da se sjedinim s vama, da se izmešam s vama kad nas ne bude više, ukoliko postoji u našem počelu zakon srodnosti i ako nam je suđeno da ostvarimo jedinstvo bića; ja bih onda, u sledu vekova, mogao da budem jedno s vama, a molekuli vašeg raspadnutog lјubavnika mogli bi da se uskomešaju, da se razbude i da tragaju za vašim molekulima raspršenim u prirodi! Ostavite mi to maštanje, ono mi dođe kao melem, ono bi moglo da mi obezbedi večnost u vama i sa vama...”
BELEŠKA O PISCU Danilo Kiš je rođen 1935. godine u Subotici od oca mađarskog Jevrejina i majke Crnogorke. Osnovnu školu započeo u Novom Sadu za vreme Drugog svetskog rata da bi je završio i započeo gimnaziju u Mađarskoj gde mu je porodica prešla za vreme rata. Gimnaziju završava na Cetinju. Upisuje se na Filozofski fakultet u Beogradu na novootvorenu katedru za Opštu književnost (1953), i prvi diplomira (1958). Za vreme školovanja objavlјuje pesme, pripovetke, eseje, prevode sa mađarskog, ruskog i francuskog jezika. Prvi objavlјeni radovi: Oproštaj s majkom, Sjutra, Pjesma o Jevrejki (pesme, 1953); romani Mansarda i Psalam 44 (1963). Ostala važnija dela: Bašta, pepeo (1965), Peščanik (1972), Grobnica za Borisa Davidoviča (1976), Čas anatomije (1978), Enciklopedija mrtvih (1983); zbirka eseja i intervjua Poetika, Poetika, knjiga druga (1973. i 1974) i druga. Nagrađivan nagradama za književnost u zemlјi i inostranstvu. Umro u Parizu 1989. a sahranjen u Beogradu.
[1] Nilus pokušava da nađe dnevnik nekog pustinjaka. Taj je pustinjak, po Ževahovu, govorio sa izvanrednim realizmom o pojavama s onu stranu groba: “Ne ograničavajući se samo na razjašnjenje događaja iz davnoprošlih vremena i na predskazivanje zbivanja na zemlјi, autor dnevnika otkriva čitaocu sliku zagrobnog sveta, sa realizmom koji svedoči ne samo o njegovoj intuiciji nego i o njegovim ličnim, od Boga dobijenim otkrovenjima. Sećam se njegove priče o mladiću koji je, posle majčinog prokletstva, bio zahvaćen tajanstvenom silom (nevedomoju siloju) i otrgnut od zemlјe u bezvazdušia prostranstva, gde je proživeo četrdeset dana životom duhova, vraćao se k njima i potčinjavao se zakonima koji tamo vladaju. U toj priči ima toliko neobičnog, da je savršeno isklјučena svaka mogućnost izmišlјanja i fantazije; što samo svedoči o stvarnom postojanju zagrobnog sveta i o životu duhova." (Knjaz N. D. Ževahov: Sergej Aleksandrovič Nilus, Kratkij očerk žiznji i dejatelјnosti. Novi Sad, 1936.) [2] Emfaza ovih rečenica svedoči o uticaju koji je Zavera izvršila na izvesnog doktora Detuša, pisca pamfleta Bagatele za jedan masakr. [3] Prvobitni naslov ove priče bio je Sahrana kurve. Urednik jednog našeg časopisa obavestio me pismom, koje nosi datum od 12. marta 1980, da je „uredništvo” došlo do zaklјučka da bi bilo neophodno da se menja naslov priče, te da se, prema svojoj junakinji, zove 'Marijeta' (što je, kako je rekla M., odlično ime za kurvu a loš naslov za priču). Redakcija je, naime, ovu naivnu lirsku varijaciju protumačila kao političku aluziju! Urednik Književnosti oslobodio ih je glavobolјe, i pripovetku štampao u svom časopisu, u broju 8 za godinu 1980. Naslov sam sâm izmenio, iz čisto književnih razloga: onaj mi se prvi učinio suviše bukvalnim.