je bio svega osam stopa visok, a još je i dalje rastao. To je znaĉilo da raste po jednu stopu na tisuću godina ili otprilike jedan palac na stoljeće. Kadšto su ti stalaktiti imali ĉudne oblike. Vjerojatno je to bilo ondje gdje voda nije uvijek padala na jedno isto mjesto. Tako je jedna golema masa, teška najmanje stotinu tona, svojim oblikom veoma podsjećala na crkvenu propovjedaonicu, a izvana je bila vrlo lijepo iskićena ukrasima koji su izgledali kao ĉipke. Drugi su stalaktili opet bili sliĉni kojekakvim neobiĉnim ţivotinjama, a zidovi spilje bili su pokriveni lepezastim ukrasima kao od slonove kosti, nalik na lišće što ga studen stvara na prozorskim staklima. Iz orijaške glavne dvorane otvarali su se ulazi u manje spilje. Neke su bile veoma velike, a jedna ili dvije bijahu vrlo malene. To je divan dokaz kako priroda izvodi svoja djela po istim, nepromjenljivim zakonima, ne obazirući se nimalo na veliĉinu. Neka mala rupica, na primjer, nije bila veća od kućice za lutku, a ipak bi mogla da posluţi kao model za cijelu dvoranu jer joj je voda kapala sa stropa, sige su visile s njega, a stupovi su se u njoj stvarali na isti naĉin. Ipak, nismo imali mnogo vremena da to divno mjesto razgledamo onako paţljivo kako bismo htjeli, jer Gagul na nesreću nije imala nimalo smisla za stalaktite, već joj je bilo samo do toga da što prije izvrši kraljev nalog. Bio sam ljut, to više, što sam bio silno radoznao. Htio sam pronaći, bude li to uopće moguće, na kakav naĉin prodire svjetlo u spilju, te da li je to djelo ljudskih ruku ili djelo prirode. Zanimalo me i to, je li u staro vrijeme ta spilja sluţila u neku odreĊenu svrhu, što se ĉinilo veoma vjerojatnim. Utješili smo se, meĊutim, mišlju da ćsmo na povratku potanko pregledati spilju pa poĊosmo za svojim sablasnim vodiĉem. Gagul nas je vodila dalje naprijed, ravno prema kraju velike i tihe spilje. Ondje naĊosmo druga vrata, ali ne nadsvoĊena kao prva već s ravnim nadvratnicama kao na ulazima u egipatske hramove. »Jeste li spremni da uĊete u Mjesto smrti, o bijeli ljudi?« upita Gagul, oĉito namjeravajući da nas zaplaši. »Vodi nas«, sveĉano reĉe Good. Pokušao je da pokaţe kako ga sve to nimalo ne uzbuĊuje, a i mi smo se ostali drţali tako. Samo je Fulata, koja je uhvatila Gooda za ruku, traţila kod njega zaštitu. »Ovo postaje sve sablasnije«, reĉe ser Henry i zaviri prema tamnim vratima. »Naprijed, Quatermainu, stariji imaju prednost. Nemojte dopustiti da stara gospoĊa ĉeka!« On me uljudno pusti naprijed na ĉemu mu nisam bio baš zahvalan. 150 Henry Rider Haggard
Gagul se vukla kroz hodnik lupkajući svojom palicom i odvratno se cerekajući. Ja sam neprekidno zaostajao za njom jer me i dalje morilo neko neobjašnjivo i muĉno predosjećanje. »Naprijed, naprijed, stari druţe!« podsticao me je Good. »Poţurite jer ćemo inaĉe izgubiti našeg lijepog vodiĉa.« Opomenut tako, poţurih niz hodnik i nakon dvadesetak koraka naĊoh se u mraĉnoj prostoriji oko pedeset stopa dugaĉkoj, a trideset širokoj i isto toliko visokoj koju je u stijenu oĉito izdubla ljudska ruka u davno doba. Ta prostorija nije bila ni izdaleka tako dobro rasvijetljena kao dvorana sa stalaktitima. Na prvi sam pogled mogao razabirati samo masivni kameni stol koji se protezao duţ cijele sobe. Na ĉelu stola nalazio se veliki bijeli kip, a oko njega su, u prirodnoj ljudskoj veliĉini, sjedili drugi bijeli kipovi. Onda opazih neku smeĊu stvar koja je sjedila za stolom u sredini. Ĉasak kasnije priviknuše mi se oĉi na tamu i ja razabrah što je to za stolom. Vidjevši to, umalo te ne pobjegoh što su me noge nosile. Općenito uzevši nisam nervozan i ne podlijeţem praznovjerju jer me je ţivot nauĉio da su to ludosti. Ipak moram priznati da mi se od toga prizora upravo smuĉilo, i da me ser Henry nije pograbio za ovratnik i zadrţao me, zaista vjerujem da bih se u roku od pet ĉasaka nalazio izvan spilje sa stalaktitima i da me na povratak ne bi navelo ni obećanje da ću dobiti sve dijamante cijeloga Kimberleyja. On me je, meĊutim, ĉvrsto drţao pa mi nije preostajalo ništa drugo nego da ostanem. Ĉas zatim priviknuše se i njegove oĉi na tamu, ispusti me i stane brisati znoj sa ĉela. Good poĉe tiho psovati, a Fulata mu ovi ruke oko vrata i vrisnu. Samo se Gagul otegnuto i glasno cerekala. To je zaista bio sablastan prizor. Na kraju dugaĉkoga kamenog stola sjedila je sama smrt u obliku orijaškoga ljudskog kostura, drţeći u koštanim prstima veliko bijelo koplje. Bila je najmanje petnaest stopa visoka. Koplje je uzdigla visoko iznad glave kao da kani udariti. Drugom se koštanom rukom oslonila o stol u stavu ĉovjeka koji se sprema da ustane. Prsni joj je koš bio nagnut naprijed tako da su joj vratni kraljeţnjaci i iscerena sjajna lubanja bili istureni prema nama. Prazne je oĉne šupljine upirala u nas, a ĉeljusti su joj bile malo otvorene kao da kani progovoriti. »Nebesa!«, konaĉno rekoh slabim glasom. »Što to moţe biti?« »A što je ono?«, upita Good i pokaza prema likovima oko stola. »Što li je ono?« javi se ser Henry, pokazujući neki smeĊi lik koji je sjedio za stolom. 151 Rudnici kralja Salamuna
»He, he, he!« smijala se Gagul. »Nesreća snalazi one koji uĊu u Dvoranu smrti! He, he, he! Ha, ha! DoĊi, Inkubu, hrabri ratniĉe, doĊi i pogledaj onoga koga si ubio!« Starica ga koštunjavim prstima uhvati za kaput i povuĉe ga prema stolu. PoĊosmo za njim. Najednom se Gagul zaustavi i pokaza neki smeĊi predmet koji je sjedio za stolom. Ser Henry pogleda, kliknu i ustuknu. Nije ni ĉudo, jer je za stolom sjedilo potpuno golo tijelo Tvale, posljednjega kralja Kukuanaca. Glavu koju je ser Henry odsjekao udarcem bojne sjekire, drţao je Tvala na koljenima. Da, Tvala je sjedio ovdje u svoj svojoj ruţnoći, s glavom na koljenima, a vratni su mu kraljeţnjaci stršali za puni palac iznad usahla mesa. Cijela je lešina bila prevuĉena kao nekom tankom staklenom korom koja ju je ĉinila još strašnijom. U prvi ĉas nismo mogli sebi razjasnili o ĉemu se zapravo radi, ali uskoro opazismo da sa stropa neprekidno kaplje voda na vrat lešine, a odatle da teĉe po cijelom tijelu i da na kraju otiĉe u stijenu kroz malu rupicu u stolu. Tek sad sam razumio što je na stvari: Tvalina se lešina pretvarala u stalaktit. Pogled na bijele pojave koje su sjedile na kamenoj klupi oko sablasnoga stola pokazao je da sam imao pravo. To su zaista bila ljudska tijela, ili bolje reći nekada su bila ljudska tijela; sad su to bili stalaktiti. Tako su Kukuanci od davnine ĉuvali tjelesa svojih mrtvih kraljeva. Pustili su da se okamene. Nikada nisam otkrio na koji su to zapravo naĉin radili, ukoliko je uopće i postojao neki drugi naĉin, nego da ih izloţe na dugi niz godina djelovanju vodenih kapi. No oni su, eto, sjedili ovdje, prevuĉeni sleĊenim i stvrdnutim slojem vapnenca. Nije moguće zamisliti nešto jezovitije od pogleda na taj dugi niz mrtvih kraljeva (bilo ih je dvadeset sedam a posljednji je bio Ignosijev otac), svaki ovijen slojem rastopljena vapnenca kroz koji su im se nejasno razabirale crte lica. Svi su tako sjedili oko toga negostoljubivog stola, a na ĉelu stola sjedila je, kao domaćica, sama smrt. Da je ovaj obiĉaj pokapanja kraljeva — ako se to uopće moţe nazvati pokapanjem — star, vidjelo se po njihovom broju. Pomoću toga broja moglo se izraĉunati da je prvi kralj smješten u Mjesto Smrti otprilike prije nešto više od ĉetiri vijeka i to uz pretpostavku da je svaki kralj vladao prosjeĉno petnaest godina. K tome bi svi kraljevi koji su vladali u Kukuani, morali biti u toj dvorani, ali to nije bilo baš jako vjerojatno, jer bih prije pomislio da ih je nekoliko moralo poginuti i u borbi daleko od kuće. Golemi kip smrti na ĉelu stola morao je, meĊutim, biti mnogo stariji. Ako se jako ne varam, mora da ga je izradio isti onaj umjetnik koji je 152 Henry Rider Haggard
isklesao ona tri kipa ispred spilje. Smrt je oĉito bila isklesana iz jednog jedinog stalaktita, pa je predstavljala pravo umjetniĉko djelo, jednako snaţno zamišljeno kao i izvedeno. Good koji se razumio u anatomiju, reĉe nam, da su, koliko on vidi, anatomske pojedinosti kostura izraĊene savršeno do najsitnije kosti. Pomislio sam da je ovaj strašni kip bio proizvod osjetljive mašte nekog kipara starog vijeka i da je upravo okolnost da se nalazio u spilji navela Kukuance na zamisao da pod njegovu groznu zaštitu stave svoje mrtve kraljeve. Moţda je, uostalom, kip smrti bio postavljen ovamo da zaplaši uljeze koji bi pokušali prodrijeti u riznicu iza ove dvorane. Ništa ne mogu sa sigurnošću reći. Mogu samo opisati sve kako je bilo a ĉitalac neka sam stvori zakljuĉak. Takva je, svakako, bila bijela smrt, a takvi su bili i bijeli mrtvaci. 153 Rudnici kralja Salamuna
