijekom susreta s tim muškarcima ona i Nadja
nikad nisu skinule veo. Skinule bi svu odjeću, ali veo je ostajao nedirnut.
Muškarci bi ih zadirkivali i nagovarali, a neki čak i pokušali prisiliti da
skinu veo, ali djevojke su rekle da se osjećaju sigurno dok god im
muškarac ne može vidjeti lice. Rekle su da bi razmislile o razotkrivanju
lica samo onda kada bi muškarac imao ozbiljne namjere. Ali, naravno,
nijedan od njih nije mislio ozbiljno. I oni su se samo zabavljali. Moje su
prijateljice očajnički pokušavale pobjeći od budućnosti koja se pred njima
neumoljivo pomaljala u obličju mračne i beskonačne noći.

Randa i ja smo plakale, nesretne zbog ponašanja naših prijateljica
koje ih je izlagalo smrtnoj opasnosti. Osjećala sam kako se mržnja prema
običajima moje zemlje uvlači u moje grlo ostavljajući okus prljave, kužne
truleži. Potpuno odsustvo ženine kontrole nad vlastitim životom i
slobode za naš spol tjeralo je mlade djevojke kao što su Wafa i Nadja na
očajničke pothvate. Takvi postupci sigurno će ih stajati života ako kojim
slučajem budu otkrivene.

Nekoliko mjeseci kasnije Nadja i Wafa su bile uhićene. Na njihovu
nesreću, članovi samoprozvanog Odbora za zaštitu javnog morala - koji
su krstarili ulicama Rijada i hvatali one koji krše moralni propise Kurana
saznali su za njihove zabranjene aktivnosti. Tek što su Nadja i Wafa ušle
u stražnji dio kombija, naišao je kamion pun mladih vjerskih fanatika i
zapriječio im put. Tjednima su nadgledali to područje nakon što je jedan
od članova odbora čuo nekog Palestinca kako spominje dvije žene pod
velom koje su mu kod lifta predložile druženje.

Wafi i Nadji život je bio pošteđen zahvaljujući činjenici da su
njihovi djevičnjaci ostali netaknuti. No ni Odbor za zaštitu javnog

morala, niti Vijeće vjerskih starješina, a pogotovo očevi dviju djevojaka,
nisu povjerovali njihovoj izmišljenoj priči da su samo zamolile čovjeka da
ih poveze, jer im je vozač kasnio. Pretpostavljam da je to s obzirom na
okolnosti najbolja priča koju su u tom času uspjele smisliti.

Vijeće vjerskih starješina ispitalo je sve muškarce koji rade na tom
području i pronašlo ukupno njih četrnaest koji su izjavili da su im dvije
ženske osobe pod velom nudile društvo. Niti jedan muškarac nije
priznao da se s njima upuštao u bilo kakvu nedopuštenu aktivnost.

Nakon tri čemerna mjeseca provedena u zatvoru, u nedostatku
čvrstog dokaza o seksualnoj aktivnosti Vijeće je Warn i Nadju prepustilo
njihovim očevima da ih kazne prema vlastitom nahođenju.

Začudo, iako nepopustljiv i fanatično religiozan čovjek, Wafin je
otac sjeo sa svojom kćeri i razgovarao s njom o razlozima njezinog
nepromišljenog ponašanja. Kad se rasplakala i priznala mu da se osjećala
odbačeno i bespomoćno, rekao je da mu je žao što je nesretna. No
usprkos žaljenju i suosjećanju, obavijestio je Wafu da je čvrsto odlučio da
će je držati podalje od svih daljnjih iskušenja. Savjetovao ju je da
proučava Kuran i da prihvati jednostavan život predodređen za žene, a
uskoro zatim dogovorio je njezinu udaju za beduinskog mutawu iz nekog
zabitnog sela. Muškarcu je bilo pedeset i tri godine, a Wafa je sa
sedamnaest godina postala njegova treća žena.

Ironično je da upravo Nadjin, inače vrlo tolerantan otac, nije mogao
svojoj kćeri oprostiti ono što je učinila. Odbio je razgovarati s njom i
naredio je da je zaključaju u sobu dok on ne donese odluku o
odgovarajućoj kazni.

Nekoliko dana kasnije moj se otac vratio rano iz ureda i pozvao
Randu i mene u svoju radnu sobu. Sjedile smo i u nevjerici slušale kako
nam govori da će otac Nadju sljedećeg jutra, u petak u deset sati, utopiti
u obiteljskom bazenu. Rekao je da će čitava Nadjina obitelj svjedočiti
njezinu smaknuću.

Srce mi je uzdrhtalo od straha kad je otac upitao Randu jesmo li se
ona i ja ikada pridružile Wafi i Nadji u njihovim sramotnim pothvatima.
Zakoračila sam prema njemu i stala žestoko nijekati svaku mogućnost
našeg sudjelovanja u nečem takvom, no otac je povikao da ušutim i
odgurnuo me. Randa je briznula u plač i ispričala mu događaj koji se zbio
onog davnog dana kada smo išle u nabavku moje prve abaje i vela. Otac
je sjedio nepomično, ni ne trepnuvši, sve dok Randa nije dovršila svoju
priču. Zatim nas je počeo ispitivati o našem ženskom klubu. Rekao je da
slobodno možemo reći istinu, jer je Nadja ionako ispričala sve o našim

aktivnostima još prije nekoliko dana. Randi se jezik ukočio, no tada je
otac iz svoje aktovke izvukao papire na kojima smo vodili evidenciju o
našem udruženju. Bio je pretražio moju sobu i pronašao naš zapisnik i

popis članova. Po prvi put u životu ostala sam bez riječi, usta kao da su
mi bila zaključana lokotom.

Otac je mirno vratio papire u aktovku, pogledao Randu u oči i
rekao: »Na današnji dan razvodim se od tebe. U roku od jednog sata tvoj
otac će po tebe poslati vozača da te vrati tvojoj obitelji. Zabranjen ti je bilo
kakav kontakt s mojom djecom.«

A Onda se na moj užas polako okrenuo prema meni. »Ti si moje
dijete. Tvoja je majka bila dobra žena. No da si s Wafom i Nadjom
sudjelovala u nemoralnim aktivnostima, držao bih se pravila koja
propisuje Kuran i kaznio te smrću. Drži se podalje od mojih očiju i
posveti se školskim dužnostima dok ti budem tražio prikladnog ženika.
Na trenutak je zastao, približio mi se i strogo mi se zagledao u oči.
»Sultana, prihvati svoju budućnost i pokori se svojoj sudbini, jer drugog
izbora nemaš.«

Rekavši to posegnuo je za aktovkom i ne pogledavši više ni Randu
ni mene izašao iz sobe.

Poraženo sam slijedila Randu do njezine sobe i tupo i bespomoćno
promatrala kako skuplja svoj nakit, odjeću i knjige na neurednu hrpu na
sredini prostranog kreveta. S lica su joj bile izbrisane sve emocije. Nisam
mogla oblikovati riječi koje su se smušeno rojile u mojoj glavi. Zvono na
vratima oglasilo se prebrzo, i odjednom sam se našla kako pomažem
slugama da odnesu njezine stvari do auta. Bez i jedne riječi oproštaja
Randa je napustila moj dom, no ne i moje srce.

Iduće jutro u deset sati stajala sam sama na balkonu svoje sobe,
zureći praznog pogleda u daljinu. Mislila sam na Nadju, zamišljajući je
vezanu teškim lancima, s tamnom kapuljačom preko glave, kako je
podižu s tla a zatim zaranjaju u modro-zelenu vodu obiteljskog bazena.
Zatvorila sam oči i osjetila kako joj se tijelo grčevito bacaka, usta očajnički
hvataju zrak, pluća vrište pod pritiskom prodiruće vode. Sjećala sam se
njezinih blistavosmeđih očiju i posebnog načina na koji joj se brada
podizala dok bi svojim smijehom ispunjavala prostoriju. Prisjećala sam se
mekoće njezine svijetle kože i s grimasom užasa zamišljala kako ta nježna
i meka put brzo trune prekrivena bešćutnom zemljom. Pogledala sam na
sat i vidjevši da je 10.10 osjetila kako mi se prsa stežu na pomisao da
nikada više neću čuti Nadjin smijeh.

Bili su to najdramatičniji trenuci u mojem mladom životu. Koliko
god način zabave mojih prijateljica bio pogrešan i za osudu, Nadjina smrt
i Wafin preuranjeni brak sa starcem bili su pretjerana kazna za njihov
grijeh. Takva surovost bila je najbolji dokaz kakvi su ljudi saudijski
muškarci, koji razaraju i uništavaju živote i snove svojih žena s
bezosjećajnom ravnodušnošću.

Deveto poglavlje

Strankinje

Nakon Randinog iznenadnog odlaska, Wafinog braka i Nadjine
smrti utonula sam u tešku depresiju. Sjećam se kako sam mislila da moje
tijelo više ne treba svježi dah života. Maštala sam da spavam zimski san,
želeći doživjeti plitko disanje i usporeno kucanje srca poput stvorenja iz
divljine koja se s vremena na vrijeme udalje od svijeta na nekoliko
mjeseci. Ležala bih u krevetu, prstima začepila nos i čvrsto stisnula
usnice, a kad bi mi pluća na silu izbacila zrak, sa žaljenjem bih sebi
priznala da imam vrlo malo kontrole nad svojim vitalnim funkcijama.

Kućna posluga snažno je suosjećala sa mnom dijeleći moju bol, jer
sam bila znana kao najosjećajniji član obitelji, i uvijek bih pokazivala
brigu za njihove probleme. Mršava svota novca koju su svaki mjesec
primali iz Omarovih ruku činila mi se kao bijedna naknada za odvojenost
od njihovih voljenih.

U nastojanju da mi vrati volju za život, moja filipinska služavka
Marci počela je stimulirati moje misli pričama o svojoj zemlji. Naši
dugački razgovori zbližili su nas, uklanjajući impersonalnost uobičajenu
za odnos između gospodarice i sluškinje.

Jednoga mi je dana stidljivo otkrila svoju životnu ambiciju. Radila je
kao služavka u našoj obitelji kako bi uštedjela dovoljno novca za
povratak na Filipine gdje bi se školovala za medicinsku sestru. Za
filipinskim medicinskim sestrama vlada velika potražnja diljem svijeta, a
na Filipinima to se zanimanje za žene smatra vrlo unosnim.

