„Na pozornici?” Ona se toga nije dosetila. Ali: „Da, na pozornici. U kostimima.” Do tada se nisu istinski poljubili, ali sada su se zaista ljubili, na pozornici, kostimirani, donekle u likovima, donekle privatno; tamu je seklo samo pozajmljeno svetio iz hodnika. Jezici su im se prepleli. Bili su najzad sami – i spemni da se prepuste. Glumac i glumica su najsamouvereniji kada nisu oni sami, kada mogu da nasele prostore u kojima su svetio i zvuci doterani i ulepšavajući, u kojima ima tapšanja i gde, šta god radili, kako god bili prokleti, nema svođenja računa, nema posledica kad se spusti zavesa, nema dece koju valja rađati i podizati za vjeki vjekov, amin. Kad je Liks nešto posle jedan stigao kući, već strepeći zbog velike greške koju je napravio, zbog velikih grešaka koje je počinio za četrdeset godina, na telefonskoj sekretarici čekala ga je poruka. Bila je od Frede, ne od An, kako se u prvi mah uplašio. Freda je za promenu prijatna, pomislio je. Glas joj je bio vedar i iskren. Čuo je kako joj zvekeću narukvice. Poželela mu je sve najbolje u novom milenijumu. Rekla mu je da joj se predstava veoma dopala. I, usput, ah, da, Džordž je „spreman” da se sutra vidi s ocem, ali je stidljiv i pomalo ljut, i napetiji nego obično pred prilikom da se zbliži s ocem posle toliko vremena. Liks svakako razume. Zato Džordž neće sam poći u zoološki vrt s polubraćom. Treba mu prijateljsko lice. Fredina rođaka Mueta dobrovoljno se javila kao „družbenica”. „Laku noć onda, druže Felikse”, rekla je Freda u sekretaricu. „I bila je laka i lepa”, odgovorio je Liks glasno, stojeći uz prozor visoko iznad odane reke, a aparat je emitovao neizbrisane poruke sve dok nije stigao do piskavog signala prekinute veze.
6 Znači, sada je red na Muetu. Ona ima sto minuta da u najvlažnijem gradskom bioskopu, i ne trudeći se da obraća pažnju na film, a svakako ne obraćajući pažnju na titlove, razmisli o svojoj trudnoći. Istini za volju, ona mnogo i ne voli bioskope. Došla je samo zbog Liksa. Radovala se mraku i prilici za odmor. Sačekala je Kraj sasvim veselo, ali usredsređena samo na sebe, na svoju neočekivanu radost, ruku sklopljenih na krilu, tamo gde uskoro neće biti krila, nadala se. Dete će joj se razliti preko kolena poput toplog testa. Sklopljenim rukama oblikovala je svoj budući stomak stotinama puta. Zamišljala je kako više nikad neće biti sama, nikad više nevoljena. Tek poslednjih desetak minuta filma, posle kratke pojave glumca za kog joj je muž rekao da ga je upoznao u Kanu i popio s njim čašu konjaka, opustio se dovoljno da je uzme za ruku i protrlja joj palcem palac. Njen trudni palac, njena uskoro majčinska ruka, nije mu odgovorila. Neka čeka, kao što je ona njega čekala. Mueti se činilo da je postala nedodirljiva, da je izmakla van domašaja svog muža, ali i da se udaljila u višem smislu, da je postala besmrtna. Beba će se roditi u maju. Više je ne muči to što Liks tek treba da kaže šta ima. Shvata njegovu zatvorenost. Navikla se. Udala se za nju. Osećanja njenog muža zapravo nisu više važna. Poslužio je svrsi, misli ona. Biologija ga je sustigla. Sada može da bude labud i ostane, ili da bude pas i pobegne od ovoga, od svog šestog i poslednjeg deteta. Najzad se rana predstava završila. Kao i obično, samo oni su ostali da gledaju odjavnu špicu sve dok im znak filmskog studija i poslednji taktovi muzike nisu dali dozvolu da izađu. Onda je Mueta gurnula prste Liksu pod ruku – taj bračni zahvat mnogo je udobniji od držanja za ruke
