Stephen King - Snovolovka 2 dio

51 Logoraši su gotovo potpuno ispunili prizemlje, gdje su im prostrli sijeno (a jakne povrh njega). Spavali su u grupicama ili obiteljima. Bilo ih je i u sjenicima, te troje ili četvero u svakom od četrdeset pregradaka. Prostorija je bila puna hrkanja, podrigivanja i stenjanja ljudi koji su ružno sanjali. Negdje je plakalo dijete. A čula se i šlagerska glazba preko razglasa: za Henryja je to bila točka na bizarno i. U ovom su trenutku osuđenici na smrt koji su dreždali u staji Starine Gosselina slušali kako zrakom, s violinama u prvom planu, plovi verzija pjesme “Some Enchanted Evening” u izvedbi orkestra Freda Waringa. Nabrijanome kakav je bio, sve mu se isticalo blistavom, uskličnom jasnoćom. Sve te narančaste jakne i kape! pomisli on. Čovječe! Noć vještica u paklu! Bilo je tu i prilično onih crvenozlatnih gljivica. Henry ugleda lišajeve kako rastu na obrazima, u ušima, između prstiju; ugleda ih i na gredama i na nekoliko žica na kojima su se klatile žarulje. Prevladavajući miris bio je miris sijena, ali Henry s lakoćom ispod njega namiriše sumporasti etilni alkohol. Osim hrkanja, puno se i prdjelo - zvučalo je kao da šest ili sedam ozbiljno netalentiranih glazbenika prebire po tipkama tuba i saksofona. U nekim drugim okolnostima to bi bilo zabavno... a možda čak i sad, osobi koja nije vidjela onog stvora sličnog lasici kako se migolji i reži na Jonesyjevu krvavom krevetu. Koliko ih inkubira te stvorove? Upita se Henry. Odgovor vjerojatno nije važan, jer su lasice zapravo neškodljive. Mogle bi poživjeti izvan svojih domaćina u ovoj staji, ali vani na mećavi, gdje vjetar puše orkanskom jačinom, a temperatura je ispod nule, ne bi imale šanse. Mora porazgovarati s tim ljudima— Ne, to nije u redu. Mora ih prestrašiti na mrtvo ime. Mora ih natjerati u bijeg glavom bez obzira, premda je u staji toplo a vani hladno. Prije su ovdje držali krave; ponovno ovdje drže krave. Mora ih ponovno pretvoriti u ljude - prestrašene, bijesne ljude. Može on to, ali ne sam. A sat otkucava. Owen Underhill mu je dao pola sata. Prema Henryjevoj procjeni, trećina tog vremena je već istekla. Trebam nabaviti megafon, pomisli on. To je prvi korak. Osvrne se, spazi proćelavu grdosiju kako spava na boku lijevo od vrata koja vode do muzilišta, pa mu priđe da ga bolje pogleda. Činilo mu se da je to jedan od onih ljudi koje je izbacio iz štaglja, ali nije bio siguran. Među lovcima proćelavih je ljudeskara bilo na bacanje. Ali je to bio Charles, i lišaj je ponovno prekrio slamom ono što je stari dobri Charlie bez sumnje nazivao svojom “solarnom seks-pločom”. Kome treba Rogaine32 - kad ti pomaže ovo sranje? pomisli Henry pa se veselo nasmiješi. Charles nije loš izbor, ali je Marsha, koja je spavala u blizini držeći se za ruke s Darrenom, gospodinom od Mariške Newtonske, još bolji. Lišaj je sad rastao niz jedan Marshin glatki obraz. Suprug joj je još bio nezaražen, ali njezin šurjak - Bill, zove li se tako? - bio je šugav od gljivica. Dobitnik diplome na izložbi kućnih ljubimaca, pomisli 32 Sredstvo za pospješivanje (ponovnog) rasta kose.

52 Henry. Klekne pokraj Billa, uhvati ga za lišajem umrljanu ruku i prozbori kroz prašumu njegovih ružnih snova. Probudi se, Bille. Ku-kuc. Moramo odavde. Pomogneš li mi, uspjet ćemo. Probudi se, Bille. Probudi se i budi junak. 7 SVE SE DOGODILO VRTOGLAVO OPOJNOM BRZINOM. Henry osjeti kako se Billove misli dižu prema njegovima, teturavo izlaze iz noćnih mora koje su ih oplele, posežu za Henryjem kao što se utopljenik hvata za pripadnika spasilačke službe koji je isplivao na pučinu da ga spasi. Misli im se spoje poput spojnica na teretnim vagonima. Ne govori, ne trudi se, reče mu Henry. Samo slušaj. Potrebni su nam Marsha i Charles. Nas četvero bi trebalo biti dovoljno. Što— Nema vremena, Billy. Krenimo. Bill uhvati šurjakinju za ruku. Marshine se oči istog trenutka naglo otvore, kao da je čekala na to, i Henry osjeti kako su mu se kazaljke u glavi pomaknule na višu vrijednost. Nije razvila tako bujnu nametničku kulturu kao Bill, ali je vjerojatno bila prirodno nadarenija za telepatiju. Uhvati Charlesa za ruku bez ijednog pitanja. Henryju se učini da je ona već shvatila što se ovdje događa i što valja učiniti. Na svu sreću, shvatila je i nužnost brzine. Henry će najprije nahuckati te ljude, a zatim zamahnuti njima kao palicom. Charles se naglo uspravi, očiju razrogačenih i izbuljenih u usaljenim dupljama. Ustane kao da ga je netko uštipnuo za tur. Sad su svi četvero bili na nogama, držeći se za ruke poput sudionika seanse... a kad bolje promisli, ovo otprilike i jest to. Prepustite mi se, reče im on, i oni to učine. Kao da mu je netko u ruku stavio čarobni štapić. Poslušajte me, zazove on. Glave se podignu; neki se ljudi trgnu iz dubokog sna i usprave kao da ih je netko našpranjio. Poslušajte me i poduprite... poduprite me! Shvaćate li? Poduprite me! Ovo vam je jedina šansa, zato me PODUPRITE! Oni to učine automatski poput ljudi koji zvižde neku melodiju ili plješću u ritmu. Da im je dao vremena da razmisle o tome, vjerojatno bi bilo teže, a možda i nemoguće, ali nije. Većina ih je spavala i on je uhvatio zaražene telepate širom otvorenih misli. I sam postupajući instinktivno, Henry pošalje niz slika: vojnici u maskama

53 opkoljavaju staju, većina ih u rukama nosi puške, a neki i ruksake spojene na dugačke štapove. Lica vojnika prikazao je kao karikature okrutnosti. Višestruko pojačano, oni štapovi ispuste bujice tekućeg plamena; napalm. Zidovi i krov staje istog trenutka planu. Henry prebaci sliku na unutrašnjost staje i metež vrištećih ljudi. Tekući plamen prokišnjava kroz buktinju krova i pali sijeno u sjenicima. Jednom se čovjeku zapalila kosa; neka žena gori u skijaškoj jakni još ukrašenoj kartama za žičaru iz Sugarloafa i Ragged Mountaina33 . Sad su svi gledali u Henryja - Henryja i njegove povezane prijatelje. Samo su telepati primali njegove slike, ali je u staji gotovo šezdeset posto ljudi bilo zaraženo, a čak i oni koji nisu bili, osjetili su paniku: plima diže sve čamce. Čvrsto stežući Billovu ruku jednom, a Marshinu drugom rukom, Henry ponovno prebaci sliku na eksterijer: vatra, obruč vojnika, glas preko razglasa urla na vojnike da paze da se nitko ne izvuče. Zatočenici su sad na nogama, sve glasnije žamore prestrašenim glasovima (osim dubokih telepata; oni samo zure u njega izmučenim očima na lišajem poprskanim licima). Prikaže im kako staja u snježnom vrtlogu gori poput baklje u noći, kako vjetar pretvara pakao u eksploziju, vatrenu stihiju, no cijevi s napalmom i dalje liju plamen, i dalje onaj pojačani glas huška: ‘‘TAKO JE, LJUDI, SVE IH SREDITE, NE DAJTE DA IJEDAN POBJEGNE, ONI SU RAK, A MI SMO LIJEK!” Sad sasvim raspirene mašte, koja se pomamno hranila samom sobom, Henry pošalje slike šačice ljudi koji su uspjeli naći izlaze ili se provući kroz prozore. Većinom su gorjeli. Jedna je bila žena s djetetom u naručju. Vojnici su ih sve posmicali strojnicama osim žene i djeteta koje su u bijegu pretvorili u svijeće napalma. “Ne!" nekoliko žena vrisne uglas i Henry mučno osupnut shvati da su sve one, čak i one bez djece, listom zamijenile lice goruće žene vlastitim. Sad su svi bili na nogama, motali se po staji poput stoke za nevremena. Mora ih pokrenuti prije nego što dobiju vremena da bolje promisle. Skupivši snagu umova povezanih sa svojim, Henry im pošalje sliku trgovine. MARKET! vikne im on. VAŠA JEDINA ŠANSA! KROZ TRGOVINU AKO MOŽETE, SRUŠITE OGRADU AKO SU VRATA BLOKIRANA! NE ZAUSTAVLJAJTE SE, NE OKLIJEVAJTE! IDITE U ŠUMU! SAKRIJTE SE U ŠUMI! SPALIT ĆE OVU STAJU I SVE U NJOJ I ŠUMA JE VAŠA JEDINA ŠANSA! ODMAH, SAD! Duboko u vrelu njegove imaginacije, na krilima tableta koje mu je Owen dao i odašiljući slike iz sve snage - slike moguće sigurnosti tamo, a sigurne smrti ovdje, slike jednostavne poput onih iz dječjih slikovnica - bio je tek nejasno svjestan da je počeo naglas skandirati: “Odmah sad, odmah sad. ” Marsha Chiles mu se pridruži pa njezin šurjak, zatim Charles, čovjek s obraslom solarnom seks-pločom. 33 Sugarloaf je najpoznatije zimsko-sportsko središte u državi Maine, a Ragged Mountain u New Hampshireu.

54 “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!” Premda imun na lišaj i stoga telepatskih sposobnosti razvijenih otprilike kao u prosječnog medvjeda, Darren nije bio imun i na sve jače vibracije, pa i on počne skandirati. “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!” Širilo se s osobe na osobu, s grupe na grupu, panikom potaknuta zaraza priljepljivija od lišaja: “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!” Staja se tresla od skandiranja. Šake su složno bole zrak, poput šaka na rock- koncertu. “ODMAH SAD! ODMAH SAD! ODMAH SAD!” Henry im prepusti vodstvo i da svoj obol, bodući zrak šakom i ne znajući da to čini, izbacujući ruku u zrak najdalje što je mogao dosegnuti svojom bolnom rukom, premda se opominjao da se na da uhvatiti u ciklon masovnog uma koji je stvorio; kad oni odu na sjever, on će okrenuti na jug. Čekao je da nastupi trenutak nakon kojeg nema povratka - da dođe do točke zapaljenja i spontanog trenja. I nastupio je. “Sad”, šapne on. Okupi Marshine misli, Billove, Charliejeve... a zatim i ostale koje su mu bile bliske i izrazito ugođene. Stopi ih, sabije, a potom ubaci tu jednu jedinu riječ poput srebrnog metka u glave tri stotine sedamnaest ljudi u staji Starine Gosselina: SAD. Zavlada trenutak potpune tišine prije nego što se širom razvališe vrata pakla. 8 MALO PRIJE SUMRAKA, DESETAK STRAŽARSKIH KUĆICA S PO DVA STRAŽARSKA mjesta (zapravo su to bili kemijski WC-i Porta-Pottyji iz kojih su iščupali pisoare i školjke) postavljeno je u razmacima duž sigurnosne ograde. Bile su opremljene grijalicama koje su isijavale omamljujući žar u tom skučenom prostoru pa stražari nisu imali volje izlaziti. Svako malo jedan bi od njih otvorio vrata da pripusti snježni vrtlog svježeg zraka, ali to je bilo najviše što su se stražari izlagali vanjskom svijetu. Većinom su to bili mirnodopski vojnici bez razvijenih instinkata da osjete o kakvim se visokim ulozima u ovoj operaciji radi, pa su razmjenjivali priče o seksu, automobilima, premještajima, seksu, svojim obiteljima, svojoj budućnosti, seksu, eksperimentiranju s pićem i drogama i seksu. Promaknula su im ona dva odlaska Owena Underhilla do štaglja (moglo ga se vidjeti kao na dlanu iz stražarnica 9 i 10) i posljednji su shvatili da im je pred nosom buknuo ustanak.

55 Još sedam vojnika, momaka koji su malo dulje bili s Kurtzom te stoga premazani s malo više masti, nalazilo se u stražnjem dijelu trgovine u zapećku i kartalo poker s pet karata u istom uredu u kojem je prije otprilike dva stoljeća Owen pustio Kurtzu one ne nous blessez vrpce. Šestorica kartaša bili su stražari. Sedmi je bio kolega Dawga Brodskoga, Gene Cambry. Cambry nije mogao spavati. Razlog je bio skriven elastičnom pamučnom znojnicom. No nije znao koliko će dugo znojnica služiti svrsi, jer se ona crvena tvar ispod nje širila. Ne pripazi li, netko će vidjeti... a tada, umjesto da karta ovdje u uredu, mogao bi se naći tamo u staji s ostalim anonimusima. A bi li bio jedini? Ray Parsons u jednom uhu ima veliki komad vate. Rekao je da ga boli uho, ali kako biti siguran? Ted Trezewski ima zavoj na jednoj mesnatoj podlaktici; izjavio je da se raskrvario kad je prije podne postavljao bodljikavu žicu. Možda je to istina. George Udall, u normalnijim okolnostima Dawgov nadređeni, nosio je vunenu kapu na ćelavoj glavi i s tim sranjem izgledao kao kakav ostarjeli bijeli rapper. Možda ispod nje nema ničeg osim gole kože, ali je ovdje pretopio za kapu, zar ne? Osobito za vunenu. “Dajem dolar”, reče Howie Evewrett. “Plaćam”, reče Danny O’Brian. Parsons plati, kao i Udall. Cambry je to jedva čuo. U glavi mu se ukaže slika žene s djetetom u naručju. Dok je ona teturala preko snijegom zametenog ograđenog pašnjaka, neki je vojnik pretvori u baklju napalma. Cambry se lecne, užasnut, pomislivši da mu je taj prizor servirala vlastita nečista savjest. “Gene?” upita Al Coleman. “Hoćeš li platiti ili—” “Što je to?” upita Howie, mršteći se. “Što je što?” reče Ted Trezewski. “Poslušaj, pa ćeš čuti”, odgovori Howie. Glupi Poljak: Cambry začuje taj neizgovoreni popratni komentar u glavi, ali se ne obazre na to. Nakon što im je bila skrenuta pozornost, ono se skandiranje jasno čulo, nadglasalo je vihor, brzo dobivajući na snazi i hitnosti. “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad! ODMAH SAD!” Dopiralo je iz staje, točno iza njih. “Koji je to kurac?” Udall upita zamišljenim glasom, žmirkajući iznad stola na rasklapanje posutog kartama, pepeljarama, žetonima i novcem. Gene Cambry iznenada shvati da ispod te glupe vunene kape ipak nema ničega osim gole kože. Udall je nominalno bio zapovjednik ove grupice, ali nije imao blagog pojma. Nije vidio šake koje bodu zrak, nije čuo jaki umni glas koji je predvodio skandiranje. Cambry ugleda usplahirenost na Parsonsovu, Everettovu i Colemanovu licu. I oni su to vidjeli. Svijest o tome što se događa razlije im se licima, dok su nezaraženi samo zbunjeno gledali.

