čovjek, pravi čovjek! Toga sam tek sad postala svjesna. Kad sam spazila to tvoje sivo strašno lice, i vidjela kako opasuješ te pištolje, u meni se desila neka divna promjena. Zavoljela sam te tog trena. Cio sam život voljela, ali nikad kao sada. Nema ljubavi, do ljubavi slomljene žene. Da nema samo jedne smetnje … jedne, o kojoj, na žalost, ne mogu govoriti … ja bih obožavala tvoju čovječnost … obožavala bih lava u tebi, koji je spreman da razdire zbog mene. Vjeruj mi … i poštedi Dyera. Budi milostiv … budi velik, jer ti si stvoren da budeš velik. On, poslušaj me, vjeruj mi… ništa nemam, ali sam žena … koja te voli! Uzmi me … sakrij me gdje bilo u divljini … ljubi me i liječi moje slomljeno srce. Njega poštedi, a mene odvedi sa sobom. Primakla je lice posve blizu njegovu, usne im se gotovo dodirnuše, objesila mu se oko vrata, i svom preostalom snagom pritiskala svoje uzdrhtalo tijelo uz njegovo. – Poljubi me! – šapnula je mahnito. – Ne … ne po toj tvojoj cijeni – on odvrati. Glas mu se izmijenio, ili je nju sluh izdao. – Poljubi me… ! Jesi li muškarac? Poljubi me i spasi me. – Jane, nikad nisi bila poštena sa mnom. Ali sada, pak, lažima crniš dušu, i same usne ti od njih gore! – Tako mi uspomena na moju majku, tako mi moje biblije … Ne, ja nemam biblije … ! Mojom nadom u spasenje kunem ti se da te ljubim! Blijede Lassiterove usne izustiše gotovo nečujno kako čak ni njena ljubav ne može izmijeniti njegovu odluku. Oslobodio se njenih ruku kao da su dječje, i ustuknuo. – Čekaj! Ne odlazi! Čuj još jednu, posljednju riječ! Neka mi neki bolji i pravedniji bog od onoga što ga obožavam sudi, neka mi oprosti, i spasi me… ! Više ne mogu šutjeti. Lassiteru, moleći te za Dvera, molila sam za svog oca. Da, za svog oca. On je bio
jedan od glavara mormona i on je poslao Dyera na propovijedanje. Moj je otac bio onaj sa ledenoplavim očima i zlatnom bradom. Za mojim si ocem godinama tragao. Istina, Dyer je upropastio Milly Erne, ali je to učinio zbog moga oca! Ako je Milly ikad bila žena nekog mormona, taj je mormon bio moj otac! Ne znam, nikad nisam doznala, da li je postala njegovom ženom. Lassiteru, možda sam slijepa, poput fanatika odana lažnoj vjeri, ali znam što je pravda, a moj je otac van dometa ljudske pravde. On sad sigurno plaća za svoje grijehe … negdje. Pomisao da bi ti ubio Dyera zbog grijeha moga oca, oduvijek me ispunjala užasom. Eto, zato sam te toliko molila! – Jane, prošlost je sahranjena. Na nju sam zaboravio u svojoj ljubavi prema tebi. Ali ono što činim, rekao sam ti, ne činim ni zbog Milly, ni zbog Fay, nego zbog tebe! Slušaj, znam svoju snagu i kažem ti, Jane, da ga samo jedno od onih čuda u koje Dyer kaže da vjeruje, može spasiti. Jane se ponovo učini da se sve vrti oko nje kao u vrtlogu. Neodređeno osjeti kako je padala na koljena pred jednim obasjanim likom, pred Lassiterom, čovjekom koji ju je spasio od sebe same, čovjekom koga ne možeš odvratiti od njegove namjere, i koji će ubiti radi pravde. Odjednom se izgubi u mraku. Kad se osvijestila, spazi da se nalazi na postelji pokraj prozora u dnevnoj sobi. Čelo joj bilo hladno, vlažno, znojno. Netko ju je tapšao po rukama. Prepozna Judkinsa i na njegovu mršavom, tvrdom licu spazi uzbuđene, prestrašene oči. – Judkinse! – glas joj slomljeno zamre. – Najzad, gospođice! Ne, ne, ležite još malo. Sad je u redu, sve je u redu. – Gdje je on? – Tko? – Lassiter! – Ne brinite vi za njega.
– Gdje je? Recite mi, hoću odmah da znam! – Pa, eno ga u drugoj sobi, previja nekoliko rupa od metaka na sebi. – Ah …! A biskup Dyer? – Kad sam ga, prije pola sata, vidio posljednji put, klečao je. Nešto je radio, ali vas uvjeravam da se nije molio. – Čudnovato govorite, Judkinse! Pustite me, da sjednem. Sad mi je dobro. Pričajte mi. Dyer na koljenima! A šta je radio? – Ukratko, gospođice, i uz vaše dopuštenje, klečao je, a sa rukama, znate … onim rukama koje su se toliko puta podizale na blagoslov, da blagoslove, na primjer, kovrčave glavice poput glavice male Fay ili glave žena poput vaše …. S tim rukama, stiskao je veliku ranu na grudima. – Judkinse, dovest ćete me do ludila. Da li je Lassiter ubio Dvera. – Ubio! – I Tulla? – Ne. Srećom po njega, nalazio se negdje vani s većinom svojih ljudi. Večeras bi se trebao vratiti, ali Lassiter mora što prije odovud, inače mu nema spasa, a još će biti gore za vas, gospođice Withersteen. Doći će do gadnog meteža kad se Tuli vrati. – Otići ću s Lassiterom. Ali, Judkinse, recite mi sve što znate o tom… o tom događaju. Bez uzbuđenja je shvatila da je Dverova smrt, o kojoj ju je Judkins obavijestio, upotpunila u njoj onu promjenu koja ju je učinila drugom ženom. Izgledala je mirna, pomalo hladna, jaka kao što nikad nije bila otkako su se na njenu nebu pojavili prvi oblaci. – Onda, bilo je to ovako – započe Judkins. Nalazio sam se u sudskoj dvorani, gdje je Dyer, u svojstvu suca, vodio raspravu. Uz njega se nalazilo pet ljudi, njegovih tjelohranitelja: Čarter, Wright, Jengessen i još dva koje ne
poznajem, što su došli iz Stone Bridgea, svi naoružani i sličniji razbojnicima nego časnim ljudima. – Dyer je optuživao Willie Kerna, jednog od mojih najboljih ljudi, da se uz njegovu kuću nalaza jarak iz kojeg voda ističe tamo gdje ne treba, a Willie je pokušavao dokazati da se on nikad nije nalazio kod kuće kad se to dešavalo što je, najzad, bila istina. Kadli se odjedared sudac netremice zagleda u dno sale, a isto tako i ostali koji su se nalazili s njim i koji kao da se odjednom okameniše. I ja se, naravno, okrenuh da vidim što je to tako čudno i silno djelovalo na suca. Kad tamo, usred dvorane, u samom prolazu između klupa, stoji Lassiter! Bio je sav bijel i crn, ne bih ga ni sa čim mogao usporediti, osim sa smrću, I pred Ventersom, kad je ono izazvao Tulla, sva je dvorana utihnula i sledila se, ali ovo je bilo drugačije. Na časnu riječ, gospođice Withersteen, meni se krv ledila u žilama. A zašto, ni sam ne znam. No, eto, Lassiter svojom pojavom, onim svojim držanjem, čovjeka ispunjava jezom. Rekao je samo jednu riječ, neko ime, nisam ga razumio, iako mu je glas odjeknuo poput zvona. Možda zato što sam bio previše uzbuđen. Mora da je sudac Dyer razumio i više toga, to je za ihene tajna, jer se odmah svalio sa stolice pravo na podij. – Nato ona petorica jahača, Dverovih tjelohranitelja, skoče, a dvojica od njih, za koje sam kasnije doznao da su iz Stone Bridgea, iskoče pravo kroz najbliži prozor tako brzo da rie biste stigli ni udahnuti. Bilo je jasno da nisu mormoni. – Jengessen, Čarter i Wright zagledaju se u Lassitera, na trenutak samo, ali meni se činilo da je to potrajalo čitav sat. Bili su blijedi i napeti, no živci im nisu popustili. Lassitera sam dobro osmotrio. Stajao je nekako ukočeri, malko pognut, ruke mu 'bile svinute, a prsti skvrčeni kao pandže u jastreba. A oči… ?! E, to se ne da opisati! Samo jedno znam, oči su njegove unaprijed čitale
namjeru onog koji je mislio trgnuti pištolj. Zagledam u njega, nisam, dakako, vidio kad su ona trojica trgnula. I, mada sam gledao pravo u njeg'a, i to kako gledao, nisam vidio kad i kako je trgnuo. Bio je brži od oka, to je sve. Ali sam vidio kako mu vatra izbija iz cijevi i čuo hiee baš na tren prije no što su odjeknuli hici one trojice. Okrenuo sam se, a ono Wright i Čarter već leže, a Jengessen, koji je bio jak kao bik, još pokušava pucati, ali mu se pištolj trese. Bilo je jasno da je pogođen, i to usred sredine. Najednom se sruši, i pištolj mu pade na pod. – Dvoranom zavlada sablasna tišina. Ljudi su prestali disati. Kako bilo, ja ni dahnuo nisam. Vidio sam Lassitera kako pištolj koji se dimi zatiče za neki pojas. Nije on izvukao one svoje velike, crne pištolje, i ja se zaipanjih. Sve se to odvijalo tako brzo, da se to ni zamisliti ne može. – Čulo se neko struganje na podiju, i Pyer ustade, a lice mu kao olovo sivo. Htio sam pogledati u Lassitera, ali mi se oči zalijepiše za Dyera kad sam mu vidio lice. Vidio sam kako poteže pižtolj. Čak bih i ja bio bolji, brži od njega. Uto Lassiterov pištolj zagrmi, metak pogodi Dyera u desnu ruku i pištolj mu ispade. Pogledao je u Lassitera kao kojot u zamci. Urliknuo je pa opet segnuo za pištoljem. Tek što ga je digao s poda, a Lassiter opet opali. Odjeknulo je kao tresak groma i Dyeru gotovo odnese ruku, kako se meni učinilo. Pištolj opet ispade i Dyer pade na koljena, kao da će bauljati za njim. Užasno je bilo gledati kako se sav strašno napinje. Zašto se taj čovjek tako grčevito hvata za život, pitao sam se. Bilo kako bilo, dohvatio je pištolj lijevom rukom i upravo ga podigao, nategnuo obarač, ali ga uto i treći metak zgodi, sad u lijevu ruku, i on opet ispusti pištolj. No, u toj mu je ruci ostalo još dovoljno snage da se ponovo dokopa pištolja i da tresući se sav,
