Zane Grey - Jahaci rumene kadulje

Trgnuo ju je Lassiterov korak u dvorištu. Izađe i pozva ga da dođe u dvoranu, široku i polutamnu, jer je držala zatvorene prozore. – Vjerujem da ćete ovdje biti najsigurniji – reče. – Dvorište je suviše izloženo. – Točno, a onda ovdje je svježije – odgovori Lassiter. – Dan je zagušljiv. Tako, bio sam s Ventersom u naselju. – Već! A gdje je Venters sada? – začuđeno upita Jane. – U oboru je, gdje mu Blake pomaže da natovari mule. Dobar je mladić taj Blake! – Da li je Bern vidio Tulla? – Dabome! – uzviknu Lassiter i nasmija se. – Pa pričajte mi! On, dovodite me u očajanje tim svojim mirom! Zaboga, recite mi šta se dogodilo! – Ovo je prvi put nakon toliko vremena što sam otišao u naselje – blago odvrati Lassiter. – Časna riječ, bilo je smiješno gledati nas, Ventersa i mene, kako hodamo ulicom. Ja se ne brinem suviše o onom što se zbiva oko mene, a što se Ventersa tiče, sami ste vidjeli da zbilja izgleda divlje. Uglavnom, netko je potrčao bez daha do trga tako da na njemu ne zatekosmo nikoga osim nekoliko hulja, koji su ostali pred dućanima nemajući vremena da pobjegnu. Venters uđe pravo u gostionicu, a ja sam ga, naravno, slijedio. Ne bih vam znao reći što mi je više godilo, da li rasturanje ljudi ili Ventersova hrabrost. Uvjeravam vas, Jane, da sam bio zadovoljan što sam ga otpratio. Leže mi te stvari, vidite. Ali u gostionici Tulla nije bilo. Onda krenusmo po dućanima da ga tražimo. Opet ništa. Najzad, neki gentili rekoše Ventersu da bi ga mogao naći u onoj dugačkoj građevini koja se nalazi kraj Parsonova dućana, nekoj vrsti dvorane za sastanke. Stvarno, kad zavirismo tamo, spazismo da je bila puna svijeta. – Venters zaurla: „Neka nitko ne poteže pištolj! Nismo došli da

pucamo!” Onda krenu naprijed a ja sam se nalazio uz njega. Nastade larma, tabanje nogama, šaputanje i onda ona teška tiš'na koja ti se čini kao da je možeš nožem rezati. Tuli se nalazio tamo, a s njim onaj debeljko koji je jednom prilikom pokušao da puca u mene, pa ostale važne ličnosti, a i onaj krivonogi, koji je bio s Tullom kad se prvi put zatekoh ovdje. Sto bih volio da ste vidjeli njihova lica, naročito Tulla i debeljka. Hm, to vam nikako ne mogu opisati. Venters i ja stadosmo usred dvorane sa svim tim ljudima sabijenim na jednom njenom kraju pred nama, a da ni jedan ne trepnu. Ipak, prirodno, zapazih da je većina njih nosila pištolje. Bila je to prva stvar na koju obratih pažnju. Onda Venters progovori visokim i odsječnim glasom i reče Tullu da mu mora kazati neke stvari. Dodade da je prekinuto prijateljevanje između vas i njega, da vas je on zauvijek napustio. Reče da ste to obadvoje učinili zato da bi se udobrovoljili oni, mormoni, ali da vi nikad nećete izmijeniti svoju odlučnost u drugim stvarima. – Onda je govorio vama u prilog. Ne bih vam znao ponoviti sve šta je rekao, ali je dovoljno da znate da nikad ni jedna žena nije imala takvog zagovornika. Imali ste dostojnog suborca, Jane, i ne sumnjajte da u ovo doba ima ikoga među tim tvrdoglavim ljudima, koji vas ne poznaje. A Venters je rekao istinu, svima im je rekao pravu pravcatu istinu. Reče Tullu gdje se nalazi „crveno stado”, predbacio mu savez koji je sklopio s Oldringom posredovanjem Jerry Garda. Izgledalo je da Tuli guta slinu, a onaj drugi, krivonogi, bio je blijed i tih kao miš. Potom Venters nazove Tulla svim i svačim, ispsova ga, ismija. Reče da su i ostali paklenski psi poput njega htjeli učvrstiti svoju đavolsku vladavinu, cijepajući nevina i pravovjerna srca žena kao što je Jane Withersteen. Nazva Tulla licemjerom, potkupljivačem, jednom od najvećih kukavica na svijetu, jastrebom koji se baca na

slabu ženu pokrivajući se plastom vjere. Onda završi, skoro izgubivši glas u govorničkom bijesu, ali je još uspio dodati nekoliko riječi. „Tuli” reče, „Jane me je molila da danas ne pucam u vas. Molila bi za vas i sa lomače na koju biste je vi rado smjestili… Ali, dobro me slušajte: kunem vam se, ako se vi i ja još jednom sretnemo licem u lice, ubit ću vas poput psa, što i jeste u stvari.” Nakon toga mirno odosmo i nitko nas nije pratio. Jane je plakala toplim suzama. Osjećala je da je Ventersov čin predstavljao za mormone ozbiljniju stvar nego metak iz pištolja. Stvarno, ljudi poput Tulla bili su ranjavani, ubijani, ali nikad tako užasno javno optuženi. Ali, iznad ma kojeg drugog osjećanja nešto joj je ispunjavalo dušu neopisivom radošću zbog Ventersovog kavalirskog postupka. – Dobro, dobro, Jane – nastavi Lassiter rastužen, videći je gdje plače. – Ne uzimajte to tako k srcu. Morao sam vam sve reći, čini mi se. Čudno, plačete slušajući ove stvari, a prije sam vas viđao vedru u težim trenucima. Pa, ne razumijem se u žene i, možda, u onom što se desilo vi nalazite neki razlog za plač. Samo vam još jednom kažem da mi se mnogo dopada Ventersov postupak i da bih ga ja rado ponovio. Ali, ja nisam, vidite, sposoban ni za šta drugo nego da pucam iz pištolja, a to izgleda da vas ne oduševljava. Dosta, sad treba da idem. – Kamo? – Venters je odveo Wranglea u konjušnicu. Izgubio je potkovu i treba mu je staviti. – Kažite Bernu neka ne propusti da dođe uzeti paket o kojem sam mu govorila, i… da mi kaže zbogom. Bilo je pred zalazak sunca i ona je sjedila na trijemu s malom Fay, kad se pojavi Venters. Gotovo ga nije prepoznala, jer je mladić bio odjenuo novo odijelo, obrijao bradu i počešljao se. Pa ipak, nije to bio onaj stari Venters na čije se prisustvo već

bila navikla. Kad joj je prišao, Jane je, kao da slijedi pokrete i riječi neke druge osobe, vidjela sebe kako pokazuje na paket koji je pokraj nje ležao, čula sebe kako govori o stvarima čiji smisao nije razumijevala. Mladić joj reče zbogom, zagrli je, poljubi, onda se okrenu da pođe i visoka pojava uskoro nestade među drvećem. Pade tama na Withersteen House, dođe beskrajna noć, pojaviše se prvi osviti zore, a Jane je još uvijek bila budna u svojoj sobi, oči su je pekle. Gotovo je željela da novi dan ne osvane. Šta će joj on donijeti? Iznenada je strese daleki, prigušeni pucanj pištolja. Očekivala je taj pucanj, pa ipak uzdrhta čitavim bićem. – Jane! Jane! – blago zovnu Lassiter malo zatim pod prozorom. Ona nešto odgovori. – Sve je u redu. Venters je krenuo. Pomislio sam da ste čuli onaj pucanj i da ste se zabrinuli. – Tko je pucao? – Neki luđak je pokušao zaustaviti Ventersa, vjerujem da je bio sam. Nisam ni vidio ni čuo druge. Venters može bez brige dalje. Osedlao sam Bellsa i slijedit ću njegove tragove, ali vam obećavam da me on neće vidjeti, osim u slučaju da ga napadnu i da mu ustreba pomoć. Osim toga želim se uvjeriti da li je to mjesto, o kojem je govorio, zaista tako sigurno kako kaže. Venters uporno traži da ga nitko ne ide tamo tražiti, ali ja imam svoje sumnje, jer još nisam čuo za takvo mjesto gdje se čovjeka ne bi moglo potražiti. Sad, Jane, ostanite u kući dok se ne vratim, i stalno držite uza se Fay, jeste li čuli? – Da, da. – I još nešto, Jane – dugo je šutio. – Još nešto … Ako pri mom povratku ne budete ovdje, ako odete … ne bojte se, pronaći ću vaše tragove. – Pa kamo bih mogla otići, Lassiteru, – upita ona radoznalo i

ne shvaćajući potajni značaj njegovih riječi. – Ne znam … Na neko mjesto. Tko zna? Možda vas vežu u nekom starom ambaru, zaključaju u nekoj ostavi, bace u kakvu spilju… To se desilo mojoj sestri Milly, dok nije popustila. Možda vas stigne nov … Najzad, ako vas ne nađem ovdje, potražit ću vas. – Ne, Lassiteru – odvrati Jane tihim i žalosnim glasom. – Ako me ne nađete, zaboravite nesretnu ženu na čiju sebičnu prevaru vi uzvraćate požrtvovanjem i ljubavlju. Začula je nešto poput prigušene kletve, onda zveket mamuza koji se udaljavao. Tmurno mirna, Jane se stane baviti svojim poslom. Izgledalo je da nad kućom, kao predznak teške nesreće, lebdi nešto mračno. Kad je došao da joj podnese svoj dnevni izvještaj, Blake je također izgledao zabrinut, a isto tako i Jerd. Onda, kada se kasnije pojavio Judkins, spazivši konja koji mu je šepao, on sam bio sav prašnjav i uznojen u licu, Jane nije bilo potrebno da on progovori da bi shvatila kako se još jedna nevolja svalila na nju. – Gospođice Withersteen – promuklo reče Judkins – došao sam da vam kažem da je „bijelo stado” izgubljeno. – Dođite, sjedite najprije i okrijepite se nečim – reče Jane usrdnom brižljivošću. – Iscrpljeni ste. Otrča da nađe neko jelo i piće i dok je čovjek jeo, po svemu sudeći gladan kao vuk, ona mu ne uputi nikakvo pitanje. – Nitko ne bi mogao učiniti više od onog što sam ja učinio – iznenadno će Judkins. – Ne žalostite se suviše. Znam, učinili ste što je bilo u ljudskoj moći. Taj gubitak za mene ne predstavlja iznenađenje. Odavno sam to očekivala. Mnogo sam vam zahvalna za vašu vjernu službu, Judkins. – Znao sam da ćete to tako primiti, gospođice, i upravo mi je

zato bilo još teže da vam javim ovu novost. Vidite, za vas treba učiniti sve što se može, jer ste tako ljubazni i dobri, a onda, volim svoj posao … Ne, nema smisla da vam govorim o bezbrojnim trikovima što ih upbtrijebiše da zaplaše stado, i kako smo ih stalno odbijali. Najzad, sinoć … E, pa, ne bih vam znao reći koji je vrag uplašio stoku. Pojavio se oblačić, prašina, nevini oblačić … Ali životinje su već bile nervozne od drugih pokušaja i tada se dadoše u bijeg. Bio je to pravi pakao. Lassiter je u pravu kad kaže da su te životinje, kad se uplaše, gore od bizona. Pokušali smo ih skrenuti, ali nije bilo moguće. Vjerujte, gospođice, nije lako napraviti ono što je Lassiter sam izveo… Sve u svemu, u jednom trenutku cijelo se stado dade u trk, kao da su ga opsjeli demoni, i jedan dio svrši u provaliji, milju daleko. Ali najgore je što… – Najgore? – upita Jane, zadrhtavsi. – Možda vaši ljudi? Judkins tužno potvrdi. – Njih trojica, Jimmv Vail, Joe Willis i mali Cairns, odvažan dječak, vidite, pojuriše naprijed u namjeri da zadrže stado. Luđačka pomisao, kažem vam. Ništa nisam mogao učiniti da to spriječim. Vail i Willis razneseni su nama na oči, a Cairns, koji je imao dobrog konja, sruši se na dno provalije. Slomio je vrat i on i konj mu. I dio stada, zatim … Vidite, gospođice, sve se to sinoć desilo. Pa, ako stado nije završilo u klancima Deception Passa, onda još i sada trči, Za vrijeme dva dana, koji uslijediše nakon Judkinsova dolaska, Jane ostade kod kuće, u smrtnoj žalosti zbog sirotih mladića, žrtava svoje vjernosti. Uz to je počela osjećati čudan nemir. Sjedila je ispod trijema, kad začu zvuk, čiji je nedostatak tih dana osjećala više nego je to željela priznati. Zveckanje Lassiterovih mamuza. Potrča u dvorište s osjećanjem neiskazanog olakšanja. – Lassiteru! Vratili ste se! Da li ste pronašli Ventersove