56 “Govnari će pokušati proboj”, reče Cambry. “Ne budi glup, Gene”, reče George Udall. “Oni ne znaju što se sprema. Osim toga, oni su civili. Samo si daju malo oduš—” Cambry nije čuo ostatak kad mu jedna jedina riječ - SAD - propara mozak poput motorne pile. Ray Parsons i Al Coleman žmirnu. Howie Everett vrisne od bola, ruke mu polete do sljepoočica, koljena mu udare o stol s donje strane pa se žetoni i karte razlete na sve strane. Novčanica od jednog dolara prizemlji se na peć i plane. “Au, jebo te patak, vidi što si—” zausti Ted. “Dolaze”, reče Cambry. “Dolaze ravno na nas!” Parsons, Everett i Coleman bace se na karabinke M-4 naslonjene pokraj vješalice za kapute Starine Gosselina. Ostali su ih gledali, iznenađeno, još tri koraka iza njih... a zatim se začuje silan potmuo udarac kad se šezdesetak logoraša navalilo na vrata staje. Vrata su bila zaključana izvana - velikim čeličnim, vojnim lokotima. Oni su izdržali, ali se staro drvo rascijepi. Zatvorenici nahrupe kroz rupu, urlajući “Odmah sad!” u snježne ralje vjetra; pritom zgazivši nekoliko svojih. I Cambry skoči, dohvati jednu jurišnu pušku, ali mu je tad netko ugrabi iz ruku. “Ta je moja, seronjo”, zareži Ted Trezewski. Probijena vrata staje i stražnji dio trgovine dijelilo je manje od dvadeset metara. Razularena rulja preplavi taj razmak urlajući: “ODMAH SAD! ODMAH SAD!” Stol za poker prevrne se s treskom i sranje s njega raštrka se kojekuda. Alarm se uključi kad su prvi logoraši uletjeli u dvostruku ogradu pa se ili spržili ili se naboli kao ribe na goleme smotuljke bodljikave žice. Nekoliko trenutaka potom, trubećem, pulsirajućem revu alarma pridruži se juškanje sirena, opća uzbuna, koja se ponekad naziva i Situacija triput šest, smak svijeta. U plastičnim stražarskim kućicama Porta- Potty, iznenađena i prestrašena lica omamljeno su zirkala van. “Staja!” netko vikne. “Krenite prema staji! Bježe!” Stražari otrče van na snijeg, mnogi bez čizama, trčeći uz ogradu, nesvjesni da je težina više od osamdeset kamikaza-lovaca na jelene izazvala kratki spoj u njoj i pritom iz sveg glasa urlali “SAD” dok su se od strujnog udara trzali, pušili i umirali. Nitko nije primijetio samotnjaka - visokog, mršavog, sa staromodnim naočalama rožnatih okvira - koji je izašao iz staje na stražnja vrata i krenuo popreko preko snježnih nanosa koji su ispunili pašnjak. Premda Henry nije ni vidio ni osjetio da netko obraća pozornost na njega, svejedno potrči. Osjećao se užasno izložen pogledima pod tim blještavim svjetlima, a od kakofonije sirene i alarma uspaničio se i napola rastrojio... osjećao se kao kad je čuo Dudditsa kako plače, onoga dana iza špedicije Braće Trackers. Nadao se svim srcem da ga Underhill čeka. Nije mogao vidjeti, snijeg je bio pregust da bi vidio na drugu stranu pašnjaka, ali će skoro tamo stići pa će znati.

57 9 KURTZ JE GOTOVO ZAVRŠIO S ODIJEVANJEM; TREBAO JE OBUTI JOŠ SAMO JEDNU čizmu kad se oglasi alarm, a svjetla za slučaj opasnosti upale, preplavivši ovaj komad zemlje gdje je i Bog rekao laku noć s još više jarke svjetlosti. Nije se iznenadio, a ni zaprepastio; osjetio je samo mješavinu olakšanja i jada. Olakšanja jer je to što mu je žderalo živce napokon izbilo na površinu, a jad što ta zajebancija nije pričekala barem još dva sata. Još dva sata i mogao je podvući crtu pod cijeli ovaj slučaj. Desnom rukom cimne vrata Winnebaga; u lijevoj je još držao svoju drugu čizmu. Iz staje dopre divljačko urlanje, vojnički poklič od kojeg mu zaigra srce usprkos svemu. Olujni je vjetar malo razblažio taj urlik, ali ne puno; čini se da su svi u tome. Iz njihovih uhranjenih, strašljivih, ne-može- -se-to-ovdje-dogoditi redova uzdigao se Spartak - ma vidi ti njih? To je ta vražja telepatija, pomisli on. Njegovi uvijek besprijekorni instinkti poruče da je vrag odnio šalu, da gleda kako jedna operacija ide u tri pičke materine, ali se svejedno smiješio. Valjda je posrijedi ta prokleta telepatija. Nanjušili su što se sprema... i netko je odlučio nešto poduzeti. Dok je gledao što se događa, šarena buntovnička gomila, pretežito u vjetrovkama i narančastim kapama, provlačila se kroz naherena, skršena vrata staje. Jedan čovjek padne na rascijepljenu dasku i nabode se na nju kao vampir. Neki posrnu na snijegu i završe pod nogama ostalih. Sad su sva svjetla bila upaljena. Kurtz se osjećao poput čovjeka koji gleda boks-meč iz prvog reda. Vidio je sve. Krilne formacije bjegunaca, pedeset ili šezdeset u svakoj, razdvoje se uredno poput desetina na vježbalištu i izvrše juriš na ogradu s obje strane pišljive trgovine. Ili nisu znali da kroz glatku žicu teče smrtonosna doza struje ili nisu marili. Ostatak, glavnina snaga, izvrši juriš izravno na stražnji dio marketa koji je bio najslabiji dio vanjskog ruba, ali to nije bilo važno. Kurtz je smatrao da će obrambena linija ionako biti probijena. Ni u jednom od svojih kriznih planova nije uopće uzeo u obzir mogućnost tog scenarija: dvije ili tri stotine pretilih studenskih ratnika, s geslom Tko riskira, profitira, kreće u samoubilački juriš. Nikad nije očekivao da bi oni učinili nešto drugo osim ostali gdje jesu i dizali graju zbog nepoštovanja zakonskih propisa do trenutka kad bi ih izroštiljali. “Nije loše, dečki”, reče Kurtz. Osjeti miris neke druge paljevine - vjerojatno mu karijera odlazi u dim - ali je njegova karijera ionako bila na zalazu, a odabrao je vrašku operaciju za oproštaj, nije li? Što se Kurtza ticalo, mali sivci iz svemira bili su strogo sekundarni. Kad bi on uređivao vijesti, naslov na prvoj stranici glasio bi: IZNENAĐENJE! AMERIČKI NEW-AGEOVCI POKAZALI DA IMAJU KIČMU! Izvrsno. Gotovo je šteta izrešetati ih. Sirena opće uzbune zavijala je u snježnoj noći. Prvi val muškaraca stigne do stražnjeg dijela trgovine. Kurtz gotovo da je vidio kako se cijela zgrada zaljuljala. “Ta prokleta telepatija”, reče Kurtz, smiješeći se od uha do uha. Vidio je kako njegovi momci uzvraćaju, prvi val iz stražarskih kućica, pa još njih iz voznog parka, iz

58 opskrbe i kontejnera koji su služili kao improvizirane vojarne. A tad osmijeh na Kurtzovu licu počne blijedjeti, a zamijeni ga zbunjenost. “Pucajte u njih”, reče on. “Zašto ne pucate u njih?” Neki i jesu pucali, ali ne dovoljno njih - ni približno. Kurtzu se učini da je namirisao paniku. Njegovi ljudi ne pucaju jer su se ustrtarili. Ili jer znaju da su oni na redu. “Ta prokleta telepatija”, ponovi on i iznenada se iz trgovine začuje paljba iz automatskog oružja. Prozori ureda u kojem su on i Owen Underhill održali svoj prvi sastanak osvijetle se žarkim mucavim bljeskovima svjetlosti. Dva prozora se rasprsnu. Neki čovjek pokuša izaći kroz drugi od ta dva prozora pa je Kurtz imao dovoljno vremena da prepozna Georgea Udalla prije nego što je Georgea netko zgrabio za noge i naglim trzajem povukao natrag. Momci u uredu se barem bore, ali naravno da je tako; oni se bore za život. Momci koji su dotrčali još su uglavnom trčali. Kurtzu je na trenutak došlo da baci čizmu i maši se svog devetmilimetarskog pištolja. Da ubije nekoliko “klisača”. Ispuni svoju lovnu kvotu, zapravo. Sve se ruši oko njega, zašto ne? Zbog Underhilla, eto zašto? Owen Underhill je odigrao ulogu u ovoj strci. Kurtz je u to bio sto posto uvjeren. Ovo je smrdjelo na prijestup, a prestupiti preko crte bila je uža specijalnost Owena Underhilla. Ponovno pucnjava iz Gosselinova ureda... bolni krici... pa pobjedonosni urlici. Gotske horde - samo što ove znaju sve o računalima, piju prirodnu mineralnu vodu i jedu salate - osvojili su svoj cilj. Kurtz tom prizoru pred nosom zalupi vrata Winnebaga pa požuri u spavaću sobu nazvati Freddyja Johnsona. Još je nosio onu čizmu. 10 CAMBRY JE KLEČAO IZA UREDSKOG STOLA STARINE GOSSELINA KAD SE PRVI val zatvorenika probio u ured. Otvarao je ladice u očajničkoj potrazi za pištoljem. To što ga nije našao vjerojatno mu je spasilo život. “ODMAH SAD! ODMAH SAD!” urlali su pristižući zatvorenici. Začuje se čudovišni mukli udarac kao da se u stražnji dio trgovine zaletio kamion. Izvana Cambry začuje cvrčanje kad su prvi logoraši pali na ogradu. Svjetla u uredu zatrepere. “Držite se na okupu, ljudi!” zavapi Danny O’Brian. “Za ljubav Božju, držite se na o—”Stražnja vrata budu izbijena iz šarki s tolikom silinom da su sitnim koracima otapkala natraške, zaklanjajući prvi red urlajućih muškaraca koji su zakrčili nastali otvor. Cambry se sagne, prste ispreplete na zatiljku. Vrata padnu koso na stol ispod kojeg se on nalazio u prostoru za noge. Zvuk pušaka pri punoj automatskoj paljbi bio je zaglušujući u toj sićušnoj prostoriji pa nadglasa čak i jauke ranjenika, ali Cambryju je bilo jasno da ne pucaju svi. Trezewski, Udall i O’Brian su pucali, ali Coleman, Everett i Ray Parsons samo su stajali

59 s oružjem na prsima, ošamućena izraza lica. Iz svog slučajnog skloništa, Gene Cambry ugleda kako zatvorenici jurišaju preko prostorije, ugleda kako su prve dohvatili meci i odbacili poput strašila: ugleda kako je njihova krv poprskala zidove, reklame za konzerviranu hranu i obavijesti OSHA-e. Ugleda kako je George Udall bacio svoju pušku na dva salasta mladića u narančastom, pa se okrenuo na peti i jurnuo prema jednom od prozora. George se napola provukao, no tad su ga povukli natrag; muškarac s Ripleyjicom na obrazu poput madeža, zarije zube u Georgeov list kao da je to pureći batak, a drugi muškarac utiša vrišteću glavu na drugom kraju Georgeova tijela tako da mu je žustro zavrnuo vratom. Prostorija je bila plava od dima baruta, ali je vidio Ala Colemana kako je odbacio pušku i pridružio se skandiranju - “Odmah sad! Odmah sad! Odmah sad!” A ugleda i Raya Parsonsa, inače najmiroljubivijeg čovjeka na svijetu, kako je uperio pušku u Dannyja O’Briana i raznio mu glavu. Sad je situacija bila jednostavna. Sad je bilo samo zaraženi protiv imunih. Netko s treskom odgura stol u zid. Vrata poklope Cambryja i prije nego što je uspio ustati, ljudi potrče preko vrata i prignječe ga. Osjećao se kao kauboj koji je pao s konja za vrijeme stampeda. Umrijet ću ispod tih vrata, pomisli on, a tad na trenutak ubojiti pritisak popusti. On se teškom mukom podigne na koljena, odrazivši se mišićima krcatima adrenalinom, i vrata skliznu s njega nalijevo, oprostivši se opakim bubotkom okrugle kvake u njegov kuk. Netko ga u prolazu kresne nogom u rebra, neka mu druga čizma očeše desno uho, a tad ustane. Soba je bila puna gustog dima, sumanuta od urlika i krike. Četiri-pet glomaznih lovaca odbačeno je na peć, koja se otrgne od cijevi za dimnjak i s treskom prevrne na bok, pa prospe plamene komade javorovine na pod. Novac i igraće karte planu. Osjeti se užegao miris topećih plastičnih žetona za poker. To su bili Rayovi, Cambry pomisli nesuvislo. Imao ih je u Perzijskom zaljevu. A i u Bosni. Stajao je zanemaren u općoj strci. Nije bilo potrebe da se logoraši u bijegu služe vratima između ureda i trgovine; cijeli zid se - zapravo, nejaka i tanka pregrada - srušio. Komadi te pregrade također su se zapalili od prevrnute peći. “Sad”, promrmlja Gene Cambry. “Sad.” Ugleda Raya Parsonsa kako trči s ostalima prema prednjem dijelu trgovine, a Howie Everett mu je za petama. Howie zgrabi kruh kad je potrčao niz središnji prolaz. Kržljavi stari lovac u kapi s resicom i kaputu gurnut je na prevrnutu peć pa pregažen. Cambry začuje njegove kreštave, cvileće krikove kad mu se lice priljubilo uz metal pa zakuhalo. Začuje i osjeti. “Sad!” Cambry vikne, priznavši poraz i pridruživši se ostalima. “Odmah sad!" Poput skakača udalj preskoči plamenove koji su lizali uvis od peći i potrči; njegov se mali um izgubi u tom jednom velikom. Operacija Plavac je praktički završila.