zbog čega bih požalio svakog drugog čovjeka osim njega, nasumce otvori vatru. Jedan metak pogodi nekog čovjeka koji se nalazio na dvadeset stopa od Lassitera. I čovjek pogibe, što sam poslije doznao. Nato sve zaori od zaglušne i tako brze pucnjave da više nisam razaznavao pojedine pucnje. Kasnije sam doznao da je Lassiter devet metaka sasuo u Dyera iz svojih crnih pištolja. – Ispričao sam na vlas točno kako se sve to zbilo, gospođice Withersteen, tako da znate. Vas će to poslije proći. Na ovoj našoj granici Utaha vidio sam prizora da ti se koža ježi, ali mi je ovaj bio najstrašniji. Sjećam se da sam sklopio oči, i neko vrijeme mislio na sasvim desete, najčudnije stvari, koje nemaju veze s onim što se zbivalo oko mene, stvari kakve vam ni u snu neće pasti na um. Vidio sam kadulju i konje kako jure, a to je meni najljepši prizor, i nešto nejasno, jer je upravo to, kao u kovitlacu, istjeralo misli iz moga mozga, te sam otvorio oči što rekoh, sasvim jasno da je zamirisao barut. – Sudnica je bila baš pravo mjesto za onakva suca. Bio je na koljenima, ali nije molio. Dahtao je i pokušavao da svoje izmrcvarene, polomljene ručetine pritisne na tijelo. Sve one metke što je na kraju ispucao, Lassiter je usuo u njega. To je bila Lassiterova pravda. – Lassiter tada progovori. Ako ikad zaboravim što je rekao, zacijelo nikad neću zaboraviti njegov glas. „Propovjedniče – rekao je – mislim da je za te najbolje da se što brže obratiš za milost bogu što si ga zastupao na zemlji, jer on ti vjerojatno neće doći u posjetu tamo gdje ćeš sada poći!” – Vidio sam kako Dyer gleda svoje krupne bespomoćne ruke, no te su krupne ruke bile isuviše sitne da izmole milost za zločine što su ih počinile. On se zagleda u Lassitera, a potom se strahovito zabulji u nešto nedokučivo. Nije to bio ni Lassiter, ni ma tko drugi u onoj prostoriji, ni zrak, ni rumena kadulja što se nazirala s
one strane prozora. Tko zna što je gledao, no gledao je pogledom čovjeka koji nešto prekasno otkriva. Strašan je to bio pogled…! Uz užasan krik spoznaje on pade naprijed, s licem u podij. Judkins stane, teško je disao i obrisao vlažno čelo. – To vam je otprilike sve' – zaključi. – Lassiter je napustio sudnicu, a ja požurio za njim. Krvario je iz triju rana, ali nijedna vrijedna pažnje. Došli smo pravo ovamo. Našao sam vas gdje ležite u dvorani, pa sam imao malo posla oko vas. Jane Withersteen ne osjeti potrebu da se pomoli za Dverovu dušu. Iz dvorane se začuje Lassiterov korak – onaj poznati mekani korak praćen srebrnkastim zveketom – i ona ga oslušnu s novim uzbuđenjem u kojem je bilo neodređene radosti u samom strahu od njega. Vrata se otvore i ona ga spazi, starog Lassitera, odmjerenog, bezbrižnog, ljubaznog i sabranog, starog a ipak drugačijeg. Ona ustane a oči joj se na tren zamute od suza. – Jesi li… zdrav? – upita ga strepeći. – Rekao bih. – Lassiteru, ja ću s tobom. Sakrij me dok ne prođe opasnost, dok nas ne zaborave, a onda me povedi kamo god hoćeš. Tvoji neka budu 4 moji, i tvoj bog neka i meni bude bog! Poljubio joj je ruku onako čudno umilno i kavalirski kao što je u rijetkim trenucima radio. – Black Star i Night su spremni – on će jednostavno. Mirno pominjanje njenih crnih trkača kao da je potaklo Jane da se prene. Požurila je u svoju sobu, obukla jahaće odijelo, smotala dragocjenosti i zlato što joj je preostalo, pa se vratila u dvoranu. Black Star je tapkao potkovanim kopitama, zabacivao lijepu glavu, i gledao u nju svojim pametnim očima. : – Judkins, poklanjam vam Bellsa, – reče Jane. – Nadam se da ga nećete otuđiti i da ćete se dobro brinuti za njega. Judkins izmuca u znak zahvalnosti nešto što nije bio u stanju
razgovjetno izustiti, a oči ma sinu. Lassiter priveza Janeine bisage na Black Stara i povede vrane trkače u dvorište. – Vi, Judkinse, od jaši te s Jane u kadulju. Ako primijetite kakve jahače, opalite brzo dvaput. A vi se, Jane, ne osvrćite! Odmah ću vas stići. Dočepat ćemo se ulaza u Pass do ponoći, a onda ćemo sačekati jutro da se spustimo dolje. Dok se spuštao na prednje noge da ga Jane što lakše uzjaše, Black Star saže svoj divan vrat i kimne plemenitom glavom. Jane izjaha za Judkinsom iz dvorišta, i pode širokom stazom u kadulju, s jasnom spoznajom da napušta Withersteen House zauvijek. Pri tom se uopće ne osvrne. Dušu joj preplavi nekakav neobičan, tih mir kao iz sna. Sudbina je bila okrutna s njom, uza sve to život joj se nije činio bezvrijednim, naprotiv još vrednijim i pun milja poput zapadnog lahora, krasan i neznan poput padine pod kaduljom na kojoj su se pred njom istezale rumene sjene sumračja. Osjetila je Judkinsove ruke na svojima; čula je kako joj promuklo želi sretan put; potom na mjestu gdje je do maloprije kasao Bells uleti kao ugalj crna, pametna, gubica Nighta. Po tome je znala da sad Lassiter jaše pokraj nje. – Ne osvrćite se! – reče joj ne baš nehajnim glasom. Gledajući pravo pred sebe, u zasjenčenu, talasastu kadulju, Jane opruzi ruku u rukavici i osjeti kako ju je obujmio snažan stisak. Jahala je ne osvrnuvši se nijednom da pogleda lijepi šumarak Cottonwoodsa. Reklo bi se da uopće ne misli na prošlost, na ono što je za sobom ostavila, već na šarenu, tajanstvenu i divlju padinu pod kaduljom, što vodi do Deception Passa, i na ono što je u budućnosti čeka. Promatrala je kako se sjene izdužuju preko padine, osjetila je kako joj svjež zapadni vjetar zviždi pored uha. Ražmišljala je o onim žutim oblacima što su hitro plutali iznad i okolo nje. – Ne osvrćite se! – ponovi Lassiter.
Vjetar je dotjerao debele spirale dima, i s njima dopre jak, oštar vonj nagorjela drveta. Lassiter je zapalio Withersteen House. Ali, Jane se ne osvrnu. Tamni veo zastre joj bistar, ispitljiv pogled kojim se tvrdokorno držala rumene padine i nejasnih obrisa rubova kanjona. Kasnije, kad je vela nestalo, to jest kad se razišao oblak dima što se za njima valjao, dolina pred njom utone još više u sjenu sumračja. Noć pade, hitro poput najbržih trkača, zvijezde izvire, zasvijetle, narastu, a prostran, vjetrovit istočni rub ravni pod kaduljom izblijedi na mjesečini i srebrnasto zasvjetluca. Okupana mjesečinom, kadulja je ipak zadržala svoje rumenilo i činila se neizmjerno samotnijom i divljijom. Noćni su sati odmicali, a Jane Withersteen se nijednom ne osvrnu. 19. BLACK STAR I NIGHT Došao je trenutak da Venters i Bess napuste svoje sklonište. Imali su dosta posla da odaberu nešto stvari koje će sobom ponijeti na put što će ih odvesti iz Utaha. – Berne, šta je u ovom omotu? – upita Bess u jednom trenutku, crvena u licu. Udubljen u svoj posao, Venters niti ne pogleda. Odgovori samo da je ponio mnoge stvari iz Cottonwoodsa i da se ne može sjetiti svega. – Ovaj omot je pravila neka žena! – uzviknu Bess. Zvuk njena glasa natjera mladića da podigne oči, i on u omotu što ga je držala u ruci odmah prepozna onaj što mu ga je dala Jane i na koji je bio potpuno zaboravio. – Oprosti – uzvikne zbunjeno, a onda, ugledavši izraz Bessina lica, prasne u smijeh. – Napravila ga je jedna žena! – tužnim glasom ponovi ona.