– i povela ga na ulicu, pored blagajnika koji voli da popriča s njim, pored taksi-stanice i sirena. Dok su sedeli u bioskopu kiša je počela i prestala. Ulice su bile sjajne i masne. Vazduh predvečerja bio je opran i svež. Želi da prošeta i ogladni, Mueta kaže. Ne biste ih zapazili na ovom polusvetlu; oni su gotovo sredovečan par, nisu elegantni, ne gaze odlučnim koracima nego prosto šetkaju ulicama i ubijaju vreme. Grad je pun takvih parova u ovo doba večeri; prekasno im je za posao ili kupovinu, prerano za piće i večeru, a ne žele da idu kući. Pošli su ulicom kojom prolazi tramvaj, od Mosta oslobođenja do starog grada, preko ulica Ankoridž i Kargo, pored njegovog starog stana, dve plodne sobe bez pogleda na reku, i stigli do poslednjih ostataka gradskih zidina i srednjovekovne kapije. Odatle su mogli da uđu pravo u četvrt kafea, ali su, obilazeći barice, skrenuli u uski Pčelinjak da gledaju izloge s turskim tepisima, ručno izrađenim nameštajem i neobičnom dečjom odećom. Baš kao u bioskopu, ovaj san bio je osvetljen i organizovan, zid ekrana od stakla. Prošli su pored radnje koja drži samo pribor za jelo, pored radionice za uramljivanje, pored salona antikviteta, radionice za grnčariju, i izašli na kaldrmu velikog hladnog trga na kom je trgovina postala istorija, na kom su miris kiše prekrivali mirisi kuhinja i tek upaljenih roštilja uličnih prodavača pečenog mesa. Mueta želi da vidi novi bistro o kom je čitala, Trgovačku kuću, na istočnoj strani trga iza bara Dug. Tamo je dovoljno tiho da razgovaraju i da Liksa niko ne prepozna. On obično prepušta njoj da odabere restoran. On bira filmove, a ona hranu. Međutim stigli su do terase Duga, glavni konobar stoji pod nadstrešnicom, puši cigaru i šalje osmehe svakome ko prođe. Mueta čvršće steže muža za mišicu, ali čim je Liks stao da se pozdravi, znala je da je njen izbor restorana odbačen. Nije joj bilo prijatno da to prizna samoj sebi, ali Mueta se pomirila s tim da žrtvuje Trgovačku kuću i njene prednosti jer je bila gotovo sigurna da njene rođake neće biti u Dugu da ismeva njenu trudnoću i Liksov dar za očinstvo. Nema opasnosti od Frede, makar za neko vreme. Mueta se stidi što joj prijaju dugotrajne nevolje njene rođake; Freda je u zatvoru od one vlažne avgustovske noći nemira, pod optužbom da je zloupotrebila svoj položaj zaposlene na univerzitetu, da je, protivno pravilima ponašanja, spavala sa svojim studentom, da su kod nje
pronađeni boca suzavca u spreju i dokumenta koja pripadaju državi, da je primala dolare od sina iz Amerike a nije ih prijavila, da su joj istekli legitimacija i dva pasoša i da je posedovala marihuanu. To su bile nevažne optužbe, sitnice jedva vredne globe, iako je Freda već bila otpuštena s univerziteta i izbačena iz svojih prostorija. Mnogo opasnija optužba, pretnja mnogo dužim zatvorom, glasila je da je napala policajca ispred bara Dug, upravo tu gde je u tom trenutku glavni konobar stezao Liksu ruku. Liks i Mueta prisustvovali su Fredinom hapšenju, i znali su da nikoga nije ni pipnula. Liks je rekao kako bi trebalo da se jave Fredinim advokatima, da se prijave kao svedoci, ali još ništa nije preduzeo. Dva konobara iz Duga već su istupila, pa možda i nema svrhe stati pod reflektore. Nije mogao da kaže koliko je strepeo da bi se, ako progovori na suđenju Fredi, otkrilo kako je on dojavio policiji da potraži studenta aktivistu u Fredinom stanu one noći. Takvi podaci nikad ne nestaju. Čekaju svoj trenutak iza scene. Zato se Liks smešio svojim uvežbanim bespomoćnim osmehom izvinjavajući se što ne čini ništa. Sada se ponovo nasmešio tim osmehom, da kaže kako mu je žao što će restoran po izboru njegove žene morati da sačeka neko drugo veće. Mueta je slegnula ramenima. Dug je njemu druga kuća. Glavni konobar odložio je cigaru na suvi sims da dogori i poveo ih do njihovog omiljenog stola u uglu daleko od ogledala i vrata. Liks seda okrenut leđima sali, kao i obično. Zasad su jedini gosti. Mueti se čini da