Jean Sasson - Princeza Sultana

od struka nadolje ležala na plahti prostrtoj na podu, Nuru su pridržavale
četiri žene. Kad je najstarija među njima podigla ruku u zrak, Nura je s
užasom opazila da u ruci drži predmet nalik britvi. Zavrištala je osjetivši
oštru bol u predjelu genitalija, a malo zatim, omamljenu od šoka, žene su
je podigle visoko u zrak i čestitale joj na ulasku u zrelost. Prestravljeno je
gledala kako joj krv istječe iz rane dok su je prenosili u šator gdje joj je
razderano tkivo omotano zavojima.

Rane su joj brzo zacijelile, no mučne posljedice tog barbarskog
obreda osjetila je u punoj mjeri tek prve bračne noći: bol je bila
nepodnošljiva, a krvarenje obilno. Budući da je takvo stanje potrajalo,
počela je strepiti od seksa sa svojim novopečenim suprugom. Kad ju je
nakon što je zatrudnjela posjetio zapadnjački liječnik bio je zgrožen
njezinim ožiljcima. Rekao je Nuri da su joj odstranjene kompletne vanjske
genitalije, i da će joj svaki spolni odnos biti popraćen trganjem tkiva, boli
i krvarenjem.

Kad je liječnik otkrio da su obrezane još tri Nurine sestre, i da će
preostalih šest najvjerojatnije zadesiti ista sudbina, molio je Nuru da
nagovori svoje roditelje da dođu na razgovor u kliniku.

Nakon što je pregledao i ostale tri obrezane sestre liječnik je
ustanovio da je naša sestra Baher u mnogo gorem stanju nego Nura, i
rekao da ne zna kako uopće uspijeva izdržati seksualne odnose sa svojim
mužem. Nura je prisustvovala obrezivanju naših triju sestara i sjećala se
da se Baher žestoko opirala i da joj je čak nakratko uspjelo istrgnuti se iz
ruku svojih mučiteljica. Ali brzo je vraćena na prostirku, gdje je zbog
očajničkog otimanja pretrpjela teške ozljede i golem gubitak krvi.

Na liječnikovo iznenađenje, upravo je majka bila ta koja je
inzistirala na obrezivanju svojih kćeri. I sama je podvrgnuta tom obredu i
bila je uvjerena da je to Alahova volja. Naposljetku je liječnik uspio
uvjeriti našeg oca u krajnju bezumnost tog postupka, kao i s njime
povezane zdravstvene rizike. Nura mi je na kraju rekla da sam sretna što
sam pošteđena tog okrutnog i besmislenog običaja.

Pitala sam Nuru što ona misli o razlogu Karimova raspitivanja o tim
stvarima. Nura je rekla da imam sreće što Karim misli da žena treba biti
potpuno i cjelovito biće. Rekla je da mnogi muškarci još uvijek inzistiraju
na ženskom obrezivanju, no sve je to uglavnom ovisilo o običajima kraja
iz kojeg potječete ili o stavu obitelji u kojoj ste rođeni. Neke obitelji su
nastavile s tom tradicijom, dok su je druge prepustile barbarskoj
prošlosti, gdje i pripada. Nura je rekla da joj se čini da Karim želi ženu
koja će s njim dijeliti užitak, umjesto da bude tek objekt njegova užitka.

Nura me ostavila samu sa svojim mislima. Znala sam da imam sreće
što pripadam najmlađem naraštaju u mojoj obitelji. Uzdrhtala sam pri
samoj pomisli na traumu koju su pretrpjele Nura i moje ostale sestre.

Bilo mi je drago što je Karimu stalo do moje dobrobiti. Počela sam
vjerovati u mogućnost da i u mojoj zemlji neke žene ostvare sretan život,
i da budu pošteđene barbarskih običaja kojima nije mjesto u civiliziranom
društvu. No ipak me i dalje mučila nepravednost cijele te situacije. Mi
žene arapskog svijeta možemo se nadati sretnom životu samo ako je naš
gospodar pažljiv i obziran; u suprotnom, osuđene smo na nesreću. Bez
obzira što činile, naša budućnost ovisi o jednom jedinom uvjetu; dobroti i
velikodušnosti čovjeka koji nama gospodari.

Osjećala sam se umorno pa sam odlučila još malo odspavati; sanjala
sam da sam odjevena u prekrasnu vjenčanicu smaragdnozelene boje i da
čekam svog mladoženju Karima. No on se nije pojavio, i moj se san
pretvorio u noćnu moru iz koje sam se probudila dršćući, sva u znoju;
sanjala sam da me progoni demonska starica u crnom s britvom u ruci,
zlokobno kričeći za mojom krvlju.

Dozvala sam Marci i zatražila da mi donese hladne vode. Obuzela
me tjeskoba kad sam shvatila značenje svoje užasavajuće vizije: glavnu
prepreku promjeni i oslobađanju od zastarjelih običaja predstavljale su
upravo arapske žene. Pripadnice generacije moje majke bile su
neobrazovane, i vjerovale su onome što su im njihovi muškarci
predstavljali kao istinu.

Tragična je posljedica tog neznanja da običaje poput obrezivanja na
životu održavaju upravo one koje su i same iskusile okrutnost te
barbarske tradicije. U svom brkanju prošlosti i sadašnjosti one nesvjesno
ohrabruju muškarce u njihovim nastojanjima da nas zadrže u neznanju i
izolaciji. Ne obazirući se na opasne posljedice po zdravlje moja je majka
inzistirala na tom obredu, priklanjajući se tradicionalnim običajima. Ona
nije mogla zamisliti drugačiji životni put za svoje kćeri od onog kojim je i
sama kročila, iz straha da bi bilo kakav otklon od tradicije naškodio
njihovoj prilici da se udaju.

Samo mi, moderne i obrazovane žene, možemo promijeniti žensku
sudbinu. Datum svog vjenčanja iščekivala sam s nestrpljenjem i
odlučnošću. Bit ću prva među saudijskim ženama koja će razbiti začarani
krug u kojem smo zaglavile. Naraštaj mojih sinova i kćeri bit će taj koji će
Saudijsku Arabiju preoblikovati u zemlju dostojnu svih njezinih građana,
kako muškaraca tako i žena.

Dvanaesto poglavlje

Vjenčanje

Na dan mojeg vjenčanja soba za pripremanje mladenke bila je
ispunjena veseljem. Bila sam okružena ženama iz moje obitelji i sve su
govorile uglas, nadvikivale se i smijale, ponesene atmosferom
veličanstvenog slavlja.

Bila sam u Nurinoj i Ahmedovoj palači dovršenoj samo nekoliko
tjedana prije mog vjenčanja. Nura je zadovoljna rezultatom nestrpljivo i
uzbuđeno iščekivala da se glas o njezinim pozlaćenim dvorima proširi
Rijadom i da svakoga impresionira količinom potrošenog novca i zadivi
ostvarenom krasotom.

Meni se palača nije nimalo svidjela. Činilo mi se puno romantičnije
vjenčati se u Jeddi, pored mora, no moj je otac inzistirao na
tradicionalnom vjenčanju. Ovaj put nisam se bunila što mojim zahtjevima
nije udovoljeno. Nekoliko mjeseci prije odlučila sam da ću obuzdati
strasti, osim ako je riječ o stvarima koje su mi doista važne, i da se neću
nervirati zbog sitnica. Očito sam se već umorila od razmišljanja o brojnim
slabostima moje zemlje.

Nura je zračila od sreće dok su je naše rođakinje obasipale
komplimentima na račun ljepote njezine nove palače. Sara i ja razmijenile
smo kisele osmijehe, budući da smo se prije nekog vremena složile da je
palača primjer neukusa i kiča. Bila je golema i sagrađena od mramora.
Stotine filipinskih, tajlandskih i jemenskih radnika, koje su nadgledali
namrgođeni njemački građevinski poduzetnici, mjesecima su radili po
čitave dane i noći da bi stvorili čudovišno ruglo. Ličioci, drvodjelje,
metalci i arhitekti očito međusobno nisu komunicirali pa su različite
vizije rezultirale potpunim nedostatkom sklada.

Hodnici bijahu pozlaćeni i bogato ukrašeni. Sara i ja izbrojale smo
180 slika samo u predvorju. Sara je užasnuto ustuknula, ustvrdivši da je
ta djela izabrao netko s malo ili nimalo znanja o velikim majstorima
slikarstva. Napadni, kičasti sagovi s izvezenim pticama i zvijerima
svakojakih vrsta prostirali su se po golemim površinama bezbrojnih soba.
Prenakićene spavaće sobe djelovale su upravo deprimirajuće; čudila sam
se kako rođene sestre mogu imati toliko različit ukus.

Nura je žalosno podbacila u dekoriranju svog doma, no zato su joj
vrtovi bili remek-djela. Palaču su okruživala ljupka jezera i široki
travnjaci urešeni prekrasno aranžiranim cvijećem, grmovima i drvećem.

Pogledu su pružale užitak različite skulpture, žarko obojene kućice za
ptice, fontane iz kojih je veselo prštala voda, pa čak i dječji vrtuljak.

S Karimom ću se vjenčati u vrtu u devet sati navečer. Nura je znala
da volim žute ruže te je na tisuće njih, dobavljenih iz Europe, sada
plutalo na jezeru u blizini ružama prekrivenog paviljona gdje ću večeras
postati Karimova žena. Nura je ponosno objavila da ljudi već šapuću
kako je ovo vjenčanje desetljeća.

U Saudijskoj Arabiji zaruke i vjenčanja se ne objavljuju u javnosti; ti
se događaji smatraju krajnje intimnima. Ali glasine o tome koliko je
novca potrošeno i koliko je raskošna i veličanstvena bila upriličena
svečanost brzo se prošire čitavom zemljom, pa se ogranci kraljevske
obitelji nadmeću u nastojanju da u rastrošnosti nadmaše jedni druge.

Udarala sam svoje tete i vikala dok su mi grubo uklanjali dlačice s
intimnih dijelova tijela. Cvileći od boli, pitala sam ih tko je izmislio tako
divljački običaj. Moja najstarija teta ošamarila me zbog moje drskosti.
Strogo me pogledala u oči i rekla da sam zbilja glupo dijete, jer da bih kao
kći islamske vjere trebala znati da je Prorok preporučio da se poradi
čistoće sve pubične i pazušne dlake uklanjaju svakih četrdeset dana.
Svojeglava kao i uvijek, odbrusila sam joj da ta praksa više nema
nikakvog smisla, jer suvremeni muslimani imaju na raspolaganju toplu
vodu i sapun kojima mogu oprati prljavštinu. Nismo više prisiljeni
koristiti pustinjski pijesak u te svrhe!

Znajući koliko je rasprava sa mnom uzaludna, moja je teta zašutjela
i nastavila sa svojim poslom. Prenerazila sam sve prisutne izjavivši da
sam sigurna da bi se Prorok, da živi u ovom suvremenom dobu punom
svakojakih pogodnosti, zasigurno usprotivio tako besmislenom običaju.
Nesumnjivo je da već i sam ovaj slučaj dokazuje koliko smo mi Saudijci
glupe mazge - gazimo istim zamornim, već odavno utabanim putem kao
i mula ispred nas, čak i kad nas on vodi prema survavanju niz klisuru.

Samo ako evoluiramo u odvažne pastuhe sa vlastitom snažnom
voljom moći ćemo napredovati i ostaviti iza sebe eru primitivizma.

Moje su se rođakinje zabrinuto pogledale. Užasavale su se moje
buntovne prirode, osjećajući se ugodno samo u društvu pitomih i
pokornih žena. Činjenica da sam bila zadovoljna mužem kojeg su mi
izabrali bila je ravna čudu, no sve dok svadbena ceremonija ne bude
okončana nitko iz moje obitelji nije se mogao opustiti.

Moja vjenčana haljina bila je izrađena od crvene čipke najžarkije
nijanse koju sam mogla pronaći. Bila sam odvažna mladenka i uživala
sam u sablažnjavanju vlastite obitelji koja me preklinjala da radije nosim

nježnu boju breskve ili blijedoružičastu. Kao i obično, odbijala sam
popustiti. Znala sam da sam u pravu. Čak su i moje sestre naposljetku
ipak priznale kako žarkocrvena boja pristaje mojem tenu i očima. Bila
sam omamljena od radosti dok su mi Sara i Nura navlačile haljinu preko
glave i ramena i pričvršćivale fini pojas oko moga struka.

Dok mi je Nura oko vrata stavljala Karimov dar - ogrlicu od rubina i
dijamanata - na trenutak me obuzela tuga. Nisam mogla izbaciti iz glave
sliku moje majke onog tužnog dana Sarinog vjenčanja, kada sam sjedila
na podu i promatrala je kako pričvršćuje neželjene dragulje oko Sarina
vrata. Bilo je to prije samo dvije kratke godine, a opet se činilo kao neki
drugi život, neka druga Sultana. Odbacila sam svoju potištenost i
nasmiješila se zamislivši svoju majku kako me promatra iz daljine sa
sretnim sjajem u očima. Jedva sam disala u tijesnom stezniku kad sam se
nagnula da dohvatim buket proljetnog cvijeća u potpunosti izrađen od
dragog kamenja, koji je Sara dizajnirala posebno za tu priliku.

Gledajući nasmiješena lica svojih sestara, objavila sam: »Spremna
sam.«

Bilo je vrijeme za novi početak, za jedan drugačiji život.
Udarci bubnjeva nadglasali su zvukove orkestra dovedenog iz
Egipta. S Nurom s jedne strane i Sarom s druge ponosno sam se pojavila
pred gostima koji su nestrpljivo čekali u vrtu.
Kao i kod svih saudijskih vjenčanja, službena ceremonija obavljena
je nekoliko tjedana ranije. Tom je prilikom Karim sa svojom obitelji bio
smješten u jednom dijelu palače, a ja sa svojom u drugom, pa je imam
otišao do Karima i pitao ga uzima li me za ženu, a onda je pošao do
drugog dijela palače da bi mene pitao uzimam li Karima za muža.

Karimu i meni nije bilo dopušteno da te riječi izgovorimo jedno drugome
licem u lice.

Nakon službenog dijela ceremonije naša obitelj slavila je četiri dana
i noći. Nakon našeg večerašnjeg pojavljivanja pred ženskim gostima
proslava će se nastaviti još tri dana i noći. Večerašnja svečanost bila je
upriličena kako bi mlada i mladoženja uživali u ljepoti svetkovine
mladosti i nade. Bila je to naša noć ponosa i slave.

Karima nisam vidjela od dana našeg prvog susreta. Unatoč tomu
naše udvaranje se nastavilo tijekom dugih sati telefonskih razgovora. A
sada sam ga gledala kako u pratnji oca polagano korača prema paviljonu.
Bio je tako lijep, i bio je moj muž.

Iz nekog čudnog razloga bila sam opčinjena lupanjem njegova srca.
Motrila sam podrhtavanje njegova grla, brojala udarce njegova pulsa i

mislila: To srce je sada moje. Ja imam moć učiniti da ono kuca sretno, ili
da pati. Bila je to otrežnjujuća spoznaja za tako mladu djevojku.

Kad je napokon stao pred mene, onako visok i uspravan, iznenada
su me preplavile emocije. Osjećala sam kako mi usne drhte i oči se pune
suzama, boreći se s porivom da zaplačem. No kada je Karim maknuo veo
koji mi je prekrivao lice, oboje smo prasnuli u smijeh; naše emocije i
radost bijahu toliko snažni. Nazočne gošće počele su glasno pljeskati
rukama i toptati nogama. U Saudijskoj Arabiji rijetkost je da mlada i
mladoženja toliko očito uživaju jedno u drugome.

Utapala sam se u Karimovim očima, i on u mojima. Obuzeo me
osjećaj nevjerice. Nakon crnih slutnji koje su me progonile još od
djetinjstva, da će mi udaja donijeti jad i ropstvo, dobila sam muža koji će
mi podariti sladak osjećaj slobode.

Nestrpljivo iščekujući da napokon ostanemo sami, zadržali smo se s
gostima tek nakratko nakon ceremonije, tek toliko da primimo čestitke
prijateljica i rođakinja. Karim je bacao zlatne novčiće iz malenih
baršunastih kesica prema grupicama razdraganih gošći, dok sam se ja
iskrala kako bih se presvukla u odjeću za put.

Poželjela sam porazgovarati s ocem, ali požurio se napustiti vrt
istog trena kad je njegova uloga u obredu bila obavljena. Duh mu je bio
umiren: njegova najmlađa i najproblematičnija kći iz braka s njegovom
prvom ženom sada je sigurno udana i više nije njegova odgovornost.

Bolno sam čeznula za bliskošću među nama koja je živjela u
mojim snovima, no koju nikad nismo uspjeli doista ostvariti.

Karim mi je obećao da ćemo za medeni mjesec ići kamo god
poželim i raditi što god me volja. Svaka moja želja bila je njegova
zapovijed. S djetinjom radošću nabrojala sam sva mjesta koja sam željela
vidjeti i sve stvari koje bih željela činiti. Naša prva destinacija bio je
Kairo, odakle bismo produžili dalje prema Parizu, New Yorku, Los
Angelesu i zatim Havajima. Imali smo osam dragocjenih tjedana za
odmor od Saudijske Arabije.

Odjevena u smaragdnozeleni svileni kostim, prije odlaska izgrlila
sam svoje sestre. Sara je grčevito jecala i nije me ispuštala iz zagrljaja.
Neprestano je šaptala, »Budi hrabra«, a meni se srce stegnulo jer sam i
predobro znala da sjećanja na njezinu prvu bračnu noć nikada neće
iščeznuti. Ipak, tješila sam se da će s godinama uspomene na njezin
medeni mjesec možda ipak izblijediti i biti zamijenjene ljepšim
sjećanjima.