Marci je rekla da će se nakon diplome vratiti u Saudijsku Arabiju i
zaposliti u jednoj od naših modernih bolnica. Smiješila se navodeći
podatak da filipinske sestre ovdje zarade 3,800 saudijskih rijala svaki
mjesec! To je približno 1,000 dolara mjesečno, u usporedbi s 200 dolara
koje zaradi kao naša služavka. S tako velikom plaćom, rekla je, mogla bi
novčano potpomoći čitavu svoju obitelj na Filipinima.

Kada je Marci imala samo tri godine, otac joj je poginuo u rudarskoj
nesreći. Njezina majka sedam je mjeseci bila trudna sa svojim drugim
djetetom. Život im je bio tegoban, ali nisu se predavali. Marcina baka
brinula se za djecu dok je majka radila u dvije smjene kao sobarica u
lokalnim hotelima. Marcina majka često je ponavljala da je stjecanje
znanja jedini izlaz iz siromaštva, te je pažljivo štedjela za obrazovanje
svoje djece.

Dvije godine prije nego što se Marci trebala upisati u školu za
medicinske sestre na njezinog mlađeg brata Tonyja naletio je auto.
Zadobio je teške ozljede po čitavom tijelu, noge su mu bile toliko
nagnječene da su ih morali amputirati. Na troškove njegova liječenja
otišla je čitava ušteđevina za Marcino školovanje, sve do zadnjeg novčića
pohranjenog u malu limenu kutiju.

Čuvši Marcinu životnu priču, gorko sam zaplakala. Pitala sam je
kako uspijeva zadržati svoj radosni osmijeh dan za danom, tjedan za
tjednom. Marci se široko nasmiješila. Njoj je lako, rekla je, jer ima svoj san
i zna način na koji ga može ostvariti.

Nakon iskustva odrastanja na Filipinima, u pokrajini poznatoj po
siromaštvu i bijedi, imala je osjećaj da je iznimno sretna što ima posao i
tri obroka na dan. Rekla je da ljudi iz njezina zavičaja nisu umirali od
gladi, već od pothranjenosti, koja ih je učinila neotpornima na bolesti koje
ne bi bujale u zdravom okruženju.

Marci je o svojoj zemlji i narodu pričala s takvom živopisnom
uvjerljivošću da sam se osjećala kao da sam i sama dio njezine priče,
njezine zemlje, njezine bogate kulture. Shvatila sam da sam podcijenila
Marci i njezine sunarodnjake jer sam ih smatrala prostodušnim narodom
kojemu nedostaje ambicije. Kako sam samo bila u krivu!

Nakon nekoliko tjedana Marci je stekla dovoljno povjerenja u mene
da mi ispripovijeda priču o svojoj prijateljici Madeline. Pričajući mi o njoj,
otvorila je pitanje moralnih vrijednosti moje zemlje. Zahvaljujući Marci
prvi put sam doznala da su žene iz zemalja Trećeg svijeta držane kao
seksualne robinje u mojoj domovini Saudijskoj Arabiji.

Marci i Madeline bile su prijateljice iz djetinjstva. Koliko god da je
Marcina obitelj bila siromašna, Madelinina je bila još puno siromašnija.
Madeline i njezinih sedmoro braće i sestara običavali su prositi uz
autocestu koja je njihovu pokrajinu povezivala s Manilom. Povremeno bi
se zaustavila velika limuzina, jedna od onih kakve voze stranci, i velike
bijele ruke bi ispustile nekoliko kovanica u njihove ispružene dlanove.
Dok je Marci išla u školu, Madeline je bila u potrazi za hranom.

Već odmalena Madeline je imala svoj san i plan kako će ga ostvariti.
Kad joj je bilo osamnaest, sašila je haljinu od Marcine stare školske
uniforme i otputovala u Manilu. Tamo je pronašla agenciju koja je
Filipincima nudila posao u inozemstvu i prijavila se za mjesto služavke.
Kako je bila sitna, nježna i ljepušna vlasnik Libanonac prepredeno je
natuknuo da joj može srediti posao u manilskom bordelu; tamo bi mogla
zaraditi značajnu svotu novca koju jedna služavka ne može ni zamisliti!

Iako odrasla u teškom siromaštvu, Madeline je bila pobožna katolkinja;
odlučno je dala Libanoncu na znanje da ne namjerava prodavati svoje
tijelo. Uzdahnuvši sa žaljenjem rekao joj je da ispuni prijavnicu i pričeka.
Dodao je da je upravo potpisao ugovor kojim se obvezuje da će u
područje Perzijskog zaljeva poslati više od tri tisuće filipinskih radnika, i
da će Madeline imati prednost jer bogati Arapi uvijek traže zgodne
služavke. Dok je izlazila iz njegova ureda namignuo joj je i potapšao je po
stražnjici.

Kad je primila obavijest da je dobila mjesto služavke u Rijadu u
Saudijskoj Arabiji, Madeline je istovremeno bila uzbuđena i preplašena.
Otprilike u isto vrijeme Marcini planovi da upiše školu za medicinske
sestre su propali, i ona je odlučila slijediti Madelinein primjer i potražiti
posao izvan Filipina. Onog dana kad je Madeline otputovala u Saudijsku
Arabiju, Marci joj je rekla da će i ona uskoro za njom. Dobre prijateljice
zagrlile su se na rastanku i obećale da će pisati jedna drugoj.

Četiri mjeseca kasnije, kad je Marci saznala da je i ona dobila posao
u Saudijskoj Arabiji, Madeline joj se još uvijek nije javila. Kad je stigla u
Rijad pomislila je da nikad neće pronaći svoju prijateljicu u tako velikom
gradu, no čvrsto je odlučila da će biti uporna u svojoj potrazi.

Sjećam se večeri kad je Marci stigla u naš dom. Majka je bila
zadužena za vođenje kućanstva i zapošljavanje posluge. Sjećam se kako
mije Marci izgledala sitna i preplašena te kako se od prvog trenutka
držala najstarije od naših filipinskih sluškinja.

Budući da smo imali više od dvadeset slugu u vili, na Marci nitko
nije obraćao osobitu pažnju. Kao neiskusnoj služavci, kojoj je bilo tek
devetnaest godina, dodijeljeno joj je da čisti sobe dvjema najmlađim
kćerima kuće, Sari i meni. Jedva da sam je i primjećivala tijekom šesnaest
mjeseci dok me je tiho i strpljivo slijedila zapitkujući me trebam li što.

Marci me iznenadila priznanjem da joj ostali filipinski sluge zavide,
jer je ni Sara ni ja nismo nikada udarile niti smo ikad podigle glas na nju.
Oči su mi sijevnule; zapitala sam Marci tuku li ljude u našoj kući. S
olakšanjem sam uzdahnula kad je rekla ne, ne u našoj vili. No rekla je da
je Ali poznat po svojoj teškoj naravi i da uvijek viče i ljudima se obraća
uvredljivim tonom. Ipak, jedini njegov nasilan postupak bio je kad je
Omara nekoliko puta udario nogom u goljenicu. Nasmijala sam se, jer
prema Omaru nisam imala nimalo suosjećanja.

Marci je stišala glas do šapta dok mi je povjeravala trač koji kruži
među poslugom. Rekla je da očeva druga supruga, žena iz jedne od
susjednih Zaljevskih zemalja, svakodnevno štipa i udara svoje služavke.

Jedna sirota djevojka iz Pakistana zadobila je ozljedu mozga nakon što ju
je gurnula niz stepenice. Kad su djevojci prigovorili da ne radi dovoljno
brzo, sjurila se do vešeraja s košarom punom prljavih plahti i ručnika i
slučajno se sudarila s očevom suprugom. Ova se toliko razbjesnila da ju
je šakom udarila u trbuh tako snažno da se sirotica stropoštala niz stube.
Dok je djevojka ležala i jaukala od boli, sjurila se niz stepenice i lupila ju
nogom zaurlavši na nju da dovrši svoje kućne poslove. Kako se djevojka
nije micala, optužila ju je da se prenemaže. Naposljetku su je ipak odveli
liječniku; djevojka se ponašala čudno, neprestano se držeći za glavu i
hihoćući.

Po nalogu očeve žene dvorski liječnik je ispunio formular u kojem
se navodi da je djevojka slučajno pala niz stube i zadobila potres mozga.
Čim bude mogla putovati, bit će poslana nazad u Pakistan. Uskraćena joj
je plaća od posljednja dva mjeseca te je poslana svojim roditeljima sa
samo pedeset saudijskih rijala (ili 15 dolara).

Marci nije bilo jasno zašto sam toliko iznenađena. S većinom
služavki u mojoj zemlji postupa se grubo i zlostavljački; naša vila bila je
rijetka iznimka. Odgovorila sam joj da sam bila u brojnim domovima
mojih prijateljica, i makar moram priznati da se sluge slabo uvažavaju,
ipak nikad nisam svjedočila fizičkom zlostavljanju. Nekoliko puta sam
vidjela kako moje prijateljice verbalno zlostavljaju svoje služavke, ali
nisam tome pridavala previše pozornosti, jer nitko dosad nije bio fizički
napadnut.

Marci je rezignirano uzdahnula, i rekla da se fizičko i seksualno
zlostavljanje brižno prikrivaju. Podsjetila me da živim samo nekoliko
dvorišta od palače koja skriva patnje mnogih mladih djevojaka a da ipak
ništa ne znam o tome. Tihim mi je glasom rekla da držim oči otvorenima
i da pažljivo promatram kako se žene iz drugih zemalja tretiraju u mojoj
domovini. Složivši se, pokunjeno sam kimnula.

Kroz naš razgovor Marci je postajala sve svjesnija moje suosjećajne
naravi. Odlučila je da mi može ukazati povjerenje i ispričati mi čitavu
priču o svojoj prijateljici Madeline. Sjećam se našeg razgovora kao da je
bio jučer. Jasno se do zadnjeg detalja sjećam svega izrečenog. Gotovo
mogu vidjeti pred sobom njezino ozbiljno lice.

»Gospojo, željela bih da saznate o sudbini moje najbliže prijateljice,
Madeline. Vi ste princeza. Možda dođe dan kad ćete moći pomoći nama
sirotim Filipinkama.«

Taj dan bila sam sama i osjećala sam kako se dosada uvlači u moj
dan, pa sam kimnula zadovoljna što će mi jutro proteći u slušanju

uzbudljive priče, pa makar ona bila o običnoj i siromašnoj Filipinki.
Udobno sam se smjestila na svoj krevet, a Marci mi je podmetnula
jastuke pod glavu, baš na način za koji je znala da mi se sviđa.