tragove? Da li ste vidjeli njegovu prekrasnu dolinicu? – Jesam i zbilja je vrlo lijepa. – Kažite mi, pričajte mi! – Nije to bilo lako. Put, koji sam slijedio, jedan je od najgorih što sam ih ikad vidio. Ali, nađe li se tamo neki bandit poput mene vješt u praćenju tragova, onda Venters nije na sigurnom. Zatim, na veliko Janeino razočaranje, Lassiter se pokaza uzdržljivim u pričanju ostalih pojedinosti o svom putovanju i o životu koji je tamo provodio Venters. Na kraju ona pomisli da je Lassiter umoran. Stvarno, takvo putovanje, obzirom na kratkoću vremena, moralo je izmoriti i najizdržljivijeg jahača. Tada ga ona obavijesti o gubitku „bijelog stada”, vijest koju revolveraš primi ne pokazujući iznenađenje, i zamoli ga da ode na počinak. Prođe još nekoliko dana, za koje se vrijeme Jane, vjerojatno prirodnim nagonom, poče ponovo smirivati. Sama je sebe uvjeravala u svoju divnu sposobnost da se prilagodi svakom i najgorem stanju. Osim toga, obnovila je svoje šetnje sa Fay u šumicu. Jednog jutra, dapače, otišla je sve do nakraj šumice, gdje se nalazilo neobrađeno polje. Puhao je svjež vjetar, koji je lelujao i savijao visoku travu, uz divnu igru boja. Na povratku prođe uz konjušnicu i tek što je ušla u dvorište, kad ugleda Lassitera gdje se približava krupnim korac:ma. Fay, koja ju je držala za ruku, odvoji se i, trčeći prema ogradi od kolja, poče se igrati s jednom mulom, s kojom se zabavljala povlačeći je za uši stojeći na visokom kamenu koji joj je omogućavao da dosegne do vrha kolja. Jane je bio dovoljan jedan Lassiterov pogled da se pripremi i primi nov udarac. Bez ijedne riječi on je povede kroz dvorište, k stražnjim vratima konj usnice. – Pogledajte, Jane! – reče on pokazujući na tlo. Ona pogleda. Zapazila je mnoge mrlje krvi na kamenju i jednu

prugu u prašini, koja se udaljavala prema vratašcima na ogradi od koija. – Tko je ovo učinio? – upita ona još ne shvaćajući sve. – Kako izgleda, netko je odvukao tijelo jednog mrtvaca ili ranjenika tamo, gdje su čekali konji. – Mrtvaca ili ranjenika? – Do đavola, Jane, jeste li jaki? Možete li podnijeti jednu bolnu vijest? – Blago joj je držao ruke u svojim promatrajući je tako da je u stanovitom trenutku ona oborila oči. – Da, bit ću… bit ću snažna – promuca. On je odvede u konjušnicu, čvrsto je držeći za mišicu. – Pa, gdje su Blake i … Jerd? – upita Jane, zaustavivši se pogođena nekom iznenadnom brigom. – Ne znam gdje je Jerd. Vrlo vjerojatno je zatvoren na nekom mjestu. Ali Blake … Siroti Blake! Nestao je zauvijek… Budite pripremljeni na sve, Jane! Osjećajući kako joj se koža ježi i s čudnim zujanjem u ušima ona pričeka. Ali, gledajući očima uprtim u zemlju, zapazi pištolj s praznim bubnjem, dok su naokolo ležale ispaljene čahure. Iza ugla građevine ona spazi Blakea, pomodrjelog, opruženog na tlu, mrtvog, još je u jednoj ruci stezao pištolj, dok mu je druga bila zgrčena na okrvavljenom kaputu. – Ma tko bili kradljivci – reče Lassiter – ljudi vaše vjere ili banditi, Blake je ubio nekog od njih. – Kradljivci? – prošapta Jane. – Dakako! Kradljivci konja. Pogledajte! Prstom je upirao u drvene pregrade za konje. Jane kriknu. Sve su bile prazne. Night je iščezao, Black Stara tu više nije bilo.

14. ZLATO Kao što je Lassiter izvijestio Jane, Venters je stigao živ i zdrav u svoju dolinu, ali se njegovoj radosti što se ponovo našao kraj Bess pridružio i osjećaj nelagodnosti. Jer, on Jane ništa ne reče o velikoj promjeni koja se odigrala u njegovu životu. Pravdao se, doduše, sam pred sobom, da je to propustio učiniti zato što su djevojku isuviše zaokupljale brige o ozbiljnoj opasnosti koja se prijeteći nad njom nadvila te je smatrao nezgodnim govoriti joj o Bess i svojoj ljubavi prema njoj. Pa ipak, mučilo ga je što je to prešutio. Bess, sretna zbog njegova povratka, bila je prosto očarana zalihama što ih je donio. Bilo ih je toliko da su u dolini mogli živjeti čitave godine, no njena je radost bila još veća čim bi pomislila da sad nema više nikakva razloga da Bern ponovo odlazi u naselje. Venters se toga dana odmori. Slijedećeg jutra odmah se dade na posao s Bess, čija mu je pomoć bila dragocjena. Ona, sa svojim gotovo djetinjim oduševljenjem, nadahnjivala ga, davala mu snage, mada su njeni planovi često ispadali neizvodljivi, te ih se moralo preinačiti od početka do kraja, čim bi počeli da ih ostvaruju. Zato ju je Venters uglavnom slao u pećinu gdje bijahu smještene dragocjene zalihe da mu donese sad ovo sad ono. Za vrijeme jednog od tih odlazaka, dok se on nalazio malo dalje od logorišta i na takvu mjestu odakle ga nije mogao vidjeti, Venters začu uplašen krik i odmah zatim lavež pasa. Ukoči se od zaprepaštenja. Nikad nije ni u snu slutio da u takvoj potpunoj samoći može biti opasnosti za djevojku i pomisli da se vjerojatno uplaš'la od kakve divlje mačke ili zmije. Ali mu se onda učini opasnim lavež pasa koji nije prestajao. On potrča u

pravcu logora. Dok se približavao, spazd kroz granje jednog grma visoku spodobu nekog čovjeka. Ruka mu nagonski poleti k mjestu za opasačern gdje mu je visio pištolj no odmah gadno opsuje svoju nesmotrenost utvrdivši da ga je ostavio u pećini. Uto u onom čovjeku prepozna Lassdtera. Tad krene laganije naprijed, obuzet drugom vrstom uzbuđenja, i kad stiže do prebivališta, ugleda prijatelja gdje netremice zuri u djevojku koja je bila sasvim problijedjela. U međuvremenu su, čini se, i psi prepoznali došljaka i umirili se. – Hej, Venters! Dolazim vam u posjetu! – uzvikne Lassiter, onda polaganije doda: – Ali sam silno iznenađen… vašim prekrasnim društvom. Stvarno, Lassiteru je bio dovoljan samo jedan pogled da u Bess prepozna ženu odjevenu u mušku odjeću, pa i poslije Ventersova dolaska gledao ju je netremice, dok je bljedoća na njenu licu i vratu ustupala mjesto crvenilu. – Lassiteru, vi! – odgovori Venters čim je došao do daha. – Kakvog li olakšanja kad sam vas prepoznao! Ali kako ste, zaboga, uspjeli doći ovamo? – Jednostavno sam slijedio vaše tragove Mi… htio sam vidjeti gdje ste i da li ste ovdje zaista u sigurnosti. – Slijedili ste moje tragove! – uzvikne Venters kao da nije dobro čuo. – Pa jasno. Nije bilo lako kad sam stigao do litice. Izgubio sam prilično vremena tražeći ih u onim usjecima, ali je poslije išlo lako. – Pa gdje vam je konj? Nadam se da ste ga dobro sakrili. – Vezao sam ga za one cedrove, na polovici uspona. Iz doline ga se ne može vidjeti. – Dobro, dobro! Sto ćete, zbunjen sam vašom pojavom, jer sam čvrsto bio uvjeren da nitko nije u stanju doći mojim tragom

do ovog mjesta. – Stvarno je to sve drugo nego lako. Ali ako se netko u ovom kraju nađe vješt poput mene, ipak bi vam ušao u trag. – To me zabrinjava. Ali, Lassiteru, sad kad ste tu, zadovoljan sam što vas ponovo vidim. Bess, ovo je jedan moj prijatelj… Jednom mi je spasio život, a možda i više od toga. Lassiter stegnu djevojčinu ruku, sad već s tolikom prirodnošću, da njoj odmah laknu, a Venters odahnu s olakšanjem. – Neću se mnogo zadržati – reče zatim Lassiter. – Ipak, ako vam ne pričinja teškoće, reći ću vam da sam vraški ogladnio. Ponio sam sa sobom malo dvopeka koji sam odavna pojeo. Venters, znate li da je ovo mjesto zbilja čarobno? Pitam se kako ste ga pronašli. Mora da je to vrlo zanimljiva priča. Dok se pripremalo jelo, Venters ukratko ispriča svoj mali pothvat. Lassiter je mnogo slušao i malo govorio ali Venters opazi da se sve više zanimao za Bess i kao da je njegovu urođenu hladnoću ublažavao izraz naklonosti. Onda, iznenada, pošto se založio, ustade i reče da mora odmah krenuti. Pozdravi djevojku ljubaznim i skoro dirljivim glasom i žurno se okrene da pođe. Venters ga isprati, ali ne progovoriše sve dok ne stigoše u prolaz kraj Uzdrhtale stijene. Tada Lassiter položi ruku prijatelju na rame i onda ga značajno pogleda. – Lassiteru – reče Venters, koji je shvatio – nisam mogao Janei sve reći. Vjerujte mi, nisam mogao. Ona ne bi shvatila, a ima dovoljno briga …! Lassiteru, volim Bess. – Priznajem da uopće nisam očekivao sve to, premda sam vid'o mnoge čudne stvari u svome životu. Ali ta djevojka … tko je ona? – Ne znam! – Ne znate! Pa onda šta je! – Svejedno mi je. To je najčudnija priča koju sam ikad čuo.

Ispričat ću vam je, ali znam da mi nećete vjerovati. – Tko zna, Venters? Žene su za mene uvijek predstavljale predmet divljenja. Sto se tiče ove djevojke, ako nije nevina poput djevojčice, znači da sam onda vrlo loS poznavalac ljudi. Siguran sam da ćete se prema njoj pošteno ponijeti. – Da Lassiteru! – Tako sam i mislio. Ali pazite, ona mi se čini već potpunom ženom bez obzira na godine. Malo je starija od djevojčice. – Znam, znam to, ali strašno je, Lassiteru, što ona, usprkos svojoj potpunoj nevinosti, nije ono na šta liči… – Ventersu! Ne bih htio … Hoću da kažem, ne mogu vam reći da ste klevetnik! – To je ono najgore, što je ona … pogodite? Ona je Oldringov maskirani jahač! Očekivao je da će Lassitera zapanjiti to otkriće, ali nije ni u snu pomišljao da će ga se duboko kosnuti što se na njemu vidjelo. Revolveraš ga za trenutak pogleda, kao da mu je htio čitati u duši, onda sjede na jedan kamen i obriše znoj koji mu je ovlažio čelo. – Sine – reče – ispričajte mi sve što znate o tome. Venters upotpuni netom ispričanu zgodu sa svim pojedinostima koje su se odnosile na Bess, od trenutka kad ju je ranio, sve do svog polaska za Cottonwoods. – Što više živim, život mi izgleda čudniji – reče Lassiter kad je Venters svršio, očiju uprtih u zemlju. – Vaša priča je takva da bi unijela pomutnju i u trezveniju glavu od moje. Vi ste jednom govorili Jane o nevidljivoj ruci koja upravlja stvarima, ja dodajem da postoji još jedna ruka, svemoćna i mudra, koja svime upravlja. Ne bih vam mogao dati neki savjet, čak i da me pitate, ali bih vam, možda, mogao pomoći ako se, kako ste mi rekli, žel'te oženiti s Bess. Na primjer, mogu potražiti Oldringa, prvi put kad dođe u naselje i navesti ga da mi sve kaže o djevojci.