– Dobro, a je li to, možda, neki zločin? – Onda … onda je po srijedi neka žena? – Ama, Bess … – Jesi li mi lagao? Venters u sebi zaključi kako je djevojka, premda je stalno živjela u pustoj samotnosti, ipak naslijedila stanovite ženske osobine. – Znaš li da ćeš me, malo-pomalo, rasrditi? – on će. – Čitav si život provela u divljini, a da si živjela među svijetom, imala bi čitavo tuce udvarača i izrekla bi čitavu gomilu laži. Mogao bih se zakleti da bi tako bilo. – Ništa od svega toga ne bih učinila! – plane djevojka ljutitim glasom. – Možda ne bi govorila laži, ali bi udvarača imala napretek. Ta drugačije ne bi ni moglo biti s obzirom da si tako lijepa. Te riječi upališe i rad se produži bez novih ispada. Najzad, kad probraše stvari, Venters pažljivo odloži sve što je ostalo i zatvori ulaz u pećinu s nekoliko slomljenih grana. Tko zna, moglo bi se možda dogoditi da ne uspiju izaći iz Utaha i tada bi se vratili u dolinu, pa bolje da tu nađu sve što bi im moglo zatrebati. – S ovim bi se mogao proživjeti cijeli život – zamišljeno reče Venters. – Želiš li možda da pođem i skotrljam Uzdrhtalu stijenu? – upita ona gotovo šaljivim glasom, ali s plamenom u očima. – Oh, nikako! – Hm, ti ne zaboravljaš na svijet i zlato – uzdahnu ona. – Djevojčice! Zar ne pomišljaš na lijepe haljine, putovanja i tolike druge lijepe stvari? – Da, želim otići, ali bih i ostala rado. Ne znam… – Dakako. I sa mnom je isto. Oslobode telad ali zadrže dvije mule što ih je Veaters doveo iz
Cottonwoodsa. Onda ih u zoru osedlaju i krenu. .. Ne osvrnuše se unazad sve dok ne stigoše do prolaza. Dolina je bila zanosna, kao umotana u blistavo bijele i srebrne velove. Pred njima se pružao prizor lijep i nestvaran poput sna. – Uvijek ćemo se sjećati doline – zajeca Bess. – Pst. Ne plači, draga. Zahvaljujući našoj dolini, na drugom nekom mjestu poživjet ćemo još ljepšim životom. Hajdemo. Šilaženje je bilo dosta naporno, ali ipak sretno stigoše do dna. Uputiše se spletom kanjona, koji je Bess dobro poznavala, čak i bolje od Ventersa. Prisiljeni da idu polako, veče ih zateče prije nego se popeše uz stazu što je vodila na zaravan. Zanoćiše tamo, no Venters nije uspio zaklopiti oči, dok je Bess, umorna, spavala s glavom na sedlu, između dva psa. Ujutro, u zoru nastaviše put i uskoro savladaše vrletnu stazu. Zaravan se otvarala pred njima. – Tu smo! – radosno uzvikne Venters, dok se Bess kraj njega odmarala oslonjena o sedlo. – I nikog ovdje nema. Spašeni smo, neće nas vidjeti! Oh, Bess…! Ali prekide ga Ringovo potmulo rezanje. Pas je sumnjičavo njušio zrak. Mladić smjesta dograbi pušku. Whitie se ponekad varao, ali Ring nikada. Venters se toliko uznemirio da se nije usudio ni okrenuti kad je čuo kako se hodom približava nekoliko konja njemu zdesna. Najzad se trgne pomislivši na opasnost koja bi mogla zaprijetiti Bess čija mu je sigurnost bila glavnom brigom. Pogleda i pomisli da sanja. Iza jednog malog uspona, skrivenog visokom travom, dolazio je Lassiter, vodeći za uzde Black Stara i Nighta, dok je Jane Withersteen, u jahaćem kostimu, išla odmah za njim. Na neki način Venters dođe k sebi. Lassiter se zaustavi, osmjehujući se, dok je Jane zaprepašteno gledala Ventersa i Bess. – Vi, Berne? – uzviknu ona. – Baš je divno što smo vas sreli!
Kao što vidite, mi smo napustili Cottonwoods. Oluja je žešća nego ikad i ja sam upropaštena… Ali, oprostite, vjerovala sam da ste sami. Venters, koga je njeno sasvim razumljivo zaprepaštenje učinilo nesposobnim da govori i da se sjeti što bi trebalo učiniti, šutke je gledao svoju staru prijateljicu. – Kud ste se zaputili, djeco? – upita Lassiter. – Tamo … nije bila u sigurnosti. Idem… idemo iz Utaha. Vraćamo se na Istok – jedva je smogao mladić. – Mislim da je ovaj susret prava sreća za vas i mene, a osobito za Jane i… Bess – mirno će Lassiter. – Bess! – uzviknu Jane i val krvi joj obli blijedo lice. Venters se nikako nije mogao dosjetiti kakva se sreća mogla izleći iz tog susreta, kao što reče Lassiter. Jane odmjeri brzim i ženi svojstvenim pogledom djevojku, koja je na sebi imala svoje jahaće odijelo. – Venters! Je li to djevojka? Žena? – zajedljivo upita. – Pa djevojka. – I bila je s vama u onoj divnoj dolini? – Jeste, ali Jane… – Stalno, otkako ste tu dolinu otkrili? – Da, ali vam nisam mogao reći… – I da li ste me zbog nje pitali za zalihe? Da li ste zbog nje tu svoju dolinu htjeli pretvoriti u raj zemaljski? – Oh, Jane! – Odgovorite mi! – Jest. – Oh, lažljivče! I Jane zahvati jedan od onih rijetkih nastupa bijesa, koji je bio tim žešći što je bio rjeđi. U tome je bila nalik svome ocu, pa i gora od njega, jer je bila dozlaboga ljubomorna, ljubomorna čak i na
svoje prijatelje. Međutim taj se nastup ubrzo smiri. Mirnom rukom, Lassiter ju je pridržavao, dok se ona oslanjala na Nightov vrat a lice krila u gustoj mu grivi. Venters je zapanjeno zurio u nju. Kad je primijetio da Jane polako diže glavu, nije se više mogao uzdržati te poviče glasom u kojem su treperili i ponos, i stid i bol: – Jane, Jane! Ona je nevina djevojka! – Zar, zbilja, mislite da ću povjerovati toj vašoj tvrdnji? – ona gorko otpovrne. – Nisam lažljivac, i to znate. Ako sam lagao … hoću da kažem, ako sam šutio kad mi je čast nalagala da govorim, bilo je to zato da vas poštedim. Došao sam u Cottonwoods s namjerom da vam sve kažem, ali vam nisam htio nanijeti novu bol. A namjeravao sam vam reći da sam zavolio, da sam zavolio ovu djevojku. Ipak, Jane, nisam zaboravio što ste učinili za mene i moja osjećanja prema vama nisu se izmijenila. Beskrajno cijenim vaše prijateljstvo sada kao što sam ga uvijek cijenio. Zato, ako je nešto prividno protiv mene, ne budite nepravedni prema meni. Djevojka je čista i nevina. Pitajte Lassitera. – Istina je, Jane – ozbiljno reče Lassiter. – Čista je i nevina poput male Fay. I blago se osmjehnu. Venters je vidio, a primijetio je da je to vidio i Lassiter, kako se Janeina uzbuđena duša bori protiv mržnje, protiv odvratnosti, sumnje i sumnjičavosti, i kako iz tog dvoboja izlazi kao pobjednik. Najzad ona se smiri i reče: – Berne, ako sam vas u svojoj nesreći nepravilno optužila, oprostite mi. Nisam više ona nekadašnja Jane. Ali, recite mi, tko je ta djevojka? – Jane, ovo je Oldringova kći. Lassiter će vam reći kako sam pucao u nju smatrajući je maskiranim jahačem i kako sam joj zatim spasio život… To je, uostalom, sve. Čudna je to priča, Jane, veoma čudna, pa ipak istinita, istinita poput njene nevinosti. I vi
to morate vjerovati. – Maskirani jahač! Oldringova kći! – uzviknu Jane. – I kažete da je sasvim nevina! Zaista mnogo tražite, kad hoćete da vam vjerujem. Ali, ako je ta djevojka ono… što vi kažete, kako može poći s čovjekom koji joj je Ubio oca? – Tko vam je to rekao? – zaurla Venters. Ali su Janeine riječi trgle Bess iz čuđenja kojemu se bijaše prepustila od prvog trenutka tog čudnog susreta. Ona širom rastvori oči, s izrazom nepodnošljive boli, priđe Ventersu i podižući ruke, kao da želi da izbjegne udarac, izmuca: – Ti… ! Ti si ubio Oldringa… ?! Da li je to istina? – Istina je, Bess, i neću to sebi oprostiti, ali ti dobro znaš da mi nije na kraj pameti bilo da bi on mogao biti tvoj otac. Vjerovao sam…vjerovao sam da ti je nanio zlo. I ubio sam ga, ljubomora me na to natjerala. Za trenutak je Bess šutjela, a onda iz nje provali: – Ali to mi je bio otac! Eto, moram se vratiti… Ne, ne mogu poći s tobom! Svršeno je, svršeno je s lijepim snom! Znala sam da se ni kad ne može ostvariti! – Bess, ako mi možeš oprostiti, san što smo ga zajedno snivali neće se rasplinuti! – zavapi Venters. – Ne, ne, nemoguće! Moram se vratiti. Najzad, voljela sam ga, bio mi je otac. I on je mene volio. Ne, to ne mogu podnijeti. – Ako se misliš vratiti Oldringovim ljudima, pratit ću te i oni će me ubiti. – Ne, ti nećeš sa mnom, Berne! Pusti me da idem, zaklinjem te. Bolje je da me zaboraviš, priuštila bih ti samo bol i sramotu. Nije plakala, ali je izgledala kao da je sam život napušta. Najzad joj glava pade na grudi, kao da se pokorava užasnoj sudbini. – Eto, Jane, pogledajte svoje djelo! – uzviknu Venters izvan
sebe od očajanja. – Zar je bilo potrebno da spominjete Oldringa? Gdje je sad sva dobrota vašeg srca? Ova je djevojka živjela usamljenim i bijednim životom i ja sam i, našao načina da je usrećim. Razorili ste naš san, razorili ste nešto čisto, ljupko, razorili ste dva života! – Oh, Berne! Bila je greška… Nisam mislila … Kako sam mogla pomisliti da ona ni pojma nema… Najednom se Lassiter pomače i svojim ljubaznim osmijehom koji kao da mu je obasjavao lice, okrene se najprije Jani i Ventersu, a onda mu se blagi pogled spusti na Bess. – Dobro, čini mi se da ste svi vi rekli ono što ste imali da kažete, i sada je red na Lassiteru da govori. Uz to, strasno sam želio da dođe do ovog susreta! Bess, dođi ovamo. Blago je uze za mišicu i okrene joj lice prema Ventersu i Jane. Onda joj skide šešir i pusti neka joj zlatna kosa padne niz ramena. – Priđite, Jane, i vi, Ventersu. Pogledajte ovu sliku. Zar ne prepoznajete ovu djevojku? Jane promotri sliku i ustuknu uz krik uzbuđenja, – Milly! To je Milly Erne! Lassiter, ozbiljan, pruži sliku Ventersu. – Evo, Ventersu, ovo je Milly Erne! Zaprepašteno gledajući i uspoređujući sliku i Bess, mladić naglo trgne glavom. Svojom snažnom rukom Lassiter zagrli Bess oko struka i nagnu se nad nju. – Djevojčice, ova je žena bila tvoja majka. Ti si kći Milly Erne i zoveš se Elizabeth Erne. Oldring ti nije bio otac, nego je to bio Frank Erne, moj najbolji prijatelj. Bio je lijep, dobar, čestit… Duša od čovjeka. U tvojim venama teče krv više nego poštena, djevojčice, a dobra se krv ne može pokvariti. Bess iskliznu iz ruke koja ju je držala i pade na koljena stišćući