Svoj dizajnerski kostim prekrila sam crnom abajom i velom i udobno

se smjestila na stražnje sjedalo Mercedesa, privivši se uz svog lijepog i
mladog muža. Mojih četrnaest putnih torbi već je bilo prebačeno na
aerodrom.

Da bi nam osigurao privatnost Karim je zakupio sva sjedala prve
klase na svakom letu tijekom našeg putovanja. Libanonske stjuardese sa
smiješkom su promatrale naše luckasto ponašanje. Bili smo poput
adolescenata koji su tek počeli svladavati umijeće udvaranja.

Napokon smo stigli u Kairo, projurili kroz carinu i odvezli se do
luksuzne vile na obalama drevnog Nila. Vila je pripadala Karimovu ocu,
a sagradio ju je u osamnaestom stoljeću neki bogati turski trgovac. Nakon
što ju je kupio, Karimov otac dao je obnoviti i vratiti u stanje nekadašnje
raskoši njezinih trideset soba na nekoliko etaža, s lučnim prozorima koji
su gledali na bujan vrt. Zidovi bijahu prekriveni delikatnim sivoplavim
pločicama s izrezbarenim ornamentima fantastičnih bića. Kuća me
upravo očarala. Ponosnom Karimu rekla sam kako je to prekrasno mjesto
za početak bračnog života.

Usporedba između te besprijekorno uređene vile i napadnog
neukusa Nurine palače pomogla mi je da shvatim da se smisao za lijepo
ne može kupiti novcem, a najbolji su primjer bili novopečeni bogataši u
mojoj zemlji, uključujući i neke članove moje obitelji.

Bilo mi je tek šesnaest godina, još sam praktički bila dijete, no moj je
muž srećom imao razumijevanja za moje mladenačko neiskustvo te se
potrudio da mi olakša moje uvođenje u svijet odraslih mudrim rješenjem.
Kao i ja, ni on se nije slagao s načinom stupanja u brak u našoj zemlji.
Rekao je da stranci ne bi trebali biti intimni, čak i ako su ti stranci muž i
žena. Po njegovom mišljenju, muškarci i žene trebali bi si dati dovoljno
vremena da se upoznaju; upravo će taj proces uzajamnog otkrivanja i
upoznavanja sve više jačati njihovu strast. Karim mi je rekao da je
tjednima ranije odlučio da ćemo on i ja imati priliku uživati u igri
zavođenja nakon stupanja u brak. I tek kad budem potpuno spremna na
njega, ja ću biti ta koja će reći: »Želim upoznati svaki dio tebe.«

Dane i noći provodili smo u dokolici i zabavi. Objedovali smo, jahali
na konjima oko piramida, obilazili kairske bazare prepune ljudi, čitali
knjige i razgovarali. Sluge su bili zbunjeni razdraganim parom koji
razmjenjuje čedne poljupce za laku noć i odlazi u odvojene spavaće sobe.

Četvrte noći dovukla sam muža u svoj krevet. Nekoliko sati kasnije
ugodno iscrpljena od naših milovanja položila sam glavu na Karimovo
rame i sanjivo šapnula kako ću biti jedna od onih skandaloznih mladih
žena Rijada koje veselo priznaju da uživaju u seksu sa svojim suprugom.

Nikada nisam bila u Americi i jedva sam čekala da upoznam
Amerikance - ljude koji svoju kulturu i običaje šire diljem svijeta, a
pritom sami o tom svijetu očito znaju vrlo malo. Njujorčani su me plašili
svojim nametljivim i grubim stilom. Laknulo mi je kad smo stigli u Los
Angeles s njegovom ugodnom, opuštenom atmosferom, koja mi je puno
više odgovarala.

U Kaliforniji, nakon tjedana upoznavanja Amerikanaca koji su
onamo došli iz svih dijelova Amerike, objavila sam Karimu da mi se
sviđaju ti neobični, bučni i srdačni ljudi, Amerikanci. Kad me pitao zašto,
bilo mi je teško objasniti ono što sam osjećala. Naposljetku sam rekla:
»Vjerujem da je ova čudesna mješavina kultura dovela civilizaciju do
višeg stupnja nego ijedna druga kultura u svjetskoj povijesti.« Bilo mi je
očito da Karim nije razumio što sam htjela reći pa sam pokušala objasniti.
»Tako malo zemalja uspijeva osigurati slobodu za sve svoje građane bez
kaosa; u ovoj golemoj zemlji to je postignuto. Čini se nemogućim postići
da golemi broj ljudi poštuje jednako pravo slobode za sve, kad sloboda
nudi toliko različitih izbora. Samo pokušaj zamisliti što bi se s takvom
slobodom dogodilo u arapskom svijetu: odmah bi nastao kaos, jer bi
svatko bio uvjeren da jedino on ima pravi odgovor za dobrobit sviju! U
arapskom svijetu problem je to što ljudi ne vide dalje od vlastita nosa.
Ovdje je drugačije.«

Karim me zapanjeno pogledao. Nenavikao na ženu koja pokazuje
interes za svijet oko sebe, ispitivao me do duboko u noć da bi saznao
moje mišljenje o različitim pitanjima. Bilo je očito da moj muž nije bio
navikao na ženu koja ima svoje vlastito mišljenje. Činilo se da je zatečen
saznanjem da me zanimaju političke teme i situacija u svijetu. Na kraju
me poljubio u vrat i rekao kako ćemo nastaviti razgovor o mojem
obrazovanju kad se vratimo u Rijad.

Uzrujana njegovim pokroviteljskim tonom, rekla sam mu da nisam
znala da je moje obrazovanje predmet rasprave.

Planirani osmotjedni medeni mjesec pretvorio se u desetotjedni. Tek
nakon poziva Karimova oca nevoljko smo se uputili kući. Namjeravali
smo živjeti u palači Karimova oca i majke dok se ne izgradi naša vlastita.

Znala sam da me Karimova majka mrzi i prezire, a sada će napokon
dobiti priliku da mi zagorča život. Pomislila sam na svoje nepromišljeno
ignoriranje tradicije kojim sam navukla njezin prezir i proklinjala samu
sebe što nisam mislila na svoju budućnost kada sam već na našem prvom
susretu svoju svekrvu okrenula protiv sebe. Na meni je bilo da dođem s
maslinovom grančicom i pružim joj je u znak pomirenja.

Slijetanje aviona u zračnu luku Rijad i Karimovo podsjećanje da
stavim veo bio je za mene neugodan povratak u realnost. Ponovno
prekrivena crnom abajom i zastrta crnim velom osjetila sam bolnu čežnju
za slatkim mirisom slobode koji je počeo blijedjeti onog trenutka kad smo
ušli u saudijski zračni prostor.

Grla stegnutog od strepnje ušla smo u palaču Karimove majke gdje
ćemo moj muž i ja započeti bračni život. U tom trenutku nisam bila
svjesna da me je Karimova majka toliko mrzila da je već počela kovati
podmukle planove za razvrgavanje naše sretne zajednice.

Trinaesto poglavlje

Bračni život

Kad bi trebalo pronaći samo jednu riječ koja opisuje život saudijskih
žena iz generacije moje majke, ta riječ bila bi čekanje. Čitav život one
provode čekajući. Ženama toga naraštaja bilo je zabranjeno obrazovanje i
zapošljavanje, tako da im nije preostalo ništa drugo osim čekanja da se
udaju, čekanja da rode, čekanja da dobiju unuke i čekanja da ostare i
umru.

U arapskim zemljama zrelost ženama donosi veliku satisfakciju, jer
one koje ispune svoje dužnosti rađanja i donošenjem na svijet velikog
broja sinova osiguraju nastavak obiteljske loze uživaju veliki ugled i čast.

Moja svekrva Nura čekala je da se u njezinu životu pojavi snaha
koja će joj iskazivati zasluženo poštovanje i poslušnost. Karim je bio
njezino najstarije dijete, najvoljeniji sin. Saudijski običaji zahtijevali su da
se supruga prvorođenog sina povinuje zapovijedima njegove majke. Kao
sve mlade žene, i ja sam znala za ovaj običaj, ali nisam o tome razmišljala
sve dok nije došlo vrijeme da se suočim s realnošću.

Nesumnjivo je da je želja za muškom djecom prilično uobičajena u
većem dijelu svijeta; ali niti jedno mjesto na svijetu ne može se usporediti
s arapskim zemljama, gdje je svaka žena izložena nepodnošljivoj
napetosti tijekom svojih plodnih godina, u iščekivanju rođenja sina.
Sinovi su praktički jedini razlog za brak, jedini način da se zadovolji
suprugovo očekivanje. Mušku djecu smatra se velikom dragocjenošću, a
između majki i sinova razvija se čvrsta povezanost. Ništa, izuzev ljubavi
druge žene, ne može ih razdvojiti. Od trenutka kad smo se vjenčali,
Karimova majka me smatrala suparnicom, a ne dobrodošlim članom
obitelji. Bila sam sjeme razdora između Nure i njezinog sina; moja je
prisutnost samo pojačavala njezinu mrzovolju i ogorčenost duboko
nezadovoljne žene. Nekoliko godina ranije u njezinom životu dogodio se
nenadani, nagli preokret koji joj je zatrovao život.

Kao prva žena Karimova oca, Nura je svom suprugu rodila
sedmoro djece, od kojih trojicu sinova. Kada je Karimu bilo četrnaest
godina, njegov otac uzeo je drugu ženu, Libanonku velike ljepote i
iznimnog šarma. Od toga trenutka više nije bilo mira unutar zidova
palača dviju žena.

Nura se pretvorila u podmuklu i bolesno ljubomornu ženu odlučnu
uništiti mužev drugi brak. Njezina ju je mržnja nagnala da se posavjetuje

s vračem iz Etiopije - koji je služio u kraljevoj palači, ali su ga unajmljivali
i drugi članovi kraljevske obitelji - i plati mu velik iznos da na Libanonku
baci kletvu i učini da postane jalova. Ponosna na vlastitu plodnost, Nura
je bila uvjerena da će se njezin muž razvesti od Libanonke ako mu ne
bude mogla rađati sinove.

Ispostavilo se da je Karimov otac toliko volio Libanonku da mu nije
bilo važno hoće li mu roditi djecu. Kako su godine prolazile, Nuri je
postalo jasno da Libanonka ne može rađati ali da se njezin suprug ipak
neće razvesti od nje. Opsjednuta željom da svog muža pod svaku cijenu
rastavi od njegove druge žene, ponovo je zatražila savjet od vrača i
platila mu još veći iznos da svojom kletvom izazove Libanonkinu smrt.

Kad je Karimov otac čuo glasine o razlogu Nurinog posjeta
kraljevskoj palači i vraču iz Etiopije, dojurio je k njoj obuzet divljim
bijesom. Zakleo se da će se razvesti od Nure ako Libanonka umre prije
nje. Bit će prezrena i otjerana, i bit će joj zabranjen svaki kontakt s njenom
djecom.

Uvjerena da je Libanonkina jalovost rezultat vračeve kletve, Nura je
sada bila užasnuta mogućnošću da se ispuni i druga kletva te da
Libanonka umre; više od svega sada se bojala da kletvu neće biti moguće
opozvati. Od toga vremena Nura je bila primorana štititi Libanonku.
Sada je svoj nesretni život provodila pokušavajući spasiti život ženi koju
je uz pomoć vradžbina pokušala ubiti.

Bilo je to neobično kućanstvo.
Onako nesretna, Nura se iskaljivala na svima oko sebe osim njezine
djece. Kako nisam bila njezina krv, te kako me Karim silno volio, bila sam
njezina prirodna meta. Njezina žestoka ljubomora bila je očita svima
osim Karimu koji, kao i većina sinova, nije vidio ni trunku zla u svojoj
odanoj majci. Kao iskusna žena očigledno je bila stekla stanovitu

mudrost, budući da se izvrsno pretvarala da mi je naklonjena - dok god
je Karim bio dovoljno blizu da je može čuti.

Svako jutro veselo sam ispraćala Karima na posao. Vrijedno je
radio, u svojoj odvjetničkoj tvrtci, odlazeći u ured već u devet, što je u
Saudijskoj Arabiji rano za svakoga a pogotovo za jednog princa. Tek
rijetki članovi kraljevske obitelji ustajali bi prije deset ili jedanaest.

Bila sam sigurna da nas je Nura promatrala s prozora svoje spavaće
sobe, jer čim bi se za Karimom zatvorila dvorišna vrata, počela bi
dozivati moje ime u najvećoj hitnji. U kućanstvu su bile zaposlene
trideset i tri sluge no ona je tražila da je upravo ja poslužim vrućim
čajem.

Nakon što sam čitavo svoje djetinjstvo provela kao žrtva
iživljavanja muškaraca, nisam bila raspoložena za to da drugi dio svog
života provedem trpeći žensko zlostavljanje, čak i ako je riječ o Karimovoj
majci.

Odlučila sam da joj se neću odmah početi suprotstavljati. No
Karimova majka će uskoro saznati da sam se suočavala s puno težim
protivnicima od stare isfrustrirane žene. Uostalom stara arapska uzrečica
kaže: »Tko ide polako, stigne dalje.« Zaključila sam da ću lakše ostvariti
cilj ako se držim mudrosti koja se pronosila generacijama. Bit ću strpljiva
i čekat ću priliku da oslabim Nurinu moć nada mnom.

Na sreću, nisam trebala dugo čekati. Karimov mladi brat Munir
nedavno se vratio sa studija u Americi. Ogorčen što život mora nastaviti
u Saudijskoj Arabiji, svojim nezadovoljstvom ozbiljno je narušavao mir u
kućanstvu.

Dosta je toga napisano o monotonom životu žena u Saudijskoj
Arabiji, no nedostatna je pažnja pridavana dosadi i ispraznosti u
životima mnogih naših mladih muškaraca. Istina, oni su još uvijek pravi
sretnici u usporedbi sa ženama osuđenima na gotovo stalnu zatočenost u
kući; no i dalje su u mnogo čemu prikraćeni, i primorani provoditi
dosadne dane čeznući za razonodom. Nema kinodvorana i klubova, kao
niti miješanih restorana, jer ženama i muškarcima nije dozvoljeno u
restoranu boraviti zajedno osim ako nisu muž i žena, brat i sestra, ili otac
i kći.

Muniru, koji je bio tek dvadesetdvogodišnjak i navikao na slobode
američkog društva, nije prijao povratak u Saudijsku Arabiju. Nedavno je

diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Washingtonu, i planirao se
baviti posredovanjem u dodjeljivanju državnih koncesija. Dok je čekao na
priliku da dokaže svoju vještinu u stjecanju bogatstva, počeo se družiti s
grupom prinčeva koji su u kraljevskoj obitelji bili na zlu glasu zbog svog
razuzdanog ponašanja. Priređivali su i pohađali zabave na koje su
pozivane žene sumnjivog morala, koje su u Saudijsku Arabiju došle kako
bi radile u bolnicama i zrakoplovnim kompanijama.

Droge je bilo u izobilju. Mnogi od tih prinčeva postali su ovisnici o
alkoholu ili drogama, a najčešće o jednom i drugom. U njihovim
narkotičkim ili alkoholnim izmaglicama nezadovoljstvo njihovom lozom
koja je upravljala zemljom buknulo bi poput gnojnog čira. Nezadovoljni
tempom modernizacije, čeznuli su za pozapadnjačenjem; ti mladi ljudi
žarko su žudjeli za revolucijom. Nije bilo nimalo iznenađujuće što je
njihova dokonost urodila opasnim razgovorima i riskantnim ponašanjem

ta da su njihovi pobunjenički planovi uskoro izašli na vidjelo.
Kralj Faisal, nekoć i sam slobodouman mladić, preobrazio se u

pobožnog vladara koji je pažljivo nadgledao ponašanje mladih prinčeva.
Na njihove mladenački nepromišljene ispade reagirao je prilično blago i s
razumijevanjem te je neke od problematičnih prinčeva zaposlio u
obiteljskom biznisu, a druge je poslao u vojsku.

Nakon što je kralj Faisal Munirovu ocu prenio svoju zabrinutost
zbog nedoličnog ponašanja njegova sina, začula sam glasnu viku i ljutite
tonove iz radne sobe. Poput ostalih ženskih članova obitelji, i ja sam
uskoro pronašla izliku da odem do sobe sa zemljopisnim kartama, točno
preko puta radne sobe. S očima na kartama i ušima napregnutim kako
bismo što bolje čule svađu između oca i sina, zinule smo od šoka čuvši
Munira kako optužuje vladajuću obitelj za korupciju i rasipnost. Munir se
zaklinjao da će on i njegovi prijatelji donijeti promjene koje su nužne ovoj
zemlji. Izvikujući kletve i poziv na pobunu bijesno je izjurio iz vile.

Iako je Munir tvrdio da mu je glavna briga sudbina njegove zemlje i
njezine budućnosti, njegova posvećenost tom cilju bila je upitna, a
njegove stvarne aktivnosti zabrinjavajuće. Bila je to tužna priča o krivoj
prosudbi; alkohol i lako stečen novac zaveli su ga na krivi put.

Danas malo stranaca zna da prije 1952. alkohol nije bio zabranjen
nemuslimanima u Kraljevini Saudijskoj Arabiji. Dva zasebna i tragična
događaja u kojima su sudjelovali prinčevi iz kraljevske obitelji dovela su
do toga da naš prvi kralj, Abdul Aziz, zabrani alkohol.

Potkraj 1940-ih princ Nasir, sin našeg vladara, vratio se sa
školovanja u Sjedinjenim Državama potpuno promijenjenih navika i
ponašanja. Otkrio je neodoljivu privlačnost u kombinaciji alkohola i
slobodoumnih zapadnjačkih žena, zaključivši da je upravo u alkoholu
tajna pridobivanja ženske naklonosti.

Nakon što mu je povjereno mjesto guvernera Rijada, nije imao
nikakvih problema u pribavljanju tajnih zaliha alkohola. Organizirao je
zabranjene zabave na koje je pozivao ne samo muškarce nego i žene. U
ljeto 1947., nakon jednog takvog cjelonoćnog bančenja, sedmero uzvanika
je umrlo od trovanja metanolom, među njima i nekoliko žena.