Upoznao sam tog bandita prije mnogo godina i vjerujem da će me se sjetiti. – Lassiteru, ako ikad sretnem Oldringa, ubit ću ga! – strastveno uzvikne Venters. – Mislim da bi to bila najprirodnija stvar na svijetu – jednostavno odgovori Lassiter. – Ali, ako ga vi vidite … učinite barem da povjeruje da je Bess mrtva, kao što je stvarno mrtva za njega i za stari život – Dobro, dobro, sine. Sad se umirite. Upamtite, ako želite potegnuti pištolj na Tulla i Oldringa, morate to učiniti hladnokrvno. Vjerujem, uostalom, da ćete učiniti najbolje ako djevojku i dalje ovdje skrivate. Sad, Venters, moram poći. – Još nešto … Zar ne, ništa nećete reći Jane o Bess. Molim vas … – Budite mirni. Ali, kladio bih se, vidite, da bi nakon prvog bijesa što ste joj to prešutjeli, jednom u životu i ona bi se mogla razjariti! Jane opet, o vama je imala najbolje mišljenje. I meni samom nije teško priznati da ste valjan mladić. Govoreći tako on ustade da pođe i uz put razgleda Uzdrhtalu stijenu. Venters mu iznese svoje pretpostavke u vezi s tom čudnom stijenom, našto se Lassiter radoznalo snažnom rukom osloni o nju. – Stojte! – povika Venters. – Jednom je umalo nisam gurnuo. Vraški sam se uplašio da će se strovaliti i zauvijek zatvoriti prolaz. – Kako izgleda, vanređno ste nervozni – odgovori Lassiter osmlehnnvSl se. – Što se mene tiče, uvijek mi je bila strast da kotrljam kamenje, još od djetinjstva, l što je bilo veće, više me zabavljalo. No, recite mi, šta bi se po vašem mišljenju dogodilo kad bi se ova stijena skotrljala? – Zauvijek bi zatvorila izlaz i dolim'cu od vojila od svijeta. E

pa, zbogom Lassiteru. Sačuvajte moju tajnu i ne zaboravljajte me. Dobro pazite kad izlazite iz kanjona… Zate, otkako ste otkrili moje prebivalište, ne osjećam se više sigurnim u njemu. I Venters ode, zabrinut, pitajući se ne bi li, zaista, bilo bolje zavaljati Uzdrhtalu stijenu i zatvoriti se tako zauvijek, s Bess, u nepristupačnoj Dolini iznenađenja. Za trenutak sune mu mozgom da ode odatle, ali tu pomisao odmah odbaci. Pa ipak, kad se vratio k djevojci, upita je da li bi ona rado na pustila dolinicu. – Oh ne! – uzviknu ona i pocrvenje. Ven ters je radoznalo pogleda. – Shvaćam, Bess. Ali, vjerojatno postoji neki razlog zbog kojeg ne želite otići odavde? – Ne – opet odgovori djevojka, ali ne gle dajući mu u lice. Venters je uze za ruke. – Bess, ne gledate me u lice, znači niste re kli istinu. Vidim, nešto skrivate… Vidite, i ja imam jednu tajnu, ali ću vam je odmah reći. – Da, Bern, istina je, imam jednu tajnu. Nisam vam je htjela priopćiti prije vašeg odlaska u Cottonwoods. – A sada? – Sada da, otkrit ću vam je. – Onda, tajanstvena gospođice, recite brzo. Ona potrča k jednom udubljenju iza grupe jela i vrati se noseći nešto naizgled teško, umotano u onu crnu maramu koje se on dobro sjećao. – De, pogodite što sam radila za vrijeme vašeg izbivanja? – upita zatim. – Pa… pretpostavljam da ste provodili vrijeme čekajući da se vratim – osmjehujući se odgovori on. – Znate, i ja sam tašt! – Pogriješili ste. Radila sam. Pogledajte mi ruke.

– Vidi se da ste ih dugo držali u vodi. Kakve su to ludosti, Bess? – Ludosti? Pogledajte! Vještim prstima ona razveže čvorove na marami i hrpica metalnog praha zasja na suncu. – Zlato! – zaprepašteno uzvikne mladić. – Da, zlato, i to nekoliko libara. Našla sam ga, isprala u vodi i brižljivo probrala, zrnce po zrnce. – Zlato! – Zlato, zlato, kažem vam. A sad ismijavajte moju tajnu. Nekoliko trenutaka Venters je i dalje zaprepašteno gledao; onda opipa metalni prah, gotovo u želji da se uvjeri je li, zaista, zlatan i uzvikne: – Pa ovdje su tisuće i tisuće dolara u zlatu, Bess! Da li ga još ima tamo gdje ste ovo našli? – I te koliko! Dobro znate da sam često morala ispirati zlato, te se u to pomalo razumijem. Nema ga u neiscrpnim koLčinama, ali svakako više no što je potrebno da biste postali sretni. – Ali ta tajna pripada vama! – Da, ali ja mrzim zlato, jer pretvara ljude u bjesomučne i divlje zvijeri. Vidjela sam i te kakve koji su se za malo zlata nasmrt izboli noževima, – I zato mi niste htjeli govoriti o svom otkriću? – Ne… Ili barem ne samo zbog toga. – I Bess pognu glavu. – I zato što… što znam da ne biste dugo ostali ovdje kad biste se domogli veće količine zlata. – Bojali ste se da bih vas ostavio. – Da. – Djevojčice! Slušajte onda i vi moju tajnu. Znam da ne možemo dugo ostati ovdje, u ovoj dolini, i mnogo sam razmišljao o tome što bismo mogli raditi kad se jednom vratimo među ljude. Siromašan sam kao crkveni miš. Da odemo u Sterling, treba

novaca. Što učiniti, dakle? Međutim, eto sad imamo zlata… ! Kad jednom prođemo Sterling bit semo sigurni od bandita. – Zajedno, Bern? – Zajedno… Odvest ću vas daleko od ovog divljeg kraja i započet ćemo novi život. Vidjet ćete grad, brodove, nove ljude. Sva sramota, sve boli vašeg života bit će zaboravljeni, kao da ih nikad nije ni bilo. Jer, Bess, sirota draga djevojko žalosnih očiju, ljubim te! Nisi to shvatila? Ljubim te i slobodan sam. Sad sam nezavisan čovjek i nisam prosjak, a to je tvoje djelo! Poljubi me, Bess! Usrećit ću te. Šta me se tiče… tvoja prošlost! Ljubim te, odvest ću te svojoj kući, u Illinois k majci, a onda drugdje, kamo ushtjednemo! Dat ću ti ponovo sve što si izgubila. A znam da i ti mene ljubiš. Znao sam to i prije nego si mi rekla, i ta je činienica izmijenila moj život. Da, poći ćeš sa mnom, zauvijek. Ali ne samo kao moja drugarica, kako si ovdje, ne kao sestra, Bess ljubljena, nego kao moja ženal 15. WRANGLEOVA TRKA Plan što ga dvoje zaljubljenih skovaše u zajedničkom dogovoru sastojao se u tome da Venters ode u naselje i dovede za Bess konja i neko odijelo u kojem bi je bilo teže poznati, ili barem bilo manje upadljivo i poznato od onog što ga je sad imala na sebi. U međuvremenu djevojka je trebala povećati zalihe zlata. Onda će zajedno krenuti na dug i opasan put koji će ih odvesti iz Utaha. – Teško mi je napustiti ovaj ljupki kraj koji me toliko zanio! – reče jednom Bess. – Jakako. Ali, tko zna! Za nekoliko godina … I tako se još jedared oprostiše pokraj Uzdrhtale stijene i u

njihovu je šapatu ovaj put bilo i nade, i nježnosti i strastvene vjere. Pošto je ostavio Bess, Ventersu se još dugo činilo da osjeća stisak njena zagrljaja, slast njenih usnica na svojima. Izgubljena i bezimena djevojka preobrazila se u ljubavi. Mladić je sobom nosio samo pištolj, pušku i nešto malo kruha i mesa. Tako slabo opterećen brzo je napredovao, spuštajući se iz doline. Padao je sumrak i bio je zadovoljan. Bez teškoće nađe Wranglea u grupi drveća gdje ga je bio ostavio, na jednoj maloj čistini s izobiljem trave i vode, ali ga je morao uhvatiti lasom, jer je konj, možda ga ne prepoznavši, pokazivao želju za bijegom. – Uvijek divlji! – promrmlja Venters, dok mu je namještao sedlo, što ga je bio sakrio u obližnjem grmu. – Ne prepoznaješ me, je li? Hajde, hajde … Sutra ujutro, u samu zoru, stiže na vrletnu stazu koja je vodila labirintom Deception Passa. Uspon, daleko teži i mučniji za životinju nego za čovjeka, tražio je neminovno malo odmora kad su stigli na ravnicu. Onda mladić nastavi put. Ne prođe gotovo ni dvije milje, kadli se Wrangle tako iznenada zaustavi da se on nagonski uhvatio za jabuku sedla da se ne bi našao na tlu. – No, što je prijatelju? – uzvikne Venters i odmah se nagne da izvidi čemu je imao zahvaliti za to naglo zaustavljanje. Možda kakvoj zmiji ili gubitku potkove. Ne ugleda ništa, ali zamijeti da je konj ostao uspravne glave i naćuljenih ušiju. Istom tada, gledajući preda se, spazi u oblaku prašine grupu konjanika koji su se kretali u pravcu Deception Passa, suprotnom od njegova. Ako su ga i primijetili, očito im nije bilo stalo, jer ničim ne pokazaše da bi skrenuli sa svoga puta. U svakom slučaju, pomisli Venters, najbolje je da se sakrijem. Stoga skliznu sa sedla i, vodeći konja za uzde, ode da se smjesti

za malom uzvišicom, prekrivenom visokom travom. Odluči da tamo ostane sve dok nepoznati konjanici ne prođu blizu njega. Za svaki slučaj uvjeri se da li su pištolj i puška napunjeni, a onda uze čekati. Postepeno, kako su se oni jahači približavali, Venters primijeti da su toliko zbijeni da je nemoguće razabrati koliko ih ima. Jahali su galopom. Ako to nisu banditi, pomisli Venters, onda je zaista zaboravio kako izgledaju ti tipovi s kojima se još nedavno sreo. Promatrao je dok su na maloj razdaljini od njega prolazili. Iznenada začu nešto poput prigušenog krika, popraćenog pucnjima a brojni meci zazviždaše oko njega ne pogodivši ga. Navlačeći na mišicu uzdu, kojom je držao Wranglea da mu ne bi pobjegao, brzo poput munje nabi pušku i opali jednom, pa još jednom. Spazi čeonog konjanika, kako se zanjiha i pade na bok, dok drugi polegne po vratu konja uz bolni krik. Na pucnjavu Wrangle poskoči i kao da će pobjeći, ali ga on zadrža željeznom rukom i vješto skoči u sedlo, iščekujući da vidi što če sada biti. Konjanici su se okrenuli prema njemu, raspršili se jer su zbijeni pružali isuviše laku metu. Jedan od njih opali, ali se srećom u tom trenutku Wrangle odbavi u stranu i metak prođe nedaleko od mladićeve glave. Ovaj spremno nanišani na onog koji je pucao, opali i obori ga. Ostalo je pet konjanika. Očigledno su to bili kradljivci. Jedan od njih skoči na zemlju da uzme pušku mrtvog druga, ali Ventersov hitac, koji ga za malenkost promaši, prisili ga da potrči k svome konju. Onda zapuškaraše, idući čas tamo, čas ovamo. Ventersu se učini da vidi gdje jedan od njih ima na sedlu pred sobom neku vrstu paketa čudna oblika, ali mu u onoj brzini nije uspjelo razabrati ili dokučiti što bi to moglo biti. Dva su kradljivca ostala pozadi i Venters primijeti da jedan jaše Bellsa, trkača kojega je Jane poklonila Lassiteru. Za trenutak

osta kao ukopan od iznenađenja. Onda divlje kriknu, našto se jedan od onih, što je dohvatio uzdu konja jednog od ubijenih, žestoko trgne. Taj bijaše malog rasta, i po tome, kao i po vanrednoj umješnosti kojom je upravljao svojim konjem, Venters pogodi o kome se radi. Najednom se sjetio i bio je siguran da ne griješi. – Jerry! Jerry Card! – povika. Bio je to, zaista, onaj prokletnik, Tullova desna ruka. Venters s užasom i neiskazanim gnjevom spazi kako jaše Black Stara, a za uzdu vodi Nighta, dva ljubimca Jane Withersteen. Ne misleći na ostale, i kao da su mu sve nepravde nanesene i njemu i Jane odjednom pomutile mozak, Venters podbode svoga konja. Wrangle poskoči uz divlje rzanje i pojuri uzagrepce, a Venters za to vrijeme ubaci nove metke u pušku. Jerry i njegov sudrug jurili su oko pola milje ispred njega. – Evo, Wrangle, trke za tebe! – uzvikne Venters. – Treba ih stići prije nego se dohvate kanjona. Znao je da u ovom času jaše najsnažnijeg, i najizdržljivijeg konja u cijelom Utahu, sposobnog da prestigne Black Stara i Nighta, usprkos Janeinom suprotnom tvrđenju. Volio bi da je djevojka mogla promatrati tu trku koja je jednom zauvijek trebala odlučiti koji je od njenih konja bio najbrži, ali odmah u sebi dodade da je bolje što je nema, jer je bio odlučio da trku završi Jerryjevom smrću a znao je da će Wrangle stići i prestići Black Stara! Dvojica progonjenih su, u međuvremenu, skretali udesno, ali u tako širokom luku, da Venters nije smatrao zgodnim da pođe na njih dijagonalno novim naglim zaokretom. Oni, naprotiv, nastaviše uvijek na isti način, udaljavajući se istovremeno od kanjona i naselja. Već su tako prevalili više milja i Wrangle je smanjio razmak tako da je Venters razabirao Jerryja kako se