sliku na grudima. – Ne, ne … To ne može biti! – Zaista je tako, djevojčice. Vidjela si da su i Jane i Bern u tebi prepoznali tvoju majku. Šute, jer su zapanjeni, to je sve. – A vi, tko ste vi? – prošapta djevojka. – Ja sam Millyn brat, prema tome tvoj ujak. Ujka Jim! Zar ti to ne izgleda lijepo? – Oh, ne mogu da vjerujem … San je to, ne budite me! Berne, čitam na tvome licu, na licu gospođice, da je to istina. Recite mi, recite mi sve! – Bila bi to suviše dugačka priča, djevojčice. Dovoljno ti je da znaš da su ti majku oteli i da su je s tobom odveli u Cottonwoods. Te sam pojedinosti doznao prije nekoliko dana, a povjerio mi ih je sam Oldring. Iz razloga, o kojemu nema smisla da ti govorim, biskup Dyer te je odvojio od tvoje majke, a budući da je mrzio Franka Ernea, tvoga oca, skovao je pakleni plan, povjerivši te Oldringu. Htio je, kad jednom odrasteš, da dijeliš sramotnu sudbinu kradljivaca i ubojica. Oldring se držao sporazuma te stvorio od tebe maskiranog jahača, davši ti tako nečasno ime, ali te i zavolio poput rođene kćeri i branio tvoju nevinost i čast od svojih vlastitih ljudi. Dok mi je to govorio, oči su mu se ovlažile suzama. Dyer je htio stvoriti od tebe propalu ženu, Oldring je bio štitom tvoje nevinosti. Čak je ubio jednog od svojih ljudi, koji je pokušao da ti se približi. Prema tome, vidiš, Oldring nije bio sasvim loš čovjek i svakako te volio. – Oh, Bess! – uzvikne Venters. – Lassiter govori istinu. Kakve li grižnje, kakve li grižnje savjesti! Kad sam opalio u njega, on pade i samo je smogao da kaže: „Zašto nisi čekao? Bess je…” Smrt ga je spriječila da dovrši. – Elizabeth Erne! – uzvikne Jane. – Poznavala sam tvoju
majku i vidim kako ona izrasta u tebi. Voljela sam je, pa sad volim i tebe. I privi je u naručje. Bess dopusti da je Jane miluje i ljubi, stidljivo uzvraćajući njene izljeve ljubavi, a onda se zavuče Lassiteru u zagrljaj, mrmljajući glasom koji je odavao krajnje ushićenje: – Ujka Jim! Ujka Jim! – Eh, da, tvoj sam ujak. Zbilja je divno čuti kako to izgovaraš! Venters je bio gotovo zaboravio na Jane. Okrenu se, pogleda je, i na njenu, njemu dobro poznatom licu jasno pročita: Jane je voljela Milly, voljet će i Bess, i svakako će, u dobroti svoga srca, naći načina da pruži naknadu za riječi gorčine što ih je djevojci dobacila. – Sad – reče najzad Lassiter – čini mi se da je vrijeme da se ozbiljno porazgovara. Vrijeme leti. – U pravu ste – odgovori Venters. – Na sve sam zaboravio, Lassiteru. Da li je Jane napustila Withersteen House? – Da, zauvijek – odgovori sama Jane.. – A Dyer? Ovaj put Lassiter odgovori. – Tamo, kamo je otišao Dyer, nema više otimanja djevojaka. – Mrtav l Znao sam da će se tako završiti. Rekao sam to Judkinsu. A Tuli? – Tuli se nije nalazio u naselju, kad sam iSao tamo. Sad nas vrlo vjerojatno slijedi sa svojim ljudima. – Lassiteru, hoćete li da se svi vratimo u Deception Pass i sakrijemo se tamo dok ne prođe oluja? – Mislim da će oluja duže potrajati. U svakom slučaju, što se tiče nas dvoje, ostat ćemo ovdje. To je Janeina zamisao. A što se tiče vas, bolje je da zajedno s Bess napustite Utah. – Istina je. Lassiteru, Bess je našla zlato u dolini, imamo ga pune bisage. Možemo stići do Sterlinga…
– Do Sterlinga? Pa zar ne znate da se Sterling nalazi stotinu milja odavde? Mazge neće izdržati i izlažete se opasnosti da vas iznenade. – Onda … – oklijevajući će Venters, ali mu Jane lagano dodirnu mišicu. – Berne, saslušajte me. Bolje se smrti izložiti nego ne odvesti Elizabethu izvan ovog užasnog kraja. Morate to učiniti, barem pokušati. Pokazat ćete joj svijet, spasit ćete je od tisuću opasnosti, usrećit ćete je. Mislit ću na vas, sanjat ću o vama, molit ću se za vas. – Hvala, Jane – odgovori Venters pokušavajući da svlada uzbuđenje. – Oh, da smo bar na granici! – Berne, kao da ste već tamo – blago će Jane. – Lassiter je u pravu. S mazgama j e to dug i opasan put, ali na konju, to je čas posla. Kao da ste već tamo. Mladić je zapanjeno pogleda i upita se nisu li joj boli pomutile um. Ali Lassiter ju je odmah shvatio, smješkao se. – Vi ste dobar jahač, a i Bess je, kako mi kažete – nastavi Jane istim glasom. – Jurit ćete, jurit ćete kao da spašavate gole živote. – Ali, kako, Jane? – Jednostavno, Berne. Dajem vam Black Stara i Nighta, – Black Stara i Nighta, Jane? – Tako je! Lassiteru, prebaci naše bisage na mazge? – Jane, Jane! Vi mi pomažete da spasim djevojku koju ljubim! – Bit će to meni čast, Berne. Požurite. – Ja… ne nalazim riječi, Jane …. Ali to što činite suviše je lijepo! Shvaćam, Da, uzet ću konje. Zamjena je izvršena za nekoliko trenutaka. Venters htjede pomoći Bess da uzjaše, ali djevojka zamoli da je u sedlo smjesti – ujka Jim”. Onda se dvije žene zagrle, a
muškarci stegnu ruke željeznim stiskom. – Želio bih da se opet sretnemo, Lassiteru – reče Venters potresenim glasom. – To nije vjerojatno, sine. Ipak… tko zna? – Zbogom, ujka Jim! Zbogom! – Elizabeth Erne, budi sretna! – uzviknu Jane. I dvoje mladih nestadoše u oblaku prašine. 20. JAHAČI RUMENE KADULJE Podbodeni mamuzama, Black' Star i Night poput vjetra jurnuše prema zapadu po bjelkastom blagom usponu puta oivičenog kaduljom. Venters začuje kako Ring žalosno zavija, ali je Whitie žutio. Konji su brzali ujednačenim dugim galopom. Nakon prvog blagog brežuljka on se ogleda. Lassiter mu mahnu rukom, a Jane rupcem. U znak odgovora, Venters se podigne u stremenima i zavitla sombrerom. Potom, pošavŠi nizbrdo, izgubi iz vida ono dvoje. Stigavši navrh drugog brežuljka, opet se okrenuo. No, Lassitera, Jane i njihovih mazgi više nije bilo. Ušli su u Pass. Mladića pođiđe neko čuvstvo nenadoknadiva gubitka. – Berne, pogledaj! – Bess je upirala prstom u dugu padinu. Neka mala, tamna, pokretna mrlja parala je crtu na kojoj se spajaju purpur kadulje i plavetnilo neba. To bijaše grupa jahača. – Uspori konja, Bess. Prešli su iz galopa u lagani trk, potom u običan kas. Živim i odmornim konjima to se nije dopalo. – Berne, znaš da Black Star daleko vidi. – Razmišljam da li su ono Tullovi ljudi. A možda su razbojnici. Ali nama je ionako svejedno. Crna točka preraste u crnu mrlju što se kretala praćena niskim
oblakom prašine. Mada veoma sporo, cijelo je vrijeme rasla. Neko bi; poduže vrijeme bila na vidiku, a tu i tamo, u intervalima, utonula bi onkraj kadulje. Vranci su kaskali pola sata, pa onda još pola sata, ft ona pokretna mrlja se svejednako zibala na crti nebosklona. Ali, što je vrijeme više odmicalo,: činilo se da se širi, da mili niz padanu, da po-' nešto skraćuje- razdaljinu. – Bess, šta ti kažeš? Meni se čini da to nisu razbojnici. – Nisu. To su kauboji. Vidim bijelca i nekoliko čilaša. Razbojnici imaju gotovo uvijek samo dorate i vrance. – Onaj bijelac je Tullov. Zaustavi konja, Bess. Hoću da siđem i pritegnem kolan. Bit će jurnjave. Je li te strah? – Sad nije – osmjehnu se djevojka. – A zašto bi te i bilo! Bess, toliko si lagana da te Black Star uopće ne osjeća na sebi. Ni ja se s tobom ne. mogu nositi a kamoli Tuli. Njega i njegove ostavit ćeš za sobom kao da pješke idu. Ne boj se. Ako već ne mogu juriti kao ti,. još uvijek mogu da se narugam Tullu. – Pazi, Berne! Zastali su na onom hrptu. Gledaju nas. – Da, gledaju nas, ali smo im predaleko da bi nas raspoznali. Vrance će najprije zapaziti. > Prešli smo mnogo brežuljaka i najgušću kadulju. Kad viknem pusti uzde Black Staru i pojuri što brže možeš. Procijenio je da su im jahači udaljeni milju ili nešto više. Približavahu im se u brzom trku. Ubrzo je raspoznao Tullovog bijelca i zaključio da su jahači također prepoznali Black Stara i Nighta. Ali bili su im još predaleko da bi vidjeli kako se ne radi o Lassiteru i Jane. Venters uoči da su Tuli i njegovi konjanici, kojih je možda bilo oko tuce, u više navrata zastali i oštro se zagledali niz padinu. Tullu se to moralo čudnim učiniti. Mladić se mrko nasmije na pomisao kako li će Tuli mahnitati kada otkrije da je obmanjen. Venters je