Rekla sam joj: »Prije nego što započneš svoju pripovijest, donesi mi
zdjelu svježeg voća i čašu labana.« Nakon što se vratila s poslužavnikom
na kojem je bilo voće i moj hladni napitak, proturila sam stopala izvan
pokrivača i rekla Marci da ih masira dok mi priča o toj svojoj prijateljici
Madelini.

Prisjećajući se tog dana gorim od srama zbog svojeg sebičnog,
djetinjastog ponašanja. Bila sam zaintrigirana tragičnom pričom, no
nisam bila spremna mirno sjediti i slušati sve dok sve moje želje nisu bile
ispunjene! Danas kad sam starija i mudrija mogu tek postiđeno žaliti
zbog običaja i navika koje sam naslijedila od svoje saudijske kulture. Niti
jedan Saudijac kojeg znam nije nikada pokazao ni najmanje zanimanje za
život slugu: kolika im je obitelj, kakvi su im snovi i težnje... ništa ih nije
zanimalo. Ljudi iz Trećeg svijeta bili su tu da služe nama, imućnim
Saudijcima, ništa više od toga. Čak je i moja majka, koja je bila dobrostiva
i ljubazna žena, rijetko izražavala zanimanje za osobne probleme
služinčadi. No to pripisujem majčinim silnim obavezama oko vođenja
golemog kućanstva, a povrh toga i udovoljavanja mom zahtjevnom ocu.
Ja međutim nisam imala takvu vrstu opravdanja. Danas uz žestoku
grižnju savjesti priznajem samoj sebi da sam Marci i ostale sluge
doživljavala kao obične robote, koji su bili tu samo da bi izvršavali moja
naređenja. A Marci i sluge našeg kućanstva pritom su me svejedno
smatrali ljubaznom i dobrom osobom, jer sam ih jedino ja ispitivala o
njihovim životima. Tegobna je to uspomena za nekoga tko sebe smatra
sućutnim.

Zamišljena lica i odsutna pogleda, Marci mi je počela trljati stopala
započinjući svoju pripovijest.

»Gospojo, prije nego što sam napustila svoju zemlju preklinjala sam
onoga Libanonca za adresu Madelininog poslodavca. Rekao je ne, nije
mu dopušteno odati takvu informaciju. Izrekla sam laž, gospojo. Rekla
sam da svojoj prijateljici moram odnijeti neke stvari koje joj šalje njezina
majka. Nakon što sam ga neko vrijeme usrdno molila, napokon je pristao
i dao mi njezin telefonski broj i ime kvarta u Rijadu u kojoj je Madeline
zaposlena.«

»Je li njezin poslodavac princ?«
»Ne, gospojo. On živi u četvrti koja se zove Al Malaz, oko trideset
minuta autom odavle.«

Naša palača bila je u četvrti Al Nasiriyah, prestižnoj lokaciji koju
nastanjuju mnogi članovi kraljevske obitelji, najbogatijoj rezidencijalnoj
četvrti Rijada. U Al Malazu sam bila jednom davno, i u sjećanju su mi
ostale lijepe palače u kojima je živio gornji poslovno-poduzetnički sloj
Saudijaca.

Znala sam da je Marci bilo zabranjeno napustiti našu vilu, osim
prilikom specijalnih mjesečnih odlazaka u kupovinu koje je Omar
organizirao za služavke. Budući da su naše sluge, poput većine posluge u
Saudijskoj Arabiji, odrađivali brutalno radno vrijeme od sedam dana u
tjednu, pedeset i dva tjedna u godini, pitala sam se na koji se to način
Marci uspjela neprimjetno izvući iz kuće i posjetiti svoju prijateljicu.

Glasno sam izrazila svoju znatiželju. »Kako si uspjela stići do Al
Malaza?«

Marci je oklijevala jedan kratak trenutak. »Pa... gospojo, znate
filipinskog vozača Antoinea?«

Imali smo četiri vozača, dva Filipinca i dva Egipćanina. Mene je
uglavnom vozio Omar ili onaj drugi Egipćanin. Filipince smo koristili za
obavljanje kupovine namirnica i slične sitnije poslove. »Antoine? Onaj
mladić koji se uvijek smiješi?«

»Da, gospojo, taj. Ponekad se sastajemo, pa je pristao da me odveze
da pronađem svoju prijateljicu.«

»Marci! Pa ti imaš dragog!« Prasnula sam u smijeh. »A Omar...
Kako si uspjela izbjeći da te Omar uhvati i cinka?«

»Čekali smo dok Omar nije otišao s vašom obitelji u Taif i tada
iskoristili priliku.« Marci se nasmiješila kad je opazila zadovoljan izraz na
mojem licu. Znala je da mi ništa nije draže od uspješno izvedene
lukavštine kojoj su žrtve muškarci u našem kućanstvu. »Prvo sam
nazvala telefonski broj koji sam dobila od Libanonca, no nije mi
dopušteno da razgovaram s Madeline. Rekla sam da imam poruku od
Madelinine majke. Nakon dugog i upornog uvjeravanja, uspjela sam
iskamčiti podatak o lokaciji i opisu vile. Antoine se dovezao do kuće gdje
je trebao predati pismo za Madeline i uručio ga Jemencu koji mu je
otvorio vrata. Dva tjedna kasnije primila sam od svoje prijateljice
telefonski poziv. Jedva sam je mogla čuti, jer je šaptala, u strahu da je ne
otkriju kako se služi telefonom. Rekla mi je da je u groznoj situaciji, i
zamolila me da dođem i pomognem joj. Preko telefona smo skovale
plan.«

Odgurnula sam hranu na stranu i posvetila punu pažnju Marcinoj
priči. Rekla sam joj da mi prestane masirati stopala. Priča je postala

napeta, jer sam bila svjesna koliko je bio opasan njihov plan da se
susretnu. Moje je zanimanje za ovu hrabru Filipinku koju nisam
poznavala sve je više raslo.

»Prošla su dva mjeseca. Znale smo da će nam vrući ljetni mjeseci
pružiti priliku da se sretnemo. Bojale smo se da će poslodavac povesti
Madeline sa sobom u Europu, ali rečeno joj je da ostaje u Rijadu. Kad ste
vi i vaša obitelj zajedno s Omarom napustili grad i otišli na ljetovanje,
sakrila sam se na stražnjem sjedalu crnog Mercedesa i Antoine me
odvezao k Madelini.«

Marci je glasom što je podrhtavao od emocija nastavila svoju priču:
»Sjedila sam u autu gledajući Antoinea kako zvoni na dvorišnim vratima,
a dok sam čekala nisam mogla ne primijetiti trošne zidove vile. Boja se
gulila, kapija je bila hrđava, nekoliko bijednih komadića zelenila koji su
visjeli preko fasade uvenulo je zbog nedostatka vode. Bilo je jasno da je to

jedno vrlo neugodno mjesto. Znala sam da mojoj prijateljici nije moglo
biti dobro u takvome kućanstvu.

»Antoine je morao pozvoniti četiri ili pet puta prije nego što smo
začuli korake nekog tko nam dolazi otvoriti vrata. Sve je izgledalo
upravo onako kako mi je Madeline opisala! Bilo je jezivo! Vrata je otvorio
stari Jemenac obučen u nešto što je nalikovalo suknji na preklop
načinjenoj od grube tkanine. Izgledao je kao da se upravo probudio iz
sna; njegovo ružno lice govorilo nam je da baš i nije presretan što smo
mu prekinuli popodnevni odmor.

I Antoine i ja smo se prestrašili; čula sam kako mu glas drhti .dok je
molio za dopuštenje da razgovara s gospođicom Madeline s Filipina.
Jemenac jedva da je znao koju riječ engleskoga, ali zato je Antoine znao
nešto malo arapskog. Malo pomalo uspjeli su se sporazumjeti, dovoljno
da nas Jemenac, shvativši što Antoine traži, odbije pustiti unutra. Počeo
nas je tjerati mahanjem ruke i zatvarati vrata, kad sam ja najednom
počela plakati. Kroz suze sam mu rekla da mi je Madeline sestra. Upravo
sam stigla u Rijad gdje sam započela raditi u palači jednog od prinčeva iz
kraljevske obitelji. Pomislila sam da bi ga to moglo uplašiti, ali izraz lica
ostao mu je isti. Zamahnula sam prema njemu kuvertom koja je upravo
stigla s Filipina. Majka nam je smrtno bolesna. Moram na nekoliko
trenutaka popričati s Madelinom i predati joj posljednju poruku od naše
umiruće majke.

Molila sam Boga da me ne kazni zbog takvih bezočnih laži. Mislim
da me Bog čuo, jer se Jemenac predomislio kad je čuo arapsku riječ za
majku. Vidjela sam da se premišlja. Prvo je pogledao Antoinea, zatim

mene, i napokon nam rekao da malo pričekamo. Zatvorio je dvorišna
vrata; mogli smo čuti kuckanje njegovih sandala dok je koračao nazad
prema vili.

Znali smo da mu je namjera ispitati Madeline i zatražiti da opiše
svoju sestru. Pogledavala sam Antoinea sa slabašnim smiješkom. Činilo
se da bi naš plan mogao upaliti.«

Marci je zastala, prisjećajući se tog dana.
»Gospojo, taj je Jemenac izgledao upravo zastrašujuće. Imao je
zlokoban pogled i nosio zakrivljeni nož za pasom. Antoine i ja zamalo
smo odustali i vratili se odakle smo došli. Ali pomisao na moju sirotu
prijateljicu davala mi je snage.

Madeline mi je rekla da vilu čuvaju dva Jemenca. Nadzirali su žene
u kući. Nijednoj služavki dosad nije bilo dopušteno napustiti svoje radno
mjesto. Madeline mi je preko telefona rekla da mladi Jemenac ima
okrutno srce i da nikoga ne pušta kroz kapiju, pa taman da se pojavi i
umiruća majka iz priče koju smo smislili za ovu prigodu. Mislila je da
bismo sa starim Jemencem mogli uspjeti.

Budući da je čitava obitelj bila na praznicima u Europi, mladi
Jemenac je dobio dvotjedni dopust i vratio se u Jemen da bi se oženio. U
to vrijeme jedini muškarci na području vile bili su stari Jemenac i vrtlar iz
Pakistana.