okreće i dugo gleda prema njemu. Venters se prezrivo nasmija, shvaćajući da Tullov suučesnik, premda smatran najboljim jahačem u pokrajini, nema tako sigurno i oštro oko da bi prepoznao Wranglea. – Hajde, hajde, Wrangle! – uzvikne podstičući čudnog trkača. – Hajde, dajmo pouku tim lopovima! Trči, stari vraže! Izgledalo je da konj razumije i pošto mu je Venters spustio uzde na vrat, stvarno se činilo da leti. U međuvremenu je njegov jahač, nagnuvši se naprijed, i uskladivši pokrete s njegovim, hvatao pušku, odmjeravajući okom razmak koji ga je odvajao od Jerryja. Još dvije milje trke i Bells je već počeo zaostajati, dok je Wrangle stalno skraćivao razmak. Čovjek koji je jahao na Bellsu okrene se i uze pucati, ali su njegovi meci zujali oko Wranglea ne pogodivši ni konja ni jahača već uzdižući za njima oblačke prašine. Sad i Venters nanišani i opali. Razmak je još bio velik, a ciljanje otežano stalnim pokretom, kao i Ventersovom brigom da ne pogodi Bellsa kojeg je namjeravao uhvatiti živog i zdravog, pa ipak je on bio toliko siguran u svoju vještinu, toliko usplamsao gnjevom protiv tih ljudi s kojima se po prvi put mogao tući otvoreno, da je nastavio pucati. Nakon šestog hica bandit najzad raširi ruke u grčevitom pokretu i pade u travu. Venters čas zatim poput strijele projuri kraj njega a da ga nije ni pogledao. Bells potrča još dvjesto-tristo metara onda uspori i najzad stade, sav se tresući. Jerry, koji se gotovo i ne obazre na puškaranje, bit će da je shvatio kako se njegov progonitelj trudi da ne nastrijeli konje, zato se šćućurio u sedlu da bi predstavljao što manji cilj. Za trenutak načini pokret poluskoka, čije značenje Venters najprije ne shvati, onda primijeti da je vanredni jahač skočio na Nighta i da sad Black Stara vodi za uzdu. Dva konja trčala su

jedan uz drugog poput jednog jedinog tijela. Sad se činilo, međutim, da Wrangle više ne smanjuje razmak. Jerry je jahao kako samo on umije jahati u puom trku. Venters je ovaj put potpuno jasno vidio kako skače s jedne na drugu životinju. Tada podbode mamuzama svog konja u trbuh. Wrangle zarza, ponovo se prope i jurnu kao ispaljen iz topa, što umalo ne obori jahača iz sedla. Strašna trka potraj a još pola sata, i na kraju jedva je stotinjak metara dijelilo progonitelja od progonjenog. Divovski riđan je trčao tutnjeći poput grmljavine. Najednom se Ventersu učini da je Jerry nestao i da dva konja još trče, ali bez jahača. Stvarno, Black Star uspori i malo zatim Wrangle je bio kraj njega, dok je Night kasao u neposrednoj blizini. Venters se ispruži prema Janeinom ljubimcu, koji se povede, pa pade sav prekriven krvavom pjenom. Venters pomisli da je ta trka konja koštala života. Ne htijući da prisustvuje agoniji plemenite životinje, Venters potrča za drugim konjem, gledajući za to vrijeme neće li zamijetiti neki trag Jerryja Garda. Lako sustiže konja i pusti ga da se odmori neko vrijeme. Wrangle je dahtao, ali je još uvijek bio nemiran, očiti znak da ne bijaše još istrošio sve svoje snage. Mladić sjaha i ogleda se svud uokolo. Jerryju ni traga ni glasa. Pri tom opazi da je u onoj ludoj trci još skrenuo i da se na oko dvije stotine metara od njega nalazila provalija koja je vodila u Deception Pass. Bio je zbunjen, znao je da je Jerry sposoban na svako lukavstvo, a konji su bili umorni, osobito Night kojeg nije želio napustiti. Trebalo ga je napojiti i dati mu mogućnost da se odmori. Pođe da vidi gdje se nalazi voda, ali iznenadno i silovito rzanje i dobro poznat zvuk Wrangleovih kopita prisile ga da se okrene. Strašni riđan je sad ponovo trčao. Pošto se žestoko propeo,

pojurio je u pravcu Deception Lassa očajnički ržući. O vratu mu se okačio i kao čičak zalijepio neki čudan lik. Nakon prvog trenutka zapanjenosti, Venters prepoznade Jerryja. Vanredni je jahač s nekog mjesta u visokoj travi uskočio riđanu za vrat, dobro znajući da je Night suviše izmoren da ga slijedi, a da s druge strane Venters neće pucati da ne bi pogodio svoga konja. – Stoj, Jerry! Stoj, ubit ću te! – zaurla mladić. Ali onaj se ne obazre, a konj je jurio te jurio. Ventersu nije bilo jasno da li je čovjek upravljao na neki način njim ili se životinja pomamila, ali se već bijahu primakli stazi kojom se silazilo u provaliju, i Wrangle bi se, svakako, u toj ludoj trci sunovratio u nju dok bi se Jerry, možda, uspio spasiti nekim od svojih paklenih trikova. Sad se više Wranglea nije moglo spasiti, a Jerry bi nastavio živjeti svojim razbojničkim životom, proganjajući Jane, Jane Withersteen, nevinu žrtvu… – Stoj, Jerry! Stoj ili pucam! Wrangle je dalje trčao. Provalija se nalazila na nekoliko koraka… U jednom trenutku riđan se ocrta prema plavetnilu neba. Jedan, dva hica … Wrangle se prope, užasno zarza, no čovjek okačen o njegov vrat ne napusti ga. Onda treći hitac; nasta buka poput lavine koja se ruši, krik bola i čovjek i konj nestadoše u ponoru. Wrangle je završio svoju trku 16. OLDRING Sutradan je Venters prolazio glavnom ulicom Cottonwoodsa jašući na Black Staru i vodeći za uzde Nighta i Bellsa kojeg je našao kraj lesa poginulog bandita, Venters nije ni pomišljao da to prelaženje s konjima Jane Withersteen kroz gradić onih koji su organizirali zavjeru, predstavlja junačenje i izazov. Jedino je htio

da narod vidi i shvati da se više neće vratiti banditi koji su odveli konje. Htio se sresti a Tullom, licem u lice, a ako ne s Tullom, onda s Dyerom ili s nekim drugim od šefova koji su spleli svu onu paklenu mrežu protiv Jane. Susret s banditima, razbojnički napad na njega, prolivena krv, gubitak Wranglea, sve je to uspalilo mladića i dovelo ga u takvo duševno stanje da je bio spreman na sve. Pucao bi na Dyera, čak da se ovaj nalazio i za oltarom, ubio bi Tulla čak i pred njegovim ženama i njegovom djecom. Zaustavi se pred Tullovom brvnarom. Žene, koje su se nalazile pod trijemom, za trenutak ga zaprepašteno pogledaju a onda pobjegnu. Sam Tuli se pojavi na pragu, ali se odmah povuče, bučno zalupi vrata i navuče na njih željezni kračun, dobro ih zatvorivši. Venters zatrese Black Staru uzde i sitnim kasom krenu prema trgu, ponovo se zaustavljajući pred dućanima. Mnogobrojni ljudi, što su se tamo nalazili i u grupicama brbljali, prekinuše svoje razgovore pri pojavi tri konja i gledahu začuđeni i zbunjeni, povukavši se gotovo nagonski na jednu ili drugu stranu ceste, tako da je Venters prošao između dva reda problijedjelih lica. On prepozna mnoge među njima, ali ne spazi nikog od onih koje je želio vidjeti. – Da li je netko od vas vidio Jerryja Carda? – glasno upita on. Ni jedna riječ, ni jedan pokret ne uslijedi kao odgovor. Lica su izgledala bezizražajna, poput kamena. – Reklo bi se da vam je netko iščupao jezike – nastavi on – ili kao da vam nož nad glavom visi. Pa, imate jednoga koji zna vrlo dobro baratati nožem, nekog Tulla, čini mi se. Ni na to svoje ruganje ne dobi nikakva odgovora i ta tišina ljudi nepomičnih poput kipova samo ga još više uzruja. – Vidim da neki od vas nose pištolje – dodade jetkim glasom i pošto se još uvijek nitko nije ni makao, on nastavi: – Onda, neka netko odnese Tullu poruku: ja sam vidio Jerryja Carda, i Jerry

Card se više neće vratiti. U istoj mrtvačkoj tišini Venters okrenu konja u pravcu Withersteen Housea. Ali još prije nego stiže na uspon kojim je tekao drvored, začu se živahan zov: – Hej, Ventersu! Jedan čovjek mu potrča u susret. Bio je to Judkins, koji mu prihvati ruku i stisnu je snažno. – Pa, kako si nam, Ventersu, doveo te konje? To je, zaista, sjajan podvig! Uza sve to, ne izgledaš previše zadovoljan. Sto je, o čemu se radi? Jesi li poludio? Shvaćam, mora da si malko ćaknut, dok si prošao kroz naselje usred bijela dana. – Nisam ćaknut, Judkinsu, razjaren sam, to je sve. – Drago mi je što te čujem da to kažeš, Berne, jer kad sam te vidio, izgledao si poput mrtvaca s dva plamena ugarka umjesto očiju. Hajde da malo popričamo. Novosti koliko hoćeš, ispričat ćemo se do mile volje. – Judkins zajaha Bellsa i zajedno odoše u šumicu što se nalazila pred Janeinom kućom. Tamo se zaustaviše među drvećem i sjahaše. – Reci mi, najprije, kako si uspio dovesti ove konje? – upita Judkins. – Pretpostavljam da se Jerryju dogodilo isto što i Horneu. – Horneu? A što mu se dogodilo? – Nađen je mrtav, rekli su mi, i sad su ga već kojoti raščerečili. – Gdje su ga pronašli? – Nekoliko milja od kanjona koji silazi u Deception Pass. – To je tamo gdje sam sreo Jerryja i bandite. Pa što je, do đavola, Horne radio s njima? Mislio sam da je on pošten farmer. – Mani me se, Berne, s tim pitanjima, pusti me, pa ja više ne znam ni tko mi glavu nosi. Venters sa svoje strane ispriča o borbi koju je vodio, o trci između Jerryja i njega i o njenu tragičnom svršetku. – Znao sam to! – likovao je Judkins. – Hoću da kažem: znao sam da je Wrangle bio najbolji Janein trkač! Gospode, što bih

volio da sam mogao gledati tu trku i vidjeti Wrangleov posljednji skok! Nego, reci mi, pošto si se domogao konja, zašto si otišao da tako izazivaš Tulla? – Htio sam da to on vidi i da mu pri tom malo zagledam u oči! – Ne vjerujem da ćeš mu se moći približiti – prekide ga Judkins. – Ta on i Dyer su okruženi čitavom vojskom tjelesnih stražara. – Pa zar Lassiter još ništa nije učinio? Vjerovao sam da će on tim ljudima očitati bukvicu baratanja pištoljima. – Koješta! .– uzviknu Judkins uz prezriv pokret. – Jane mu je zavrtjela glavom. Zaljubljen je do ušiju i svud je prati, poput kakva psića. Lassiter je gotov. Izgubio je svu svoju neustrašivost. Ne izgleda više isti čovjek. Svi to znaju i služi za priču po mjestu. Ni jedan jedini metak nije ispalio iz pištolja i neće ga više ni ispaliti. – Kladim se da će ga ispaliti, i to brzo, Judkinsu – živo odgovori Venters. – Zapamti što ti kažem. Lassiter je više od običnog revolveraša. Nek se nebo smiluje Tullu i Dyeru kad se on nađe pred njima, jer ni konji, ni zidovi, ni straža neće ga spriječiti da obavi ono što je sam sebi postavio za zadatak. – Nadajmo se da je tako. Dakako, ne mogu zanijekati Lassiterovu hrabrost ni onev osobine koje još posjeduje i kojima kao da paralizira ljude kad ga vide. Jutros, ne suviše kasno, mirno je išao trgom. Bilo je tu mnogo svijeta, ali se kladim da su sva srca kucala snažnije, sve dok Lassiter nije iščezao. Otišao je u Snellov lokal. Ušao sam i ja, da vidim. Hoćeš li mi vjerovati? Lassiter je stajao uz šank, pio je i pričao s Oldringom. – S Oldringom?! – zaprepasti se Venters. – Jasno, s Oldringom! Koješta, ali pusti mi ruku, ranjena mi je! Da, s Oldringom, ponavljam ti. Zašto? Kažem ti, ima nešto što nije u redu u svom tom poslu. Ama šta ti je? Blijed si poput krpe,