Sedamnaesto poglavlje SALAMUNOVA RIZNICA Dok smo dolazili k sebi od straha i razgledavali jeziva ĉudesa toga Mjesta smrti, Gagul je bila zabavljena neĉim drugim. Na neki se naĉin uspela na veliki stol — umjela je da bude veoma pokretljiva kad joj se to prohtjelo — i došla do mjesta na kojemu je sjedio naš pokojni prijatelj Tvala pod kapljicama koje su padale sa stropa. Htjela je, kako reĉe Good, da se uvjeri je li se već »ukiselio«, ili ju je vodila neka druga mraĉna namjera. Zatim dogega natrag, zaustavljajući se od vremena do vremena, da kojoj od onih okamenjenih prilika dobaci poneku rijeĉ koju nisam mogao razumjeti, i pozdravljajući je jednako kao što bismo mi pozdravljati kakva starog znanca. Izvršivši tu tajanstvenu i strašnu ceremoniju, ona ĉuĉnu na stol ravno ispod bijele smrti i poĉe, bar koliko sam ja mogao razumjeti, da moli neku molitvu. Promatrajući kako ta zlobna stara ţena zasipava svojim, svakako opakim zaklinjanjima kip smrti osjetio sam toliku odvratnost, da se poţurih da završim razgledavanje. »Sad, Gagul«, rekoh tihim glasom jer se ĉovjek nekako nije usuĊivao da na tom mjestu govori drukĉije osim šaptom, »povedi nas u riznicu.« Starica brzo spuznu sa stola. »Zar se gospodari ne boje?« — upita ona buljeći mi ravno u lice. »Samo nas povedi!« »Dobro, gospodari«, reĉe ona i odšepa za leĊa velike smrti. »Ovdje je riznica. Neka gospodari pripale svjetiljke i neka uĊu. Ona spusti na pod mješinu s uljem i nasloni se na stijenu spilje. Pripalih šibicu, od kojih sam imao u jednoj kutiji još nekoliko komada, i zapalih stijenj. Pogledom sam potraţio vrata, ali pred nama nije bilo niĉega osim gole stijene. Gagul se naceri; »Tu je prolaz, gospodari, ha, ha, ha!« »Ne zbijaj šalu s nama«, strogo rekoh. »Ne šalim se, gospodari. Pogledajte!« I ona pokaza na stijenu. Podigao sam svjetiljku i opazio da se velika kamena, gromada polako uzdiţe s poda i da nestaje meĊu ostalim stijenama iznad nje gdje se nesumnjivo nalazila šupljina pripremljena za nju. Ta je kamena gromada bila široka kao prostrana vrata, desetak stopa visoka i najmanje pet stopa 154 Henry Rider Haggard
debela. Sigurno je bila teška dvadeset do trideset tona, a dizala se vjerojatno po nekom jednostavnom sistemu ravnoteţe, moţda po onom istom sustavu, po kojem se otvaraju i zatvaraju moderni prozori. Nitko od nas nije, meĊutim, vidio kako je ona taj mehanizam stavila u pokret. Gagul je dobro pazila da to nitko ne vidi, no ja sam uvjeren da ondje postoji neka vrlo jednostavna poluga koju je pokrenula malim pritiskom na nekom skrivenom mjestu, ĉime je tajnom protuutegu dala malu prevagu i time pokrenula cijelu golemu masu. Velik se kamen dizao veoma sporo i postepeno, sve dok na kraju nije posvema išĉeznuo, i dok se na mjestu koje je maloĉas ispunjavao, nije pokazao mraĉan otvor. Gledajući kako se otvaraju vrata Salamunove riznice, i kako su se konaĉno posve otvorila, bili smo tako uzbuĊeni da sam zadrhtao i poĉeo se tresti. Pitao sam sam sebe neće li se cijela stvar pokazati kao velika mistifikacija, ili je stari da Silvestra imao pravo? Nalazi li se u tom mraĉnom mjestu veliko blago koje će nas uĉiniti najbogatijim ljudima na svijetu? Znat ćemo to za ĉas ili dva. »UĊite, bijeli ljudi sa zvijezda«, reĉe Gagul, stupivši kroz otvor, »ali najprije ĉujte svoju sluţbenicu, staru Gagul. Sjajno kamenje što ĉete ga vidjeli ovdje, iskopano je iz jame uz koju sjede ‘Šutljivci’ i smješteno je ovdje, ali ja ne znam tko ga je iskopao. Otkako su oni koji su ovamo donijeli kamenje, otišli u ţurbi i ostavili ga ovdje, samo su jednom ljudi ušli u tu prostoriju. Predaja o blagu ipak se širila u narodu koji je ţivio u toj zemlji, iz koljena u koljeno, ali nitko nije znao gdje se nalazi riznica niti je poznavao tajna vrata. Jednom se, meĊutim, dogodilo da je neki bijeli ĉovjek došao u tu zemlju preko planina. Tko zna, moţda je i on došao sa zvijezda! Tadašnji ga je kralj lijepo primio. To je onaj koji sjedi ondje«, i ona pokaza petoga kralja za stolom smrti. »Onda se dogodilo da su on i neka ţena iz ove zemlje došli do te prostorije, i ţena je sluĉajno doznala za tajnu otvaranja vrata. Ne biste je otkrili ni da je traţite tisuću godina! Zatim je bijelac sa ţenom ušao u sobu, našao kamenje i napunio njime mješinu male koze u kojoj je ţena donijela hranu. A kad je odlazio iz sobe, uzeo je još jedan kamen, vrlo velik kamen, i drţao ga u ruci.« Tu Gagul zastade. Dah mi je stao od napete paţnje kojom smo svi pratili njezino pripovijedanje. »No, a što se dogodilo s don Silvestrom?« upitah. Stara se vještica trgnu ĉuvši to ime. »Kako znaš za ime mrtvoga ĉovjeka?« oštro zapita, a zatim nastavi ne ĉekajući odgovor: 155 Rudnici kralja Salamuna
»Nitko ne zna što se dogodilo, ali bijeli se ĉovjek zacijelo preplašio jer je bacio kozju mješinu s kamenjem i pobjegao samo s onim kamenom što ga je drţao u ruci. Kralj mu je uzeo taj kamen. To je onaj kamen, Makumazane, što si ga ti skinuo s Tvalina ĉela.« »Zar nitko poslije toga nije ušao ovamo?« upitah ponovo virnuvši prema tamnom otvoru. »Nitko, gospodari. Ĉuvala se tajna ovih vrata, i svaki ih je kralj otvarao, ali nijedan nije ušao onamo. Kaţe se da svi koji uĊu ovamo umru u roku od mjesec dana kao što je umro i onaj bijelac kojega si ti, Makumazane, našao u onoj spilji na planini. Zato kraljevi i ne ulaze. Ha! Ha! Moje su rijeĉi istinite!« Dok je to govorila, moj se pogled srete s njezinim, i mene kao da obli hladan znoj. Kako ta stara vještica zna sve to? »UĊite, gospodari! Govorim li istinu, leţat će kozja mješina s kamenjem na podu, a kasnije ćete iskusiti da li je istina da umiru svi koji uĊu ovamo. Ha! Ha! Ha!« Ona odšepesa kroz vrata ponijevši sa sobom svjetiljku. Priznajem da sam i opet stao oklijevati ne znajući da li da poĊem za njom. »Ah, do vraga«, reĉe Good, »treba poći. Mene taj stari Ċavo neće zastrašiti.« On zaĊe u hodniku za Gagul, a Fulata za njim, premda se na njoj jasno vidjelo da joj se cijela stvar nimalo ne sviĊa jer je sva drhtala od straha. I mi brzo poĊosmo za njima. Gagul se zaustavi nekoliko jardi dublje u hodniku što ga je ĉinila šupljina u kojoj se prije nalazio gorostasni kamen. Ĉekala nas je. »Gledajte, gospodari«, reĉe, drţeći svjetiljku pred sobom, »oni koji su ovdje sabrali blago, pobjegli su u brzini. Namjeravali su da ga saĉuvaju pred onim koji bi moţda otkrio tajnu vrata, ali nisu imali vremena za to.« Ona pokaza velike ĉetvorouglaste komade kamenja postavljenog u hodniku poprijeko, u visini od dva sloja, oko dvije stope visoko; oĉito je postojala namjera da se zazida hodnik. Duţ zida hodnika bilo je pripremljeno sliĉno kamenje, a što je najzanimljivije, tu se nalazila i hrpa ţbuke i dvije zidarske ţlice. Koliko smo u brzini mogli razabrati, bile su sliĉne onima kojima se zidari i danas sluţe. Onda Fulata, koja je bila sva zaplašena i uznemirena, reĉe da joj nije dobro i da ne moţe dalje te da će poĉekati ovdje. Stoga je smjestismo na nedovršeni zid, metnusmo kraj nje košaricu s hranom i ostavismo je da se malo oporavi. Idući hodnikom još nekih petnaest koraka, stigosmo iznenada do nekih pomno oslikanih drvenih vrata. Bila su širom otvorena. 156 Henry Rider Haggard
Ĉovjek koji je posljednji bio ovdje, nije imao vremena da ih zatvori ili je zaboravio na to. Na pragu tih vrata leţala je vrećica sašivena od kozje koţe koja kao da je bila puna šljunka. »Hi! Hi!, bijeli ljudi«, stade se Gagul cerekati kad je svjetlo svjetiljke palo na vrećicu. »Nisam li vam rekla da je bijeli ĉovjek koji je došao ovamo, naglo pobjegao i da je odbacio ţeninu vrećicu — evo je!« Good se sagne i podiţe je. Bila je teška, a u njoj je nešto zveckalo. »Jupitra mi! Drţim da je puna dijamanata!« — Šapnu on, sav u strahu. I zaista, sama pomisao na kozju mješinu punu dijamanata dovoljna je da zaplaši ĉovjeka. »Hajdemo dalje«, nestrpljivo će ser Henry. »Hej, stara gospo, daj mi tu svjetiljku.« On uze Gagul svjetiljku iz ruke, proĊe kroz vratnice i podigne svjetiljku visoko iznad glave. Poţurismo za njim, zaboravivši na ĉasak torbu s dijamantima, i naĊosmo se u Salamunovoj riznici. U prvi ĉas blijedo svjetlo svjetiljke obasja samo izbicu uklesanu u ţivoj stijeni, ĉetvorinu ne veću od deset stopa u širinu i visinu. Zatim ugledasmo divnu zbirku slonovih kljova naslaganih sve do stropa. Nismo mogli znati koliko ih je, jer nismo mogli prosuditi koliko se redova prostire u dubinu, ali već u prvom redu virili su krajevi najmanje ĉetiri do pet stotina kljova. Samo bjelokosti bilo je dovoljno da se ĉovjek obogati za cio ţivot. Moţda je, pomislih. Salamun upravo iz toga izvora dobivao sirovinu za svoje »veliko prijestolje od bjelokosti« kojemu nije bilo ravna ni u jednome kraljevstvu. Na protivnoj strani sobe nalazilo se dvadesetak drvenih sanduka, sliĉnih sanducima za municiju, samo većih i crveno obojenih. »Ondje su dijamanti!« kliknuh. »Dajte svjetlo!« Ser Henry me posluša i prinese svjetiljku blizu najgornjega sanduka. Vidjeh da je poklopac toga sanduka, sav istruo od zuba vremena, mada se nalazio na tom suhom mjestu, slomljen. Moţda ga je slomio stari da Silvestra. Pruţih ruku kroz rupu i izvukoh punu šaku, ali ne dijamanata, već zlatnika, i to takva oblika da takve zlatnike nitko od nas još nije vidio. Natpisi na njima bijahu sliĉni hebrejskom pismu. »Ah!« — rekoh, bacajući zlato natrag u sanduk, »nećemo se vratiti praznih ruku! U svakom sanduku mora biti po nekoliko tisuća zlatnika, a ovdje je osamnaest sanduka. Drţim da je taj novac bio odreĊen za isplatu radnika i dobavljaĉa.« 157 Rudnici kralja Salamuna
