Terry Pratchet 150 Blagajnik i bibliotekar su im se pridružili u posmatranju eksera. „Do đavola!", rekao je Ponder i pustio kanap. Ekser je uz jedno plink udario u kamen. Okrenuo se ka ostalima izgledajući zabrinuto kao čovek koji treba da savijenom spajalicom za papir rasklopi zahuktalu mašinu univerzuma. „Š'a ima, gosin Suncelititvoje?", reče blagajnik koji kao da se radovao svežem vazduhu i nedostatku buke. „Kamenje! Što li se ja petljam sa raspadnutim stenama? Jesu li one ikome ikada išta rekle?", reče Ponder. „Znate, gospodo, ponekad mi se čini da je preda mnom veliki okean istine a da ja sedim na plaži i igram se... kamenjem." Šutnuo je kamen. „Ali jednoga dana, zaplovićemo mi tim okeanom", reče zatim i uzdahnu. „Hajdemo. Mislim da bi trebalo da se vratimo u zamak." Bibliotekar ih je posmatrao dok su odlazili da se priključe koloni umornih ljudi koji su se teturali ka gradu. A onda je nekoliko puta podigao ekser i pustio ga da ponovo odleti ka kamenu. „Uuuk." Pogledao je Džejsona Oga u oči. Na Džejsonovo veliko iznenađenje, orangutan mu je namignuo. Ako ponekad dovoljno pažljivo posmatrate kamenje, možete da otkrijete dosta o okeanu. * * * Sat je kuckao. U prohladnoj jutarnjoj izmaglici kolibe Bake Vedervaks, Nana Og je otvorila kutiju. Svi u Lenkru znali su za tajanstvenu kutiju Esmi Vedervaks. Šapatom se raspravljalo sadrži li ona knjige čini, mali privatni univerzum, lekove za sve bolesti, tapije izgubljenih zemalja ili nekoliko tona zlata, što bi bio pristojan uspeh za nešto što nije bilo duže od jedne stope. Čak ni Nana Og nije znala šta se, osim testamenta, nalazi u njoj. Bila je prilično razočarana ali ne i iznenađena kada je utvrdila da tu nema ničega osim nekolicine velikih koverata, svežnja pisama i gomile nebitnih sitnica. Nana je izvadila koverte. Prva je bila adresirana na nju a imala je i uputstvo: Za Gitu Og da otvori ODMA. Drugi koverat je bio malo manji a na njemu je pisalo: Testament Esmeralde Vedervaks, preminule na noć dugodnevice. A bila su tu i pisma uvezana parčetom kanapa. Bila su vrlo stara. Sa njih su počeli da otpadaju komadići požutelog papira kada ih je Magrat uzela iz kutije. „Sva su bila za nju", reče ona. „Šta tu ima čudno?", reče Nana. „Svakom mož' da se desi da dobije pismo." „A šta je ovo na dnu? Liči na piljke." Podigla je jedan kamen. „Ovaj ima jednu od onih izuvijanih stvarčica što ih zovu fosilima", reče. „A ovaj... liči na materijal od koga su napravljeni Plesači. Proboden je šivaćom iglom. Baš čudno." „Uvek je vodila računa o sitnicama ta Esmi. I uvek je 'tela da vidi šta ima unutra." Na trenutak su obe ućutale a tišina se omotala oko njih i ispunila kuhinju dok ju je samo kucanje sata seklo na tanke kriške. „Nikada nisam ni pomislila da ćemo ovo raditi", reče Magrat posle nekog vremena. „Da ćemo čitati njen testament. Uvek sam mislila da će ona večno da živi." „Pa, štono kažu, idu dani", reče Nana. „Nano?" „Reci, mila." „Ne razumem. Bila ti je prijateljica a ti ne izgledaš... pa... uznemireno." „Vidi, sa'ranila sam nekolko muževa i jedno il' dvoje dece. Čovek se na sve navikne. A, osim toga, ako mesto na koje je otišla nije bolje od ovoga, ona ga sada sređuje sve u šesnaest."