smjerao da zbriše u 'kadulju, prije nego se Tuli uvjeri tko zapravo jaše vrance. Razdaljina se među njima smanjila na oko pola milje. Tuli ostade. Njegovi ljudi priđu i stvore mrku grupu oko konja. Ventersu se učini da je vidio kako starješina razmahuje rukama, i ubrzo se uvjeri da se nije prevario, jer jahači sunuše u kadulju, desno i lijevo od staze. Tuli je točno predvidio Ventersov naum. – Bess, sad! – vikne Venters. – Pravo na sjever. Zaobiđi ono tamo, pa skreni zapadno. Black Star se vinu preko niske kadulje, u nekoliko skokova nađe se u galopu i u tren oka bijaše u punom trku. Venters obode Nighta za njim. Nije bilo lako juriti kaduljom. Konji su njom mogli tako reći, letjeti, ali su jahači morali stalno napinjati i oči i biti oprezni pri biranju puta. Tako, jahanje je bilo otežano neprekidnim zaošijanjem između grmlja, preskakivanjem bara i humčića i probijanjem kroz gustu i bujnu kadulju. Skrećući na poduži čistac, Ventersu se pruži prilika da se ogleda za Tullovim ljudima. Oni su se sad lepezasto raširili i jahali u pravcu sjeveroistoka. Ako Venters i Bess nastave u smjeru sjevera, Tuli i njegovi će – ukoliko ne izgube na brzini i snazi, presjeći vrancima put i natjerati ih niz padinu. Tullovi nisu štedjeli konje, tjerali su ih krvnički. Venters se jedino plašio da se vrancima što ne desi, pa će tu mogućnost izbjeći vješto i budno oko jahača. Dovoljan mu je bio jedan pogled da uoči kako Bess ništa gore od njega ne bira put kroz kadulju. Ona se nije ogledala, niti se obazirala na Tullove jahače, već je polegla Black Staru na vrat i pazila na tlo pred sobom. Pošto je nekoliko puta pogledao u pravcu Bess, Ventersu pade u oči da djevojka sve više odmiče, baš kako je očekivao. Međutim, u svom predviđanju računao je samo na brzinu Black Stara i na mali teret koji konj ima: ali sad je uvidio da je konj,
zapravo, jurio zahvaljujući jahaču kakav ga dotad nije jahao, osim kad je Jerry Card na njemu izgubio trku s Wrangleom. Bess je lako, ljupko, neusiljeno sjedila u sedlu. Kakav jahač! Najedared se Venters sjeti njenih rijeci da može i te kako jahati. Ali, u ono vrijeme nije ni slutio da je ona u stanju tako savršeno divno vladati konjem. I u to iznebuha, poput munje, uzbuđujuće zgodi ga pomisao, da je to Bess – Oldringov maskirani jahač. Smetnuo je s uma i Tulla, i njegove ljude, i utrku. Pustio je Nightu uzde, i pustio ga da slijedi Black Stara sad već siguran da je taj put odabrao najbolji jahač kadulje. Najbolji jahač. Pa jasno, otkako Jerry Card više nije bio živ. A fama je njemu stvorila samo jednog takmaca, tu vitku djevojku što sada s nepojmljivom lakoćom upravlja galopom Black Stara. Ventersa je ispunjala užasom njena slava, ali se sada strastveno ponosio njenom vještinom, smjelošcu i vlašću nad konjem. Misli mu se zasiju u uspomene, i podsjetiše ga na čuvene trke o kojima je slušao u naseljima i oko logorskih vatri. Oldringov maskirani jahač! Mnogo je puta ovaj neobični jahač, istodobno dobro znan i neznan, u nezapamćenoj utrci izbjegavao progoniteljima. Taj se probio kroz kordon niz glavnu ulicu Stone Bridgea, ostavljajući za sobom mrtve konje i razbojnike. Taj je s konjem preskočio Gerber Wash, široku i duboku klisuru što je zjapila između polja Glazea i divlje kadulje. Toga su sjeverno od Sterlinga opkolili, a on se probio kroz obruč. Slušao je o noćnim prepadima, o gonjenjima, i o tome kako je maskirani jahač strelovito, poput fijuka vjetra, nestajao u kadulji! Poput blijeska munje sune vranac, na njem tamna vitka prilika, s crnom maskom, šikne niz padinu, pretvori se u ornu točku na rumenilu kadulje, i parip se tiho, poput sjene stapa s noćnom tminom, iščezava! I taj maskirani jahač visoravni bijaše Elizabeth Erne!
Čist vjetar kadulje šibao je Ventersu u lice i pjevao mu u ušima. Slušao je tup, brz topot Nightovih kopita, gledao kako Black Star sve više odmiče. Nato ga pucnjevi otpozadi sjetiše na Tulla, Ogledao se. Daleko po strani, zaostajući, pribirali su se jahači. Pucali su. Venters nije spazio niti oblačića prašine niti je začuo fijuk tanadi. Bio im je daleko od dometa. Kad se ponovo ogledao, spazio je da su se Tullovi ljudi okanili gonjenja. Nedvojbeno, mogli su jedino to, da im se primaknu toliko koliko treba da raspoznaju tko zapravo jaše na vrancima. Venters vidje Tulla kako se opustio u sedlu. Stao je konju usporavati trk. Ovih nekoliko milja jedva je ugrijalo vranca, ali ga je Venters htio što više štedjeti. Bess se okrenu i, mada veoma daleko, Venters spazi kako joj se bjelasa ruka kojom je zamahhula. Potjerao je Nighta kasom, gledajući u Bess i Black Stara, u komadić kadulje uzbrdo, i s vremena na vrijeme u crne jahače koji su odustali od gonjenja. Ubrzo iščezoše iza jedne glavice i on se više ne okrenu. Oni će se vratiti na Lassiterov trag i slijedit će ga – i to uzaludno. Tako je produžio put, a svjež vjetar bivao mu sve mirisniji i draži, rumena kadulja bogatijom, a nebo plavetnijim; zvonkim brujem odzvanjaše mu pjesma u ušima. Ovda-onda Bess zastajaše da ga pričeka, a on uoči da je stigla na stazu. Dostigao ju je i nasmiješio se gledajući je kako je rukama obujmila vrat Black Stara. – Oh, Berne! Ljubim ga! – kriknula je. – Divan je, pametan… a što juri! Imala sam brzih konja, ali ovakvog kao Black Star… ! Ni Wrangle ga nije potukao! – Sve se pitam da li ovo sanjam. Bess, vranci su nam veličanstveni. Mora da se Jane srce cijepalo od jada… ah! Ja, kad izađemo iz ove divljine sa ovim vrancima, i nađemo se u mom domu u Illinoisu, kupit ćemo lijepu farmu s livadama izvorima i sjenovitim drvećem. Tamo ćemo pustiti konje neka slobodno pasu, brste i piju, neka nikad više ne osjete mamuzu, neka ih više
nitko ne uzjaše! – To će me nadasve veseliti – otpovrne Bess. Odmoriše se. Potom pojahaše i krenuše bijelom stazom, jedno pored drugog. Za njima se sunce sve više penjalo. Daleko ulijevo nazirao se Cottonwoods nalik niskoj zelenoj crti. Venters pogleda samo jednom i ne htje više. Bess je gledala samo pravo pred sebe. Vrance su tjerali dugim, jahaćim kasom, pogdjekad ih usporavali na lagani sitni kas, a tu i tamo prelazili u hod. Sati su prolazili, milje odmicale za njima, a ispred njih se nazirao stjenoviti zid. Prolaz se široko rastvorio. Bijaše to džombast, kamenit tjesnac ali ravnog i otvorenog tla kojim Venters i Bess pognaše vrance. Neki je stari put vodio udesno, uzduž zida prolaza i Venters se dosjeti da je to staza što ju je Lassiter spominjao. Mali zaselak Glaze, mrlja bijela i zelena usred širokog prostranstva rumenila, ležala je miljama daleko ispod padine umnogome nalik na padinu Cottonwoodsa, samo što je ova vodila prema zapadu. A miljama još dalje na zapad slabo razaznajna zelena točka označavala je Stone Bridge. Čitav ostatak ovog beskraja bijaše naoko glatka, blago valovita ravan neispucana i neisječena kanjonima koji bi pojačali njenu divljinu. – Bess, spašeni smo… slobodni! – reče Venters. – Sami smo u kadulji, na pol puta do Sterlinga. – Ah! Mislim… kako su prošli Lassiter i gospođica Withersteen. – Ne brini, Bess. Prevarit će on Tulla. Pobjeći će mu, i nju sakriti na sigurno mjesto. Mogao bi se uspeti u Dolinu iznenađenja, ali ne vjerujem da će biti prisiljeni na tako dalek put. – Berne, hoćemo li ikada naći mjesto poput naše čarobne doline? – Nećemo. Ali, čuj draga, jednog dana ćemo se vratiti, možda i za deset godina. Nas će dotad zaboraviti. A naša će dolina biti ista
onakva kakvu smo ostavili. – A šta ako Uzdrhtala stijena padne i zatvori ulaz u Pass? – I na to sam pomislio. Ponijet ćemo sobom puno konopaca. Bude li prolaz zatvoren, uzverat ćemo se uza stijenje i preko njega prići ćemo dolini, pa ćemo sići po ljestvicama od konopa. Može se izvesti. Upamtio sam mjesto gdje bismo se uzverali, nikad ga neću zaboraviti. – Oh, moramo se vratiti! – Divno je pomišljati na tako nešto. Kad pomišljam na to, Bess, kao da mi se budućnost smiješi. – Zovi me… Elizabeth – ona će stidljivo. – Elizabeth Erne! Lijepo ime. Ali Bes neću nikad zaboraviti. Znaš li ti…jesi li pomislila…da ćeš sutra, u ovo vrijeme, biti Elizabeth Ven' ters? Jahali su starom stazom. Sunce je naginjalo k zapadu, a po kadulji polegao njegov zlaćani sjaj. Sati su prolazili, dan je izmicao. Počešće su odmarali konje. Ventersovo oko zapne za neku vodu što se ljeskala, i on tu rasedla vrance i pusti ih nek se napiju, brste i valjaju. Kad je zajedno sa Bess napuštao vodu, sunce je već bilo nisko, nalik purpurnoj kugli, a dolina se činila omotana prozirnom purpunom ognjenom koprenom. Bijaše to onaj kratak čas kad sunce na samom smiraju naizgled kao da zastane, a tišina, poput sata nevidljiva života, legne i pritisne sav taj žmirkavi svijet pod kaduljom. Promatrali su sunce kako ukapa svoj crveni oblutak u tamu obzorja. – Jahat ćemo do kasno u noć – Venters će. – Onda ćeš ti malo spavati, a ja ću stražariti i pustiti konje neka pasu. Sutra u svanuće odjahat ćemo u Sterling. Oženit ćemo se! Stići ćemo na vrijeme da uhvatimo poštanska kola. Black Stara i Nighta vezat ćemo za kola i poći ćemo u susret kraju koji nije divlji i užasan poput ovoga!
