Zane Grey - Jahaci rumene kadulje

vrlo suzdržan u svojim izjavama, a Jane se ipak ne uvrijedi. Mada nije vjerovala u tu čudovisnost, slut.la je da se nešto čudno i neobično događalo oko nje. Oduvijek je bila od koristi crkvenim poglavarima i trudila se da izvršava njihova naređenja, mada se nikad nije potpuno odrekla svoje nezavisnosti; a to ih je, možda, i navelo da ne biraju sredstva da bi je potčjiili svojoj volji. Pri toj pomisli osjeti kako se u njoj krv komeša i kako joj dušu razdire borba što se u njoj zametnula između želje za nezavisnošću i onog osjećaja što ga je smatrala svojom mormonskom dužnošću. – Judkins, pođite u naselje – naredi mu – i kad nešto točno doznate u vezi s mojim jahačima, odmah trčite ovamo da me obavijestite. Ostavši sama, dugo je razmišljala, premećući po mislima mnoge stvari koje u posljednje vrijeme bijaše zanemarila. Otac ju je navikao da vodi farmu sa stotinjak njoj podređenih osoba, da nadzire rad u vrtu i u polju, da točno vodi računa o kretanju stoke i jahača. Uza sve to ona je sebi dodala još jedan, vrlo osjetljiv zadatak, s obzirom na uvjete u kojima je živjela. U stvari potajno je i preko povjerljivih osoba pružala pomoć obiteljima gentila, nastanjenim u naselju, od kojih bi neke, da nije bilo njene pomoći, bukvalno umrle od gladi ili bi bile dovedene u beznadan položaj. Nije sebi krila da je, djelujući tako, varala glavare svoje crkve; bja je, međutim, uvjerena da je zbog tog grijeha ne treba gristi savjest. Tom se ukazivanju milosrđa često suprotstavljao ponos onih kojima je bila potrebna njena pomoć. Da bi prebrodila tu prepreku morala je biti uporna i napregnuti sve svoje snage. Dan prođe mirno, ali se Judkms ne vrati. Zato je sutradan, već zarana, jedna od dvorkinja obavijestila da on želi s njom govoriti. Jane odmah istrča u dvorište i, videći čovjeka naoružana puškom i pištoljem, zaprepasti se toliko da je

čak zaboravila raspitati se za njegovu ranu. – Judkins! – uzvikne. – Čemu to oružje? Nikad nisam vidjela da ga nosite … – Krajnje je vrijeme – odgovori Judkins. – Da li biste, na trenutak, htjeli doći u šumicu, gospođice Withersteen? Ne bi bilo baš ugodno da me vide ovdje. Ona odmah pristade; a kad su bili sami i daleko od kuće, upita ga nestrpljivo: – E pa šta ima novog? – Gospođice, sinoć sam otišao kući, k majci. Dok sam se nalazio tamo, dođe neki čovjek i upita za mene. Iziđoh na vrata. Lice mu bilo skriveno maskom, a kad ga upitah šta želi, jednostavno mi reče da bih najbolje učinio da ne radim više za gospođicu Withersteen. Glas mu bio čudan, piskav, očigledno povišen. Nisam imao vremena da mu išta odgovorim. Brzo ode, nestavši u tami. – Maskiran… ! – polako reče Jane. – Zar niste mogli dokučiti tko je to bio? – Da – odgovori Judkins, ali ne reče drugo. Ona nije navaljivala, bojala se da ne dozna nešto, što bi je duboko rastužilo. – Eto zašto sam naoružan – nastavi Judkins. – Zato što nikad neću napustiti službu kod vas, gospođice, sve dok me ne otpustite. – Želite li me ostaviti, Judkins? – Zar, možda, izgledam kao da to želim učiniti? Dajte mi konja, brzog konja, i pošaljite me u kadulju. – Hvala, Judkins, vi ste mi odaniji nego moji vlastiti istovjernici. Ja bih se morala odreći vaših usluga i odanosti, inače biste mogli imati velikih neugodnosti, ali što da radim? Dogodile su se tolike stvari… Nepravde nanesene Ventersu, krađa stoke, ti maskirani ljudi, te prijetnje, taj prikriveni rat… Ne shvaćam dobro, ali osjećam da nešto mračno i užasno lebdi nad svima nama.

– Ipak je nešto u svemu tome prilično jednostavno! – živahno uzvikne Judkins. – Slušajte me sada, molim vas gospođice, ali ne svojim mormonskim ušima. Oprostite mi što tako govorim. Jučer sam tumarao po dućanima i krčmama, i kratio vrijeme s dangubama. Dajem vam do znanja da se svi vaši potčinjeni nalaze u naselju. Govori se o nekoj grupi, koja je, čini se, stavila sebi u zadatak da krene u lov na kradljivce. Sebe nazivaju „Jahačima”. A baš su se tim razlogom poslužili da bi privoljeli vaše ljude da vas napuste. Čudno je, međutim, da ljudi koji su zaposleni na drugim farmama, osim vrlo rijetkih iznimaka, ne osjećaju potrebu da se udruže s njima. Šef im je Jerry Card, Tullov potčinjeni. Vidio sam i njega i njegova konja i uvjerio sam se da nije bio u Glazeu; a prema tome nije tamo bio ni Tuli. Znate, čim vidim konja gotovo sa sigurnošću mogu pogoditi da li je bio na putu ili nije. Jane uzdahnu, ali ne reče ni riječi. – Razgovarao sam s Blakeom i Domom – nastavi Judkins. – Obojica su moji dobri prijatelji, barem toliko, koliko im to dozvoljavaju njihovi mormonski zakoni, i pitao ih, tako, bez okolišanja, kao čovjek čovjeka, zašto napuštaju službu kod vas. – Kod mene ne pali lukavstvo – nastavi Judkins – a da kažem istinu, nisu ni nastojali da to učine. Podsjetio sam Blakea, kako ste njegovali njegovu majku, kad je bila bolesna, i Dorna, kako ste bili dobri s njegovom djecom. Vidjelo se na njima da ih je stid, gospođice, i da je njihovu slobodnu volju sputavala neka tajanstvena briga. Nisu znali šta da mi odgovore. Vidite, stvar je jasna kao sunce. – Jasna! Jasna, kad se želi napustiti moju stoku da bi je opljačkali, kad se želi dovesti Jane Withersteen u položaj sirote, koja mora pognuti glavom pred višom silom…! Ipak, Judkins, možda ste u pravu. Da, da, stvar je prilično jasna… – Gospođice, trebali biste me ovlastiti da unajmim druge ljude,

koliko ih god bude moguće unajmiti, za čuvanje „bijelog stada”, koje se sada nalazi na paši desetak milja odavde. Tamo je tr1 tisuće grla, i to gotovo sve mladih bikova i junaca. – Jednog dana ću vam se odužiti za vašu odanost, Judk;ns, ako mi ne oduzmu sve što imam. Unajmite sve muškarce koje možete. Recite Jerdu neka vas pusti da izaberete konja koji vam se najviše svidi, osim Black Stara i Nighta. Samo… izbjegavajte prolijevanje krvi pri spašavanju moje stoke i ne izlazite nepotrebno svoje živote opasnosti. Jane se odmah vrati u svoju sobu i tu se prepusti izljevu posve novog osjećaja koji se budio u njoj. Nikad prije nije osjetila toliki bijes pobune, koji je sve do samih temelja potresao njenu navikom ukorijenjenu poslušnost i popustljivost. Umorna i utučena, klone na krevet. Tek je tada uspjela izmjeriti dubinu tih novih osjećaja što su se javljali u njoj. Ono što ju je uvijek nadasve ispunjalo užasom bio je duh mržnje, koji je, po njenu mišljenju, predstavljao smrtni grijeh; a ipak je sada mržnja zauzela znatno mjesto u njenu srcu. Čovjek koji je počinio to zlodjelo, koji je istrgnuo njenu dušu iz stanja ljubavi i vedrine, i okaljao je tim osjećajem mržnje bio je propovjednik božje riječi, bio je čovjek koga je ona toliko voljela i poštovala. Nije ju mučio pretrpljeni gubitak, nije čak strepila pred mogućnošću da ostane bez farme, kuće, pa čak i bez Amber Springa, koji je bio izvor njena bogatstva l njene moći. Mučila ju je briga o budućnosti njene duše, strah da je zauvijek ne izgubi. Siđe s kreveta, klekne i uze se moliti. Molila je kao nikad prije, da joj grijeh bude oprošten, da je bog poštedi opakog plamena mržnje, da još uzmogne misliti na Tulla kao na svoga brata, da ponovo bude u stanju vršiti svoju dužnost prema svojoj crkvi i prema onima kojima je bila potrebna. Kad je ustala, njenom su dušom ponovo ovla dali mir i vedrina. Izvršavat će svoju dužnost onako kako ju je ona

shvaćala, živeći životom kakav je za nju bio častan i prav. Možda se ni kad neće udati za čovjeka po svome izboru, ali nikad neće postati ni Tullova žena, pa makar zbog toga izgubila sve što posjeduje. Nije vje rovala da bi se biskup, koji ju je učio kako da se obraća bogu, zbog njena neslomiva otpora po služio svojom moći prokletstva i osudio njenu dušu na paklene muke. Buka potkovanih kopita u dvorištu istrgne je iz njenih razmišljanja. Istrča na verandu i ugleda Lassitera kako stoji uz konja smiješeći se, što nije nimalo bilo u skladu s njegovim crnim odijelom i crnim revolverima. Videći ga, Jane pomisli: kad bi svojom ljepotom uspjela djelovati na tog čovjeka, ublažila bi njegovu mržnju prema mormonima i spriječila ga da.ubija druge ljude. Time bi ne samo ugodila svojim istovjernicima nego bi i u tom krvniku, vjerojatno, pobudila ljudske osjećaje. – Dobar dan, gospođo – pozdravi Lassiter skidajući crni sombrero. – Lasšiteru, ja nisam gospoda, a niti sam toliko stara da bi mi taj naziv bolje priličio – ona će vedro se osmjehujući. – Ako vam se ne sviđa da me zovete gospođicom Withersteen, onda me naprosto zovite Jane. – Jane? To više volim. Uvijek mi je draže upotrijebiti ime. – Neka onda bude Jane. Drago mi je da vas vidim, Lassiteru, jer se nalazim u nevolji. Ispriča mu o Judkinsovu povratku, o krađi „crvenog stada”, o Ventersovom odlasku na njegov opasni poduhvat, najzad o napuštanju posla od strane njenih ljudi. – Nije loše! – nato će Lassiter. – Ali, dozvolite mi da vam kažem kako mi izgledate isuviše vesela i vrlo ljupka za ženu na koju su se svalile sve te nevolje. – Laskate li mi? Da pravo kažem, odlučila sam da se ne smijem prepustiti očaju. Izgubila sam mnogo, možda ću još

mnogo izgubiti, ali zašto da se zbog toga kinjim… nema to smisla. Lassiter zašuti trenutak, okrećući sombrero u rukama, kao što mu je bio običaj, a onda odvrati: – Žene su, zaista, zagonetka za mene i oduvijek sam se uzalud naprezao da ih shvatim. U svakom slučaju, energične mi se žene dopadaju. Mogu li vas pitati, namjeravate li se boriti protiv onih koji vam stvaraju te neprilike? – Boriti se! A kako? Kad bih to i htjela, nemam nijednog prijatelja, osim Ventersa, koji bi mi htio i mogao pomoći. – Dozvoljavam sebi da primijetim, gospođo… hoću da kažem Jane… da je tu još netko, ako želite… – Vi, Lassiteru? Hvala vam. Ali, zar vas Ja smijem uzeti za mog branitelja? Ta vi ćete otići u naselje da poubijate moje neprijatelje, a … oni su moja braća po vjeri. – Sve mi se čini da će me baš na to natjerati – suho odgovori on. Jane ispruži obje ruke. – Lassiteru! Pnstajem na vaše prijateljstvo i bit ću ponosna da vam ga uzvratim, samo ako se suzdržite od ubijanja mormona. – Mogu vam reći samo jedno – odgovori Lassiter – a to je da ste vi rijetko dobra i plemenita žena i da nije pošteno da vas se progoni kao što vas progoni ovaj svijet… Ne, ne, ja i vi u tim uvjetima ne možemo biti prijatelji. U želji da postigne svoj cilj, Jane se približi strancu, u isti mah odbijena i privučena iznenadnom promjenom njegova raspoloženja. Njegova spremnost da se bori za nju bijaše istodobno i stravična i divna. – Priznajte, Lassiteru, došli ste ovamo da ubijete jednog čovjeka, čovjeka koji je Milly Erne… – čovjeka koji je mučio i ubio Milly Erne, morali ste reći.