Teri Pračet 151 „Nano?" „Reci, mila." „Jesi li ti znala za pismo?" „Koje pismo?" „Pismo za Verensa." „Ne znam ti ja ništa ni o kakvom pismu za Verensa." „Sigurno ga je dobio nedeljama pre našeg povratka. Verovatno ga je poslala čak i pre nego što smo stigle u Ank-Morpork." Nana Og je, koliko je Magrat mogla da proceni, bila iskreno zbunjena. „Ma, do đavola", reče Magrat. „Ovo pismo." Izvukla ga je iz prsnika. „Vidiš?" Nana Og je čitala: „Dragi gosin, ovo je dave obavesti daće Magrat Garlik dase vrati u Lenkr na ili naokolo Utorka o Slepom krrnetu. Ona jeste malo ko pokisla kokoš al je čista i ima jake zubove. Ako oćeš da je ženiš, odma poćni pripreme, jerće ako je samo pitaš ona da te zafrkne jer ona neda da joj niko ogranizuje život. Ona sama nezna štabi tela. A ti si Kralj i mož da radiš štagod oćeš. Moraš da je meteš pred svršenim činom. PS. Čujem dase priča daće veštice da plaćaju porezu. To nijedan Kralj Lenkra nikad pokušo, a tibi mogo da učiš od stariji. Mismo zdravo i veselo što i tebi želimo. Spoštovanjem. PRIJATELJ (GĐA)." Kucanje sata je prošivalo ćebe tišine. Nana Og se okrenula i pogledala u njega. „Ona je sve pripremila!", reče Magrat. „Znaš već kakav je Verens. Pa jedva i da je prikrila ko piše. I onda se ja vratim, kad ono - sve organizovano!" „A šta bi uradila da ništa nije bilo organizovano?", upitala ju je Nana. Magrat je bila zatečena. „Pa, ja bih... mislim, da je on... ja bih..." „Danas bi se udala, je li?", reče Nana odsutnim glasom, kao da je razmišljala o nečemu drugom. „Pa, to zavisi od..." „Ti to želiš, je l' tako?" „Pa, da, naravno, ali..." „Baš lepo", reče Nana glasom za koji je Magrat posumnjala da je rezervisan za unuke. „Da, ali ona me je gurnula u to i zatvorila me u zamak i bila sam zbunjena i..." „U stvari, bila si toliko besna da si se suprotstavila Kraljici. Digla si ruku na nju", reče Nana. „I bila si dobra. Stara Magrat nikada to ne bi uradila, je l' tako? Esmi je uvek umela da prepozna pravu stvar. A sad, deder trkni na zadnja vrata pa gvirni u drvljanik." „Ali ja sam je mrzela i rnrzela sam je a ona je sada mrtva!" „Jeste, dušo. A sad idi pa reci Nani šta ima u drvljaniku." Magrat je zaustila da kaže „Ja sam još malo pa kraljica" ali se predomislila. Umesto toga je ustala i graciozno otišla do drvljanika. „Pun ko oko", rekla je kada se vratila i izduvala nos. „Izgleda kao da je nedavno napunjen." „A juče je navila sat", reče Nana. „I kutija za čaj je puna do pola, sad sam pogledala." „Pa?" „Nije bila sigurna", reče Nana. „Hmm." Otvorila je koverat na kome je stajalo njeno ime. Bio je veći ali tanji od onog u kome je bio testament. U njemu je bio samo jedan komad kartona. Nana ga je pročitala i bacila ga na sto. „Ajde", rekla je. „Nemamo mnogo vremena!" „Šta je sad?" „I ponesi tu ćasu sa šećerom!"
Terry Pratchet 152 Nana je širom otvorila vrata i jurnula ka metli. „Ajde!" Magrat je uzela karton. Prepoznala je natpis. Videla ga je nekoliko puta kada je nenajavljena dolazila kod Bake Vedervaks. Pisalo je: NISAM UMRELA. * * * „Stoj! Ko ide?" „Šta ćeš na straži sa zavijenom rukom, Šone?" „Dužnost zove, mama." „Dobro. Puštaj nas odma' unutra." „Jesi li prijatelj il' neprijatelj, mama?" „Šone, je li ovo sa mnom još malo pa kraljica Magrat?" „Jeste, ali morate da..." „Odmah!" „Ali, maaamaaa!' * * * Magrat je pokušavala da održi korak sa Nanom koja je jurila kroz zamak. „Čarobnjak je bio u pravu. Bila je mrtva. Ne krivim te za nadu, ali umem da prepoznam mrtvaca čim ga vidim." „Ne, ne umeš. Sećam se kada si pre nekoliko godina dojurila uplakana kod mene, a ispostavilo se da je otišla u pozajmljivanje. Posle toga je počela da koristi onu tablu." „Ali..." „Nije bila sigurna kako će se završiti", reče Nana. „Meni je to dovoljno." „Nano..." „Ne možeš da znaš dok ne pogledaš", reče Nana Og objašnjavajući svoj Princip nesigurnosti. Grunula je na vrata Velike dvorane. „Šta je bre ovo?" Ridkali je skočio sa stolice. Izgledao je posramljeno. „Pa, mislio sam da ne bi bilo u redu da bude sama..." „O, budibogsnama", reče Nana pogledavši odar. „Sveće i ljiljani. Kladim se da si ih sam nabro dole u bašti. A onda si je ovde zatvorio." „Pa..." „I nikome nije palo na pamet da ostavi prokleti prozor otvoren! Pa zar ih ne čujete?" „Koga?" Nana je pogledala oko sebe i žurno zgrabila jedan srebrni svećnjak. „Ne!" Magrat joj ga je istrgla iz ruke. „Ovo je još malo", zamahnula je, „još samo malo pa", nanišanila je, „moj zamak..." Svećnjak je poleteo okrećući se u vazduhu i proleteo pravo kroz sredinu vitražnog prozora. Svetlost sunca se razlila po odru, jasno vidljiva u sporom magijskom polju Diska. A za njom su, kao klikeri u žleb, nagrnule pčele. Roj je sleteo na veštičinu glavu stvorivši neku vrstu izuzetno opasne perike. „Šta to...", zaustio je Ridkali. „Nedeljama će se hvaliti ovim", reče Nana. „Nikome nikada to nije pošlo za rukom sa pčelama. Njihov um je svuda, vidite? Ne samo u jednoj pčeli. On je u celom roju." „Šta to-" Prsti Bake Vedervaks počeše da se grče. Vrlo lagano se pridigla i sela. Sa naporom se zagledala u Magrat i Nanu Og i rekla: „Donezzzi mi mnogo zzzveća, teglu meda i nekog zzza na žžžaoku."