Nasirov otac, kralj Abdul Aziz, bio je toliko razjaren ovom
besmislenom tragedijom da je osobno pretukao svog sina i poslao ga u
zatvor.

Kad je nekoliko godina kasnije, 1951., drugi kraljev sin, Mishari, u
alkoholiziranom stanju pucao u britanskog vicekonzula i ubio ga, pritom
ranivši njegovu ženu, strpljenju staroga kralja došao je kraj. Od toga dana

u Kraljevini Saudijskoj
Arabiji alkohol je strogo zabranjen, a stvoren je prostor za golemu

zaradu krijumčara na crnom tržištu.
Ljudi u Saudijskoj Arabiji reagiraju na zabrane na sličan način kao i

ljudi iz drugih kultura. Zabranjeno postaje još primamljivije. Većina
saudijskih žena i muškaraca koje znam piju u društvu; velik broj njih
stekao je ozbiljnu ovisnost o alkoholu. Nikad nisam bila u saudijskom
domu koji nije imao širok izbor najfinijih i najskupljih alkoholnih pića na
ponudu gostima.

Od 1952. godine cijena alkohola je narasla na 650 saudijskih rijala za
bocu viskija (200 američkih dolara). Uvozom i prodajom ilegalnog pića
moglo se zaraditi bogatstvo. Budući da su Munir i dvojica njegovih
rođaka, visoko pozicioniranih prinčeva, smatrali da bi alkohol trebao biti
legaliziran, udružili su snage i uskoro se basnoslovno obogatili
dopremajući ilegalni alkohol iz Jordana.

Kad bi čuvari na granici postali sumnjičavi, ponuđeno im je mito da
ne bi postavljali suvišna pitanja. Jedina prepreka ilegalnom uvozu
alkohola su vječno budni odredi Odbora za čuvanje morala i sprečavanje
kriminala. Te su odbore osnovali vjerski fanatici mutawe, koje je osobito
razjarivala drskost članova saudijske kraljevske obitelji, od kojih bi se
više od ostalih očekivalo da poštuju islamski zakon; no umjesto toga oni
su uvijek iznova pokazivali kako smatraju da su iznad Prorokovih
naučavanja.

Kad je jedan od tih vjerskih odbora ušao u trag Munirovim
protuzakonitim aktivnostima, prepoznala sam u tome svoju priliku da
riješim problem s nesnosnom svekrvom.

Bila je subota, dan koji nitko u Karimovoj obitelji neće zaboraviti.
Karim se tog dana vratio kući loše volje, izmoren nesnosnom
vrućinom i napornim danom u uredu, a kad se pojavio na vratima
zatekao je svoju majku i ženu u oštroj svađi. Ugledavši sina, Nura je
počela glasno jecati žaleći se Karimu da je njegova žena Sultana
neposlušna i drska prema njegovoj majci i da ju je bez ikakvog razloga
napala i započela svađu.
Prije no što je uvrijeđeno odjurila s poprišta podmuklo me
uštipnula za podlakticu, na što sam ja u rastućem bijesu pojurila za njom,
i zamahnula bih prema njoj da je udarim da se nije upleo Karim. Nura me
pogledala s mržnjom a onda se okrenula prema Karimu i rekla kako sam
loša supruga i da bi se Karim, kad bi malo istražio moje ponašanje, bez
oklijevanja razveo od mene.

Bilo koji drugi dan Karim bi se možda tek nasmijao našem glupom i
djetinjastom ponašanju, svjestan da žene s previše slobodnog vremena i
premalo toga čime bi ga mogle ispuniti često upadaju u rječkanja i
bezrazložne svađe. Ali toga dana njegov ga je londonski burzovni
mešetar obavijestio da je tijekom prošloga tjedna na burzi izgubio više od
milijun dolara. U svome mračnom raspoloženju izgubio je živce i na
nasilje reagirao još većim nasiljem. Budući da nijedan arapski muškarac
neće proturječiti svojoj majci, Karim me tri puta pljusnuo po licu. Bili su
to šamari s namjerom da uvrijede, a ne da me fizički povrijede, jer su
ostavili tek lagani trag crvenila na mojoj čeljusti.

Moj snažan karakter već je bio formiran do moje pete godine. Kad
osjetim da mi prijeti opasnost, obuzme me strah. No kako se opasnost
približava moj se strah smanjuje, a kad se s njom suočim ispuni me divlja
snaga. Sa svojim se napadačem dograbim zaslijepljena srdžbom, spremna
na borbu do kraja, gotovo i ne misleći na posljedice.

Ovo je bio takav trenutak. Bacila sam prema Karimu skupocjenu
vazu koja mi se slučajno našla pri ruci, i pogodila bih ga u lice da se nije
hitro izmaknuo. Vaza se razmrskala pogodivši Monetovu sliku vrijednu
stotine tisuća dolara. I vaza i slika s lopočima bile su uništene. U svom
neobuzdanom bijesu zgrabila sam potom skupu orijentalnu skulpturu od
slonovače pa sam i nju bacila prema Karimovoj glavi.

Tresak, lomljava i naši povici uzbunili su cijelo kućanstvo. Ženski
dio obitelji i posluga dojurili su i počeli panično vrištati. Karimu je bilo
jasno da ću, ako ovako nastavim, uništiti sobu prepunu skupih umjetnina
što su pripadale njegovu ocu. Da bi me zaustavio, udario me šakom u
bradu. Utonula sam u tamu crnu poput tinte.

Kada sam otvorila oči, Marci je stajala nada mnom kapajući mi po
licu hladnu vodu s nakvašene tkanine. U pozadini sam čula uzrujane
glasove i pretpostavila da uzbuđenje oko moje svađe s Karimom još traje.

No Marci mi je rekla da je razlog novoj strci Munir. Kralj Faisal
pozvao je Karimova oca na razgovor u vezi sa cisternom alkohola koja je
procurila ostavljajući trag ilegalne supstance na ulicama Rijada. Kad je
egipatski vozač cisterne stao da bi kupio sendvič, prodorni vonj alkohola
privukao je gomilu znatiželjnika i pripadnike Odbora za sprečavanje
poroka koji su vozača smjesta priveli i podvrgnuli ispitivanju. Nakon što
je prestrašeni vozač odao Munirovo i ime još jednoga princa, obaviješten
je starješina Vjerskog vijeća koji je sve ispričao kralju. Kralj se neviđeno
razbjesnio.

Karim i njegov otac otišli su hitno u kraljevsku palaču, a obiteljski

vozači su poslani u potragu za Munirom. Ja sam držala oblog na
natečenoj čeljusti i smišljala plan osvete mrskoj Nuri. Začuvši njezine
krikove ispunjene dubokim jadom pribrala sam se i spustila niz kružno
stubište slijedeći zvuk njezinog neutješnog ridanja. Nisam nimalo
suosjećala s njezinom nevoljom; naprotiv, željela sam je vidjeti kako plače
i osjetiti duboki užitak u njezinoj boli. Slijedila sam zvuk jecaja do dnevne
sobe, a kad sam je ugledala bila bih se nasmijala da me nije boljela čeljust.
Nura se sklupčala u kutu sobe moleći Alaha da njezinog voljenog Munira
poštedi kraljeva gnjeva i kazne.

Ugledavši me, Nura je smjesta utihnula. Nakon dugačkih trenutaka
tišine, pogledala me s mržnjom i prezirom i rekla: »Karim mi je obećao
da će se razvesti od tebe. Shvatio je da se tvoja divlja narav nikad neće
promijeniti, jer ti si oduvijek bila divljakuša. U ovoj obitelji nema mjesta
za nekoga poput tebe.«

Očekujući suze i preklinjanja - uobičajenu reakciju onih koje se drži
bespomoćnima - Nura se zapanjila kad sam joj odgovorila da ću sama
zatražiti razvod od njezina sina. Izvijestila sam je da upravo u ovom
trenutku Marci pakira moje putne torbe; za manje od sat vremena
napustit ću njezin tiranski dom. Kao završni udarac, preko ramena sam
dobacila da ću nagovoriti svog oca da zatraži da Munira oštro kazne kao
primjer onima koji preziru zakone naše vjere. Njezin ljubljeni sinčić će
najvjerojatnije biti bičevan ili utamničen, ili oboje. Ostavila sam Nuru
zabezeknutu i ukočenu od straha.

Situacija se naglo promijenila. Moj glas odzvanjao je
samopouzdanjem koje nisam osjećala. Nura nikako nije mogla znati
posjedujem li zakulisnu moć kojom bih mogla ostvariti svoje prijetnje.
Ako bi se njezin sin razveo od mene, slavila bi; no ako bih ja bila ta koja
traži razvod bila bi ponižena i osramoćena. Za ženu u Arabiji teško je, ali
ne i nemoguće, rastati se od supruga. Budući da je moj otac bio bliži
srodnik našeg prvog kralja nego Karimov otac, Nura se uplašila da bih
mogla imati uspjeha u svom nastojanju da se Munir kazni. Nije znala da
bi me otac najvjerojatnije odbio primiti u kuću zbog moje drskosti i
nepromišljenosti te da ne bih imala kamo poći.

Moje smione prijetnje zahtijevale su odgovarajuću akciju. Kad smo
se Marci i ja pojavile na vratima natovarene putnim kovčezima, u
kućanstvu je nastala strka i panika.

Munir, kojeg su pronašli u kući jednog od njegovih prijatelja, i kome
je naređeno da se odmah vrati doma, slučajno je stigao upravo u tom
trenutku u pratnji jednog od vozača. Nesvjestan ozbiljnosti svoje

situacije, opsovao je kada sam ga obavijestila da je njegova majka
prouzročila razvod njezina najstarijeg sina.

Val perverznog zadovoljstva prostrujao je mojim tijelom kad me
Nura, potaknuta strahom od provale mojeg neobuzdanog gnjeva i
osvete, počela nagovarati da ostanem. Dvostruka obiteljska kriza oslabila
je Nurinu odlučnost da me se riješi. Iz naše ogorčene bitke izašla je
gotovo posve poražena. Nakon mnogo nagovaranja s njezine strane,
nevoljko sam pristala da ostanem.

Kad se Karim vratio već sam bila u krevetu, iscrpljena od večeri
ispunjene poniženjem i uvredama. Čula sam kad je rekao Muniru da
pomisli na ugled njihova oca prije nego što se ponovo upusti u kršenje
zakona. Nisam morala naprezati sluh da bih čula Munirov drzak
odgovor u kojem je Karima optužio da pomaže u podmazivanju goleme
mašinerije licemjerja u koju se pretvorila kraljevina Saudijska Arabija.

Kralja Faisala većina je Saudijaca voljela i cijenila zbog njegovog
moralnog i pobožnog načina života. Unutar same obitelji uživao je
duboko poštovanje starijih prinčeva. Izveo je našu zemlju iz teške krize
što ju je prouzročila vladavine kralja Sa'uda i osigurao joj međunarodni
ugled, a u nekim krajevima svijeta čak i divljenje. Ali u obitelji je
postojalo veliko razilaženje između starije i mlade generacije prinčeva.

Obuzeti žudnjom za nezasluženim bogatstvom, mladi muškarci iz
naše obitelji mrzili su kralja jer je srezao njihove apanaže, branio im
bavljenje nezakonitim poslovima, i korio ih kad bi zabludjeli s pravog
puta. Nije postojala čak ni naznaka mogućeg kompromisa između ta dva
tabora, i među njima su neprestano frcale iskre.

Te se noći na našem prostranom krevetu Karim odmaknuo što dalje
od mene. Noću sam ga čula kako se nemirno okreće i bacaka po postelji.
Znala sam da ga more teške misli. Osjetila sam za mene neuobičajenu
grižnju savjesti dok sam pokušavala shvatiti ozbiljnost njegovih briga. A
onda sam odlučila da ću, ako naš brak preživi današnji buran dan,
poraditi na obuzdavanju svog žestokog temperamenta.

Kad sam se idućeg jutra probudila našla sam se pred jednim posve
drugačijim Karimom. Nije mi se obraćao, pretvarajući se da me ne vidi.
Moje dobre namjere od prethodne noći iščezle su u blijedom jutarnjem
svjetlu. Naglas sam izjavila kako mislim da je razvod najbolje rješenje, no
u srcu sam čeznula da predloži da se pomirimo.

Umjesto toga pogledao me i odgovorio sablasno hladnim i
ravnodušnim glasom: »Misli što te volja, no svoje ćemo razmirice
rješavati tek kad obiteljska kriza bude za nama.« Potom se nastavio

brijati, kao da se među nama nije dogodilo ništa neobično.
Taj novi neprijatelj, ravnodušnost, ušutkao me, i sada sam

mrmljajući neku melodiju sjedila praveći se nezainteresiranom dok je
Karim završavao sa svojim oblačenjem. Otvorio je vrata spavaće sobe i na
odlasku izrekao rečenicu koja me je natjerala na razmišljanje: »Znaš,
Sultana, prevarila si me sa tom svojom ratobornošću skrivenom iza
ženstvenog osmijeha.«

Nakon što je otišao, bacila sam se na postelju i neutješno jecala sve
dok se nisam posve iscrpila.

Nura me privolila da sklopimo primirje, a svoje smo razmirice
okončale gestom velikodušnosti. Nakon što je ona jednog od svojih
vozača poslala u suk s nakitom da za mene nabavi dijamantnu narukvicu,
požurila sam se uzvratiti i kupiti joj najskuplju i najraskošniju zlatnu
ogrlicu koju sam mogla pronaći. Potrošila sam više od 300,000 saudijskih
rijala (80,000 američkih dolara), ne mareći što će mi Karim reći. Iznenada
sam uvidjela da bi bilo mudrije održavati dobre odnose sa ženom koja bi
mi mogla ozbiljno zagorčavati život ako moj brak opstane.

Prošli su tjedni prije nego što je odlučeno o Munirovoj sudbini.
Kraljevska obitelj ponovo je zaključila da nema koristi od toga da se
prinčevske nepodopštine iznose pred javnost. Kraljev gnjev bio je
donekle ublažen naporima moga oca i još nekih prinčeva da umanje
ozbiljnost incidenta, prikazujući ga kao nepromišljen čin mladog čovjeka
pod svježim utjecajem zala koja dolaze sa Zapada.

Misleći kako sam izvršila pritisak na oca, Nura mi je bila zahvalna,
govoreći svima kako je sretna što ima snahu poput mene. Nikad nije
saznala da s ocem nisam razmijenila niti riječ. Njegov angažman
potaknula je činjenica da sam udana u tu obitelj, i da mu ne bi bilo drago
da se njegovo ime povezuje s Karimovim bratom u kontekstu skandala.
On se brinuo zbog sebe i Alija. No ipak sam u potpunosti bila zadovoljna
ishodom, a u očima svoje svekrve, iako nezasluženo, postala sam
heroina.

I ovaj put kralj je uspio utišati bijes mutawa. Vjersko vijeće toliko je
poštovalo kralja Faisala da su njegove molbe uvijek saslušane i uvažene.

Munira je otac uveo u biznis i poslao u Jeddu da upravlja njegovim
novim uredima. Da bi ga udobrovoljio i ublažio njegovo nezadovoljstvo,
pomogao mu je u sklapanju unosnih ugovora s državnim firmama.
Nakon nekoliko mjeseci Munir je rekao ocu da se želi oženiti, pa su mu
pronašli prikladnu mladenku da bi mu dodatno ugodili. Uskoro se počeo
debljati, pridruživši se krugu članova kraljevske obitelji koji žive za

zgrtanje novca, sve dok njihovi bankovni računi ne narastu toliko da im
je samo prihod od kamata veći od državnog budžeta nekih siromašnijih
zemalja.

Dan nakon našeg mučnog razgovora Karim se preselio u odvojenu
spavaću sobu. Niti njegov otac niti njegova majka nisu mogli reći ili
učiniti ništa što bi ga uvjerilo da odustane od odluke o razvodu.

Na svoj veliki užas, tjedan dana nakon našeg otuđivanja otkrila sam
da sam trudna. Nakon dugotrajnog i mučnog razmišljanja odlučila sam
da nema drugog izbora nego pobaciti. Znala sam da Karim nikad ne bi
pristao na razvod ako bi otkrio da nosim dijete. Ali ja nisam željela
supruga koji bi sa mnom bio na silu.

Bila sam u dilemi, jer u našoj zemlji pobačaji nisu uobičajeni - većina
djece je željena - i nisam imala ni najmanju ideju kamo bih mogla poći i
kome bih se mogla obratiti za savjet.

Moja je situacija bila krajnje delikatna, no na koncu sam svoju tajnu
ipak povjerila jednoj rođakinji koja mi je ispričala da je njezina mlađa
sestra godinu dana prije zatrudnjela na praznicima u Nici. Ne znajući da
je u drugom stanju, vratila se u Rijad. Kad je saznala da je trudna, njezin
strah od toga što će joj učiniti otac bio je toliki da je pokušala
samoubojstvo. No majka je štitila kćerinu tajnu i pronašla indijskog
liječnika koji je za povelik iznos izvodio abortuse nad saudijskim ženama.
Pažljivo sam isplanirala svoj bijeg iz palače i odlazak k indijskom
liječniku, a u svoj plan uputila sam samo Marci, koja je i inače bila moja
osoba od povjerenja..

Klonula duhom, čekala sam da me liječnik primi kad je u ordinaciju
dojurio Karim, lica crvena od bijesa. Bila sam jedna od brojnih žena pod
velom, ali prepoznao me po mojoj svilenoj abaji i crvenim talijanskim
cipelama. Povukao me prema vratima i gurnuo kroz njih, urlajući na
recepcionara da bi bilo najbolje da ordinaciju smjesta zatvore, jer će se on
osobno pobrinuti da liječnik završi u zatvoru.