Točno je. Jane, radi toga sam došao ovamo. Ne bih to rekao ni jednoj drugoj osobi na svijetu… ali ima stvari, koje jedna žena, poput vas, ni ne sanja; i zato bih vas molio da ne spominjete Milly barem dok mi ne kažete ime tog čovjeka. – Ja da vam ga kažem? Nikada! – Ipak ćete mi to jednoga dana sami reći. Čovjek sam koji misli drugačije od ostalih i nekad mi izgleda da slutim ono što će se zbiti. To nije lako objasniti. Put kojim sam išao tolike godine bio je mučan i vijugav, ali se sada izravnava i pojednostavljuje. Vi ste jednom ušli u moj život, ublaživši agoniju sirote Milly; a to je, htjeli vi ili ne, učinilo Lassitera vašim prijateljem. Ali sad se vi ponovo pojavljujete i meni nešto značite – sam bog zna što! – a svojom plemenitom naivnošću samo još jače podjarujete moju mržnju prema mormonima. Jane osjeti da ne može otvoreno pobijediti neukrotivu volju toga čovjeka, ali ipak ne odustade od namjere da mu smiri dušu. – Vjerujem da ne želite da nastavim u tom smislu nastavi Lassiter nakon trenutka – l zato je bolje da govorimo o drugim stvarima. Došao sam da vam kažem da je vaše „bijelo stado” tamo dolje, iza onog sljemena, i da sam vidio nešto što bi moglo pobuditi vašu znatiželju kad biste to isto i vi vidjeli. Imate li dogled? – Imam ih dva. Idem da ih uzmem, a onda možemo izići zajedno. Pričekajte na trenutak, molim vas. Potrča u kuću, naredi Jerdu da joj osedla Black Stara i potom ga izvede u dvorište, onda ode u svoju sobu da obuče jahaće odijelo u kojem je obično odlazila u kadulju. Tako odjevena, pogleda se u ogledalo i bi zadovoljna svojom ljepotom. Vrati se na verandu. Ako se nadala Lassiterovu divljenju, nije se u tome prevarila jer se on osmjehnu onim svojim lijepim osmijehom, koji ga je činio posve drugim čovjekom. – Izgledate poput nekog dječaka! – uzviknu on. – Nevjerojatno

je kako odjeća može izmijeniti osobu! Dosad sam vas se pomalo plašio kao, na primjer, sinoć, onako sva u bijelom, ali sada… Black Star je poigravao i vukao Jerda koji ga nije mogao obuzdati, ali kad je opazio Jane, odmah se smiri i priđe joj tresući lijepom glavom. – Stani, Black Star! Stani! – reče Jane. Vješto uzjaše i konj odmah pojuri uzagrepce, praćen Lassiterovim konjem. Jane ga pusti neka trči nekoLko milja, onda, kad je vidjela da se malo stišao, povuče uzde i pričeka druga koji je bio zaostao. – Treba poći na ovu stranu – reče Lassiter, kada je sustiže. – Bit će malo više od milje puta. – Ali što hoćete da mi pokažete? Na sve sam spremna, ne bojte se. Kad su stigli do jednog brežuljka i dobrim se dijelom popeli uza nje, Lassiter sjaha i dadne znak Jane da učini isto. Ostaviše tamo konje, s uzdama na vratu, onda se zajedno uzveraše do samog vrha. – Bit će dobro da se što manje izlažemo, tuđim pogledima – reče on. – Zato se smjesti mo iza onog ispupčenja. Bio sam ovdje prije jednog sata. Stado se nalazilo sedam do osam milja prema jugu, ako su ga još tamo ostavili,.. – Ako su ga još tamo ostavili!? Sto ste time htjeli kazati? – Upravo sam tako rekao. Pogledajmo. S druge strane brežuljak se skoro strmo spuštao u prostranu dolinu u čijem dnu Jane gotovo odmah spazi svoje stado, i uperivši đogled prema njemu, shvati da se nešto neobično s njim događalo. Svuda oko stada bile su razasute brojne životinje koje su, izgledalo je, čuvale ostale. Iz gledale su vrlo uznemirene, trčeći tamo-amo, a onda su se zaustavljale, njušeći zrak. – Judkins još nije dospio unajmiti ljude i odvesti ih do stada – primijeti Jane. – Vjerujem, međutim, da bi svakog časa morao

stići. Nadajmo se da nije prekasno. Ali što je, po vašem mišljenju, toliko poplašilo te životinje? – Ništa, u ovom trenutku. Peplašene jesu, ali ne suviše. Međutim, primjećujem da se stado premjestilo za nekoliko milja, otkako sam ga maloprije vidio. – Svakako nije pojelo toliku travu za tako kratko vrijeme. – Tako je. Stado je jednostavno pobjeglo i stvar je, ocijenite sami, vrlo čudna i zabrinjavajuća. – Ali što ga je moglo uplašiti? – nestrpljivo ponovi Jane. – Ostavite za trenutak svoj dogled, jer ćete bolje vidjeti golim okom. Vidite li, tamo, pod onim brežuljkom? Da, vrlo dobro. A sad čekajte. Prođe neko vrijeme a da Jane ništa ne zapazi. Onda Lassiter prošapta: – Eno, ponovo počinje… Pričekajte …. Eno! Da li ste vidjeli? – Ne. A što? – Tamo, poput blijeska… Kao da se sunce odražava na nečem bijelom. Stvarno, sada već pažljivo Janeino oko spazi nešto poput zasljepljujućeg odsjaja. Stade gledati dogledom i nakon nekolko trenutaka spazi sjajnu zraku kako, kao kakvim čudom, izbija iz visoke, rumene kadulje. – Što bi moglo biti? – uzviknu. – Mislim da se netko zabavlja, odbijajući na stado sunčane zrake s kakve plahte ili bijelog ćebeta. – Ali zašto? – opet upita Jane začuđeno više nego ikad. – Zašto? Da bi stoku zaplašio i natjerao u bijeg – odvrati Lassiter kroz stisnute zube. – Ah! – I Jane učini ljutit pokret snažno stežući dogled. Onda gotovo pokajnički prigne glavu a kad ju je podigla, obrati se Lassiteru blijedim osmijehom, ograničivši se da kaže

podrugljivim glasom: – Čini se da su se moja vjerska braća ponovo prihvatila pravednog djela. Bila je uspjela ugušiti žestinu bijesa, ali je po prvi put u životu na takav način govorila o svome narodu, svijetu kojemu je i sama pripadala. Lassiter je prodorno pogleda svojim sivim mirnim očjna. Ona započe: – Rekla sam da sam spremna na sve ali to nije bilo točno. Ali zašto, pitam se, oni hoće da natjeraju u bijeg moje stado? – Vjerojatno se mormoni po božjem naputku služe tim sredstvima da bi vas prisiLli na poslušnost. – Prije ću umrijeti nego popustiti, Lassiteru. Vođu priznajem, ali goniča ne! Ipak, recite mi, zar to ne bi mogla biti neka Oldringova podvala? – Mogla bi biti, ali nije, Jane. Oldring je, da se tako kaže, pošten lopov i ne bi se sakrivao plašeći vaše životinje i rasturajući ih na sve strane. On vas napadne, a ako vam se to ne sviđa, izvolite se latiti oružja. Jane se ugrize za usnu da bi izbjegla odgovor koji joj je spontano navro na usne: o ljudima koji su htjeli da ih se smatra svecima, a koji su, međutim, izgledali bjedniji čak i od surovih kradIjivaca stoke. – Gledajte, gledajte! – iznenada uzvikne Lassiter. – Predvodnici stada se pokreću … počinju trčati… Jane nije dospjela da pogledom slijedi pokrete što ih je spomenuo Lassiter, ali spazi kako se suzila crta stada. Onda, poput roja pčela koje izlaze iz košnice, gomila se rasturi nevjerojatnom brzinom. Čak i do Janeinih ušiju dopre slaba buka, poput dalekog odjeka grmljavine, a onda se postepeno raspline, dok su se daleko, oko stada, podizali oblaci prašine. – To je paničan bijeg – hladno reče Lassiter siter. – Oh, Lassiteru! – uzvikne ona slomljenim glasom čvrsto ga

stegnuvši za mišicu. – Životinje su usmjerile prema kanjonu… ! A tamo dolje nalazi se provalija … – Da, znam… znam. Bojim se da će se sve do posljednje strovaliti u nju. Ipak sve nade nisu izgubljene. Provalija je udaljena više milja a stado će proći na milju od nas. Duga, bjeLčasta crta stalno je tekla u istom pravcu. Onda se iznenada učini da zavija udesno. Sad se još razgovjetnije čula daleka buka. – Razmišljam o tome može li ih se zaošijati – polako reče Lassiter, dok je pogledom promatrao dolmu. – Vidim tamo dolje, s one druge strane, oblak prašine, koji, izgleda, dolazi iz naselja. Možda su to Judkins i njegovi ljudi, ali teško da će stići na vrijeme. Da, najbolje je da pođem. Bit će dobro da ostanete blizu Black Stara. Potrča svome konju, skide s njega bisage i sve što se nalazilo okačeno o sedlo, stegne remenje i zajahavši ga jednim skokom odgalopira pravo u doLnu. Jane uzjaha Black Stara i vrati se na isto mjesto, gdje je kao na žeravici čekala da vidi što će se dogoditi. Ćula je priče o zaošijanju stada u bijegu, i znala je da se u taj pothvat upuštaju samo najhrabriji jahači. Stado se sad razvuklo u liniji dugoj dvije milje. Topot tisuća kopita podsjećao je na stalnu i stravičnu grmi javnu. Sto su se životinje više približavale brežuljku, grmljavina je bivala jača. Jane ugleda Lassitera kako galopom juri prema mjestu kojim je stado moralo proći i tu se zaustavi. Kad su bikovi predvodnici stigli u pravu Lniju s mjestom gdje je Jane stajala, Lassiter obode vranca i potjera ga uzagrepce. Sustiže predvodnike stada i stade juriti pored njih. Kad je stado stiglo do mjesta otkuda je najprije krenulo, poče skretati prema zapadu. Sporo, ali sigurno, zavijalo je i pretvaralo se u lijepi, pokretni bijeli luk. Jane je kao opčarana gledala kako je čelo sad krenulo

natrag i stvo rilo polumjesec. Lassiter je svejednako gonio predvodnike, skrećući ih sve više ulijevo. Napo kon, na pola milje od Jane stado se počelo oblikovati u krug. Sva uzbuđena, Jane se pitala što li će biti s tim hrabrim čovjekom kada se krug oko njega zatvori i kad se bude našao među razbješnjelim životinjama. Usrdno poče moliti za njega. Oblak prašine podiže se nad nezaboravnim prizorom. Izgubila je iz vida Lassitera; u jednom trenutku učini joj se da je spazila vranca, ali bez jahača, kako se propinje i pada. Lassiter je pao – gotovo je! U to se on pojavi, u trku je iskrsnuo iz prašine i jurnuo u kadulju. Spasio se! Srce joj se oslobodi teške more. Kao u transu, Jane je promatrala to divno kružno okretanje stada. Eto tako izgleda zaošijanje stada. Stado se stalo smirivati jer predvodnici nisu više mogli trčati, dok su se ostale životinje gomJale jedna na drugu. Najzad prestade sve, stado ostade zbijeno i nepokretno, a oblak prašine koji ga je pokrivao; lagano se poče rasturati. Jane je čekala sa srcem punim divljenja i zahvalnosti. Lassiter se najzad pojavi umoran y krene put nje, dok se u daljini vidjelo kako Judkins juri s ljudima. Zasad je „bijelo stado” bilo spašeno a odsad će biti pod nadzorom sigurnih ljudi. Kad je, najzad, Lassiter zadihan stigao do nje i kad je oslonio ruku na vrat Black Stara, Jane nije mogla doći do riječi. – Ubiše mi… konja – on će jedva dišući. – Oh, kakve li štete! Znam da za vas predstavlja nenadoknadiv gubitak, Lassiteru, ali dat ću vam jednog od mojih najboljih trkača, Bellsa, ili Nighta, ili čak Black Stara. – Da, uzet ću jednog od vaših trkača, Jane, ali neću vaših ljubimaca. Samo, hoćete li mi za trenutak posuditi Black Stara, da pođem tamo dolje i iz jazbine izvučemo ološ što je zaplašio stado? – Govoreći tako, pokaže na nekoliko dalekih oblačića

prašine i crnih mrlja što su se isticali u rumenoj kadulji! – S ovim ih konjem mogu sustići, a onda… – A onda, Lassiteru? – Onda više neće plašiti ničija stada, budite sigurni. – Ne, Lassiteru …! Ne, ne, ne dozvoljavam! Ali joj obrazi buknuše vatrom, njene drhtave ruke ispustiše uzde Black Stara, a pogled joj poniknu pred Lassiterovim očima. 7. KĆI WITHERSTEENA – Lassiter, da li biste htjeli raditi za mene? – upitala ga je Jane, a on odgovori: – Radio bih vrlo rado! Ma kako bile jednostavne te riječi, Jane je odmah shvatila od kolike su važnosti bile za nju. Zatražila je od njega da na sebe preuzme brigu o njezinoj stoci, konjima i posjedima, i da spasi što je bilo moguće spasiti. Dapače, na taj je način zaštitila od sigurne i užasne osvete čovjeka koji je namamio Milly Erne u Cottonwoods. Jedan od njenih najboljih trkača bio je vranac, kome je ona dala ime Bells, jer je kopitima tako udarao po kamenu da je sve ječalo, baš kao prava zvonjava. Kad mu Jerd dovede lijepu životinju, brzu i snažnu, Lassiter pokaza veliko zanimanje za nju. U pogledu mu se čitala ljubav pravog jahača prema rasnom konju. Stao ga je obilaziti, i po njemu se jasno vidjelo kako se koleba da li da uzme ili ne tog Janeinog ljubimca. – Lasiteru, vi ste neka vrst kentaura i Bells je to već osjetio – smijući se reče djevojka. – Pogledajte mu oči! Očigledno mu se dopadate i brzo će vas zavoljeti. Zašto se, onda, opirete? Izvrstan je trkač, Lassiteru. Može se mjeriti s Wrangleom. Jedino je Black Star bolji od njih. Onda, previše je živ za jednu ženu. Uzmite ga, vaš je.