»Da«, umiješa se Good, »ali ĉini mi se da će nam to biti sve. Nigdje ne vidim dijamanata, osim ako ih onaj stari Portugalac nije sve stavio u svoju vreću.« »Ako gospodari hoće da naĊu kamenje, neka pogledaju onamo gdje je najmraĉnije«, javi se Gagul koja je dobro razumjela naše poglede. »Ondje će gospodari naći posebnu udubinu i u njoj tri sanduka. Dva su zapeĉaćena, a jedan je otvoren.« Prije nego što sam to preveo ser Henryju koji je nosio svjetiljku nisam mogao a da ne zapitam kako ona sve to zna ako ovamo nije ušao nitko poslije onoga bijelog ĉovjeka koji je ovdje bio prije mnogo pokoljenja. »Oh, Makumazane, ti, koji noću bdiješ«, porugljivo mi odgovori, »zar vi koji ţivite na zvijezdama nemate oĉi koje mogu gledati kroz stijenu? Ha, ha, ha!« »Pogledajte u onaj kut, Curtis«, rekoh pokazujući onamo, kamo mi je oznaĉila Gagul. »Hej, momci«, dozva nas on, »ovdje je neka udubina. Nebesa! Pogledajte!« Poţurismo onamo gdje je on stajao u nekoj udubini, sliĉnoj malenu doksatu. Uza zid stajale su u tom doksatu tri kamene škrinje svaka po dvije stope u ĉetvorini. Dvije su škrinje imale kamene poklopce, a poklopac treće stajao je naslonjen na nju. Sama je škrinja bila otvorena. »Pogledajte!« promuklo ponovi ser Henry drţeći svjetiljku nad otvorenom škrinjom. Pogledasmo, ali za neko vrijeme nismo mogli da razaberemo ništa zbog nekoga srebrnastog sjaja koji nas je zablještio. Kad su nam se oĉi malo privikle, razabrasmo da je škrinja do tri ĉetvrtine puna nebrušenih dijamanata. Većina ih je bila veoma krupna. Sagoh se i izvadih nekoliko komada. Ne, nije moglo biti sumnje! To su bili pravi dijamanti; svi su bili pod rukom nekako glatki kao sapun. Ispustih ih natrag i uzdahnuh od ĉuda. »Mi smo najbogatiji ljudi na svijetu«, rekoh. »Monte Kristo je bio siromah prema nama!« »Preplavit ćemo trţište dijamantima«, dobaci Good. »Ali najprije ih moramo odnijeti onamo«, reĉe ser Henry. U sredini je sjala svjetiljka, dolje su svjetlucali dragulji, a mi smo stajali oko njih, blijedih lica, i buljili jedan u drugoga, kao da smo zavjerenici spremni da izvrše neki zloĉin, umjesto da budemo najsretniji ljudi na svijetu kao što smo se nadali. 158 Henry Rider Haggard
»Hi! Hi! Hi!« cerekala se stara Gagul iza nas oblijećući oko nas kao slijepi miš-vampir. »Eto vam sjajnoga kamenja koje tako volite, bijeli ljudi. Eto vam ga koliko god hoćete. Uzmite ga, prevrćite ga rukama, jedite ga, hi, hi, pijte ga, ha, ha!« Misao da jedemo i pijemo dijamante uĉinila mi se u tom trenutku tako smiješnom da sam se poĉeo neobuzdano smijati. Ser Henry i Good povedoše se za mnom a da ni sami nisu znali zašto. Stajali smo tako i vrištali od smijeha nad tim draguljima koji su bili naši, koje su prije toliko tisuća godina strpljivi kopaĉi iskopali u onoj jami tamo za nas, i koje je za nas spremio davno preminuli Salamunov nadglednik ĉije je ime moţda bilo utisnuto na izblijedjelom vosku što se još drţao uz poklopce škrinja. Salamun ih nikada nije dobio, nije ih dobio ni David, ni da Silvestra, ni bilo tko drugi. Mi smo ih dobili! Tu su pred nama bili dijamanti u vrijednosti od mnogo milijuna funti sterlinga, tu su bile tisuće funti u bjelokosti i u zlatu ĉekajući samo na to da ih odnesemo. Napadaj veselosti najednom proĊe, i mi se prestadosmo smijati. »Otvorite i ostale škrinje, bijeli ljudi«, zagrakće Gagul, »u njima ima sigurno još toga kamenja. Nasitite se, bijeli gospodari! Ha, ha. Nasitite se!« Potaknuti time latismo se posla da skinemo poklopce s druge dvije škrinje. Lomili smo peĉate bez ikakva osjećaja da time poĉinjamo neko svetogrĊe. Hura! I oni su bili puni, puni do vrha, bar onaj drugi. Iz njega nije nikakav grešni da Silvestra napunio kozju mješinu. Treća je škrinja bila puna samo do ĉetvrtine, ali je kamenje u njoj bilo probrano. Nijedan od njih nije bio manji od dvadeset karata, a neki su bili veliki kao golublja jaja. Neki najkrupniji bili su malo ţućkasti, »obojeni«, kako to vele u Kimberlyju. Ali nešto nismo vidjeli, a to je bio pogled pun grozne zlobe i mrţnje kojim nas je ošinula Gagul neĉujno se, kao zmija, izvlaĉeći iz riznice, pa niz hodnik prema vratima u stijeni. Ĉuj! Što je to? Krik za krikom odbijao se od nadsvoĊena stropa. To je Fulatin glas! »Oh, Bugvane, u pomoć! U pomoć! Stijena pada!« »Neka pada, djevojko, jer...« »U pomoć! U pomoć! Ubola me je!« Smjesta potrĉasmo niz hodnik, i eto što ugledasmo u svjetlu svjetiljke: kamena su se vrata polako zatvarala; spustila su se već do na tri stope od poda. Kraj njih su se borile Gagul i Fulata. Hrabroj je djevojci crvena krv curila sve do koljena, no još uvijek je drţala staru vješticu koja se borila 159 Rudnici kralja Salamuna
kao divlja maĉka. O, oslobodila se! Fulata pade, a Gagul se baci na zemlju da se kao zmija provuĉe ispod kamenih vrata koja su se spuštala. Eto je, - pod njima je... ali prekasno! Prekasno! Kamen je pritisnu, i ona poĉe vriskati u smrtnom strahu. Spušta se stijena, teška trideset tona i polako pritište njezino staro tijelo na podnoţje pećine. Ori se vrisak za vriskom, kakve još nikada nismo ĉuli, a onda se zaĉu otegnuto jecanje i krkljanje i vrata se zatvoriše upravo u ĉasu kad smo stigli do njih. Sve se to odigralo u ĉetiri sekunde. PriĊosmo Fulati. Siromašna je djevojka bila probodena i vidio sam da neće dugo ţivjeti. »Oh, Bugvane, umirem«, uzdahnu to lijepo stvorenje. »Gagul se izvukla... nisam je vidjela, bilo mi je zlo... najednom su se vrata poĉela spuštati; onda se vratila i pogledala niz hodnik.., vidjela sam je gdje ulazi kroz vrata koja su se polako spuštala, uhvatila sam je i zadrţala, a ona me je ubola i sad umirem, o Bugvane ...« »Jadna djevojko! Jadna djevojko!« poviĉe Good. A kako nije mogao nikako drukĉije da joj pomogne, poĉe je ljubiti. »Bugvane«, javi se ona nakon kratke stanke, »je li Makumazan ovdje? »Ovdje sam, Fulata.« »Molim te, Makumazane, budi na nekoliko ĉasaka moj jezik jer me Bugvan ne moţe razumjeti, a htjela bih da reknem nešto prije nego što odem u mrak.« »Govori, Fulata, a ja ću prevesti.« »Reci mojem gospodaru, Bugvanu — da ga ljubim i da rado umirem, jer znam da on ne moţe da optereti svoj ţivot ţenom kao što sam ja. Reci mu da osjećam, otkako sam ugledala njega, kao da mi je u grudima neka ptica koja će jednoga dana poletjeti i zapjevati negdje. Ĉak i sada, kad više ne mogu ni ruku da dignem, kad mi se mozak sve više ohlaĊuje, ne osjećam da mi srce umire. Tako je puno ljubavi da bi moglo ţivjeti tisuću godina i još uvijek bi ostalo mlado. Reci mu da ću ga moţda sresti na zvijezdama, budem li opet ţivjela — pretraţit ću sve. Reci mu — ne, Makumazane, nemoj mu više ništa reći osim da ga ljubim — oh, stisni me ĉvršće, Bugvane, ne osjećam više tvoje ruke — oh! Oh!« »Umrla je — umrla je!« reĉe Good ustajući sav potišten. Suze su curile niz njegovo pošteno lice. »Nemojte se zbog toga toliko ţalostiti, staro momĉe«, reĉe ser Henry. »Što?« upita Good. »Kako to mislite?« 160 Henry Rider Haggard
»Mislim, da ćete joj se i vi uskoro pridruţiti. Ĉovjeĉe, zar ne vidite da smo ţivi zakopani?« Sve dok ser Henry nije izgovorio te rijeĉi, nisam ni pomislio na svu strahotu koja nas je zadesila — toliko sam bio zaokupljen smrću sirote Fulate. Ali sad smo obojica razumjeli. Silna su se kamena vrata spustila, vjerojatno zauvijek, jer je jedini mozak koji je znao njihovu tajnu bio smrvljen u prah pod njihovom teţinom. Nismo mogli ni pomisliti na to da ta vrata otvorimo bez velike koliĉine dinamita. A nalazili smo se iza njih — zatvoreni! Nekoliko smo ĉasaka stajali kao okamenjeni uz Fulatino tijelo. Ĉinilo se da nas je ostavila sva odvaţnost. Posve smo klonuli pri prvoj pomisli na polaganu i bijednu smrt koja nas ĉeka. Sad nam je sve bilo jasno: ona neman Gagul već nam je od poĉetka spremala tu zamku. Mora da je njezina pakosna duša upravo uţivala pri pomisli da će ona tri bijelca koje je iz nepoznatih razloga već od prvoga susreta mrzila, polako umrijeti od gladi i ţeĊi kraj blaga, za kojim su toliko ĉeznuli. Sad sam razumio smisao njezina porugljivog cerekanja da jedemo i pijemo dijamante. Moţda je netko pokušao to isto izvesti i sa starim donom kad je on bacio vrećicu punu dijamanata. »Ovo je veoma loš poloţaj«, promuklo će ser Henry, »svjetiljka će se ubrzo ugasiti. Pogledajmo, moţda bismo mogli naći polugu koja diţe stijenu.« Latismo se posla oĉajnom energijom. Stojeći u barici krvi poĉeli smo opipavati vrata i obje strane hodnika. Ali nismo mogli pronaći bilo kakvo puce ili polugu. »Uvjeren sam«, rekoh, »da se vrata ne mogu otvoriti iznutra, jer se inaĉe Gagul ne bi izvrgla opasnosti da se pokuša provući ispod njih. Upravo zato što je to znala pokušala je pod svaku cijenu umaći, prokleta bila.« »Na svaki ju je naĉin ubrzo stigla plaća«, dobaci ser Henry mrko se nasmijavši. »Njezina je smrt gotovo isto tako strašna kao što će moţda biti i naša. S vratima ne moţemo uĉiniti ništa; poĊimo natrag u riznicu.« Okrenusmo se i poĊosmo, a ja pri tom opazih na nedovršenom zidu košaricu s hranom koju je nosila Fulata. Uzeh je i ponesoh u prokletu riznicu koja je imala da nam bude grob. Onda se vratismo i s mnogo poštovanja podigosmo Fulatino tijelo pa ga poloţismo na pod kraj sanduka s novcima. Zatim sjedosmo i sami naslonivši se leĊima na ona tri kamena sanduka s neizmjernim blagom. 161 Rudnici kralja Salamuna