a svakako nisi toliko problijedio od straha. No, pusti me da ti tu stvar ispričam do kraja. – Dakle, kao što ti rekoh, njih su dvojica pričala, reklo bi se kao dva dobra prijatelja, ili barem bez gorčine, i ljudi se više nisu na njih obazirali, ali sam ih ja promatrao, kao mačak kad vreba miša. Taj mi je razgovor izgledao čudan. Zar se i tebi ne čini? Od svih čudnih stvari koje se vidjelo u ovo posljednje vrijeme, ta mi je izgledala najnevjerojatnija. Malo-pomalo ostaše sami uz šank, tako blizu da su im se pištolji skoro dodirivali. Primijetih da je najprije Oldring izgledao malo začuđen, dok je Lassiter bio hladan poput leda. U jednom trenutku na nešto što reče Lassiter, Oldring opsova i izgledalo je da se zateturao, tako da se morao osloniti na šank. Ljudi su gledali i smijali se. Najzad Oldring dođe k sebi, ali je bilo očigledno da ga je nešto potreslo. Baš tako, dragi moj. Ta Ijudeskara kao da je odjednom izgubila svu svoju hladnokrvnost Onda i on stade govoriti i pričao li je, pričao. Dobro se vidjelo da mu Lassiter odgovara tako da ga izbacuje iz takta, kao da ga trese, ali je Lassiter jednako bio hladan poput komada leda. A što je najljepše, najzad stegoše ruke i… Stegoše ruke, shvaćaš li, Berne? I Lassiter iziđe. Ne mogu se uzdržati od pomisli da je u tom trenutku čak i dječak mogao ubiti velikog revolveraša. Međutim, ništa. Oldring još neko vrijeme ostade uz šank i dobro se vidjelo da su mu misli drugamo bludjele. Na kraju naruči viski i uze piti. Ja bih deset puta bio mrtav pijan od pustog viskija što ga je on strusio. – A gdje je sada? – čudno gledajući upita tiho Venters kojemu Judkinsovo pričanje nije više bilo nimalo zanimljivo. – Još je u gostionici. Možda ne znaš da se njegovi ljudi u zadnje vrijeme ponašaju kao da su pomahnitali. Išli su u Stone Bridge i u Glaze, pucali desno i lijevo i tri dana su samo pili i kartali. Imaju masu zlata, kako izgleda. Da se radilo o zlatnom

prahu, mogao bih i shvatiti, ali ne, to je pravi zvečeći novac, novoiskovani, izgleda kao da je upravo iz kovnice izišao. Znaš, nije lažan, netko se u to uvjerio. Najzad, Oldring je sav izvan sebe. Otprije nekog vremena ostao je, priča se, bez svog maskiranog jahača i čini se da taj nestanak nikako ne uspijeva objasniti. Tko zna, možda mu je Lassiter štogod o njemu govorio? Taj mali demon najzad je nestao… – Judkinse, valjan si ti čovjek – prekide ga Venters. – Kad-tad nešto ću ti ispričati… Sad, vidiš, nemani vremena. Učini mi uslugu, odvedi Jane ove konje. Judkins ga začuđeno pogleda trenutak, pa ona gunđajući sebi u bradu skoči na Bellsa i vcdeći druga dva konja za uzde nestade među drvećem. Jednom, tome je davno bilo, one noći kada je nosio Bess kroz kanjon i gore u Dolinu iznenađenja, Venters je osjetio kako mu se sva ćutila i sposobnosti čudnovato i gotovo bolno napinju. Sad se s njim isto događa s tom razlikom što se osjećao hladnim, smrznutim, automatom nesposobnim za bilo kakvo razmišljanje, a sve oko njega činilo mu se nestvarnim, dalekim, nejasnim. Sakrio je pušku u kadulji, i krajnje brižljivo označio mjesto. Potom pođe niz put i laganim hodom dospije u središte naselja. Njegova su ćutila bilježila lagani hladni dodir vjetrića, hladni srebrnasti šum tekuće vode, hladno sunce što je sijalo iz hladnog neba, daleki hladni pjev ptica i dječji smijeh. Sve mu je, i na zemlji i na nebu bilo hladno i nedokučivo. Hladnija i napetija bila mu i sama koža na licu; hladniji i tvrđi bio mu i ulašteni držak pištolja; hladnije i mirnije postale su mu ruke kojima je brisao ljepljivi znoj s lica ili koje je zaticao za opasač. Ljudi što su ga sretali uz put daleko su mu se sklanjali. Ispred Bevinova dućana gomila se razdvoji da mu napravi

prolaz, a lica i šapat tih ljudi doimali su ga se kao lica i šapat ljudi iz sna. Skrenuo je za ugao i našao se s Tullom licem u lice. Već je jednom ranije vidio tog čovjeka kako je aventinjski problijedio i pozelenio, a to se i sad desilo. Tuli stade kao ukopan, desnu je ruku podigao, tresla mu se. Najedared mu se ruka spusti, a on kao da iščeznu, kao da se izgubi iz Ventersova vidokruga. Slijedeća slika što iskrsnu ispred Ventersa bijahu konji – nekakvi vitonozi, mrki dorati i vranci – konji pljačkaša. Kroz otvorena vrata dopirali su bučni glasovi, razuzdan smijeh, štropot kocki, struganje stolica i zveket zlata. Venters uđe. Ugledavši pred sobom prostoriju zastrtu dimom i nabijenu ljudima mrka lica što su pili, kleli i kockali, pred Ventersom ponovo puče stvarnost. Njegov dolazak nisu primijetili, i on upravi pogled na one što su stajali za šankom. Sve su to bili neki tamnoputi muškarci, od sunca preplanuli, u crno odjeveni, krivih nogu kao većina jahača kadulje, ali niti vitki niti mršavi. Venters svrne pogled na stolove i njime brzo prođe preko tvrdih lica kartaša i zaustavi ga na golemoj, čupavoj crnoj glavi vođe razbojnika. – Oldring! – on kriknu i njemu se učini da mu vlastiti glas zvonjavom zapara uho. Buka se utiša. Muk najedared razbije struganje i škripa Oldringove stolice. Ustao je i dok se njegova golema tamna spodoba primicala Ventersu, prostorija je bila ispunjena još gušćom tišinom. – Oldring, imam nešto da ti kažem! – Gle! A šta to? – za tutnji Oldring, namršteno mjereći mladića. – Izađi van, sam. Imam poruku za tebe…od tvog maskiranog jahača! Oldring nogom odbaci neku stolicu što mu se našla na putu i

srne naprijed s takvim teškim korakom da se pod njim pod ugibao. Mahnu rukom i smiri svoje ljude koji su već ustajali mrmljajući. Venters ustuknu i izađe kroz vrata, pa pričeka, slušajući brz, težak korak razbojnika. Još nikad neki zvuk nije mu se toliko usjekao u dušu. Oldring se pojavi i Venters jednim pogledom obuhvati njegovu golemu spodobu, zlatom optočeni opasač s obješenim pištoljima, visoke čizme sa zlatnim mamuzama. U tom času Venters je osjetio neku čudnovatu nerazumljivu radost što je Oldring živ. Razbojnikovo široko čelo, njegove velike crne oči, gusta brada, crna poput gavranova krila, stravično široka ramena i snažne grudi, njegova cijela silna pojava toliko divno nabijena vitalnošću, silinom i snagom, kao da su Ventersu pružili neizrecivu dušmansku radost jer je on ovom veličanstvenom primjerku muškog roda i života namijenio hladnu i nenadanu smrt. – Oldring, Bess živi! Ali, ona je za tebe mrtva, mrtva je za život na koji si je nagonio, mrtva kao što ćeš ti začas biti! Brz poput munje Ventersov pogled klizne s Oldringovih izbuljenih očiju na njegove ruke. Jedna od njih, desna, sune, pa se stušti na pištolj – a Venters trže i pogodi Oldringa posred srca. Polako, Oldring klone na koljena, a ruka mu, što je potezala pištolj, pade. Ventersova čudnovato napeta ćutila shvatiše značenje te mlitave ruke, uzdrhtale tjelesine, roptanja i uzdaha, nemirne brade. Ali, da li je taj silan duh u onim crnim očima značio samo životnu snagu? – Čovječe … zašto … nisi …. pričekao?… Bess … je … Oldringov šapat zamre u bradi i on se uz težak štropot sruši. Munjevitim skokom Venters zaobiđe ugao, prijeđe ulicu, preskoči jednu ogradu, pretrči dvorište i vrt i dočepa se kadulje.

Tamo, u zaštiti visokog grmlja, on skrenu prema zapadu i pojuri k mjestu gdje je sakrio pušku. Pošto ju je uzeo, on ponovo pođe trkom i dojuri iza štale i obora Jane Withersteen. Zastao je da dođe do daha, grudi mu bijahu mokre od znoja i teško se nadimahu, a nešto ga je bolno poput noža sjeklo u slabini. Dok se odmarao, ogledavao se ne bi li gdje spazio kakva konja. Na štali i vrata i prozori bijahu širom otvoreni i ona se činila pustom. U obližnjem oboru osamilo se neko žalosno magare. Doista se neka čudna tišina spustila nad nekada radosnim i bučnim domom Janeinih ljubimaca. Ušao je u obor, trudeći se da ne ostavlja tragove, i povede magare na pojilo. Mada nije bio žedan, Venters se također napije do sita. Potom vodeći magarca preko kamenita terena, zađe u kadulju i pođe niz padinu. Hitro je išao i s vremena na vrijeme se okretao i pogledom pretraživao padinu pomalo u strahu da ne otkrije kakve jahače. Njemu je samo glava izvirivala iznad samog vrha kaduljine šikare, a magare se nije uopće vidjelo. Zelenilo Oottonwoodsa polako utone iza padine, i na kraju osta drhtava crta rumene kadulje što se sastajala s plavetnilom neba. Ostati neopažen, pobjeći, sakriti svoj trag – to su mu bile jedine misli dok je išao prema Deception Passu. I na ozbiljno 'izvršenje takvog nauma usmjerio je svu oštrinu i oka i uha, i svu svoju sposobnost jahača da izmjeri udaljenosti i ocijenio tlo. Držao se kadulje daleko ulijevo od staze što je vodila u Pass. Prešao je desetak milja, a osvrnuo se tisuću puta. Svaki put mu se lijepa, rumena, talasasta kadulja ukazala u svoj širini čista i neumrljana prisustvom ljudi. Došavši do dijela kamenita tla, on se time okoristi da prijeđe preko staze i da produži desno. Na kraju, uvjerio se da bi bio u stanju spaziti jahače na konjima prije nego bi oni njega vidjeli na malom magaretu, i stoga pojase. Satima i satima je neumorno magare održavalo svoj vjerni,

uporni kas. Sunce zapade i duge se sjene opruže preko padine. Iz jaruga iznikoše koprene purpurnog sumračja, koje se ubrzo izgubiše i utopiše u noćnom mraku. Venters usmjeri magare bliže stazi, tako da sa hrpta može slijediti njen bijeli tok; tako je jahao satima. Kad se jednom nađe u Passu, ne ostavljajući za sobom traga, bit će privremeno siguran. Kasno u noći se dočepao ulaza u Pass, potjerao je magare ispred sebe, ali je izazvao takvo odronjavanje kamenja da je zamalo zatrpao životinju na dnu staze. Sav izubijan, ipak je odahnuo s olakšanjem, jer je zameo svoj trag. Ponovo je pojahao magare i produžio put. Bilo je već gluho doba noći kada se dočepao šikare u kojoj se nalazio njegov stari logor. Tu on pusti magare neka pase travu blizu potoka, a on sam legne na svoj stari ležaj od lišća. Tek neodređeno, kao vanjske pojave, osjećao je da ga mišići bole, peku i trzaju. No, najzad čitava bujica sputanih čuvstava provali prepreke i u tom trenutku oslobađanja od potrebe za neposrednim djelovanjem, reakcija njegova duha potpuno ga smuti. Trpio je ne znajući zašto. U teškoj tmici duha zamijetio je časovite slike nečega. Vatra što ga je bila oslijepila i led što ga bio smrzao, sad se ujedinili i mučno ovladali njegovim duhom i srcem i poput kakva plamena konja ledenih kopita projuriše njegovim bićem, uskovitlaše mu krv, gazeći u njemu prirođeno mu dobro i stalno navađajući zlo da digne glavu. Iz te silne zbrke iskočilo preda nj razgovijetno pitanje: Šta se desilo? On je napustio dolinu da pođe u Cottonwoods. Zašto? Kako se čini pošao je zato da ubije jednog čovjeka – Oldrin?*a! Ovo ime usmjeri njegovu svijest na jedinog čovjeka na ovom svijetu s kojim se želio sresti. I on se susreo s razbojnikom. Venters se sjeti zadimljene gostionice, ljudi mrkih lica, i golemog Oldringa. Ponovo ga je