– Pomalo sam slab kad se radi o konjima – odgovori Lassiter. – Uzet ću ga i čekat ću vaše zapovijedi, gospođo. – Oh, baš mi je drago. Ali, sjetite se da me uvijek morate zvati Jane. Od tog trenutka Lassiter kao da je provodio život na konju, danju i noću; a to njegovo djelovanje podudaralo se s jednim razdobljem u kojem se, izgledalo je, nekadašnji mir bio vratio u Janeinu kuću. Djevojka je slutila da je to samo zatišje pred oluju, no to nije željela priznati. Započe svoje posjete naselju i, za vrijeme jednog od tih obilazaka, sretne Tulla. Ovaj je pozdravi kao što je to radio i prije, u vrijeme kad još ništa ne bijaše pomutilo njihove međusobne odnose i ona mu, mada je sve dobro pamtila, ali željna mira, gotovo radosno uzvrati. Starješina zatim reče kako mu je žao što je ostala gotovo bez polovine svoje stoke uvjeravajući je da će ljudi, kojima je stavljeno u zadatak da oslobode kraj od kradljivaca, učiniti sve da pronađu njenu stoku i onda joj je vrate. – Ali, učinili ste nepromišljenost, unajmivši onog Lassitera. On je došao u Cottonwoods sa zlim namjerama. – Ipak sam nekog morala uzeti, a njegovo će uposlenje na kraju koristiti i mormonima Cottonwoodsa. – Hoćete li ga vi obuzdati? – Hoću ako budem mogla. – Žena poput vas može od jednog muškarca učiniti sve što hoće. Bilo bi to vrlo dobro i tako biste se, bar donekle, iskupili za svoje pogreške. Nakon toga razgovora, Jane pođe da posjeti obitelj Collier Brandta, mormona koji je imao četiri žene i čija je kuća bila na j bučni ja u naselju zbog velikog broja djevojčica i dječaka koji su u njoj prebivali Bila je to stara, živopisna građevina sagrađena od brvana, podijeljena na četiri dijela. U svakom je dijelu stanovala

po jedna žena sa svojom djecom, a u nj se ulazilo izvana. Kad je ušla, četiri su Brandtove žene na zajedničkom trijemu bile baš u razgovoru s biskupom Dyerom. Bile su to žene dobrodušnog i materinskog izgleda, manje-više istih godina. Biskup je bio visokog stasa, grub, željeznosive kose i brade i jasnih modrih očiju. Sad su te oči izgledale vedre, ali ih je Jane vidjela i kad bi ih nešto pomutilo i u tim se trenucima bojala biskupa, kao što se bojala svoga oca. Kad se pojavila, žene se okupiše oko nje da je pozdrave. – Kćeri Witherstena – reče skoro veselo i uze je za ruku – već nas prilično dugo nisi počastila svojim ljupkim prisustvom. Pa čak ni nedjeljom te nema na bogoslužju! Prekorit ću zbog toga starješinu Tulla. – Ja sam kriva, biskupe – odgovori Jane. – Doći ću da se ispovjedim. Rekla je to nehajno, ali je osjećala skriveni smisao svojih riječi. – Mala mormonka, bolesna od ljubavi! – uzviknu biskup trljajući ruke. – Shvaćam, Tuli te zarobio. – Griješite. On mi uopće ne udvara. – Šta kažeš? Baš je prava pravcata lijenčina! Ako ne požuri, sam ću se pojaviti u Withersteen Houseu kao takmac. Biskup se još malo šalio i zadirkivao, potom je blagim tonom prešao na razgovor o događajima u naselju, i na kraju ode, a Jane ostade sa svojom prijateljicom Mary Brandt. – Jane, ne izgledaš mi više ista – reče joj ova. – Možda te je pogodila krađa stoke? Svakako je to velik gubitak, ali još uvijek imaš napretek stoke mada bi i bez nje bila vrlo bogata. Tada joj se Jane donekle povjeri, ne otkrivajući joj ipak svojih sumnji i bojazni. – Jane, pa zašto se, onda, ne udaš za Tulla i ne postaneš poput jedne od nas?

– Ali ja ga ne volim, Mary! – otvoreno odgovori ona. – To ti ne predbacujem, ali Jane Withersteen shvati da moraš birati između ljubavi prema muškarcu i ljubavi prema bogu. To se nama, mormonkama, gotovo uvijek dešava. Znam, nije to lako i o takvoj sreći, o kakvoj snivaš, snivala sam i ja, ali sam je se morala odreći. I tebi to predstoji ako ne želiš izgubiti dušu. Svi mi, koji te volimo, pratili smo s drhtajem i zebnjom razvoj svega onoga s Ventersom i, ako se ne odlučiš, svašta bi se moglo dogoditi. Ti svakako ne želiš da ga objese, ili ustrijele, ili ga još kakvom gorom smrću kazne kao što se dogodilo u Glazeu onom mladom gentilu koji se isuviše motao oko jedne mormonke. Udaj se za Tulla, Jane, ponavljam ti, to je tvoja dužnost mormonke. Dakako, neće ti biti bogzna kako lijepo kao njegovoj ženi, ali moraš misliti i na svoju dušu. Ni mi se ostale nismo udale iz ljubavi, nego zbog dužnosti. Primi na ramena svoj teret, Jane. Sjeti se da je tvoj otac našao Ambre Spring, sagradio ti kuću, doveo ovamo mormone i očinski upravljao njima. A ti si kći Withersteena. Kad je napustila svoju prijateljicu, Jane ode da obavi ostale posjete. Svi je primiše jednakom srdačnošću i žene joj, manjeviše, ponoviše isto što je čula u Brandtovoj kući. U ušima joj je sve brujalo od Tulla, Ventersa, Lassitera dužnosti jedne mormonke i slave nebeske. – Zaista se više ne prepoznajem – pomisli – ako nakon svega ne samo što ostajem postojana u svojim idejama nego ih se držim čvršće nego ikad. Pa ipak taj obilazak uvjerio ju je da nju'u naselju još uvijek vole. Gdje se pojavila, gomila uznojene djece, dućandžije, uobičajeni dokoličari po ulicama i kauboji koji su dolazili umorni i prašnjavi, svi su je srdačno pozdravljali, a žene su pritrčavale vratima da je vide kako prolazi, gledajući je sa ushićenjem i

osmijehom. Na kraju Jane pođe u četvrt gentila, u jedan od krajnjih dijelova naselja. Tu se nalazilo tridesetak obitelji koje su živjele veoma sirotinjski u kolibama od trupaca i u trošnim brvnarama. Neki su ljudi imali jedva nekoliko glava stoke, drugi su s vremena na vrijeme nalazili posao, kod mormona koji im ga nisu rado davali. Neko liko je obitelji živjelo isključivo od Janeine pomoći. Pošto je i tu bila primljena s velikom srdačnošću, kao i uvijek, ta posjeta rastuži Jane, kao što joj se često dešavalo. Prizor siromaštva i nezaposlenosti oduvijek ju je uznemirivao. Toga je dana bila još žalosnija kada je, pošto je svirn muškarcima koje bijaše srela ponudila da stupe u njenu službu sad kad su je njeni istovjerci napustili, dobila odgovor da se ne usuđuju prihvatiti njenu ljubaznu ponudu. – Ne bi to moglo ići – reče neki Carson, pametan čovjek koji je vidio i bolje dane. – Sasvim su nas jasno upozorili. Vidite, gospođice, Judkins je naoružan i može da upotrijebi svoje oružje, a isto tako i ostali koji su pošli s njim. Ali to su sve ljudi koje ne pritišću tako ozbiljne obaveze kao nas. Mi se, na primjer, izlažemo opasnosti da nam zapale kuće dok nas ovdje nema. Jane zadrhta. – Carsone – upita ona – plaćate li vi i ostali najamninu za ove kuće? – Dobro biste to morali znati, gospođice, jer neke kuće pripadaju vama. – Morala bih znati… ? Carsone, nikad još nisam uzela najamninu za svoje kuće ni u obliku nadnica, ni teleta, ni sijena, a da o novcu i ne govorim. – Istina je, ali tu brigu briga Bivens koji vrši dužnost administratora.

– Slušajte, Carsone – odvrati Jane, dok joj se krv pela u lice. – Učinite ovako: vi, Black i Willet sa svojim obiteljima i stvarima preselite u moje kolibe, tamo u šumici. Mnogo su udob nije i sigurnije od ovih brvnara ovdje. Onda stupite u moju službu, a ako vam se dogodi neko zlo, dat ću vam dovoljno novca da možete napustiti Utah. Zatečen tom darežljivom ponudom, čovjek jedva jedvice promuca nekoliko riječi dok su mu se oči napunile suzama. Kad mu se ponovo vratio dar govora uze na pasja kola kleti. Tom bujicom psovki izrazio je potpunije i jasnije nego bilo kojom drugom riječi osjećaje što ih je gajio prema Jane Withersteen. Na kraju zaključi: – Ne, nemoguće, gospođice. –Postoje stvari koje vi ne znate i nema nikog među nama tko će vam ih reći. – Međutim, počinjem da shvaćam mnoge stvari, Carsone. Dakle, da vidimo hoćete li dopustiti da vam pomognem, barem dok ne dođu bolja vremena? Carson je ponovo izgledao zbunjen. Onda se iznenada odluči. – Neka bude! – uzvikne ozarena lica. – Dobro vidim da je to od stanovite važnosti za vas. Hvala. A ako dođu, kao što kažete, bolja vremena, bit ću presretan da vam se uvijek mogu staviti na raspolaganje. – Nesumnjivo će ta vremena doći. Pouzdajem se i imam povjerenja u ljude. Do viđenja, Carsone. Uputi se posljednjoj brvnari bijedne četvrti, koja je izgledala siromašnija od svih. Bila je to kol'ba koja je, možda, nekad služila za običan zaklon od nevremena, a koja je sad bila u takvom stanju da bi čovjek teško povjerovao da tu ipak stanuju ljudi. Tu je obitavala neka bijedna udovica sa svojom djevojčicom. Videći je, gdje se pojavljuje, djevojčica radosno vrisne i poleti joj u susret. Bilo je to stvorenje od oko četiri godine, kovrčave kose i zvala se Fay. I to ime „Vila” dobro joj je pristajalo, jer je bila toliko lijepa i eterična, kao da je vanzemaljsko biće.

– Mama slala po tebe! – povika dok se Jane saginjala da je zaljubljeno poljubi – ali ti nisi došla. – Nisam znala, Fay, ali evo me. Fay je provodila život na ulici i otud je bila prljava i odrpana, pa ipak, ni dronjci ni prljavština nisu mogli nauditi njenoj ljepoti. Tijelo joj je bilo nježno i lijepo oblikovano, obrazi blago ružičasti, oči ljubičasto modre, kosa sva u zlatnim kovrčama. Sva kotonvudska djeca bila su Janeini prijatelji, i Jane ih je sve voljela, bli je Fay bila njena ljubimica. Ona je za igru imala malo drugova svojih vršnjaka, jer je među gentilima bilo malo djece njene dobi, a ona mormonska se nisu mogla igrati s njom, jer su im to branili roditelji. Otuda je djevojčica bila povučena, divlja i osamljena. – Dođi, mama bolesna – reče ona vodeći za ruku Jane prema vratima kolibe. Djevojka uđe u kolibu koja se sastojala od samo jedne mračne i gole, ali čiste i uredne sobe. Na krevetu je ležala žena. – Kako ste, gospođo Larkin? – upita Jane zabrinuto. – Čitav tjedan mi je zaista bilo loše, gospođice, ali mi je sada bolje. – Valjda niste bili cijelo vrijeme sami bez ičije pomoći? – Oh, ne! Susjede su mi dobre i pomagale su mi na smjenu. – Slali ste po mene? – Da, više puta. – Ali nitko mi ništa nije rekao! Koga ste slali? – Neki susjedi su odlazili u vašu kuću i kod vaših žena ostavljali poruku da sam bolesna i da bi me radovalo da vas vidim. Drhtavica strese Jane. To što joj nijedna od njenih žena nije prenijela poziv te sirote žene, nije se moglo pripisati običnoj zaboravnosti, jer se to ponovilo nekoliko puta. Vjerojatno su se i njene žene urotile protiv nje pokoravajući se nečijoj tuđoj volji.