60 11 PREŠAVŠI TRIČETVRT OGRAĐENOG PAŠNJAKA, HENRY ZASTANE, HVATAJUĆI DAH I rukom stežući čekićajuća prsa. Iza njega je tutnjao džepni armagedon koji je on pokrenuo; ispred sebe nije vidio ništa osim tame. Usrani Underhill zbrisao mu je, o— Samo polako, ljepotane - polako. Svjetla dvaput žmignu. Henry je gledao na pogrešnu stranu, to je sve; Owen je bio parkiran malo lijevo od jugozapadnog ugla pašnjaka. Henry sad jasno ugleda četvrtaste obrise motornih sanjki. Iza njega su dopirali krikovi, povici, naredbe, pucnjava. Ne toliko pucnjave koliko bi očekivao, ali sad nije bio trenutak da se pita zašto. Požuri se! zavapi Owen. Moramo odavde! Idem najbrže što mogu - strpi se. Henry se ponovno pokrene. Djelovanje Owenovih mamuzajućih tableta - kakav god im bio sastav - već je slabjelo, i noge su mu otežale. Bedro ga je izluđujuće svrbjelo, usta također. Osjećao je kako mu ta štetočina puzi po jeziku. Poput mjehurića gaziranog pića kojih nikako da se riješiš. Owen je presjekao ogradu - i bodljikavu i glatku žicu. Sad je stajao ispred motornih sanjki Sno-Cat (bijelih da se ne vide na snijegu; nije ni čudo što ih Henry nije vidio), a o kuk je podbočio automatsku pušku, pokušavajući gledati istodobno na sve strane. Zbog višestrukih svjetala bacao je šest sjena; zrakasto su se širile od njegovih čizama poput pomahnitalih kazaljki sata. Owen zgrabi Henryja oko ramena. Dobro si? Henry kimne glavom. Kad ga je Owen počeo vući prema Sno-Catu, začuje se glasna, kreštava eksplozija, kao da je netko upravo opalio iz najvećeg karabina na svijetu. Henry se sagne, saplete o vlastite noge i bio bi pao da ga Owen nije pridržao. Što— Tekući plin. A možda i benzin. Pogledaj. Owen ga uhvati za ramena i okrene. Henry ugleda golemi ognjeni stup u snježnoj noći. Komadići trgovine - daske, šindra, bukteće kutije Cheeriosa, baklje rola toaletnog papira - letjeli su u zrak. Neki su vojnici to gledali, očarani. Drugi su trčali prema šumi. U potjeri za zatvorenicima, pretpostavi Henry, premda im je u glavama začuo paniku - Trči! Trči! Odmah sad! - koju si nije mogao objasniti. Poslije, kad je imao vremena razmisliti, shvatit će da su i mnogi vojnici bježali. No sad mu ništa nije bilo jasno. Stvari su se događale prebrzo. Owen ga okrene natrag i podigne na suvozačko sjedište motornih sanjki, gurnuvši ga pokraj viseće cerade koja je jako zaudarala po motornom ulju. U kabini motornih sanjki bilo je blaženo toplo. Radio pričvršćen za primitivnu upravljačku ploču pijukao je i kreštao. Jedino što je Henry uspio jasno razabrati bila je panika u glasovima. To ga učini barbarski sretnim - sretnijim nego što je bio nakon onog popodneva kad su njih četvorica Richieju Grenadeau i njegovim kompićima-nasilnicima utjerali strah u kosti.

61 A koliko je Henry shvaćao, upravo takvi vode ovu operaciju: škvadra odraslih Richieja Grenadeaua, oboružanih puškama umjesto komadima suhog pasjeg govna. Između sjedišta se nešto nalazilo, kutija s dva žmigajuća narančasta svjetla. Kad se Henry sagnuo nad nju, znatiželjan, Owen Underhill zgrabi ceradu koja je visjela pokraj vozačkog sjedišta, odmakne je i ubaci se u sanjke. Teško je disao i smiješio se gledajući trgovinu u plamenu. “Oprezno s tim, brate”, reče on. “Pazi na prekidače.” Henry podigne kutiju, veličine otprilike Dudditsove omiljene kutije za užinu sa slikom Scooby Dooa. Prekidači koje je Owen spomenuo nalazili su se ispod žmigajućih svjetala. “Što je to?” Owen okrene ključ u paljenju i motor Sno-Cata istog trenutka brundajući oživi. Mjenjač je bio postavljen visoko i Owen ga svom snagom ubaci u prvu. Još se smiješio. Na jarkoj svjetlosti koja je padala kroz vjetrobran motornih sanjki, Henry sad ugleda crvenkastonarančastu nit lišaja ispod oba Owenova oka, poput maskare. Imao ga je i u obrvama. “Ovdje je previše svjetla”, reče on. “Malo ćemo to promijeniti.” Okrene sanjke u iznenađujuće kliznom krugu; kao da si u gliseru. Henry, koji je još držao onu kutiju sa žmigajućim svjetlima u krilu, zavali se u sjedištu. Odgovaralo bi mu da ne mora hodati idućih pet godina. Owen ga pogleda kad je krenuo sanjkama poprečno prema Swanny Pond Roadu, sad jarku ograđenom snježnim nanosima. “Uspio si”, reče on. “Sumnjao sam da ćeš uspjeti, iskreno to priznajem, ali ti je upalilo, jebote.” “Rekao sam ti - ja sam majstor motiviranja.” Osim toga, pošalje on misao, većina će njih ionako umrijeti. Nema veze. Pružio si im priliku. A sad— Još se čula pucnjava, ali tek kad je metak fijuknuo i odbio se od metala iznad njihovih glava, Henry shvati da je metak bio namijenjen njima. Začuje se oštar zveket kad se još jedan metak odbio od jedne Sno-Catove skije i Henry se sagne... kao da bi to koristilo. I dalje se smiješeći, Owen pokaže desno. Henry virne u tom smjeru kad su se još dva metka odbila od zatubaste karoserije motornih sanjki sličnih kutiji tableta. Henry se oba puta skutri; Owen i ne trepne. Henry ugleda grozd kontejnera, nekih s logom tvrtki kao što su Sysco34 i Scott Paper35 Ispred kontejnera nalazila se kolonija kamp-prikolica, a ispred najveće, Winnebagove, koja Henryja podsjeti na palaču na kotačima, stajala su šestorica ili sedmorica koji su svi pucali po motornim sanjkama. Iako je udaljenost bila velika, vjetar jak, a snijeg još vijao, previše metaka ih je pogađalo. Drugi vojnici, neki samo djelomice odjeveni (jedan je štemer došprintao kroz snijeg golog torza dostojnog nekog stripovskog superheroja) pridruživali su se toj grupi. U njezinu je središtu stajao visoki 34 Vodeći američki dobavljač gotove hrane (od 1970.). 35 Proizvođač papirnatih ubrusa, maramica i toaletnog papira.

62 sjedokosi muškarac. Pokraj njega je stajao neki zdepastiji muškarac. Henry ugleda kako je mršavko podigao pušku i opalio, naizgled se i ne potrudivši nanišaniti. Začuje se špang i Henry osjeti kako mu je nešto prošišalo točno ispred nosa, nešto malo, opako i zujavo. Owen se čak nasmije. “Sjedokosi mršavko je Kurtz. On je glavni, a ta baraba zna gađati.” Još se metaka zujeći odbije od skija i karoserije sanjki. Henry osjeti još jednu od tih zujećih, nasrtljivih stvarci u kabini i radio iznenada zanijemi. Razdaljina između njih i pucača okupljenih oko Winnebaga povećavala se, ali to kao da nije ništa značilo. Koliko je Henry mogao primijetiti, sva ta bagra zna gađati. Samo je pitanje vremena kad će ih netko od njih pogoditi... no Owen je izgledao sretno. Henry shvati da se udružio s nekim još suicidalnijim od sebe. “Tip pokraj Kurtza je Freddy Johnson. Ti su mušketiri listom Kurtzovi momci, oni koji su trebali - ups, pazi!” Još jedan špang, još jedna fijučuća čelična pčela - ovaj put između njih - i odjednom na vrhu mjenjača nestane kugle. Owen prasne u smijeh. “Kurtz!” vikne on. “Kladim se da je to tvoja rupa u limu! Dvije godine do umirovljenja po sili zakona, a on još gada kao Annie Oakley!36” Zabubnja šakom po okviru upravljača. “Ali sad su prekardašili. Zabava je zabava, ali što je previše, previše je. Isključi im svjetla, ljepotane.” “Ha?” I dalje se veselo smiješeći, Owen trzne palcem prema kutiji sa žmigajućim narančastim žaruljicama. Krivulje lišaja ispod njegovih očiju sad su Henryju izgledale poput ratničkih boja. “Pritisni tipke, sinko. Pritisni te tipke i spusti rolete.” 12 IZNENADA - UVIJEK BI SE TO DOGODILO IZNENADA, UVIJEK KAO ČAROLIJOM - okolni se svijet raspline i Kurtz se nađe u zoni. Kreštav fijuk mećave, bockanje snijega, zavijanje sirene, uporni ritam alarma - svega nestane. Kurtz zaboravi na Freddyja Johnsona pokraj sebe kao i na ostale carskodolinaše okupljene oko sebe. Usredotoči se na odlazeći Sno-Cat i ni na što drugo. Vidio je Owena Underhilla na lijevom sjedištu, vidio ga kroz čeličnu oplatu kabine, kao da je on, Abe Kurtz, odjednom obdaren Supermenovim rendgenskim vidom. Udaljenost između njih bila je nevjerojatno velika, ali to nije bilo važno. Idući metak koji ispali prosvirat će zatiljak izdajničke glave Owena Underhilla, tog prijestupnika crte. On podigne pušku, nacilja— Dvije eksplozije raskole noć, jedna dovoljno blizu da Kurtza i njegove ljude udarni val pogodi kao maljem. Kontejner na kojem je pisalo INTEL INSIDE odskoči u zrak, prevrne se u zraku i padne na Spago’s, kuharski šator. “Sveca mu!” vikne jedan od 36 Pravim imenom Phoebe Ann Oakley Mozee (1860. - 1920.), bila je izvrstan strijelac i zvijezda Wild West Showa Buffala Billa. O njoj je napisan jedan od najpopularnijih mjuzikla svih vremena “Annie get your gun” (glazbu je napisao Irving Berlin, a prvi put je izveden 1946.).

63 njegovih ljudi. Nisu se pogasila sva svjetla - pola sata nije bilo dovoljno i Owen je imao tek toliko vremena da postavi eksploziv samo na dva generatora (cijelo si vrijeme mrmljajući u bradu “Banbury Cross, Banbury Cross, odjaši na drvenom konjiću u Banbury Cross”), ali odbjegli Sno-Cat odjednom progutaju plamenom istočkane migoljeće sjene i Kurtz baci pušku u snijeg ne okinuvši. “Jebo te patak”, reče on bezizražajno. “Prekini paljbu. Prekinite paljbu, kumeki. Prekidaj, hvaljen Isus. Svi unutra. Svi osim Freddyja. Uhvatite se za ruke i pomolite se Bogu Ocu Svemogućemu da nas izbavi iz sranja u koje smo se uvalili do grla. Dođi, Freddy. Življe malo.” Ostali, njih desetak, brzim korakom odmarširaju po stubama u Winnebago, sa zebnjom gledajući u zapaljene generatore, buktinju kuharskog šatora (već se zapalio i susjedni intendantski šator; poslije će doći red na stacionar i mrtvačnicu). Polovica reflektora na stupovima u bazi se pogasila. Kurtz zagrli Freddyja Johnsona oko ramena i povede ga dvadeset koraka kroz uskovitlani snijeg, koji je vihor sad podizao i nosio u velovima koji su izgledali poput mistične pare. Ravno ispred njih dvojice, plamen koji je zahvatio Gosselinov market - ono što je od njega ostalo - veselo je pucketao. Staja se već zapalila. Njezina razvaljena vrata su zjapila. “Freddy, voliš li Isusa? Reci mi istinu.” Freddy je već to prošao. Bila je to mantra. Šef si je bistrio mozak. “Volim ga, šefe.” “Kuneš se da je to istina?” Kurtz je piljio u njega. Najvjerojatnije, gledao je kroz njega. Planirao, ako se za takve stvorove od instinkta može reći da planiraju. “I dovijeka gorio u paklu ako lažeš.” “Kunem se da je istina.” “Jako ga voliš, zar ne?” “Jako, šefe.” “Više od svoje grupe? Više od odlaska u akciju i izvršenja zadatka?” Stanka. “Više nego mene?” Nisu to bila pitanja na koja bi poželio pogrešno odgovoriti ako želiš ostati živ. Na sreću, nisu bila ni teška. “Ne, šefe.” “Telepatija je prošla, Freddy?” “Nešto sam osjetio, ne znam je li to bila baš telepatija, glasovi u glavi—” Kurtz je kimao glavom. Crvenozlatni plamenovi boje Ripleyjičinih gljivica liznu kroz krov staje. “—ali to je prestalo.” “A ostali iz grupe?”

64 “Mislite na carskodolinaše?” Freddy mahne glavom prema Winnebagu. “A na koga bih drugoga mislio, The Firehouse Five Plus Two37? Da, na njih!” “Čisti su, šefe.” “To je dobro, ali i loše. Freddy, treba nam par zaraženih Amerikanaca. A kad kažem nama, mislim na tebe i mene. Hoću Amerikance koji vrve od tog crvenog sranja, shvaćaš li?” “Da.” Freddy nije shvaćao zašto, ali u ovom trenutku zašto nije bilo važno. Vidio je kako Kurtz ovladava situacijom, vidno ovladava, i lakne mu. Kad Freddy bude trebao znati, Kurtz će mu reći. Freddy tjeskobno pogleda trgovinu u plamenu, staju u plamenu, kuharski šator u plamenu. Situacija je bila SAM. Ili možda nije. Ne ako Kurtz ovlada situacijom. “Ta prokleta telepatija odgovorna je za većinu ovog,” glasno je razmišljao Kurtz, “ali telepatija nije bila pokretač ovoga. U ovome je imao prste netko ovozemaljski, hvaljen Isus. Freddy, a tko je izdao Isusa? Tko mu je dao izdajnički poljubac?” Freddy je poznavao Bibliju, uglavnom zato što mu ju je Kurtz dao. “Juda Iškariotski, šefe.” Kurtz je brzo kimao glavom. Vršljao je pogledom na sve strane, popisivao nastalu štetu, planirao reakciju, koju će uvelike omesti mećava. “Tako je, momče. Juda je izdao Isusa, a Owen Philip Underhill izdao je nas. Juda je dobio trideset srebrnjaka. Nije baš neka plaća, što kažeš?” “Nije, šefe.” Ovaj je odgovor izrekao djelomice okrenut od Kurtza jer je nešto eksplodiralo u opskrbnom centru. Čelična ruka stisne ga za rame i okrene natrag. Kurtzove su oči bile razrogačene i užegle. Zbog bijelih trepavica izgledale su sablasno. “Gledaj u mene dok ti govorim”, reče Kurtz. “Slušaj me kad ti govorim.” Kurtz slobodnu ruku položi na kundak devetmilimetarca. “Ili ću ti prosuti crijeva po snijegu. Noć mi je bila teška i da je nisi otežavao, krepilu, jesi me razumio? Shvaćaš na što ciljam?” Johnson je bio tjelesno hrabar čovjek, ali sad osjeti kako mu se nešto u želucu okrenulo i pokušalo otpuzati. “Da, šefe, oprostite.” “Oprošteno. Bog voli i prašta pa moramo i mi. Ne znam koliko je srebrnjaka Owen dobio, ali ti mogu reći ovo: uhvatit ćemo ga, raširiti mu guzove i načiniti tom momku novi šupak. Jesi li za to?” “Da.” Freddy nije ništa na svijetu želio više nego naći osobu koja je njegov 37 Firehouse 5+2 je poluprofesionalni dixieland bend koji svira u Disneylandu čiji su članovi odjeveni u vatrogasne uniforme.