vidio kako izlazi na vrata, ponovo je ugledao taj divni primjerak muškog soja, tog krasnog diva purpurnocrne guste brade. Sjetio se prodornog pogleda njegovih sokolovih očiju. Začuo je sebe kako mu dobacuje: „Olđring, Bess živi! Ali, ona je za tebe mrtva”, i osjeti kako se trza, u uhu mu odjekuje pucanj pištolja, i on spazi diva kako polako pada na koljena. Taj strašan sjaj u onim očima, da li je to bila samo njegova životna snaga, da li se to u tom stravično snažnom nečovjeku život tvrdokorno borio sa smrću? Slomljen šapat, neobičan poput smrti: „Čovječe … zašto …. nisi … pri čekao? … Bess… je …” I Oldring se mrtav srušio licem naprijed. – Ubio sam ga – krikne Venters u užasu izazvanom sjećanjem. – Ali, nije u tome stvar. Ah, kakav mu je ono pogled bio i šta je ono istisnuo! U tome je ležala tajna koja ga je mučila kroz sva ona njegova uzburkana i tjeskobna osjeća nja. Kakvog li pogleda u očima čovjeka pogođe nog tanetom ravno u srce! U tom pogledu nije bilo niti mržnje, niti krvoločnosti, niti straha od ljudi, niti straha od smrti. Nije tu bilo uspalje nog, uzavrelog duha srčanog neprijatelja, koji na metak želi odgovoriti metkom, koji za život traži život samo što za to nema fizičke moći. Sad, kad ga se jasno sjećao, tako da ga nikad neće zabo raviti, u onom Oldringovom divnom pogledu Venters pročita nekakvo veL'ko, radosno iznena đenje – blaženstvo. Ljubav! Uto je nastala stan ka – strahotom natčovječanski napor Oldringo va duha da progovori. Oldring, pogođen u samo srce, borio se, zadržava smrt, ne zato da bi do spio da puca ili prokune, već da šapne neke ta janstvene riječi. Kakvih li riječi? Zašto su se baš one našle na usnama umirućeg čovjeka?! Zašto Venters nije pričekao? A na što? U njima nije bilo molbe za život. Bilo je tu žaljenja što nema više ni časka života da se nešto kaže. Bess je … U ovom je ležala nova muka za Ventersa. Šta je to Bess bila Oldringu? Staro pitanje,

poput aveti, ustade iz svoga groba da ga progona. On je već nešto smetnuo s uma, pa joj 'je oprostio i zavolio je najzad, zaboravio njenu prošlost. A sad, potaknuta tajanstvenim šaptom umirućeg čovjeka, ponovo je ustala ta izopačena, nezadovoljena ljubomora i nesigurnost. Bess je voljela tog divnog, crnokosog diva – po svom vlastitom priznanju voljela ga je, i u Ventersovu duhu ponovo se uspali pakao ljubomore. Potom, u tom uzburkanom paklu plane hitac koji je ubio Oldnnga i odjeknuo divljom dušmanskom radošću, osvetoljubivim slavljem. Nato ponovo iskrsnu slika sjaja i ljubavi u Oldringovim očima, i spomen na njegov tajanstveni šapat. I tako su se čuvstva poput plime i oseke smjenjivala u Ventersovu srcu. Stigao je na vrhunac patnji u toj godini ispunjenoj čemerom. Nastupila je odsudna borba njegova života. Kad je zora u svom sivilu nadošla, on ustade mrk gotovo slomljena srca, ali pobjednik nad zlim strastima. Prošlost ne može izmijeniti i čak ako ne voli Bess svom svojom dušom, postao je čovjek koji neće izmijeniti budućnost što ju je skrojio za nju. Samo, i jednom zauvijek, on mora doznati istinu, mora doznati i najgore, mora otjerati sve ove uporne sumnje, suptilne nade i maštarije ljubomore, i ubiti prošlost time što će doznati istinu šta je Bess bila Oldringu. Pravo rečeno, on to zna, on je to od početka znao, ali sad to hoće i da čuje. Kasnije, kada se oni uspiju udaljiti iz ovog divljeg kraja, da bi se upustili u nov i bogat život, ona će zaboraviti, bit će sretna, i kroz to, tokom godina što dolaze, njemu će život biti nešto zaista vrijedno. Čitav je dan polako i oprezno jahao uz Pass, bez žurbe je zagledao za svaki zavoj, izbirao kamenito tlo, izbjegavao travnati teren, i pazio da li ga tko goni. Ponovo je pala noć i on stiže do glatke stijene iza koje je ležala dolina; tu pusti magare na slobodu. Popeo se uza zid i zašao u taman, zvijezdama osvijetljen procijep. Umoran od naporna puta, uvukao se u jednu špilju i zaspao.

Ujutro, kad se spustio niz stazu, sunce je rasulo svoje zlatne zrake ispod luka velikog kamenog mosta. Pred Ventersom je ležala Dol:.na iznenađenja, kao neka dolina iz snova, mistično lijepa, bajna, što se budila na poplavu zlatnog sjaja koji je iz nje tjerao pospane magle i blistavilom bojio okolne joj stijene. Još iz daljine spazi Bess koja je nešto radila pod jelama. Dva psa ga nanjušiše i potrčaše mu u susret, a za njima, upozorena radosnim lavežom, dođe i Bess ispruženih ruku. – Berne! Već si se vratio! Htjede mu se baciti u zagrljaj, ali iznenada spazi na njegovu licu izraz koji je zadrža. U jednom trenutku kao da iščeznu sva njena radost, ostavljajući je blijedu, nesigurnu, uzdrhtalu, – Šta se dogodilo, Berne? – Mnoge stvari, Bess, ali ne treba da ti kažem kakve. Iscrpljen sam i tjelesno i duševno. – Dragi… ! Kako mi izgledaš čudan i kako me gledaš! – promuca ona. – Ne obraćaj pažnju na to. Vrlo dobro sam, samo sam malo umoran. Nemaš čega da se bojiš … Stvari su se odvijale točno kako sam predviđao. Čim malo dođem k sebi, otići ćemo iz ovog kraja. Samo … Samo sad, da, sad odmah, moram znati svu istinu o tebi. – Istinu, kažeš? – i Bess zadrhta. Izgledala je kao da traži nešto što je zaboravila. – Da, istinu. Ali me nemoj krivo shvatiti, Bess. Ja te silno ljubim, vidiš, još više nego prije i još više ću te voljeti. Oženit ćemo se čim to bude moguće i bit ćemo sretni… Ali jedan demon je u meni, još okrutniji demon, demon ljubomore. Neko vrijeme nisam na to mislio. Čitavi rojevi sićušnih misli navalili na mene i razapinju mi dušu između sumnje i povjerenja. Hoću da ih zauvijek dotučem, ali zato moram znati istinu. – Berne! Sve sam ti rekla, ali spremna sam da odgovorim na

ma koje pitanje što ćeš mi ga postaviti. – Onda, do đavola, završimo odmah s tom gadnom rabotom. Reci mi, Bess, da li te je Oldring … volio? – Dakako da jest. – A ti… da li si ti njega voljela? – N'sam ga mrzila, osim, doduše, u nekim trenucima. Čini mi se da sam ti to rekla. – Pa zar tako olako možeš govoriti o nečem tako ozbiljnom? – planu Venters u nastupu strasti i gnjeva. – Nemaš, dakle, ni najmanje smisla za … za … Ali zadrža gorku riječ koja mu je navirala na usta; uze joj ruke i privuče ih k sebi gledajući je plamenim očima. Ona izdrža taj pogled s izrazom ljubavi i povjerenja i gotovo veličanstvenog samoodricanja. Prodrijevši pogledom do dna njene duše, Venters zadrhta. Ne, u tom trenutku ona nije bila kadra lagati. Pa ipak, on će vatreno: – Pa, šta si ti … šta si ti bila … Oldringu? – Kći – spremno odgovori ona. Vanters je lagano pusti i za trenutak ostade nijem kao da nije shvatio. – Šta … šta si rekla? – upita onda kao da je pobenavio. – Ja sam njegova kći. – Oldringova kći? – Da. Trgnuvši se, on joj zgrabi ruke i privuče je sebi. – Oduvijek si … bila Oldringova kći? – Naravno. – Ali, Bess, govorila si mi… stvorila si kod mene uvjerenje … ne znam, vidio sam te tako skrhanu stidom. – Pa zar nemam razloga da se stidim? – tiho odgovori ona pocrvenjevši. – Rekla sam ti da sam izgubljena djevojka, bez imena … Ništa nego Bess, sve u svemu: Oldringovo djevojče. – Tako je, sjećam se. Ali, nisam vjerovao … Onaj put kad si se

nalazila između života i smrti, učinilo mi se… učinilo mi se da si priznala da si bila … da si bila … izgubljena djevojka … – E pa? A nije li kći jednog bandita, koja živi među banditima, izgubljena djevojka? Ona ga je sada gledala uz blag osmijeh u koiem se čitala sva nevinost jedne djevoičce. Venters je najzad shvatio, ali značenje njegova izgleda ona nije razumjela. – Bess! Bess! 17. FAY U kući Jane Withersteen, mala Fay penjala se Lassiteru na koljena. – Kaži, voliš li me? – pitala je. Lassiter, koji je s djevojčicom uvijek bio blag i ozbiljan, davao ioi je do znanja što je bolie umio da joj je odan. Fay ostade trenutak začuđena, a onda kao da je htjela ,iskušati odanost svoga kavalira, nadometne: – A voliš li i moju novu mamu? Jane, koja je bUa prisutna, prasnu u smijeh i po prvi put nakon toliko vremena osjeti da se zacrvenjela. Bilo je zagušljivo poslijepodne umirućeg ljeta. Fay, koja se nakon boli zbog majčine smrti b'la oporavila, postajući sve ljepša, skakutala je oko svoja dva prijatelja, igrajući se. Za Jane je ta djevojčica bila poput odgovora na njenu upornu molitvu, kao kakav blagoslov, najdragocjeniji dar za sve što je izgubila. Lassiteru, pogađala je Jane, Fay je bila poput nebeskog bića, prema kojem on pali skoro verske osjećale. – Reci mi – navali malo zatim djevojčica – voliš li moju novu mamu? Lassiterov odgovor bio je jednostavan: – Da.

– Pa zašto onda ne oženiš mamu i ne pobtaneš moj tata? Među tisućom pitanja koje mu je postavljala mala Fay, bilo je to jedino na koje Lassiter nije znao odgovoriti. – Fay, Fay, ne postavljaju se takva pitanja – opomenu je Jane. – A zašto? – Zato – odgovori Jane i pri tom utvrdi da je čudno zbunjuje susret s pogledom djevojčice. Reklo bi se da joj one velike modroljubičaste oči prodiru u samu dušu. – Pa ti ga voliš, zar ne? – nastavi Fay, po svojoj nesmiljenoj dječjoj logici. – Idi, draga, idi igraj se – reče Jane. – Ali ne udaljuj se suviše. Djevojčica odmah iskoristi dozvolu i ode skakućući. – Jane – upita Lassiter nakon jednog trenutka – znate li mi reći zašto su mališani iskreniji od odraslih? – Mislite? – Nego! Djevojčica čita s naših lica ono što na njima piše. Indijanci, koji su, u stanovitom smislu ostali djeca i primitivni, čine to isto. Pa i psi. Uz to obratite pažnju da su gotovo uvijek u pravu. – A što, dakle, vidi Fay? – Mislim da to i vi znate. Htio bih znati što se dopada u mozgu Fay. Ta ona vidi svojim očima djevojčice dio istine, i u želji da dozna više, primjećuje da niste sasvim iskreni. Da, jer u neku ruku vi i niste iskreni mada vam po dobroti srca nema ravne među ženama. Uglavnom, to što sam vam htio reći je slijedeće: Fay izgleda čita na vašem licu da me vi … volite. Što, u stvari, nije istina. Izgled stvari nas ponekad zavara. – U pravu ste, Lassiteru, djetetu uvijek treba govoriti istinu. Ali, da li je to u stvarnosti moguće? Nisam joj uvijek mogla reći istinu, mada sam oduvijek bila ponosna na svoju iskrenost. Prilazim s poštivanjem mnogim stvarima koje sam nekad potcjenjivala, prijatelju moj. Sto se tiče onog… voli ti vas, kako