Ponovo joj u duhu iskrsne ona ista predodžba što je prije nekoliko dana bijaše izazvao Venters svojom tvrdnjom da neka podmukla i skrivena ruka djeluje u njenoj vlastitoj kući protiv nje i njenih interesa. Onda je u to posumnjala, a sad je bila sigurna. Ta porazna činjenica je ne obeshrabri, naprotiv ispuni je novom snagom oživjevši u njoj prkosni i borbeni duh njenih predaka. – Sad vam je bolje, gospođo Larkin, i to me mnogo veseli – reče. Mogu li nešto učiniti za vas? Treba li vam pomoći, ili da vam štogod pošaljem, ili da se brinem za Fay? – Vi ste sušta dobrota, gospođice. Da nije vas, što bi bilo od mene i Fay poslije smrti mog muža? Pa ja sam upravo željela da govorim s vama o djevojčici. Mislila sam da mi je kucnuo posljednji čas i bila sam zabrinuta za nju. Sad, da, ponovo ću ustati samo što sam došla nakraj svojih snaga i neću dugo živjeti. Zato vam mogu reći sve što sam onda željela da vam kažem. Sjećate li se, jednom ste izrazili želju da djevojčicu uzmete k sebi i pokćerite je? – Dabome da se sjećam. Bila bih presretna da imam Fay uza se. Ali, nadam se da je taj dan… – Ne radi se o tome. Taj će dan doći prije ili poslije. Onda sam odbila vašu ponudu, a sad ću vam reći zašto. – Znam zašto. Jer ne želite da se Fay odgaja kao mormonka. – Da, ali to nije sve. – I bolesnica podiže prozirnu ruku i položi je na djevojčinu. – Ne sviđa mi se da vam to kažem a ipak… Eto, uostalom u čemu je stvar: o vašem sam prijedlogu pričala svim svojim prijateljima. Svi oni vas i poznaju i vole, i svi su mi odreda savjetovali da vam bez daljeg povjerim djevojčicu. Ali žene pričaju, znate već, i tako je stvar doprla do ušiju mormona. Onda mi netko šapne na uho da vi ne biste uzeli k sebi Fay zato što je volite, nego jed:no zato da izvršite svoju vjersku dužnost, da djevojčicu odgojite za ženu nekom mormonu. – To je podla laž! – uzvikne Jane crvena u licu.

– E pa, zato sam oklijevala, ali vam moram reći da uopće nisam povjerovala u tu klevetu. Zato bih sada pristala da… – Pričekajte, gospođo Lark'n. U svom sam se životu i ja, vjerojatno, poslužila nekom nedužnom laži, ali, zacijelo, ne takvom koja bi nekom nanijela štetu. Vjerujte mi, volim Fay i ako je uzmem k sebi, vjerujem da ću je, na kraju, zaista zavoljeti kao da sam joj majka. Samo sam na to mislila kad sam je tražila od vas, a sad vam to želim dokazati. Vi i Fay ćete se nastaniti kod mene. Moja kuća je vrlo velika, a ja sam jako osamljena. Njegovat ću vas, a vi, kad ozdravite, možete raditi kod mene. Njegovat ću Fay, učit ću je i odgajati ne obazirući se na mormonske pouke. Kad poraste, neću se protiviti da me napusti, ako to zaželi, i poslat ću je, i ne baš praznih ruku, u Illinois, u vaš kraj. To vam obećavam! – Znala sam da je ono bila kleveta! – uzdahne udovica i klone na jastuk s nekim mirom i olakšanjem na bijelom, izmučenom licu. – Jane Withersteen, neka vas bog blagoslovi! Ne znam kako da vam iskažem svu svoju zahvalnost. Stalno sam vam bila zahvalna i samo me je vaša mormonska vjera dosad priječila da vam se još više približim. O vjeri ne znam mnogo, ali znam da vaš bog i moj bog imaju isti oblik. 8 DOLINA IZNENAĐENJA – Ne, ne vodite me tamo! – zavapila je čudna djevojka, kad joj je Venters ponudio da je, kolko-toliko zaliječenu, odvede do pećine iza vodopada, gdje su se skrivali Oldring i njegova banda. On je zinuo u čudu. Bilo je to – za njega novo iznenađenje u ovoj dolini, koju je, zaista, mogao nazvati „Dolinom iznenađenja”. Ta njena odvratnost ga zatim učvrstila u njegovu uvjerenju da je ona

bila prije nesretnica nego krivac. Bio je zadovoljan što je tako, mada ni sam nije znao zašto. – Kako se zovete? – upita je zatim, nakon što ju je uvjerio da neće učiniti ništa protivno njenoj volji. – Bess – odgovori djevojka. – Bess … i još? – Bess i gotovo. Crvenilo, koje joj sada pokri obraze, nije poticalo od groznice i Venters s novim čuđenjem shvati, da je zbog stida spustila dugačke trepavice. Da, možda je zaista bila djevojka nekog od razbojnika, no uza sve to još ne bijaše izgubila stid, još je bila osjetljiva na čast i poštenje. – Vrlo dobro, Bess – odgovori. – Nije važno. Ali, recite mi, ipak, što želite da s vama učinim? – Da li ste vi kauboj? – ona će šapatom. – Ne više. Nekada sam bio. Vodio sam brigu o stoki Jane Withersteen, ali izgubih taj posao i s njim sve što sam posjedovao. Sad sam…kako da kažem… prognan iz toga kraja i gotovo bez prijatelja. Zovem se Bern Venters. – Nećete me, valjda, odvesti u Cottonwoods ili u Glaze. Objesili bi me … – Ne, neću! A ipak nešto treba da učinim s vama i to brzo, jer ovdje mi prijeti velika opasnost. Ubio sam onog bandita koji se nalazio s vama. Prije ili kasnije će naći les, a onda moje tragove. Moram naći sigurnije skrovište. – Ostavite me ovdje. – Samu, ovdje, da umrete! – Da. – Ama ni u snu! – odvrati mladić. – Pa šta onda namjeravate učiniti sa mnom? – prošapta djevojka, govoreći sa sve većom teškoćom i tako slomljenim i slabim glasom da ju je Venters s mukom razumijevao.

– Vidjet ćemo – polako odgovori. – Htio bih vas odvesti na neko mjesto gdje bih mogao da vas njegujem sve dok potpuno ne ozdravite. – A… a onda? – O tome ću kasnije misliti, kad vam rana, koja nije laka, zacijeli. Ali, Bess, ako ne budete imali čvrstu yolju za životom i ne budete se borili za njega, nikad nećete… – Oh, dabome da želim živjeti! Znate, bojim se smrti! Pa ipak, više bih voljela i umrijeti, nego se vratiti k… – K Oldringu? – prekine je Venters, a ona potvrdno klimnu glavom. Onda mladić nastavi. – Pa obećao sam vam da vas neću odvesti k njemu, a ni u Cottonwoods ili u Glaze. Ona ga pogleda sa izrazom duboke zahvalnosti, a Venters utvrdi da tako lijepe oči nikad ne bijaše vidio. – Napregnut ću se da živim – reče djevojka tako tiho da ju je on jedva razumio. – Činite od mene što god hoćete. – Odmorite se, spavajte i ne brinite za ostalo. – Nakon toga naglo ustane kao da su ga te riječi potakle da nešto preduzme. Uz kratku zapovijed psima, iziđe. Htio je razmisliti o stanovitom sukobu što se u njemu pojavio, a prije svega želio je pronaći sigurnije sklonište u koje bi prenio ranjenu djevojku. Još je nedostajalo nekoliko sati do zalaska sunca i on se nije htio izlagati opasnosti u otvorenoj dolini; zato se držao uz liticu, spreman da se sakrije ako bi to bilo potrebno. Taj dio stijene bio je gol, strm, posut malim udubljenjima koje je stoljećima stvarala kiša. Uspeo se uz liticu i kad je dospio na stotinjak metara visine, spazi red cedrova koji se pružao vodoravno sve do istočnog kraja litice. Pođe tuda i uvjeri se da to drveće, mada je narijetko raslo, pruža neki zaklon. Na jednom mjestu ugleda zeca koji je odnekle izišao, i sad

bezbrižno čučao. Venters se zaželio svježeg mesa, ali se nije usudio pucati. Umjesto toga brzo odlomi sa cedra granu i hitne je na životnju, koju pogodi. Iako ranjen, zec uze bježati uz brijeg. Venters potrči za njim. Da zečevi obično bježe uzbrdo, to je Venters odavno znao, ali mu ipak sada bi čudno jer je ovaj zec mogao lakše umaći bijegom nizbrdo. Najzad ga je uspio uhvatiti, kad je uspon postao strmiji. Ubije ga i okači o opasač. Prije no što će stići, zaustavio se da bi došao do daha i uz put se ogleda unaokolo. Bio se popeo visoko i stigao je gotovo do podnožja visoke žute stijene koja je, kako se činilo, sezala u samo nebo i koju je, naizgled, bilo nemoguće prijeći. Na svoje zaprepaštenje Venters spazi da su u njoj izdubeni plitki nogostupi duboki svega nekoliko palaca, a široki čitavu stopu. Podsjećali su na grubo stepenište. Uze ih mehanički brojati jedan, dva, tri… Izbroja ih šesnaest. Nizali su se jedan iznad drugog, u kratkim razmacima, sve do prve zaravni na stijeni, ali je njegovo oštro oko zapazilo, da se na još nepristupačnijoj stijeni koja je slijedila, nalaze drugi usjeci, koji se penju sve do stanovite visine i onda kao da se gube iza neke izbočine. Letimičan pogled ne bi otkrio te male usjeke a da im Venters nije znao značenje ne bi ih ni udostojio pažnje. Međutim, znao je da ih je stvorila ljudska ruka i da su to zubom vremena istrošene stepenice što su ih nekad u stijeni izdubli obitavaoci pećina. Dok mu je bilo snažno tuklo, a mir ga sasvim napustio, on je pogledom mjerkao to teško uočljivo stepenište sve do mjesta gdje je izbočina na stijeni skrivala njegov dalji tijek. Venters je nagađao da iza nje vjerojatno, leži neka pećina ili pukotina koju nitko živ odozdo, iz daljine, ne bi primijetio. Sreća, koja mu je odonomad naklonjena, sad ga, vjerojatno, vodi k nekom zaklonu. Opet je

odložio pušku, skinuo čizme i opasač i stao se penjati uz ono stepenište. Okretan, sigurna koraka poput brze koze, prešao je niz do prve zaravni gotovo ne pomažući se rukama. Na drugom usponu morao se služiti i nogama i prstima, ali se penjao hitro i sigurno, dosegao isturenu izbočinu i prešao je. Tu se našao pred jednom napuklinom u stijeni. Najedared se obreo pred škriIjastim procijepom što je parao onaj silni zid od samog vrha nad kojim je visila uska traka plavog neba. Procijep je u podnožju bio mračan, hladan i vonjao po suhoj ustajaloj prašJu. Protezao se u cik-caku, te je Venters mogao vidjeti samo nekoliko jardi ispred sebe. Zamijetio je tragove zečeva i divljih mačaka na prašnjavom tlu. Na svakom zaokretu očekivao je da će nabasati na kakvu ogromnu pećinu punu maLh četvrtastih udubljenja u kamenu što svojim malim otvorima zure poput crnih očiju. Međutim, prolaz se uširi, postade svjetliji i otvori se u podnožju uska i strma uspona. Venters očas zapazi kako je stijena ovog uspona isto toliko glatka i tvrda koliko i padina u podnožju zida pa mu pogled nezadrživo sune uvis, uz bočne okmite zidove tih širokih granitnih ljestvica. Bili su to zidovi od trošnog žutog pješčenjaka toliko napukli i ispucali, toliko opterećeni čitavim blokovima uravnoteženih izbočina i stravično prijetećih drobnih l'.tica da se Venters u jezi prestravi, naglo udahne i nagonski ustukne kao da će, učini li samo korak naprijed, iz samih temelja potresti ono silno stijenj e. Zaista, činilo se kao da te razvaline od stijena samo čekaju puki dašak vjetra, pa da se sruše i tutnjem zgrominjaju. Venters je krzmao. Samo će mahnito smion muškarac staviti život na kocku pod prijetnjom kamene lavine u toj orijaškoj napuklini. Pa ipak, koliko se beskrajnih godina to stijenje grozi a ne ruši! U podnožju uspona bila je ogromna gomila vremešnog pješčenjaka što se u prah raspadao, ali ni traga onim silnim, poput zdanja velikim gromadama što su tako lakotno i stravično počivale gore kao da