Pogledala sam na sat, a Antoine je pogledao na svoj. Napokon smo
začuli kako se starac vraća, teško vukući noge. Polako je otškrinuo vrata
koja su sablasno zaškripala. Zadrhtala sam, jer sam imala osjećaj kao da
ulazim kroz vrata pakla. Stari Jemenac je zagundao i pokretom ruke
signalizirao da Antoine ostane vani uz auto. Samo je meni bilo dopušteno
ući.«

Ukočila sam se zamišljajući užasan strah koji je Marci zasigurno
osjećala. »Kako si se samo usudila? Ja bih bila pozvala policiju!«

Marci je zatresla glavom. »Policija ne pomaže Filipincima u ovoj
zemlji. Bili bismo prijavljeni svojem poslodavcu, vašem ocu, a zatim
utamničeni ili prognani iz zemlje, ovisno o njegovoj odluci. Policija u ovoj
zemlji na strani je snažnih a ne slabih.«

Znala sam da je ono što je rekla istina. Filipinci su bili za stupanj
niža bića od nas žena. Čak ni meni koja sam princeza policija ne bi
pomogla ako bi to značilo da bi morala djelovati suprotno željama
muškaraca u mojoj obitelji. Ali u tom trenutku nisam željela misliti o
svojim problemima; bila sam posve uronjena u Marcinu avanturu.

»Hajde, reci mi, što si otkrila unutra?« Zamišljala sam tajne odaje

saudijskog Frankenštajna!
Pridobivši punu pažnju svoje gospodarice Marci je pričala živahno,

pojačavajući dojam izražajnim grimasama, opisujući svoje doživljaje
gotovo s užitkom.

»Koračao je toliko sporo da sam, slijedeći ga, uspijevala pogledom
pretražiti čitavu okolicu. Betonski blokovi nikad nisu bili oličeni. Malena
kamena koliba u blizini nije imala vrata, već samo veliki otvor preko
kojeg je bio prebačen stari, izlizani dronjak grube tkanine. Sudeći prema

neredu od prljavih prostirki, otvorenih konzervi i smrdljivih otpadaka,
ovdje je nedvojbeno stanovao stari Jemenac. Prošli smo pored obiteljskog
bazena, u kojem nije bilo vode nego samo odvratni crni talog na dnu. Tri
sićušna kostura - koji su izgledali poput ostataka tek izleglih mačića -
ležali su u plićem dijelu bazena.«

»Mačići? O, moj Bože!« Marci je znala koliko sam voljela mladunčad
svih životinja. »Kakva užasna smrt!«

»Izgledalo je kao da su mačići. Pretpostavljam da su rođeni u
praznom bazenu i da ih majka nije mogla izvući na površinu.«

Prošli su me trnci jeze.
Marci je nastavila. »Vila je bila prostrana, ali iznutra je izgledala
jednako pohabano i trošno kao izvana. Nekada davno zidovi su bili
premazani bojom, no pješčane oluje su je ogulile. Bio je tamo i vrt, no sve
su biljke povenule od nedostatka vode. Vidjela sam četiri ili pet ptica u
kavezu koji je visio pod velikim drvetom. Izgledale su mršavo i tužno,
praznog srca bez pjesme.
»Kroz prednja vrata Jemenac je nešto doviknuo na arapskom
nekome koga nisam vidjela; kimnuo je prema meni i kretnjom mi
pokazao da uđem. Oklijevala sam, jer me s vrata zapuhnuo vrlo
neugodan vonj. Tresući se od straha, zazvala sam Madelinino ime.
Jemenac se okrenuo i vratio', vjerojatno da nastavi prekinuti san.
Madeline se pojavila u dnu dugačkog, mračnog hodnika. Nakon
zasljepljujućeg sunčeva sjaja jedva sam mogla razabrati njezinu siluetu
kako mi oprezno prilazi. Vidjevši da je to uistinu njezina stara prijateljica
Marci, počela je trčati prema meni. Kad smo se bacile jedna drugoj u
zagrljaj, bila sam iznenađena što je čista i što ugodno miriši. Bila je
mršavija nego zadnji put kad sam je vidjela, ali ipak živa!«
Osjećaj olakšanja preplavio mi je tijelo, jer sam očekivala da će mi
Marci reći da je svoju prijateljicu pronašla polumrtvu, kako leži na
prljavoj hasuri i zadnjim dahom izgovara svoju posljednju želju: da bude
pokopana u Manili.

»Što se zatim dogodilo?« Bila sam nestrpljiva da otkrijem kako
završava Marcina priča.

Marcin glas utišao se do šapta, kao da joj postaje prebolno prizivati
uspomene. »Nakon što smo završile s usklicima radosti i zagrljajima,
Madeline me pogurnula prema dugačkom hodniku. Držeći me za ruku,

odvela me do malene sobe s desne strane. Usmjerivši me prema sofi, sjela
je na pod nasuprot meni.

»Čim smo ostale same, briznula je u plač. Zakopala mi je lice u krilo,
a ja sam joj gladila kosu i kroz šapat molila da mi ispriča što joj se
dogodilo. Nakon što se malo pribrala, započela je pripovijest o svom
životu otkako je prije godinu dana napustila Manilu.

»Madelinu su na aerodromu dočekala dvojica jemenskih slugu.
Držali su karton na kojem je bilo ispisano njezino ime na engleskom.
Pošla je s njima, jer nije znala što bi drugo učinila. Bila je uplašena
njihovom divljom pojavom, rekavši kako je strahovala za život dok su se
luđačkom brzinom probijali kroz grad. U vilu je stigla kasno u noći; nije
bilo svjetla, tako da nije uočila zapušteno zemljište uokolo.

U to vrijeme obitelj je bila u Meki na hadžu. Do njezine sobe odvela
ju je stara Arapkinja koja nije govorila engleski. Za jelo je dobila kekse i
datulje, za piće vrući čaj. Dok je stara žena izlazila iz sobe, uručila je
Madelini poruku u kojoj je stajalo da će sutra ujutro biti obaviještena o
svojim dužnostima.«

»Starica je vjerojatno bila gazdina majka«, rekla sam.
»Možda - Madeline mi nije rekla. Kako bilo, sirota Madeline skoro
se onesvijestila kad je idućeg jutra sunčevo svjetlo obasjalo njezin novi
dom. Ustuknula je od gađenja kad je vidjela krevet u kojem je spavala:
plahte su bile prljave; čaša i pladanj od prošle noći vrvjeli su žoharima.
Obuzeta malodušnošću, Madeline je potražila kupaonicu i otkrila
da tuš ne funkcionira. Pokušala se oprati nad slivnikom s posljednjim
ostacima prljavog sapuna i mlakom vodom.
Uzaludno je molila Boga da umiri njezino srce koje je mahnito
udaralo. Tada je starica pokucala na vrata.
Nemajući drugog izbora, slijedila je ženu do kuhinje gdje joj je bio
uručen popis obaveza. Madeline je pročitala nabrzinu načrčkanu bilješku
i vidjela da je čeka pomaganje kuharici, posao domaćice i briga za djecu.
Stara žena kretnjom je pokazala Madeline da si pripremi obrok. Nakon
što je pojela doručak, počela je četkom ribati prljavštinu s lonaca i tava.
Uz Madeline, bile su tu još tri namještenice: stara kuharica iz Indije,
zgodna služavka iz Šri Lanke i neugledna služavka iž Bangladeša.

Kuharici je bilo najmanje šezdeset godina; druge dvije bile su u svojim
srednjim dvadesetima.

Kuharica je odbijala razgovor s bilo kime; za manje od dva mjeseca
vraćala se u Indiju, i sanjala je samo o slobodi i svojem domu. Neugledna
služavka nijemo je podnosila svoju nesreću, jer je do isteka njezina
poslovnog ugovora preostalo više od godinu dana. Zgodna služavka iz
Šri Lanke malo je radila i većinu je vremena provodila pred zrcalom.
Govorila je da jedva čeka da se obitelj vrati. Madelini je neuvijeno rekla
da ju gospodar kuće jako voli. Očekivala je da joj na povratku iz Meke
donese zlatnu ogrlicu.

Madeline je rekla da je bila iznenađena kad joj je zgodna služavka
naredila da se okrene oko svoje osi kako bi mogla promotriti njezin stas.
Zatim je stavila ruke na njezine bokove i uz cerek izjavila da bi gospodar
Madeline smatrao premršavom za njegov ukus, ali bi se njegovim
sinovima možda mogla svidjeti. Ne obraćajući pažnju na dublji smisao
služavkinih riječi Madeline se vratila mukotrpnom i beskonačnom
čišćenju.

Četiri dana kasnije obitelj se vratila iz Meke. Madeline je smjesta
uvidjela da je obitelj njezina poslodavca iz nižeg staleža;

djelovali su sirovo i neotesano, i svojim su ponašanjem njezinu
procjenu ubrzo potvrdili kao točnu. Postali su imućni sasvim slučajno,
bez imalo vlastitog truda, a jedino obrazovanje sastojalo im se u čitanju
Kurana, čija su učenja u svojoj neukosti iskrivili tako da odgovaraju
njihovim potrebama.

Podređeni status žene prema odredbama u Kuranu gazda
kućanstva je shvaćao kao ropstvo. Svaka žena koja nije bila muslimanka
smatrana je prostitutkom. Svemu tome nije nimalo pomagala činjenica da
su otac i njegova dva sina putovali u Tajland četiri puta godišnje kako bi
posjetili bordele u Bangkoku i kupovali seksualne usluge od prekrasnih
mladih Tajlandanki. Saznanje da su neke od žena s Istoka na prodaju
uvjerilo ih je da su sve žene koje nisu islamske vjere roba koju se može
kupiti. Smatrali su sasvim prirodnim da mladu služavku iskorištavaju i
postupaju s njom kao sa životinjom, očekujući od nje da ispunjava hirove
muških članova kućanstva.

Madeline je gazdina žena bez uvijanja obavijestila da su je zaposlili
kako bi služila kao seksualna robinja dvojici njezinih sinova tinejdžera.
Rekla je da se od nje očekuje da bude na usluzi Baselu i Farisu svaki

drugi dan. Na Madelinino zgražanje i očaj izrekla je to tonom bez ijedne

emocije.
Na iznenađenje privlačne služavke iz Šri Lanke, Madeline je ipak

bila po ukusu gospodara kuće. Svojim sinovima rekao je da s novom
služavkom mogu spavati tek kad je se on zasiti.«

Ostala sam bez daha; znala sam što će mi Marci reći. Nisam to
željela čuti.