65 prethodno sređeni svijet okrenula naglavce i jebati toj osobi mater. “Šefe, koliko je Owenove odgovornosti u ovome?” “Za mene dovoljno”, spokojno će Kurtz. “Freddy, imam osjećaj da tonem—” “Ne, šefe.” “—ali ću još nekoga povući za sobom.” Ruke i dalje oko Freddyjevih ramena, Kurtz povede svog novog zamjenika natrag prema ‘Bagu. Tusti, gasnući stupovi vatre označavali su mjesto gdje su se nalazili izgorjeli generatori. Underhill je to učinio - jedan od Kurtzovih ljudi. Freddyju je to i dalje bilo teško povjerovati, ali se svejedno počeo pjeniti. Koliko srebrnjaka, Owen? Koliko si ih dobio, izdaj niče? Kurtz zastane u podnožju stuba. “Freddy, kojeg od onih vojnika želiš da predvodi operaciju potrage i uništenja?” “Gallagherova, šefe.” “Kate?” “Tako je.” “Freddy, je li ona ljudožder? Osoba koju ćemo ostaviti ovdje umjesto nas mora biti ljudožder.” “Jede ih sirove s kupusom, šefe.” “U redu”, reče Kurtz. “Jer ovo će biti prljav posao. Trebaju mi dvojica Ripley- pozitivna, po mogućnosti dva Plavca. A ostali... kao sa životinjama, Freddy. Carska dolina je sad operacija potrage i uništenja. Gallagherova i ostali trebaju ih pohvatati što više. Vojnike i civile jednako. Od sada do sutra u podne je sezona lova. A nakon toga, kud koji, mili moji. Osim nas dvojice, Freddy.” Svjetlost ognja obojila je Kurtzovo lice lišajem, pretvorila mu oči u lasičje. “Ulovit ćemo Owena Underhilla i naučiti ga da ljubi Gospoda.” Kurtz odskakuće uza Winnibagove stube, siguran poput divokoze na utabanom i skliskom snijegu. Freddy Johnson pođe za njim. 13 MOTORNE SE SANJKE SJURE NIZ NASIP DO SWANNY POND ROADA TAKO BRZO da se Henryju okrenuo želudac. Sno-Cat načini polukrug pa okrene na jug. Owen je gnječio kvačilo i mrcvario mjenjač, prebacivao sanjke iz brzine u brzinu, sve do pete. Zbog zviježđa snijega koja su se zalijetala u vjetrobran, Henry se osjećao kao da se voze približno brzinom zvuka. A vjerojatno voze brzinom od samo pedeset i nešto kilometara na sat. To će im omogućiti da se maknu od Gosselinova marketa, ali je pretpostavljao da se Jonesy kreće kudikamo brže. Autocesta pred nama? upita Owen. Jest, zar ne?

66 Da. Približno šest kilometara. Morat ćemo se prebaciti u neko drugo vozilo kad tamo stignemo. Pritom, bude li ikako moguće, nitko neće stradati. A naročito smrtno stradati. Henry... Ne znam kako da ti to obzirno priopćim, ali ovo nije srednjoškolska košarka. “Nitko neće stradati. I nitko neće smrtno stradati. Barem uz vrijeme zamjene vozila. Pristani na to ili ću se ovog časa otkotrljati kroz vrata.” Owen ga pogleda. “Učinio bi to, zar ne? A u materinu ono što tvoj prijatelj planira učiniti sa svijetom.” “Moj prijatelj nije odgovoran ni za što. On je otet.” “U redu. Nitko neće stradati u vrijeme zamjene. Bude li ikako moguće. I nitko neće smrtno stradati. Osim možda nas. Dakle, kamo idemo?” U Deny. On je tamo? Posljednji preživjeli izvanzemaljac? Mislim da jest. U svakom slučaju, imam prijatelja u Derryju koji nam može pomoći. On vidi crtu. Kakvu crtu? “Nema veze”, reče Henry i pomisli: Komplicirano je. “Kako to misliš, komplicirano? A nema nabijanja, nema igranja - što to znači?” Ispričat ću ti dok se budemo vozili na jug. Budem li mogao. Sno-Cat se valjao prema autocesti kao kapsula kojoj prethodi jarka svjetlost njezinih farova. “Ponovi mi još jedanput, što ono namjeravamo učiniti?” reče Owen. “Spasiti svijet.” “A reci mi što mi time postajemo - trebam to čuti.” “Postajemo heroji”, reče Henry. A tad nasloni glavu na sjedište i sklopi oči. Zaspao je za nekoliko sekundi. M a j a

67 TREĆI DIO QUABBIN Dok uspinjali se stubama amo Sretoh čovjeka što ne bje tamo; Ni današnjeg dana tu nije bio! Kad barem više ne bi dolazio. HUGHES MEARNS

68 OSAMNAESTO POGLAVLJE Lov počinje 1 JONESY NIJE IMAO POJMA KOLIKO JE SATI KAD JE ZELENI DYSART’SOV ZNAK zasvjetlucao u snježnoj tmini - Ramov je autosat bio pokvaren i uporno žmirkao na 12:00 - ali je još bilo tamno i padao je gust snijeg. Izvan Derryja ralice su gubile bitku s vijavicom. Ukradeni Ram bio je “prilično dobar tutač” kako bi rekao Jonesyjev tata, ali je i on gubio bitku te je sve češće proklizavao i zanosio se u sve dubljem snijegu, sve se teže probijao kroz zapuhe. Jonesy nije imao pojma kamo se gospodin Sivac zaputio, ali Jonesy nije vjerovao da će on tamo i stići. Ne po ovakvu nevremenu, ne u ovom vozilu. Radio je funkcionirao, ali ne naročito; sve što je dosad kroza nj dopiralo bilo je jedva čujno i zamućeno krčanjem. Nije čuo znak točnog vremena, ali je načuo vremensku prognozu. Južno od Portlanda, snijeg je prešao u kišu, ali između Auguste i Brunswicka, rekli su na radiju, pada opaka mješavina susnježice i ledene kiše. Većina naseljenih mjesta je bez struje, a ništa bez lanaca na kotačima se ne kreće. Jonesyju su takve vijesti bile po volji. 2 KAD JE GOSPODIN SIVAC OKRENUO VOLAN DA BI SKRENUO NA KOSINU IZLAZA prema mamećem zelenom znaku, Ram se zanese i otkliže postrance te pritom podigne silne kapljične oblake snijega. Jonesy je znao da bi on vjerojatno sletio u jarak da on drži volan u rukama, ali ne drži. Pa premda više nije imun na Jonesyjeve emocije, gospodin Sivac kao da je osjetno manje sklon panici u stresnim situacijama. Umjesto da naslijepo okreće volan u smjeru suprotnom od proklizavanja, gospodin Sivac učini suprotno, zadrži volan okrenut na tu stranu dok klizanje nije prestalo, a tad ispravi kamionet. Pas koji je spavao u prostoru za noge na suvozačkoj strani nije se ni probudio, a Jonesyjevo srce jedva da je brže zakucalo. Jonesy je znao da bi njemu, da upravlja vozilom, srce sad vraški tuklo. Ali naravno, po ovakvu nevremenu on bi automobil ostavio u garaži. Gospodin Sivac stane na znak obvezatnog zaustavljanja na kraju izlazne ceste, iako je autocesta Route 9 bila bespuće u oba smjera. Preko puta se nalazilo golemo parkiralište, blještavo osvijetljeno narančastom svjetlošću lučnih svjetiljaka; pod

69 njihovom drečećom svjetlošću, vjetrom nošeni snijeg kao da se micao poput smrznutog daha neke goleme, nevidljive zvijeri. Jonesy je znao da bi neke druge noći to parkiralište bilo krcato brundavim šleperima, Kenworthima, Mackima i Jimmy- Peteima38 , treperavih zelenih i jantarnih svjetala u kabinama. Večeras je parkiralište bilo gotovo pusto, osim dijela s oznakom ZA VIŠEDNEVNO PARKIRANJE OBRATITE SE UPRAVITELJU. OBVEZNA PARKIRALIŠNA KARTICA. Tamo se nalazilo desetak ili više teretnjaka, rubova omekšanih snježnim nanosima. U restoranu, njihovi vozači jedu, igraju flipere, gledaju pornokanal u salonu za kamiondžije, ili pokušavaju spavati u turobnom paviljonu iza restorana, gdje se za deset dolara dobije ležaj, čisti pokrivač i slikovit pogled na zid od betonskih blokova. Svima se njima nedvojbeno po glavi motaju dvije iste misli: Kad ću moći krenuti? i Koliko će me ovo koštati? Gospodin Sivac pritisne gas, pa premda je to učinio obzirno, kako mu je savjetovao Jonesyjev fajl o vožnji u zimskim uvjetima, sva se četiri kamionetova kotača zavrte na mjestu i vozilo se počne trzavo pomicati u stranu, ukopavajući se. Samo daj! Jonesy zakliče sa svog mjesta kod uredskog prozora. Hajde, ožeži! Lezi na gas, pritisni ga do daske! Jer kad zapneš u pogonu na četiri kotača, onda si zaista zapeo! No tad kotači uhvate podlogu - najprije prednji, gdje je težina motora Ramu osigurala malo više trenja - pa stražnji. Ram se otkotrlja preko Route 9 prema natpisu ULAZ. Niže od toga nalazio se drugi na kojem je pisalo: DOBRO DOŠLI U NAJBOLJE PRENOĆIŠTE ZA KAMIONDŽIJE U NOVOJ ENGLESKOJ. Prednja svjetla njihova kamioneta osvijetle treći natpis, obložen snijegom ali čitljiv: MA ŠTO, DOBRO DOŠLI U NAJBOLJE PRENOĆIŠTE ZA KAMIONDŽIJE NA SVIJETU. Je li ovo najbolje prenoćište na svijetu? upita gospodin Sivac. Naravno, reče Jonesy. A tad - nije si mogao pomoći - prasne u smijeh. Zašto to činiš? Zašto proizvodiš taj zvuk? Jonesy primijeti nešto zapanjujuće - i dirljivo i užasavajuće: gospodin Sivac se smiješi Jonesyjevim ustima. Ne jako, samo malo, ali je to smiješak. Ne zna što je smijeh, pomisli Jonesy. Nije znao ni što je srdžba, ali nevjerojatno brzo uči; sad ga zna spopasti bijes prvaka. To što ste rekli učinilo mi se smiješnim. Što točno znači smiješno? Jonesy nije imao pojma kako odgovoriti na to pitanje. Želio je da gospodin Sivac doživi čitavu lepezu ljudskih emocija, jer je pretpostavljao da bi se humanizacija njegova otimača mogla pokazati njegovom jedinom šansom - upoznali smo neprijatelja, i on je mi, jednom reče Pogo39. Ali kako nakupini spora s drugoga svijeta objasniti što znači smiješno? A što je zapravo smiješno u tome što se Dysart’s proglasio najboljim prenoćištem za kamiondžije na svijetu? 38 Poznate marke teretnjaka. 39 Pogo - razborit, dobrodušan oposum - glavni junak istoimenog stripa autora Walta Kellyja, koji vrlo često izgovara tu rečenicu.

70 Sad su prolazili pokraj još jednog znaka, na kojem su strelice pokazivale lijevo i desno. VELI pisalo je ispod strelice ulijevo. MIĆI ispod strelice udesno. Koji smo mi? upita gospodin Sivac, zaustavivši se kod znaka. Jonesy ga je mogao prisiliti da traži taj podatak, ali čemu? Mi smo miči, reče on, i gospodin Sivac skrene desno. Kotači se malo zavrte u prazno i kamionet cimne prema naprijed. Lad podigne glavu, okine još jedan dug i mirisan prdac pa zacvili. Donji dio trbuha nabrekao mu je i rastegnuo se; netko tko ne zna što je na stvari, bez sumnje bi pomislio da je posrijedi kuja koja će okotiti popriličan broj štenadi. Na parkiralištu za miće bilo je dvadesetak automobila i kamioneta. Oni najdublje zameteni pripadali su zaposlenicima - mehaničarima (uvijek jedan ili dvojica dežuraju), konobaricama, kuharima. Najčišće vozilo, Jonesy primijeti vrlo zainteresirano, bio je barutnoplavi policijski automobil utabana snijega oko krovnih svjetala. Uhićenje bi jamačno bacilo klip pod noge planovima gospodina Sivca; s druge strane, Jonesy je već bio nazočan na tri mjesta ubojstva, uključujući i kabinu ovog kamioneta. Nije bilo svjedoka prvih dvaju ubojstava, a vjerojatno ni otisaka Garyja Jonesa, ali ovdje? Naravno. Puno otisaka. Ugleda se kako stoji u nekakvoj sudnici i govori: Ali, gospodine suče, ta je ubojstva počinio izvanzemaljac u meni. Bio je to gospodin Sivac. Još jedna duhovitost koju gospodin Sivac ne bi shvatio. Taj se velmoža u međuvremenu ponovno odao prekapanju po Jonesyjevoj memoriji. Dry Farts40 , reče on. Zašto ovo mjesto zoveš Dry Farts, a natpis kaže Dysart’s? Tako ga je zvao Lamar, reče Jonesy i sjeti se dugih, urnebesnih doručaka ovdje, najčešće pri dolasku u Rupu u zidu ili odlasku iz nje. A ovo se izvrsno uklapa u tu tradiciju, zar ne? I moj ga je tata tako zvao. Je li to smiješno? Umjereno, rekao bih. To je igra riječima, a temelji se na zvučnoj sličnosti. Igre riječima smatraju se najnižim oblikom humora. Gospodin Sivac parkira na najbliže osvijetljenom otoku restorana, ali daleko od policijskog automobila. Jonesy nije imao pojma shvaća li gospodin Sivac značenje svjetala na krovu policijskog automobila. Pruži ruku prema prekidaču Ramovih prednjih svjetala i spusti ga. Maši se ključa u paljenju, pa zastane i ispusti nekoliko oporih štektaja smijeha: “Ha! Ha! Ha! Ha!” I kako je bilo? upita Jonesy, više nego blago znatiželjan. A pomalo i sa zebnjom. “Bez veze”, odreže gospodin Sivac i ugasi motor. No tad, sjedeći tako u tami dok je vjetar zavijao oko kabine kamioneta, on to ponovi, s malo više uvjerenja: “Ha! Ha, ha, ha!” U svom uredskom pribježištu, Jonesy zadrhti. Bio je to jeziv zvuk, poput duha koji se pokušava sjetiti kako je biti živo ljudsko biće. Ni Ladu se nije svidjelo. Ponovno zacvili i tjeskobno pogleda u čovjeka za upravljačem kamioneta njegova gospodara. 40 Suhi prdci.