strpljivo čekaju čas kad će se stropoštati. Polako, zubom vremena otcijepljene od matične stijene, stoljećima vjetrom i kišom dubene i rovane, čekale su svoj trenutak. Venters pomisli kako je baš lud što se plaši tog naprslog zida, što strepi da to stijenje, koje već tisućama godina tako lebdi, jedva čeka trenutak da on zađe poda nj pa da se surva. Uzalud – ipak ga se plašio. – Kakvog li skrovišta! – izmuca Venters. – Popet ću se… baš da vidim kamo to čudo vodi. Da mi je samo naći vode! Tvrdo stisnutih zuba prihvatio se uspona. Penjući se, trsio se da ne diže pogleda. Ovo mu, međutim, malo kasnije posta nemoguće; morao je uzgledati, morao se podvrći volji živa, znatiželjna duha. Podiže oči i zagleda se u svjetlo što se prolijeva između beskrajnih nizova lit:ca, oštraca i šiljaka što su štrcali iz stjenovita zida. Neki se naslanjali na stijenu, neki jedni na druge; mnogi se pak okomice usamlli: a sve je to bilo raspucano, trošno, lomno. Svukud žuta, kršIjiva propast. Kako se uspinjao, prolaz mu se suzio, pretvorio u strmu kosinu, glatku poput mramora za koju se teško lijepio. Konačno stiže do njena kraja, i zaprepasti se uočivši da se bočni zidovi još jednako dižu nekoliko stotina metara nad njim. Usko ždrijelo pred njjn vodilo je na onu stranu nizbrdo. Bila je to ravan između dvije kosine, široka otprilike dvadeset jardi. Na jednoj strani stajala je ogromna stijena. Venters je bolje zagleda, jer je počivala kao na nekom postolju. Bijaše nalik na golemu kamenu krušku što se posadila na peteljci. U podnožju, naokolo, tisuće oku jedva zamjetljivih sitnih urezotina. Tragovi kamenih sjekira. Pećinski ljudi tesali su, cjepkali i odlamali u podnožju ovog kamena sve dok mu strahotna gromada nije ostala ležeći, tako reći, na jednoj pukoj točki. Venters se pitao zbog čega li su žitelji pećina toliko otesali podnož'je ove stijene. Lik joj nije dočaravao nikakve sličnosti s kakvim kipom idola ili

boga ili čudovišta. On nagonski stavi ruke na nju i uze je gurati, potom se navali ramenom i još jače gurne. Stijena kao da je zastenjala, zaškripala, mrdnula, pokrenula se. Malo se nagnu nan'že i osta za dug čas viseći u ravnoteži, pa se sporo vrati, kao za vas zaljulja, krene i smiri u svom iskonskom položaju. Venters joj pogodi namjenu. Svrha joj je bila u obrani. Od užasnih dušmana satjerani u ovo posljednje uporište, promućurni obitavaoci pećina izdubili su podnožje ove stijene tako da ona leži u savršenoj ravnoteži, čekajući spremno da je snažne mišice prevrnu. Upravo ispod nje nagnula se neka klimava litica koja bi se survala te bi stvorila takvu lavinu koju po onoj kliskoj strmeni ništa ne bi moglo zaustaviti. Oštraci, šiljci, raspuklo stijenje, nagnute gromade i čitave litice u grmljavini bi se stuštile i zanavijek zakrčile prolaz u Deception Pass. – Sad mi je zaista malo falilo – Venters će mirno. – Pomična stijena! Pećinski ljudi nisu došli u priliku da je zavaljuju. Pomriješe, iščezoše, a evo stijene, stoji li stoji, po svoj prilici, ista onakva kakva je nekad bila… Neka je, tko zna. Možda će poslužiti nekom današnjem samotnom stanovniku pećina. Samo ako nađem vode, sakrit ću se nekamo ovdje gore. Stao se spuštati stazom na drugoj strani. Kosina bijaše blaga, prolaz tijesan, a u dužim razmacima prav poput štapa. MrkLna ležaše između kamenih zidina što su brisale uvis. Na jednom zavojku prolaz se suzio na jedva dvanaestak stopa i tu je vladala prava noćna tama. Ali, naprijed se naziralo svjetlo. Iza druge oštre okuke dan opet zasja, i pred Ventersom puče prostor. Nad njim vinuo se divan kameni luk što je poput mosta spajao vrhove dviju suprotnih stijena, a ispod tog divotnog lučnog portala ljeskala se i blistala čarobna dolina ozarena zlaćanim sunčevim zrakama što su se odbijale od okolnih stjenovitih zidina. Venters se iznenađeno prene.

Dolina je bila milju duga, a pola široka, a njeno kameno oziđe bijaše glatko i raznobojno, duboko ulubljeno sa širokim pećinama. Venters ocijeni da je tlo ove doline daleko više od razine Deception Passa i izukrštanih kanjona. Rumena kadulia nije bojila njeno tlo. Umjesto nje bijelila se jasikovina čije se granje i nisko stablje iz zelenila hrastovine, a posred ove šume, od jednog do drugog zida, krivudala je traka blještava zelenila koja je označavala tok topola i vrba. – Ovdje ima vode… i to je mjesto za mene – reče Venters. – Samo se ptice mogu nadviriti povrh ovih zidina. Sad sam Oldringa nadmudno. Kanjon je nazvao Dolinom iznenađenja, a golemu stijenu, koja je čuvala ulaz, Uzdrhtaiorn stijenom. Nije više gubio vrijeme i brzo se vratio natrag. Prođe prolazom, siđe niz stepenice uklesane u stijeni ne nailazeći na velike teškoće. Uze pušku i cipele i siđe niže, brinući se da s vremena na vrijeme obilježi svoj trag nekim kamenčićem, da bi lako pronašao put kojim je prošao. Već se spustio sumrak. Samo ga je jedno uznemiravalo: kako će dovući Wranglea tamo gore? Eto, bio je skoro zaboravio gordog trkača. Taj se nikako ne može uzverati uz strmu stijenu. Najbolje da ga oslobodi. Možda će ga nagon odvesti natrag u Withersteen House. Onda da potraži konja, koji zarza, osjetivši ga gdje dolazi. On ga pomilova, rasedla, skide bisage, onda uzde i s dubokim uzdahom se udalji. Životinja je, izgleda, opazila da ju je napuštao i ne bi se moglo reći da li je bila zadovoljna ili ne iznenadnom slobodom. Venters se oprezno vrati u udubljen je u kojem je ostavio Bess i s olakšanjem spazi da je zapala u dubok san. Možda od slabosti. Već su se spustile sjene, i to je bio trenutak za akciju. On tada učvrsti bisage na leđa pomoću lasa i, stegnuvši pokrivače oko djevojke, podiže je u naručje. Onda krenu u pratnji dva psa.

Koračao je dugačkim koracima, dobro pazeći da ne posrne i ne osjećajući suviše težinu tijela što je nosio. S vremena na vrijeme, kad je prolazio kojim otvorenim mjestom, pri svjetlosti zvijezda nejasno je nazirao blijedo Bessino lice. Nije se makla i stalno je spavala. Ne zaustavi se sve do podnožja litice. Tu nježno položi na zemlju djevojku i sjede da se trenutak odmori. Bio je sav u znoju, ali se nije osjećao umornim. Želio je, dapače, da trči, da između sebe i svojih neprijatelja postavi nesavladivu prepreku. Onda opet započe s hodanjem. Ali je uspon uz liticu bio mučniji i teži. Korak po korak, prislanjajući nogu samo nakon Što bi napipao tle, da bi izbjegao tolike rupe razasute po njemu, napredovao je držeći djevojku stisnutu na grudi. Na jednom mjestu ona otvori oči. Izgledalo je da ga je prepoznala pri svjetlosti zvijezda. – Jeste li to vi? – upita slabim glasom. – Da, Bess. – Oh! A gdje … smo? – Nosim vas na sigurnije mjesto, gdje vas nitko neće tražiti. Moramo se sad malo verati. Za trenutak 6u vas ostaviti samu. Ne plašite se, odmah ću se vratiti. Ona ne odgovori. Pogleda ga časak, onda zaklopi oči. Nekoliko stopa dalje Venters skiđe cipele i pipajući nađe prvu stepenicu uklesanu u stijeni. Stiže pred procijep i sjede. Onda zovnu: – Ring, Wlrtie! Začu se dahtanje iz podnožja stijene. Tiho tapkamnje ga uskoro obavijesti da su ga psi sustizali. Stvarno su se brzo stvorili kraj njega. On im naredi da se sklupčaju i onda, skinuvši bisage, veza laso za jedno ispupćenje na stijeni. Side, držeći konop u ruci, i iskuša njegovu čvrstinu, cimajući ga svom težinom tijela.

Stigavši k djevojci, zakači drugi kraj lasa za drugo ispupčenje i onda podiže, reklo bi se beživotno tijelo, čvrsto ga držeći lijevom rukom, dok mu je ona položila glavu na rame, poput usnule djevojčice. Započe da se vere, držeći se bez imalo straha, desnicom za laso i osjećajući u sebi nadčovječansku snagu. Uže se, s vremena na vrijeme njihalo, i on se tada zaustavljao na stepenici da bi održao ravnotežu a zatim nastavljao da se penje. S lakoćom stigne pred procijep, gdje je bio ostavio pse. Tada blago položi djevojku na tlo, opet siđe po cipele, pušku i zeca i uskoro se vrati noseći laso. – Jeste li to vi? – dopre iz tame djevojčin slabi glas. – Da – odgovori on, još uvijek teško dišući. – Oh! Sta je ovo? Čujete li vodopad? Odveli ste me tamo! Venters začu dubok uzdah, onda nešto poput tihog, prigušenog jecaja. – Ama ne, Bess! – reče dršćući. – To je vjetar… koji puše među stijenama … Daleko ste od Oldringova kanjona. Po naporu, kojim je govorio, shvati da je izmoren. Sve do toga trenutka održavalo ga uzbuđenje, ali više nije bio u stanju podnijeti dalje napore. Opruzi se na tlu, malaksao. Noć mu donese odmor, ali ne i san. često je ostajao tako, preko cijele noći, bdijući i raz mišljajući, ali mu je ovo sad izgledalo drugačije. Bilo je to osjećanje koje se ne bi moglo objasniti i koje mu je ipak donosilo neosporno olakšanje. U čemu se poboljšalo njegovo stanje? Tek nakon mnogo vremena, dok je tako ležao nepokretan, slušajući vjetar koji je žestoko puhao između stijena, i gledajući blistave zvijezde, shvati. Razlika, koju je tako duboko osjećao između svog sadašnjeg stanja i onog od unazad dva dana, ovisila je od jedne vrlo jednostavne okolnosti: više nije sam.

9. MEĐU SMREKAMA I JASIKAMA Slijedećeg jutra Venters se vraški namučio dok je djevojku prenio u Dolinu iznenađenja, Srećom je i ovaj put spavala inače bi se uplašila, često gledajući sebe kako lebdi nad provalijom. Ali sve prođe dobro i nakon dva sata užasnih napora, mladić je mogao položiti Bess na mjesto koje bijaše odabrao za logor. Za logor je izabrao travnato i sjenovito mjesto između stijene i luga srebrnih smreka. Tu je, u kamenom zidu vjetar divno izdubio nekoLko dubokih pećina a kiša ih isprala. Bile su čiste, suhe, prostrane. Nasjekao je granja i od njih napravio djevojci ležaj u najvećoj pećini. Iz sna ili letargije prizvao ga je k svijesti djevojčin tihi glas kojim je tražila vodu. Potrča da napuni čuturicu u potoku i ustanovi da je voda bila tako hladna da su mu se prsti ledili. Djevojka je pohlepno pila, podigavši se lagano na lakat a da joj on nije morao pomoći. – Eh, ožednili ste? – veselo reče on. – Voda je izvrsna. Zaista sam našao lijepo mjesto. Kažite mi, kako se osjećate? – Osjećam bol… ovdje – i ona pokaza na lijevu stranu. – Tamo? Čudno, jer ste ranjeni u desno rame. Mislim da ste gladni. Ona se slabašno osmjehnu. – Pa, bogme, to je glad – nastavi Venters i nasmija se. Za trenutak se začuđen upita otkuda mu odjednom ta provala veselosti, a onda nastavi ne zadržavajući se na toj misli: – Cesto sam i ja osjećao tu vrstu boli, a osjećam je i sada. Ali vi još ne smijete jesti. Piti vodu da, koliko god hoćete. – Pa zar neću umrijeti od gladi? – Oh, znajte, ne umire se od gladi tako lako! Znam nešto. Morate ležati što je moguće mirnije, morate