Teri Pračet 153 „Donela sam ti šećera, Esmi", reče Nana. Baka je žudno odmerila posudu sa šećerom, a zatim je podigla pogled da vidi pčele koje su uzletale sa njene glave kao letelice sa pogođenog nosača aviona. „Zzzipaj malo vode u žžžećer pa pozzzzpi malo po zzzto-lu i zzza njih." Pobednički je posmatrala prisutne dok je Nana Og hitala da je posluša. „Uzzzpela zzzam zzza pčelama! Niko ne možžže to zzza pčelama, a ja zzzam uzzzpela! Zzzavrši zzze tako žžžto ti zzze um razzzleti na zzzve zzztrane! Moražžž da budežžž zzztvarno dobar pa da uzzzpežžž zzza pčelama!" Nana Og je po stolu prosula punu činiju improvizovanog sirupa. Roj se sputio da ruča. „Živa si?", konačno je uspeo da progovori Ridkali. „Eto žžta univerzzitet napravi od čoveka", reče Baka dok je masažom pokušavala da svojim udovima udahne malo života. „Moraž da zzediš i pričaž pet minuta dok oni zzhvate da zzi žživa." Nana Og joj je pružila čašu vode koja je jedan trenutak visila u vazduhu a zatim pala na pod pošto je Baka pokušala da je uhvati petom nogom. „Izzvini." „Znala sam da nisi bila sigurna!", reče Nana. „Zigurna? Naravzki da zam bila zigurna! Ni za trenutak nizani pozumnjala." Magrat se setila testamenta. „Nisi sumnjala ni jednog jedinog trenutka?" Baka Vedervaks je imala makar toliko obraza da je ne pogleda u oči. Umesto toga je samo protrljala dlanove. „Šta se dešavalo dok me nije bilo?" „Pa", Nana će, „Magrat je stala pred..." „Oh, znala sam da će stati pred oltar. Dakle, venčali ste se?" „Venčanje?" Ostali su se pogledali. „Naravno da nisam", reče Magrat. „Trebalo je da Brat Perdor iz reda hodočasnika Devetog dana to obavi, ali ga je jedan vilenjak zamrznuo, a osim toga, ljudi su..." „Poštedi me opravdanja", sasekla ju je Baka. „Uostalom, svaki stariji čarobnjak može da u slučaju nužde obavi isti posao, zar ne?" „Ja, ja, ja mislim da je tako", reče Ridkali koji je pomalo izgubio korak sa dešavanjima u svetu. „Dobro. Čarobnjak je u stvari sveštenik bez boga i vlažnih dlanova", reče Baka. „Ali polovina gostiju se razbežala!", reče Magrat. „Navataćemo nove", reče Baka. „Gospođa Skorbutnjača neće stići da na vreme pripremi gozbu!" „Naredićeš joj da se potrudi", reče Baka. „Nemam deveruše!" „To možemo i mi." „Nemam haljinu!" „A šta je to na tebi?" Magrat je spustila pogled na zarđalu verižnjaču, prsnik pokriven skorelim blatom i nekoliko ostataka bele svile koji su visili preko njih. „Što se mene tiče, izgleda sasvim pristojno", reče Baka. „Nana će da ti sredi kosu." Magrat je nagonski podigla ruku, skinula kacigu s krilcima sa glave i dodirnula kosu. U nju su bile upetljane grančice i listići stvorivši konstrukciju opasnu po češljeve. Ni u najboljim izdanjima nije izgledala dobro duže od pet minuta, a sada je ličila na gnezdo. „Mislim da ću je ostaviti ovakvom kakva je", reče ona. Baka je klimnula sa odobravanjem. „To je, onda, to", reče Baka. „Nije važno šta nosiš nego kako ga nosiš. Onda smo se o svemu dogovorili." Nana se nagnula ka njoj i prošaputala nešto.
Terry Pratchet 154 „Šta? A, da. Gde je mladoženja?" „Malo je ošamućen. Nije baš sasvim siguran šta se dešavalo", reče Magrat. „To je savršeno normalno", reče Nana, „posle momačke večeri." * * * Bilo je tu još problema koje je valjalo rešiti: * * * „Nemamo kuma." „Uuk." „Onda makar obuci nešto." * * * Gospođa Skorbutnjača je prekrstila svoje ogromne ružičaste ruke. „To neće da biva", rekla je odlučno. „Mislila sam da bi možda samo salata, neka pita i neko lako...", reče Magrat preklinjućim glasom. Kuvarica je podigla svoju dlakavu bradu. „Oni vilenjaci su izvrnuli kujnu naglavce", rekla je. „Trebaće mi dani da je dovedem u red. Osim toga, svi znaju da sirovo povrće nije zdravo, a i ne ide uz pite." Magrat je molećivo pogledala Nanu Og. Baka Vedervaks je odšetala do bašte gonjena porivom da zabode nos u cveće. „Ja s tim nemam ništa, mila", reče Nana. „Ovo nije moja kujna." „I nije, nego je moja. Već godinama sam ja ovde kuvarica", reče gospođa Skorbutnjača, „i valjda ja znam kako se rade te stvari i neće meni jedan curetak da naređuje šta ću da radim u svojoj kujni." Magrat se skupila. Nana ju je potapšala po leđima. „Možda je pravi trenutak da upotrebiš ovo", reče pružajući joj krilatu kacigu. „Kralj je bio vrlo zadovoljan...", započela je gospođa Skorbutnjača. Čuo se škljocaj. Pogled joj je kliznuo uz strelu koja je virila iz samostrela i susreo se sa Magratinim hladnim očima. „Kuvarice, manje zbori", reče tiho kraljica Lenkra, „da ti ručak ne zagori." * * * Verens je sedeo u noćnoj košulji glave uronjene u šake. Jedva da se sećao ičega od prethodne noći osim da mu je bilo hladno. A činilo mu se da niko nema nameru da mu išta kaže o tome. Začuo je tihu škripu vrata. Podigao je pogled. „Drago mi je što si već budan i čio", reče Baka Vedervaks. „Došla sam da ti pomognem da se obučeš." „Pogledao sam garderobu", reče Verens. „Oni... vilenjaci, je l' tako?... opustošili su sve. Nemam šta da obučem." Baka se osvrnula po sobi. Otišla je do omanjeg kovčega i otvorila ga. Začuo se tihi zvon praporaca praćen crveno-žutim bleskom. „Znala sam da ovo nikada nećeš baciti", rekla je. „A nisi se ugojio, pa će ti biti taman. Oblači se. Magrat će biti oduševljena." „A, ne", reče Verens. „Neće moći. Ja sam sada kralj. Bilo bi ponižavajuće za Magrat da se uda za Ludu. Moram da mislim na svoj položaj, za dobro kraljevstva. A osim toga, postoji i nešto što se zove ponos." Baka ga je toliko dugo posmatrala da je počeo da se vrpolji. „Pa zar nije tako?", reče on. Baka je klimnula i pošla ka vratima.