71 3 OWEN JE DRMUSAO HENRYJA DA SE PROBUDI I HENRY SE NEVOLJKO ODAZOVE. Osjećao se kao da je zaspao tek prije nekoliko sekundi. Udovi kao da su mu bili umočeni u cement. “Henry.” “Ovdje sam.” Lijeva ga noga svrbi. Usta još i više; prokleti lišaj raste mu sad i po usnicama. On ga otare kažiprstom i iznenadi se kako se lako guli s kože. Poput kraste. “Poslušaj. I gledaj. Možeš li gledati?” Henry pogleda niz cestu, koja je sad bila mutna i snježno sablasna: Owen je zaustavio sanjke uz cestu i ugasio svjetla. U glavama začuju glasove u tami, niže od njih, slušni ekvivalent logorskoj vatri. Henry se primakne. Bila su četvorica, mladići bez činova u... u... Plavoj grupi, šapne Owen. Ovaj put smo mi Plava grupa. Četiri mladića bez činova u Plavoj grupi, pokušavaju ne cvikati od straha... pokušavaju biti odvažni... glasovi u tami... logorska vatrica glasova u tami... Na njezinoj svjetlosti, Henry otkrije da nešto nejasno vidi; snijeg, dakako, i nekoliko žutih žmigajućih svjetala koja osvjetljavaju ulazni odvojak autoceste. Na svjetlosti ploče s instrumentima vidi se i poklopac kartonske kutije za pizzu. Pretvoren je u pladanj. Na njemu su krekeri Saltines, nekoliko komada sira i višenamjenski džepni nožić. Nožić pripada Smittyju, a svi se njime služe za rezanje sira. Što je Henry dulje gledao, to je bolje vidio. Kao da ti se oči navikavaju na tamu, ali je to bilo nešto više od toga: to što je vidio imalo je jezivo vrtoglavu dubinu, kao da fizički svijet odjednom više nije sastavljen od tri dimenzije, već od četiri ili pet. A moglo se lako shvatiti i zašto: gleda kroz četiri para očiju, istovremeno. Svi sjede stisnuti u... Hummeru, oduševljeno će Owen. Henry, terenski džip, jebote! Usto i sa zimskom opremom! Kladim se u što hoćeš da je ima! Oni su mladići sjedili na hrpi, istina, ali svejedno na četiri različita mjesta, i gledali svijet iz četiri različite perspektive, s četiri različite kvalitete vida, u rasponu od oka sokolova (Dana iz Maybrooka u državi New York) do podnošljivog. No nekako ih je Henryjev mozak procesuirao, baš kao što višestruke nepokretne sličice na roli filma pretvara u pokretne filmske slike. Samo što ovo nije bilo kao film niti kao nekakva trik trodimenzionalna slika. Bio je to potpuno nov način gledanja, kakav može dovesti do sasvim novog načina razmišljanja. Ako se ovo sranje proširi, pomisli Henry, i užasnut i mahnito uzbuđen, proširi li se... Owenov lakat bubne ga u slabinu. “A da koji dan pričekaš sa seminarom?” reče on. “Pogledaj preko ceste.” Henry to i učini, posluživši se svojim jedinstvenim četverostrukim vidom; sa zakašnjenjem shvati da je učinio nešto više od pukog gledanja: pomaknuo je očne

72 jabučice onim mladićima tako da može škiljeći pogledati na drugu stranu autoceste. Gdje ugleda još žmigajućih svjetala u mećavi. “Cestovna blokada”, promumlja Owen. “Jedna od Kurtzovih polica osiguranja. Oba izlaza blokirana, nema kretanja po autocesti bez propusnice. Hoću Hummera, najbolje što nam treba po ovakvu usranom vremenu, ali ne želim uzbuniti dečke prekoputa. Možemo li mi to?” Henry ponovno počne eksperimentirati očima onih mladića i micati ih. Shvati da se, čim sva četvorica ne gledaju u isto, njegov osjećaj božanskog četverodimenzionalnog ili peterodimenzionalnog vida raspline i da mu ostane mučna, uzdrmana perspektiva s kojom se njegova oprema za procesuiranje ne može nositi. Ali ih on uspijeva pomaknuti. Ne puno, samo jabučice, ali... Mislim da možemo udružimo li snage, reče mu Henry. Primakni se. I prestani govoriti naglas. Uđi u moju glavu. Povezi se. Henryjeva glava odjednom bude punija. Vid mu se ponovno razbistri, ali ovaj put perspektiva nije bila duboka kao prije. Samo dva para očiju umjesto četiri: njegove i Owenove. Owen ubaci Sno-Cat u prvu brzinu i pužući krene ugašenih svjetala. Tiho režanje motora izgubi se u neprekidnom vrisku vjetra. Dok su prevaljivali udaljenost koja ih je dijelila od autoceste, Henry osjeti kako sve jače ovladava mislima ljudi ispred njih. Sveca mu, reče Owen, napola veselo, napola zgranuto. Što? Što je? Ti, čovječe - kao da sam na letećem tepihu. Isuse, ala si jak. Misliš da sam ja jak? Čekaj da upoznaš Jonesyja. Owen zaustavi sanjke u podnožju brežuljka. Iza njega se nalazila autocesta. A k tome i Bernie, Dana, Tommy i Smitty, koji sjede u svom terenskom džipu na vrhu južne prilaznice i jedu sir i krekere s improviziranog pladnja. Henry i Owen sigurni su da neće biti otkriveni. Ona četvorica mladića u džipu nisu zaražena lišajem i nemaju pojma da su pod prismotrom. Spreman? upita Henry. Mislim da jesam. Ta druga osoba u Henryjevoj glavi, hladnokrvna kao toliko spominjani špricer dok su Kurtz i ostali pucali po njima, sad je nervozna. Henry, ti vodi. U ovoj sam akciji ja samo leteća podrška. Krećemo. Sljedeće što je Henry učinio, učinio je instinktivno: onu četvoricu u Hummeru nije povezao prizorima smrti i uništenja nego oponašajući Kurtza. U tu se svrhu morao poslužiti energijom Owena Underhilla - u tom trenutku osjetno većom od svoje - kao i živim sjećanjem Owena Underhilla na svog glavnog zapovjednika. Taj čin povezivanja prožme ga vrućim zadovoljstvom. I olakšanjem. Pomicati nečije oči je jedno, a ovladati njima potpuno je nešto drugo. Usto, mladići nisu zaraženi lišajem, što ih je moglo

73 učiniti imunima. Hvala Bogu da nije. Momci, iza one uzvisine istočno od vas su motorne sanjke, reče Kurtz. Želim da ih vratite u bazu. Odmah sad, molim lijepo - nikakvih pitanja, nikakvih komentara, samo krenite. Taj će vam se prijevoz učiniti malo skučenim u usporedbi s trenutačnim smještajem, ali mislim da ćete se svi uspjeti ugurati, hvaljen Isus. A sad mičite dupeta, Bog vas blagoslovio. Henry ih ugleda kako izlaze, lica smirenih i praznih. On se okrene da izađe, no tad primijeti da Owen još sjedi na vozačkoj strani Sno-Cata, razrogačenih očiju. Usnice su mu se micale, oblikujući riječi u njegovoj glavi: A sad mičite dupeta, Bog vas blagoslovio. Owen! Kreni! Owen se okrene, trgne pa kimne glavom i progura kroz ceradu koja je visjela na njegovoj strani sanjki. 4 HENRY SE POSKLIZNE I PADNE NA KOLJENA, PODIGNE SE PA SE KLONULO ZAGLEDA u ispruganu tamu. Nije daleko, Bog zna da nije, ali mu se čini da se ne bi mogao probiti ni kroz sedam metara snježnih zapuha, a kamoli kroz stotinu i pedeset. Jajonoša uporno hoda, pomisli on, a zatim: Učinio sam ono. To je odgovor, naravno. Koknuo sam se i sad sam u paklu. Ovo je jajonoša u p— Owen ga obgrli rukom... ali je to bilo nešto više od ruke. Napajao je Henryja svojom snagom. Hvala t— Zahvali mi poslije. A i spavaj poslije. Zasad, ne skidaj oka s lopte. Nije bilo lopte. Bili su tu samo Bernie, Dana, Tommy i Smitty, koji su sad grabili kroz snijeg, kao jednored šutljivih mjesečara u kombinezonima i vjetrovkama s kapuljačom. Odmarširaju na istok niz Swanny Pond Road prema Sno-Catu, a Owen i Henry s mukom se počnu probijati na zapad, prema napuštenom džipu. Henry shvati da su sir i slani krekeri također ostavljeni i u želucu mu zakruli. Tad ugledaju Hummera ravno ispred sebe. Pokrenut će ga, najprije bez upaljenih svjetala, u prvoj brzini i tiho, najtiše, zaobići u širokom luku žuta signalna svjetla u dnu prilaznice, a budu li imali sreće, dečki koji čuvaju sjevernu prilaznicu neće ni primijetiti da ih nema. A ako nas ipak spaze, možemo li učiniti nešto da to zaborave? upita Owen. Da im izazovemo - što ja znam - amneziju? Henry shvati da bi vjerojatno mogli.

74 Owen? Što je? Ako se ovo proširi, to bi sve promijenilo. Sve. Nastane stanka u kojoj Owen razmisli o tome. Henry nije mislio na znanje, uobičajenu valutu Kurtzovih šefova s vrhuške hranidbenog lanca; mislio je na sposobnosti koje su, čini se, zadirale daleko onkraj pukog čitanja misli. Znam, odgovori on naposljetku. 5 KRENU NA JUG, U MEĆAVU. HENRY DEVLIN JOŠ JE ŽVAKAO SLANE KEKSE I SIR kad iscrpljenost pogasi svjetla u njegovoj prenapregnutoj glavi. Zaspi s mrvicama na usnicama. I usni Josie Rinkenhauer. 6 POLA SATA NAKON ŠTO SE ZAPALILA, STAJA STAROG REGGIEJA GOSSELINA BILA je tek umiruće zmajevo oko u halabučećoj noći, koje se širilo i sužavalo u crnoj duplji otopljenog snijega. Iz šuma istočno od Swanny Pond Roada čulo se pop-pop-pop puščane paljbe, isprva teške, no učestalost i glasnoća su slabjele kako su carskodolinaši (sad carskodolinaši Kate Gallagher) ganjali odbjegle zatočenike. Bilo je to kao gađanje glinenih golubova, a neće puno golubova umaknuti. Možda dovoljno njih da sve ispričaju, da ih sve cinkaju, ali o tome će misliti sutra. Za to vrijeme - dok im je izdajica Owen Underhill odmicao - Kurtz i Freddy Johnson stajali su u stožeru (samo što je to ponovno bio najobičniji Winnebago; ozračja moći i važnosti je nestalo) i ubacivali igraće karte u kapu. Bez telepatskih sposobnosti, ali kao i uvijek osjetljiv na vibru svojih podređenih - to što je njegovo zapovjedništvo sad bilo svedeno na jednog jedinog vojnika nije ništa mijenjalo na stvari - Kurtz pogleda u Freddyja i reče: “Momak, pohitaj polako - na ovoj su pili još svi zupci oštri.” “Da, šefe”, reče Freddy ne naročito oduševljeno. Kurtz prstom kvrcne pikovu dvojku. Ona lelujajući padne u kapu. Kurtz zaguče kao dijete i pripremi se za novo bacanje. Začuje se kucanje na ‘Bagovim vratima. Freddy se okrene na tu stranu, no Kurtz ga prostrijeli pogledom. Freddy okrene glavu natrag i odgleda kako Kurtz baca još jednu kartu. Krenula je dobro, no tad otplovi predaleko i

75 padne na šilt. Kurtz nešto promumlja u bradu pa kimne glavom prema vratima. Freddy u sebi zahvali Bogu pa ih ode otvoriti. Na gornjoj je stubi stajala Jocelyn McAvoy, jedna od dviju carskodolinašica. Imala je mekani provincijski južnjački naglasak; njezino lice ispod kratko podšišane plave kose bilo je kameno. Držala je spektakularno neregularnu izraelsku strojnicu za remen. Freddy se upita odakle joj, no zaključi da nije važno. Štošta je postalo nevažno, uglavnom u otprilike posljednjih sat vremena. “Joss”, reče Freddy. “Koji tebe vražićak nosi ovamo?” “Dovodim dva Ripley-pozitivca kako mi je naređeno.” Ponovno se začuje puškaranje iz šume i Freddy primijeti kako je žena malko skrenula pogled na tu stranu. Željela se vratiti na drugu stranu ceste, ispuniti svoju lovnu kvotu prije završetka igre. Freddy je znao kako se ona osjeća. “Pošalji ih, curo”, reče Kurtz. Još je stajao iznad kape na podu (pod je i dalje bio jedva primjetno umrljan krvlju trećeg kuharskog pomoćnika Melrosea), još držao špil karata u ruci, ali su mu oči bile žive i zainteresirane. “Da vidimo koga si našla.” Jocelyn da znak automatom. Muški glas u podnožju stuba zareži: “Penjite se. I nemojte da moram ponavljati.” Prvi muškarac koji je prošao pokraj Jocelyn bio je visok i jako crn. Imao je posjekotinu na jednom obrazu i još jednu na vratu. Obje su bile zakrčene Ripleyjicama. Rasle su mu i u borama na čelu. Freddyju je njegovo lice bilo poznato, ali ne i ime. Kurtz je, naravno, znao i lice i ime. Vjerojatno zna imena svih ljudi kojima je ikad bio zapovjednik, pomisli Freddy, i živima i mrtvima. “Cambry!” reče Kurtz, a oči mu bijesnu još jače. Ubaci karte u kapu, pride Cambryju kao da će se s njime rukovati, predomisli se i umjesto toga ga pozdravi vojnički. Gene Cambry ne uzvrati pozdrav. Izgledao je mrzovoljno i izgubljeno. “Dobro došao u Justice League of America41.” “Uočen je kako trči kroz šumu zajedno sa zatočenicima koje je trebao čuvati”, reče Jocelyn McAvoy, bezizražajna lica; sav prezir bio joj je u glasu. “Zašto ne?” upita Cambry. Pogleda u Kurtza. “Ionako biste me ubili. Sve nas pobili. Nemojte se ni truditi lagati. Vidim vam u mislima.” Kurtza ovo ne zbuni ni najmanje. Protrlja ruke i ljubazno se nasmiješi Cambryju. “Momak, budi koristan i možda me potakneš da se predomislim. Srca su načinjena da se lome, a mišljenja da se mijenjaju, slava Bogu. Koga si mi još dovela, Joss?” Freddy se zaprepašteno zagleda u drugu osobu. I zadovoljno. Po njegovu skromnom mišljenju, Ripleyjica nije mogla naći bolje stanište. Gnjida ionako nikome nije bio simpatičan. 41 Strip Michaela E. Grosta koji se počeo objavljivati 1960. godine, a u kojem su se najpoznatiji stripovski superheroji (Batman, Superman, Wonder Woman, Flash, Martian Manhunter, Atom, Snapper Carr) udružili u borbi protiv zla.