spavati i odmarati se… nekoliko dana. – Ruke su mi prljave… lice mi… gori i ljepljivo je. Čizme me stežu … – Ne bojte se, postarat ću se za vas. Teško mu je bilo što se nije sam sjetio svega toga. Diže pokrivač s nje i za trenutak zastade, gledajući je. Kako li je nježna! Nije bilo nimalo čudno što ju je toliko vremena uspio nositi u naručju i verati se s njom uz stijenu. Čizme su bile od meke kože, sa srebrnim mamuzama i dopirale su joj sve do koljena. On joj ih skiđe, ne bez teškoće, a onda joj svuče i čarape. Malene noge bile su crvene i podnadule i Venters joj ih opra hladnom vodom, onda joj opra i lice i ruke. – Sad moram da vam vidim ranu – reče zatim blago. Bess ne odgovori i samo se zagleda u njega, dok joj je on otvarao bluzu i skidao zavoj. Lagano su mu drhtali snažni prsti. Strah ga podiđe pri pomisli da se rana, možda otvorila. Ništa. Ne htjede ponovo staviti zavoje i ostavi ranu otkrivenu. Bess mu zahvali pogledom. – Slušajte me – reče joj Venters. – Više sam puta bio ranjen i vidio sam druge u istom položaju: otuda se pomalo razumijem u to. Ako budete ležali dva-tri dana, bit ćete spašeni i više neće biti opasnosti od izljeva krvi. – Zašto hoćete da ozdravim? – updta djevojka, kao da je bila odsutna mislima. Njeno jednostavno pitanje ga zbuni. Strahovita gorčina smrači joj pogled, a usne joj zadrhtaše. – Zašto? – ponovi polako njeno pitanje. – Ranio sam vas i ne želim da me savjest grize da sam ubio ženu. A zatim, radi vas same… Ali dosta sada, suviše ste govorili. U njenoj neiskazanoj gorčini otkrio je takvo crno raspoloženje, koje se nikako nije moglo pravdati sadašnjom slabošću i groznicom. Ona zapravo mrzi život koji je vodila, na koji je vjerojatno bila silom gnana. Mora da ju je Oldring povrijedio

nekom neoprostivom nepravdom. Uvjeren u to, cijelim Ventersovim bićem sune plamen. On se ponovo uspali ludim i svirepim bijesom. Mrzio je divljinu, samotnost visoravni. Iščekivao je da se nešto dogodi. I eto – dogodilo se. Poput Indijanca konjokradice ušunjao se u zabit kanjona. Našao je Oldringovo gnijezdo; ubio jednog kradljivca; nastrijelio jednu nesretnu djevojku, posve nenamjerno, a potom je spasio, te joj sad želi prištedjeti dalji gubitak krvi, spriječiti njenu groznicu, vratiti joj snagu. I za nju i za sebe mora se boriti protiv gladi. Dok mu je krvoproliće ranije bilo mučno, sad je na njega mislio mirno, i hladnokrvno mrko. Kako mu se narav kalila, tako je gubio i strah od ljudi. Motrit će na Oldringa, čekat će pogodan trenutak, i ubit će tog golemog crnobradog razbojnika, koji je djevojku držao u zatočenju i njom se koristio za svoje besramne ciljeve. Venters je pretpostavljao da se u njemu zbila promjena u prvom redu zahvaljujući tome što su dani dokolice prošli. I tijelo i duh gorjeli mu oštrom, plamenom životnom snagom. Sve što mu se desilo u Cottonwoodsu činilo se predalekim za pamćenje. Sasvim ga obuzeše današnje teškoće i opasnosti, zaokupiše ga kao kakvom magijom. Najprije je pećinicu pored djevojčine prostorije uredio za sebe. Dalje, sagradio je kameno ognjište i stvorio zalihu drva. Potom, izručio je na travu sve što je imao u bisagama: sjekiru s kratkom drškom, lovački nož, mnogo naboja za pušku, odnosno revolver, limeni tanjur, solju, žlicu i viljušku, prilično suhog mesa i suhcg voća, i male platnene vrećice s čajem, šećerom, soli i biberom. Sve to za njega samog b'la bi božja mana kojom će započeti život u divljini, ali_nije više sam. Glad u visoravni nije bila neobična pojava, međutim, njega to nije Vrinulo, samo se plašio da neće biti u stanju zadovoljiti potrebe onako slabe žene u krajnje teškom stanju. Ako u dolini ne bude divljači – u što je sumnjao – neće mu biti

teško da se noću prikrade Oldringovoj stoci i ugrabi koje tele. Zasada mu je najpreče utvrditi ima li divljači u Dolini iznenađenja. Whitie je i dalje stražario pored ubijenog kunića, a Ring je u blizini spa vao ispod jedne omorike. Venters pozove Ringa i pođe do ruba zaravni da osmotri dolinu. Očekivao je da će biti veća nego što mu je izgledala na prvi površan pogled po kojem je stekao samo maglovitu sliku njenih razmjera, ovalnih oblika i jedinstvene ljepote. Opet se iznenadio i pomislio kako je zapravo sretno odabrao ime dolini. Teren je bio terasast. Ispod samog crvenog okomitog zida, svukud unaokolo osim pod kamenim mostom, pružala se terasa, u samom podnožju stijenke obrasla srebrnastim omorikama. Ispod nje, nastavljala se u blagom nagibu druga, šira gusto obrasla jas^kama. Onda je dolazio središnji dio doline, kružno ravno tlo pod hrastovima i johama, prepolovljene blistavo zelenom prugom vrba i topola. Venters spazi gdje se po granama uskomešalo mnoštvo ptica. Ulijevo, naspram kamenom mostu, u zidu je zjapila ogromna pećina, a niže, ponad samih krošnja, razaznao je dug niz pećinskih nastambi s malim crnim otvorima. LičJi su mu na oči koje ga motre. Ono nekoliko nastambi koje je našao – sve sam prah – ostavile su u njemu dojam vremešnosti, osamljenosti i pradavne prošlosti. U neku ruku, postao je i on pećinski čovjek, a te ga šutljive oči gledaju kao iznenađene što se nakon tisuća godina našao čovjek koji će provaliti u njihovu dolinu. Bijaše siguran da je jedini bijeli čovjek koji je stupio pod vrletnu sjenu divotnog kamenog mosta, i zakoračio u ovu velebnu dolinu okruženu pećinama i terasastim trakama srebrnih omorika i jasika. Ispod njega pseto zareza i pojuri u šumarak. Venters se zaleti nizbrdo i nađe se u sjeni drveća kroz čije krošnje su prodirali sunčevi zraci. Hrastovi bijahu vitki, ništa deblji od^pola stope, a toliko gusti da im se granje preplitalo.

Ring se trkom vrati, s kunićem u zubima. Venters uzme lovinu, pa tiho, praćen psom, pođe dalje. Svukud među granjem čuo se lepet krila i ptičji poj, a na tlu je šuštalo suho lišće pod hitrim šapama divljači. Venters naiđe na dobro utrvene stazice obilježene svježim tragovima; kad se odšuljao još malo dalje, spazio je upravo bezbroj ptica, brzih prepelica i kunića. U hrastovu šumu zašao je jedva kojih stotinu jardi, a onoj pruzi vrba i topola, uz koju, znao je, mora teći voda, nije se ni primakao, ali se već i ovako osvjedočio da je Dolina iznenađenja dom mnogobrojne divljači. Vratio se u logor. Oderao je kuniće, psima dao jednog oko kojeg su se natezali, i čiju kožu on nategne i postavi da se suši, predosjećajući da će doći vrijeme kad će mu zatrebati. Koža je bila veoma lijepa, bogata krznom, s krasnim bijelim repom. Ventersu pade na pamet kako ne bi uopće spazio kunića da mu nije za oko zapalo mrdanje tog bijelog repica, a ne bi bio otkrio ni Dolinu iznenađenja. Slučajnosti poput ove pognale su ga amotamo po Deception Passu; a sad su te slučajnosti za njega poprimile značenje i neumitnost sudbine. Sreća što ga je u lovu poslužila, navede da misli o tome da divljač mora zadržati u dolini. Stoga dohvati sjekiru, nasiječe granja i odvuče ga do prolaza što je ispod mosta vodio k izlazu. Tu stane praviti kolje, zabijati ga u zemlju i međusobno vezivati vrbovim prućem. Nekoliko je puta odlazio po novo granje, i kad je na svoje zadovoljstvo završio posao, dan je već prošao. Preko ograde mogu se uspentrati divlje mačke, ali od nje niti će kojoti moći da uđu i traže plijen u dolini, niti će iz nje moći da bježe kunići i druga sitna divljač. Pošto se vratio u logor, posve slobodno se zaposlio oko vatre i mirno uze spremati večeru ne plašeći se da će ga netko otkriti.

Nakon teškoga i korisnog rada, posebno je uživao u ovoj slobodi i prilikama. Dok se onako uposlen vrtio oko logorske vatre, često je sebe zatekao kako baca poglede na prJiku u pećini, pa na pse što su se lijeno opružili pokraj njega, te na lijepu dolinu. Još uvijek mu se sve ovo činilo nestvarnim. Dok je jeo, sunce zapade za jednim rezom na rubu ispupčenog zida. Kako god je sunce ujutro na izlazu divotno sjalo kroz veliki luk u samu dolinu, tako je uvečer, na zalazu, sjalo kroz pukotinu u stijenama kroz koju je slalo širok, crven trak kojim je ognjem palilo jajoliku površinu doline. Ventersu su i izlaz i zalaz sunca bili kao u kakvoj bajci. Mrak još nije potpuno pao, a svjež vjetar dune preko doline, zatalasa hrastovo granje, jasikovo lišće pretvori u bezbroj lelujavih purpurnih dragulja, i stane sagibati vitke smreke. Potom s vjetrom, padoše sjene i tama, i dolina ođjedared posta siva. Noć je tu brzo padala nakon zalaza sunca. Venters tiho pođe da pogleda djevojku. Spavala je, disala je tiho i mirno. Podigao je psa Ringa, položio ga u pećinu, i odlučno mu naložio neka tamo stoji na straži. Potom brižno pokrije djevojku pokrivačem i vrati se vatri. Premda umoran, ipak je žudno želio da se posveti samotnosti, mada te noći ne radi osluškivan ja, i opreznog stražarenja; bilo je to iz želje da posve raščisti položaj u kojem se našao. Pojedinosti u onoj divljini što ga je okruživala činjahu mu se jedinim stvarnostima posred čudna sna. Gledao je crne rubove stijena, sivu ovalnu dolinu što se u crno zavija, valovitu šumu nalik zatalasanom jezeru i usiljene vrhove smreka. Slušao je šuštanje jasikova lišća i mekani neprekidni mrmor vode što pada. Sjetan pjev neke ptice, samotan i čist, odjeknu s visokih stijena. Venters nije znao imena toj noćnoj pjevačici, niti je uopće takvu vidio, ali onih nekoliko nota, što se dizahu u sam mrak, postaše mu bliske poput tišine kanjona. Potom pjev prestade, a šuštanje

lišća i mrmor vode zaguši neki zvuk, koji se Ventersu učini vanzemaljski. Ni za to on nije imao imena, samo mu bijaše neizrecivo divlji i divan. Nadođe mu pomisao da to možda djevojka jeca u posljednjim trzajima života, i on osjeti kako ga ježur svega prođe. Ali – ne! Ovaj zvuk nije bio iz ljudskog grla, mada je nosio pečat očajanja. Sad je Venters posumnjao u svoja ćutila, počeo je vjerovati da je to, u stvari, sanjao, a ne u stvarnosti čuo. Uto, kako je vjetrić jačao, i onaj zvuk osili, i Venters shvati da to vjetar zviždi kroz stijenje. Malo-pomalo san ga stao svladavati, i on počne klimati, upola usnuo, nasloni en leđima na jednu smreku. Ustade, dozove psa Whitiea, i pođe u pećinu. U mraku se jedva nazirala djevojka na svom ležaju. Ring se skutrio pokraj nje, a tapšanje njegova repa po kamenu uvjeri Ventersa da je budan i vjerno ispunjava svoju dužnost. Venters potraži svoj ležaj od mirisnih grana; legao je nekako usrećen osjećajem sigurnosti i lagodnosti, a noć kao da se stala iskradati i udaljavati, pa on tiho utone u nedokučiv prostor, u san i odmor. Probudio se na zvuk neke melodije, koja mu se učini odjekom neke muzike iz sna. Otvorivši oči, dočeka ga novo iznenađenje u ovoj dolini krasnih iznenađenja. Spazio je kako ispred pećine savršeno fino lišće srebrnih smreka šara po okruglom komadiću plavog neba. Posred te lisnate čipke lepršale su nekakve sive ptičice sa crnim i bijelim pjegama i dugih repova. Bili su to drozdovi a pjevali su iz puna grla. Venters ih je slušao. Jedna duga, srebrom poprskana grana padala je gotovo do same pećine, a na njoj je, nekoliko jarda od njega, sjedila jedna od tih divnih ptica. Venters je gledao kako joj se grlo u pjesmi nadima i drhturi. Ustade, i kad izađe iz pećine ptice sunuše i odlepršaše dalje. Stao je pred otvor susjedne pećine i pogledao u nju. Djevojka