Teri Pračet 155 „Zašto idete?", nervozno će Verens. „Ko kaže da idem?", tiho će Baka, „Samo sam htela da zatvorim vrata." * * * A bio je tu i incident sa krunom. Knjiga Protokoli i ceremonije kraljevine Lenkr konačno je pronađena posle užurbane potrage po Verensovoj sobi. Procedura je bila vrlo jasna. Krunisanje nove kraljice je, kao deo ceremonije, obavljao kralj. To, tehnički, nije bilo ništa teško za kralja koji je znao šta ide na koji kraj kraljice, a to su čak i kraljevski odgajani kraljevi pogađali iz drugog pokušaja. Ali Ponderu Stibonsu se učinilo da je napravljeno malo odstupanje od rituala. Izgledalo je, zapravo, da je u trenutku kada je trebalo da spusti krunu na nevestinu glavu, kralj pogledao ka drugom kraju dvorane gde je stajala mršava, stara veštica. Isto su učinili i gotovo svi ostali, uključujući i nevestu. Stara veštica je klimnula. Magrat je bila krunisana. Op, žica, žica, žica, i tako to. * * * Mladenci su stajali jedno do drugog i rukovali se s dugim nizom gostiju. Bili su potpuno odsutni, kao što to već i biva na tom delu venčanja. „Želim vam puno sreće..." „Hvala." „Uuk!" „Hvala." „Samo šakom o sto, lorde Fergusone, i udri sirac na veselje!" „Hvala." „Mogu li da poljubim nevestu?" Verens je shvatio da mu se to obratila praznina pred njim. Spustio je pogled. „Izvinite", reče, „vi ste...?" „Moja posetnica", reče Kazanunda. Verens ju je pročitao. Obrve su mu se izvile. „Ah", reče. „Mm. Hmm. Vidi, vidi. Skoro najbolji, a?" „Trudim se", reče Kazanunda. Verens se osvrnuo oko sebe, a zatim čučnuo tako da su mu usta bila tik do patuljkovog uha. „Možemo li nasamo da porazgovaramo o nečemu?" * * * Morisovi momci iz Lenkra su se prvi put ponovo okupili na prijemu. Bilo im je teško da pričaju jedni sa drugima. Nekoliko njih je odsutno cupkalo dok su govorili. „Dobro", reče Džejson, „seća li se iko ičega? Ali stvarno." „Sećam se početka", reče Šnajder, drugi voskar. „Početka se dobro sećam. I igranja u šumi. Ali predstava..." „Bili su tu nekakvi vilenjaci", reče kazandžija Kotlokrp. „Zbog njih se sve i pokarabasilo", reče kolar Zidar. „I bila je velika gužva." „I bio je neko s rogovima", reče Kolar, „i velikim..." „Sve je", reče Džejsom, „bilo ko u snu." „Ej, Kolare", reče Voskar namigujući ostalima, „eno ga onaj majmun. Nešto si, kanda, 'teo da ga priupitaš?" Kolar je trepnuo. „Ammmm. Da", reče. „Ja na tvom mestu ne bi časio ni časa", reče Voskar sa zluradošću koju pametni umeju da pokažu spram ne toliko pametnih.
Terry Pratchet 156 Bibliotekar je ćaskao sa Ponderom i blagajnikom. Osvrnuo se kada ga je Kolar bocnuo po ramenu. „Jeste l' bili preko, u Slajsu?", dobroćudno reče Kolar. Bibliotekar mu je uputio pogled pun ljubaznog nerazumevanja. „Uuuk?" Kolar ga je zbunjeno gledao. „Je l' da da ste tamo metli keks?" Bibliotekar ga je još jednom čudno pogledao i odmahnuo glavom. „Uuuk?" „Voskare!", viknuo je Kolar, „majmun kaže da on ne meće keks tamo gde sunce ne sija! A ti si rek'o da meće! Je l' da da ne mećete? A on kaže da mećete!" Okrenuo se ka bibliotekaru. „Ej, Voskare, ne meće. Znao sam da si sve pobrkao. Baš si glup. U Slajsu nema majmuna." Tišina je ispunila prostor između njih dvojice. Ponder Stibons je prestao da diše. „Baš je divna zabava", reče blagajnik stolici. „Voleo bih da sam tu." Bibliotekar je podigao veliku bocu sa stola. Kucnuo je Kolara po ramenu. Zatim mu je nasuo piće i pomilovao ga po glavi. Ponder je odahnuo i okrenuo se da nastavi sa onim što je započeo. Vezao je nož za parče kanapa i tupo po smatrao kako se ovaj vrti u krug, u krug... Voskara je, kada se te noći vraćao kući, nepoznati napadač pokupio na drumu i bacio u Lenkr. Niko nikada nije saznao zašto. Ne petljajte se sa čarobnjacima, posebno ako su majmunoliki. Nisu svi tako rafinirani. * * * Gosti su se polako razilazili. „Sada će verovatno da digne nos", reče Baka Vedervaks dok je sa Nanom Og šetala po mirišljavom vazduhu. „Ona je kraljica. To je zdravo visoko", reče