– Oh, Berne… ! Ali pogledaj! Sunce se spušta nad kaduljom… za nas po posljednji put dok ne smognemo hrabrosti da se ponovo nađemo na granici Utaha. Deset godina! Oh, Berne, pogledaj, da nikad ne zaboraviš! Ponad valovitih brežuljaka kadulje rumeni oganj se dremljivo povlačio i slabio. Daleku padinu na zapadu izrojtaše duge zrake, šiljci, motke i koplja. Nestajući, zlatne koprene miješale se s niskim rumenim sjenama. Boje i sjene mijenjahu se u sporom, čudesno divnom preobražaju. Odjedared Ventersa prene mukla buka, tutanj tako mukao da je ličio na šum u morskoj školjci. – Bess, čuješ li šta? – šapnu on. – Ne. – Poslušaj !… a možda se meni samo čini… ah! Negdje na istoku ili sjeveru, iz daleka beskraja, poput daha dopre neizrecivo mukao produbljeni dugi huk – dubok, avetinjski tresak, što je grmio, pa izumirao i – iščezao. 21. UZDRHTALA STIJENA Očiju zamućenih suzama, Jane Withersteen pratila je odlazak Ventersa i Elizabeth Erne koji su se na vrancima trkačima izgubili iza hrpta pokrivenog kaduljom. – Otišli su! – reče Lassiter. – I sad su u sigurnosti. U njihovu novom sretnom životu neće im proći niti jedan dan a da se ne sjete Jane Withersteen i … i ujke Jima !… Jane, mislim da je najbolje da i mi krenemo. Sitnim i opreznim koracima spuštale su se poslušne mazge niz prolaz koji je vodio u kanjon. Međutim, pse koji su cviljeli Lassiter je morao vezati za uzicu i povesti ih. Jane se osjećala sputanom nekim čuvstvom što ne bijaše niti ravnodušnost niti
nehat, ali niti radoznalost za svijet što ju je okruživao. Fizički je još bila snažna, ali psihički izmorena. Taj čas ulaska u Deception Pass predstavljao je vrhunac njenih patnji, poplavu njena gnjeva, njenu posljednju žrtvu – najviše dostignuće njene ljubavi. Od života više ništa ne bi tražila kad bi uza se imala Fay, mislila je. Slijedila je Lassitera poput automata niz strmu prašnjavu stazu prekrivenu komadićima zdrobljena kamenja. Kad bi se negdje poskliznula ili bi joj se odronjeno kamenje dokotrljalo do nogu, ona se uopće nije plašila. Preovladalo je njome neko neodređeno olakšanje pri pomisli da će život provoditi zatvorena među crnim kamenim stijenama, duboko skrivena od sunčeva blještavila i rumenila kadulje. Lassiter podesi stremenje na jednoj mazgi i zamoli Jane neka pojase. Našla se kako jaše između tamnih svjetlucavih stijena. U ovom je kanjonu bilo tišine, mira i hladovine. Posve ravnodušna, zamijetila je kako prolaze ispod nekakvih stjenovitih klisura, preko dijelova tla pokrivenih travom, kaduljom, šikarom i šumarcima s vitkim stabljem, pa preko bijelih, šljunkom pokrivenih jaruga, i zaobilaze gromade porazbijanih stijena. Mazge su neumorno kaskale a psi, ponovo slobodni, neumorno su trčali. Lassiter je išao dalje, bez zastoja, i na svakoj čistini se ogledavao. Sjenke ispod zidina stadoše uzmicati pred sunčevom svjetlosti. Došli su do gustog šumarka tankih stabala, kroz koji su prošli i izbili na bogat travnjak s vodom. Tu je Lassiter kratko vrijeme odmorio mazge, ali je sam bio neumoran, nemiran, šutljiv, uvijek na oprezu. Često je virkao iza stabala. Ona tmurno pomisli kako se neprijatelji nalaze iza njih i ispred njih. Ipak, ova pomisao ne pobudi u njoj niti strah niti ikakvo zanimanje. Na njegov znak ona pojase i potjera mazgu da u stopu prati Lassiterovu mazgu. Kanjon se sužavao, izupčani rubovi zidine bijahu sve viši; sunce je vrelo pržilo iz samog središta plave trake neba iznad njihovih glava. Sad je Lassiter išao sporije, s još
većom brigom birao teren i neprestano nešto mrmljao psima. Sad su to bili lovački psi – pametni, oprezni, sumnjičavi, psi što njuše topao vazduh. Jednoličnost žutih zidina razbi druga boja i glatka površina kamena, a izupčani rubovi postadoše još kršniji. U dubokim usjecima zjapile su provalije, prijevoji su zavijali u pravom uglu, i potom se Pass širio na jednom mjestu gdje su se kanjoni ukrštavali. Lassiter sjaše i povede svoju mazgu. Pozove pse bliže k sebi i puževim korakom stane prolaziti između crnih naslaga stijena i guste šikare ispod lijevog zida. Dugo je promatrao i osluškivao prije nego što bi se usudio da prijeđe ispred otvorenih ulaza u poprečne kanjone, Na kraju je zastao, vezao svoju mazgu, digao ruku da upozori Jane, potom skliznuo među stijenje i, praćen vjernim psima, nestao iz vidokruga. Jane njegova odsutnost ne bijaše niti kratka niti duga. Kad se ponovo pojavio pored nje bio je blijed, usne mu se stisle u tvrdu crtu, a sive mu oči hladno sijevale. Zamolio ju je da sjaše i poveo je mazge u zaklon od kamenja i cedrova, gdje ih sveže. – Jane, naletio sam na ljude koje sam tražio i sad ću za njima. – Zašto? – Nema smisla gubiti vrijeme na objašnjavanja. – Zar ne bismo mogli proći a da nas ne vide? – Izgleda da bismo. Ali tu igru ja ne igram. Međutim, želio bih znati šta ćeš ti učiniti ako se ne vratim. – Šta bih mogla učiniti? – Mislim, mogla bi se vratiti Tullu, ni ostati u Passu gdje će te zarobiti kradljivci. Šta ćeš učiniti? – Ne znam. Nisam sposobna da razmislim. Samo, mislim da bih više voljela da me zarobe kradljivci. Lassiter sjedne, zagnjuri glavu među šake i nekoliko trenutaka osta zaokupljen dubokim mislima. Podigao je lice koje mu je bilo
tvrdo, izbrazdano i hladno kao isklesano u kamenu. – Ja idem. Samo sam tek tako spomenuo mogućnost da se ne vratim, ali sam prilično siguran da ću se vratiti. – Je li potrebno da toliko riskiraš? Zar se moraš još tući? Zar nisi prolio dosta krvi? – Volio bih ti reći zašto odlazim – nastavi on hladnim tonom kojim se rijetko služio u razgovoru s njom. To joj upade u oči, ali joj je bilo svejedno, kao da je progovorio na svoj stari, ljubazan, topli način. – Ali, neću ti reći. Ipak znaj: dobrota i milosrđe, to blago tvoje duše, usprkos tome što su najljepši darovi kojima je priroda obdarila ljude, nisu ni od kakve dobrobiti na ovoj našoj granici Utaha. Ovdje je život pakao. Ti vjeruješ, vjerovala si da tvoja vjera ovaj život pretvara u nebo. Možda si spoznala da je to čista tlapnja. Pa ipak, Jane, ne bih te želio drugačiju, i zato hoću da te sakrijem nekamo u ovom Passu. Volio bih sakriti još žena, jer sam došao do uvjerenja da među mormonkama ima tebi sličnih. A volio bih da ti uvidiš koliko je život na ovoj granici tvrd i okrutan. Krvav je. Ti si pomislila da će ga crkve i crkveni ljudi učiniti boljim. Ali ne, oni ga čine gorim. Ti daješ imena pojmovima i stvarima… nazivaš ih biskupom, starješinom, svećenikom, mormonizmom, dužnošću, vjerom, obožavanjem. Ti sanjaš, ili te pritislo ludilo. Ja sam čovjek, i ja znam. Za mene postoje imena kao fanatici, zaslijepljene žene, sljedbenici, tlačitelji, kradljivci, rančeri, pljačkaši, jahači. A život je...ono što si proživjela za ovih posljednjih mjeseci. Tu nema pomoći. Ali, ne može dovijeka trajati. Upamti ovo: jednog će dana granica biti bolja, poštenja, zahvaljujući osjećaju za pravdom ljudi poput Lassitera! Gledala je kako se njegova visoka spodoba diže, kako je uporno i čudnovato gleda, a potom se bešumno iskrada i nestaje