je bila budna, široko otvorenih očiju, pažljivo je slušala, a ruku držala Ringu na vratu. – Drozdovi! – ona će. – Jeste – prihvati Venters. – Rekao bih da im se dopada naše društvo. – Gdje se nalazimo? – Pustimo to zasada. Reći ću vam kasnije. – Ptice su me probudile. Kad sam ih začula i spazila ovo sjajno drveće, i plavo nebo, pa zlatan trak što se spustio, pomislila sam… Nije završila šta joj je mašta dočarala, ali Venters pomisli da je shvatio što ona osjeća. Po njoj se vidjelo da joj duh luta. Venters joj opipa čelo i ruke i osjeti kako gore vrućicom. Pođe po vodu, i bi mu drago što je bila hladna gotovo kao da preko leda protiče. Ova mu voda bila jedini lijek, i on se povjeri njegovu djelovanju. Djevojka nije htjela piti, ali je on natjera da guta vodu, a potom joj umije lice, navlaži glavu i rashladi zapešća. Dan je počeo sa sve jačom vrućicom. Venters je nastojaše smanjiti hladeći vodom djevojčine vrele obraze i sljepoočnice. Budno je bdio nad njom, i na najmanji znak nemira, za kojim bi se, znao je, tijelo njeno stalo bacati i valjati, on bi je čvrsto stisnuo, da joj kakav nagao trzaj ne bi ponovo otvorio ranu. Sate i sate je ona mucala, smijala se, vikala i jecala u bunilu; ali, ne odade ono što joj bijaše tajnom. Dan prođe, za Ventersa praćen crnom sjenkom. Noću, uz svjež vjetar, vrudica se smanji, i djevojka pade u san. Sutradan ponovilo se isto. Trećeg dana činilo se Ventersu da djevojka vene i sahne mu na oči. Tog dana gotovo se nije makao od nje osim što je išao po svježu, hladnu vodu. I ništa ne okusi. Vrućica pade četvrtog dana. Djevojka se sva skupi i smalaksa, činila se nekom sablasti u koje bijaše života još samo u očima. Bile su uperene u Ventersa, šutke i uporno, i on iznađe da u njima

leži neka nada. Kako upaliti žižak koji se gotovo ugasio, kako nahraniti ono malo života i vitalnosti što je u djevojci ostalo – to je Ventersu bio težak problem. Ali, osim mesa kunića i prepelica, druge hrane nije imao. Od toga je mesa načinio juhu što je bolje mogao, i djevojku uze hraniti njome. Spoznao je da je ljudsko tijelo, poput ljudske duše, čudna stvar koja je u stanju doći k sebi i poslije strahotnih udaraca. Jer, na djevojci se gotovo odmah ispoljiše slabi znaci vraćanja snage. Protekao je još jedan dan u iščekivanju, i on ga proveo u strahu, i duge, duge sate bio je uz nju, dok je ona spavala, i motrio kako joj se grudi ljupko nadimlju i padaju pri disanju, a vjetar joj mrsi kestenjaste uvojke. Sutradan je već bio siguran da je djevojka izmakla smrti. Shvativši to, on naglo napusti peć.nu i potraži svoje staro mjesto uz deblo velike smreke. Odatle on ponovo pusti pogled neka mu lunja po terasastim padinama doline. Djevojka će živjeti, i s tom spoznajom kao da crna sjenka napusti dolinu, a Venters osjeti bolno olakšanje. Potom, prizvan dužnostima, ustade da posvrši sve što mu treba kako bi što bolje uredio logorište, spremio što mu treba za uspješan lov i udovoljio znatiželji da razgleda dolinu. Međutim, riješio se da se za nekoliko dana još ne udaljava od logora, jer mu se činilo da će djevojci biti lakše ako joj on bude pri ruci. Već mu se prvog dana učini da njena slabost ustupa mjesto novoj iskri života. Iza svakog kratkog sna budila se jačom; jela je pohlepno, mijenjala položaj na svom ležaju od grana i, kako li se Ventersu učinilo, njega stalno pratila pogle dom. Sad mu je već bilo jasno da će se brzo oporaviti. Progovorila bi koju o psima, o pećinama, dolini, o svojoj velikoj gladi, sve dok je Venters ne bi ušutkao tražeći od nje da pričanje odgodi za kasnije. Poslušala bi

ga, ali bi sjela na ležaj, a oči su joj letjele amo-tamo, i uvijek se vraćale na njega. Drugog jutra, čim ju je probudio ona sjede, i ne dozvoli mu da joj umije lice i nahrani je, već to sama učini. Međutim, malo je govorila, i Venters odmah zamijeti u njoj prve znake razmišljanja, radoznalosti i ocjene položaja. On napusti logor i povede sobom Whitiea u lov na kuniće. Pri povratku, zapanjio se i nekako zabrinuo spazivši svog ranjenika kako sjedi naslonjena na stijenu pećine, i njiše golim nogama. Žurno se primakao, u nakani da je savjetuje neka odmah legne, i da joj kaže kako je možda precijenila svoje snage. Sunce je u nju sijalo, svjetlucalo joj na zamršenoj svijetloj kosi, i na malom, ovalnom, blijedom licu na kojem su tamnoplavi podočnjaci još jače isticali njene tamnoplave oči. Ona pogleda u njega, a on u nju. U toj izmjeni pogleda, Ventersu se učini da to oni sad gledaju jedno drugog u posve drugom ruhu. Njemu se činilo nemogućim da je ova krhka djevojka zapravo Oldringov maskirani jahač. Sinulo mu je da je u zabuni koju će ona sad objasniti. – Pomozite mi da siđem – ona će. – Ali… da li vam je dobro? Zašto ne biste još malo pričekali? – Slaba sam… vrti mi se u glavi. Ali ipak hoću da siđem. Podigao ju je – što je sada lagana! – i spustio na noge ispred sebe, pa ju je podizao dok je ona nesigurna koraka pokušavala hodati. Međutim, brzo se umorila. On joj namjesti udoban ležaj pod smrekom kraj koje je ložio vatru. – A sad, recite mi.. sve – reče ona. Venters joj ispriča sve što se dogodilo od trenutka kad je ugledao bandite kako stižu u dolinicu i kako zatim nestaju u kanjonu. – Onda ste pucali u mene… a sad mi spašavate život? – Pa liječio sam vas, nakon što sam vas gotovo ubio.

– Pa jeste li zadovoljni? – Nego šta! – iskreno odgovori Venters. Ona ga je gledala čudnim izrazom u očima, koji je istovremeno izražavao divljenje, zahvalnost, zanimanje, tugu. Onda započe: – Pričajte mi o sebi… On joj najkraće što je mogao ispriča svoju prošlost. Onda završi, pitajući je: – Pa zar ste vi, zaista, Oldringov maskirani jahač? – Jesam – odgovori djevojka oborivši oči. – Teško mi je da u to povjerujem. Vi, pa takav bandit, lupež, otmičar žena, ubica! – Ne, nikad nisam krala niti počinila neko zlo u svom životu. Jedino sam pratila Oldringa… – Ali zašto? Zašto? – planu Venters. – Zašto ona maska, ona tajna, one prijetnje u vaše ime, oni zločini, koje vam je sam Oldring pripisivao? – Nikad ništa nisam znala o tome – odgovori djevojka i, podigavši oči, pogleda ga očima u kojima on pročita istinu. – Nikad to niste znali? Čudnovato! Da li ste mormonka? – Nisam. – A da li je Oldring mormon? – Nije. – Da li ga… da li ga volite? – Pa volim. A mrzim njegove ljude, život koji provodi, a ponekad mi se čini da mrzim i njega! Venters zašuti trenutak skupivši se pred gorkom istinom čiji je nadolazak osjećao i čiju se potvrdu bojao čuti i, najzad, sasvim tihim glasom upita: – Šta ste… šta ste bili Oldringu? Poput nježnog predmeta, iznenada izloženog vatri, djevojka je izgledala kao da se dršćući uvija, dok joj se plamen stida peo u omršavjelo joj lice koje bijaše prignula na grudi. Venters je bio gotovo potresen i sve bi bio dao da nije postavio to pitanje; a ipak

to crvenilo i ta zbunjenost činili su da prema njoj osjeti poštovanje veoma slično onom što joj ga je toliko želio pružiti iz najopravdanijih razloga. – Do đavola moje glupo pitanje! – uzviknu u nastupu bijesa protiv samog sebe. – Zaboravite ga, molim vas. Ali, jednom zauvijek, recite mi… Znam to, a ipak želim da čujem iz vaših usta. Nalazili ste se… Zar niste mogli sebi pomoći? – Oh, nisam. – Dobro, tu nemam šta da kažem – nastavi on iskreno. – Ja … vidite htio bih da vi… znate, našli smo se zajedno. Ja… želim vam pomoći. Ne želim vam nanijeti nikakvo zlo. Život je bio okrutan prema meni, ali kada pomislim kakav je bio prema vama, izgleda mi bijedno da sa svoje strane jadikujem o onom šta mi se dogodilo. A onda, ja sam bio izgnanik, usamljenik, dok sada … Eto, ne bih vam znao točno objasniti. Ali, uostalom, sad smo zajedno i ostat ćemo ovdje barem dok se potpuno ne oporavite. Ne, nikad se više nećete vratiti Oldringu. Sad se i ja imam čemu posvetiti. I ako vam uspijem pomoći da ozdravite, da vas odvedem iz ovog divljeg predjela, da vam stvorim sretniji život, znajte da će to za mene vrlo mnogo značiti! Slijedećih dana Venters se s vremena na vrijeme udaljavao da istražuje dol'nicu. Bess je sad ustajala i odlazila da sjedne na zaravan gdje ju je često viđao kako gleda u pravcu kojim je on otišao. Jednog jutra, dok je uzimao pušku i dozivao psa, djevojka se usudi da ga upita: – Hoćete li dugo biti daleko? – Ne – odgovori mladić. – Idem samo da bacim jedan pogled uokolo i da ulovim malo svježeg mesa. Ode, ali ga taj događaj učvrsti u dojmu što ga je već prije stekao, to jest, otkako se počela oporavljati Bess se čin:la mirnom samo onda kada je on bio pokraj nje. Kad se vratio, primijeti da je, videći ga gdje se približava, brzo promijenila držanje, kao da mu ne želi pokazati da se nalazila

tamo čekajući ga. Ipak je zateče rumenu u licu i blistavih očiju. – Kako li ste natovareni! – uzviknu Bess. – Sta ste donijeli? – Dva zeca i malo ilovače. Našo sam je tamo dolje, u dnu doline i pomisLo da bi nam mogla biti korisna za pravljenje posuđa. Zdjelica koju imam nije dovoljna za sve: juhu, varivo, čaj… – Vjerujem da nećemo imati tko zna šta za kuhanje u vašim posudama – reče ona smijući se. Bilo je to prvi put da se smijala. – Hoćete li me povesti da mi pokažete dolinu, čim se budem dobro osjećala? – upita zatim djevojka. – Svakako. Divan je to kraj. Tamo dolje, vidite, nalazi se jedna ogromna pećina, koja je morala biti nastanjena, jer se tamo još nalaze tragovi drvenih sad već srušenih koliba. Da li ste ikad čuli da se govorilo o starim stanovnicima ovih brežuljaka? – Da… Ljudi kažu da je Deception Pass pun starih srušenih kuća. – Vjerujem da ste morali tu i tamo vidjeti poneku, kad ste onoliko lutali – reče Venters. Govorio je polako, kao da je birao riječi, i poprimio je nemaran izgled jer se zarekao da joj više neće tierati stid u obraze svojom nametljivom radoznalošću. Pa ipak, nikad nije bio tako pohlepan da upozna pojedinosti njena života kao sada. – Kad sam jahala, jurila sam poput vetra – odgovori Bess – i nisam imala vremena da se zbog nečeg zaustavljam. – Da, sjećam se dana kad … kad sam vas sreo, tamo dolje u dolini. Bili ste prašnjavi, a konj vam je izgledao vrlo umoran. Jeste li stalno bili u pokretu? – Oh ne! Nekad su prolazili čitavi mjeseci a da uopće nisam jahala, kad su me, na primjer, zatvarali u kolibu. Venters protrnu, ali se napregnu da se obuzda i nehajno reče: –