»Hajde da podijelimo hranu«, predloţi ser Henry, »kako bi nam što dulje potrajalo.« Tako i uĉinismo. Izraĉunasmo da će na svakoga doći ĉetiri vrlo malena obroka, uz koje ćemo moći da proţivimo nekoliko dana. Osim biltonga ili suhoga mesa od divljaĉi imali smo dvije ĉuture s vodom, svaka od jedne pinte. »A sada«, reĉe ser Henry, »hajde da jedemo i pijemo jer ćemo sutra umrijeti.« Pojeli smo malko biltonga i popili gutljaj vode. Ne treba ni da kaţem da nam nije bilo do jela, ali nam je tijelo trebalo okrepe. Ĉim smo pojeli, poĉeli smo se bolje osjećati. Ustali smo i poĉeli da sustavno pretraţujemo zidove svoje tamnice nadajući se da ćemo moţda ipak naći kakav izlaz. Pomno smo prekucali stijene i pod. Izlaza, meĊutim, nije bilo. To je i razumljivo jer riznica i nije mogla da ima neki drugi izlaz. Svjetiljka je poĉela sve slabije svijetliti. Nestalo je ulja. »Quatermaine, koliko je sati?« upita ser Henry. »Ide li vaš sat?« Izvadio sam ga i pogledao. Bilo je šest sati. U jedanaest sati ušli smo u spilju. »Infandus će se ĉuditi što nas nema«, rekoh. »Ako se noćas ne vratimo, on će nas sutra potraţiti.« »Uzalud će nas traţiti. On ne poznaje tajnu kamenih vrata, a ne zna ni gdje su. Juĉer nije nitko znao tu tajnu osim Gagul, a danas je ne zna baš nitko. Sve da i naĊe vrata, ne bi ih mogao probiti. Cijela kukuanska vojska ne bi mogla probiti pet stopa ţive stijene. Prijatelji, vidim da nam preostaje samo da se prepustimo sudbini. Potraga za blagom upropastila je već mnoge ljude, a mi ćemo samo povećati njihov broj.« Svjetiljka je svijetlila još posve slabo. Onda odjednom planu i jarko osvijetli cio prizor: gomilu bijelih slonovih kljova, sanduke pune zlata i tijelo uboge Fulate, ispruţeno pred njima, kozju mješinu s blagom, nejasno svjetlucanje dijamanata i divlja, izmuĉena lica nas trojice bijelaca koji sjede ovdje ĉekajući smrt od gladi. Odjednom plamen svjetiljke oslabi i utrnu se. 162 Henry Rider Haggard
Osamnaesto poglavlje GUBIMO SVAKU NADU Ne mogu ni izdaleka opisali strahote noći koja je došla. Srećom ih je donekle ublaţio san, jer ĉak i u takvom poloţaju kakav je bio naš umorna priroda zahtijeva svoje. Sve kad i ostavimo po strani razmišljanje o sudbini koja nam je predstojala — jer i najhrabriji ĉovjek na svijetu mora uzdrhtati pred sudbinom koja nas je oĉekivala, a ja se nikada nisam isticao hrabrošću — već i sama tišina u toj podzemnoj prostoriji bila je upravo nepodnošljiva. Moţda si i ti, ĉitaoĉe, kadšto noću leţao budan i mislio da te tišina guši, ali ja sam potpuno siguran u to i kaţem ti da ne moţeš uopće imati ţive i jasne predodţbe o tome što zapravo znaĉi tišina. Na površini zemlje uvijek postoji neko kretanje, neki šumovi; pa bili oni sami po sebi i neprimjetni, ipak otupljuju oštricu potpune tišine. Ali ovdje nije bilo baš nikakva šuma. Bili smo zakopani u utrobi goleme planine pokrivene snijegom, ali šum vjetra nije dopirao do nas. Od strašne dvorane smrti dijelio nas je dugaĉak tunel i stijena debela pet stopa, a mrtvi ne podiţu nikakvu buku. U toj našoj grobnici ne bi nam dopro do ušiju ni tutanj sve artiljerije zemlje ni neba. Bili smo odsjeĉeni od svakoga zvuka na svijetu — bili smo već kao mrtvaci. Uto mi posta jasna sva ironija sudbine. Oko nas je leţalo blago, dovoljno da se njime isplate svi drţavni dugovi jedne osrednje drţave, ili da se sagradi flota bojnih oklopnjaĉa, a mi bismo bili sretni da sve to zamijenimo i za najsitniju nadu u spas. Uskoro ćemo nesumnjivo biti sretni da sve to blago zamijenimo za zalogaj hrane ili za ĉašu vode, a poslije toga ĉak i za blagodat da što prije doĊe kraj našim patnjama, istina je, zaista, da bogatstvo za koje ljudi stavljaju na kocku svoje ţivote na kraju krajeva ne vrijedi upravo ništa. I tako nam proĊe noć. »Good«, napokon se javi glas ser Henryja. Upravo je jezovito odjeknuo u toj neizrecivoj tišini. »Koliko još šibica imate u toj vašoj kutiji?« Good ih paţljivo prebroja, oprezno ih opipavajući prstima i pazeći da mu ni jedna ne ispadne. »Osam, Curtis.« 163 Rudnici kralja Salamuna
»Zapalite jednu da vidimo koliko je sati.« Good ga posluša, a kontrast izmeĊu mrke tame i plamena ţigice gotovo nas zaslijepi. Na mojem je satu bilo pet. Sad se vani na snjeţnim vrhuncima iznad naših glava rumenjela zora, vjetrić je rastjerao noćne maglice u kotline, a mi smo ĉamili u podzemnoj riznici, ţivi zakopani. »Dobro bi bilo da nešto pojedemo i da se okrijepimo«, rekoh. »Ĉemu da jedemo?« odgovori Good. »Bit će boije za nas da što prije umremo!« »Dok je ţivota, ima i nade!« dobaci ser Henry. Pojedosmo dakle malo biltonga i popismo nekoliko gutljaja vode. Opet je prošlo neko vrijeme, a onda predloţi ser Henry da netko od nas ode što bliţe k vratima i da viĉe, ne bi li ga moţda izvana tko ĉuo. Toga se posla prihvati Good koji je dugo sluţio na moru pa je imao jak i prodoran glas. Pipajući doĊe do prolaza i poĉe vikati. Moram reći, da je podigao upravo paklensku buku. Nikada dotle nisam ĉuo takvu dreku, ali sve to nije ništa koristilo. Nakon nekoga vremena presta vikati i vrati se veoma ţedan, tako da je morao popiti malo vode. Odrekli smo se vikanja jer je ono smanjivalo zalihu vode. I tako smo sad opet sjedili — naslonjeni na sanduke s beskorisnim dijamantima — u onoj strašnoj besposlenosti koja je toliko otešĉavala našu sudbinu. Ne ţacam se priznati da sam se sav predao oĉaju. Naslonio sam glavu na široko ser Henryjevo rame i zaplakao. Uĉinilo mi se da i Gooda ĉujem gdje teško guta slinu i proklinje sam sebe zbog te svoje slabosti. Ah, kako je dobar i hrabar bio onaj orijaški ĉovjek kraj nas! Njeţnije ne bi mogao postupati s nama ni da smo bili zaplašena djeca, a on naša dadilja. Zaboravio je da je i njega zadesila ista nesreća pa je uĉinio sve što je mogao da umiri naše rastrojene ţivce. Pripovijedao nam je o ljudima koji su se našli u sliĉnom poloţaju pa su se na ĉudesan naĉin spasili. Kako nas na taj naĉin nije mogao ohrabriti, poĉeo nam je razjašnjavati da nas oĉekuje samo ono ĉemu se i onako ne moţemo ukloniti, samo što će nas smrt zateći nešto ranije. Govorio nam je da će stvar biti brzo svršena, i da je smrt od iscrpljenja i gladi laka (što zapravo nije istina). Imao je divan znaĉaj: bio je veoma miran, ali istodobno i veoma ĉvrst. I tako nam proĊe dan kao što nam je bila prošla i noć, ako uopće ima smisla da upotrebljavam te oznake, kad je sve to vrijeme oko nas vladala potpuna tama. Kad sam ponovo upalio ţigicu da pogledam na sat bilo je sedam sati. 164 Henry Rider Haggard
Opet smo malo jeli i pili. Još dok smo time bili zabavljeni, pade mi nešto na um. »Kako to«, rekoh, »da je zrak u toj prostoriji cijelo vrijeme svjeţ? Gust je i teţak, ali ipak je posve svjeţ.« »Gospode!« viknu Good i skoĉi na noge. »Nisam ni pomislio na to. Kroz kamenita vrata ne moţe dolaziti, jer su veoma ĉvrsto uglavljena. Mora da dolazi iz nekoga drugog izvora! Da nema strujanja zraka, ugušili bismo se ovdje, ĉim smo ušli. Hajde da pogledamo!« Pravo je ĉudo, kako nas je ta sitna iskrica nade posve promijenila. Za trenutak smo sva ĉetvorica puzla naokolo na rukama i na koljenima napeto traţeći ma i najmanji znak zraĉne struje. Ruka mi pri tom naiĊe na nešto hladno. Bilo je to lice uboge Fulate. Pun sat i više pipali smo tako naokolo, a onda se ser Henry i ja posve oĉajni okanismo toga posla. Bili smo omamljeni od toga što smo cijelo vrijeme udarali glavama o kljove, sanduke i zidove riznice. Good je, meĊutim, i dalje uporno traţio govoreći da je bolje raditi i to, nego ne raditi ništa. »Hej, momci, doĊite ovamo«, napokon reĉe prigušenim glasom. Ne treba da kaţem da smo se poţurili k njemu što smo brţe mogli. »Quatermaine, stavite svoju ruku ovamo gdje je moja. Osjećate li što?« »Mislim da osjećam kako ovuda struji zrak.« »A sad ĉujte!« Good se uspravi i poĉe nogom udarati o pod. U našim srcima zaplamsa plamen nade. Zvuĉalo je šuplje. Drhtavim rukama pripalih ţigicu. Imao sam ih samo još tri. Vidjesmo da se nalazimo u krajnjem kutu sobe, što je i razjašnjavalo zašto nismo kod prijašnjega pretraţivanja ustanovili taj šuplji zvuk. Dok je ţigica gorjela, pomno pretraţismo to mjesto. U glatkoj stijeni poda nalazilo se mjesto na kojem su se dodirivala dva kamena. Gospode! U stijenu je bio uglavljen kameni prsten! Od silnog uzbuĊenja ne mogosmo izustiti ni rijeĉ, a srca nam stadoše burno udarati od »nade. Good je imao noţ na kojem se nalazila kuka, kakvom se vadi kamenje iz konjskih kopita. On je otvori i poĉe njome strugati oko obruĉa. Zatim zavuĉe kuku ispod prstena i poĉe ga polako dizati bojeći se da ga ne prelomi. Prsten se pokrenu. Kako je bio od kamena, nije prirastao uz podlogu, što bi se sigurno dogodilo da je bio od ţeljeza. Ubrzo se prsten uspravi. Good ga uhvati objema rukama i potegnu iz sve snage, ali ništa se ne maĉe. 165 Rudnici kralja Salamuna
»Pustite mene da pokušam«, nestrpljivo rekoh jer je kamen bio tako smješten u krajnji kut da dvojica nisu istodobno mogla uhvatiti prsten. Dohvatih prsten i povukoh, ali bez uspjeha. Onda pokuša i ser Henry, ali ni njemu nije uspjelo. Zatim Good uze kuku i stade ĉeprkati posvuda oko kamena, odakle smo osjećali da dolazi svjeţ zrak. »Sad, Curtis, pokušajte još jednom«, pozove Good. »Imate snage za dvojicu, upnite svom silom! Ĉekajte!« On skinu s vrata crni svileni rubac koji je — po svojem obiĉaju da se dotjeruje — još uvijek nosio, te ga provuĉe kroz kariku. »Quatermaine, uhvatite Curtisa oko pasa i povucite svom snagom kad dam znak. Naprijed!« Ser Henry nape svu svoju silnu snagu, a Good i ja pomogosmo što smo najbolje mogli. »Vucite! Vucile! Miĉe se!« zasopljeno će ser Henry, a ja zaĉuh kako mu mišići pucketaju u jakim leĊima. Odjednom se zaĉu glasan prasak, a onda osjetismo kako nas je zapljusnuo val zraka i naĊosmo se svi poleĊice na podu pod velikom kamenom ploĉom. Ser Henry je svojom silnom snagom podigao ploĉu. Nikada nije snaga mišića posluţila u bolju svrhu. »Zapalite ţigicu, Quatermainu«, reĉe ĉim smo ustali i malo odahnuli. »Samo pazite.« Poslušah ga, a pred nama se pokaza prva kamena stepenica nekoga stepeništa. »Što da radimo?« upita Good. »Poći ćemo niza stepenice, dakako, i pouzdati se u sudbinu.« »Stoj!« umiješa se ser Henry. »Quatermainu, uzmite ono malo biltonga i preostalu vodu; moţda će nam ustrebati.« Pipajući odoh po zalihu hrane na ono mjesto kraj sanduka s dijamantima. Pri tom mi pade nešto na um. Posljednja dvadeset i ĉetiri sata nismo gotovo ni mislili na dijamante; gadila nam se i sama pomisao na njih kad smo vidjeli do ĉega su nas doveli. Ali sad sam pomislio da ne bi bilo loše da stavim koji dijamant u dţep za sluĉaj da nam ipak uspije da se izvuĉemo iz te sablasne jame. Gurnuo sam dakle ruku u prvi sanduk i napunio sve raspoloţive dţepove svojega starog lovaĉkog kaputa, a na vrh dodao — što se pokazalo kao sretna zamisao — još dvije, tri šake onih krupnih iz trećega sanduka. »Hej, momci«, doviknuh im. »ne biste li ponijeli sa sobom nekoliko dijamanata? Ja sam sebi već napunio dţepove.« 166 Henry Rider Haggard