među stijenjem i drvećem. Ring i Whitie, nepozvani da ga slijede, ostadoše uza nju. Osjećala se krajnje iscrpljenom, pa opet joj se činilo kao da se ne radi o njenu vlastitom tijelu. Sjela je u sjenu i pokušala da razmišlja. Spazila je jednog guštera, pogled joj pao na kaktusov cvijet, na pse što su se odmarali, na mazge, vidjela je i jednog orla što se vinuo visoko ponad nekog žutog oštraca. Nekada sii joj i najbolju radost pričinjali najsitnije cvijeće, ili neka boja, ili pak let pčele, ili ma kakav živi stvor. Lassiter je otišao slijedeći poziv svoje neutažive žeđi za krvlju, otišao je možda u vlastitu smrt, i njoj je bilo žao, ali u njenoj žalosti nije bilo osjećanja. Najedared iz ulaza u kanjon, upravo ispred nje, odjeknu jasan, oštar pucanj iz puške. Jeka mu odgovori. Odmah uslijedi prodoran vrisak bola koji se brzo slomi. Jeka opet odjeknu, u tmurnom podražaju zvuka. Mukli pucnji pištolja – hrapava vika – topot kopita. – nj istanje konja – izmiješana jeka – i opet tišina! Lassiter vjerojatno ima pune ruke posla, pomisli Jane, a tijelo njeno ne zadrhti, niti joj se koža napne. Da, granica je krvavi kraj. Ali, život je oduvijek bio krvav. Ljudi su majstori za prolijevanje krvi. U duhu joj proletješe slike iz povijesti svijeta – ratovi Grka i Rimljana, tama srednjovjekovna, zločini u ime vjere. Na moru, na zemlji, svukuda – ljudi što pucaju, bodu, kunu i tuku se. Žudnja, moć, potlačivanje, fanatizam, ljubav, mržnja, osveta, pravda, sloboda – eto zbog čega ljudi ubijaju jedan drugoga. Ležala je pod cedrovima, zurila kroz nježno, čipkasto lišće u plavo nebo, razmišljala i prepuštala se lutanjima mašte i sve joj je bilo svejedno. Podnevnu tišinu poremetiše novi oštri pucnji. ćula je kako se negdje kamenje odronjava, kako netko promuklo uzvikuje nekakvo upozorenje, do nje je dopro povik na uzbunu, pa opet jasan oštar pucanj iz puške, i još jedan krik koji je
bio krik smrti. Uto se puščana paljba izmiješa s muklom pucnjavom iz pištolja. Tanad je letjela iznad Janeina skrovišta. Jedan metak udari u neki kamen i zviždukom odletje nekuda u zrak. Nakon toga, za neko vrijeme čuli su se samo pojedinačni pucnji, potom se i oni izgube, Zatomljeni dugom treskom paljbe iz težih piš tolja. Nešto kasnije Jane začuje topot konjskih kopita po kamenju, koji je bivao sve bliži. Nastupila je tišina sve dok Lassiterov mekani, zveketavi korak nije uvjerio Jane da se to on približavao. Pojavio se sav obliven krvlju. – U redu je, Jane – on će. – Vratio sam se. I ne brini. Pomoću vode iz jedne čuturice on ispere krv s lica i ruku. – Jane, sad požuri. Iscijepaj moj rubac na dva dijela i previj mi ova mjesta. Ova rupa na ruci mnogo smeta, gore nego ova rana iznad uha. Tako… fino to radiš. Nisi ni najmanje nervozna… ne drhtiš. Mislim da nisam odao dovoljno priznanja tvojoj hrabrosti. Milo mi je što si odvažna upravo sada, kada je najpotrebnije. Pa, bio sam se lijepo sakrio, koliko mi je trebalo da me ozbiljnije ne pogode, ali su oni cijelo vrijeme samo sipali olovo. Ispucao sam svm puščanu municiju, pa sam onda krenuo za njima. Možda si čula. Tada su me pogodili. Morao sam ispaliti do posljednjeg metka iz svojih pištolja, a i oni su morali, kako sam vidio. To su razbojnici i mormoni zajedno, Jane! Sad imam pet rupa u trupini, i pištolje bez metaka. Hajde, požuri. Odvezao je bisage sa mazgi, skinuo je s njih sedla i bacio ih na tlo, pustio je mazge slobodne, pa je pozvao pse i pošao nekuda među stijenj e i cedrove do čistine gdje su stajala dva konja. – Jane, jesi li jaka? – Mislim. Nisam umorna. – Nisam tako mislio. Možeš li sve podnijeti? – Mislim da mogu. – Činiš mi se nekako hladnom i tupom.
Stoga te želim pripremiti. – Za što? – Nisam ti rekao zašto moram poći za onim tipovima. Nisam ti mogao reći, bojao sam se da ćeš svismiti od bola. Ali sada stvari stoje drugačije… nadam se da ćeš podnijeti udarac što ću ti ga sad zadati. – Hajde, reci, prijatelju moj. – Doveo sam malu Fay! Živa je… teško ranjena… ali će preživjeti. Lassiterov dubok, uzdrhtali glas snažno podrma Janeina zamrla čuvstva i obdari ih novim osjećajem za život, novom životnom snagom. – Ovdje – on dometne i pokaže joj gdje je mala Fay ležala na travi. Nesposobna da govori, nesposobna da stoji, Jane klone na koljena. Po onim dugim, krasnim zlatnim vlasima Jane prepozna svoju ljubljenu Fay. Samo što sada više nije bila lijepa. Lice joj bilo nagrđeno i činilo se kao ostarjelo bolom. No, bila je živa, srce joj je tuklo, i Jane osjeti kako joj se vraća snaga i želja za životom. – Vidiš, naprosto sam morao otići po Fay – govorio je Lassdter dok je klečao i vodom prao Fayino malo blijedo lice. – Ali ne bih se više nikad želio naći u sličnu položaju i donositi odluke kao maloprije. Među onom bagrom bio je neki ranjenik, Jane. Možda ga je Venters ranio. Radi njega su se zadržali ovdje. Čim sam spazio Fay, odmah sam odlučio da je moram osloboditi. A i konji su mi bili potrebni. Prema tome, morao sam se izložiti opasnosti. Tako sam dopuzao blizu logora. Jedan od njih skoči na konja s malom Fay. Opalio sam, on je, naravno, pao. I ona s njim… pala je ravno na glavu i… pri tom se ugruvala i izranila. Jane, pazi, dolazi k sebi! Nije teško ranjena!
Fayine duge trepavice trepnuše, oči joj se otvore. U prvi mah činile su se staklastim. Bile su kao izbezumljene bolom. Potom se raširiše, potamniše, zasvjetlucaše shvaćanjem … preneraženjem … sjećanjem … i naglom divnom radošću. – Mama … Jane! – mala šapner – Oh, mala Fay, mala moja Fay! – krikne Jane dižući i stišćući dijete uza se. – A sad, što brže možemo! – reče Lassiter mrko, mirno. – Jane, pogledaj u Pass! Iznad gomila stijenja i čistina kadulje Jane spazi grupu jahača koji su izbijali kroz uski prolaz što je vodio u Pass. Na čelu im bijaše bijeli konj kojeg je ona, čak i na tu udaljenost od jedne milje ili možda više, odmah prepoznala. – Tuli! – gotovo je kriknula. – Tako je. Ali, još uvijek smo mi u boljem položaju. Njihovi su konji umorniji od naših. Čini se da ih je Venters izmorio. On je to namjerno učinio, da bi ih što više zadržao. Užurbano je prikačio bisage na sedla, brzim pogledom provjerio da li je stremenje i sve ostalo u redu, potom se jednini skokom našao u sedlu. – Daj mi malu Fay – on će. Jane mu dršćućim rukama pruži djevojčicu. – Ženo, smiri se. Sad je pitanje života ili smrti. Upamti! Na konja! Ne gubi živce. Drži se blizu mene. I pazi kuda ti konj ide. Jane nekako uzjaše, nekako smogne snage da dohvati uzde, da podbode konja, da se drži na njemu, da jaše. Užasan, grozan strah obuzeo joj dušu. Lassiter povede u munjevitom trku preko čistine, jaruga, kadulja, u uski kanjon u kojem se brz topot kopita oštro odbijao od zidova. U Janeinim ušima zviždao je vjetar, kraj nje je blistavo stijenj e munjevito promicalo. Ispod konja jurila je staza, kadulja i trava. Lassiter okrene k njoj previjeno, krvlju obliveno lice, dovikne joj par riječi ohrabrenja, ogleda se natrag prema Passu i podbode
konja. Jane učini isto. Iz bjesomučnog galopa konji prijeđoše u jednoličan brzi trk. Ovako Jane još nikad nije jahala. Očajnički je pokušala da uskladi svoje pokrete s pokretima konja, da konju na neki način pomogne, da ga vodi i usmjerava preko lakšeg terena. Ali joj ništa nije polazilo za rukom. Prava je sreća da se održala u sedlu i da je još uspijevala podbadati konja. Tu i tamo zatvorila bi oči, da ne gleda Fajdne zlatne kovrče kako vijore na vjetru. Moliti nije mogla, a kleti još manje. Više je nije bilo briga za sebe. Svi njeni sni o životu, sve njene nade u božju providnost usredotočile su se u jednoj jedinoj želji da Lassiter s malom Fay umakne progoniteljima. Ona bi rado okrenula tešku mrcinu koju je jahala, i sebe predala crnom, bezobzirnom Tullu, ali znala je da bi tada Lassiter okrenuo za njom, stoga je produžila jahati. Koliko je potrajala ta luda trka Jane ne bi um jela reći. Vjetar ju je zasipao bijelom pjenom što se otkidala sa zvala Lassiterova konja. Oba su konja tjerana čas najvećom mogućom brzinom, a zatim brzim kasom, da bi načas došli do predaha i tako oznojeni, zasopljeni, spotičući se jurili dalje. – Oh, Lassiteru, moramo brže … moramo brže. Okrenuo se, ali ne reče ništa. Povez mu pao s glave, krv mu curila s lica. Povodio se od naporna jahanja, od tereta Sto ga je nosio pred sobom i od zadobivenih rana. Pa ipak, kako je bio miran, mrk, neustrašiv! Konji su išli hodom, kasom, galopom, mahnitom trkom, pa opet prelazili u hod. Sati su jurili ili se vukli. Vrijeme je bilo čas i vječnost. Jane se osjećala kao da joj sami pakleni vrazi jure za leđima i nije se usudila osvrnuti iz straha da ne bi pala s konja. – Oh, Lassiteru! Idu li? Mrki jahač baci pogled preko ramena, ali ne odgovori. Na vjetru je lepršala Fayina zlatna košića. Sunce je sijalo, zidovi su se ljeskali, kadulja blistala. A potom, kao da je sunce iščezlo, na zidove pade sjena, kadulja izgubi sjaj. Konji su išli hodom –