Nana. „Skoro ko veštica." „Da... ali... ti se nikada nisi uobrazila zbog toga", reče Baka Vedervaks. „Mi jesmo iznad ostalih, ali ponašamo se skromno i ne guramo se u prvi red. Niko za mene ne može reći da nisam čitavog svog života bila pravo skromna." „Oduvek sam govorila da si ti jedna stidljiva ljubičica", reče Nana Og. „I uvek kažem ljudima, kada je skromnost u pitanju, nema takve ko što je Esmi Vedervaks." „Uvek sam gledala svoja posla i držala jezik za zubima..." „Ma čovek da te ne primeti kolko si tiha", reče Nana Og. „Ne prekidaj me dok pričam, Gita." „Izvini." Neko vreme su hodale ćuteći. Bila je suva letnja noć. Na drveću su pevale ptice. „Čudno mi je kad pomislim da se naša Magrat udala i sve to", reče Nana. „Koje sve?" „Ma znaš, udata žena", reče Nana. „Dala sam joj par saveta. Da u krevetu uvek ima nešto na sebi. Da muškarac ne bi izgubio interesovanje." „Ko o čemu, baba o uštipcima." „Šta ću kad ih volim." Nana je mahala štapićem na čijem je vrhu bila kobasica. Nikada nije propuštala priliku da napravi zalihu hrane, tim pre ako je bilo besplatno. „Mislim da je gozba bila odlična. A Magrat je prosto sijala." „Meni je izgledala znojavo i usplahireno." „Zato neveste sijaju." „Ali, potpuno si u pravu", reče Baka Vedervaks koja je odmakla ispred. „Večera je bila dobra. Nikada ranije nisam probala te vegetarijanske stvari." „Kada sam se udavala za gosin Oga, pojeli smo tri tuceta ostriga na svadbi. I, pravo da ti kažem, nisu sve radile."
Teri Pračet 157 „I bilo mi je slatko kada su nam spakovali po parče svadbene torte da ponesemo", reče Baka. „Aha. Kažu da ćeš, ako ga metneš pod jastuk, da sanjaš svog budućeg mu..." Nana Og se ugrizla za jezik. Stala je. Bila je postiđena, što se Ogovima ne dešava baš često. „U redu je", reče Baka. „Ne ljutim se." „Izvini, Esmi." „Sve se dogodi negde. Znam to. Znam. Sve se negde dogodi. Tako da mu na kraju dođe isto." „To je vrlo kontinuninaninuumna misao, Esmi." „Torta je lepa", reče Baka, „ali... sada... ne znam zašto... ali ono što bi mi baš sada prijalo, Gita... je bombona." Poslednja reč je ostala da visi u vazduhu poput odjeka pucnja. Nana je stala. Zavukla je ruku u džep u kome je uvek imala kesu svilenih bombona. Zurila je u potiljak Esmi Vedervaks i čvrstu sedu punđu pod obodom šiljatog šešira. „Bombona?", reče. „Pretpostavljam da imaš novu kesu", reče Baka ne osvrnuvši se. „Esmi..." „Imaš li nešto da kažeš, Gita? Nešto o kesama bombona?" Baka Vedervaks se i dalje nije osvrtala. Nana je posmatrala vrhove svojih čizama. „Ne, Esmi", reče krotko. „Znala sam da ćeš da odeš kod Dugajlije. Kako si ušla?" „Ponela sam jednu od onih posebnih potkovica." Baka je klimnula. „Nije trebalo da njega uvlačiš u ovo, Gita." „Da, Esmi." „Pun je trikova koliko i ona." „Da, Esmi." „A sada mi prodaješ preventivnu krotkost." „Da, Esmi." Nastavile su da hodaju. „Kako se zove onaj ples što su ga tvoj Džejson i njegovi ljudi izveli kad su se ponapijali?", reče Baka. „To je Lenkrski drmeš sa motkom i kofom, Esmi." „I nije protivzakonit, je li?" „Ne bi trebalo da ga izvode ako u publici ima i žena", reče Nana. „Inače bi moglo da se smatra seksualnim čaroičarenjem." „Učinilo mi se da je Magrat bila jako iznenađena kada si na prijemu odrecitovala onu pesmu." „Pesmu?" „Onu sa gestikuliranjem." „A tu pesmu." „Videla sam da Verens hvata beleške na salveti." Nana je ponovo posegla u bezoblične dubine svoje odeće i odnekud iznedrila čitavu bocu šampanjca za koju bi se svako zakleo da nema šanse da stane unutra. „A meni je, svega mi, baš izgledala srećno", reče ona. „Onako u pocepanoj blatnjavoj haljini sa verižnjačom ispod. A je l' znaš šta mi je rekla?" „Šta?" „Znaš onu staru sliku kraljice Inci? Znaš, onu sa gvozdenim miderom? Onu sa onim šiljcima i noževima na dvokolici? E pa reče mi kako je sigurna da joj je... duh kraljice Inci pomagao. Kaže da se tek kada je obukla oklop osmelila da radi stvari koje nikada ne bi." „A je l'?", bezizražajno će Baka.