Smiješila sam se pod velom, slušajući s olakšanjem i gotovo
ushićeno kako mi Karim naizmjence iskazuje ljubav i proklinje me. Oči su
mu istodobno sjajile od ponosa i sijevale od bijesa! Otjerao je moj strah da
ću ga izgubiti zaklevši se kako nikad nije ozbiljno razmišljao o razvodu te
kako je njegovo ponašanje proizašlo iz povrijeđenog ponosa i ljutnje.

Karim je otkrio moj plan kad je Marci odala tajnu jednoj služavki u
kući. Ta je sluškinja sve rekla Nuri, našto se moja svekrva dala u paničnu
potragu za Karimom, i pronašavši ga u uredu jednog njegova klijenta
histeričnim ga tonom izvijestila da namjeravam ubiti njezino nerođeno

unuče.
Naše je dijete spašeno u zadnji čas. Marci je nedvojbeno zavrijedila

nagradu.
Karim me uveo u kuću obasipajući me psovkama, no kad smo se

našli u našoj sobi obasuo me poljupcima. Oboje smo plakali i konačno se
pomirili. Trebao se desiti niz nesretnih slučajeva da bismo iskusili
vrhunac sreće.

Za divno čudo, sve se dobro svršilo.

Četrnaesto poglavlje

Rođenje

Rođenje djeteta najpotpunija je i najmoćnija manifestacija života.
Čin začeća i rađanja nose u sebi veću dubinu i ljepotu nego ijedno čudo
umjetnosti. To sam shvatila čekajući naše prvo dijete ispunjena dubokom
radošću i srećom.

Karim i ja s najvećom smo pažnjom isplanirali dolazak djeteta na
svijet. Niti jedan detalj nije bio toliko nevažan da se ne bi uzeo u obzir.
Rezervirali smo avionske karte za put u Europu četiri mjeseca prije
očekivanog datuma djetetova rođenja. Rodit ću u bolnici Guys Hospital u
Londonu.

Kao što to biva s mnogim pažljivo razrađenim planovima, našem se
odlasku ispriječio niz neplaniranih slučajnosti. Prekrivena svojim novim
velom od deblje i gotovo neprozirne tkanine, Karimova majka iščašila je
gležanj spotaknuvši se preko neke stare beduinke dok je obilazila
trgovine u suku; Karimov bliski rođak, koji je bio pred potpisivanjem
jednog važnog ugovora, zahtijevao je od Karima da odgodi svoj odlazak;
a moja sestra Nura zabrinula je obitelj nečim za što je doktor mislio da je
upala slijepog crijeva.

Jednom kad su te krize minule, počeli su problemi s lažnim
trudovima. Moj liječnik mi je zabranio da putujem. Karim i ja prihvatili
smo neizbježno i bacili se na pripreme za dogovaranje poroda u Rijadu.
Nažalost, Specijalistička bolnica i istraživački centar kralja Faisala, koja bi
nama članovima kraljevske obitelji pružila najbolju i najsuvremeniju
liječničku njegu, tek je trebala biti otvorena. Stoga je dogovoreno da ću
roditi u manjoj gradskoj bolnici, s ne baš najboljim higijenskim uvjetima i
s inertnim i šlampavim osobljem.

Kao pripadnici kraljevske obitelji imali smo mogućnosti koje nisu
bile dostupne ostalim Saudijcima. Karim je uredio da se tri sobe na odjelu
za rodilje preurede u kraljevski apartman. Unajmio je lokalne tesare i
soboslikare. U pomoć su pritekli i dizajneri interijera iz Londona, s
mjernim trakama i uzorcima tkanina u rukama.

Moje sestre i mene do apartmana je ponosno dopratio bolnički
upravitelj. Sobe su blistale oličene nebeskoplavom bojom, ukrašene
svilenim zastorima i satenskim krevetnim prekrivačima. Fino izrađena
kolijevka s pripadajućom svilenom posteljinom pričvršćena je za pod
masivnim vijcima iz bojazni da netko od osoblja nepažnjom ne okrzne

krevetić i prevrne naše ljubljeno djetešce na pod. Moja sestra Nura
presavijala se od smijeha vidjevši takve mjere predostrožnosti te me
upozorila da će Karim izludjeti obitelj s tako pretjeranim nastojanjem da
zaštiti dijete.

Ostala sam bez riječi nakon što mi je Karim priopćio da će iz
Londona stići šesteročlano medicinsko osoblje kako bi asistiralo pri
porodu. Poznatom londonskom obstetričaru i njegovom timu od pet
vrhunski stručnih medicinskih sestara plaćen je golem honorar kako bi
doputovali u Rijad tri tjedna prije predviđenog datuma poroda.

Budući da sam ostala bez majke, tijekom zadnjih tjedana moje
trudnoće u palaču se doselila Sara. Došla je kako bi pripazila na mene, no
činilo se da bi bilo potrebnije da netko pazi na nju. Sada kad smo
neprestano bile zajedno bilo je teško ne primijetiti koliko se promijenila.
Rekla sam Karimu da se bojim kako se nikad neće oporaviti od svojeg
traumatičnog braka; tiha sjeta sada je već postala trajno obilježje mlade
žene koja je nekada bila vedra i vesela, puna životne radosti.

Kako život može biti nepravedan! Sa svojom borbenošću ja bih se
puno bolje nosila sa zlostavljačkim suprugom, jer nasilnici su manje
skloni napadati nekog za koga znaju da će im se oduprijeti. Sa svojom
pitomom i blagom naravi, Sara je bila laka meta grubosti svojeg
divljačkog supruga.

Ali, bila sam zahvalna na njezinom brižnom i blagom prisustvu.
Kako mi je tijelo sve više bujalo, postajala sam sve nervoznija i ćudljivija.
Karim je pak, sav ushićen zbog očinstva, posve izgubio zdrav razum.

Zbog prisutnosti Karimovog brata Asada, i brojnih rođaka koji su
dolazili i odlazili kako im se prohtjelo, Sara je bila oprezna i stavljala bi
veo svaki put kad bi napuštala naš apartman na drugom katu.
Neoženjeni muškarci iz obitelji bili su smješteni u drugom krilu, ali su
prolazili palačom u svako doba dana. Nakon trećeg dana Sarinog

boravka u našem domu, Nura joj je preko Karima poručila kako nema
potrebe da se pokriva velom kad prolazi kroz vilu ili odlazi u vrt.
Veselilo me svako popuštanje stege i ublažavanje ograničenja i zabrana
nametnutih ženskim životima. Sara se na početku osjećala nelagodno, ali
se vrlo brzo opustila i odustala od stalnog prekrivanja velom.

Jednog dana kasno navečer Sara i ja odmarale smo se na pletenim
ležaljkama, uživajući na ugodno prohladnom noćnom zraku u
zajedničkom vrtu. Većina saudijskih palača ima ženski i zajednički ili
obiteljski vrt. Posve neočekivano, naišli su Asad i četiri njegova prijatelja
na povratku s noćnog izlaska.

Začuvši približavanje muškaraca, Sara je okrenula lice, jer nije
željela osramotiti obitelj izlaganjem očima stranaca. Nisam bila
raspoložena slijediti njezin primjer; umjesto toga upozorila sam ih na
našu prisutnost doviknuvši Asadu da su u vrtu žene bez vela. Muškarci
u Asadovu društvu žurno su prošli pored nas i ne okrznuvši nas
pogledom ušli su kroz jedna od pokrajnjih vrata u muški dnevni
boravak. Asad nam je iz učtivosti prišao da nas pozdravi i raspita se gdje
je Karim - i njegove oči zastale su na Sarinom licu.

Njegova reakcija bila je tako neobična da sam se uplašila da ga je
zadesio srčani udar. Opazivši kako mu se tijelo groteskno trznulo
panično sam potrčala prema njemu - onoliko brzo koliko mi je moj
golemi trbuh dopuštao - i protresla mu ruku pitajući ga je li mu dobro.
Bila sam istinski zabrinuta. Je li bio bolestan? Asadovo lice se zažarilo i
činilo se da se ne može pomaknuti s mjesta. Odvela sam ga do stolice i
posjela a zatim pokušala dozvati nekog od slugu da donese vode.

Kako nitko nije odgovorio, Sara je skočila na noge i požurila sama
po vodu. Asad je sav smeten pokušao otići, ali ja sam se bojala da će se
onesvijestiti pa sam inzistirala da ostane. Rekao je da ga ništa ne boli i da
ne može objasniti svoj iznenadni gubitak sposobnosti da se pomakne.

Sara se vratila s čašom i bocom hladne mineralne vode. Ne
gledajući Asada, ulila je tekućinu u čašu i podigla je do njegovih usana, a
Asadova ruka okrznula joj je prste. Kad su im se oči susrele čaša je
iskliznula iz njezine ruke, pala na pod i razbila se na komadiće. Sva izvan
sebe Sara je potrčala prema vili, gotovo me srušivši sa stolca.

Prepustila sam Asada njegovim prijateljima, koji su postali
nestrpljivi i došli ga potražiti u vrt. Bili su smeteniji zbog pogleda na

moje lice nego na moj golemi, stršeći trbuh. Izazovno sam se odgegala
kraj njih i u prolazu ih pozdravila namjerno ih gledajući ravno u oči.
Odgovorili su zbunjenim mumljanjem.

Karim je stigao kući u ponoć i probudio me. Rekao mi je da je
upravo sreo Asada koji je bio u vrlo čudnom stanju. Tražio je da mu
ispričam što se te večeri dogodilo u vrtu. Pospano sam mu odgovorila da
Asadu nije bilo dobro i raspitala se je li mu sada bolje.

Naglo sam se uspravila u sjedeći položaj kad mi je Karim rekao da
Asad inzistira na tome da oženi Saru. Izjavio je da neće biti sretan dok
Sara ne postane njegova žena. I to su bile riječi koje su dolazile od
playboya nad svim playboyima! Od čovjeka koji je prije samo nekoliko
tjedana rasplakao svoju majku čvrsto se zaklevši da se nikada neće ženiti.

Bila sam zapanjena. Rekla sam Karimu da se po Asadovom

ponašanju u vrtu moglo naslutiti da mu se Sara svidjela, ali ovo
inzistiranje na vjenčanju bilo je nevjerojatno! Nakon samo nekoliko
trenutaka vizualne ugode? Odbacila sam to kao besmislicu i okrenula se
na bok. Dok se Karim tuširao ponovo sam razmislila o svemu i ustala
iz kreveta. Pokucala sam na Sarina vrata. Kako nije bilo odgovora,
lagano sam otškrinula vrata. Moja sestra je sjedila na balkonu, zureći
u nebo prepuno zvijezda. Onako glomazna, s naporom sam se
dogegala do stolca u kutu balkona i sjela tupo šuteći, zatečena
ovakvim razvojem događaja.

Ni ne pogledavši u mom smjeru, Sara je rekla s potpunom
sigurnošću u glasu: »On me želi oženiti.«

»Da«, odgovorila sam tiho.
Užarenih očiju Sara je nastavila:
»Sultana, kad sam pogledala u njegove oči, vidjela sam u njima
čitav svoj život. To je čovjek o kojem je Huda govorila kad mi je prorekla
da ću spoznati ljubav. Rekla je i da ću kao plod te ljubavi donijeti na
svijet šestoro dječice.«
Zatvorila sam oči kako bih se prisjetila Hudinog proročanstva toga
davnog dana u domu naših roditelja. Sjećam se da je spominjala Sarine
neostvarene ambicije i da je spomenula brak, ali sve ostalo mi je
postupno izblijedilo iz sjećanja. Sada se sjećanje vratilo i ja sam zadrhtala
shvativši da se ostvarilo gotovo sve što je Huda najavila.
Nikada nisam bila sklona vjerovati u ljubav na prvi pogled i to sam
namjeravala reći Sari. No tada sam se sjetila kako su mi se noge odsjekle
kad sam prvi put ugledala Karima. Ugrizla sam se za jezik zaključivši da
mi je bolje da šutim.
Sara me potapšala po trbuhu. »Podi u krevet, Sultana. Tvoje dijete
treba odmor. Moja sudbina će me već pronaći.« Svrnula je svoj sanjarski
pogled natrag na zvijezde. »Reci Karimu da bi Asad trebao razgovarati s
našim ocem.«
Kad sam se vratila u krevet, Karim je bio budan. Ponovila sam mu
Sarine riječi, a on je zatresao glavom i promrmljao kako je život zaista
čudan, a zatim je nježno ovio ruke oko moga trbuha. Spokojno smo
zaspali jer se naš život usidrio u mirnoj luci, i nisu nas morila pitanja što
će nam donijeti budućnost.
Iduće jutro dok se Karim brijao teškim sam korakom sišla niz stube.
Začula sam Nurin glas i prije nego što sam je ugledala. Citirala je
poslovicu, što je bila jedna od njezinih omiljenih navika. »Čovjek koji
ženu uzima zbog njezine ljepote bit će obmanut; samo onaj tko odabere

mudru i poštenu ženu može s pravom reći da se dobro oženio.«
Nisam imala snage da se s njom upuštam u prepirku, pa sam htjela

zakašljati da najavim svoje prisustvo. No kad je Nura nastavila govoriti,
predomislila sam se. Zadržala sam dah i naćulila uši da mi ne promakne
koja riječ.

»Asad, djevojka je već bila udana. Brzo se razvela, tko zna iz kojeg
razloga. Ponovo promisli, sinko. Možeš se vjenčati s kim god želiš. Bit će
mudrije da započneš život sa ženom koja je svježa i neiskvarena, ne s
onom koja je istrošena od upotrebe! Osim toga, sinko, vidiš kako je
Sultana žestoka i neobuzdana! Može li njezina sestra biti drugačija?«

Ušla sam u sobu usplahirenog srca. Ona je Asada odgovarala od
ženidbe Sarom. I ne samo to: vuk je promijenio dlaku, ali nije ćud - Nura
me potajno još uvijek mrzila. Bila sam gorka pilula koju nikako nije
mogla progutati.

Svjesna Asadove pomalo lakomislene naravi, nisam bila naklonjena
njegovoj i Sarinoj ljubavi, no sada sam odlučila čvrsto podržati njihovu
vezu. Laknulo mi je kad sam iz Asadovog izraza lica zaključila kako ga
ništa neće natjerati da odustane od Sare. Bio je opsjednut njome.

Razgovor je naglo prestao kad sam se pojavila na vratima i kad su
mi ugledali izraz lica, jer nisam uspjela prikriti ljutnju. Bila sam bijesna
zbog Nurine pretpostavke da će brak s mojom sestrom njezinu sinu
donijeti nesreću. Naravno, nisam mogla zanijekati svoju buntovničku
narav. Takva sam od najranije dobi i ne kanim se mijenjati. No
razbjesnilo me što Sari želi pripisati moju reputaciju!

U svojoj sam mladosti često čula stare žene kako govore: »Ako stojiš
blizu kovača, prekrit će te čađa; a ako staneš kraj prodavača parfema,
obavit će te miris parfema.« Shvatila sam da se Nura služila sličnom
logikom: Sara i ja zajedno smo odrasle pa nam je i narav zajednička.
Počela sam osjećati beskrajan bijes prema svojoj svekrvi. .

Sarina ljepota izazivala je ljubomoru u mnogim pripadnicama našeg
spola. Znala sam da je njezina vanjska ljepota često odvlačila pažnju od
njezinih unutarnjih vrijednosti - blage i plemenite naravi i briljantnog
uma. Sirota Sara!

Asad je ustao i lagano kimnuo u mom pravcu a potom rekao da
mora poći. Na Nurinu se licu pojavio bolni grč, kao da joj je netko u srce
zarinuo bodež, kad se Asad okrenuo prema njoj i rekao: »Odluka je
donesena. Ako me ona želi i ako me prihvaća njezina obitelj nitko me ne
može spriječiti.«

Dok je izlazio Nura mu je doviknula da je nezahvalan i pokušala u

njemu izazvati krivnju kriknuvši da neće još dugo biti na ovome svijetu;
njezino je srce svakim danom sve slabije. Kad je Asad ignorirao njezin
proziran trik, rezignirano je odmahnula glavom. Namrštenih obrva
zamišljeno je srkala kavu iz šalice. Nije bilo sumnje da smišlja zavjeru
protiv Sare kao godinama ranije protiv Libanonke.

Prilično uzrujana, zvoncem sam pozvala sluškinju i naredila da mi
donese jogurt i voće za doručak. Malo zatim došla je Marci kako bi mi
svojim vještim i spretnim prstima izmasirala naotečena stopala. Nura je
pokušala započeti razgovor, ali bila sam previše bijesna da bih
odgovorila. Tek što sam posegnula da uzmem jednu od svježih jagoda
što su svakodnevno dopremane iz Europe, uhvatili su me tako snažni
trudovi da sam se presavijala na podu. Vrištala sam od boli i od straha,
jer su se trudovi pojavili prije vremena a i bolje bila preoštra. Znala sam
da bih u početku trebala osjetiti tek lagano probadanje, kao kad su me
nekoliko tjedana ranije uhvatili lažni trudovi.

Nastala je strka i panika. Nura je u jednom dahu zazvala Karima,
Saru, medicinske sestre i poslugu. Karim je dojurio, podigao me u
naručje i ututkao me poput zavežljaja na stražnje sjedište goleme
limuzine, koja je bila posebno opremljena za ovu prigodu. Sjedala su na
jednoj strani bila izvađena i ugrađen je krevet, a na suprotnoj strani tri su
sjedala bila pripremljena za Karima, Saru i medicinsku sestru. Hitno su
pozvani i londonski liječnik i medicinske sestre, koji su nas slijedili u
zasebnoj limuzini.