kasom – galopom – trkom – i vraćali se na hod. Ispod visokih stijena skupljale se sjene. Kanjon je skretao, širio se i pretvarao u dugu široku zidovima opkoljenu dolinu. Opet se pojavilo sunce, koje se spuštalo k zapadu i svojim rumenilom bojilo kadulju. Daleko naprijed okruglo ispreturano kamenje kao da je priječilo prolaz Passom. – Drž' se, Jane, drž' se! – vikne Lassiter. – Ako ne popustiš, bitku smo dobili, – Lassiteru, idi, produži sam! Spasi malu Fay! – Samo s tobom! – Oh! … Ja sam kukavica … bijedna kukavica! Ne mogu se boriti, niti misliti, niti se nadati, niti moliti! Izgubljena sam! Oh, Lassiteru, pogledaj! Da li nam se on primiče? Neću … izdržati … – Ne govori, ženo, štedi dah i jaši, ne radi sebe ili mene, već radi Fay! Nakon još jednog trka preko kadulje Lassiterov konj prijeđe u hod. – Gotov je – reče jahač. – Oh, nije, nije valjda! – jekne Jane. – Ogledaj se, Jane, pogledaj iza sebe. Prešli smo ovom dolinom tri ili četiri milje, a Tulla još nema na vidiku. Samo još nekoliko milja! Jane se ogleda i zamijeti kroz uski procijep u zidu niz crnih konja sa jednim bijelcem na čelu. Spazivši jahače, Jane kao da se trgla. Popustio je onaj teret hladne, užasne strave. Gledajući naprijed u pse, u Lassiterova konja koji je hramao, u krv na Lassiterovu licu, u obližnje stijene i najzad u Fayinu zlatnu košiću, nesta ledene jeze iz njenih žila i mada vrlo sporo, ona smogne snage, dovoljno snage da se spasi kao što je Lassiter tvrdio. Uto se Lassiterov konj spotakne i padne. On oslobodi nogu i skoči iz sedla. – Jane, uzmi dijete – on će podižući malu Fay, koju Jane zgrabi
iznenada ojačaliin rukama. – Sustižu nas – nastavi Lassiter, promatrajući jahače koji su ih gonili. – Pa ipak ćemo im umaća. Okrene se, držeći uzde Janeina konja, i taman je htio krenuti kad mu pogled pade na bisage posrnulog konja. – Još nije sasvim prigustilo – izgunđa i brzim prstima, sigurnim i vještim, odriješi spone i prebaci bisage preko ramena. Potom, vodeći Janeina konja, pojuri, pa pođe korakom, da bi zatim udario trkom i ponovo jurio. Jane sad spazi kako su se posve primakli usponu u goloj stijeni. Lassiter stiže do njega, stane nešto pretraživati uzduž podnožja i, našavši pristupačno mjesto, izvuče umornog konja i povede ga preko kamena. Jane se ogleda i spazi Tullova bijelca na nepunu milju od njih, a iza njega dug niz jahača. Ispred sebe vidjela je na desnoj strani nastavak doline, a na lijevoj visoku liticu. Lassiter je vukao konja i išao dalje. Mala Fay ležala joj je na rukama široko otvorenih očiju koje su još uvijek bile osjenčene bolom, ali ne više staklaste od užasa. Janeine su usne milovale njene zlatne kovrče, male joj ručice slabašno su stezale njenu mišicu. Na slatkim usnicama djevojčice lebdjela je sjenka uznemirena i nadom prožeta osmijeha. I u Jane Withersteen uzdiže se duh snagom lavice. Lassiter je vodio konja uz laku padinu prema nekim iskrivljenim i izgubljenim cedrovima. Stigavši do stabala, zastao je. – Jane, daj mi malu i siđi. S nekim čudnim izrazom nečeg konačnog, i kao u boli zbog rastanka, on otkopča opasač sa praznim pištoljima, potom dohvati malu i načas stane ogledajući se. Tullov bijeli konj počeo se penjati usponom glatke stijene, a za njim nekoliko dorata i vranaca. – Volio bih znati šta će pomisliti kada spazi ove prazne pištolje. Jane, uzmi svoje bisage i penji se za mnom.
Neki blještav, savršeno gladak uspon, sa malim rupama, uzdizao se sve više i više i pretvarao u žutu liticu. Jane je budno pazila na svaki korak i penjala se za Lassiterom, koji se lagano kretao. Možda je samo štedio snagu, ali ona spazi kapi krvi na kamenu i po tome dokuči razlog. Penjali su se i penjali, ne osvrćući se. On je teško disao, a ona je počela osjećati kao da joj male užarene čelične iglice badaju slabine i pluća. Čula je kako Lassiter teško dahće i kako psi ubrzano sopću. – Sačekaj … ovdje – on će. Pred njom se dizao stjenoviti zid, na kojem su bili mali usjeci, a iznad toga visoka, široka golema litica. Psi se uspeše, i nestadoše iza jedne izbočine. Lassiter se pope usjecima držeći Fay i povodeći se kao pijan čovjek, potom i on nestade. Ali se odmah vrati sam i upola trčeći upola kližući spusti se do nje. Uto odozdo začuju grubu viku bijesnih ljudi. Tuli i nekoliko njegovih jahača došli su do mjesta gdje se Lassiter oprostio sa svojim pištoljima. – Još će vam taj dah trebati … možda! – reče Lassiter gledajući dolje plamenih očiju. – A sad, Jane, još samo jedan trzaj – on produži. – Penji se tim malim usjecima. Ja ću za tobom, podržavat ću te. Ništa ne misli, samo se penji. Mala Fay je gore. Oči su joj otvorene. Rekla mi je samo: gdje je mama Jane? Bez straha, bez drhtaja, bez i jednog dodira Lassiterove ruke, ne skliznuvši ni jednom, Jane se pope stepeništem malih usjeka. On je gurne iza izbočine na zidu. Široko rastvorenih očiju Fay je ležala u sjeni mračnog kamenog zida. Psi su čekali. Lassiter uzme dijete i uđe u neki taman procijep koji je išao u cik-caku. Procijep se proširi. Otvori se. Jane je zapanjeno gledala divno gladak i strm uspon što je vodio između opasno nagnutih, raspuklih zidina. U prolazu lebdjela je neka crvena koprena od
umirućeg sunca. Lassiter se penjao sporim odmjerenim korakom, a krv što je iz njega kapala crveno je bojila bijeli kamen. Jane je pokušala da ne stane nogom na njegovu krv, ali nije uspjela jer nije bilo drugog mjesta gdje da gazi. Bisage joj otežale, dah joj posustao, pomislila je da će joj srce pući. Mada sporije, jahač se ipak penjao a iz njegovih je pluća hripalo i zviždalo. Uspon se širio. Ogromni kameni šiljvi i gromade uzdizali su se i stravično opasno naginjali. Kroz procijepe u ispucanom zidu dopirala je crvena svjetlost sunca na zalazu. Jane nije dizala pogled gore, ali je osjećala stijene nad glavom. Osjetila je grozu i strahotu tog mjesta mada joj je od siline napora srce htjelo prsnuti. Iza Lassitera i Fay stupila je na vrh uspona i ušla u uzak gladak otvor. Lassiter je teturao i dovukao se do ogromne nagnute stijene što je počivala kao na malom pijedestalu. Položi ruku na nju – onu ranjenu ruku – i Jane spazi kako krv kaplje iz otvorene rane. On pade. – Jane … ne mogu … to učiniti – šapnu. – Šta? – Srušiti … stijenu… Čitavog …. života volio sam … valjati stijene … a sada … ne mogu! – Sta ti je? Kao da buncaš. Zašto da gurneš tu stijenu? – Naumio sam … da te dovedem ovdje …. i da srušim tu stijenu. Vidiš! Ona će porušiti druge stijene … obrušiti zidove … zatvoriti prolaz! Jane se zagleda niz dugi uspon, opkoljen nagnutim stijenama, što čekaju samo najmanji potres pa da se sruše, i spazi Tulla kako se pojavio na dnu i počeo se penjati. Za njim je krenuo jedan jahač, pa drugi, pa treći… – Gledaj! Tuli! Jahači! – Jest … sada će nas ….. uhvatiti. – A zašto? Zar nemaš snage da srušiš tu stijenu?
– Jane … ne radi se o tome … izgubio sam hrabrost! – Ti…! Lassiter izgubio hrabrost?!! – Htio sam je srušiti … namjeravao ….ali … ne mogu. Ventersova dolina je iza nas, dolje. Mogli bismo … živjeti tamo. Ali … ako srušim stijenu … zatvoreni smo zauvijek. Ne usuđujem se. Mislim na tebe! – Lassiteru! Sruši stijenu! – klikne Jane. Ustao je, posrćući, ali tvrda i odlučna lica, i opet položio krvavu ruku na Uzdrhtalu stijenu. Jane je gledala dolje u prolaz. Tuli se penjao. Pomislila je kako mu gotovo vidi tamno nemilosrdno lice. Za njim se više jahača penjalo. Šta oni donose maloj Fay – Lassiteru – njoj? – Sruši stijenu! Lassiteru, volim te!