76 “Zapovjedniče... šefe... ne znam zašto sam ovdje... bio sam u potjeri za bjeguncima kad me ova... ova... oprostite ali moram reći, kad me ova revna kučka izvukla iz zone čišćenja i...” “Bježao je s njima”, reče McAvoyeva s dosadom u glasu. “Bježao je zajedno s njima, a zaražen je do šupka.” “Laž!” reče muškarac na vratima. “Totalna laž! Potpuno sam čist! Stopostotno—” McAvoyeva naglim pokretom strgne kapu koju je njezin drugi zarobljenik imao na glavi. Njegova prorijeđena plava kosa sad je bila kudikamo gušća i kao da je bila obojena u crveno. “Zapovjedniče, mogu objasniti”, reče Archie Perlmutter, glasa koji se postupno stišavao još dok je govorio. “Znate... to je...” A tad zamukne. Kurtz ga je gledao ozarena lica, ali je ponovno navukao masku - svi su to učinili - pa je njegov ljubazni smiješak izgledao neobično zlokobno, kao u pedofila koji poziva dijete u svoju kuću na kolače. “Pearly, sve će biti u redu”, reče Kurtz. “Samo ćemo se provozati. Trebamo naći nekoga, nekoga koga poznaš—” “Owena Underhilla”, prošapće Perlmutter. “Tako je, dragoviću”, reče Kurtz. Okrene se McAvoyevoj. “Donesi ovom vojniku njegov blok. Uvjeren sam da će se bolje osjećati kad ga bude imao. A onda nastavi s lovom, jer sam prilično siguran da si ga željna.” “Da, šefe.” “Ali najprije, pogledaj ovo - mali trik koji sam naučio još u Kansasu.” Kurtz baci karte u zrak. Olujni vjetar koji je puhao kroz vrata raznese ih na sve strane. Samo jedna padne u kapu okrenuta licem prema gore, ali je to bio pik as. GOSPODIN SIVAC UZME JELOVNIK I PREGLEDA POPIS JELA - MESNA PITA, CIKLA, pečena piletina, čokoladna pita - sa zanimanjem i s gotovo potpunim nerazumijevanjem. Jonesy shvati da problem nije samo u tome što ne zna kakvog je hrana okusa; gospodin Sivac ne zna ni što okus jest A kako i bi? Ta on je u biti samo gljiva s visokim kvocijentom inteligencije. Stigne konobarica ispod nepregledne visoravni zaleđene pepeljastoplave kose. Na iskaznici na njezinu nezanemarivom poprsju piše DOBRO DOŠLI U DYSART’S, JA SAM VAŠA KONOBARICA DARLENE. “Bok, dušo, što izvoliš?” “Molim kajganu sa slaninom. Hrskavo pečenom, ne mekanom.” “Tost?” “Može pačalinke?”

77 Ona podigne obrve i pogleda ga preko notesa. Iza nje, za šankom, policajac je jeo nekakav slinavi sendvič i razgovarao s pečenjarom. “Oprostite, želio sam reći čapalinke.” Obrve polete još više. Njezino je pitanje bilo jasno kao dan, žmigalo joj je u prednjem dijelu mozga poput neonskog natpisa u izlogu bara: je li ovaj tip nekakav frfljo ili je zajebava? Stojeći kod prozora svog ureda, Jonesy se umilostivi. “Palačinke”, reče gospodin Sivac. “A-ha. I mislila sam si. Kavu uz to?” “Molim lijepo.” Ona naglo poklopi svoj notes i ode. Gospodin Sivac se istog trenutka vrati pred zaključana vrata Jonesyjeva ureda, ponovno kipteći od bijesa. Kako si to uspio učiniti? upita. Kako ti je to uspjelo odande? Zlovoljan mukli udarac kad je gospodin Sivac udario o vrata. A više je nego ljut, shvati Jonesy. I prestrašen je. Jer ako se Jonesy može umiješati, sve je ugroženo. Ne znam, reče Jonesy, uglavnom iskreno. Ali nemojte to tako uzimati k srcu. Uživajte u doručku. Samo sam se malo zajebavao s vama. Zašto? I dalje bijesno. I dalje pije iz vrela Jonesyjevih emocija i uživa, premda to ne želi. Zašto bi to učinio? Recimo da je to bilo milo za drago za pokušaj da me skuhate u uredu dok sam spavao, reče Jonesy. Budući da je restoranski dio prenoćišta za kamiondžije bio gotovo prazan, Darlene začas donese jelo. Jonesy pomisli da bi mogao provjeriti može li ovladati ustima gospodina Sivca dovoljno dugo da kaže nešto bezobrazno (primjerice Darlene, mogu li te ugristi za kosu?), ali odustane od toga. Ona stavi njegov tanjur na stol, sumnjičavo ga pogleda pa ode. Gospodin Sivac, Jonesyjevim očima zagledan u kričavožutu grudu jaja i tamne treščice slanine (ne samo hrskave nego i pregorene, u skladu s uvaženom Dysart’sovom tradicijom), osjećao je istu sumnjičavost. Hajde, reče Jonesy. Stajao je kod prozora svog ureda, podsmješljivo i znatiželjno promatrao i čekao. Je li moguće da će slanina i jaja ubiti gospodina Sivca? Vjerojatno neće, ali bi tom otmičarskom govnu barem moglo pozliti. Hajde, gospodine Sivac, navalite. Bon appetit, mater vam. Gospodin Sivac zaviri u Jonesyjeve fajlove u vezi s pravilnim služenjem priborom za jelo pa zupcima vilice podigne majušni ugrušak kajgane i ubaci ga u Jonesyjeva usta. Ono što je uslijedilo bilo je i zapanjujuće i urnebesno. Gospodin Sivac potrpao je sve u sebe u krupnim zalogajima, zastavši tek toliko da palačinke utopi u umjetnom sirupu od javorova soka. Sve mu je bilo u slast, ali osobito slanina.

78 Meso! Jonesy začuje kako on ushićeno misli - gotovo glasom stvorenja iz onih naivnih starih filmova o čudovištima iz tridesetih godina. Meso! Meso! Okus mesa! Smiješno... ali možda ne baš jako smiješno. Možda na neki način i užasno. Poklič novostvorenog vampira. Gospodin Sivac se osvrne, provjeri da ga nitko ne gleda (onaj policajac sad se bacio na veliki komad pite od višanja) pa podigne tanjur i poliže mast s njega širokim zamasima Jonesyjeva jezika. Za kraj poliže ljepljivi sirup s jagodica. Darlene se vrati, natoči mu još kave, pogleda u prazne tanjure. “Dobit ćete medalju”, reče ona. “Još nešto?” “Slanine”, reče gospodin Sivac. Zaviri u Jonesyjeve fajlove da nađe pravilan izraz pa doda: “Duplu porciju.” Dabogda ti prisjelo, pomisli Jonesy, ali sad bez puno nade. “Čovjek mora ubaciti nešto u kljun”, reče Darlene, komentar koji gospodin Sivac nije razumio, a nije se ni potrudio potražiti u Jonesyjevim fajlovima. Stavi dva paketića šećera u kavu, pogleda oko sebe da vidi motri li ga tko, pa ubaci sadržaj trećeg paketića u grlo. Jonesyjeve se oči napola sklope na nekoliko sekundi dok se gospodin Sivac sav sretan utapao u blaženstvu slatkog. Možete to dobiti kad god zaželite, Jonesy reče kroz vrata. Sad mu se učini da zna kako se Nečastivi osjećao kad je odveo Isusa na vrh planine i dovodio ga u napast svim onim kraljevstvima svijeta; ni dobro, a ni loše: jednostavno radi svoj posao, prodaje robu. Samo što... pazi sad. Ipak mu to godi, jer zna da je načeo gospodina Sivca. Ne otvara mu baš rak-rane, ali ga barem bocka. Izmamljuje mu znojne krvave graške želje. Prepustite se, nukao ga je Jonesy. Postanite čovjek. Možete godinama istraživati moja osjetila. Prilično su izoštrena; još nemam četrdeset godina. Nema odgovora od gospodina Sivca. On se osvrne, uvjeri se da nitko ne gleda u njegovu smjeru, ulije si umjetni sirup od javorova soka u kavu, posrče sve to pa ponovno pogleda oko sebe da vidi stiže li mu dodatna porcija slanine. Jonesy uzdahne. Kao da je s pobožnim muslimanom koji je nekako završio u ludom provodu u Las Vegasu. Na drugoj strani restorana nalazi se lučni ulaz iznad kojeg piše ŠO- FERSKI SALON & TUŠ-KABINE. U kratkom hodniku iza njega, nalazi se niz telefonskih govornica. Kod njih stoji nekoliko šofera, bez sumnje objašnjavaju svojim suprugama i šefovima da se neće vratiti na vrijeme, da ih je zamela iznenadna mećava u Maineu, da su u prenoćištu Dysart’s (upućenima poznatim kao Dry Farts, pomisli Jonesy) južno od Derryja i da će tu vjerojatno ostati do najmanje sutra u podne. Jonesy se okrene od uredskog prozora i njegova pogleda na prenoćište i pogleda u svoj stol, sad pokriven njegovom starom i utješnom kramom. Bio je tu njegov telefon, plavi Trimline. Bi li se s njega moglo nazvati Henryja? Je li Henry još uopće živ? Jonesyju se činilo da jest. Da je Henry mrtav, bio bi osjetio trenutak njegova preminuća - u obliku dodatnih sjena u uredu, vjerojatno. Elvis je napustio zgradu, Beaver bi često

79 rekao kad bi među umrlima primijetio poznato mu ime. Koji peh. Jonesyju se nije činilo da je Henry napustio zgradu. Moguće je da Henry planira izvesti još koji dodatak. 8 GOSPODINU SIVCU DRUGA PORCIJA SLANINE NIJE PRISJELA, ALI KAD GA JE IZNENADA spopao grč u donjem dijelu trbuha, on zdvojno zaurla: Otrovao si me! Opustite se, reče Jonesy. Samo morate napraviti malo mjesta, prijatelju. Mjesta? Kako to— Zašuti kad mu još jedan grč ščepa utrobu. Hoću reći da bismo trebali požuriti u sobu za male dečke, reče Jonesy. Mili Bože, zar iz svih tih otmica koje ste izveli šezdesetih godina ništa niste naučili o ljudskoj anatomiji? Darlene je ostavila račun i gospodin Sivac ga uzme. Ostavite joj petnaest posto na stolu, reče Jonesy. To je napojnica. Koliko je petnaest posto? Jonesy uzdahne. I to su gospodari svemira za koje smo iz filmova naučili da ih se trebamo bojati? Nemilosrdni zvjezdani putnici i osvajači koji se ne znaju posrati ni izračunati napojnicu? Još jedan grč, plus prilično tih prdac. Zasmrdio je, ali ne po eteru. Hvala Bogu na malim stvarima, pomisli Jonesy. A gospodinu Sivcu reče: Pokažite mi račun. Jonesy pogleda u zeleni papirić kroz prozor svog ureda. Ostavite joj dolar i pol. A kad gospodin Sivac i dalje nije bio siguran: Prijatelju, ovo vam je dobar savjet. Ostavite li joj više, zapamtit će vas kao čovjeka koji joj je ostavio izdašnu napojnicu. Ostavite li joj manje, upamtit će vas kao ciciju. Osjeti kako gospodin Sivac u Jonesyjevim fajlovima provjerava značenje riječi cicija. A tad, bez daljnjeg prepredanja, ostavi na stolu dolar i dvije kovanice po četvrt dolara. Sredivši to, krene prema blagajni, koja se nalazila na putu do muškog WC-a. Onaj je policajac obrađivao onu pitu - s pomalo sumnjivom sporošću, pomisli Jonesy - i kad su prošli pokraj njega, Jonesy osjeti kako se gospodin Sivac rastače kao entitet (sve čovječniji entitet) i odlazi zaviriti u policajčevu glavu. Sad u Jonesyju nije bilo ničega osim onog crvenocrnog oblaka koji je upravljao raznim Jonesyjevim sustavima održavanja. Brz kao munja, Jonesy zgrabi telefon sa stola. Na trenutak je oklijevao, dvoumio se. Samo nazovi 1-800-HENRY, pomisli Jonesy. Na trenutak se nije čulo ništa... a tad, u nekom drugom negdje, zazvoni telefon.

80 9 “PETEOVA IDEJA”, PROMRMLJA HENRY. Owen, za upravljačem terenskog džipa (bio je velik i glasan, ali i opremljen golemim zimskim gumama koje su plovile kroz mećavu poput QE 242), pogleda u njega. Henry je spavao. Naočale su mu skliznule na vrh nosa. Njegove vjeđe, sad fino prošarane lišajem, mreškale su se od pomicanja očnih jabučica ispod njih. Henry je sanjao. O čemu? upita se Owen. Vjerojatno bi mogao uroniti u glavu svog novog partnera i malko pogledati, ali mu se to činilo pokvareno. “Peteova ideja”, ponovi Henry. “Pete ju je prvi ugledao.” I on uzdahne, tako umorno da se Owen sažali nad njim. Ne, zaključi on, ne želi imati ništa s time što se događa u Henryjevoj glavi. Još sat vremena do Derryja, a i više ne oslabi li vjetar. Bolje da ga pusti da spava. 10 IZA SREDNJE ŠKOLE U DERRYJU JE NOGOMETNO IGRALIŠTE GDJE JE RICHIE Grenadeau nekad pokazivao što zna, ali je Richie već pet godina u svom grobu tinejdžerskog idola, još jedan malogradski James Dean koji se slupao u autu. Drugi su se idoli pojavili, izdodavali svoje lopte i otišli dalje. Sad ionako nije sezona igranja nogometa. Proljeće je i na igralištu se sjatilo nešto slično jatu ptica - golemih crvenih ptica crnih glava. Te vrane-mutanti krešte i brbljaju dok sjede u svojim stolicama na rasklapanje, ali gospodin Trask, školski ravnatelj, lako ih uspijeva nadglasati: nalazi se za govornicom na improviziranoj pozornici i ima mikrofon. “Još nešto prije nego što vas pustim!” grmi on. “Neću vam reći da ne bacate maturalne kape u zrak na svršetku svečanosti, jer iz iskustva znam da bi to bilo kao da govorim u vjetar—” Smijeh, klicanje, pljesak. “-ali vam mogu reći da ih POKUPITE I VRATITE, U PROTIVNOM ĆETE IH MORA TI PLATITI!” Začuje se nekoliko ua i zvižduka; najglasniji je bio onaj Beavera Clarendona. Gospodin Trask posljednji put preleti po njima pogledom. “Mladići i djevojke generacije 1982., mislim da govorim u ime cijelog nastavnog zbora kad kažem da se ponosim vama. Ovime završavamo generalnu probu pa... ” Ostatak se izgubi, bez obzira na razglas; one crvene vrane ustanu u zapahu najlona i 42 Brod Queen Elizabeth II porinut je u more 1969., najveći je i najbrži putnički brod. posljednji prekooceanski luksuzni brod.