Hvatala sam se za križa dok mi je bolnička sestra uzaludno
pokušavala izmjeriti bilo. Karim se derao na vozača da stisne gas; zatim
je promijenio mišljenje i zaurlao da uspori, vičući da će nas svojom
nesmotrenom vožnjom sve ubiti. Lupio je sirotog čovjeka u potiljak kad
je ovaj dopustio drugom vozaču da se ubaci ispred nas, a onda si je počeo
glasno predbacivati što nije dogovorio policijsku pratnju. Sara se trudila
da ga smiri, ali Karim je bio poput razornog uragana. Naposljetku se
umiješala britanska bolnička sestra oštrim ga tonom opomenuvši da
svojim ponašanjem uznemiruje svoju ženu i dijete. Zaprijetila je da će ga
dati izbaciti iz auta ako smjesta ne umukne.

Ugledan i važan član kraljevske obitelji, Karim još nikad u životu
nije doživio da ga kritizira jedna žena. Ostao je u šoku i bez riječi, a mi
smo odahnuli od olakšanja.

Upravitelj bolnice i bolničko osoblje čekali su na glavnom ulazu.
Upravitelj je bio oduševljen što će naše dijete biti rođeno u njegovoj
bolnici, s obzirom na to da su u to doba pripadnice kraljevskih obitelji

najčešće putovale u inozemstvo da bi se ondje porodile.
Moj porod bio je dug i težak, jer sam bila mlada i sitne građe, a moja

je beba bila jogunasta i krupna. Samoga poroda jedva da se sjećam; bila
sam omamljena od lijekova pa mi je sjećanje ostalo maglovito. Nervoza i
napetost osoblja dodatno su usijale atmosferu u rađaoni, pa sam cijelo
vrijeme slušala kako se liječnik izdire na sestre. Poput mog muža i
njegove obitelji, i oni su se nesumnjivo molili za rođenje sina. Ukoliko se
rodi muško dijete, dobit će velikodušnu nagradu; ako se pak rodi
djevojčica, bit će to veliko razočarenje. Što se mene tiče, željela sam
žensko dijete. Moju su zemlju očekivale promjene, i ja sam sa smiješkom
zamišljala ugodniji i opušteniji život u kakvom će uživati moja buduća
kći. Radosni uzvici liječnika i sestara trgnuli su me iz omamljenog stanja
polusvijesti. Rodio se sin! Bila sam sigurna da sam čula kako liječnik
šapuće svojoj glavnoj sestri: »Bogatun u haljini dobrano će mi napuniti
džepove zbog ovakvog zgoditka!« Moj um je protestirao zbog drske
uvrede mome suprugu, no uskoro sam utonula u duboki san a
liječnikove bezobrazne primjedbe sjetila sam se tek tjednima kasnije.
Dotada je Karim liječnika već nagradio novim Jaguarom i s pedeset tisuća
engleskih funti. Sestre iz njegovog tima dobile su zlatni nakit i uz to još
po pet tisuća engleskih funti. Upravitelj bolnice iz Egipta bio je ushićen i
bučno je slavio, jer je primio značajnu donaciju za izgradnju novog krila
za rodilje. Bio je van sebe od radosti i zbog bonusa u iznosu tromjesečne
plaće.

Sva snatrenja o kćerčici iščeznula su u trenutku kad su mi u naručje
položili mog prekrasnog sina. Kći će doći kasnije. Ovo će muško dijete
biti odgajano drukčije i bolje od generacije prije njega. Osjetila sam kako
me ispunjava snaga i moć dok sam planirala njegovu budućnost. Njegova
razmišljanja neće biti nazadna; poštivat će svoje sestre i neće ih smatrati
manje vrijednima; svoju će odabranicu upoznati i zavoljeti prije
vjenčanja. Neizmjerne mogućnosti koje ga čekaju u životu u mojoj su
mašti sjajile blještavim sjajem novootkrivene zvijezde. Govorila sam sebi
da je toliko puta u povijesti jedan čovjek bio zaslužan za promjene koje
su utjecale na milijune. Bujala sam od ponosa maštajući o dobrobiti za
čovječanstvo koje će poteći iz ovog sićušnog tjelešca što ga držim u
rukama. Nova era za sve žene Arabije mogla bi započeti s mojim
potomstvom. Karim nije previše razmišljao o budućnosti svojega
sina. Bio je oduševljen očinstvom i neobuzdan u svojim luckastim
izjavama koje su se ticale broja sinova koje ćemo zajedno proizvesti.

Bili smo ludi od sreće!

Petnaesto poglavlje

Mračne tajne

Svaki čovjek na svijet uvijek dolazi na jednak način, kroz jedan uski
prolaz; no načini odlaska s ovoga svijeta su bezgranično raznoliki.
Najbolje čemu se možemo nadati kad napuštamo život jest da je on bio
proživljen na najbolji mogući način i u punoj mjeri. No kad smrt zadesi
nekoga tko je u cvijetu mladosti, to je najtužniji od svih ishoda. Kad
mladi život nasilno okonča tuda ruka, to je nešto najgore na svijetu.

Dok sam još bila obuzeta zanosom zbog rođenja mog sina suočila
sam se s tragičnom pričom o mladoj i nevinoj djevojci osuđenoj na smrt.

Poput većine pripadnika kraljevske obitelji, vodila sam život
zaklonjen od običnih građana, pa su me Karim i medicinsko osoblje i u
ovoj prigodi izolirali od »običnih« rodilja smještenih u sobama na
nekoliko koraka od mojeg apartmana. Dok je moj sin spavao uz mene
okružen zaštitarima i poslugom, njihovi sinovi i kćeri smješteni su u sobu
za novorođenčad. Radoznala da saznam njihove životne priče često sam
izlazila iz svojih raskošnih odaja da bih s njima popričala. Ako je moje
djetinjstvo bilo dosadno i turobno, obilježeno zabranama, životi većina
tih saudijskih žena bili su još turobniji, kako sam ubrzo saznala. Mojim
životom upravljali su muškarci, no bila sam na neki način zaštićena
zahvaljujući svom obiteljskom imenu. Velika većina žena okupljenih
pred prozorom sobe s novorođenčadi nisu imale nimalo udjela u
upravljanju vlastitom sudbinom.

U vrijeme rođenja mojeg prvog djeteta imala sam osamnaest
godina, a ovdje sam susrela djevojke kojima je bilo tek trinaest a već su
dojile svoj podmladak. Druge mlade djevojke, ne starije od moje dobi,
donosile su na svijet već četvrto ili peto dijete.

Moju pozornost privukla je mlada djevojka s tamnim očima
zamućenim od boli koja je izgubljeno zurila u bebe. Stajala je ondje dugo,
nijema i nepomična, i bilo je jasno da ne vidi prizor pred sobom. Bila je
odsutna duhom, beskrajno daleko od ovog mjesta.

Saznala sam da dolazi iz malenog sela nedaleko od Rijada. Žene iz
njezina plemena obično rađaju u vlastitom domu, ali ona je trpjela
trudove pet dugih dana i noći, pa ju je njezin muž napokon odvezao do
grada i potražio medicinsku pomoć. Sprijateljila sam se s njom tijekom
nekoliko dana koliko smo provele u rodilištu i saznala da se u svojoj
dvanaestoj godini udala za pedesettrogodišnjeg muškarca. Bila mu je

treća žena, ali njemu najomiljenija.
Naš ljubljeni prorok Muhamed dopuštao je da muškarci imaju četiri

žene, pod uvjetom da svoje vrijeme jednakomjerno podijele na svaku od
njih. U ovom slučaju suprug je bio toliko obuzet čarima svoje mlade
nevjeste da su se njegove prve dvije žene, da bi mu udovoljile, pristale
odreći druženja sa svojim mužem kad bi na njih došao red. Mlada je žena
rekla da je njezin muž bio vrlo potentan čovjek neiscrpne energije, i da je
»to« obavljao mnogo puta dnevno. Oči su joj se raširile kad je rukom
učinila pokret gore-dolje, kao da pumpa, kako bi pojačala dojam.

Sada je bila uplašena jer je rodila kćer, a ne sina. Njezin muž bit će
bijesan kad dođe po njih u bolnicu, jer su prvorođena djeca druge dvije
žene bili sinovi. Bila je ispunjena zlom slutnjom da će ju muž sada s
prezirom odbaciti.

Slabo se sjećala svojega djetinjstva, koje joj se činilo beskrajno
daleko. Odrasla je u siromaštvu, i iskusila uglavnom težak rad i
žrtvovanje. Opisivala je kako je svojoj brojnoj braći i sestrama pomagala
brinuti se za koze i deve i obrađivati maleni vrt. Htjela sam čuti kakva su
njezina razmišljanja o muškarcima, ženama i životu, ali kako joj je
manjkalo i najosnovnije obrazovanje, nisam dobila odgovore koje sam
tražila.

Otišla je prije nego što sam imala priliku reći joj zbogom. Zadrhtala
sam na pomisao na njezin pust, čemeran život, i vratila se u svoj
apartman obuzeta malodušnošću.

U napadaju pretjerane brige oko sigurnosti svojega sina, Karim je
ispred vrata mojeg apartmana postavio naoružane čuvare. Krenuvši u
svoju redovitu jutarnju šetnju do zajedničke sobe za novorodenčad,
iznenadila sam se vidjevši naoružane čuvare kako stoje ispred sobe
nedaleko od mojeg apartmana. Pomislila sam kako je na odjelu zasigurno
još jedna princeza, pa sam zamolila britansku bolničku sestru da mi kaže
njezino ime. Nabrala je čelo rekavši mi da sam jedina princeza u bolnici, a
onda mi je ispričala tragičnu priču o djevojci iz sobe 212 uzbuđenim
tonom koji je pokazivao koliko je zgranuta. No prije toga rekla je da je
nezamislivo da se nešto takvo dogodi u njezinoj zemlji, jer su Britanci,
hvala bogu, civiliziran narod, i da se u usporedbi s njima veći dio svijeta
čini naprosto barbarskim.

Nestrpljiva da čujem što ju je toliko ogorčilo i razbjesnilo, stala sam
je požurivati da mi ispriča što se dogodilo prije nego što Karim dođe u
svoju redovitu popodnevnu posjetu.

Dan prije, rekla mi je, na odjel za rodilje dopremljena je mlada

djevojka sputana željeznim lancima oko nogu i lisičinama oko ručnih
zglobova i u pratnji naoružanih čuvara. Čuvarima se pridružila skupina
mutawa, koji su ignorirajući prestrašenog bolničkog upravitelja došli
ovamo kako bi odabrali liječnika za njezinu skrb.

Mutawe su zgranutog liječnika informirali da je djevojka prema
šerijatskom zakonu proglašena krivom za blud, a kako je to hudud, zločin
protiv Boga, kazna je bila teška. Oboružani pravedničkim gnjevom
mutawe su sebi uzeli u zadaću da se pobrinu da djevojka ne izmakne
odgovarajućoj kazni.

Liječnik, musliman iz Indije, nije prosvjedovao pred mutawama, ali
bio je ogorčen zbog uloge koju je bio prisiljen odigrati. Osoblju je rekao
da je uobičajena kazna za blud bičevanje, ali u ovom slučaju otac je
inzistirao na smrtnoj kazni za svoju kćer. Djevojku su stražari trebali
nadgledati dok ne rodi, a potom bi se izvršila kazna kamenovanja do
smrti.

Glasom što je podrhtavao od indignacije, britanska medicinska
sestra rekla mi je da je djevojka mlada, gotovo još dijete, ne starija od
četrnaest ili petnaest godina. Rekla mi je da je to sve što je uspjela doznati
a potom se otišla pridružiti ostalim sestrama koje su razgovarale na
bolničkom hodniku. Preklinjala sam Karima da nešto poduzme, no
odgovorio je da to nije naša briga. Nakon upornog nagovaranja, omekšan
mojim suzama, obećao je da će istražiti čitavu stvar.

Malo svjetla u moje turobno raspoloženje unijela je Sara, donijevši
mi radosne vijesti o razvoju svoje romanse. Asad je razgovarao s našim
ocem i primio očekivani pozitivan odgovor.

Sara i Asad će se vjenčati za tri mjeseca. Bila sam oduševljena zbog
svoje sestre koja je u životu dosad iskusila tako malo sreće.

A zatim mi je povjerila novosti od kojih mi se želudac zgrčio od
straha. Ona i Asad isplanirali su da se idućeg vikenda sastanu u
Bahreinu. Kad sam se pobunila, rekla je da će ostati pri svojoj odluci, sa
ili bez moje pomoći. Plan je bio da ocu kaže da će još neko vrijeme
boraviti u našoj palači i pomagati mi u mojoj novoj, majčinskoj ulozi.
Mojoj svekrvi Nuri rekla bi da se vraća u očev dom. Rekla je da nitko
neće otkriti prevaru.

Upitala sam je kako će putovati bez očeva dopuštenja, jer sam znala
da on sve naše obiteljske putovnice drži zaključane u sefu u svom uredu.
Osim toga, morala bi zatražiti očevo pismo dopuštenja, inače je neće
pustiti u avion. Zgranula sam se kad je rekla da je putovnicu i pismo
dopuštenja posudila od prijateljice koja je planirala put u Bahrein da

posjeti rodbinu, ali ga je morala otkazati kad se jedan od rođaka razbolio.
Budući da se saudijske žene prekrivaju velom, a čuvari na

aerodromima nikad se ne bi usudili zatražiti da vide žensko lice, mnoge
Saudijke posuđuju jedna drugoj putovnice u takvim prilikama. Sara bi
kasnije vratila prijateljici uslugu tako što bi isplanirala putovanje u neku
od susjednih zemalja i otkazala ga u zadnji čas, a zatim svoje dokumente
posudila toj istoj prijateljici. Bila je to detaljno razrađena ilegalna
operacija koju nitko od saudijskih muškaraca nikad nije prokljuvio.
Uvijek me zabavljala lakoća s kojom bi žene nasamarile službenike na
aerodromima, ali sada kada je bila riječ o mojoj sestri tresla sam se od
straha.

U nastojanju da odvratim Saru od nesmotrena poteza, ispričala sam
joj priču o mladoj djevojci koju je čekala smrt kamenovanjem. Saru je
priča silno potresla, ali je i dalje čvrsto ustrajala na svom planu. Premirala
sam od straha no ipak sam je pristala pokrivati u izvršenju njezina
nauma. Sretno se smiješila, veseleći se sastanku s Asadom bez tuđeg
nadzora, povjerivši mi da se Asad dogovorio s jednim prijateljem da mu
ustupi svoj apartman u Manami, glavnom gradu sićušne susjedne zemlje
Bahrein.

Sara je razdragano podigla mog sina iz njegove svilom obložene
kolijevke i iskričavih očiju divila se njegovu savršenstvu. Rekla je kako će
i ona uskoro upoznati radosti majčinstva, jer su ona i Asad čeznuli za
šestero mališana koje im je Huda prorekla s tolikom sigurnošću.

Ne želeći kvariti Sarmo veselje glumila sam vedrinu i spokoj, no
strah mi se ugnijezdio u utrobi poput ledene grude.

Karim se vratio rano navečer s informacijama o osuđenoj djevojci.
Rekao je kako je bila poznata po raskalašenom ponašanju te da je
zatrudnjela nakon seksa sa skupinom tinejdžera. Karim je bio zgađen
njezinim ponašanjem. Rekao je da je, prezrevši zakone naše zemlje,
osramotila svoju obitelj i ukaljala čast obiteljskog imena; njezina obitelj
nije ni mogla postupiti drugačije.

Pitala sam svog muža kakva je kazna dosuđena mladićima koji su
sudjelovali u bludničenju, ali na to nije imao odgovora. Nije ni trebao
ništa reći, jer sigurna sam da ih je umjesto smrtne kazne zapala tek malo
stroža opomena; u arapskom svijetu sva krivnja za nedopušteni seks u
potpunosti je prebačena na ženska pleća. Karim me razočarao
odobravanjem smrtne kazne dosuđene djetetu, bez obzira na vrstu
zločina. Iako sam ga usrdno molila da uloži dodatni napor i zamoli kralja
da intervenira u djevojčinu korist - kao što je često uspješno činio kad se

radilo o očevima sklonima najstrožoj kazni - Karim je ignorirao moje
vapaje, upozorivši me s neskrivenom razdraženošću da se okanim te
teme. Kad me na rastanku pozdravio, nisam ga ni pogledala. Dok je on
obasipao našeg sina razdraganim poljupcima i obećanjima savršenog
života, ja sam sjedila tupa i utonula u mračne misli.

Pripremala sam se na odlazak iz bolnice kad je britanska sestra
uzrujano banula u moj apartman s vijestima o osuđenoj djevojci,
prepričavajući mi s mučnom preciznošću svaku najbolniju pojedinost
koju je čula od liječnika iz Indije. Osuđena djevojka u ranim je jutarnjim
satima rodila žensko dijete. Trojica mutawa, obaviješteni o indignaciji s
kojom su stranci što borave u našoj zemlji dočekali priču o sudbini
nesretne djevojke, pridružili su se naoružanim čuvarima ispred ulaza u
rađaonicu kako bi spriječili da neki suosjećajni stranac pomogne djevojci
u bijegu. Nakon porođaja djevojka je u kolicima odvezena u sobu odakle
će - kako su mutawe obavijestili liječnika - istog dana biti odvedena na
izvršenje kazne kamenovanjem do smrti zbog sagrješenja protiv Božjeg
zakona. Sudbina novorođenčeta nije bila odlučena, budući da ga je
djevojčina obitelj odbila odgajati.

Bolnička sestra potreseno mi je prepričala što je mlada djevojka u
suzama povjerila liječniku o događajima koji su doveli do njezinog
tragičnog položaja. Zvala se Amal i bila je kći trgovca iz Rijada. Imala je

samo trinaest godina i upravo je počela nositi veo kada se zbio događaj
koji joj je uništio život.