»Gospojo Sultana, prve noći kad se obitelj vratila s puta gazda je
silovao Madeline!« Zajecala je. »Bio je to tek početak, jer mu se toliko
svidjela da ju je nastavio silovati svakodnevno!«

»Zašto nije pobjegla? Potražila nečiju pomoć?«
»Gospojo, pokušala je. Molila je ostale služavke da joj pomognu!
Stara kuharica i ružna služavka nisu se htjele miješati iz straha da ne
ostanu bez posla. Zgodna je služavka mrzila Madeline, i optužila je da je
ona razlog što nije dobila svoju zlatnu ogrlicu. Gospodar je loše postupao
čak i prema vlastitoj ženi i majci, pa su one, navikle na njegovu grubost,
naprosto ignorirale Madelinine patnje, govoreći joj kako je unajmljena
kako bi zadovoljavala muške članove obitelji!«
»Ja bih skočila kroz prozor i pobjegla!«
»Pokušala je pobjeći, mnogo puta. No uhvatili su je i svima u kući je
bilo naređeno da je drže na oku. Jednom se dok su svi spavali popela na
krov i na pločnik ispustila papiriće s pozivom upomoć. Saudijci iz
susjedstva koji su ih našli predali su ih Jemencima a Madeline je bila
kažnjena batinama!«
»Što se dogodilo nakon što ste se susrele?«
Marci je nastavila priču tužnog i rezigniranog izraza lica. »Svašta
sam pokušala. Zvala sam našu ambasadu u Jeddi. Čovjek koji se javio na
telefon rekao je da primaju mnogo sličnih pritužbi, ali malo toga zaista
mogu učiniti. Naša zemlja oslanja se na novac koji nam šalju naši radnici
po svijetu; naša se vlada nije željela zamjeriti saudijskoj podnošenjem
tužbe. Što bi siroti filipinski narod bez novca iz inozemstva?
Antoine se raspitao kod nekih svojih kolega vozača bi li vrijedilo
otići na policiju, ali rekli su mu da bi policija povjerovala makar i
najneuvjerljivijoj priči saudijskog poslodavca a Madeline bi se našla u još
goroj situaciji.«
Zavapila sam: »Marci! Što bi moglo biti gore od toga?«
»Ništa, gospojo. Ništa. Nisam znala što učiniti. Antoine se bojao išta
više poduzeti, tvrdeći da joj mi ne možemo pomoći. Napokon sam pisala
Madelininoj majci i izložila joj situaciju, a ona je pošla u agenciju za
zapošljavanje u Manili, no otjerali su je. Otišla je do gradonačelnika, no

on joj je rekao da je u toj situaciji bespomoćan. Nitko se nije želio
uplitati.« »Gdje je sada tvoja prijateljica?«

»Primila sam pismo od nje prije samo mjesec dana. Laknulo mi je
kad sam saznala da su je nakon isteka dvogodišnjeg ugovora poslali
natrag na Filipine. Zamijenile su je dvije nove Filipinke, mlađe od nje.
Možete li vjerovati, gospojo, da je Madeline bila ljuta na mene? Mislila je
da sam je napustila ni ne pokušavši joj pomoći. Molim vas, vjerujte mi da
sam napravila sve što je bilo u mojoj moći. Poslala sam joj pismo u kojem
sam joj opisala sve što sam poduzela. Nisam primila odgovor.« .

Nisam mogla naći niti jednu riječ kojom bih opravdala ponašanje
svojih sunarodnjaka. Samo sam u neprilici nijemo zurila u Marcino lice.

Napokon je razbila tišinu. »I to vam je, gospojo, ono što se s mojom
prijateljicom dogodilo u ovoj zemlji.«

Osjećala sam da je Marci slomljeno srce zbog grozne sudbine
njezine prijateljice. Šutjela sam preplavljena bespomoćnim stidom. Što
uopće reći na tako stravičnu priču? Ja sam ostala bez riječi. Posramljena
ponašanjem muškaraca moje zemlje, više se nisam osjećala superiorna
mladoj djevojci koja je samo nekoliko trenutaka prije bila tek moja
sluškinja, netko nižeg reda. Obuzeta grižnjom savjesti, zakopala sam
glavu u jastuk i rukom dala Marci znak da može napustiti prostoriju.
Danima sam bila šutljiva i zamišljena; razmišljala sam o bezbrojnim
slučajevima zlostavljanja u ovoj zemlji koju zovem svojom domovinom.

Koliko je još Madelina oko nas koje pokušavaju doprijeti do
bešćutnog srca onih što ne mare, onih bijednih nitkova u službenim
uniformama koji su plaćeni da budu na strani pravde? A ni Filipinci nisu
ništa bolji od mojih sunarodnjaka, jer su žmirili na nepravdu ne želeći se
uplitati.

Kada sam se napokon trgnula iz bespomoćnog osjećaja
posramljenosti, počela sam poticati svoje prijateljice da se trgnu iz
pasivnosti i zainteresiraju za sudbinu svojih sluškinja. Moja tvrdoglava
upornost uskoro je urodila poplavom izvještaja iz prve ruke o neizrecivo
sramotnim zlodjelima koja su saudijski muškarci počinili nad ženama iz
svih dijelova svijeta koje su ovamo došle kako bi pošteno zarađivale za
život.

Čula sam za slučaj Šakuntale iz Indije, kojoj je bilo trinaest godina
kad ju je njezina obitelj prodala za iznos od 600 saudijskih rijala (170
dolara). Danju je naporno radila a noću trpjela seksualno zlostavljanje baš
kao i nesretna Madeline. Ali Šakuntale je bila kupljena. Bila je vlasništvo
kojeg se njezini vlasnici nisu namjeravali odreći. Šakuntale se nikad više

nije mogla vratiti doma. Bila je trajna svojina svojih mučitelja.
S užasom sam svjedočila kako majka jedne moje prijateljice uz

smijeh odmahuje rukom na situaciju u kojoj se našla njezina tajlandska
služavka koju je njezin sin silovao kad god ga je bila volja. Rekla je da je
njezinom sinu potreban seks, a s obzirom na čednost i bogobojaznost
saudijskih žena obitelj mu je morala pribaviti neku iz druge sredine. S
uvjerenjem je tvrdila da žene s Istoka ne mare s kim idu u krevet. U
očima njihovih majki sinovi su kraljevi.

Zaprepaštena razmjerima tog zla i nemorala upitala sam Alija zašto
otac i on putuju triput godišnje na Tajland i Filipine. Opsovao me je i
odbrusio da me se to ne tiče. Ali odgovor sam znala, jer su mnogi očevi i
braća mojih prijateljica poduzimali ista takva putovanja u predivne
zemlje koje prodaju svoje djevojke i žene svakoj pohotnoj zvijeri koja ima
novca da ih plati.

Shvatila sam da sam dosad znala vrlo malo o muškarcima i
njihovim seksualnim prohtjevima. Vidjela sam samo površinu koja nije
bila ništa više od puke fasade, no dovoljno je bilo tek malo zagrebati da
se otkrije zlo skriveno ispod tanahne ljušture civiliziranog odnosa među
spolovima.

Prvi put u svom mladom životu postala sam svjesna kakav se težak
zadatak nameće pripadnicama mojeg spola. Znala sam da je cilj koji sam
si postavila - ravnopravnost saudijskih žena - nedostižan, jer sam
napokon shvatila da svijet saudijskih muškaraca iznad svega definira
patološka ljubav prema samima sebi i potreba za ugađanjem svim svojim
željama. Mi žene smo robovi okruženi zidovima tamnice iz koje se nikad
nećemo izbaviti, jer taj groteskni, bolesni osjećaj muške superiornosti
genetski je upisan i prenosi se s generacije na generaciju.

Vlasništvo nad mojim tijelom i dušom uskoro će se prenijeti s mog
oca na nekog stranca kojeg ću zvati svojim mužem: otac me obavijestio
da će mi ugovoriti brak tri mjeseca nakon mog šesnaestog rođendana.
Osjećala sam kako se oko mene čvrsto stežu lanci tradicije; preostalo mi je
još samo šest kratkih mjeseci uživanja u slobodi. Čekala sam pomirena sa
sudbinom, poput bespomoćnog djeteta, poput kukca uhvaćenog u
paukovu mrežu.

Deseto poglavlje

Huda

Mojih devet sestara i ja te smo večeri 12. siječnja 1972. godine
opčinjeno slušale kako naša stara sudanska služavka Huda proriče Sari
budućnost. Nakon Sarinog traumatičnog braka i razvoda posvetila se
proučavanju astrologije, uvjerena da mjesec i zvijezde igraju odlučujuću
ulogu u određivanju nečijeg životnog puta. Huda je naše uši od ranih
dana punila pričama o crnoj magiji; obožavala je biti u središtu pažnje i
zabavljati nas oživljujući svojim pričama jednoličnost života u dosadnom
i sumornom Rijadu.

Svi smo znali da su Hudu 1899., kad joj je bilo osam godina, zarobili
arapski trgovci robljem nakon što je odlutala od svoje majke zaposlene
kopanjem slatkog krumpira za obiteljsku večeru. U našoj mladosti
zabavljala je djecu u našem kućanstvu satima pričajući sagu o svojoj
otmici i sužanjstvu.

Na naše ogromno veselje, Huda bi svaki put odglumila svoju
otmicu s izrazitim smislom za dramatičnost, bez obzira na to koliko je
puta do tada ponovila svoju priču. Čučnula bi pored sofe i tiho pjevušila
pretvarajući se da se igra u pijesku, a onda bi iznenada uz divlje vrištanje
i otimanje zgrabila jastuk iza svojih leđa i stavila ga preko lica, sopćući i
braneći se nogama od imaginarnih otmičara. Jaukala bi i stenjala i bacala
se po podu udarajući nogama i krikom dozivajući svoju majku.
Naposljetku bi skočila na stolić za kavu i virila kroz prozor dnevne sobe,
opisujući modre vode Crvenog mora koje je gledala s broda što ju je
odvozio iz rodnog Sudana prema obalama Saudijske Arabije.

Oči bi joj zasjale divljim sjajem dok bi glumila borbu s imaginarnim
kradljivcima za svoju malenu porciju hrane. Zgrabila bi breskvu ili
krušku iz zdjelice s voćem i halapljivo proždirala sve osim koštica. Zatim
bi stala svečano koračati po sobi s rukama na leđima izgovarajući
molitvu Alahu da je oslobodi patnje glumeći scenu odvođenja na tržnicu
s robovima u Jeddi.