Terry Pratchet 158 „Svašta na ovom svetu", reče Nana. Neko vreme su hodale u tišini. „Znači, nisi joj rekla da kraljica Inci nikada nije postojala?" „Zašto bih?" „Stari kralj Lali ju je izmislio jer je mislio da nam je potrebno malo romantične istorije. Bio je potpuno obuzet njome. Čak je naručio i da se napravi oklop." „Znam. Muž moje prababe ga je iskovao od stare kade i nekoliko tiganja." „Zar ne misliš da je trebalo da joj kažeš?" „Ne." Baka je klimnula. „Blesavo je to", reče zatim. „Magrat ostaje ista i kad je potpuno drugačija." Nana Og je odnekud iz svoje kecelje izvukla drvenu kašiku. Zatim je podigla šešir i pažljivo spustila činiju krema od vanile sa šlagom i želeom koju je tamo sakrila.43 „Tjah. Stvarno mi nije jasno zašto povazdan kradeš hranu", reče Baka. „Verens bi ti dao punu kadu đakonija da si tražila. Znaš da on ne podnosi krem od vanile." „Ovako je zabavnije", reče Nana. „Valjda i ja mogu malo da se zabavljam." Začulo se lomljenje šiblja i stotinak metara ispred njih pojavio se jednorog. Bio je besan. Bio je ljut. Nalazio se u svetu kome nije pripadao. A neko je upravljao njime. Počeo je da kopitom kopa zemlju i spustio rog. „Ups", reče Nana bacivši đakonije. „Ajmo. Evo zgodnog drveta. Ajmo." Baka Vedervaks je odmahnula glavom. „Ne. Ovoga puta neću da bežim. Zar ona stvarno misli da će, pošto nije mogla sama, da me sredi preko životinje?" „Vidi samo koliki mu je rog." „Vidim", hladno će Baka. Jednorog je povio glavu i jurnuo. Nana Og je dotrčala do najbližeg drveta niskih grana i popela se... Baka Vedervaks je prekrstila ruke. „Ajde, Esmi!" „Ne. Onomad mi glava nije bila bistra, ali sada jeste. Od nekih stvari ne moram da bežim." Belo obličje se strelovito približavalo između drvoreda. Stotine kilograma mišića iza trideset centimetara svetlucavog roga. Za njim se kovitlala para. „Esmi!" Vreme krugova je isticalo. Osim toga, znala je zašto joj je um bio tako bistar, a to je bilo bitno. Više nije čula avetinjske misli ostalih Esmi Vedervaks. Možda su neke od njih živele u svetu kojim su upravljali vilenjaci. Ili su odavno mrtve. Ili su imale ono što su smatrale srećnim životima. Baka Vedervaks je retko želela nešto, jer je želeti isto što i biti slabić, ali u tom trenutku joj je bilo pomalo žao što nije imala prilike da ih upozna. Možda će neke od njih umreti baš u tom trenutku na toj stazi. Sve što neko učini znači da će hiljade njegovih kopija učiniti nešto drugo. Neke će umreti. Predosetila je njihove smrti... smrti Esmi Vedervaks. A nije mogla da ih spasi, pošto verovatnoća ne funkcioniše na taj način. Milionima brežuljaka je trčala devojka, na milionima mostova je devojka odlučila, na milionima puteljaka je stajala žena... Sve različite, a sve jedna. Sve što je za njih mogla da učini bilo je da bude svoja, da bude tu i tada, iz sve snage. Ispružila je ruku. 43 I Nana Og je bila sakupljač zaturenih andrmolja.
Teri Pračet 159 Nekoliko metara ispred nje, jednorog je udario u nevidljivi zid. Batrgao je nogama u pokušaju da se zaustavi, a telo mu se zgrčilo od bola dok se na leđima klizao do nogu Bake Vedervaks. „Gita", reče Baka dek je zver pokušavala da ustane, „skini čarape, napravi omču i pažljivo mi dodaj." „Esmi..." „Šta je?" „Nemam čarape, Esmi." „Šta je sa onim dražesnim crveno-belim hulahopkama što sam ti ih dala za Praščićnu noć? Sama sam ih isplela. A znaš koliko mrzim da pletem." „Pa, noć je topla. Volim da se malo provetrim, znaš." „A oči su mi ispale dok sam isplela pete." „Izvini, Esmi." „Onda bar otrči do moje kolibe i donesi sve što pronađeš na dnu kredenca." „Dobro, Esmi." „Ali pre toga zovni vašeg Džejsona i reci mu da potpali dobru vatru u kovačnici." Nana Og se zapiljila u jednoroga koji se koprcao. Izgledao je kao da je u klopci, uplašen od Bake ali nesposoban da pobegne. „Oh, Esmi, nećeš da valjda da našeg Džejsona moliš da..." „Neću ja njega ništa da molim. Kao što ne molim ni tebe." Baka Vedervaks je skinula šešir i bacila ga u grmlje. A zatim je, ne skidajući pogled sa životinje, iz svoje čeličnosive punđe izvukla nekoliko ključnih igala. Protresla je glavom nekoliko puta, a kosa joj se rasplela kao probuđena zmija i razmotala do struka. Nana ju je, nepomična od zaprepašćenja, posmatrala kako čupa jednu dlaku iz korena. Ruke Bake Vedervaks su pravile složene pokrete u vazduhu dok je od nečega gotovo nevidljivog pravila omču koju je, ne obraćajući pažnju na rog koji je vitlao po vazduhu, namakla jedno rogu oko vrata. A onda ju je zategla. Batrgajući nepotkovanim kopitama po vazduhu, jednorog je uspeo da se osovi na noge. „To ga neće zadržati", reče Nana kliznuvši iza drveta. „Gita Og, njega bi sada zadržala i nit pačine. Nit paučine. A sad poteci i uradi ono što sam ti rekla." „Da, Esmi." Jednorog je zabacio glavu i zanjištao. * * * Pola grada se okupilo kada je Baka u Lenkr dovela zver koja se klizala po kaldrmi, jer je reći nešto Giti Og bilo isto što i reći svima. Životinja je poigravala na kraju neverovatno tankog povoca i kidisala na neoprezne posmatrače, ali nije mogla da se otrgne. Džejson Og, još uvek u svojoj najboljoj odeći, nervozno je stajao na otvorenim vratima kovačnice. Nad dimnjakom je titrao vreli vazduh. „Gospodine Kovaču", reče Baka Vedervaks, „imam posao za tebe." „Amm", reče Džejson, „to je, je l' te, jednorog." „Baš tako." Jednorog je ponovo zanjištao i pogledao Džejsona zakrvavljenim izbezumljenim očima. „Niko nikada nije potkovao jednoroga", reče Džejson. „Posmatraj ovo kao svoj veliki trenutak", reče Baka Vedervaks. Svetina se okupila oko njih pokušavajući da vidi i čuje što više a da pri tome ostane dovoljno daleko od kopita. Džejson se čekićem počešao po obrazu. „Ne znam..."