Bio je četvrtak navečer i Amalini roditelji otputovali su tog jutra na
vikend u Emirate gdje su namjeravali ostati do subote u podne. Tri
filipinske služavke su spavale, a vozač je bio u svojoj maloj stražarskoj
kućici pored kapije, dosta udaljenoj od kuće. Amalina starija oženjena
braća i udate sestre živjeli su u drugim dijelovima grada. Od obitelji
samo su ona i njezin sedamnaestogodišnji brat ostali kod kuće. Njezinom
bratu i trima filipinskim sluškinjama bilo je naloženo da se brinu o njoj.
Njezin brat je iskoristio priliku da u odsustvu roditelja organizira zabavu
za grupu svojih tinejdžerskih prijatelja. Amal je mogla čuti glasnu
muziku i glasove do duboko u noć; prostorija u kojoj je organizirana
zabava bila je smještena točno ispod njezine spavaće sobe. Pretpostavljala
je da njezin brat i njegovi prijatelji puše marihuanu.

Kad su zidovi Amaline sobe počeli podrhtavati od zvukova basa s
glazbene linije, odlučila je sići dolje i zamoliti svog brata i njegove
prijatelje da stišaju muziku. Odjevena samo u tanku spavaćicu, nije imala
namjeru ulaziti u sobu, već samo gurnuti glavu kroz vrata i opomenuti ih

da se stišaju. Svjetla su bila prigušena, soba je bila gotovo mračna; brat
nije odgovorio na njezino dozivanje, pa je djevojka ušla unutra da ga
potraži.

Amalin brat nije bio u sobi. Njegovi prijatelji bili su očigledno pod
utjecajem droge i razgovora o ženama, jer je nekoliko njih iznenada na
nju nasrnulo i oborilo je na pod. Zavrištala je dozivajući brata i pokušala
dečkima objasniti kako je ona kći obitelji ove kuće, ali njezina preklinjanja
nisu dopirala do njihovih drogiranih mozgova. Strgnuli su joj spavaćicu i
zvjerski se oborili na nju poput pomahnitale rulje. Jačina glazbe posve je
zaglušila zvukove brutalnog napada, i nitko nije čuo njezine krikove
upomoć. Amal je izgubila svijest nakon što su je zaredom silovala trojica
momaka.

Brat joj je bio u kupaonici, ali bio je toliko nadrogiran da se skljokao
uza zid i u narkotičkoj omaglici ondje proveo ostatak noći. Kasnije, kad je
jutarnje svjetlo razbistrilo glave napadača i kad je otkriven Amalin
identitet, momci su pobjegli iz vile.

Vozač i filipinske služavke otpremili su Amal u najbližu bolnicu, a
liječnik u službi hitne pomoći obavijestio je policiju. Upleli su se i mutawe.

Budući da je kao žena bila izolirana od vanjskog svijeta, Amal nije
mogla identificirati svoje napadače po imenu, već ih samo
prepoznati kao poznanike svog brata koji su prisustvovali zabavi.
Njihova imena policija je doznala od Amalinog brata, ali do časa kad su ih
pronašli i priveli radi iskaza momci su već pripremili i uskladili svoju
priču. Prema njihovoj verziji te večeri nisu konzumirali drogu. Potvrdili
su samo da su puštali glasnu muziku i nedužno se zabavljali. Rekli su
da je djevojka ušla u sobu u providnoj spavaćici i nagovarala ih na
seks. Prema njihovu daljnjem iskazu, rekla je dečkima da je u sobi
upravo čitala neku knjigu o seksu i postala vrlo znatiželjna. Zakleli su se
da su je isprva odbili, ali da se ponašala na tako smion i drzak način -
sjedajući im u krilo, ljubeći ih, dodirujući se po tijelu - da se više nisu
mogli suspregnuti. Djevojka je odlučila iskoristiti činjenicu da je ostala
bez nadzora i dobro se zabaviti s momcima. Izjavili su da je bila
nezasitna i da ih je sve pozivala da se pridruže.

Kad su se roditelji vratili iz Emirata, Amalina majka povjerovala je
priči svoje kćeri; bila je izvan sebe od boli, no nije uspjela uvjeriti svog
muža u kćerinu nevinost. Amalin otac, koji nikad nije uspio uspostaviti
bliskost sa kćerima, bio je pogođen događajem, ali je smatrao da su dečki
učinili ono što bi učinila bilo koja muška osoba u tim okolnostima. Teška
srca odlučio je da njegova kći mora biti kažnjena zbog sramoćenja

obiteljskog imena. Amalin brat, koji je bio u strahu od oštre kazne zbog
korištenja droga, nije istupio da obrani sestrinu čast.

Mutawe su djevojčina oca podržali u njegovu nepopustljivom stavu
i pohvalili ga zbog njegovih čvrstih religijskih uvjerenja.

Djevojka je trebala umrijeti za nekoliko sati. Otupjela od tuge i
straha, jedva sam čula uzrujane riječi britanske medicinske sestre. Moju
osobnu sreću zbog rođenja sina nadjačala je pomisao na tragičnu sudbinu
nedužne djevojke i uzaludan napor njezine majke da je spasi od okrutne
smrti. Sama nisam nikad svjedočila kamenovanju, ali naš vozač Omar
jest, i to čak tri puta - i svaki puta nam je s velikim užitkom opisivao
sudbinu žena koje nisu bile pažljive u čuvanju svoje časti koju su njihovi
muškarci toliko visoko cijenili. Razmišljala sam o jednom od Omarovih
mučnih opisa koji mi se zauvijek urezao u sjećanje.

Kad mi je bilo dvanaest godina, žena iz jednog malenog sela
nedaleko od Rijada bila je optužena za preljub. Bila je osuđena na smrt
kamenovanjem, a Omar i vozač našeg susjeda odlučili su otići pogledati
taj spektakl.

Od ranog jutra skupljala se gomila svjetine što je nestrpljivo
očekivala da vidi to »bezbožno i pokvareno biće«. Kad su već postali
razjareni od dugog čekanja pojavio se policijski auto iz kojeg su policajci
grubo izvukli mladu ženu od otprilike dvadeset i pet godina. Omar je
rekao da je bila vrlo lijepa, upravo ona vrsta žene koja bi prkosila božjim
zakonima.

Ženine ruke bile su vezane a glava joj je bila spuštena na prsa.
Strogim službenim glasom jedan je muškarac pred gomilom pročitao
kakav je zločin žena počinila. U usta su joj ugurali prljavu krpu, a preko
glave prebacili crnu kapuljaču. Prisilili su je da klekne a onda ju je
krupan muškarac išibao bičem po leđima zadavši joj pedeset udaraca.

Kad se pojavio kamion napunjen kamenjem koje je istovareno na
gomilu, čovjek koji je pročitao presudu obavijestio je svjetinu da
smaknuće može započeti. Omar je rekao da je grupa ljudi, uglavnom
muškaraca, jurnula prema gomili kamenja i počela ga bacati prema ženi.
Osuđenica se ubrzo stropoštala na zemlju a tijelo joj se stalo grčevito
trzati. Omar je rekao da mu se činilo kako tupi udarci kamenja o njezino
tijelo traju čitavu vječnost, uz kratke prekide dok bi doktor provjeravao
ženin puls. Nakon približno dva sata doktor je ženu napokon proglasio
mrtvom, i kamenovanje je prestalo. Britanska medicinska sestra vratila se
u moju sobu vidno uzrujana trgnuvši me iz turobnih misli. Policija i
mutawe odvodili su djevojku na izvršenje kazne. Rekla je da ću ako

stanem na vrata moći vidjeti njezino lice, jer djevojka nije imala veo.
Začuvši komešanje u hodniku brzo sam pričvrstila veo a noge su me
same odnijele do vrata, bez ikakve misli ili namjere.

Osuđenica je bila krhka i sitna poput djeteta među visokim,
ravnodušnim čuvarima koji su je sprovodili njezinom usudu. Brada joj je
počivala na prsima te je bilo teško vidjeti izraz njezina lica. Ali razaznala
sam da je bila ljepušno dijete, koje bi izraslo u pravu ljepoticu da joj je
pružena prilika da sazri. Prestravljeno je podigla pogled i virnula u more
nepoznatih lica koja su je motrila s neskrivenom znatiželjom. Vidjela sam
da je paralizirana od straha. Nije bilo rođaka koji bi je tješili na putu do
gubilišta, samo stranci koji će je ravnodušnim pogledom ispratiti na
najmračnije i najsamotnije od svih putovanja.

Vratila sam se u svoj bolnički apartman i nježno u naručje uzela
svog malenog sina. Ganuto sam promatrala njegovo sićušno lišće,
ispunjena olakšanjem što nije pripadnik slabijeg spola. Pitala sam se hoće
li on jednog dana podržavali sustav koji je bio toliko nepravedan prema
njegovoj majci i sestrama. Zadrhtala sam od strepnje dok sam se pitala
hoću li se i ja jednom naći u situaciji majki koje su nemoćne svoje kćeri
zaštititi od zakona ove zemlje.

Oči britanske medicinske sestre bile su mokre od suza. Šmrcnula je i
pitala me zašto ja kao princeza nisam intervenirala da spriječim ovu
suludu okrutnost. Rekla sam joj da sam pokušala ali nisam uspjela;
prema zakonu, žene u našoj zemlji nemaju pravo glasa, pa čak ni one iz
kraljevske obitelji. S gorčinom u glasu dodala sam da će djevojka bez
odgađanja biti umorena na najgrozniji način - i što je još gore, njezin život
i njezina smrt neće ostaviti nikakvog traga, kao da nikad nije niti
postojala. Ogorčeno sam pomislila na prave krivce, prijatelje Amalinog
brata koji slobodno šeću okolo, ne mareći zbog tragične smrti koju su
prouzročili. Karim je stigao po nas lica obasjanog radosnim
osmijehom. Naš povratak u palaču isplaniran je tako brižljivo kao da je
riječ o planu neke presudne bitke. Policijska pratnja krčila nam je put
kroz kaotični promet Rijada. Karim me naglo ušutkao kad sam
spomenula bolnički incident. Nije želio slušati tužne priče dok u naručju
drži svojeg novorođenog sina koji je imao sreće da svoj životni put
započne kao princ u zemlji koja je mazila i pazila takve kao što je on.

Osjetila sam hladnoću i distanciranost prema čovjeku koji nije
nimalo mario za tragičnu sudbinu jedne skromne, siromašne i nedužne
djevojke. Potišteno sam uzdahnula, suočena sa samoćom i strahom pred
budućnošću koja čeka mene i moje još nerođene kćeri.

Šesnaesto poglavlje

Kraljeva smrt

Uz godinu 1975. vežu me slatkogorke uspomene: za moju obitelj i
moju zemlju bila je to istovremeno godina najveće radosti i najdublje
tuge.

Okružen onima koji ga vole, moj obožavani sin Abdullah slavio je
svoj drugi rođendan. Na zabavu je iz Francuske našim privatnim
avionima dopremljena mala cirkuska trupa koja je čitav tjedan boravila u
palači Karimova oca.

Sarin i Asadov tajni romantični izlet u Bahrein prošao je bez
posljedica i sada su bili u sretnom braku i iščekivali svoje prvo dijete.
Asad je uoči bebina rođenja u Parizu opustošio tri robne kuće,
pokupovavši čitavu zalihu dječje odjeće. Njegova majka Nura zgroženo
je svima pričala da je Asad sišao s uma. Obasuta ljubavlju i pažnjom
svoga muža, moja sestra Sara je nakon toliko patnji u životu napokon
zasjala od sreće.

Ali je studirao u Sjedinjenim Državama i više nije bio uključen u
živote svojih sestara. Ocu je priredio šokantno iznenađenje kad mu je
obznanio da je zaljubljen u Amerikanku iz radničke klase. Srećom, i na
očevo veliko olakšanje, Ali je još jednom iskazao svoju prevrtljivu
prirodu i ubrzo nas obavijestio da bi mu ipak bila draža saudijska žena.
Kasnije smo saznali da ga je Amerikanka pogodila svijećnjakom u glavu
kad je postao ratoboran i svadljiv zbog njezinog odbijanja da mu se
pokorava.

Mi mladi saudijski parovi modernih nazora iskoristili smo
postupno popuštanje strogih ograničenja nametnutih ženama. Godine
nastojanja što su ih kralj Faisal i njegova žena Iffat uložili kako bi
pomaknuli granice ženskih sloboda i omogućili ženama obrazovanje,
pokazale su rezultate. Obrazovanje je u ženama potaknulo odlučnost da
sudjeluju u poticanju promjena u našoj zemlji. One najhrabrije više nisu
pokrivale svoja lica, odbacivši svoje velove i hrabro uzvraćajući pogled
dežurnim čuvarima vjere koji bi se drznuli pozvati ih na red. Iako su i
dalje pokrivale kosu i nosile abaje, odvažnost ove nekolicine svima nam je
dala nadu. Nama iz kraljevske obitelji nikada neće biti dopuštena tolika
sloboda; srednja klasa je bila ta koja je iskazivala snagu i hrabrost. Škole
za žene sada su se otvarale bez javnog iskazivanja neodobravanja od
strane mutawa. Počele smo vjerovati da će obrazovanje žena konačno

dovesti do jednakosti. Nažalost, kažnjavanje žena smrću među
natražnjačkim fundamentalistima još uvijek je bilo česta pojava.
Promjene ne mogu nastupiti preko noći, tješile smo jedna drugu kad
bismo slušale o takvim nemilim događajima.

Iznenada, za manje od šest mjeseci, Karim i ja postali smo vlasnici
četiri nova doma. Naša nova palača u Rijadu napokon je bila dovršena.
Karim je zaključio da će njegov mali sin bolje napredovati ako bude
udisao svježi morski zrak, pa smo kupili i novu vilu pored mora u Jeddi.
Moj otac posjedovao je prostrani apartman u Londonu, samo četiri ulice
od Harrodsa, koji je po izrazito povoljnoj cijeni ponudio svojim
potomcima. Budući da su ostale sestre i njihovi muževi već posjedovali
kuće u Londonu, a Sara i Asad su upravo odlučili kupiti vilu u Veneciji,
Karim i ja smo rado iskoristili priliku da postanemo vlasnici doma u tom
uzbudljivom gradu koji Arapi toliko vole. I napokon, kao dar za
trogodišnjicu vjenčanja i nagradu što sam mu podarila toliko
priželjkivanog sina, Karim mi je kupio dražesnu vilu u Kairu.

Povodom Abdullahovog rođenja nagrađena sam i skupocjenim
nakitom. Obiteljski draguljar iz Pariza donio je u Rijad sedam savršenih
setova ogrlica, narukvica i naušnica načinjenih od biranih dijamanata,
rubina i smaragda. Nepotrebno je dodati da sam se osjećala prebogato
nagrađenom za nešto što sam ionako željela učiniti.

Karim i ja provodili smo većinu vremena u Jeddi, u našoj vili
smještenoj na prestižnoj lokaciji rezerviranoj za pripadnike kraljevske
obitelji.

Zabavljali smo se igrajući tablu ili šah i gledajući našeg sina
okruženog filipinskim služavkama kako razdragano udara ručicama po
toplom modrom moru bogatom egzotičnim ribama. Čak i nama ženama
bilo je dozvoljeno kupanje, premda smo svoje abaje držale čvrsto oko sebe
sve dok ne bismo zašle u vodu do vrata. Jedna od mojih sluškinja tada bi
me oslobodila abaje, kako bih mogla nesputano plivati i uživati u svježini
valova. Bila sam slobodna koliko god je to za jednu saudijsku ženu bilo
moguće.

Bio je kraj ožujka, ne odviše toplog mjeseca u godini, pa se nismo
previše zadržavali vani nakon podneva, kad je sunce najjače grijalo.
Rekla sam služavkama da uzmu naše nasmijano djetešce i da ga isperu
pod prijenosnim tušem s toplom vodom, izrađenim specijalno za njega.
Gledali smo kako guguče i lamata svojim kratkim, punašnim nožicama i
rastapali se od ponosa. Karim mi je stisnuo ruku i rekao kako se osjeća
gotovo krivim zbog tolike sreće. Kasnije sam ga optužila da je nama, a i

svim Saudijcima, donio nesreću glasno izražavajući svoju životnu radost.
Većina Arapa vjeruje u urokljivo oko; mi nikad ne pričamo glasno o

svom zadovoljstvu životom ili o ljepoti naše djece, u strahu da će nas čuti
zloduh i nauditi nam oduzimanjem voljenog bića. Da bismo se obranili
od zlog utjecaja urokljivog oka, našu djecu štitimo talismanima - poput
plavih brojanica pričvršćenih na njihovu odjeću. Koliko god da smo bili
prosvijetljeni i obrazovani, i mi smo svoga sina štitili na taj tradicionalni
način.

Dok smo tako sjedili i uživali u ljepoti i spokoju morskog krajolika
dotrčao je Asad panično vičući: »Kralj Faisal je mrtav! Ubio ga je netko iz
kraljevske obitelji!« Slušali smo nijemi i potreseni od šoka dok nas je
Asad izvještavao o oskudnim detaljima koje je saznao od jednog
kraljevskog rođaka.

U pozadini ubojstva našeg strica bio je spor oko pokretanja
televizijskog programa prije otprilike deset godina. Kralj Faisal se od
početka svoje vladavine čvrsto zalagao za napredak i modernizaciju naše
zaostale zemlje. Karim je rekao da ga je jednom čuo kako kaže: »Sviđalo
se to Saudijcima ili ne, i koliko god se konzervativci otimali i
prosvjedovali, ja ću ih makar i silom odvući u dvadeseto stoljeće.«

Problemi s kojima se suočavao u obuzdavanju vjerskog
ekstremizma bili su nastavak mučnih situacija s kojima se susretao i naš
prvi vladar, Faisalov otac Abdul Aziz. Naime, za njegove vladavine
zagriženi vjerski fanatici gnjevno su prosvjedovali protiv otvaranja prve
radijske stanice, ali naš prvi kralj ušutkao je prigovore naredivši čitanje
Kurana na radiovalovima. Čuvari vjere nisu se imali razloga buniti protiv
novog i učinkovitijeg načina širenja Božje riječi. Godinama kasnije, kad je
Faisal odlučio omogućiti svom narodu da dobije televizijski program,
naišao je, kao i njegov otac prije njega, na protivljenje Vijeća vjerskih
starješina.