kažete, mislim da je njena primjedba istinita, samo što ne znam kako vas i koliko volim. Srce mi je pocijepano, Lassiteru, pa se s tog razloga i ne može jasno čitati u njemu. Pomislite, prijatelju moj, igram se s Fay, govorim, radim, ali misli su mi uvijek kojekuda, rastrgane. Ne molim se više, Lassiteru, ne molim se više! Nije mi još jasno kako, ali sam čvrsto uvjerena da ću iz ove agonije izići bolja, s većom i sigurnijom ljubavlju za ljude. Čekam blaženi čas kad će se to dogoditi. – Taj će čas brzo doći, Jane. Ali bojim se za vas. Vrijeme je užasna stvar a vi ste godinama bili vezani uz stanovite nauke i prisiljeni da mislite i da se prilagođavate određenom učenju kojeg se nećete baš lako otarasiti. Ali čekam i ja i pitam se, Jane, da li je… brak između nas, zaista, stvar koja prelazi ljudski razum. – Lassiteru! Dobri moj prijatelju…! Dobro znate da je brak između nas nemoguć. – A zašto, kako kaže Fay? – upita Lassiter blagom upornošću. – Zašto? Ne znam, jer nikad nisam razmišljala, ali je to nemoguće. Ja sam Withersteenova kći, mormonka po rođenju i po vjeri. Kad bih se udala za vas, moj otac bi se digao protiv mene iz svoga groba. Moja vjerska braća će me uništiti, ali ja ću uvijek biti mormonka. A vi…vi ste Lassiter! – Možda nisam više onaj negdašnji Lassiter. – I to vi kažete? Postoje stare navike kojih se nije lako osloboditi. Vi ne možete promijeniti namjere koje su u stanovitom smislu usmjerile vaš život. Zašto nosite to oružje? Zato što vas još obuzima strast za prolijevanjem krvi. Lak osmijeh, poput sjenke, prijeđe Lassiterovim licem, dok je odgovarao: – Nije tako. – Čujte, Lassiteru, lažem, istina je, ali ne bih htjela da i vi mene lažete. Mnogo vas cijenim i mnogo poštujem. Mislim da ste postali mnogo blaži prema mojim istovjercima osim, možda,

prema… upravo sam mislila na tu osobu kad sam vam spomenula vaše ubilačke namjere. U tom se, sigurna sam, niste promijenili. Umjesto bilo kakva odgovora on lagano, razriješi opasač na kojem su se nalazili okačeni pištolji i bavi ga kraj nje. – Lassiteru! – uspjela je samo promucati Jane, gledajući čas u njega čas u opasač. Tako razoružan izgledao je nezaštićen, nemoćan, prepušten na milost i nemilost svojim neprijateljima i Jane osjeti kako joj se srce steže. Zar da ona postane njegovom Dalilom? Ne že leći da taj čovjek njenom krivnjom postane žrtva svojih neprijatelja, ona nakon par trenutaka podiže opasač, ustade i priđe mu da mu ga pripaše. On je pusti da to učini gledajući je ozbiljno. – Oprostite mi, Lassiteru. – Pođimo zajedno iz Utaha u kraj gdje mi neće biti potrebno oružje da bih branio svoj život i ljudsko dostojanstvo! – on će vatreno. – Ponovo su tu Black Star, Bells i Night. Uzjašimo trkače, povedimo sa sobom malu Fay i napustimo Utah. Jedino su vam ti konji i to dijete još ostali. Pođimo! – Ne, ne, Lassiteru. Nikad neću napustiti Utah. Što bih ja, slomljena srca i bez igdje ičega, radila u bijelom svijetu? Ne, nikad neću napustiti ove purpurne padine koje toliko volim. – To sam morao znati. Na kraju, ostat ćete ovdje, i živjeti u nekoj straćari, a dojučerašnja Jane Withersteen postat će biće za poučnu priču. Želio sam samo da mi date priliku da vam pokažem kako čovjek … ma kakav čovjek…. može postati bolji nego što je bio. Ako bismo napustili Utah, mogao bih vam dokazati i pokazati svu silinu osjećaja što ga vi nazivate ljubavlju. Vi mi, više od ostalih, izgledate u stanju da to osjećate, ali sve dosad ste rasipali tu svoju ljubav na vjerske

dužnosti, na one koje zovete svojom braćom, na siromahe. U stvari, vi i ne znate što je istinska ljubav, što je nebo i pakao istovremeno, što može promijeniti jednu osobu…! Slušajte, ispričat ću vam život Milly Erne i vidjet ćete kako je nju ljubav izmijenila. – Milly i ja bili smo djeca kad je naša porodica iz Missourija prešla u Texas, gdje smo odrasli kao da smo se rodili tamo. Bili smo siromašni, ali nam je zatim krenulo na bolje. Naselje u kojem smo se nalazili, malo-pomalo, postade grad i tu se nastaniše mnogi došljaci. Još mi se čini da je vidim… One oči… Sjećate li se Millynih očiju? – Rasla je i uvijek bila najljepša među djevojkama u gradu. Zadesio se tamo mladi evangelistički svećenik, koji se zaljubio u nju. Utrkivao se s ostalim udvaračima i pobijedio. Milly je uvijek bila privržena vjeri i kad je upoznala Franka Ernea bacila se svim svojim snagama na spašavanje duša. Po mom mišljenju, taj njen rad i odgovarajuća biblijska lektira pogubno su djelovali na njenu pamet. Nije me uspjela preobratiti, oko čega se mnogo trudila, ali smo ipak ostali najbolji prijatelji na svijetu. Ne vjerujem da su ikad postojali brat i sestra koji su se više voljeli. I Frank Erne postade moj dobar prijatelj. Bio je to vrlo drag i dobar čovjek. Njegova vjera bila je snošljiva i nikad me nije gnjavio prijedlozima da se preobratim. Znao je dobro jahati, bio je dobar lovac, a jednog dana mi je, štaviše, spasio život ubivši jednog bizona koji me je napao. Onog dana kad je oženio Milly, moja je radost bila tolika da sam se napio. – Onda napustih kuću. Rekao bih da sam se dotad zadržao kod kuće zahvaljujući samo Millynu utjecaju. Prelazio sam iz jednog kraja u drugi i pošto su u tim danima Kansas i Nebraska bili, manje-više, kakav je Utah još i danas, naučih da se krećem

naoružan i da se dobro služim pištoljem. Postadoh i smotren jahač. Imao sam teških trenutaka, ali sam ipak sve prepreke svladao. Onda, jednog lijepog dana, poslije dvije godine, spopade me sjeta i zaželih se kuće. – Stvari su se u međuvremenu bile izmijenile. Mama je umrla; otac je bio poput živa sjene; Frank Erne izgledao je poput sablasti – daleko od svog posla, kao da je bio daleko i od života – a Milly je bila iščezla. Istom kasnije saznadoh što se desilo, jer se otac više nije sjećao ničega, a Frank se bojao da bilo šta kaže. Našao se netko, tko me je obavijestio. – Kako se ispostavilo, desilo se slijedeće: nakon mog odlaska u grad je došao drugi svećenik, čovjek drugačiji od Franka, koji je propovijedao drugu vrstu vjere, neobuzdan isto toliko, koliko je Frank bio mio i blag. Postadoše suparnici. On je, rekoše mi, bio nedorastao Frenku, ali je imao neku moć nad ženama. Milly podleže njegovu utjecaju, vanredno se zanimajući za njegovo naučavanje. Frank je to podnosio, pošto je bio za slobodu savjesti i, na kraju, radilo se o istom bogu. A budući da je Frenk često bio odsutan iz grada jer se bavio uzgojem stoke, dogodilo se da je pridošlica dolazio u posjetu Milly pa i za vrijeme kad njena muža nije bilo kod kuće. U to vrijeme u grad dođe još jedan stranac, koji se prijateljski ophodio s novim svećenikom. Bio je rekoše mi, gorostasan čovjek duge brade, bogat, ali pomalo tajanstven. Sav je grad brujao kad je on nestao, jer je u isto vrijeme nestala i neka mlada žena koja se silno zanimala za vjeru novog svećenika. Saznade se zatim da je ta vjera bila mormonizam. Stvar najzad razljuti Franka i između njega i onog drugog svećenika izbi žestoka netrpeljivost. Završi se tako da jednog lijepog dana Frank ode tamo gdje je onaj drugi propovijedao, a gdje se nalazila i Milly i pred svima mu reče, manje-više, sve ono što je Venters rekao Tullu i ostalima prije nekoliko dana. Učini i više: jahaćim bičem, koji je držao u ruci,

tjerao je tog propovijednika sve do izvan grada. – Tada je već bilo vidljivo da Milly gubi sav svoj blagi karakter. Neki su govorili da se to zbiva zbog njena skorog materinstva, a drugi su tu promjenu pripisivali njenoj novoj vjeri. Jednog dana, vrativši se kući, Frank ustanovi da je otišla. Neki susjed mu ispriča da je jedne noći vidio prekrivena kola kako se približavaju kućnim vratima, i to je bilo sve. – Vijest da je Milly pobjegla od svog muža puče gradom poput groma iz vedra neba. Jedino Frank nije htio vjerovati da je stvar baš takva i tražio ju je, tražio… Mama je umrla od bola i nije htjela oprostiti Milly; otac je poludio od dvostruke nesreće. – Od prvog trenutka kad saznah užasnu vijest, bio sam siguran da Milly nije otišla dobrovoljno. Dobro sam je poznavao i znao sam da ona nikad ne bi učinila takvu podlost. Ostadoh kod kuće neko vrijeme pokušavajući da nagovorim Franka da mi sve kaže. Ali on, ako je nešto i znao, nikad ništa ne reče. Onda pokušah da slijedim trag njena zavodnika. Znao sam da neće prestati s propagiranjem svoje vjere i tako krenuh iz grada u grad, pokušavajući da se sretnem s njim. Doznao sam kuda su otišli krenuvši od kuće, pronađoh Millyne tragove, doznadoh da je donijela na svijet djevojčicu u jednoj kolibi u kojoj su je držali kao zatvorenicu. Čuvar te kolibe bio je neki gadan tip, šugavo pseto nijemo poput ribe. Budući da nije htio govoriti, prije nego odoh, ostavih mu lijepu uspomenu. Onda se vratih kući, ali dom nađoh razoren. U međuvremenu je otac umro, a Frank, kojega više nije bilo briga nizašto, sasvim je propao. Morao je znati nešto, što mi nije htio reći, a kad mu ispričah da sam tri godine tragao za Milly i da je rodila djevojčicu, povjerovah da će se mrtav srušiti pred moje noge. Ali ne progovori i ja dugo ostadoh s njim. – Ipak, boraveći u njegovoj kući, primijetio sam da je u jednoj ladici držao neke papire.

Jednom ih prilikom razgledam i među njima pronađem dugačko Millyno pismo, koje mu je pisala nekoliko mjeseci nakon njena nestanka. Govorila mu je da su je otela tri čovjeka, da su je vezali i zapušili joj usta. Spomenula je i imena te trojice ljudi: Hurd, Metzger i Slack. Ali ih nije vidjela. Pisala je o gradiću u kojem sam otkrio njene tragove. Kako izgleda, onaj propovjednik se nije htio izlagati opasnosti da je izgubi. Govorila je da je neko vrijeme bila izvan sebe i da se, onda, došavši k svijesti, zatekla majkom jedne djevojčice. Snivala je o tome da to nevino stvorenje preda njtegovu ocu, nakon čega bi umrla na miru. Ali je pismo naglo završavalo, ostavljajući nedovršenu rečenicu i nije bilo potpisano. – Drugo pismo bilo je također datirano iz Salt Lake Cityja. U njemu je Milly govorila samo da je doznala da sam je tražio i molila je muža neka mi kaže da prekinem s traganjem, inače će to po nju imati vrlo neugodne posljedice. Završavala je govoreći da će uskoro napustiti Salt Lake City s čovjekom koga je zavoljela i da se nikad više ništa neće čuti o njoj. – Prepoznah Millyn rukopis i stil, ali po drugom pismu zaključih da se morala mnogo izmijeniti. U pomamnom razmišljanju najzad dođoh do uvjerenja da je to pismo prije bilo napisano pod utjecajem nekog golemog straha nego pod nadahnutim djelovanjem ljubavi što ju je osjećala za onog čovjeka. – Da sam onda poznavao mormone, kao što ih poznajem sada, ni trenutka ne bih sumnjao u istinitost njenih riječi. Vratih se u grad, gdje je Milly rodila djevojčicu, pronađoh vlasnika kolibe i prisilih ga da mi kaže sve što je znao. Nije znao mnogo, ali se i na temelju toga uvjerih da je, sirotica, morala podnijeti paklene muke. Ostavih tog nitkova u takvu stanju da za neko vrijeme nije mogao drugima nanositi zlo, i dođoh u tltah.