je osetila prvi od hiljada udaraca majušnih nožica. Sove, jastrebovi i sivi sokolovi za hladnih meseci dolaze u grad, kao što leti doleću galebovi, privučeni toplim strujama i lakim plenom. Temperatura u gradu je nešto viša naše udobne sobe grejane plinom, izduvni gasovi automobila, ulično osvetljenje i milioni izdisaja sprečavaju mrazeve – pa glodari i bube mogu da nalaze hranu sedmicama duže nego njihovi rođaci na selu, i da služe kao zimski obroci pticama grabljivicama. Dnevne grabljivice vole obalu, klisure uz autoput i parkove, ali najviše vole Ostrvo pomoraca, zbog drveća i travnjaka bogatih hranom. Galebovi napadaju hrpe smeća i kante za otpatke. Sove pak vole noćni lov po dvorištima, krovovima i terasama, gde se časte sitnim kućnim stvorenjima kao što su bubašvabe, zrikavci,
miševi i pacovi. Noćas je Roza videla upravo miša iz ostave. Poredala je lutke uz klizni prozor prema balkonu; to joj je bilo dosadno, ali se trudila da posluša svoju majku, An, koja joj je rekla da će je nagraditi ako se pola sata bude klonila spavaće sobe. An ima teglu s čokoladicama. I tako, nesvesno ozbiljna kao svi petogodišnjaci, Roza prekraćuje vreme. Reda lutke po veličini, po starosti, po omiljenosti. Stavlja ih da sede u grupama. Reda ih nosevima uz prozor. I sama pritiska nos uz okno da vidi ono što one vide. Vide neku životinjicu među saksijama, sitnu plišanu igračku ne veću od majčinog palca, kako gricka veknu ražanog hleba bačenu pticama. Iskopala je u njemu sebi jamu, iz koje joj viri samo sivi rep. Roza želi da unese miša u kuću i poigra se s njim. Da ga upozna s lutkama. Prekasno. Tamni odraz na staklu; velika ptica širokih krila, ravnog kljuna, slična sablasti, nasrće na hleb i pogađa okno savijenim krilom. Zvuk koji je napravila nije glasniji nego kad tkanina padne na pod. Ali ptica za tren oka nestaje, hlebna jama se kotrlja preko balkona, saksija se prevrće i zemlja se rasipa po podu. Roza uzima lutke i nosi ih na sigurno, uz suprotni zid sobe. Zna da je prisustvovala nečem značajnom i zastrašujućem, mnogo važnijem od tegle s čokoladicama. Ne zna odgovarajuće reći, osim „velika ptica” i „mala životinja”. Ipak pritrčava vratima spavaće sobe, ispred kojih je mamin prijatelj ostavio soje ogromne crne cipele, i ulazi. Oni su u krevetu. Njena majka nije obučena. A nije ni muškarac. Izgledaju kao likovi iz televizijske serije, zagrljeni, drhtavi i vlažni. Ali ništa što Roza tu vidi, ništa što njena majka može da kaže, nije strašnije ni tužnije od onoga što se upravo dogodilo na balkonu. Roza je sva u suzama. Majka mora da je pusti u krevet, među čudne, uznemirujuće mirise, i da se pravi kako veruje u ono za šta je sigurna da je laž rođena iz ljubomore. Muškarac ionako odlazi. Dosta je spavao. Oblači se. Roza mu kaže gde je ostavio cipele i gde je kupatilo. „Mogu li ipak da dobijem čokoladu”, pita majku, a onda još i: „Mogu li da telefoniram Karolu i Lehu?” Sigurna je da njena polubraća žele odmah da saznaju za prizor smrti na balkonu. Leh i Karol nisu kod kuće. Ališja, njihova majka, mora na sastanak kreditora Lesnijak trejdinga. Njen otac se povukao i ona je preuzela upravljanje firmom. Zato je odvezla sinove u grad, na čas tenisa na