»Ah, do vraga i dijamanti!« odbi ser Henry. »Nadam se da ih nikada više neću vidjeti!« Good mi nije uopće ništa odgovorio. Drţim da se upravo opraštao od ostataka jadne djevojke koja ga je toliko ljubila. Koliko god ti se to ĉinilo ĉudnim, dragi ĉitaoĉe, koji udobno sjediš kod kuće i misliš na golemo, neizmjerno bogatstvo što smo ga ostavljali ondje, uvjeravam te da ni ti ne bi mario da si na tom mjestu proboravio dvadeset i osam sati bez jela i pića i da si se morao spustiti u nepoznatu utrobu zemlje nošen nesigurnom nadom da ćeš izbjeći smrti od gladi. Da mi nije prešlo u krv da za sobom ne ostavljam ništa što bi imalo bilo kakvu vrijednost, ako mi se pruţa i najmanja mogućnost da to ponesem, siguran sam, da ni ja ne bih pomislio na to da napunim dţepove. »Hajde, Quatermainu«, pozove me ser Henry koji je već stajao na prvoj stepenici kamenoga stepeništa, »polako, ja idem naprijed.« »Pazite kamo stajete; moţda se dolje nalazi kakva velika jama.« »Mnogo je vjerojatnije da se dolje nalazi još kakva prostorija«, reĉe ser Henry polako silazeći i brojeći pri tom stepenice. Nabrojivši do petnaest, stane. »Došli smo do dna«, reĉe. »Ĉini mi se da je tu neki hodnik. DoĊite!« Good siĊe za njim, a ja poĊoh kao posljednji. Sišavši dolje, zapalih jednu od posljednje dvije šibice. Pri njezinoj smo svjetlosti vidjeli da se nalazimo u uskom tunelu koji je od stepenica niz koje smo sišli vodio u pravom kutu desno i lijevo. Prije nego što smo mogli da vidimo još štogod, ţigica mi opali prste i utrnu. Kojim pravcem da krenemo? Razumijete, nismo mogli znali kakav je to tunel i kamo vodi pa bi nas jedan smjer moţda mogao voditi k spasu, a drugi u propast. Bili smo u velikoj dvoumici, kad se Good iznenada dosjeti da je struja zraka povila plamen ţigice nalijevo. »PoĊimo u susret struji zraka«, predloţi Good. »Zrak struji u jamu, a ne iz nje.« Prihvatili smo taj prijedlog i pošli dalje od proklete riznice da krenemo na strašno lutanje. Pri tom smo se rukom drţali zida, a nogama ispitivali tlo pri svakom koraku. Stigne li ţiv ĉovjek ikad još onamo, u što nipošto ne vjerujem, naći će znakove naše prisutnosti; otvorene sanduke s draguljima, dogorjelu svjetiljku i bijele kosti sirote Fulate. Hodali smo oko ĉetvrt sata tim hodnikom, kad on najednom zavi u stranu pod oštrim kutom. Moţda ga je presjekao i kakav drugi hodnik. Krenusmo njime, ali samo zato da brzo prijeĊemo u treći. Tako je to trajalo 167 Rudnici kralja Salamuna
nekoliko sati. Ĉinilo nam se da se nalazimo u nekom kamenom labirintu koji ne vodi nikamo. Ne mogu, dakako, reći, kakvi su to bili hodnici, ali smo mislili da su to rovovi staroga rudnika ĉija su okna vodila amo-tamo u potrazi za rudom. Jedino smo tako mogli sebi razjasniti ono mnoštvo razliĉitih hodnika. Konaĉno se silno izmoreni zaustavismo i pojedosmo ostatak biltonga i popismo ono malo vode jer su nam grla bila suha kao vapnenice. Bili smo posve slomljeni od izgubljene nade. Ĉinilo nam se da smo izmakli smrti u tami riznice samo zato da poginemo u tami tunela. Dok smo tako — silno potišteni — stajali, zaĉuh neki zvuk, pa upozorih na nj i ostale. Bio je vrlo slab i veoma dalek, ali je ipak bio neki zvuk, neko mrmorenje, jer su ga i moji drugovi ĉuli. Nikakve rijeĉi ne mogu opisati blaţenu radost koju smo osjetili, zaĉuvši ga nakon tolikih sati sablasne tišine. »Duše mi, to je tekuća voda«, reĉe Good. »DoĊite!« Krenuli smo onamo, odakle je dopirao taj tihi mrmor, tapkajući kao i prije duţ kamenih zidova. Što smo dulje išli, šum se sve jasnije razabirao, sve dok na kraju ne posta posve glasan. Dalje, još dalje! Sad smo već jasno mogli razabirati klokot tekuće vode. No odakle tekuća voda u utrobi zemlje? Sad smo već bili posve blizu. Good, koji je išao prvi, zaklinjao se da je već osjeća njuhom. »Polako, Good!« upozori ga ser Henry. »Mora da smo već blizu!« Onda zaĉusmo pljusak i Goodov krik. Pao je u vodu. »Good! Good! Gdje ste?« tjeskobno i zaplašeno viknusmo obojica. Silno nam odlanu kad zaĉusmo prigušen odgovor. »Dobro je. Uhvatio sam se za stijenu. Zapalite šibicu da vidim gdje ste.« Ţurno pripalih posljednju šibicu. U njezinu slabom svjetlu ugledasmo tamnu masu vode koja nam je protjecala pod nogama. Nismo mogli vidjeti koliko je široka, ali tu se, malo dalje od nas, nalazio taman lik našega druga koji se drţao neke izboĉene stijene. »Spremite se da me prihvatite«, viknu Good, »morat ću plivati.« Zatim opet zaĉusmo pljuskanje po vodi i glasan ţubor. Ĉas zatim dopliva Good i zgrabi ser Henryja za ruku. Izvukosmo ga iz vode u suhi tunel. »Duše mi«, reĉe sopćući, »malo da nisam otišao. Da se nisam uhvatio za stijenu i da ne znam plivati, bio bih izgubljen. Voda juri kao u mlinskom ţlijebu, a dno nisam mogao napipati.« 168 Henry Rider Haggard
Bilo je jasno da ovuda ne moţemo. Poĉekasmo malo da se Good odmori, a onda se napismo slatke i svjeţe vode iz te podzemne rijeke i napunismo svoje ĉuture. Zatim oprasmo lica što je već bilo veoma potrebno, pa okrenusmo leĊa tom afriĉkom Stixu i poĊosmo natrag kroz tunel, dok se s Gooda koji je išao pred nama, cijedila voda. Konaĉno smo stigli do nekoga drugoga tunela koji je vodio nadesno. »Moţemo i ovuda«, izmoreno će ser Henry. »Svi su ti putovi sliĉni. PoĊimo njime; ići ćemo dok ne padnemo.« Tako smo, silno izmoreni, polako posrtali kroz taj hodnik. Ser Henry je išao pred nama. Najednom zastane, a mi se zaletjesmo u njega. »Gledajte!« šapnu on, »Ili mi se vrti u glavi, ili je to svjetlo!« Napesmo vid. Tamo, da, tamo daleko pred nama razabirala se nejasna svjetlucava taĉka, kao prozorĉić na nekoj kolibi. Svjetlo je bilo tako slabo da sumnjam da bi ga razabrale iĉije oĉi osim takvih koje su kao naše, već nekoliko dana gledale samo potpunu tamu. U nama se ponovo porodi nada. Uzdahnusmo i poţurismo naprijed. Za pet minuta nije više bilo nikakve sumnje. To je zaista bila mrlja nejasnog svjetla! Odjednom se tunel suzi. Ser Henry se spusti na koljena. Otvor se sve više suţavao, dok na kraju nije postao širok kao neka poveća lisiĉja jama u zemlji: da, sad je to zemlja. Stijena je prestala. Ser Henry se skupi i pritisnu ramenima. Bio je vani! Za njim izaĊe Good, a onda i ja. Nad nama su sjale zvijezde, a u nosnicama osjetismo sladak zrak. Onda najedanput pod nama nešto popusti i mi se stadosmo kotrljati kroz travu i grmlje, po mekoj vlaţnoj zemlji. Ja se uhvatih za nešto i zadrţah se. Uspravih se i krepko kliknuh. Odozdo mi se ozva krik. Ondje se Henry zadrţao na nekom malom zaravanku. Odvukoh se do njega i naĊoh ga zdrava i ĉitava, ali malo zasopljena. Stadosmo se ogledavati traţeći Gooda. NaĊosmo ga malo dalje, na mjestu gdje je nogom zapeo za neki rašljast korijen. Bio je priliĉno izubijan, ali se ubrzo oporavio. Onda sva trojica sjedosmo na travu i od silne sreće i radosti, ĉini mi se, zaplakasmo. Umakli smo iz strašne tamnice koja malo što nam ne posta i grobom. Sigurno nam je dobra kob upravila korake prema ĉagljevoj jazbini na kraju tunela. Nema sumnje, ĉagalj mora da je prokopao ulaz u tunel. Gle: tamo gore na planinama opet rudi zora, a mi smo već mislili da je više nikada nećemo ugledati. 169 Rudnici kralja Salamuna
Uskoro se sivkasto svjetlo polako spusti na obronke. Vidjeli smo da se nalazimo na dnu ili, bolje reći, kraj dna one orijaške jame blizu ulaza u spilju iz koje su nekada bili iskopani dijamanti. Vidjeli smo i nejasne obrise triju »Šutljivaca« koji su sjedili na podnoţju planine. Sigurno su oni strašni hodnici, po kojima smo lutali te beskrajne noći, bili u nekakvoj vezi s velikim rudnikom dijamanata. Što se pak tiĉe podzemne rijeke u utrobi planine, nitko ne zna, kakva je to rijeka, odakle dolazi i kamo teĉe. Nisam nipošto toliko radoznao da bih joj istraţivao tok. Postajalo je sve svjetlije i svjetlije. Mogli smo već razabrati jedan drugoga, ali moje oĉi nisu još nikada vidjele prizor kakav smo pruţali. Oĉi i obrazi bijahu nam upali, od glave do pete bili smo uprljani prašinom i blatom, izudarani i krvavi, a na licima nam se odraţavao dugotrajan strah pred neminovnom smrti; na danjem smo svjetlu zaista bili nalik na prava strašila. Ĉinjenica je, meĊutim, da je kraj svega toga Goodovo stakalce još uvijek ĉvrsto pristajalo uz njegovo oko. Ne vjerujem da se u svoj toj nevolji i pomaklo. Ni tama, ni pad u podzemnu rijeku, ni kotrljanje niz obronak nisu mogli odijeliti Gooda od njegova monokla. Ubrzo ustadosmo bojeći se da nam se udovi ne ukoĉe ostanemo li dugo sjediti. Polaganim i bolnim koracima poĉesmo se uspinjati uza strme strane prostrane jame. Ĉitav sat i više neprestano smo se uspinjali uz plavu ilovaĉu drţeći se za korijenje trave i grmeĉke koji su izrasli u jami. Napokon je i taj posao bio obavljen, i mi se naĊosmo na velikoj cesti uza samu jamu, ali na protivnoj strani od one na kojoj su sjedili »Šutljivci«. Kraj samoga puta, stotinjak koraka od nas, gorjela je vatra ispred nekoliko koliba, a oko vatre sjedile su neke ljudske prilike. PoĊosmo prema njima pridrţavajući jedan drugoga i zaustavljajući se svakih nekoliko koraka. Najednom jedan od tih likova usta, ugleda nas, i pade niĉice na zemlju viĉući od straha. »Infandus! Infandus! To smo mi, tvoji prijatelji!« Uspravismo se. On potrĉa prema nama buljeći u nas kao da je lud i još uvijek dršćući od straha. »Oh, gospodari, gospodari! Zaista ste se vratili od mrtvih! Vratili ste se od mrtvih!« I stari se ratnik baci pred nas na zemlju, obujmi koljena ser Henryja i glasno zaplaka od radosti. 170 Henry Rider Haggard