81 odlete. Sutra u podne će zauvijek odletjeti; iako tri vrane koje se smiju i hvataju za dupe putem do parkirališta gdje je parkiran Henryjev automobil to ne znaju, još je samo nekoliko sati do završetka dječje faze njihova prijateljstva. Oni to ne znaju, a vjerojatno je tako i najbolje. Jonesy zgrabi Henryjevu maturalnu kapu, nabije je povrh svoje i zapali prema parkiralištu. “Hej, pizdo, vrati to!” Henry vikne pa zgrabi Beaverovu kapu. Beav zakokodače kao kokoš i potrči za Henryjem, smijući se. I tako se njih trojica stušte preko travnjaka i iza tribina; maturalne odore nadižu im se oko traperica. Jonesy na glavi ima dvije kape čije se kićanke klate svaka na svoju stranu, Henry ima jednu (preveliku i leži mu na ušima), a Beaver trči gologlav. Duga mu crna kosa vijori za njim, a iz usta mu viri čačkalica. Jonesy trči okrenut i zadirkuje Henryja (“Hajde, gospodine Košarkašu, trčiš k’o cura”) i gotovo se nabije na Petea, koji gleda u DERRYJEVSKA DOGAĐANJA, ostakljenu oglasnu ploču pokraj sjevernog ulaza na parkiralište. Pete, koji ove godine neće maturirati ni iz čega jer tek završava treći razred, zgrabi Jonesyja, nagne ga natraške poput frajera koji pleše tango s nekim prekrasnim komadom, i poljubi ravno u usta. Obje kape skotrljaju se s Jonesyjeve glave i on vrisne iznenađeno. “Pederu!” drekne Jonesy, mahnito si brišući usta... ali ga spopadne i smijeh. Pete je čudan svat - tjednima se samo tiho vuče za njima, Normalni Norman, a tad ga primi žuta minuta i učini nešto uvrnuto. Najčešće to uvrnuto slijedi nakon dva piva, ali ne i danas popodne. “Oduvijek sam to želio učiniti, Gariella”, sentimentalno će Pete. “Sad znaš što zaista osjećam prema tebi.” “Usrani pederu, ako si mi posijao trišu, ubit ću te!” Stigne Henry, podigne svoju kapu s trave i opatrne njome Jonesyja. “Ima mrlje od trave”, kaže Henry. “Budem li je morao platiti, učinit ću puno više od poljupca, Gariella.” “Nemoj davati obećanja koja ne možeš održati, blento”, kaže Jonesy. “Prelijepa Gariella”, svečano će Henry. Beav pristigne sav zahuktan, dašćući oko čačkalice. Uzme Jonesyjevu kapu, zaviri u nju pa kaže: “U ovoj je mrlja od drkanja. Nisam li ih se nagledao dovoljno na vlastitoj posteljini da ne bih znao?” Duboko udahne i zatrubi odlazećim maturantima u njihovim derryjevski crvenim maturalnim haljama: “Gary Jones drka u svoju maturalnu kapu! Hej, narode, poslušajte, Gary Jones drka—” Jonesy ga zgrabi, povuče na zemlju i njih se dvojica počnu valjati u valovima crvenog najlona. Obje kape odbačene su u stranu i Henry ih dohvati da ih ne bi zgnječili. “Miči se s mene!” zavapi Beaver. “Gnječiš me! Isusek-Disusek! Za Boga miloga—” “Duddits ju je poznavao”, kaže Pete. Izgubio je zanimanje za njihovo gluparenje; ionako ne dijeli njihovo dobro raspoloženje (Pete je vjerojatno jedini od njih koji osjeća

82 nadolazak velikih promjena). Ponovno gleda u onu oglasnu ploču. “A i mi smo je poznavali. Ona koja je uvijek stajala ispred Akademije za degene. ‘Bok, Duddie’, rekla bi.” Kad kaže Bok, Duddie, Peteov glas se povisi i na trenutak postane djevojački na sladak, a ne porugljiv način. Pa premda Pete nije osobito dobar oponašatelj, Henry odmah prepozna taj glas. Sjeti se djevojke paperjaste plave kose i krupnih smeđih očiju, krastavih koljena, s bijelom plastičnom torbicom u kojoj se nalazila njezina užina i lutke BarbieKen. Tako ih je uvijek zvala, BarbieKen, kao da su jedna osoba. I Jonesy i Beav znaju koga Pete oponaša, a zna i Henry. Između njih postoji stanovita veza, sad već godinama. Između njih i Dudditsa. Kao ni Henry, ni Jonesy ni Beav ne mogu se sjetiti imena te plavokose curice - samo da je imala nemoguće dugo i nespretno prezime. A bila je i zacopana u Dudstera, razlog zbog kojeg ga je uvijek čekala ispred Akademije za degene. Njih trojica u svojim maturalnim haljama okupe se oko Petea i zagledaju se u ploču DERRYJEVSKA DOGAĐANJA. Kao i uvijek, ploča je prepuna obavijesti - prodaja domaćih kolača u humanitarne svrhe, autopraonice, probe za The Fantastiks43 u izvedbi Community Playersa, ljetni pripremni tečajevi za upis na fakultete u Fensteru, lokalnom otvorenom sveučilištu, plus mnogo učeničkih rukom pisanih oglasa - kupujem ovo, prodajem ono, trebam prijevoz do Bostona poslije mature, tražim cimericu u Providenceu. A gore, sasvim u kutu, fotografija nasmiješene djevojke sa slapovima plave kose (sad više kovrčave a manje paperjaste), krupnih, pomalo zbunjenih očiju. Više nije curica - Henryja uvijek iznova zaprepasti to kako su djeca s kojom je odrastao (uključujući i njega) nestala - ali bi te tamne i zbunjene oči prepoznao bilo gdje. NESTALA, kaže jedna jedina riječ ispod slike napisana tiskanim slovima. A ispod toga, malo manjim slovima: JOSETTE RINKENHAUER, POSLJEDNJI PUT VIĐENA KOD IGRALIŠTA ZA SOFTBALL U PARKU STRAWFORD, 7. LIPNJA 1982. Ispod toga ima još teksta, ali se Henry i ne trudi pročitati ga. Umjesto toga, razmišlja o tome kako je Derry čudan kad je riječ o nestaloj djeci - nimalo sličan drugim mjestima. Sad je osmi lipnja, što znači da Rinkenhauerove nema tek jedan dan, a već je ta obavijest pričvršćena visoko gore u kutu oglasne ploče (ili tamo premještena) kao da se netko toga tek naknadno sjetio. A to nije sve. Jutros u novinama nije ništa pisalo - Henry zna jer ih je pročitao. Zapravo je pogledom preletio naslove dok je srkao svoje žitne pahuljice. Možda je prešutno ubačeno sasvim straga u gradsku kroniku, razmišlja on i istog trenutka zna da je problem u tome. Ključna je riječ prešućivanje. Štošta se prešućuje u Derryju. Primjerice, nestala djeca. Ovdje je tijekom godina nestalo poprilično djece - dječaci to znaju, zasigurno im je to palo na pamet onoga dana kad su upoznali Dudditsa Cavella, ali nitko o tome puno ne govori. Kao da je povremeni nestanak nekog djeteta cijena života u tako lijepom, mirnom mjestu. Od te pomisli Henry osjeti kako se u njega uvlači ogorčena spoznaja; isprva se pomiješa s njegovom dotadašnjom šašavom srećom, a zatim je istisne. I ona je bila draga, sa svojim BarbieKenom. Draga kao i Duddits. Sjeća se kako bi njih četvorica doveli Dudditsa u školu - koliko pješačenja - i kako bi često ona stajala vani, Josie Rinkenhauer, krastavih koljena i s velikom plastičnom torbicom: “Bok, Duddits. ” Bila je draga. 43 Najizvođeniji mjuzikl u povijesti američkih mjuzikla (autora Toma Jonesa i Harveyja Schmidta), prema motivima djela Les Romanesques Edmonda Rostanda, priči o prvoj ljubavi između stidljive šesnaestogodišnje djevojke i njezina sramežljivog susjeda.

83 I još je, pomisli Henry. Ona je— “Živa je”, mirno će Beaver. Izvadi sažvakanu čačkalicu iz usta, pogleda je, baci u travu. “Živa i zdrava. Zar ne?” “Aha”, kaže Pete. Još gleda u njezinu sliku, očaran, i Henry zna što Pete misli, gotovo isto što i on: narasla je. Čak i Josie, koja je u nekom boljem životu mogla biti cura Douga Cavella. “Ali mislim da je... ovaj...” “U dubokim je govnima”, kaže Jonesy. Iskoračio je iz svoje odore i sad ju je prebacio preko ruke. “U škripcu je”, sanjivo će Pete, još zagledan u sliku. Prst mu počne palucati lijevo- desno, tika-taka. “Gdje?” upita Henry, ali Pete zavrti glavom. Kao i Jonesy. “Upitajmo Dudditsa”, iznenada će Beaver. I oni svi znaju zašto. Nema potrebe za objašnjavanjem. Jer Duddits vidi crtu. Duddits... 11 “... VIDI CRTU!” HENRY VIKNE I TRZAJEM SE USPRAVI NA SUVOZAČKOM SJEDIŠTU terenskog džipa. Owen - koji se nalazio duboko u nekom skrovitom mjestu gdje su bili samo on, mećava i beskrajan niz mačjih očiju, znak da je još na cesti - obamre od straha. “Duddits vidi crtu!” Džip se zanese prokliže pa se ustabili. “Sveca mu, čovječe!” reče Owen. “Upozori me idući put prije nego što prolupaš, može?” Henry prođe rukom po licu, duboko udahne pa ispusti zrak. “Znam kamo idemo i što moramo učiniti—” “Dobro- “—ali ti moram ispričati jednu priču da bi razumio.” Owen ga pogleda. “Razumiješ li ti?” “Ne sve, ali više nego prije.” “Pričaj onda. Imamo još sat vremena do Derryja. Je li to dovoljno?” Henry zaključi da je to i više nego dovoljno, osobito kad razgovaraju mislima. Počne od početka - što je sad shvaćao kao početak. Ne s dolaskom sivaca, lišaja ili lasica, već s četvoricom dječaka koji su se nadali vidjeti fotografiju Kraljice bivših maturantica zadignute suknje i ništa više od toga. Dok je Owen vozio, glava mu se punila nizom povezanih prizora, sličnijih snu nego filmu. Henry mu ispriča o Dudditsu, o njihovu prvom boravku u Rupi u zidu i tome kako je Beaver povratio na snijeg. Ispriča Owenu o kilometrima propješačenih do škole i o Dudditsovoj inačici Cribbagea:

84 oni su igrali, a on je bilježio bodove. Pa o tome kako su odveli Dudditsa da vidi Djeda Mraza - kakvo je to bilo ludilo. Pa o tome kako su vidjeli fotografiju Josie Rinkenhauer na oglasnoj ploči dan prije nego što će trojica starijih dječaka maturirati. Owen ih ugleda kako Henryjevim automobilom odlaze Dudditsovoj kući na Maple Lane; maturalne halje i kape nabacali su na hrpu u stražnjem dijelu auta; ugleda ih kako pozdravljaju gospodina i gospodu Cavell, koji su u dnevnom boravku s problijedjelim muškarcem u kombinezonu derryjevske plinare i sa zaplakanom ženom - Roberta Cavell zagrlila je Ellen Rinkenhauer i govori joj da će sve biti u redu, ona zna da Bog neće dopustiti da se što dogodi slatkoj maloj Josie. Ovo je jako, Owen pomisli sanjivo. Čovječe, u ovoga je telepatija tako jaka. Kako to može biti? Cavellovi jedva da su pogledali dječake, jer su dječaci tako česti posjetitelji Maple Lanea 19, a Rinkenhauerovi previše užasnuti da bi ih uopće i primijetili. Nisu ni pipnuli kavu kojom ih je Roberta ponudila. On je u svojoj sobi, dečki, kaže Alfie Cavell i blijedo im se nasmiješi. Duddits, podigavši pogled sa svojih GI Joe44 figurica - ima ih sve - ustane čim ih je ugledao na vratima. Duddits u svojoj sobi nikad ne nosi cipele već papuče u obliku zeca koje mu je Henry poklonio za prošli rođendan - obožava papuče- zečiće, nosit će ih sve dok od njih ne ostanu samo ružičaste prnje koje na okupu drži čičak-vrpca - ali danas na nogama ima cipele. Čekao ih je i premda se po običaju sav ozaren smiješi, oči su mu ozbiljne. Amo iemo? pita Duddits - Kamo idemo? I— “Svi ste bili takvi?” šapne Owen. Henry mu je vjerojatno to već rekao, ali Owen dosad nije shvaćao što je Henry želio reći. “I prije ovoga?” On si dodirne lice. Tanka spužvica lišaja sad mu je rasla na obrazu. “Da. Ne. Ne znam. Owene, budi tiho. Slušaj.” I Owenova se glava iznova ispuni prizorima iz 1982. 12 KAD SU STIGLI U PARK STRAWFORD, BILO JE POLA PET. GRUPA DJEVOJČICA U žutim majicama s natpisom ŽELJEZNARIJA DERRY je na terenu za softball; kosu su povezale u gotovo jednake konjske repove provučene kroz otvor na stražnjem dijelu kapa. Većinom nose zubne aparatiće. “Ma vidi ti njih, kako se kilave”, kaže Pete i možda je zaista tako, ali u svakom slučaju izgledaju kao da se zabavljaju. Henryju nije do zabave, ima žgaravicu i drago mu je da barem Jonesy izgleda isto tako, ozbiljan i prestrašen. Pete i Beaver nemaju mašte koliko je crno pod noktom, no zato je on i Gariella imaju napretek. Za Petea i Beava ovo je samo nešto u stilu Franka i Joea Hardyja45 ili Dannyja Dunna. Ali za Henryja je to nešto sasvim drugo. Ne naći Josie Rinkenahauer bilo bi loše (jer bi mogli, zna da bi mogli), ali naći je mrtvu... 44 Serija figurica američkih vojnika, tenkova i oružja. GI Joe je općenito naziv za pripadnike američkih oružanih snaga. 45 Junaci serije pustolovnih knjiga za dječake (od 1927. do sredine pedesetih godina 20. stoljeća). Frank i Joe Hardy su tinejdžeri, sinovi detektiva Fentona Hardyja, i uz pomoć svog prijatelja Cheta Mortona domišljato rješavaju zagonetne zločine.

85 “Beav”, kaže on. Beaver je gledao cure. Sad se okrene Henryju. “Što je?” “Misliš li da je još živa?” “Ja...” Beavov smiješak izblijedi; izgleda zabrinuto. “Ne znam, čovječe. Pete?” Ali Pete odmahne glavom. “U školi sam mislio da jest - jebiga, ona slika samo što mi se nije obratila - ali sad...” Slegne ramenima. Henry pogleda u Jonesyja, koji također slegne ramenima i raširi ruke: Ne znam. Pa se Henry okrene prema Dudditsu. Duddits zjaka u sve iza onoga što on naziva oa ike, što na dudditskom znači fora cvikse - naočale potpuno zatvorene sa strane i s potpuno metaliziranim staklima. Henry smatra da Duddits u oa ikama izgleda kao Ray Walston u seriji Moj najdraži Marsovac46 , ali nikad takvo što ne bi rekao Dudsu ili mu poslao tu misao. Duds nosi i Beaverovu maturalnu kapu; osobito voli otpuhivati kićanku. Duddits nema selektivnu percepciju; on je podjednako očaran skitnicom koji kopa po kantama za smeće u potrazi za reciklažnom ambalažom, curama koje igraju softball i vjevericama koje trčkaraju po granama drveća. To je jedna od stvari koje ga čine posebnim. “Duddits”, kaže Henry. “Sjećaš se cure s kojom si išao u školu u Akademiju, zvala se Josie? Josie Rinkenhauer?” Duddits sluša uljudno zainteresirano jer mu govori njegov prijatelj Henry, ali se vidi da ne prepoznaje ime, a zašto i bi? Duds se ne sjeća što je jeo za zajutrak, pa zašto bi se sjećao curice s kojom je išao u školu prije tri ili četiri godine? Henry osjeća kako ga preplavljuje bespomoćnost, neobično pomiješana s veselošću. Gdje im je bila pamet? “Josie”, kaže Pete, ali ni on ne izgleda kao da se nečemu nada. “Zafrkavali smo te da ti je cura, sjećaš se? Imala je smeđe oči... i plavu stršeću kosurinu... i...” Uzdahne zgađeno. “Jebiga.” “Ao anje, ui an”, kaže Duddits, jer bi im to najčešće izmamilo smiješak: staro sranje, drugi dan. No ovaj put ne uspije pa Duddits pokuša nešto drugo: “Ea aianja, ea ianja.” “Aha”, reče Jonesy. “Nema nabijanja, nema igranja, tako je. Narode, možemo ga odvesti doma, ovo nema—” “Ne”, kaže Beaver i oni ga svi pogledaju. Beaverove su oči sjajne i zabrinute. Tako brzo i snažno žvače čačkalicu koju ima u ustima da mu ona poskakuje između usana poput stapnog klipa. “Snovolovka”, kaže on. 46 TV serija koja se prikazivala šezdesetih godina 20. stoljeća, s Rayom Walstonom u glavnoj ulozi Marsovca koji je zalutao na Zemlju. Jedan ga novinar skriva kod sebe od vlade i znatiželjnih susjeda i predstavlja ga kao svog ujaka Martina.