Prodana za pušku članu klana Rašid iz Rijada, posrtala je dok su je
odvodili iz Jedde kroz zasljepljujuću pješčanu oluju do Mismaaka, vojne
utvrde klana Rašid u glavnome gradu Rijadu.

U sljedećoj sceni, koja bi nas svaki put nasmijala do suza, Huda bi
skakala uokolo zaklanjajući se iza dijelova namještaja glumeći da izmiče
puščanoj paljbi tijekom napada našeg slavnog pretka Abdula Aziza i

njegovih šezdeset ratnika na vojnu utvrdu klana Rašid koju su osvojili i
tako vratili zemlju u ruke klana Al Sa'ud. Čitavom težinom svog krupnog
tijela bacila bi se na pod i puzeći mučno se probijala do zaklona dok su
pustinjski ratnici ubijali svoje neprijatelje. Ispričala nam je da ju je spasio
moj djed, i u završnoj sceni svojeg igrokaza poletjela bi u zagrljaj najbližoj
od nas sestara, obasipajući je poljupcima kao što je izljubila našeg djeda u
znak zahvalnosti što ju je izbavio od smrti. Tako je Huda dospjela u našu
obitelj.

Dok smo odrastali, naše neobuzdano ponašanje i dječje ispade
krotila je plašeći nas nadnaravnim moćima crne magije.

Majka je na Hudino hvalisanje nadnaravnim moćima reagirala
dobrohotnim smiješkom, ali nakon što sam se jedanput probudila
buncajući o vješticama i magičnim napicima, zabranila joj je da svojim
praznovjericama plaši djecu. Sada kad majka nije više s nama, Huda se s
užitkom vratila svojoj prijašnjoj navici.

Fascinirano smo promatrale kako Huda proučava linije na Sarinom
dlanu zureći u njih svojim sitnim crnim očima kao da upravo gleda kako
se pred njom poput vizije prostire Sarma sudbina.

Kad joj je Huda sa svečanom ozbiljnošću rekla da neće uspjeti
ostvariti svoje životne ambicije Sara se nije osobito uzrujala - kao da je
očekivala upravo takve riječi. Razočarano sam uzdahnula. Toliko sam
silno željela da Sara pronađe sreću koju zaslužuje da sam razljućena
Hudinim riječima proglasila njezina proročanstva praznovjernim
gluparijama, no nitko se nije obazirao na moje proteste. Huda je nastavila
pomno istraživati Sarinu liniju života, a onda je rukom protrljala svoju
koščatu bradu i promrmljala: »Hm, Saro moja mala... Ovdje vidim da ćeš
se uskoro udati.«

Sara se zagrcnula i naglim trzajem izvukla svoju ruku iz Hudina
čvrstog stiska. Suočavanje s još jednim košmarnim iskustvom vjenčanja
bilo je zadnje što je željela.

Huda se tiho nasmijala i rekla joj da ne bježi od svoje budućnosti.
Dodala je da će Sara iskusiti brak pun ljubavi i donijeti na svijet šestoro
dječice koja će joj pružiti veliku sreću.

Sara je zabrinuto nabrala čelo a zatim slegnula ramenima ne želeći
se dalje zamarati onim nad čime nije imala kontrolu. Pogledala je prema
meni i uputila mi jedan od svojih rijetkih osmijeha. Zatražila je od Hude
da i meni čita iz dlana, obećavši da više nikad neće sumnjati u njezine
moći ako uspije proreci kakvu će novu nepodopštinu smisliti njezina
nepredvidljiva mlada sestra. Previjajući se od smijeha, i moje ostale sestre

pridružile su se Sarmom zahtjevu. Njihova lica odavala su da me vole s
beskrajnom nježnošću, iako sam svojim nestašlucima svakodnevno
iskušavala njihovo strpljenje.

Zabacivši oholo glavu, s glumljenom samouvjerenošću pružila sam
Hudi dlanove okrenute prema gore, otresito naređujući da mi kaže što ću
raditi sljedeće godine na današnji dan.

Huda se nije osvrtala na moju mladenačku neotesanost; proučavala
je moj dlan čitavu vječnost prije nego što će mi priopćiti moju sudbinu. U
čudu smo gledale kako odmahuje glavom, mrmlja sebi u bradu i glasno
uzdiše nastojeći proniknuti u moju budućnost. Napokon je prikovala svoj
pogled na moje lice i objavila svoje proročanstvo s takvom sigurnošću da
sam se uplašila, ustuknuvši pred zlokobnom snagom crne magije u
njezinim riječima.

Sablasno dubokim, grlenim glasom Huda je objavila da će me otac
uskoro obavijestiti da mi je našao ženika. Taj će mi čovjek donijeti i sreću
i jad. Ljudima oko sebe donijet ću propast i prokletstvo. Moji budući
postupci donijet će obitelji koju volim dobro, ali zajedno s njime i zlo. Bit
ću predmet velike ljubavi i mračne mržnje. Ja sam sila dobra i zla. Ja sam
enigma svima koji me vole.

Uz oštar krik Huda je podigla ruke u zrak upućujući molitvu Alahu
da mi pomogne i zaštiti me od mene same. Skoro sam pala sa stolca kad
mi se bacila oko vrata i počela naricati ispuštajući divlje, prodorne jauke.

Nura je skočila na noge i oslobodila me iz Hudinog čvrstog stiska.
Sestre su pohrlile da me utješe dok je Nura izvodila Hudu iz sobe,
mrmljajući ispod glasa molitvu Alahu da zaštiti njezinu sestru, najmlađu
kćer njezine voljene majke Fadile.

Drhtala sam potresena Hudinim proročanstvom, a onda kroz jecaje
ispričala sestrama da mi se Huda jednom hvalila da je vještica, da je i
njezina majka bila vještica i da je nadnaravne moći još kao dojenče usisala
s majčinim mlijekom. Pa da, zajecala sam, samo vještica može prepoznati
nekog toliko zlog kao što sam ja.

Tahani, jedna od mojih starijih sestara, pokušala me umiriti rekavši
da je riječ samo o budalastoj igri koja je otišla malo predaleko i da nema
potrebe za dramatiziranjem. U namjeri da me oraspoloži, Sara mi je
obrisala suze i rekla da plačem sigurno zato što se bojim da nikad neću
moći ispuniti Hudina fantastična proročanstva. Pridruživši se Sarmom
nastojanju da me razvedri, moje ostale sestre počele su zbijati šale i uz
provale urnebesnog smijeha prisjećati se psina kojima sam godinama
uspješno izluđivala Alija. Podsjetile su me na jednu od njima

najomiljenijih, koju smo sada po tko zna koji put počele razdragano
prepričavati.

Počelo je tako što sam jednu od svojih prijateljica zamolila da
nazove Alija praveći se da je zaljubljena u njega preko ušiju. Satima smo
prisluškivale kako Ali blebeće besmislice i iscrpno razrađuje plan susreta
s njezinim vozačem koji bi ga pokupio iza obližnje vile u izgradnji i
odvezao k njoj.

Djevojka je uvjerila Alija da na mjesto sastanka mora doći s
kozlićem na uzici, kako bi ga njezin vozač mogao prepoznati. Rekla mu je
da su njezini roditelji izvan grada pa ga vozač može bez opasnosti
odvesti do njezine kuće na tajni sastanak.

Mjesto sastanka bilo je preko puta kuće moje prijateljice, pa smo joj
se ja i moje sestre pridružile na balkonu njezine sobe umirući od smijeha
dok smo promatrale sirotog Alija kako satima čeka držeći kozlića na uzici
i istežući vrat u iščekivanju da se pojavi vozač. Na naše veliko veselje
djevojka je uspjela

Alija namamiti u istu situaciju ne jedanput, ne dvaput, već čak tri
puta zaredom! Obuzet gorljivom žudnjom da se sastane s djevojkom, Ali
je izgubio razum. Sjećam se kako sam tada došla do zaključka da od tog
smiješnog običaja pokrivanja velom ponekad i djevojke mogu izvući
neku korist!

Ohrabrena smijehom i podrškom svojih sestara, uspjela sam
Hudino lupetanje nekako izbaciti iz glave. Uostalom, imala je preko
osamdeset godina, i bilo je više nego vjerojatno da je senilna.

Možete zamisliti kako sam se prenerazila kad nas je te večeri
posjetio otac i objavio da mi je pronašao prikladnog muža. Sa srcem u
grlu, mogla sam misliti samo na to da se prvo od Hudinih proročanstava
obistinilo. Onako prestravljena, nisam ni pitala oca za ime svog budućeg
muža; izjurila sam iz sobe dok mi se pred očima mračilo a žuč mi se
penjala u grlo. Gotovo čitavu noć ležala sam budna u krevetu i
razmišljala o Hudinim riječima. Po prvi put u svom mladom životu
bojala sam se svoje budućnosti.

Iduće jutro Nura se vratila u našu vilu da bi me izvijestila kako ću
se udati za Karima, jednog od kraljevih nećaka. Dok sam još bila posve
mala igrala sam se s njegovom sestrom, no jedino čega se sjećam jest da
mi je rekla da njezin brat voli šefovati. Sada mu je bilo dvadeset i osam
godina, i ja bih mu bila prva žena. Nura mi je rekla da je vidjela njegovu
fotografiju i da je izuzetno lijep. I ne samo to: u Londonu je studirao
pravo. Što je bilo još neobičnije, od ostalih kraljevih rođaka razlikovao se

po tome što je imao stvaran utjecaj u poslovnom svijetu. Nedavno je u
Rijadu otvorio vlastiti veliki odvjetnički ured. Nura je dodala kako sam
sretnica, jer Karim je ocu već rekao da bi želio da dovršim školovanje
prije nego što zasnujem obitelj. Nije želio ženu s kojom neće moći
ravnopravno komunicirati.

Kako nisam bila raspoložena za Nurin pokroviteljski ton, isplazila
sam joj jezik i navukla prekrivač preko glave. Nura je rezignirano
uzdahnula kad sam joj doviknula da nisam ja ta koja je sretnica; naprotiv,
Karim je taj koji ima sreće!

Nakon što je Nura otišla, nazvala sam Karimovu sestru koju sam
površno poznavala, i rekla joj da savjetuje bratu da odustane od ženidbe
sa mnom. Zaprijetila sam da ako se oženi sa mnom neće smjeti imati
drugih žena, jer da ću ih prvom prilikom sve potrovati. Osim toga rekla
sam joj da je moj otac imao velikih problema da mi pronađe muža jer sam
doživjela nezgodu u školskom laboratoriju. Kad je Karimova sestra pitala
što se dogodilo, isprva sam glumila da mi je neugodno o tome govoriti,
ali napokon sam priznala da sam nespretno ispustila bočicu s kiselinom,
koja mi je poprskala lice i gadno ga unakazila. Previjala sam se od
smijeha nakon što je naglo okončala naš razgovor kako bi ono što je čula
što prije prenijela bratu.