Devetnaesto poglavlje OPROŠTAJ S IGNOSIJEM Deset dana poslije toga jutra, tako bogatoga dogaĊajima, nalazili smo se u svojem starom stanu u Lu. Ništa nismo bili gori zbog svojih strašnih doţivljaja, osim što je moja ĉekinjasta kosa izašla iz spilje s dijamantima za dvije trećine više sijeda nego što je bila kad smo ušli u nju. A ni Good nije nipošto više bio isti onaj kakav je bio prije Fulatine smrti koja ga je, ĉini se, veoma potresla. Drţim da nije potrebno posebno istaknuti kako nam više nije uspjelo da uĊemo u Salamunovu riznicu. Odmorivši se od napora, za što nam je trebalo ĉetrdeset i osam sati, siĊosmo u veliku jamu nadajući se da ćemo naći prolaz kroz koji smo se izvukli iz planine, ali to nam nije uspjelo. U prvom redu, pala je kiša i istrla naše tragove, a osim toga obronci velike jame bili su puni mravojedovih i drugih jazbina. Bilo je posve nemoguće reći kroz koju smo se spasili. Dan prije nego što smo se vratili u Lu, otišli smo ĉak da pomnije razgledamo dvoranu sa stalaktitima, a neki nas nemir natjera da zaĊemo i u Mjesto smrti. Prošavši ispod koplja Bijele smrti, mi smo se, s osjećajima koje ne mogu opisati, zagledali u kamenu masu koja nam je zakrĉila izlaz. Neko smo vrijeme razmišljali o neprocjenjivom blagu koje se nalazi s one strane stijene, o tajanstvenoj staroj vještici ĉiji smrvljeni i splošteni ostaci leţe pod stijenom, i o lijepoj djevojci u ĉiju grobnicu vode ta vrata. Kaţem, promatrali smo kamenu masu, jer ne mogosmo — ma koliko smo je pregledavali pronaći pukotinu, u kojoj su se vrata spajala s ostalom stijenom, niti smo mogli otkriti tajnu kako su se vrata otvarala, premda smo to cio sat, pa i više pokušavali. Tajna je bila zauvijek izgubljena. Bio je to zacijelo neki ĉudesni mehanizam, jednostavan ali neprobojan u svojoj masivnosti, karakteristiĉan za doba koje ga je stvorilo. Ne vjerujem da igdje drugdje na svijetu postoji još koji takav mehanizam. Napokon se okanismo posla. Da se sad ta silna kamena masa i digla pred nama, otvorivši nam ulaz u riznicu, sumnjam da bismo se usudili da prekoraĉimo zgnjeĉene ostatke Gagulina tijela i da ponovo uĊemo u riznicu, sve kad bi i bilo potpuno sigurno da ćemo zdravi i ĉitavi uspjeti da iz nje iznesemo sve ono 171 Rudnici kralja Salamuna
nebrojeno blago. Ali meni je ipak dolazilo da glasno zaplaĉem što ondje u izbi uklesanoj u kamenu ostavljamo najveće blago koje je ikada u povijesti svijeta bilo nagomilano na tako malenom mjestu. Ali tu nije bilo pomoći. Samo bi dinamit mogao svladati tu stijenu pet stopa debelu, a dinamita nismo imali i nismo ga mogli nabaviti. Uvidjevši da su nam svi napori uzaludni prestasmo se i dalje truditi. Moţda će u kojem kasnijem stoljeću kakav sretniji istraţivaĉ pronaći ĉudotvorne rijeĉi »Sezame, otvori se!« i za ovu riznicu pa će svijet preplaviti dijamantima. Ja, uostalom, veoma sumnjam u to. Nekako mi se ĉini da dijamanti koji vrijede mnogo milijuna funti sterlinga i leţe u tri kamena sanduka, nikada neće zasvjetlucati na vratu ljepotica. Oni i Fulatine kosti ostat će u hladnom društvu dokle god bude postojala naša zemlja. Razoĉarano uzdahnuvši krenusmo natrag, a drugoga dana poĊosmo u Lu. Bili smo razoĉarani, a to je zapravo znaĉilo veliku nezahvalnost prema sudbini. Ta ĉitalac se zacijelo sjeća da sam — dosjetivši se u pravo vrijeme — bio toliko oprezan da sam napunio dţepove svojega starog lovaĉkog kaputa prije nego što smo izašli iz one tamnice. Mnogo mi je dijamanata ispalo iz dţepa dok sam se kotrljao niz obronak jame, a ispala mi je većina upravo onih krupnih dragulja što sam ih bio stavio na vrh. Ipak nam je još uvijek ostalo razmjerno veoma mnogo dragulja, meĊu kojima je bilo i osamnaest krupnih kamenova, od kojih je svaki teţio izmeĊu trideset i stotinu karata. U mojemu je starom lovaĉkom kaputu ostalo još dosta blaga da nas sve uĉini, ako ne milijunašima, a ono ipak veoma imućnim ljudima i da nam kraj toga ostane još toliko kamenja da naĉinimo tri najljepše dijamantne ogrlice u Evropi. Nismo, dakle, baš tako loše prošli. Kad smo stigli u Lu, Ignosi nas veoma srdaĉno doĉeka. Bio je zdrav i sav zauzet poslom oko uĉvršćivanja vlasti i reorganiziranja svojih pukova koji su pretrpjeli velike gubitke u sukobu s Tvalom. Dah mu je stao dok je slušao našu neobiĉnu pripovijest. A kad smo mu ispripovjedili na kako je strašan naĉin poginula Gagul, on se zamisli. »DoĊi ovamo!« pozove on nekoga veoma staroga indunu koji je s ostalima sjedio u krugu oko kralja, ali tako da nije mogao ĉuti o ĉemu govorimo. Starac usta, priĊe nam, pozdravi i sjedne uz nas. »Ti si vrlo star«, reĉe Ignosi. »Jesam, kralju i gospodaru.« »Reci, kad si bio malen, jesi li poznavao Gagul, lovkinju na ĉarobnjake?« 172 Henry Rider Haggard
»Jesam, kralju i gospodaru!« »Kakva je onda bila — mlada kao i ti?« »Ne, kralju i gospodaru! Bila je isto takva, kakva je i danas, stara i osušena, silno ruţna i puna pakosti.« »Više nije takva; sad je mrtva.« »Tako? O kralju, onda je prokletstvo skinuto sa zemlje!« »Idi sad.« »Kum! Odlazim, crno štene koje je razdrlo gušu staroga psa. Kum!« »Vidite, braćo«, nastavi Ignosi, »to je bila neobiĉna ţena, i ja se radujem što je mrtva. Ona bi vas ostavila da umrete na onom mraĉnom mjestu, a kasnije bi moţda pronašla naĉin da ubije i mene, kao što je ubila i mojeg oca da na njegovo mjesto postavi Tvalu kojega je voljela. Nastavite sa svojom pripoviješću jer joj zacijelo nikada nije bilo ravne!« Ispripovjedio sam na to povijest našega spasa, a onda, kako sam se bio dogovorio s drugovima, iskoristih tu priliku i zamolih Ignosija da nam dopusti da odemo iz Kukuane. »A sad, Ignosi«, rekoh mu, »došlo je vrijeme da ti kaţemo zbogom i da poĊemo u svoju zemlju. Vidi, Ignosi, došao si s nama kao sluga, a sada te ostavljamo kao moćnoga kralja. Ako si nama zahvalan, sjećaj nas se i radi onako kako si nam obećao da ćeš raditi: vladaj pravedno, poštuj zakon i ne ubijaj nikoga bez osude. Samo tako ćeš napredovati. Sutra u zoru dat ćeš nam malu pratnju da nas prevede preko planina. Zar ne, o kralju?« Ignosi pokri lice dlanovima. Nekoliko je ĉasaka ostao u tom poloţaju, a zatim nam odgovori: »Srce me boli, vaše mi ga rijeĉi razdiru. Što sam vam uĉinio, Inkubu, Makumazane i Bugvane da me ţelite ostaviti ojaĊena? Vi, koji ste stajali uza me u buni i u borbi, vi me ţelite ostaviti u danima mira i pobjede? Što ţelite? Ţene? Odaberite ih po cijeloj zemlji! Kraj, u kojemu biste ţivjeli? Eto, cijela je zemlja vaša, dokle god moţete sagledati! Kuće bijelih ljudi? Nauĉit ćete moj narod kako se grade. Stoku za meso i mlijeko? Svaki oţenjen ĉovjek dotjerat će vam po jednoga vola ili jednu kravu. Divljaĉi da je lovite? Ne luta li slon po mojim šumama i ne spava li potoĉni konj u trsci? Ţelite li da ratujete? Moji pukovi ĉekaju na vašu zapovijed. Ako ima išta drugo što mogu da vam dam, sve ću vam dati.« »Ne, Ignosi, ne ţelimo ništa od svega toga«, odgovorih. »Htjeli bismo samo da se vratimo u svoju zemlju.« »Sad mi je jasno«, gorko će Ignosi, a oĉi mu bljesnuše. »Više volite svijetlo kamenje nego mene, svojega prijatelja. Dobili ste kamenje, pa ćete 173 Rudnici kralja Salamuna
otići u Natal i preko burne crne vode da ga prodate i da se obogatite. Eto, za ĉim ĉezne srce svakoga bijelog ĉovjeka. Zbog vas neka je prokleto to kamenje i neka su prokleti svi koji ga traţe. Smrt neka snaĊe svakoga, tko korakne na Mjesto smrti u potrazi za kamenjem. Govorio sam, bijeli ljudi. Moţete ići.« Ja mu stavih ruku na mišicu. »Ignosi«, rekoh, »reci nam, kad si lutao po zemlji zuluškoj i boravio meĊu bijelim ljudima u Natalu, nije li te srce vuklo za zemljom o kojoj ti je pripovijedala majka, za svojom domovinom u kojoj si ugledao svjetlo svijeta i gdje si se igrao dok si bio malen, za zemljom gdje je bilo tvoje mjesto?« »Upravo je tako bilo, Makumazane.« »Isto tako i naša srca ĉeznu za našom zemljom i za krajem u kojemu nam je mjesto.« Nastala je stanka. Onda je Ignosi prekine, no ovaj put je govorio drukĉijim glasom. »Vidim da su tvoje rijeĉi, Makumazane, mudre i pune razbora, kao uvijek. Ono što leti po zraku ne voli da se dugo zadrţava na zemlji; bijeli ljudi ne vole da dugo ţive ţivotom crnih. Dobro, vi morate otići i ostaviti me ţalosna srca. Bit ćete kao mrtvi za mene, jer odande, kamo idete, ne dolaze vijesti do mene. Ali ĉujte me, i neka svi bijeli ljudi znaju za moje rijeĉi: nijedan bijeli ĉovjek neće više prijeći preko planina, pa da i stigne ţiv do njih. Neću da vidim ovdje trgovce s njihovim puškama i rumom. Neka se moj narod bori kopljima i neka pije vodu kao što su radili i njegovi preci. Neću da mi ovamo doĊu popovi i da unose u srca mojih ratnika strah pred smrću, da bune narod protiv kralja i da utiru put bijelcima koji će doći za njima. Stigne li koji bijelac do mojega praga, potjerat ću ga. DoĊe li ih stotina, odbit ću ih. DoĊe li cijela vojska, dići ću se na njih svom svojom snagom, i oni me neće svladati. Nitko neka ne doĊe radi svijetloga kamenja, ne, ni ĉitava vojska. Jer ako doĊu, poslat ću cio puk, da zaspe onu veliku jamu, da slomi bijele stupove u pećini i da je napuni kamenjem, tako da nitko ne uzmogne doći ni do onih vrata, o kojima ste mi govorili i kojih je tajna otvaranja izgubljena. Ali za vas trojicu, Inkubu, Makumazane i Bugvane, put je uvijek otvoren. Jer vi ste mi, ĉujte me dobro, draţi od bilo kojega drugog ţivog stvora. Otići ćete. Moj stric i moj induna Infandus uzet će vas za ruke i otpratit će vas s cijelim pukom. Doznao sam da postoji još jedan put preko planina, 174 Henry Rider Haggard