Terry Pratchet 160 „Slušaj me dobro, Džejsone Og", reče Baka povlačeći dlaku dok je stvorenje poigravalo u krug. „Možeš da potkuješ sve što ti se dovede. A za to postoji i cena, je li tako?" Džejson Og je unezvereno pogledao Nanu. Imala je bar toliko obraza da izgleda postiđeno. „Nije mi ona ništa rekla", reče Baka, kao i uvek sposobna da kroz potiljak vidi izraz Naninog lica. Približila se Džejsonu gotovo viseći na vratu pobesnele zveri. „Cena za to što možeš da potkuješ sve, baš sve što ti bilo ko dovede... je da moraš da potkuješ sve što ti bilo ko dovede. Cena za to što si najbolji je da uvek... moraš da budeš najbolji. I moraš da je platiš, kao što je plaćam i ja." Jednorog je kopitom odvalio poveći komad dovratka. „Ali gvožđe...", reče Džejson. „I klinovi..." „Da?" „Gvožđe bi ga ubilo", reče on. „Ako ga potkujem gvožđem, ubiću ga. A ubijanje nije deo pogodbe. Nikada nisam ubio nijednu životinju. Proveo sam celu noć sa onim mravom, ali nije ni trepnuo. Neću da povredim životinju koja mi nije učinila ništa nažao." „Jesi li mi donela ono iz kredenca, Gita?" „Jesam, Esmi." „Daj to 'vamo. A ti, Džejsone, samo održavaj vatru." „Ali ako ga potkujem gvožđem, on će..." „Jesam li pominjala gvožđe?" Rog je izvalio kamen iz zida blizu Džejsonove glave. Odustao je od dalje rasprave. „Onda ćete morati i vi da uđete da ga držite", reče on. „Ovakvog pastuva nikada nisam potkivao a da ga bar dva muškarca i dečko nisu držala." „Za to nemoj da brineš", reče Baka. „Mene će da sluša." „On je ubio starog Skroupa", reče Nana Og. „Ja nemam ništa protiv i da ga ubijete." „Sram te bilo da te sram bude", reče Baka. „To je životinja. Životinje ne ubijaju. Samo mi iz više rase ubijamo. To je jedna od stvari po kojima se razlikujemo od životinja. Daj mi tu vreću." Uvukla je podivljalu životinju kroz dvostruka vrata, a nekoliko seljana ih je brže-bolje zatvorilo. Trenutak kasnije, jedno kopito je odvalilo dasku sa njih. Ridkali je dotrčao dok mu se veliki samostrel klatio na ramenu. „Rekoše mi da se jednorog ponovo pojavio!" Još jedna daska je pukla. „Tamo je?" Nana je klimnula. „Vukla ga je dovde čak iz šume", rekla je. „Ali ta prokletinja je opasna!" Nana Og se počešala po nosu. „Jeste, ali... ona je, je l' te, kvalifikovana za to. Za kroćenje jednoroga. Nema to veze sa veštičlukom." „Kako to misliš?" „Mislila sam da su neke stvari o 'vatanju jednoroga svakom poznate", ironično će Nana. „Ili bar onima koji mogu da ih uvate, ako mogu tako da kažem. Esmi je oduvek trčala brže od tebe. Ta je mogla da utekne svakom muškarcu." Ridkali je zinuo. „Dok ja, recimo", nastavila je Nana, „ja bi ti se uvek saplela o prvi koren na koji natrčim. Ponekad mi je trebala čitava večnost da nađem neki zgodan." „Hoćeš da kažeš da po mom odlasku ona nikada nije..." „Nemoj sad da sliniš. U našim godinama, ionako je svejedno", reče Nana. „Ne bi joj sve to ni palo na pamet da se nisi pojavio." A onda se setila nečega. „Da nisi, mož' biti, vid'o Kazanundu?" „Zdravo mi budi, pupoljče moj mali", začuo se srdačni glas pun nade.