Zatvarali su vas? Kako to? – Oldring me je zatvarao, kad je odlazio na neko od svojih dugačkih putovanja, koja bi trajala čitave mjesece. – Pa zašto? – Valjda me htio spriječiti da ne pobjegnem. Stalno sam prijetila da ću to učiniti i on je preduzimao mjere opreza. Postojao je tu, onda, i drugi razlog: ljudi su se opijali, a on se bojao da mi ne nanesu neko zlo, mada su uvijek bili dobri prema meni i nisam ih se bojala. – Onda ste, znači, bili zarobljenica. Moralo je to biti veoma teško za vas. – Ama ne. Dopadalo mi se, naprotiv, da budem tako zatvorena. Koliko mogu da se sjetim, stalno mi se događalo da ostanem pod ključem s vremena na vrijeme i bili su to jedini mirni dani koje sam imala. Koliba je velika, smještena na vrhu jednog brežuljka i otuda sam mogla gledati napolje. Zatim sam imala pse, životinje koje sam pripitomila i nekoliko knjiga. Bio je skrenut i tok vode iz obližnjeg izvora i doveden u kolibu. U njoj je bilo dovoljno hrane a, s vremena na vrijeme, ljudi su mi donosili svježe meso. Jednom sam tako provela čitavu zimu. Ventersa je stajalo muke da i nadalje izigrava ravnodušnost. Ta gorio je od želje da je pogleda u lice i upita mnoge druge stvari. Ipak se ograniči da kaže: – To znači, koliko se možete sjetiti, stalno ste, zar ne, živjeli u Deception Passu? – Nejasno se sjećam drugog kraja gdje su se nalazile žene i djeca, ali ništa više. Ponekad razmišljam i preturam po pamćenju sve dok se ne umorim, – Onda znate čitati, kad ste imali knjige? – Oh da! Znam vrlo dobro čitati i pisati. Oldring je kulturan čovjek i on me sam učio mnoge stvari. Onda, prije više godina, jedan njegov čovjek, neki starac, bio mi je učiteljem. – Rekli ste da je Oldring odlazio na dugačka putovanja –

zamišljeno reče Venters. – A ne znate kamo? – Ne. Svake godine vodi stoku sjeverno od Sterlinga, onda je čitave mjesece odsutan. Jednom ga je netko optužio da živi dvostrukim životom i on ga je ubio. Bilo je to, sjećam se, u Stone Bridgeu. Venters joj ovog puta pogleda u oči. ne pokušavajući više da se pravi ravnodušnim prema onom što je govorila. – Bess – reče živo – i ja sam sumnjao da je Oldring bio još nešto, a ne samo šef družine kradljivaca stoke. Recite mi, ako to znate, s kojeg se razloga on zadržao ovdje, u Deception Passu? Spreman sam povjerovati da to što čini, čini da sakrije svoj pravi život i svoju stvarnu ličnost. – U pravu ste. Oldring je nešto više od kradljivca stoke i sami njegovi ljudi sada tvrde da krađa stoke ni je ništa drugo nego bacanje ljudima prašine u oči. Istina se sastoji u tome da se u ovim krajevima nalazi zlato. – Ah! – Da, zlato, ako i ne u velikoj količini, dovoljno za njega i njegove ljude. Sedmicama i sedmicama samo kopaju i ispiru zlato; onda potjeraju nešto stoke, upadaju u naselje gdje pucaju i ponekog ubiju da zavaraju svijet. – Nešto stoke, Bess, rekli ste! – I po drugi put je Venters nazove po imenu. – A stado gospođice Withersteen, „crveno stado”? Dvije i po tisuće glava, a to nije malo. – Pa Oldring uopće nije ukrao „crveno stado”! Taj je posao uglavio s mormonima. Čuvari stada su prisilno zadržani u Cottonwoodsu, a Oldnng je odveo stado, pogodivši se s mormonima da ga skriva neko vrijeme, ne znam koliko dugo, i da ga onda ponovo vrati na farmu. Ne bih znala reći kolika mu je zarada u tom poslu. – Pa da li ste doznali zašto je sklopljen taj posao? – Ne, ali bit će da se radi o jednom od uobičajenih lukavstava

mormona. Možda žele prisiliti gospođicu Withersteen da učini nešto što neće. Vidjela sam čovjeka koji je bio došao da pregovara s Oldringom o tom poslu. Bio je sitnog rasta i nekako nakazan, na smiješan način… Ali dobro se držao na konju. Ćula sam poslije od jednog čovjeka da je bio najbolji jahač u svom kraju. Ali kako li se zvao? Ne sjećam se… – Možda Jerry Card? – natuknu Venters. – Eto, upravo tako. A Jerry Card, izgleda bio je u odličnim odnosima s Oldringovim ljudima. – Ne čudi me mnogo – zamišljeno će Venters. Tako, njegova se sumnja u Tulla potvrđivala. U stvari, ugovor sklopljen s Oldringom nije mogao biti samo djelo Jerry Carda, drugorazredne osobe, nego je, jamačno predstavljao dio plana zamišljenog u pokvarenom umu starješine protiv Jane Withersteen! Jane! Sad je to ime Ventersu izgledalo daleko, kao što je daleko bila djevojka koja se pokazala toLko dobrom prema njemu. Njegovo oduševljenje za nju nije bilo manje, samo mu se činilo da je postalo drugačije. – Bess, recite mi još nešto – reče na kraju. – Zar nikad niste upoznali žene, djevojke? I nikad ni mladiće? – Ponekad bi netko od naših ljudi imao uza se ženu, ali Oldring nikad nije htio da ih upoznam. Sto se tiče djevojaka i mladića, vidjela sam ih jedino na brzinu, u prolazu. Venters nije navaljivao drugim pitanjima. To što je čuo od te čudne djevojke, potaklo ga da još više razmišlja o njenoj pravoj ličnosti. Toga je dana bila s njim jednostavna i otvorena, prirodna poput ma koje druge djevojke, ljupka u postupcima. On joj nije mogao gledati u lice, sresti onaj živ i iskren pogled, a u isto vrijeme vjerovati da je tu ženu posve točno ocijenio kad je na njegovo izravno pitanje odgovorila šutnjom punom stida. Da, ona je dugo živjela s Oldringom i s nečasnim ljudima, učestvovala je u

zločinima svake vrste. Uza sve to, oko nje je lebdjelo nešto čemu nije znao odrediti bit, neka nevinost koja je izazivala divljenje i poštovanje. Bio je to problem koji ga je slijedećih dana mučio više od ma kojeg drugog. Kako uskladiti život koji je ona, želeći to ili ne, vodila, sa njenom nevinošću? A ta je neizvjesnost samo povećavala oreol tajanstvenosti oko nje, učinivši da ta tajanstvenost postane dijelom same njene ličnosti. Ali, malopomalo, dok je tijelo ozdravljalo, činilo se da ona zaboravlja svoju bolnu prošlost, kao da nikad nije ni postojala, upijajući se samo u sadašnjost. Potreba da njoj, a i sebi, pruži što bolju hranu, navede ga na misao da se vrati u kanjon u kojem je Oldring držao stoku, kako bi otuda donio mesa. Htio je, međutim, ostvariti taj pothvat a da o njemu prethodno ne obavijesti Bess i zato krene na put noću kad je ona spavala. Krišom se udalji i prođe prolazom uz koji se nalazila Uzdrhtala gromada. Noću više nego danju pridavao je toj prijetećoj gromadi neko svojstvo koje u njemu izazivaše čudan osjećaj uznemirnosti i iščekivanja, kao da se nešto kobno nalazilo u njoj. Tako mu se dogodilo da kaže glasno, kao da ga je gromada mogla čuti: – Prijatelju, ako se misliš skotrljati dolje, molim te nemoj prije no što se vratim k djevojci. Kad stiže u dolinu u kojoj se nalazila stoka, pogled na mnogu telad izmijeni njegov prvobitni plan koji se sastojao u tome da ubije bika ili tele i da ponese samo komade mesa. Sad, napro tiv, odluči da sa sobom odvede živa telića. Izabra jednog, uhvati ga lasom, čvrsto mu veza zajedno sve četiri noge i naprti ga na leđa. Teret je bio zbilja težak, ali je i on bio vrlo jak, tako bez velike muke stiže sve do podnožja stijene. Teži je dio predstavljalo veranje uz hrapavu liticu, služeći se usjecima. Ipak je uspio. Kad se vratio u logor, Bess je još uvijek spavala.

Slijedećeg dana ne reče šta je učinio. Telića je zatvorio u neku vrst malog tora, napravljenog na brzinu te iste večeri, daleko od logora, s dovoljno vode i ispaše. Slijedeće noći učini još dva takva izleta, a isto tako i naredne noći, tako da je, nakon nekoliko dana u svom toru imao osam teladi. Bio je potpuno zadovoljan. Opazio je da su sve te životinje bile crvenkaste kože te se od srca nasmijao sjetivši se kako Oldringu krade stoku koju je ovaj ukrao Jane Withersteen! Posljednje noći, stigavši u dolinu gdje se nalazila stoka, lasom uhvati jednog junca i ubi ga. Isječe velike komade mesa a ostalo ostavi. Nije odmakao daleko, kad ga zavijanje kojota uvjeri da djelo njegova noža neće biti otkriveno. Vrati se u logorište, objesi meso o jednu granu i ode da spava. Slijedećeg jutra ustade raspoložen, zadovoljan iznenađenjem što će ga prirediti Bess i s nestrpljenjem pričeka da ona izađe iz pećine u kojoj je spavala. Najzad je ugleda kako se približava vatri. Ljupko lice, preplanulo svježim zrakom i suncem izgledalo je procvjetale zdravljem, a tijelo joj se počelo zaobljavati. – Niste li mi, Bess, prije nekoliko dana govorili da vam je dojadilo jesti samo zečeve i ptice? – upita je Venters. – Da, a zašto? – Što biste onda željeli? – Umorila sam se jedući meso, ali, budući da je nemoguće doći do nečega drugog rado bih pojela malo govedine. – E pa, zar ne vidite da je imamo? – reče on sasvim ozbiljno, pokazujući na meso obješeno na drvetu. – Bit će nam za nekoliko dana, dok bude svježe, zatim ćemo ostatak isjeći na komade i osušiti. Bess je neko vrijeme šuteći gledala veliki komad mesa, onda polako upita: – Gdje ste ga uzeli? – Ukrao sam ga Oldringu.

– Išli ste tamo dolje! Izlagali ste se opasnosti za… Oklijevala je i zašutjela, činilo se da je lako problijedjela. – Opasnosti ne, samo malom naporu – usprotivi se Venters. – Zao mi je što sam vam rekla da sam se umorila jedući zečeve. Da sam mogla pomisliti … Pa kad ste išli po ovo meso? – Protekle noći. – Dok sam spavala? – Da. – Bila sam budna neko vrijeme, a ipak ništa nisam primijetila. Sad je gledala pred sebe, kao da je udubljena u neku misao, koja joj čudno zasja u očima. Venters pomisli da se ražalostila samo zato što se izložio opasnosti. – Pa nisam donio samo ovo meso – nastavi. – Nekoliko sam noći napravio isti put i sada se, tamo dolje, u našem oboru nalazi osam teladi. – Išli ste više noći? Gledajući u njene iskolačene oči, Venters povjerova da se bojala za njega i za sebe, zato veselo reče. – Pa da. Nisam vam ništa govorio, jer biste se uplašili, ostajući tako sama. – Sama? – ponovi ona. Ne, nije mislila na to. On samog sebe zateče gdje se pita zašto li je misao o tim njegovim noćnim izletima sada plaši. Nije se ona bojala za sebe; bila je posrijedi opasnost kojoj se on izlagao. Zbog toga je još uvijek drhtala. Zašto… ? Prođe rukom preko čela, kao da bi htjela bolje da shvati, onda reče nesigurnim glasom: – Oldring ima ljude koji čuvaju stoku… Ubili bi vas da su vas otkrili. Obećajte mi da više nećete ići! Govoreći tako okrene se, kao da želi sakriti od Ventersova začuđena pogleda izraz svoga lica, ali je on uze za mišicu: – Bess, više neću ići. Naslonila se na njega malaksalim tijelom što se gibalo dugim,

ustreptalim drhtajem. Gledala je u njega. Svojim licem žene, očima žene, usnama žene – svim je neposredno, slijepo, slatko i krajnje iskreno odavala svoja čuvstva. Ali, kako joj i strah bio nagonski tako se sad također nagonski privi jala uz jedinog prijatelja. Venters je blago odmače od sebe. Srce mu je snažno udaralo, a nešto ugodno i duboko kao da mu je oduzimalo snage, nešto što nije točno shvatio i što je izgledalo navlas slično uzbuđenju što je preplavilo djevojku. Stalno ju je osjećao blizu, suviše blizu, mirisnu poput cvijeta, ljupku i lijepu toliko da takve ljupkosti i ljepote još nije sreo u životu. Svim snagama se borio da dođe k sebi i da ponovo zadobije svoj mir. Bess ga je stalno gledala i u tom pogledu čitala se cijela njezina duša. Onda on iznenada, odlučno, otjera jednu nametljivu misao i zaželi da iz njezina života pamti samo zajednički provedene dane. U tim divnim očima koje su ga gledale, čitao je njenu sudbinu i osjećao da se u njima ogleda i neizbježnost njegove. U njoj je bilo jednostavnosti, ljupkosti djevojčice koja osjeća novo i čudno uzbuđenje, a istovremeno i slijepi užas žene, koja nazire mogućnost da izgubi svog spasioca i zaštitnika. Onda se sve te misli zbrkaše i rasplinuše, dok se u Bessimm očima sad pojavljivalo nešto poput vedrine koja je izražavala divnu izvjesnost. – O čemu mislite, Bess? – upita on tihim glasom. Djevojka zatrese glavom ne odvajajući pogled od njega. – Shvaćate li da smo ovdje sami… muškarac i žena? – nastavi Venters. – Da. – Jeste li pomislili da bismo se mogli povući u divljinu ili čak ostati ovdje sami… zauvijek skriveni od svijeta? – Nikad na to nisam pomislila… sve dosad.