Kasnije te večeri otac je bijesno umarširao u našu vilu u pratnji dviju
Karimovih tetaka. Naređeno mi je da stojim u stavu mirno dok su me
pažljivo pregledavale sa svih strana u potrazi za bilo kakvim tragom
ožiljka ili kakvog drugog nedostatka na licu ili na udovima. Toliko sam
se razbjesnila da sam širom otvorila usta i rekla im da mi pregledaju i
zube ako se usude i nagnula se prema njima počevši glasno škljocati
zubima. Potrčale su panično iz sobe užasnuto se osvrćući preko ramena
dok sam ja njištala poput konja i ritala se podižući tabane prema njihovu
licu, što u arapskom svijetu predstavlja groznu uvredu.

Otac je samo stajao i dugo me promatrao. Činilo se da se u njemu
odvija unutrašnja bitka između suprotstavljenih emocija; odjednom je, na
moju posvemašnju zaprepaštenost, odmahnuo glavom i prasnuo u
neobuzdan smijeh. Iskreno, očekivala sam šamar ili barem bukvicu, no
nikad, ni u svojim najluđim snovima, ne bih od njega očekivala da će
prasnuti u smijeh. Privučeni znatiželjom Sara i Ali ušli su u sobu i zastali
sa zbunjenim osmjehom na licu.

Otac se srušio na sofu brišući suze s lica rubom svojeg tobea.
Pogledao me i rekao: »Sultana, jesi li vidjela njihova lica kad si ih
pokušala ugristi? Jedna od njih baš je nalikovala na konja! Dijete, ti si

nevjerojatna. Ne znam trebam li žaliti tvog rođaka Karima ili mu
zavidjeti.« Otac je ispuhao nos. »Ono što je sigurno, život s tobom bit će
urnebesna avantura.«

Osjećajući se opijeno od očeva odobravanja, sjela sam na pod i
položila mu glavu u krilo. Zauvijek sam željela zadržati taj trenutak kada
mi je obgrlio ramena i nasmiješio mi se - upravo meni, svojoj zabavnoj i
duhovitoj kćeri. Iskoristivši priliku koju je nudio taj intimni trenutak,
ohrabrila sam se i pitala oca bih li mogla upoznati Karima prije vjenčanja.

Otac se okrenuo i pogledao Saru: nešto u izrazu njezina lica dirnulo
ga je u srce. Potapšao je sofu i pozvao je da sjedne kraj njega. Nitko od
nas troje nije izgovorio niti riječ, ali smo ipak komunicirali povezani
dubokom bliskošću obiteljskih veza.

Osupnut pažnjom koju je otac iskazao ženskim članovima obitelji,
Ali nas je oslonjen na dovratak promatrao bez riječi, zanijemio od čuda.

Jedanesto poglavlje

Karim

Na očevo golemo iznenađenje, i na moje gorko razočarenje,
Karimova obitelj nije razvrgnula naše zaruke. Umjesto toga, sljedećeg
tjedna Karim i njegov otac posjetili su očev ured i uljudno zamolili da se
Karimu dopusti susret sa mnom - naravno, pod odgovarajućim
nadzorom. Karim je čuo za moje nekonvencionalno ponašanje prema
njegovim rođakinjama i nesumnjivo je bio radoznao da otkrije jesam li
potpuno luda ili samo vatrena i ponosna duha.

Otac nije udovoljio mojoj ranijoj usrdnoj molbi da mi dopusti da
upoznam Karima, no zahtjev za upoznavanjem koji je došao iz obitelji
mog budućeg muža nije mogao odbiti. Nakon što je nadugačko i
naširoko razgovarao o tome s nekoliko starijih rođakinja i mojom sestrom
Nurom, povoljno je odgovorio na Karimovu molbu.

Obuzeta divljom radošću zaplesala sam po sobi kad mi je otac
priopćio dobru vijest. Susrest ću prije vjenčanja čovjeka za kojeg se
trebam udati! Sestre i ja bile smo silno uzbuđene, jer takvo što naprosto
se ne događa u našem društvu; bile smo zatočenice koje su osjećale kako
se lanci tradicije konačno malo olabavljuju.

Karimovi roditelji su se s mojim ocem i Nurom dogovorili da Karim
i njegova majka dođu za dva tjedna u našu vilu na popodnevni čaj.
Susret između Karima i mene nadgledat će Nura, Sara, moje dvije tetke i
Karimova majka.

S mogućnošću preuzimanja kontrole nad vlastitim životom koja se
sada pomaljala na horizontu, rodila se i nada: bilo je to ostvarenje sna,
nešto o čemu se još jučer nisam usudila ni razmišljati. Silno uzbuđena
pitala sam se hoće li mi se Karim dovoljno svidjeti. A onda mi se
iznenada pojavila nova i neugodna pomisao: što ako se ja ne svidim
njemu! Odjednom sam poželjela biti prelijepa poput Sare i natjerati
muška srca da ludo kucaju od žudnje.

Satima sam stajala pred zrcalom zureći u svoj odraz - proklinjući
svoj sitan stas, uvijajući svoje kratke, neukrotive uvojke. Nos mi se činio
premalim u odnosu na lice, oči nedovoljno sjajne. Vjerojatno bi bilo
najbolje da me sakriju pod velom sve do prve bračne noći!

Gledajući me tako zdvojnu Sara me pokušala razuvjeriti: muškarci
vole sitnije, krhke žene, pogotovo one s malenim, prćastim nosićima i
nasmiješenim očima. Nura, čije su mišljenje svi u obitelji poštovali, sa

smiješkom mi je rekla da me sve žene u obitelji smatraju vrlo ljupkom.
Dotad nikad nisam poklanjala osobitu pažnju vanjskom izgledu; očito je
došlo vrijeme da istaknem svoje kvalitete.

Odjednom obuzeta željom da me smatraju neodoljivo privlačnom,
rekla sam ocu da nemam što obući. Iako se mi saudijske žene prekrivamo
velom na ulici, svoja tamna pokrivala odbacujemo čim stupimo u dom
svojih prijateljica. Budući da nismo u prilici svojom pojavom zadiviti
pripadnike suprotnog spola - osim svojih muževa — mi žene nastojimo
zabljesnuti jedna pred drugom. U ovoj zemlji doista se odijevamo da
bismo zadivile druge žene, pa će tako primjerice žene u mojoj zemlji otići
na popodnevnu čajanku u pomno odabranoj odjeći od čipke i satena,
upotpunjenoj skupim nakitom od dijamanata i rubina.

Mnoge moje prijateljice iz inozemstva bile su zapanjene dubokim
dekolteima i oskudnom odjećom ispod naših čednih i neuglednih abaja.
Rekle su mi da saudijske žene kad skinu crne velove i abaje nalikuju
jarkim egzotičnim pticama. Mi žene u crnom bez sumnje posvećujemo
puno više vremena i pažnje isticanju svojeg osobnog ukusa biranjem
odjeće ispod abaje nego što to čine zapadnjakinje, koje se mogu slobodno
šepiriti uokolo u svojoj pomodnoj odjeći.

Oduševljen što pokazujem zanimanje za vjenčanje, nakon što se
bojao da ću ga pokušati sabotirati, otac je popustio mojim molbama.
Nura i njezin muž odveli su me u London na trodnevnu šoping-orgiju u
Harrods. Prodavačicama sam se ponosno hvalila da ću se idući tjedan
susresti sa svojim zaručnikom. Nisam željela da misle kako mi nije
ostavljena mogućnost izbora u životu samo zato što sam saudijska
princeza. Osjećala sam se razočarano što nijedna od njih nije moju
ponosnu objavu dočekala s divljenjem ili barem s iznenađenjem. Oni koji
su slobodni ne mogu pojmiti vrijednost sitnih pobjeda onih koje drže na
povodcu.

Za vrijeme našeg boravka u Londonu Nura mi je dogovorila
kozmetički tretman kompletnog uljepšavanja, a čekao me i katalog boja
za moju garderobu. Kad su mi rekli da je smaragdnozelena nijansa koja
mi najljepše pristaje, kupila sam sedamnaest odjevnih kombinacija samo
u toj boji. Moja neposlušna kosa začešljana je prema nazad u glatku
pundžu i sada sam obilazeći londonske kvartove s dućanima ushićeno
zurila u odraz profinjene strankinje u izlogu.

Sara i Marci pomogle su mi da se odjenem za čajanku na kojoj sam
trebala upoznati Karima. Naizmjenično sam plakala i proklinjala
nemogućnost doslovnog kopiranja moje londonske frizure, kad se na

vratima kupaonice iznenada pojavila Huda. »Pazi se«, opomenula me je,
gledajući me očima stisnutim u uske proreze. »Sa svojim ćeš suprugom
isprva upoznati sreću, ali nakon toga će te snaći nesreća.« Bacila sam na
nju svoju četku za kosu i glasno joj odbrusila da mi ne kvari dan svojim
glupim blebetanjem. Sara me je povukla za uho i rekla da me može biti
sram što se tako ponašam prema sirotoj starici. No savjest me uopće nije
pekla, i to sam rekla Sari. Sara mi je odgovorila da je to zato što je niti
nemam. Durile smo se jedna na drugu sve dok se nije oglasilo zvono na
vratima; tada me zagrlila i rekla da izgledam čarobno u svojoj
smaragdnozelenoj toaleti.

Ta ja ću se zaista susresti s budućim mužem licem u lice! Srce mi je
luđački udaralo a obraze oblilo rumenilo kad sam postala svjesna da su
sve oči uprte u mene; propao je moj plan da u sobu uđem poput
sofisticirane i samouvjerene žene. Oh, da mi se vratiti u sigurnost
djetinjstva!

No nisam imala razloga za zabrinutost. Karim ne samo da je bio
najljepši i najprofinjeniji muškarac kojeg sam ikad vidjela, nego je
milujući me svojim senzualnim pogledom učinio da se i ja osjećam
apsolutno najprivlačnijim stvorenjem na svijetu. Već nekoliko minuta
nakon našeg formalnog upoznavanja znala sam da nema opasnosti da će
odustati od zaruka. U sebi sam otkrila skriveni talent, onaj koji je od
najveće pomoći ženama koje moraju manipulirati da bi postigle svoj cilj.
Shvatila sam da sam rođena koketa. Zatekla sam se kako s lakoćom
pućim usta i Karima pogledavam ispod poluspuštenih kapaka. Moja
mašta vinula se u neslućene visine: Karim je bio tek jedan od mogućih
prosaca.