i oni će vam ga pokazati. Putujte sretno, braćo moja, hrabri bijeli ljudi! Nećete me više vidjeti, jer moje srce ne moţe da to podnese. Eto, izdat ću zapovijed, i ona će biti proglašena od planine do planine, da vaša imena, Inkubu, Makumazan i Bugvan budu kao imena mrtvih kraljeva. Tko ih izgovori, morat će umrijeti. Tako će se sjećanje na vas zauvijek saĉuvati u zemlji. Idite sada prije nego što poĉnem liti suze kao ţena. A kad se nakon nekog vremena osvrnete na stazu ţivota, kad ostarite i kad se stanete okupljati oko vatre, jer sunce za vas neće više biti dovoljno toplo, sjetite se, kako ste stajali rame uz rame sa mnom u velikoj bici koju su pokrenule tvoje mudre rijeĉi, Makumazane. Misli o tome, kako si ti, Bugvane, bio vrh onoga roga koji se zabio Tvali u slabine, dok si ti stajao u krugu Sivih, Inkubu, i dok su ljudi padali pod tvojom bojnom sjekirom kao što klasje pada pod srpom; da, misli i o tome kako si slomio snagu onoga divljeg bika, Tvale, i oborio njegov ponos u prah. Zbogom zauvijek, Inkubu, Makumazane i Bugvane, gospodari moji i prijatelji moji!« Ignosi ustane, pa se na nekoliko trenutaka veoma ozbiljno zagleda u nas, a zatim prebaci rub svojeg ogrtaĉa preko glave da sakrije lice pred nama. Šutke smo otišli. * * * U zoru idućeg dana otputovali smo iz Lu. Pratio nas je naš stari prijatelj Infandus, sav slomljen zbog našeg odlaska. S nama je išao i puk Bivola. Premda je bilo veoma rano, glavna je gradska ulica bila puna naroda koji nas je pozdravljao kraljevskim pozdravom dok smo prolazili na ĉelu puka. Ţene su nas blagoslivljale što smo zemlju oslobodili Tvale i bacale cvijeće na put kojim smo prolazili. Bio je to neobiĉan, dirljiv prizor, kakav se rijetko viĊa kod domorodaca. Ali dogodi se i jedna smiješna zgoda kojoj se priliĉno obradovah jer nam je dala povoda da se od srca nasmijemo. Prije nego što smo stigli do kraja grada istrĉa pred nas jedna lijepa mlada djevojka noseći u ruci kitu krasnih ljiljana pa ih preda Goodu — nekako se ĉini da su sve djevojke najviše voljele Gooda, moţda zato jer su mu njegovo pola brade i stakalce na oku davali neku vrijednost koja je postojala samo u njihovim oĉima — i reĉe mu da bi ga htjela zamoliti za jednu milost. »Samo reci!« rekoh, vršeći opet duţnost tumaĉa. 175 Rudnici kralja Salamuna
»Neka moj bijeli gospodar pokaţe svoje lijepe bijele noge da ih vidim i da ih se sjećam dokle god ţivim i da pripovijedam o njima svojoj djeci. Putovala sam ĉetiri dana da stignem ovamo i da ih vidim jer je glas o njima preietio ĉitavom zemljom.« »Neka sam proklet ako to uĉinim!« uzbuĊeno kliknu Good. »Hajde, hajde, stari druţe!« umiješa se ser Henry. »Ta nećete valjda odbiti molbu ovako lijepe dame.« »Neću!« tvrdoglavo odvrati Good. »To je nepristojno.« Napokon ipak pristane da zasuĉe nogavice do koljena, a sve prisutne ţene i mlade djevojke ĉiju je ţelju ispunio, odmah poĉeše klicati od divljenja i oduševljenja. Morao je tako nastaviti da hoda zasukanih hlaĉa sve dok ne izaĊosmo iz grada. Mislim da će proći mnogo vremena prije nego što kukuanske ţene naĊu kakav drugi predmet kojemu će se toliko diviti koliko su se divile njegovim nogama. Njegovih pokretnih zuba pa ĉak i njegova providnog oka Kukuanci su se manje-više zasitili, ali njegovih lijepih bijelih nogu — nikako. Putem nam je Infandus ispripovjedio da preko planine vodi još jedan prijelaz, sjeverno od onoga na koji se nastavlja Salamunova cesta, ili, bolje reći, da postoji mjesto na kojemu se moţemo spustiti niz okomiti zid koji dijeli kukuansku zemlju od pustinje i spaja vrhunce, nazvane Sabine grudi. Tom smo prilikom saznali i to da je prije dvije godine ĉetica kukuanskih lovaca sišla niz taj put u pustinju da lovi nojeve ĉija su pera u velikoj cijeni kao bojni ukras. Oni su za vrijeme lova odmakli daleko od planine, i već su poĉeli patiti od ţeĊi, kad na obzorju ugledaše neko drveće. Pošli su prema njemu i pronašli veliku plodnu oazu koja se pruţala nekoliko milja u duljinu, a bila je bogata vodom. Ignosi nam je predloţio da se vratimo preko te oaze. Ta nam se zamisao uĉini veoma dobrom jer se ĉinilo da ćemo tako uštedjeti napor da prelazimo preko planine. Nekoliko je lovaca imalo da nas otprati do te oaze, iz koje su se, po njihovu pripovijedanju, daleko preko pustinje vidjeli drugi plodni predjeli. Putujući bez ikakvih poteškoća naĊosmo se ĉetvrtoga dana, pred noć, opet na hrptu planine koja dijeli kukuansku zemlju od pustinje. Ta se pustinja — dvadesetak milja sjeverno od Sabinih grudiju — talasala kao more pod našim nogama. U zoru narednoga jutra dovedoše nas do ruba veoma strme stijene niz koju smo se morali spustiti da siĊemo u pustinju, dvije tisuće stopa ispod nas. 176 Henry Rider Haggard
Ovdje smo se oprostili sa svojim vjernim prijateljem, snaţnim starim ratnikom Infandusom. On nam sveĉano zaţeli sve dobro i malo što ne zaplaka na rastanku. »Nikad više, gospodari, neće moje oĉi vidjeti ljude kao što ste vi«, reĉe nam. »Oh, kako je Inkubu silno kosio ljude u bici! Oh, kad se samo sjetim onog udarca kojim je mojemu bratu Tvali odsjekao glavu! To je bilo divno — divno! Ne vjerujem da ću ikad još vidjeti nešto sliĉno, osim moţda u sretnim snima.« Bilo nam je vrlo ţao što se moralo rastati od njega. Good je bio toliko potresen da mu je za uspomenu dao — što mislite, što? — svoj monokl! (Kasnije smo saznali, da mu monokl uopće nije ni bio potreban!) Infandus je bio sav sretan jer je vjerovao da će mu posjed takva predmeta silno povećati ugled. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja uspjelo mu je da ga stavi na oko. Nikada nisam vidio nešto tako neskladno, stari vojnik sa stakalcem na oku! Monokli se nikako ne slaţu s ogrtaĉima od leopardove koţe i crnim nojevim perjem. Uvjerivši se da su se naši vodiĉi dobro opskrbili vodom i hranom, stisnuli smo starom vojniku ruku i poĉeli se spuštati. Otprati nas gromki oproštajni pozdrav puka Bivola. Spuštanje je bilo veoma naporan posao, ali se te veĉeri ipak nekako naĊosmo na podnoţju planine. Nismo pri tom pretrpjeli nikakve nesreće. Dok smo tako uveĉer sjedili uz vatru i promatrali strme stijene koje su stršale iznad nas, javi se ser Henry: »Znate, drugovi, drţim da na tom svijetu ima i gorih mjesta nego što je kukuanska zemlja. Ja sam preţivio i nesretnijih dana nego što su bila ta posljednja dva mjeseca, premda nisam nikada proveo tako ĉudne dane. No, što kaţete na to?« »Gotovo bih ţelio da se vratim onamo«, reĉe Good uzdahnuvši. Ja rekoh da je sve dobro što se dobro svrši. Ipak u toku svoga ţivota punog opasnosti nikada nisam proţivio tako teške opasnosti kao što su bile one kroz koje sam ovdje prošao. Samo kad se sjetim one bitke, sav se ohladim, a što se tiĉe doţivljaja u riznici... Slijedećeg jutra krenusmo na zamoran put preko pustinje, no imali smo veliku zalihu vode koju je nosilo naših pet vodiĉa. Prenoćili smo pod vedrim nebom i u zoru krenuli dalje. U podne trećega dana putovanja ugledali smo drveće oaze, o kojoj su nam pripovijedali vodiĉi, a sat prije zalaska sunca koraĉali smo po travi i slušali ţubor vode. 177 Rudnici kralja Salamuna
Dvadeseto poglavlje NAĐEN A sad dolazim do najĉudnovatijeg od svih dogaĊaja što smo ih doţivjeli na ovom ĉudnom pothvatu. On nam pokazuje kako je ţivot sav pun sluĉajnosti. Mirno sam išao nešto malo ispred svojih drugova uz obalu male rjeĉice koja je tekla iz oaze dok je nije progutao ţedni pustinjski pijesak. Odjednom se zaustavih i poĉeh trljati oĉi. Dvadesetak koraka preda mnom, na lijepom poloţaju, u sjeni divlje smokve, i okrenuta prema rjeĉici, nalazila se lijepa koliba, sagraĊena više-manje na kaferski naĉin od trave i pruća, samo što je umjesto malenog otvora imala potpuna vrata. »Koga vraga traţi ovdje koliba?« rekoh sam sebi. Tek što sam to rekao, vrata kolibe se otvoriše, i iz nje šepajući izaĊe neki bijeli ĉovjek, odjeven u koţu i s velikom crnom bradom. Uĉini mi se da sam dobio sunĉanicu. Ta to je nemoguće! Nijedan lovac nije nikada došao u takav kraj, a sigurno se ne bi ni naselio ovdje. Buljio sam i buljio, a isto tako i onaj ĉovjek. Upravo u tom ĉasu stigoše i Good i ser Henry. »Pogledajte, drugovi«, rekoh, »je li to bijelac, ili sam ja poludio?« Ser Henry pogleda i Good pogleda, a onda najednom onaj ĉovjek crne brade viknu iz svega glasa i hramljući poĊe prema nama. Kad nam je stigao u blizinu, on kao da se onesvijestio. Ser Henry se jednim skokom naĊe uz njega. »Gospode!« viknu, »to je moj brat George!« Na tu se buku iz kolibe pojavi još jedan ĉovjek, takoĊer u krznu, s puškom u ruci, i potrĉi prema nama. Ugledavši me, viknu: »Makumazane! Ne poznaješ li me, baas? Ja sam lovac Jim. Izgubio sam ono pismo što si mi ga dao da ga predam svome gospodaru, a ovdje smo gotovo već dvije godine.« I on mi se baci pred noge i zaplaĉe od radosti. »Ti nemarni lupeţu!« rekoh. »Zasluţio si da te dobro izlemam.« Za to je vrijeme ĉovjek sa crnom bradom došao sebi. I on i ser Henry pustili su maha svojim osjećajima, a da pri tom nisu rekli ni rijeĉi. Ma kakav bio razlog njihovoj zavadi u prošlosti, sad je sve bilo zaboravljeno. Drţim da je posrijedi bila neka ţena, ali nisam ih nikada pitao. 178 Henry Rider Haggard