novom, reflektorima osvetljenom igralištu na Ostrvu pomoraca. Karol je rođeni sportista, već viši od brata. Igra u fudbalskom timu škole, dobijao je medalje i pehare za ronjenje i gimnastiku, ali se najviše odlikovao u sportovima s reketom. Za mesec dana napuniće četrnaest, a onda će moći da predstavlja grad u juniorskoj teniskoj ligi. Njegov stariji brat Leh nije se isticao ni u čemu, osim u nadmetanjima jezikom. Tenisko igralište je neupotrebljivo. Šljaka je nepouzdana i po najpovoljnijem vremenu. Iza popodnevne kiše ostale su lokve po linijama za servis i čitav je teren suviše klizav. Ališja se dogovorila sa sinovima da dođe po njih u deset. Sada imaju čitavo veče samo za sebe, za odlazak u grad, a nigde nijednog Lesnijaka da im kvari zabavu. Leh je poneo šibice i cigarete. Jedna devojčica iz njihove grupe imala je para za troškarenje. Njena drugarica imala je žetone za tramvaj. Sve četvoro su krenuli preko reke popravljenim pešačkim mostom, kašljući od cigaretnog dima od kog su se, čudno, dečacima dizale kite. Nikada ranije nisu bili ovako nasamo s devojčicama. Istini za volju, nisu dobili erekciju zbog devojčica, nego zbog nikotina. Duvan je u tim godinama afrodizijak. Karol je uglavnom ćutao. Bio je vešt s reketom, ne s rečima. Ali Leh je bio na svom terenu. Do kraja večeri, mislio je, ako se otarasi brata i druge devojčice, oprobaće sreću s onom koja je ponela žetone za tramvaj. Lepša je od svih koje je do sada video. Ako joj ne ukrade poljubac pre deset sati, plašio se da će mu poteći krv iz nosa, da će mu srce iskočiti iz grudi. Zapalio je novu cigaretu. Svi kašlju kao lisice u noći. U Kvinsu je tek popodne. Džordž se vozi taksijem autoputem Van Vik prema aerodromu Kenedi da stigne na rani večernji avion za kuću. Njegova trudna devojka Ketrin sedi pored njega. Na suđenju će prvi put videti Džordžovu majku, i upoznaće njegovog slavnog oca Liksa. Videla ga je na video-snimcima. Prepoznala je Džordža u Liksovoj kvrgavoj glavi. Nervozna je, strepi od leta, strepi zbog trudnoće, plaši se Frede, ali sada najviše zebe zbog njujorškog taksija. Taksista ima surovu glavu. Surovo postupa s kočnicama. Ketrin drži svog dečka pod ruku i odupire se nogama o pod, očekujući najgore. Žali što je poželela da pođe. „Shvati to kao odmor”, kaže Džordž. Govori kao Amerikanac,
razvlačeći samoglasnike. „Nećemo moći na pravi odmor kad se beba rodi. Zato ovo iskoristi najbolje što umeš.” Priča joj kako će provoditi vreme šetajući starim kejom do srednjovekovnog trga, odlazeći na ostrvo i u galeriju Meka, na kolače i kafu u Palmu i orhideju i s besplatnim kartama u pozorište „ako otac nešto radi”. Gospode, misli on, neće imati mnogo zabave ako budu ograničeni na katastrofu kakva je Sledbenik. Grad se obiđe za dva dana, a oni idu na deset. Suđenje njegovoj majci svakako će se završiti za popodne. I šta onda? „Možemo i u zoološki vrt”, dodao je i okrenuo se da broji avenije Parka ozona dok se približavaju aerodromu. Zoološki vrt mu se čini kao sasvim dobra zamisao. Poslednji put je bio tamo s osamnaest godina, prvog januara 2001, kad je upoznao oca i dvojicu polubraće, i kad je otac upropastio priliku udvarajući se Mueti umesto da se udvara njemu. Razočaranje, kao i predstava. Džordž spušta ruku na njene, tako tri ruke počivaju na njenom naraslom stomaku, i ponovo kaže: „Možemo u zoološki vrt čamcem. Povešćemo bebu u zoološki vrt.” * * * Bel tačno zna ko joj je otac. Njena verzija njegovog belega ne ostavlja prostora za grešku. Već joj je dvadeset šest godina i nije u iskušenju da mu se pojavi na vratima i utvrdi poreklo. Njenoj majci je neprijatno od same pomisli na to. Ne bi bilo pošteno uzdrmati život nekome ko je samo bio stidljiv, nevin i nemaran pre toliko godina, kaže ona. „Sigurna sam da se neće ni setiti. Nije me pitao ni kako se zovem kada smo...” Ne želi da kaže „kada smo spavali zajedno”. Ne želi da kaže „kada smo vodili ljubav”. Bel vatreno obožava majku, bezuslovno, kao mnoga deca s jednim roditeljem, pa nije podigla slušalicu i pozvala Liksa sve dok joj majka nije podlegla limfomu koji ju je mučio prethodnih šest godina. Bel i sama ima kćer, jednogodišnju devojčicu po imenu Kejd. Deci trebaju babe i dede. Zato možda, sada kad majke više nema, ima dobar razlog da pokaže svoje dete Feliksu Dernu. Bel se molila da taj dan nikada ne osvane. Tramvaj je te večeri, na sreću, gotovo prazan. Imala je dovoljno mesta, pa nije morala da sklapa kolica, nego ih je smestila na kosi