Karimova majka zapanjeno me promatrala, očito zgrožena mojim
zavodničkim ponašanjem. Sara, Nura i moje tete izmjenjivale su poglede
pune nelagode. Ali Karim je bio očaran, i ništa drugo nije bilo važno.

Prije nego što su Karim i njegova majka otišli, upitao me može li me
nazvati krajem tjedna da porazgovaramo o planovima za vjenčanje.
Zgranula sam svoje tete što sam propustila zamoliti njihovo dopuštenje
prije nego što sam odgovorila: »Naravno. Možemo se čuti navečer iza
devet.« Kad se opraštao sa mnom, uputila sam mu zavodnički osmijeh
pun obećanja.

Pjevušila sam svoju omiljenu melodiju, libanonsku ljubavnu baladu,
jedva obraćajući pažnju na Nuru, Saru i moje tete koje su do najsitnijih
detalja analizirale svaki moj pogrešan potez. Zaključile su da će
Karimova majka sigurno zahtijevati da se otkaže vjenčanje, jer sam

praktički zavela njezina sina. Rekla sam im da su sve one ljubomorne jer
sam dobila priliku da svojeg muža upoznam prije vjenčanja. Svojim
tetama isplazila sam jezik, rekavši da su prestare da bi razumjele ludo
kucanje mladih srdaca; ostale su šokirane, širom razrogačivši oči na moju
drskost. Zatim sam se zaključala u kupaonicu i počela pjevati iz sveg
glasa.

Kasnije sam analizirala svoje ponašanje. Da mi se Karim nije svidio,
učinila bih sve što mogu da se ja ne svidim njemu. Sviđao mi se, i stoga
sam ga navela da se zaljubi u mene. Moji postupci bili su vrlo
promišljeni: da sam ga smatrala odbojnim i da sam željela da se naše
zaruke otkažu, jela bih nepristojno, podrigivala u lice njegove majke i
prolila vreo čaj u njegovo krilo. Ukoliko Karim i njegova obitelj još uvijek
ne bi bili uvjereni da nisam vrijedna da postanem njegova žena,
razmislila bih o tome da pustim vjetar. Na njihovu sreću, Karim i njegova
majka bili su pošteđeni takvog sablažnjivog ponašanja, jer sam zaključila
da je vrlo privlačan i ugodne naravi. Olakšanje zbog saznanja da se neću
morati udati za ishlapjelog i onemoćalog starca bilo je tako veliko da sam
bila uvjerena kako će u našoj zajednici ljubav vječno cvjetati.

Razgaljena tako ugodnim mislima, darovala sam Marci šest lijepih
oprava iz moje garderobe i rekla joj da ću zamoliti oca da joj dopusti da
pode sa mnom u moj novi dom.

Karim me nazvao te iste večeri. Tonom koji je otkrivao da ga to
neizmjerno zabavlja, rekao mi je da ga majka nagovara da odustane od

vjenčanja. Tresla se od bijesa zbog moje drskosti, uvjerena kako ću
njezinom najstarijem sinu priuštiti patnju a njegovoj obitelji donijeti
nevolje.

Obodrena svojom novootkrivenom ženskom lukavošću, ironično
sam mu odgovorila kako bi bilo najbolje da ozbiljno shvati majčin savjet.

Karim je šapnuo da sam djevojka njegovih snova: pripadnica
kraljevske obitelji, bistra i sa smislom za humor. Izjavio je da nije mogao
podnijeti žene koje je njegova majka smatrala prikladnima; sjedile bi
nepomično poput kipa, a znao je da su spremne izaći u susret svakom
njegovom prohtjevu. Sviđale su mu se odvažne i vatrene žene, bilo bi mu
dosadno s običnom pokornom ženicom. A onda je dodao svojim
promuklim seksi glasom kako je uživao promatrajući me.

Zatim je načeo zbunjujuću temu: pitao me jesam li obrezana. Kad
sam mu rekla da bih trebala pitati oca, blago me odvratio: »Ne, ne moraš
ga pitati. Ako ne znaš, znači da nisi.« Činilo se da je zadovoljan mojim
odgovorom.

U svojoj prostodušnosti, za večerom sam izlanula pitanje o
obrezivanju. Tu je večer otac provodio s obitelji svoje treće žene pa je Ali
sjedio na čelu stola. Preneražen mojim pitanjem, uz snažan tresak spustio
je čašu na stol i pogledao Saru, čekajući njezin komentar. Nastavila sam
umakati kruh u zdjelu s humusom ne primjećujući uznemirenost u očima
svojih sestara. Kada sam podigla pogled, vidjela sam da su svi
preplavljeni nelagodom.

Uživjevši se u svoju ulogu glave obitelji, Ali je lupio šakom po stolu
i zahtijevao da mu kažem gdje sam čula tu riječ. Uvidjevši da nešto nije u
redu, sjetila sam se Karimovog upozorenja i rekla kako sam načula da o
tome pričaju sluškinje.

Ali nije imao razumijevanja za moju neupućenost. Dobacivši mi
bijesan pogled odsječno je naredio Sari da sutra ujutro nazove Nuru i od
nje zatraži da porazgovara s »ovim djetetom«.

Budući da nam je majka umrla, Nura je kao najstarija sestra bila
zadužena da me uputi u takve stvari. Nura je u vilu stigla sutradan
ujutro prije deset sati i zaputila se ravno prema mojoj sobi. S grimasom
na licu rekla mi je kako ju je Ali ukorio da loše obavlja zadaću najstarije
sestre te da on namjerava izvijestiti oca o svojim zapažanjima i
nezadovoljstvu.

Nura je sjela na rub kreveta i blagim me glasom upitala što znam o
odnosu između muškarca i žene. Samouvjereno sam joj odgovorila da
znam sve što se o tome treba znati.

Nasmijala se mojem odgovoru. »Bojim se da ti je jezik brži od
pameti, seko. Možda ipak ne znaš sve o životu.« No iznenadila se kad je
otkrila da znam gotovo sve o samom seksualnom činu.

U Saudijskoj Arabiji, kao i u velikom dijelu arapskog svijeta, seks se
smatra tabu temom. Možda je upravo to razlog da žene ne pričaju gotovo
ni o čemu drugome. Rasprave o seksu, muškarcima i djeci glavna su
tema na svim ženskim okupljanjima.

U mojoj zemlji, gdje je ženama na raspolaganju tako malo aktivnosti
kojima bi zaokupile um, glavnu zanimaciju predstavljaju okupljanja i
druženja po kućama. Nije neuobičajeno prisustvovati ženskoj zabavi
svaki dan u tjednu, uključujući petak, koji je u nas vjerski blagdan.
Okupimo se, pijuckamo kavu i čaj, jedemo slatkiše, izležavamo se na
udobnim sofama i tračamo. Jednom kad žena počne nositi veo,
automatski je uključena u ovakve društvene aktivnosti.

Otkad sam počela nositi veo, opčinjeno sam slušala kako mlade
nevjeste pričaju o svojoj prvoj bračnoj noći; nijedan detalj nije bio

preintiman da bi se o njemu govorilo. Neke mlade žene šokirale su
prisutne izjavom da su uživale u seksu. Druge su rekle kako su se
pretvarale da uživaju, kako bi spriječile muževe da potraže drugu ženu.
Zatim su tu bile i žene kojima je seks toliko mučan da su zatvorenih očiju,
užasnute i s gađenjem podnosile muževljeve nasrtaje. Znakovito, bila je
tu i nekolicina onih koje nisu sudjelovale u takvim raspravama,
izbjegavajući tu temu; to su bile žene s kojima su njihovi muškarci
postupali na vrlo okrutan način, podosta slično brutalnom mučenju koje
je pretrpjela Sara.

Uvjerivši se da sam ipak dovoljno upućena u ono što me čeka u
braku, Nura gotovo da i nije imala što dodati. No upozorila me je da je
moja dužnost supruge biti Karimu cijelo vrijeme na raspolaganju, bez
obzira na moje trenutno raspoloženje. Izjavila sam da ću činiti što me je
volja, i da me Karim ne može prisiliti na nešto što će se kositi s mojim
nagnućima. Nura je odmahnula glavom. Niti Karim, niti bilo koji drugi
muškarac neće prihvatiti odbijanje. Ustvrdila sam da će Karim biti
drukčiji. On nikad ne bi koristio silu. Nura je uzvratila da nijedan

muškarac nema razumijevanja kad je riječ o tim stvarima. Ne bih to
trebala očekivati, inače ću se gadno razočarati.

Da bih promijenila temu, upitala sam svoju sestru o obrezivanju.
Naglo stišavši glas, Nura mi je rekla da je bila obrezana kad joj je bilo
otprilike dvanaest godina. Obredu su podvrgnute i tri sestre mlade od
nje. Najmlađih šest kćeri naše obitelji bilo je pošteđeno tog barbarskog
običaja zahvaljujući intervenciji jednog zapadnjačkog liječnika, koji je
razgovarao s mojim ocem i satima ga uvjeravao u štetnost tog rituala.
Nura je dodala da sam sretna što nisam morala pretrpjeti takvu traumu.

Opazivši da je Nura na rubu suza upitala sam je što su joj učinili.
Žene iz naše obitelji bile su obrezivane generacijama prije Nure. Poput
većine saudijskih žena, moja je majka bila obrezana kada je s pojavom
mjesečnice postala žena, nekoliko tjedana prije vjenčanja. Kad se Nuri sa
četrnaest godina pojavila menstruacija, majka je u skladu s tradicijom
koju su slijedile nebrojene generacije žena prije nje dogovorila Nurino
obrezivanje u selu nekoliko milja udaljenom od Rijada.

Priređeno je pravo slavlje i pripremljena bogata gozba. Mlađahna
Nura uživala je u pažnji kojom su obasuli slavljenicu. Nekoliko trenutaka
prije nego što će je podvrgnuti obrezivanju majka je Nuri rekla da će
starije žene izvesti maleni obred, te da je važno da Nura leži veoma
mirno. Jedna je žena udarala u bubanj, ostale su recitirale ulomke iz
Kurana, a najstarije su se okupile oko preplašene djevojčice. Dok je naga