Žalosno je da su se i neki članovi kraljevske obitelji pridružili
takvim prosvjedima, pa je u rujnu 1965. godine - kad sam bila tek malo
dijete - jednog od prinčeva koji je organizirao prosvjed protiv uvođenja
televizijskog programa ubila policija. Odmetnuti princ je na čelu svojih
sljedbenika pokušao zauzeti televizijsku stanicu pa je u razmjeni puščane
paljbe s policijom bio ustrijeljen. Iako je od tog događaja prošlo gotovo
deset godina, u mlađem bratu ubijenog princa i dalje je ključala mržnja i
želja za odmazdom, sve dok naposljetku nije ubio svog ujaka kralja.

Karim i Asad hitno su se vratili avionom u Rijad, a Sara i ja, zajedno
s još nekoliko pripadnica kraljevske obitelji, okupile smo se u našoj

obiteljskoj vili oplakujući smrt voljenog kralja. Malo tko od ženskog dijela
kraljevske obitelji nije volio kralja Faisala, jer je on bio naša jedina nada
za poboljšanje položaja žena i postizanje konačne slobode. Kao najviši
autoritet, koji je uživao ugled i među vjerskim vođama i među različitim
frakcijama unutar kraljevske obitelji, bio je jedini u prilici promicati
borbu za ženska prava. Naše je okove osjećao kao svoje, i gorljivo je
poticao naše očeve da ga podrže u zalaganju za društvene promjene.
Jednom sam ga čula kad je rekao da je Bog muškarcima i ženama
dodijelio različite uloge, no da to ne znači da bi jedan spol trebao s
neupitnom nadmoći vladati nad drugim. Mirnim ali čvrstim glasom
dodao je da neće biti sretan sve dok svaki građanin ove zemlje, bez
obzira na spol, ne bude gospodar vlastite sudbine. Vjerovao je da je
obrazovanje naših žena jedini način da se postigne taj cilj, budući da je
neznanje najveća prepreka napretku. Nesumnjivo je da se niti jedan
vladar ni prije ni nakon Faisala nije u tolikoj mjeri zalagao za poboljšanje
položaja žena. Gledajući unatrag, naš kratak i opojni uspon prema
slobodi pretvorio se u nagli otrežnjujući pad onoga trenutka kad su
Faisalov život prekinuli izdajnički meci koje je ispalio pripadnik njegove
vlastite obitelji. Mi žene bile smo shrvane spoznajom da su naše šanse za
slobodu pokopane s kraljem Faisalom.

Osjećale smo bijes i mržnju prema obitelji koja je iznjedrila takvo
čudovište kao što je bio naš rođak Faisal ibn Musaid, ubojica naših nada i
snova. Jedna od mojih sestrični ogorčeno je okrivila ubojičina oca da je
sinove odgajao u duhu mržnje i protivljenja napretku. On, kojem je
rođenjem pripala istaknuta pozicija u vladajućoj hijerarhiji, i koji je bio
jedan od polubraće kralja Faisala, klonio se svakog kontakta s članovima
obitelji i odgovornosti koju nameće prijestolje. Jedan je sin bio fanatik,
voljan umrijeti da spriječi uvođenje televizijskog programa, a drugi je
ubio našeg voljenog i cijenjenog kralja Faisala.

Nema riječi koje bi mogle opisati našu bol pri pomisli na to da je
Saudijska Arabija ostala bez tako mudrog vladara, koji nas je tako
odlučno i sigurno vodio putem napretka. Nikad prije niti poslije nisam
svjedočila takvoj nacionalnoj žalosti. Čitava naša zemlja i sav njezin
narod bio je shrvan tragedijom. Najbolji voda kojeg je naša obitelj mogla
ponuditi stradao je od ruke jednog iz naših redova.

Tri dana nakon kraljeve pogibije Sarina kći iznenadila je svoju
majku naglim i bučnim dolaskom na svijet. Malena Fadila, nazvana
prema našoj majci, rodila se kad je nacija žalovala. No iako je bol bila
duboka a oporavak polagan, malena Fadila razvedrila nam je misli i

vratila nam nadu u životnu radost.
U strahu za kćerinu budućnost, Sara je nagovorila Asada da potpiše

dokument u kojemu je stajalo da će njihova kći imati slobodu sama
izabrati svog muža bez uplitanja obitelji. Sara je sanjala uznemirujući san
da su ona i Asad poginuli u avionskoj nesreći, i da njihovu kćer obitelj
odgaja na jednako krut i strog način kao i njezinu majku. S
nepokolebljivom odlučnošću rekla je Asadu da bi radije počinila
umorstvo nego da gleda kako joj se kći udaje za kakvog pokvarenjaka s
dvostrukim moralnim standardima. Još uvijek ludo zaljubljen u svoju
ženu, Asad ju je utješio potpisavši dokument i otvorivši u švicarskoj
banci račun od milijun dolara na djetetovo ime. Sarina kći imat će
zakonska i financijska sredstva za bijeg od neželjenog braka ako je nužda
na to primora.

Ali se za ljetne praznike vratio iz Sjedinjenih Država još
nepodnošljiviji no što sam ga se sjećala. Razmetao se pripovijestima o
svojim pothvatima s američkim ženama i obznanio da su - o da, istina je,
baš kao što su mu pričali! - sve one kurve.

Kad mu je Karim upao u riječ i ustvrdio da je susreo mnogo vrlo
moralnih žena dok je bio u Washingtonu, Ali se nasmijao i rekao da se
očito mnogo toga promijenilo. Izjavio je da su žene koje je susretao u
barovima preuzimale inicijativu i predlagale seks prije nego što je uopće
imao priliku da i načne tu temu. Karim mu je rekao da je upravo u tome
stvar; ako je žena sama u baru, najvjerojatnije je u potrazi za
jednonoćnom avanturom ili dobrim provodom. Na koncu konca, žene u
Americi su slobodne, baš kao muškarci. Savjetovao je Aliju da katkad ode
u crkvu ili posjeti kulturna zbivanja ako želi susresti drugačiju vrstu
ponašanja. Ali je bio nepopustljiv. Rekao je da je testirao krepost
Američkih žena iz svih društvenih slojeva, i sve su one definitivno bile
kurve, barem po njegovom iskustvu.

Kao i većina muslimana, Ali nikad neće biti u stanju razumjeti
običaje i tradiciju neke druge religije ili zemlje. Slika koju Arapi imaju o
američkom društvu temelji se na trećerazrednim američkim filmovima i
jeftinim televizijskim zabavnim emisijama. Sto je najvažnije, nametnuta
zabrana druženja sa ženama u njihovoj domovini razlog je što saudijski
muškarci jedva čekaju da svoje potisnuto zanimanje za žene zadovolje
kad se nadu među slobodoumnim strankinjama. Tužno je što traže
isključivo društvo žena koje rade u barovima kao striptizete ili
prostitutke i na tome baziraju dojam o zapadnjačkom moralu. Kako
većina saudijskih žena ne putuje, one vjeruju pričama svojih muževa i

braće. Kao rezultat toga golema većina Arapa vjeruje da je većina
zapadnjačkih žena promiskuitetna.

Iako se ne može poreći da je moj brat bio naočit na neki egzotičan
način, i da je privlačio brojne pripadnice suprotnog spola, njegove priče
da se osobno uvjerio u nemoral američkih žena bile su neuvjerljive. Rekla
sam Karimu da bih se voljela naći u prilici da putujem s Alijem. Kakva bi
samo zabava bila stajati mu iza leđa s visoko podignutim natpisom na
kojem bi stajalo upozorenje:

OVAJ TE MUŠKARAC POTAJNO PREZIRE I GADIŠ MU SE!
AKO OVOM MUŠKARCU KAŽEŠ DA,

PRED ČITAVIM SVIJETOM ĆE TE ŽIGOSATI KAO KURVU!

Prije povratka u Sjedinjene Države, Ali je rekao ocu da je spreman
uzeti svoju prvu ženu. Život bez seksa je patnja, rekao je, i stoga bi volio
imati ženu koja će mu biti na raspolaganju svaki put kad se za praznike
vrati u Rijad. I najvažnije, vrijeme je da dobije sina. Jer, bez sinova
muškarac u Saudijskoj Arabiji je bezvrijedan, predmet poruge i
podsmjeha okoline.

Njegova nova žena, naravno, ne bi mogla s njime živjeti u
Sjedinjenim Državama; živjela bi u očevoj vili, gdje bi je Omar i ostali
sluge pažljivo čuvali. Ali je rekao da mu treba sloboda kako bi mogao
uživati u opuštenom američkom moralu. Njegov jedini uvjet za buduću

suprugu - osim djevičanstva, naravno - bio je da bude mlada, ne starija
od sedamnaest godina, izuzetno lijepa, i pokorna. Za manje od dva
tjedna Ali se zaručio za rođakinju iz kraljevske obitelji; dan vjenčanja bio
je zakazan za prosinac, kada će imati nešto više od mjesec dana vremena
između dva studijska semestra.

Promatrajući svog brata, shvatila sam koliko imam sreće što sam se
udala za muškarca poput Karima. Moj muž je, istina, bio daleko od
savršenstva, no Ali je bio tipičan saudijski mužjak; uz takvoga gospodara
život bi bio mučan i tegoban.

Prije Alijevog povratka u Sjedinjene Države, cijela obitelj okupila se
u našoj vili u Jeddi. Jedne večeri muškarci su malo previše popili i upali u
žustru raspravu. Nakon večere na red je došlo kontroverzno pitanje treba
li ženama dopustiti da voze automobile. Karim i Asad pridružili su se
Sari i meni u našem inzistiranju na potrebi za ukidanjem besmislene
zabrane koja nema nikakvog temelja u naučavanju islama. Iznijeli smo
primjere žena koje u razvijenim zemljama pilotiraju avionima, dok nama

nije dopušteno voziti ni najobičniji auto! Mnoge saudijske obitelji ne
mogu si priuštiti više od jednog vozača. Što se događa ako se pojavi
iznenadna potreba da se nekoga iz obitelji odveze liječniku dok je vozač
odsutan jer su ga poslali da obavi nešto u gradu? Misle li saudijski
muškarci zaista toliko loše o ženskim sposobnostima da će radije volan
povjeriti dvanaestogodišnjaku ili trinaestogodišnjaku, nego odrasloj ženi?

Alija, oca i Ahmeda iritiralo je što se o takvom nečem uopće
raspravlja. Ali je tvrdio da bi se žene i muškarci u tom slučaju mogli
neometano sastajati izvan grada i upuštati se u zabranjene seksualne
avanture! Ahmed se brinuo da bi žene zbog vela imale problema sa
smanjenom vidljivošću. Otac je upozorio na mogućnost automobilskih
nesreća, kad bi žena bila izložena pogledu prolaznika dok čeka da
policija stigne na uviđaj. Otac je pogledom kružio po prostoriji očekujući
da njegovi zetovi potvrde da žena za volanom predstavlja opasnost i za
sebe i za sve ostale uključene u promet. Muževi mojih sestara pretvarali
su se da su zauzeti dolijevanjem pića u čašu ili odlaskom na toalet.

Ali je naposljetku s drskim pouzdanjem iznio »genijalnu« ideju koja
je trebala pobiti sve ostale argumente. Izjavio je da bi žene, budući da su
podložnije tuđem utjecaju nego muškarci, oponašale mladež naše zemlje
koja se bjesomučno utrkivala ulicama u svojim autima. Naravno, žene ne
bi imale pametnijeg posla od upuštanja u takmičenje s njima, što bi kao
rezultat dovelo do toga da se naša već visoka stopa učestalosti nesreća
popne još više.

Moj brat me je i dalje dovodio do bjesnila, pogrešno vjerujući da
sam svoju mladenačku impulzivnost ostavila iza sebe. No taj njegov
samodopadni izraz tako je raspalio moj gnjev da sam na potpuno
iznenađenje prisutnih skočila na njega, zgrabila ga za kosu i počela je
vući što sam snažnije mogla. Bila je potrebna Karimova i očeva
intervencija koji su me zajedničkim snagama prisili da popustim svoj
čelični stisak. Prostorijom je odjeknuo glasan smijeh mojih sestara, a
njihovi muževi zurili su u mene s mješavinom straha i divljenja.

Idući dan Ali je prije svog povratka u Sjedinjene Države pokušao sa
mnom sklopiti primirje. No moj bijes bio je i dalje toliko snažan da sam
ga želeći mu se osvetiti namjerno uvukla u razgovor o braku i inzistiranju
naših muškaraca da im žene budu djevice dok su oni sami nastojali
skupiti što je moguće više žena. Ali je razgovor shvatio ozbiljno te mi je
revno citirao Kuran upućujući me u apsolutnu nužnost ženskog
djevičanstva.

Stara Sultana s mnoštvom prepredenih trikova s lakoćom se vratila

u igru. Tužno sam protresla glavom i duboko uzdahnula. Ali me pitao
što mi je na srcu. Rekla sam mu da me ovaj put uvjerio. Složila sam se s
njim da bi sve žene prilikom svoje udaje trebale biti djevice. Sa skrivenom
pakošću koju nije uočio dodala sam da se narav naših mladih djevojaka
toliko promijenila da se među njima rijetko može naći prava djevica. Na
Alijev upitan pogled, rekla sam da se zasigurno vrlo malo saudijskih
žena usuđuje slobodno ponašati u vlastitoj zemlji, jer koja bi žena željela
riskirati život? Ali kad naše žene putuju, tvrdila sam, u potrazi su za
seksualnim partnerima i svoj najdragocjeniji dar pružaju strancima.

Ali se razbjesnio na pomisao da bi ijedan drugi muškarac umjesto
Saudijca razdjevičio saudijsku djevicu. Krajnje uzrujan počeo me
ispitivati gdje sam doznala tu informaciju. S molećivim izrazom lica
preklinjala sam brata da nikome ne oda naš razgovor, jer bi otac i Karim
sigurno bili zgranuti. Ali priznala sam mu da mi žene raspravljamo o tim
stvarima i da je to česta tema: u našoj zemlji sve je manje pravih djevica!

Ali je naškubio usne i utonuo u misli. Pitao me što te mlade djevojke
rade na svoju prvu bračnu noć; jer, ukoliko ne bi bilo krvi, djevojka bi
bila osramoćena i vraćena svome ocu. U Arabiji se krvave plahte još
uvijek ponosno predaju nevjestinoj svekrvi tako da ova može svojim
prijateljima i rođacima pokazati da se obitelji pridružila časna i
neukaljana djevojka.

Nagnula sam se povjerljivo prema Aliju i rekla mu da većina
mladih žena odlazi na operacije obnavljanja djevičnjaka. Dodala sam da
većina mladih žena uspijeva prevariti naivne muškarce i uvjeriti ih u
svoju nevinost. Obmanuti muškarca jednostavno je i lagano. U Europi
postoji mnogo liječnika koji vješto izvode takve operacije, a i nekoliko
njih u Saudijskoj Arabiji poznati su po pružanju te usluge.

Tada sam dodala nešto što ga je potpuno dotuklo: šapnula sam mu
da djevojka, u slučaju da se ne uspije prije udaje podvrgnuti operaciji
obnavljanja himena, može bez problema riješiti stvar tako da prije
seksualnog čina postavi ovčju jetru. Suprug ne bi primijetio razliku.
Deflorirao bi ovčju jetru, a ne svoju ženu!

Uspjela sam u svom naumu. Paničan strah uvukao se u mog
egocentričnog brata. Smjesta je nazvao svog prijatelja liječnika; dok je
držao slušalicu, lice mu je problijedjelo kad mu je prijatelj potvrdio da su
takve operacije zaista moguće. Što se tiče ovčje jetre, liječnik nije bio čuo
za to, no zvučalo je kao izvediv plan kojeg bi se nemoralne žene dosjetile
prije ili kasnije.

Vidno uznemiren, Ali se toga dana dvaput vratio u vilu, moleći me

za savjet o tome kako se može najbolje obraniti od takve lukavštine.
Rekla sam da je to nemoguće, osim ako nije pravio društvo svojoj nevjesti
dan i noć od dana njezina rođenja. Ali će se naprosto morati pomiriti s
mogućnošću da je ona koju kani oženiti ljudsko biće koje je u svojoj
mladosti možda činilo pogreške.

Ali se u Sjedinjene Države vratio zabrinut i utučen.
Kad sam Karimu, Sari i Asadu rekla za svoju šalu, Sara je prasnula
u smijeh. Karim i Asad razmijenili su zabrinute poglede a onda
sumnjičavo pogledali prema svojim ženama. Možda su i oni imali razlog
da se zamisle nad pričom.
Alijevo vjenčanje ipak je održano prema planu. Njegova mlada
nevjesta bila je bolno lijepa. Kako sam je samo žalila! Ali Sara i ja slatko
smo se nasmijale vidjevši da je Ali mahnit od zabrinutosti. Kasnije me
moj muž ukorio zbog moje neslane šale kad mu je Ali povjerio da se sada
užasava seksualnog čina. Što ako je nasamaren? Nikad neće saznati i bit

će prisiljen živjeti opterećen sumnjom u svoju sadašnju a i u sve svoje
buduće žene.

Najgora moguća noćna mora za saudijskog muškarca je mogućnost
da je netko prije njega spavao sa ženom koju je oženio. Ukoliko je žena
prostitutka, bilo je nevažno s koliko njih je bila prije njega, no supruga
predstavlja njegovo obiteljsko ime, rada mu sinove. Sama pomisao na to
da bi mogao biti prevaren bila je nešto što moj brat nije mogao podnijeti.