– Ovdje upoznah mormone i sve mi je bilo jasno. Ali ni traga od Milly. Izgledalo je da su svakom živom stvoru bila zapečaćena usta. Ipak mi se posrećilo i sretnem jednog od one trojice, Hurđa. Budući da nije htio govoriti, ostavih ga zatvorenih usta i probušena trbuha. Isto se dogodilo kasnije i s ostalom dvojicom. Čak i mrtvi imali su tako stisnute zube da ih se ni nožem nije moglo razdvojiti. Tako su prolazile godine. – Stekao sam glas revolveraša, i taj je glas išao preda mnom svuda kuda sam išao. Ali, nikad nisam uspio doznati nešto o onom demonskom propovjedniku i onom gorostasnom bradonji, njegovu prijatelju. Tako sam osamnaest godina lunjao za tragom svoje sestre. Osamnaest godina! A sad se osjećam starim. Imao sam dvadeset godina kad sam započeo. U takvu životu mi ode gotovo sva moja mladost. Najzad mi jedan tuđinac reče da bi mi Jane Withersteen, jedina prijateljica Milly Erne, mogla reći gdje ću naći njen grob. Lassiter zašuti. Izgledao je udubljen u brojanje srebrnih ukrasa na svom sombreru. Jane je slušala kao okamenjena, očiju upravljenih u tog čovjeka čije lice bijaše opustošeno dugim, bezimenim nespokojstvom. – Ali vam moram još nešto reći – nastavi odlučno. – Vi mi nikad niste htjeli reći ime toga čovjeka, ali sam vam rekao da ćete mi ga kazati a da vas više ne pitam. E pa, sjećate li se onog dana kad je onaj debeljko, ovdje, htio povući pištolj na mene? – Šutite, molim vas! – zavapi Jane unezvjereno podižući ruke. – Onog dana sam na vašem licu pročitao da je Dyer, sada biskup, bio Millyn zavodnik. Za trenutak Jane se učini da joj se u glavi vrti kao u kakvu vrtlogu; a onda, kad je došla k sebi, vidje da se drži Lassitera poput davljenika. Munjevito se sjeti njegovih tvrdnji i prodorno kriknu.

– Ne! To je laž! Lassiteru! – I nastavi jadikujući: – Ne, ne, kunem vam se… griješite! – Šutite i ne kunite se lažno. Ipak va: praštam, sirota ženo! Ženo, zaslijepljena vjirom i odanošću zauvijek! Ali slušajte: ja znar čujete li? Znam! No, ne govorimo više o tom Odustajem od svoje namjere. – Šta … ? Sta ste rekli? – Odustajem od svoje namjere! Počeo sa; osjećati drugačije. Ne mogu više biti od koriš sirotoj Milly i jedino bih utažio svoju želju: osvetom. Shvatio sam da nemam prava sudi drugom čovjeku i da ne mogu ubiti jedno ljudsko biće samo zato jer ga mrzim. Ne mrzi: više, otkako sam zavolio vas i Fay. – Htjeli ste reći… Htjeli ste reći, Lass teru, da se više nećete krvlju svetiti? – Neću. – Meni za ljubav? – Svakako. Ne mogu shvatiti zašto, ali po tujem vaša osjećanja. – Možda zato … zato što me volite? Osan naest godina, Lassiteru! Osamnaest godina i kojih ste se prometali u strašna čovjeka koj su se svi bojali! A sada… odustajete od osve jer me volite! – Upravo tako Jane! – Oh, pa ja ću vas na kraju zavolieti! kako da vas ne zavolim, recite? Morala bi imati srce od kamena. Ali, pričekajte još, Lass teru… ! Dajte mi vremena. Nisam više kako sam bila. Nekad mi je bilo tako lako voljeti. Sad mi se, međutim, mržnja čini prirodnijim osjećajem. Pričekajte! Predosjećam da će naići sretniji dani za vas, lutalicu osvetnika, i za mene, buntovnicu koju je odbacila njena sredina. Voljela sam, toliko sam voljela Milly, vašu sestru, pa ću i vas zavoljeti. Ma kako nisko pala, ma kako bila sama, uvijek će u mom srcu biti dovoljno ljubavi da je i vama pružim. Čekajte!

Zaboravimo zlosretni Millyn život, u vezi s kojim bih vam morala nešto povjeriti, ali ne sada… ne sada… već jedino na svom mrtvačkom odru. Sad nisam u stanju. – U ovom trenutku je dovoljno da i to znam. Jane mu se osloni na grudi i brižne u grčevit plač. Činilo se da je ništa ne može umiriti. Lassiter ju je držao u zagrljaju, u savršenoj tišini. Ona se zatim, malo-pomalo, smiri. Izgledala je kao da se oslobodila nekog nepodnošljivog tereta i baš htjede prozboriti kadli osjeti kako se Lassiter trgnuo. – Konji! Konji s umotanim kopitima! – reče on. – I odmače je od sebe pažljivo gledajući unaokolo. – Lassiteru! Sta… Oh, pa gdje je Fay! Fay! Djevojčice moja! Ne dobi odgovora. – Fay! – ponovo zovnu Jane s prizvukom neiskazanog nemira. Nato baci pogled na Lassitera koji je stajao kraj nje krut kao da je od kamena. – Fay … oh … Fay! – sad je vrisnula Jane. Lišće je treperilo i šuštalo, osamljeni zrikavac se glasio u travi, čulo se zujanje pčele. Tišina kasnog popodneva bijaše nabijena nekom strašnom zlokobnošću. Užas se pojavi na Janeinom licu, u njenim očima. Nikad joj tišina nije bila strasnijom! – Ona je … samo … daleko, pa nas …. ne čuje… – zamuca Jane gledajući Lassitera. Blijed, uspravan kao kip, jahač je stajao, ali ne kao da osluškuje i traži, već u stavu užasne izvjesnosti. Najedared on gvozdenom rukom zgrabi Jane i, skrenuvši pogled s njena lica, povuče je za sobom. – Vidite… tu se Fay igrala. Napravila kuću od kamenčića i iver ja… A tu je obor od šljunka, za konje – reče Lassiter škripavim

glasom upirući prstom. – Ovuda je išla gore-dolje … Vidite, tu je nešto zakopala ….mrtvog skakavca, stavila mu nadgrobni kamen ….tu je jurila guštera… vidite onaj tanki, vijugavi trag … zgulila je koru s ove topole ….pogledajte prašinu na stazi… ucrtala slova koja ste je naučili… crtala ljude, konje, ptice ….Pogledajte, neki križ! Oh, Jane, to je vaš križ! Vukao je i dalje Jane, i iz Favinih tragova čitao kao iz otvorene knjige. Čitavim putom niz glavicu, kroz šibljak, pa oko jedne topole, Fayina lutajuća mašta ostavila je tragove njene nevine igre i slatkih djetinjarija. Dugo se zadržala pokraj ptičjeg gnijezda i u njemu ostavila šareno krilo nekakva leptira. Dugo se igrala pokraj brzog potoka, niz koji je slala čamce natovarene kamenčićima. Potom je lutala kroz gustu travu, mala joj nožica jedva zgazila pokoju slabašnu vlat, i nešto je sanjarila pored starog, uvenulog cvijeća. Odatle je trag vodio na široku stazu. Tragovi njenih bosih nožica jasno su se ocrtavali u prašini, išli su malo niz puteljak. Tu se s njenim tragovima izmiješao trag muškarca koji je izišao iz šikare i ponovo se vratio u nju. 18. LASSITEROVA PRAVDA Tragovi su ispričali priču o otmici male Fay. U svom stravičnom nemiru, Jane se okrenu Lassiteru bez ijedne riječi i na njemu ugleda potvrdu svoga straha. Bio je smrknut, najedanput je ostario, pogođen užasnim udarcem. Njoj se učini da se sve oko nje ruši. – Gotovo je! – promrmlja ona. – Treba da odem … treba da odem … – Kamo? – upita Lassiter i mrko se naže nada nju. – K … k tim okrutnim ljudima …. – Kojima? – zagrmi Lassiter. – Da čujem imena! I s kojim

ciljem, do vraga? – Hoću Fay. Ne mogu živ.ieti bez nje. Oteli su je kao što su oteli Millynu djevojčicu … Moraju mi je vratiti… Samo nju hoću. Predajem se. Otići ću biskupu da mu kažem kako se smatram pobijeđenom, spremnom za jaram. Neka mi vrate Fay, a ja ću se… ja ću se udati za Tulla! – Nikad! – sikne Lassiter. Duga mu ruka segne za njom. Gotovo u trku, odvuče je pod topole, pa preko dvorišta u veliku dvoranu Withersteen Housea. Zatvarajući vrata tako je žestoko tresnuo njima da su se debeli zidovi zatresli. Otkako su im vraćeni Black Star, Night i Bells držali su ih u toj dvorani, i sad su zatoptali kopitima po kamenu podu. Lassiter pusti Jane i uz nekakav promukao krik tresući se i posrćući kao da je pijan pođe prema stolu na kojemu je držao svoju opremu. Stao je rovati po bisagama. Potom se začu nekakav metalni zvuk – zveckanje metaka. Dršćućim prstima nabije mecima još jedan redenik koji zatim pričvrsti iznad onoga što ga je inače stalno imao na sebi. Ruke su mu sad bile potpuno mirne. Na ovom drugom opasacu bijahu dva pištolja manja od onih crnih što ih je nosio nisko obješene, i on ih zabaci za leđa i sakrije pod kaputom. Potom mu pokreti zabrzaju. Ne shvaćajući ništa, Jane ga je promatrala kao zatravljena dok je hitro sedlao Black Stara i Nighta. Nakon toga je on povuče k svjetlu velikog prozora i naže se nad njom, stežući joj mišicu prstima nalik na hladan čelik. – Da, Jane, gotovo je… ali nećete vi ići k Dyeru… Njemu idem ja! Pod dojmom njegova strašna izgleda, Jane uopće ne shvati značenje tih riječi. Tko li je taj čovjek poput smrti siva lica i očiju od kojih bi vrisnula kad bi imala snage, a usana čudnovato gorkih? Kamo se odjednom djenuo onaj ljubazni Lassiter? I što je

to u ovoj dvorani, i na njemu, i na njoj – što se to uvuklo u nju, hladno i nevidljivo, pitala se. – Da, gotovo je, Jane – govorio je užasno hladno i neumoljivo – i ja idem da kažem dvije-tri riječi onim ljudima. Zatvorit ću vas ovdje unutra, ali dok se vratim neka bisage budu pune mesa i kruha. A vi, spremite se za put. – Lassiteru! – uzvikne Jane. Očajnički je pokušavala da mu pogleda u sive oči – uzalud; očajnički je to ponovo pokušavala, boreći se sama sa sobom, dok su je mučno raspinjale misli i osjećanja, i uspjela je. Konačno, shvatila je. – Ne! Ne! – zajeca. – Rekli ste mi da ste odustali od osvete. Obećali ste mi da nećete ubiti biskupa Dyera. – Ako mi želite govoriti o njemu, ostavite po strani ono „biskupa”. Ne razumijem taj naziv, niti čemu služi. – Zar mi niste rekli da odustajete od osvete… da nećete ubiti Dyera? – Jesam. – Pa, vaši postupci, vaše riječi… Ti pištolji, taj vaš izgled… Zar to sve ne govori o osveti? – Sad to više nije osveta, Jane, sad se radi o pravdi. – Hoćete li ga … hoćete li ga ubiti? – Hoću, samo nek me bog još jedan sat pozivi! Ako neće bog, neka to učini đavo koji me vodi! – Želite ga ubiti! Zbog sebe samog, zbog svoje želje za osvetom? – Ne. – Zbog Millyne ljubavi? – Ne. – Onda zbog Fay? – Ne! – Onda zbog koga?

– Zbog vas! – Krv će njegova pasti na moju dušu! – šapne Jane i sruši se na koljena. Ovo je bio dugo očekivani čas iskušenja. Godinama stečene navike i od rođenja usađena vjerska uvjerenja trgnu se kao iza sna, a sumnja, što se dugo, mjesecima skupljala u njoj, nestade kao da je nikad nije ni bilo. – Ako njegovu krv prolijete, past će na moju dušu… i na dušu moga oca. Čujete… – i ona mu zgrabi koljena, očajnički se držeći za njih dok se on trudio da je digne na noge. – Čuj… zar ti ništa ne predstavljam? – Ženo, ne igraj se riječima! Volim te! I to ću ti ubrzo dokazati! – Onda, evo tvoja sam… otići ću s tobom … udat ću se za tebe, samo ti njega poštedi! Odgovorio joj je hladnim, stravičnim, zaglušnim smijehom. – Lassiteru, voljet ću te! Poštedi ga! – Ne! Zdvojna i slomljena duha, skočila je na noge, bacila mu se oko vrata i pripila se uza nj u zagrljaju iz kojeg se uzalud kušao iščupati. – Lassiteru, zar me želiš ubiti? Ovo je moj posljednji boj za uvjerenja iz moje mladosti…za ljubav prema vjeri, za ljubav prema ocu. Ti ne znaš… ne možeš ni slutiti istinu, a ja ti je ne mogu reći! Sve gubim. Mijenjam se. Sve što sam pretrpjela ništa nije prema ovom sada. Smiluj mi se … pomozi mi u biiedi. Ti si opet snažan … oh, tako nemilosrdno hladno snažan! Ubijaš me. Gledam te … osjećam te kao nekog drugog Lassitera! Gospodaru moj, budi milostiv … poštedi ga! Odgovorio joj je podrugljivim cerenjem. Još jače je prionula uz njega, pritisla ga svojim uzbibanim grudima, lice uzdigla k njegovu. – Lassiteru, zaista te volim! Ljubav se rodila u grču mojih muka. Najedared mi sinulo, odjednom me zgodila istina. Ti si