Teri Pračet 161 Nana se nije čak ni osvrnula. „Stvarno se pojavljuješ tamo gde te ne očekuju", reče ona. „Poznat sam po tome, gospođo Og." Iz kovačnice se nije čulo ništa. A onda je usledilo tiho kuckanje Džejsonovog čekića. „Šta rade unutra?", upita Ridkali. „Šta god da rade, ono čudo se više ne rita", reče Nana. „Gospođo Og, a šta je bilo u vreći?", reče Kazanunda. „Ono što mi je rekla da joj donesem", reče Nana. „Njen stari srebrni escajg. Porodično nasledstvo. Vid'la sam ga samo dvaput u životu, a od ta dva, jednom je bilo sad kad sam ga pakovala. Mislim da ga nikad nije koristila. Tu je i bokalče za mleko u obliku vragolaste krave." Ispred kovačnice se okupilo još ljudi. Svetina se protezala preko čitavog trga. Udarci čekića su utihnuli. Začuo se Džejsonov glas: „Izlazimo." „Izlaze", reče Nana. „Šta reče?" „Reče da izlaze." „Izlaze!" Ljudi su se povukli unazad. Vrata su se širom otvorila. Pojavila se baka vodeći jednoroga na povocu. Hodao je mirno dok su mu se mišići pod belom kožom pomerali kao žabe u ulju. A potkovice su kloparale po kaldrmi. Ridkali nije mogao a da ne primeti koliko se sijaju. Životinja je krotko koračala pored veštice sve do sredine trga. A onda je Baka oslobodila jednoroga i nežno ga pljesnula po sapima. Tiho je zanjištao, okrenuo se i odgalopirao ulicom koja je vodila ka šumi. Nana Og je tiho prišla iza leda Baki Vedervaks. „Srebrne potkovice?", tiho je rekla. „Ali one neće potrajati." „I srebrni klinovi. Trajaće dovoljno dugo", reče Baka, obraćajući se ostatku univerzuma. „A ona ga nikada više neće imati, makar ga dozivala i 'iljadu godina." „Potkivanje jednoroga", reče Nana odmahujući glavom. „Samo bi tebi palo na pamet da potkuješ jednoroga, Esmi." „Celog života samo to i radim", reče Baka. Jednorog je bio tačka na vresištu. Posmatrali su ga dok je nestajao u sumraku. Nana Og je uzdahnula i tako razbila čini, kojegod da su bile u pitanju. „I to je onda to." „Da." „Oćeš li u zamak na igranku?" „A ti?" „Pa... gosin Kazanunda me je zamolio da mu pokažem Dugajliju. Valjda zato što je patuljak. Njih baš mnogo zanimaju zemljani radovi." Baka je zakolutala očima. „Seti se svojih godina, Gita." „Da se setim? Što bi se sećala kad znam koliko ih je", reče Nana. „A kad bi se pravila da ih je duplo manje... e, to bi veće bilo malo teže. Nego, nisi mi odgovorila." Na Nanino iznenađenje, kao i Ridkalijevo, a verovatno čak i na svoje sopstveno, Baka Vedervaks je uhvatila čarobnjaka ispod ruke. „Gospodin Ridkali i ja ćemo da se prošetamo do mosta." „Stvarno?", reče Ridkali. „Jao, baš lepo." „Gita Og, ako nastaviš da me tako gledaš, ima da ti odalamim jednu vaspitnu." „Izvini, Esmi", reče Nana. „U redu je." „Pretpostavljam da ćete da pričate o starim dobrim vremenima", bojažljivo će Nana.
Terry Pratchet 162 „Možda o starim. A možda i o nekim drugim." Jednorog je stigao do šume i nestao u njoj. * * * Lenkr je šumio u dubini. Niko nije dva puta prešao istu reku, čak ni preko mosta. Ridkali je bacio kamenčić. Čulo se buć. „Sve se dešava", reče Baka Vedervaks, „negde. Onaj tvoj mladi čarobnjak to zna, samo je sve zavio u previše glupih reči. Biće dobar ako nauči da vidi ono što mu je ispred nosa." „On želi da još malo ostane ovde", reče Ridkali odsutno. Bacio je još jedan kamičak u dubinu. „Potpuno je opčinjen onim kamenjem. A ne mogu da ga odbijem, zar ne? I kralju se dopala ta ideja. Rekao je da svi kraljevi imaju lude, a da će on pokušati da uz sebe ima mudraca, za slučaj da to bolje funkcioniše." Baka se nasmejala. „A i mlada Dijamanda će za koji dan da ozdravi", reče ona. „Šta hoćeš da kažeš?" „Oh, ništa. Takva ti je budućnost. Sve se može dogoditi. I dogodiće se." Podigla je kamenčić sa zemlje. Pao je u vodu u istom trenutku kad i Ridkalijev i začulo se dvostruko buć. „Misliš li", reče on, „da se... negde... sve lepo završilo?" „Da. Ovde!" Baka se raznežila kada je videla kako su mu se opustila ramena. „Ali i tamo", dodala je. „Šta?" „Hoću da kažem da se negde Mastrum Ridkali oženio Esmeraldom Vedervaks i da su živeli..." Baka je stisnula zube „... i da su živeli srećno. Manje ili više. Kao i ostali, uostalom." „Otkud znaš?" „Do mene je doprlo malo njenih sećanja. Delovala mi je prilično srećna. A mene nije lako zadovoljiti." „Kako ti to polazi za rukom?" „Trudim se da budem dobra u svemu što radim." „Je li ti rekla nešto o..." „Nije ona meni rekla ništa! Ona čak i ne zna da mi postojimo! I ne pitaj svašta! Dovoljno je što znamo da se sve negde dogodilo, zar ne?" Ridkali je pokušao da se osmehne. „Je li to najbolje što možeš da mi kažeš?" „To je najbolje što jeste. Ili gotovo najbolje." * * * Gde se priča završava?44 Završava se u jednoj letnjoj noći dok parovi odlaze svojim putevima, a svileni purpurni sumrak se prikrada kroz šumu. Iz zamka, dugo nakon završetka slavlja, čuje se tihi smeh i zvonjava srebrnih praporaca. A sa opustelog brega dopire samo tišina vilenjaka. - KRAJ - 44 Kada se Hvel sutradan pojavio sa ostatkom trupe i kada su mu ispričali šta se dogodilo, sve je zapisao. Ipak je izbacio scene koje ne bi stale na pozornicu, ili bi bile preskupe, kao i one u koje nije poverovao. Bilo kako bilo, nazvao je komad Ukroćena voluharica pošto nikoga ne bi zanimala drama koja se zove Dogodilo se jedne letnje noći.