Svome mužu spremno sam priznala da imam svoje zločeste
trenutke i da ću se na dan posljednjeg suda morati suočiti s brojnim
grijesima. No to nije bilo ništa u usporedbi s dubokim zadovoljstvom
koje sam osjetila misleći na to kako Ali prestravljeno iščekuje svoju prvu
bračnu noć.

Otkrila sam i iskoristila Alijev najveći strah.

Sedamnaesto poglavlje

Ženska soba

Nurina ruka je drhtala dok je dohvaćala našu svetu knjigu Kuran.
Ukazala mi je na jedno poglavlje. Pogledala sam Nuru a zatim, jednu po
jednu, i ostale sestre. Moj pogled zaustavio se na Tahanihom licu koje je
izražavalo dubok očaj. Za njezinu prijateljicu Samiru svaka je nada bila
izgubljena.

Obično tiha i suzdržana, Sara je sada progovorila. »Nitko joj ne
može pomoći. Sam Prorok odredio je ovakav način kažnjavanja.«

Drhteći od gnjeva oštro sam uzvratila: »Nisu imali pravo optužiti je
za raskalašenost zato što se zaljubila u Zapadnjaka! Saudijski muškarci
uzimaju sebi za pravo ulaziti u vezu sa strankinjama, ženama druge
vjere, a nama je zabranjeno zaljubiti se u stranca! To je nepravedno! Ovaj
zakon - i njegovo tumačenje - djelo je muškaraca i ide na ruku
muškarcima!«

Nura me pokušala smiriti, ali nisam bila spremna odustati od borbe
do posljednjeg očajničkog daha protiv ove protuprirodne tiranije čijom je
žrtvom postala djevojka koju smo svi voljeli: Samira.

Dan prije Samiru su muškarci iz njezine obitelji osudili na boravak
u sobi sa zazidanim prozorima sve dok smrt ne dođe po nju. Samira je
imala dvadeset i dvije godine. Tako mlada i snažna umirat će mučnom i
polaganom smrću.

Njezin zločin? Dok je bila na školovanju u Londonu srela je
muškarca koji nije naše vjere i zaljubila se u njega. Od malih nogu
saudijske žene poučavaju se da je za muslimanku grijeh vezati se za
nemuslimana, jer nema jamstva da će njihova djeca biti odgojena u
muslimanskoj vjeri ako je njezin suprug kršćanin ili židov. Budući da u
bliskoistočnim obiteljima zadnju riječ uvijek ima suprug, djeca bi vrlo
lako mogla biti odgojena kao kršćani ili židovi; supruga i majka u tome
nema pravo glasa.

Sve muslimane uči se da je islam konačna Božja poruka
čovječanstvu, i stoga je ta religija superiorna svim drugima.
Muslimanima nije dopušteno da se svjesno podređuju nemuslimanima,
niti bi smjeli ulaziti u vezu s pripadnicima neke druge vjere. Mnogi
saudijski muškarci unatoč tome žene se ženama drugih vjeroispovijesti, i
to bez ikakvih posljedica, za razliku od saudijskih žena koje skupo
plaćaju vezu s nevjernikom. Naši vjerski učenjaci kažu da je zajednica

muškaraca muslimana sa ženama drugih vjeroispovijesti dopustiva jer se
tada djeca podižu u superiornoj muslimanskoj vjeri njihova oca.

Već pri samoj pomisli na krajnju nepravednost takvih dvostrukih
mjerila došlo mi je da vrištim od bijesa. Moje sestre i ja bile smo bolno
svjesne da je Samirin životni put nepovratno zacrtan i da vodi do užasne
tragedije. A mi, njezine prijateljice još od djetinjstva, bile smo
bespomoćne u svojoj želji da je spasimo.

Od njezine osme godine Samira je bila Tahanina najdraža
prijateljica. Bila je jedino dijete; njezina majka razboljela se od raka
jajnika, ali iako je izliječena rečeno joj je da više neće moći imati djece.
Začudo, Samirin otac nije se razveo od svoje jalove supruge, što bi za
većinu saudijskih muškaraca bilo uobičajeno.

Moje sestre i ja poznavale smo žene pogođene teškim bolestima koje
su njihovi muževi nemilosrdno odbacili. Društvena stigma razvoda i
financijska i emocionalna trauma ženama uništavaju život. Ukoliko djeca
razvedene žene više nisu u dojenačkoj dobi, i ona joj se mogu oduzeti.
Ukoliko imaju sreće, razvedene žene imaju roditelje koji ih vole i koji će
ih rado primiti u svoj dom, ili starijeg sina koji će im pružiti utočište. Bez
obitelji koja ih je voljna podržati, te žene su osuđene na propast, jer u
mojoj zemlji nijedna neudata ili razvedena žena ne može živjeti sama.
Postoje domovi koje država gradi specijalno za prihvat takvih žena, no
život je ondje turoban i težak. Rijetke razvedene žene dobiju priliku za
ponovnu udaju, zahvaljujući izuzetnoj ljepoti ili pak činjenici da su
izvanredno imućne. Kao što je to slučaj sa svime drugim u saudijskom
društvu, odgovornost za propast braka i krivnja za razvod počivaju
isključivo na ženama.

Samirina majka je bila jedna od sretnica. Njezin ju je muž iskreno
volio i nije ni pomišljao da je odbaci u trenucima kad joj je bio
najpotrebniji. Čak nije uzeo ni drugu ženu koja bi mu priskrbila sinove.
Ljude poput Samirina oca naše društvo smatra čudacima.

Samira i Tahani bile su najbolje prijateljice, a kako smo Sara i ja bile
najbliže Tahani po godinama, i mi smo se često družile sa Samirom. Sve
tri smo joj zavidjele na mnogo čemu, a ponajviše na tome što je njezin
otac svoje jedino dijete volio bezuvjetnom i snažnom ljubavlju. Za razliku
od većine saudijskih muškaraca njegove generacije, on je bio modernih
nazora te od svoje kćeri nije očekivao da se podvrgne zastarjelim
običajima nametnutim ženama u našoj zemlji.

Samira je suosjećala s našom boli zbog nedostatka očeve ljubavi. U
svakoj našoj krizi stajala je čvrsto uz nas, pokazujući nesebičnu brigu i

razumijevanje. Oči su me pekle dok sam se prisjećala Samirinih suza na
Sarmom vjenčanju. Priljubila se uz mene i kroz jecaje govorila kako će
Sara umrijeti pod jarmom ropstva! I sada je ona, Samira, bila zaključana u
mračnoj tamnici bez prozora. Čak je i slugama bilo zabranjeno pričati s
njom pa su joj hranu dodavali kroz otvor pri dnu zaključanih vrata
prostorije. Nikad više neće čuti glas drugog ljudskog bića. Jedini zvuk bit
će zvuk njezina vlastita disanja.

Pomisao na to bila je nepodnošljiva. Okrenula sam se prema Sari i
natuknula da bi Karim i Asad možda mogli pomoći. Tahani nas je
pogledala pogledom punim iščekivanja. Sara je polagano odmahnula
glavom. Asad se već bio raspitao i doznao da niti Samirin stric a niti
Samirin bivši muž nisu spremni odustati od okrutne osude na tamu i
tišinu do smrti. Nitko se nije imao pravo miješati u način na koji obitelj
iskazuje vjeru u Boga.

U godini mojeg vjenčanja Samira je već bila precizno isplanirala
svoju budućnost. Od rane dobi imala je za naše prilike neobičnu ambiciju
da postane inženjerka. Niti jedna žena u Saudijskoj Arabiji nije imala tu
vrstu obrazovanja, jer smo usmjeravane na karijere koje se smatraju
prikladnima za žene: pedijatrice, učiteljice ili socijalne radnice za žene i
djecu.

Budući da saudijske studentice ne smiju pohađati muške fakultete,
Samirin je otac zaposlio kućnog učitelja iz Londona. Nakon nekoliko
godina koncentriranog i napornog studiranja kod kuće, Samira je
primljena na Strojarski fakultet u Londonu. Otac je bio ispunjen golemim
ponosom na svoju lijepu i pametnu kćer dok su je on i majka ispraćali u
London gdje su joj unajmili stan u kojem će boraviti zajedno s dvije
indijske služavke i egipatskom tajnicom. Kad su se s njom pozdravili i
vratili u Rijad nitko nije mogao misliti da se nikad više neće vidjeti.
Prolazili su mjeseci a Samira se, kao što smo i očekivali, pokazala
odličnom studenticom.

Nakon četiri mjeseca boravka u Londonu Samira je srela Larryja,
studenta na razmjeni iz Kalifornije. Kažu da se suprotnosti privlače:
Larry je bio visok, mišićav i plav, kalifornijski nesputan duh, a Samira
egzotična, sitna i sputana pravilima nametnutim od naše tlačiteljske
kulture.

Pisala je Tahani da se zaljubila, ali da je nesretna jer je svjesna da joj
je zabranjeno udati se za kršćanina. Larry je bio katolik i nikad ne bi
pristao na preobraćenje na islamsku vjeru.

Nakon mjesec dana Tahani je primila drugo, još očajnije pismo:

Samira i Larry ne mogu živjeti jedno bez drugog. Dok je u Londonu
živjet će s njim, a kasnije će pobjeći u Sjedinjene Države gdje će se
vjenčati. Samira se nadala da bi njezini roditelji u Americi mogli kupiti
kuću blizu svoje kćeri, pa tako njihovi bliski obiteljski odnosi neće biti
ugroženi, no znala je da će izgubiti saudijsko državljanstvo. Više je nikad
nećemo vidjeti, jer se neće smjeti vratiti u domovinu nakon skandalozne
udaje za nevjernika.

Tragično je da Samirini roditelji nikad nisu saznali za dilemu svoje
kćeri, jer su oboje, zajedno s vozačem, poginuli na licu mjesta kad se
cisterna s vodom zabila u njihov auto na prometnom križanju u Rijadu.

U arapskom svijetu, kad glava obitelji umre najstariji brat preuzima
kontrolu nad životom članova obitelji. Nakon smrti Samirina oca njezin je
staratelj postao njezin najstariji stric.

Nikad se dvojica muškaraca iz iste obitelji nisu međusobno toliko
razlikovala. Dok je Samirin otac bio blag i pun ljubavi, njegov je brat bio
krut, strog i nepopustljiv. Konzervativan i netolerantan, naročito u
pitanjima vjere, često je izražavao duboko nezadovoljstvo neovisnim
životom svoje nećakinje.

Zgranut popustljivošću svoga brata, prekinuo je s njim svaki
kontakt od onoga dana kad se Samira upisala na fakultet u Londonu. Pun
podrugljivog prijezira prema obrazovanju djevojaka, smatrao je kako je
za žene najbolje udati se u nježnoj dobi za zrelog i mudrog muškarca. On
sam nedavno se oženio trinaestogodišnjom djevojčicom koja je tek
nekoliko mjeseci ranije dobila prvu menstruaciju, i bila kći čovjeka koji je
dijelio njegov svjetonazor.

Samirin stric imao je četiri kćeri i tri sina; kćeri je poudavao nakon
prvih znakova nastupajućeg puberteta, ne omogućivši im nikakvo
obrazovanje osim poduke u ženskim umijećima kuhanja i šivanja, te
čitanja, kako bi mogle recitirati Kuran.

Dan nakon smrti roditelja Samira je doživjela još jedan šok. Njezin
stric, koji je sada bio glava obitelji, oštro joj je naredio da se vrati u Rijad
prvim mogućim letom i ponese sa sobom sve svoje stvari.

Strah od okrutne realnosti života pod kontrolom strogog strica
nagnao je Samiru da skupi hrabrost i nepromišljeno krene u neizvjestan
put u nepoznato. Zaputila se naime s Larryjem u Kaliforniju, što je, kako
će se uskoro pokazati, bila fatalna pogreška.

Drski neposluh ovog ženskog djeteta ujeo je za srce Samirina novog
čuvara. U to vrijeme nije uopće znao za Samirinog ljubavnika stranca.
Nije mogao shvatiti djevojačku svojeglavost i mušičavost, jer je imao

iskustva samo sa pokornim ženskim bićima.
Bez ikakvih informacija o Samirinom kretanju, nakon par tjedana

povjerovao je da mu je nećakinja mrtva i da joj tijelo trune u nekoj
neznabožačkoj zemlji. Ipak je nastavio potragu za njom, no bez ikakvih
rezultata, sve dok naposljetku, na inzistiranje najstarijeg sina, nije
angažirao detektivsku agenciju da ude u trag jedinom djetetu njegova
brata.

Jednog ranog jutra Samirin je tiranski stric upao u Tahaninu vilu
ričući od bijesa, stišćući u šaci izvještaj detektivske agencije. Zatražio je
da moja sestra, Samirina pouzdanica, razotkrije lokaciju njegove
»bezbožne nećakinje i njezinog nevjerničkog ljubavnika«.

Tahani nam je očiju razrogačenih od straha opisala njegov divljački
izljev gnjeva. Lupao je glavom u zid glasno zazivajući Alaha da mu
pomogne oštro kazniti njegovu nećakinju; uz divlje pogrde i psovke,
prijetio je osvetom poganskom ljubavniku. Proklinjao je dan kad se dijete
njegova brata rodilo i zaklinjao boga da njegovu vjerolomnu nećakinju
kazni najgorom nesrećom i bijedom, jer je zauvijek uništila čast vlastite
obitelji.

Uplašena njegovom vikom i nasilnošću, Tahani je utekla iz svog
doma i potražila zaštitu svoga muža Habbiba. Kad su se iz njegova ureda
vratili u palaču, Samirin stric je već bio otišao, ali ne bez zlokobnog
upozorenja slugama da će svatko tko bude štitio i krio njegovu nećakinju
osjetiti posljedice njegova gnjeva. Kako bi ublažio Tahanin strah, Habbib
je potražio Samirina strica i pokušao smiriti njegov bijes. Uvjerio ga je da
njegova nećakinja nije u kontaktu s našom obitelji.

Izgubljena i usamljena u tuđoj zemlji, Samira nije znala da je njezin
stric u upornom nastojanju da locira svoju nećakinju nadgledao poštu
svih članova obitelji, zastrašivši prijetnjom najstrožim kažnjavanjem
svakoga tko bi potajice pokušao kontaktirati s njegovom nećakinjom.
Znao je da djevojka naposljetku neće izdržati da se ne javi najbližima iz
obitelji, a kad »veliku grešnicu«, kako je nazivao Samiru, čežnja natjera
da stupi u kontakt s njima, to neće promaknuti njegovu budnom oku.
Trebao je samo čekati.

U međuvremenu, u Kalifomiji, Larry je postao nesiguran u svoju
ljubav, a Samira je očajna i izgubljena zbog sve veće ravnodušnosti svoga
ljubljenoga napokon u panici nazvala Tahani i povjerila joj svoj strah od
neizvjesne budućnosti. Što da učini? Bila je u tuđoj zemlji, s malo novca i
još manje prijatelja. Sad kada je brak s Larryjem otpao neće joj biti
dopušteno da ostane u Americi. Iako je dopustio Tahani da nastavi

prijateljstvo sa Samirom, Habbib je odbio molbu svoje žene da Samiri
pošalje novac.

Sa samo nekoliko tisuća dolara na bankovnom računu, Samira je u
stanju krajnjeg očaja nazvala svoju najdražu tetu, najmlađu sestru svog
oca. Kad je u strahu od gnjeva svoga brata teta poslušno prijavila poziv
njegove nećakinje i obavijestila ga o teškoćama u kojima se zatekla, stric
je pažljivo isplanirao način da je namami kući i vrati pod svoju kontrolu.

Samira je namamljena u Kairo obećanjem da će bez posljedica biti
primljena u obitelj od koje je pobjegla. Poslan joj je i novac za povratak iz
Amerike. Samira je potom nazvala Tahani i grcajući u suzama povjerila
joj da nema izbora, jer se Larryjeva ljubav rasplinula i nije imao namjeru
novčano joj pomoći, a kako još nije stekla diplomu nije se mogla zaposliti.
Nakon što je ostala bez novca telefonirala je saudijskoj ambasadi u
Washingtonu i Londonu, no osoblje ambasade nije pokazalo niti
najmanje razumijevanje za njezine probleme. Nakon što je objasnila svoju
situaciju, kratko su joj odbrusili da bi se trebala vratiti svojoj obitelji. Bijeg
od realnosti bio je nemoguć; mora se vratiti u Saudijsku Arabiju.

Samira je rekla Tahani da je rastrzana između straha i nade da su
njezine tete govorile istinu, jer su prisegnule da se njihov brat smekšao i
složio s time da nastavi pohađati studij u Londonu. Možda će nakon
svega njezin stric prema jedinom djetetu svog brata pokazati barem malo
dobrote. Tahani je bila sigurna da se stričev gnjev nije ublažio, no nije
bilo svrhe opomenuti je na oprez, jer je jasno uviđala bezizlaznost
Samirina položaja. Samiru su na kairskom aerodromu dočekale dvije tete
i dva bratića. Njezine strepnje umirili su obećanjem o povratku u
London, čim se u okrilju obitelji oporavi od svega što je pretrpjela
zadnjih mjeseci. S olakšanjem zaključivši da će na koncu ipak sve
ispasti dobro, Samira se vratila u Rijad.

Tahani je očekivala da će je Samira odmah po povratku nazvati, no
kad telefonski poziv nije stizao Tahani se ozbiljno zabrinula. Naposljetku
je nazvala Samirinu obitelj, da bi je oni obavijestili kako njezina
prijateljica ima temperaturu i ne osjeća se dovoljno dobro da bi mogla
razgovarati s prijateljima. Uvjeravali su je da će je Samira nazvati čim joj
se zdravlje malo popravi.

Drugoga tjedna po Samirinu povratku jedna od njezinih teta
nazvala je Tahani i obavijestila je da se Samira udaje i da želi prekinuti
daljnje kontakte, jer njezin budući muž ne gleda s naklonošću na
prijateljice svoje supruge.

Kad je napokon uspjela stupiti u vezu s Tahani, Samira joj je