»Dragi moj brate« konaĉno se javi ser Henry. »Već sam mislio da si mrtav. Prešao sam preko Sulimanovih planina da te naĊem, a sad te, eto, nalazim u pustinji kao kakvog starog lešinara.« »Prošle su gotovo dvije godine otkako sam pokušao da prijeĊem Sulimanovo gorje«, odgovori George nesigurnim glasom, kao što govori ĉovjek koji dugo vremena nije imao prilike da govori svojim jezikom, »ali kad sam stigao dovde, pade mi neka stijena na nogu i smrvi mi je, tako da više nisam mogao poći ni naprijed ni natrag.« Onda priĊoh i ja pa rekoh: »Kako ste, gospodine Neville? Zar me se ne sjećate?« »Kako?« zaĉudi se on, »nije li to Quatermain, a i Good? Poĉekajte ĉas, momci, jer mi se vrti u glavi. Sve je to tako ĉudno, a kad je ĉovjek već izgubio svaku nadu — i tako sretno!« Te nam je veĉeri George Curtis uz logorsku vatru ispripovjedio svoju pripovijest koja je, na svoj naĉin, bila isto tako zanimljiva kao i naša i puna doţivljaja. Ispriĉana ukratko, svodi se na ovo: Prije nepune dvije godine krenuo je iz Sitandova kraala da pokuša doći do planina. Što se tiĉe onoga pisma što sam mu ga poslao po Jimu, taj ga je vrijedni momak izgubio, i George nije za nj sve do danas ni ĉuo. Ravnao se po vijestima što ih je dobio od domorodaca, te nije pošao prema Sabinim grudima, već prema onom strmom usponu na planine niz koji smo mi išli. To je oĉito bio bolji put od onoga koji je bio zabiljeţen na mapi staroga don Silvestra. U pustinji su on i Jim mnogo prepatili, ali su napokon stigli u tu oazu u kojoj je Georgea Curtisa zadesila teška nesreća. Na dan njihova dolaska sjedio je George kraj rjeĉice, a Jim je neposredno iznad njega na obali vadio med iz gnijezda neke vrsti divljih pĉela bez ţaoke. Pri tom je otisnuo veliki kamen koji je Georgeu pao na desnu nogu i strašno je smrvio. Od toga dana bio je George Curtis tako jako hrom da nije mogao nastaviti put ni vratiti se pa je odluĉio da radije završi ţivot u toj oazi, nego da posve sigurno pogine u pustinji. S hranom su vrlo dobro prolazili, jer su imali mnogo municije, a u oazu je, osobito noću, dolazilo mnogo divljaĉi zbog vode. Oni su je ubijali iz puške ili su je hvatali stupicama. Hranili su se mesom, a kad im se istrošilo odijelo, odijevali su se ţivotinjskjm koţama. »Tako smo, eto, proţivjeli gotovo dvije godine«, završi George, »kao drugi Robinson i njegov Petko, nadajući se da će naići kakvi domoroci i pomoći nam da odemo odavde. Ali nitko nije došao. Upravo smo se Jim i ja dogovorili da će on i pokušati da stigne u Sitandov kraal da dovede pomoć. 179 Rudnici kralja Salamuna
Trebao je da poĊe sutra, ali nisam se baš mnogo nadao da ću ga ikada više vidjeti. A sad si, eto, od tolikih ljudi na svijetu došao ti, baš ti, za koga sam mislio da me je davno zaboravio i da udobno ţivi u staroj Engleskoj. Naišao si pukim sluĉajem i našao me ondje, gdje se ni najmanje nisi nadao. To je najveće ĉudo, za koje sam ikada ĉuo, a uz to i silna sreća.« Sad se i ser Henry lati pošla i u glavnim mu crtama ispripovjedi naše pustolovine. Zadrţasmo se do kasno u noć. »Divota!« uskliknu George, kad sam mu pokazao nekoliko dijamanata »bar ste vi nešto dobili kao plaću za svoje muke kad su već moje ostale neplodne.« Ser Henry se nasmije. »Svi ti dijamanti pripadaju Quatermainu i Goodu. Ugovorili smo tako da će oni podijeliti sve što naĊu.« Ta me napomena navede na razmišljanje. Porazgovorio sam se s Goodom a onda rekoh ser Henryju da je naša jednodušna ţelja da i on primi trećinu dijamanata, a ako to neće, da ih onda predamo njegovu bratu koji je podnio više patnji od nas traţeći dijamante. Konaĉno ga natjerasmo da pristane na takvu diobu, ali George Curtis je za nju saznao tek mnogo kasnije. * A sad, na ovome mjestu, mislim da treba završiti s pripoviješću. Naš povratak kroz pustinju u Sitandov kraal bio je vrlo naporan, to više, što smo morali pomagati Georgeu Curtisu, ĉija je desna noga zaista bila veoma slaba; iz nje su neprestano izlazili sitni komadići kostiju. Ipak smo nekako svladali i taj put, pa kad bih opisivao sve potankosti, morao bih samo ponavljati ono što smo doţivjeli pri našem prvom prijelazu preko pustinje. Šest mjeseci nakon našega povratka u Sitandu gdje smo našli svoje puške i ostalo — iako je onaj stari lupeţ bio vrlo zlovoljan što smo ostali ţivi i došli po njih — stigosmo zdravi i ĉitavi do moje male kuće u Bereu kraj Durbana. Ovdje sam se oprostio od onih koji su me pratili na najĉudnovatijem putovanju što sam ga poduzeo za svojega dugog ţivota punog razliĉitih pustolovina. Ovdje i pišem ove retke. * 180 Henry Rider Haggard
Upravo kad sam napisao posljednju rijeĉ, stigao je neki Kafar kroz moj drvored naranĉina drveća, noseći s pošte pismo u rascijepljenoj palici. Pismo je bilo od ser Henryja. Budući da ono samo najbolje govori, evo njegova teksta od poĉetka do kraja: 1. listopada 1884. Brayley Hall, Yorkshire Dragi moj Quatermainu! Nedavno sam Vam ukratko javio da smo nas trojica, George, Good i ja, sretno stigli u Englesku. Iskrcali smo se u Southamptonu i otišli u grad. Trebali ste da vidite Gooda kako se slijedećeg dana vratio ureĊen. Da prijeĊem na posao. Good i ja odnijeli smo dijamante Streeteru da procijeni, kao što smo se dogovorili. Upravo Vam se bojim kazati na koliko su ih procijenili, jer mi se ĉini da je ta svota silno velika. Rekli su, dakako, da je procjena više ili manje pribliţna, jer, koliko je njima poznato, takvo kamenje nije nikada dolazilo u tolikoj koliĉini na trţište. Ĉini se da su dijamanti (osim jednoga ili dva najveća) najĉistije vode i u svakom pogledu ravni najboljem brazilskom kamenju. Upitao sam ih, ne bi li oni kupili dijamante, ali mi odgovoriše da to prelazi njihovu snagu. Preporuĉili su mi da ih prodajemo postepeno kako ne bismo preplavili trţište i izazvali pad cijena. Ipak su nam za mali dio njih ponudili stotinu osamdeset tisuća funti. Morate se vratiti kući, Quatermainu, i pobrinuti se za to, pogotovu ako i dalje ustrajete na tome da mome bratu date kao veliĉanstveni poklon trećinu dijamanata koji meni nipošto ne pripadaju. Što se tiĉe Gooda, on nije dobar ĉovjek. Sve svoje vrijeme trati na brijanje i na razliĉne druge besmislice koje su u vezi s poljepšavanjem tijela. Ipak mi se ĉini da još uvijek ţali za Fulatom. Rekao mi je da nije, otkako se vratio kući, vidio ţenu koja bi se mogla usporediti s Fulatom ni po ljepoti lica ni po umiljatosti. Ţelio bih da se vratite kući, stari moj druţe, i da ovdje u blizini kupite kakav posjed. Vi ste već obavili svoj dio posla u ţivotu i imate mnogo novaca. A ovdje je na prodaju divan posjed koji bi Vam veoma odgovarao. DoĊite; što prije, to bolje. Opis svojih pustolovina moţete dovršiti i na brodu. Nismo htjeli nikomu pripovijedati o našim doţivljajima dok ih Vi ne opišete. Bojimo se da nam nitko ne bi vjerovao. PoĊete li odmah po primitku ovoga pisma, stići ćete ovamo krajem godine, pa Vas molim da Novu godinu provedete kod mene. Doći će i Good, a isto tako i George. Da 181 Rudnici kralja Salamuna
Vas podmitim, reći ću Vam da će doći i Vaš sin Harry. Bio je kod mene tjedan dana u lovu i vrlo mi se svidio. Hladnokrvan je mladić; nastrijelio me je u nogu, a onda mi je mirno izrezao saĉmu i rekao da je dobro da u svakoj lovaĉkoj druţbi bude i po jedan student medicine. Do viĊenja, staro momĉe. Ne mogu više ništa kazati, ali znam da ćete doći, bar zato da obveţete 1. listopada 1884. svojeg iskrenog prijatelja Henryja Curtisa P. S. Kljove onoga velikog slona koji je ubio jadnoga Kivu nalaze se u predvorju moje kuće iznad onoga para bivoljih rogova što ste mi ih Vi dali. Veliĉanstveni su. A sjekira kojom sam Tvali odsjekao glavu, visi nad mojim radnim stolom. Ţao mi je što nismo mogli donijeti i naše ĉeliĉne košulje. H. C. Danas je utorak. Parobrod kreće u petak, pa zaista mislim da primim Curtisov poziv i da otputujem u Englesku, makar samo za to da vidim svojeg sina Harryja i da nadgledam tiskanje ove pripovijesti jer ne bih htio da taj posao povjerim ikome drugome. Alan Quatermain 182 Henry Rider Haggard
BILJEŠKA O PISCU Rider Haggard roĊen je 1856, u engleskoj grofoviji Kent. Knjiţevnošću se poĉeo bavili već zarana i u toku svog plodnog knjiţevnog rada napisao je niz veoma uspjelih pustolovnih i fantastiĉnih romana koji se većinom odigravaju u Africi. Premda se Haggard broji meĊu starije pisce — pisao je još u prošlom stoljeću — i premda je razvoj tehnike djelomiĉno premašio njegovu maštu — on je i danas jednako omiljen, a knjige mu se stalno štampaju po cijelom svijetu. Preveden je na sve kulturne jezike. Nekoliko njegovih romana i filmski je prikazano, pa ĉak i u više navrata. Tako je roman »Rudnici kralja Salamuna« snimljen u kolor-filmu; taj je film po cijelom svijetu poţnjeo silan uspjeh. Glavno mu je djelo »She« (Ona) u kojem obraĊuje problem neumrlosti. Engleska ga je vlada odlikovala za njegov knjiţevni rad. 183 Rudnici kralja Salamuna