drveni pod i zaglavila točkove u žlebove da usnula beba ne bi otklizala. Dopadaju joj se miris uglačanog, gotovo praznog tramvaja, ljupki ukrasi od gvožđa, truckanje i cimanje kroz grad. Gradski senat je sigurno sišao s uma kad hoće da ukine tramvaje i izgradi brzu podzemnu železnicu. Šta ako ponovo dođe poplava? Šta se vidi u podzemlju? Nada se da će ih njen muž sačekati na stanici. Često izađe pred njih kad na vreme završi s poslom, pa onda idu zajedno u kupovinu i u obližnji restorančić gde ima stolica za bebe, jednostavne hrane i prijatelja s decom; posle toga idu zajedno – da, sve troje – u krevet. Bel za sreću stavlja prst u usta i ostavlja ga da visi s donje usne kao vešalica za odeću. Što duže bude držala prst u ustima, verovatnije je da će ih on sačekati. Šta ima lepše nego mogućnost da te neko sačeka na tramvajskoj stanici? Ostali malobrojni putnici misle na svoje domove, ali jedan mladić – od onih koji se pitaju kakve priče sede na ostalim klupama u tramvaju, a posebno kakve su priče devojaka njegovih godina – trudi se da uhvati Belin pogled i osmehne joj se. Mrlja na njenom obrazu zove na poljubac. Inače joj je lice kao u bebe, spokojno i nepomično kao u snu. I sama liči na devojčicu – detinji prst u ustima, detinji izraz čiste ljubavi: izgleda premlada za materinstvo. Ne gleda ga. Gleda napred, u ulice koje tramvaj brzo guta. Tramvaj prebira brojanice stanica. Beba spava. Pojedinosti našeg života nisu dramatične, ako imamo sreće i ako smo pomalo obični. Čujemo tramvaj, ali još ne čujemo helikopter koji šestari nebom, među toplim strujama koje smo čitav dan naporno stvarali. Helikopter je iznajmio fotograf, željan da nas potpuno razgoliti, da nas uhvati kad smo najlepši, kad očaravamo, snima nas odozgo po mraku, a daljina i tama spiraju pojedinosti. Ponovo se snima feljton Pedeset gradova sveta, ali ovog puta za časopis Geo. Lajf je to davno obavio. Naš Grad poljubaca postaće, na ovim snimcima iz vazduha, Grad milion svetala, razbaškaren na dve strane uheftane po sredini. Naš slavni grad će na slikama postati košulja svetlosti s crnom kravatom reke. Svi će videti usporeni snimak kretanja meseca i zvezda u časopisu Geo. Videće mrlju tankog drhtavog neimenovanog sjaja predvečerja. Videće obojene pruge stajaćih i pokretnih zvezda, pojačane kišom – pola miliona prozora izlaže svoje romboide odsjaja, pet hiljada
automobila, deset hiljada farova viri u svet, stotinu sjajnih toplih tramvaja, šest pustih, reflektorima obasjanih teniskih igrališta, dve blistave tačke cigareta uz samu obalu. Sada nema poljubaca. Nema mesa i krvi. Nema usana. Tako nešto se ne vidi izdaleka. Ipak, pruge i tačke svetlosti vrlo su recite. Govore o ljudima koji se vraćaju kući. Govore o ljubavi i vođenju ljubavi, o brakovima i životima. Ali to može da se vidi bilo gde, pomislili biste. I vidi se.
Džim Krejs ŠEST Za izdavača Dejan Papić Urednik Igor Marojević Slog i prelom Laguna Lektura i korektura Tatjana Bižić Tiraž 1500 primeraka Štampa i povez Margo-art, Beograd Izdavač Laguna, Beograd Resavska 33 tel. 011/3347-547 www.laguna.co.yu e-mail: [email protected] CIP – Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд КРЕЈС, Џим Šest / Džim Krejs ; preveo Nenad Dropulić. – Beograd : Laguna, 2007 (Beograd : Margoart). – 232. str.; 20 cm
Prevod dela: Six / Jim Crace. – Tiraž 1.500. ISBN 978-86-7436-769-8 821.111-31 COBISS.SR-ID 143160844
1 Fr. ružna lepotica. (Prim. prev.) 2 Engl. MeCCa – Meister Corps Creative Center for Art. (Prim. prev.)