86 13 “SNOVOLOVKA?” UPITA OWEN. GLAS KAO DA MU DOLAZI IZ DALJINE. PREDNJA svjetla terenskog džipa kormilare kroz beskrajno snježno bespuće ispred njih, koje sliči cesti jedino zbog stupajućih žutih mačjih očiju. Snovolovka, pomisli on i ponovno mu glavu ispuni Henryjeva prošlost, gotovo ga preplavivši prizorima, zvukovima i mirisima toga dana na rubu ljeta. Snovolovka. 14 “SNOVOLOVKA”, KAŽE BEAV 1 ONI SE RAZUMIJU ONAKO KAKO IM SE KATKAD dogodi, a kako misle (pogrešno, Henry će poslije shvatiti) da se svi prijatelji razumiju. Iako nikad nisu izrijekom razgovarali o snu koji su svi usnili prigodom prvog boravka u Rupi u zidu, oni znaju da je Beaver uvjeren da je taj san nekako skrivila Lamarova snovolovka. Nitko od njih nije mu pokušao proturječiti, djelomice jer ne žele osporiti Beaverovo praznovjerje vezano uz tu bezazlenu paučinu od špage, no uglavnom jer uopće ne žele razgovarati o tom danu. Ali sad im je jasno da je Beaver naslutio barem polovicu istine. Snovolovka ih je zaista povezala, ali ne Lamarova. Duddits je njihova snovolovka. “Hajde”, tiho će Beaver. “Hajde, dečki, ne bojte se. Uhvatite ga za ruke.” I oni to i učine, premda se boje - barem malo; Beaver također. Jonesy uhvati Dudditsa za desnu ruku, koja se silno izvještila u radu sa strojevima u školi za učenike u privredi. Duddits pogleda iznenađeno pa se nasmiješi i sklopi prste oko Jonesyjevih. Pete uhvati Dudditsa za lijevu ruku. Beaver i Henry se uguraju među njih i uhvate Dudditsa oko struka. I tako njih petorica stoje ispod jednog od golemih starih hrastova u parku Strawford, a čipka lipanjske svjetlosti i sjena točka im lica. Sliče dečkima u dogovoru s trenerom prije neke važne utakmice. One cure koje igraju softball u kričavožutim majicama ne obraćaju pozornost na njih, kao ni vjeverice, kao ni onaj vrijedni cuger koji skuplja jednu po jednu praznu limenku da bi imao za tekuću večeru. Henry osjeća kako svjetlost polako prodire u njega i jasno mu je da su ta svjetlost on i njegovi prijatelji; oni je stvaraju zajednički, tu ljupku čipku svjetlosti i zelene sjene, a od svih njih, Duddits svijetli najjače. On je njihova lopta; bez njega nema nabijanja, nema igranja. On je njihova snovolovka, on ih čini jedinkom. Henryjevo je srce puno kako nikad više neće biti (a kako će se godine gomilati, tako će se praznina tog nedostatka širiti i postajati sve crnja) i on misli: Da se nađe jedna izgubljena retardirana djevojka koja vjerojatno nešto znači samo svojim roditeljima? Da se ubije jedan nasilnik bez pameti, da se na neki način udružimo i odguramo ga s ceste i da to - Isuse Bože - učinimo u snu? Zar je to sve? Nešto tako izvanredno, nešto tako čudesno, za takve sitnice? Zar je to sve? Jer ako jest - tako razmišlja u ushitu njihova sjedinjenja - kakve koristi od toga? Što

87 bi to uopće moglo značiti? A tad tu misao, kao i ostale, otplavi silina tog doživljaja. Lice Josie Rinkenhauer uskrsne pred njima, treperava slika najprije sastavljena od četiri percepcije i memorije... a zatim se priključi i peta, kad je Duddits shvatio zbog koga oni podižu toliku prašinu. Kad je Duddits dao svoj obol, slika se stostruko pojača, stostruko izoštri. Henry čuje kako je netko - Jonesy - naglo udahnuo; i on bi učinio to isto da diše. Jer Duddits je možda u nečemu umno zaostao, ali ne i u ovome; u ovome su oni jadni nesnalažljivi maloumni idioti, a Duddits genij. “O Bože moj”, Henry začuje kako je Beaver uskliknuo, glasom podjednako ushićenim i zbunjenim. Jer Josie stoji ovdje s njima. Zbog razlika kojima doživljavaju njezinu dob, pretvorena je u dijete od desetak godina, starija nego što je bila kad su je prvi put zatekli kako čeka ispred Akademije za degene, no svakako mlađa nego što je sada. Odlučili su se za mornarsku haljinu nepostojane boje koja ciklično prelazi iz plave preko ružičaste u crvenu pa natrag u ružičastu i plavu. Drži onu veliku plastičnu torbu iz koje vire BarbieKen, a koljena su joj veličanstveno krastava. Ispod ušnih resica pojavljuju se i iščezavaju naušnice u obliku bubamare pa Henry pomisli O da, njih se sjećam, a onda se one smire u Josienu mozaiku. Ona otvori usta i kaže Bok, Duddie. Osvrne se pa kaže Bok, narode. A tad je iznenada nestane. Tek tako ih bude pet, a ne šest, pet momaka stoji ispod starog hrasta dok im prastara lipanjska svjetlost črčka po licima, a uzbuđeni povici softbolašica odjekuju u ušima. Pete plače. Kao i Jonesy. Onog cugera više nema - očito je skupio dovoljno za svoju bocu - ali je došao neki drugi čovjek, ozbiljan muškarac u zimskoj vjetrovci unatoč toplom vremenu. Lijevi mu je obraz pokriven nečim crvenim što bi mogao biti madež, samo što Henry zna da to nije madež već lišaj. Owen Underhill im se pridružio u parku Strawford, promatra ih, ali to je u redu; nitko osim Henryja ne vidi tog posjetitelja s druge strane snovolovke. Duddits se smiješi, ali je zbunjen suzama na obrazima dvojice svojih prijatelja. “Ao aeš?” upita Jonesyja - zašto plačeš? "Nije važno”, kaže Jonesy. Kad je izvukao ruku iz Dudditsove i posljednja se veza prekine. Jonesy obriše lice, a to učini i Pete. Beav se jecajući tiho nasmije. “Mislim da sam progutao čačkalicu”, kaže on. “Ma nisi, eno je, pederu jedan”, kaže Henry i pokaže u travu gdje čačkalica leži sažvakana. “Nai Osie?” upita Duddits. “Možeš li, Duds?” upita Henry. Duddits se zaputi prema igralištu za softball, a oni krenu za njim u pokornom malom roju. Duds prođe pokraj Owena, ne vidjevši ga, naravno; za Dudsa, Owen Underhill ne postoji, barem ne još. Prođe pokraj tribina, pokraj treće baze, pokraj male zalogajnice. Tu se zaustavi.

88 Pokraj njega, Pete naglo udahne. Duddits se okrene i pogleda ga, sjajnih i zainteresiranih očiju, gotovo nasmijan. Pete je ispružio jedan prst, miče ga amo-tamo i gleda pokraj mičućeg prsta u zemlju. Henry isprati njegov pogled i na trenutak mu se čini da nešto vidi - žarki bljesak žutog u travi, poput boje - no tad se to raspline. Ostane samo Pete koji čini što uvijek čini kad se služi svojim posebnim darom prisjećanja. “Iiš tu, It?” Duddits se raspita očinski, što Henryja umalo nagna na smijeh - Vidiš crtu, Pete? “Aha”, kaže Pete, iskolačenih očiju. “Da, jebote.” Pogleda u ostale. “Bila je ovdje, narode! Bila je baš ovdje!” Prolaze kroz park Strawford, slijedeći crtu koju vide samo Duddits i Pete, dok čovjek kojeg vidi jedino Henry hoda za njima. Na sjevernoj strani parka je klimava daščana ograda na kojoj stoji natpis: VLASNIŠTVO ŽELJEZNICA D.B.&A. PRILAZ ZABRANJEN! Klinci se godinama oglušuju na taj natpis, a ionako je prošlo puno godina otkad su oni iz željeznica Derry, Bangor i Aroostook slali teretne vlakove niz odvojak kroz Jalovinu. Ali oni vide tračnice kako se probijaju kroz otvor u ogradi; na dnu su obronka i zahrđalo se ljeskaju na suncu. Obronak je strm, raspomamljen od kolorita otrovne rujevine i otrovnog bršljana i na pola obronka nađu onu veliku plastičnu torbu Josie Rinkenhauer. Sad je stara i žalosno zgnječena - na nekoliko mjesta zakrpana izolirbandom - ali bi je Henry prepoznao bilo gdje. Duddits se sav sretan obruši na nju, naglim je trzajem otvori, zaviri unutra. “Arbien!” objavi on i izvadi lutkice. Pete je u međuvremenu nastavio pročešljavati teren, sagnut u struku, smrknut kao Sherlock Holmes na tragu profesora Moriartyja. Pete Moore ju je i našao. Mahnito se osvrće iz prljave betonske kanalizacijske cijevi koja viri iz zemlje i šipražja i pogledom traži ostale: “Tu je unutra!” Pete vrisne sav izvan sebe. Osim dvije zrakaste mrlje rumenila na obrazima, blijed je u licu kao papir. “Narode, mislim da je tu unutra!” Ispod Derryja - grada koji se nalazi usred bivše močvare od koje zazirali i Indijanci iz plemena Micmac koji su živjeli oko nje – postoji prastari i nevjerojatno složeni sustav odvodnih i kanalizacijskih cijevi. Veći dio kanalizacije sagrađen je tridesetih godina, novcem od New Deala, i uglavnom će se urušiti 1985. godine za jakog nevremena koje će poplaviti grad i srušiti gradski vodotoranj. No sad su cijevi još tu. Ova se koso spušta niz obronak gdje se svrdlajući ukopava u zemlju. Josie Rinkenhauer nesmotreno se zavukla u nju, pala pa se otklizala niz pedesetogodišnje naslage mrtvog lišća. Odsklizala se poput djeteta na toboganu i leži na dnu. Izmorila se pokušajima da se popne uz sklisku i mrveću kosinu; pojela je dva-tri keksa koja je imala u džepu hlača pa posljednji niz beskrajnih sati - dvanaest, možda četrnaest - proležala u smrdljivoj tami, slušajući jedva čujni žagor vanjskog svijeta do kojeg ne može, čekajući da umre. A sad, začuvši Peteov glas, ona podigne glavu i zazove iz sve preostale snage; “Pomozite! Ne mogu van! Molim vas, pomozite!” Njima ne pada na pamet da se obrate nekoj odrasloj osobi - recimo pozorniku Nellu koji patrolira tim dijelom grada. Pomahnitali su od želje da je izvuku; postala je njihova odgovornost. Ne žele pustiti Dudditsa unutra, zadržali su barem toliko zdravog razuma,

89 ali ostali, nakon samo trideset sekundi dogovora, načine lanac u tamu: najprije Pete pa Beav, zatim Henry pa Jonesy, najteži od njih, kao sidro. Na taj način oni spuznu u tamu u kojoj bazdi po kanalizaciji (osjeća se vonj još nečega, nečega starog i nevjerojatno gnusnog); nije se spustio ni tri metra, a Henry u onoj nečisti nađe jednu Josienu tenisicu. Gurne je u stražnji džep traperica bez razmišljanja. Poslije nekoliko sekundi, Pete vikne preko ramena: “Stani-stoj.” Djevojčin plač i preklinjanje sad su jako glasni i Pete je vidi kako sjedi u dnu nagiba obloženog lišćem. Škilji u njih. Lice joj je umrljani bijeli krug u polutami. Rastegnu lanac još malo, pažljivo, usprkos uzbuđenju. Jonesy se stopalima odupre o golemi komad srušenog betona. Josie ispruži ruku... napipa naslijepo... ne može dosegnuti Peteovu ispruženu ruku... Naposljetku, kad se već čini da moraju priznati poraz, ona se malo uspentra. Pete je zgrabi za izgrebeno i prljavo zapešće. “Jupi!” vikne on pobjedonosno. “Imam te!” Pažljivo je izvlače uz cijev do mjesta gdje Duddits čeka i drži njezinu torbu u jednoj, a dvije lutke u drugoj ruci i dovikuje Josie neka se ne brine, jer su BarbieKen kod njega. Ugledaju sunčanu svjetlost, osjete svježi zrak, i dok joj pomažu izaći iz cijevi— 15 U DŽIPU NIJE BILO TELEFONA - DVA RADIJA ALI NIJEDAN TELEFON. No SVEJEDNO telefon glasno zazvoni i raščiha živopisno sjećanje koje je Henry ispreo između njih, isprepadavši ih obojicu. Owen se lecne poput čovjeka koji se trgnuo iz dubokog sna i vozilo, čije su gume ionako jedva prianjale za cestu, najprije prokliže a zatim se polako i teško zavrti, poput plešućeg dinosaura. “U tri pizde materine—” Pokuša vozilo okrenuti u smjeru otklizavanja. No kotač se zavrti na prazno, okrećući se s mučnom lakoćom, poput kormilarskog kola brodića koji je ostao bez lopatice kormila. Džip otkliže natraške niz jedan jedini nesigurni vozni trak koji je ostao na južnoj dionici autoceste 1-95 i naposljetku se nakrivljeno zaustavi u snježnom nanosu uz unutarnji rub, a njegova prednja svjetla provrte tuljac snježne svjetlosti u smjeru iz kojeg su došli. Zrriiin! Zrriiin! Zrriiin! Iz vedra neba. To je u mojoj glavi, pomisli Owen. Ja to projiciram, ali mislim da zapravo zvoni u mojoj glavi, taj prokleti telef-—

90 Na sjedištu između njih nalazio se pištolj, Glock. Henry ga podigne, a kad je to učinio, zvonjava prestane. Prisloni cijev na uho, potpuno rukom obuhvativši držak. Naravno, pomisli Owen. Logično. Netko ga zove na Glock pa si ti misli. Ništa jednostavnije. “Halo?” reče Henry. Owen nije mogao čuti odgovor, ali umorno lice njegova suvozača ozari širok osmijeh. “Jonesy! Znao sam da si ti!” A tko bi drugi bio? upita se Owen. Oprah Winfrey? “Gdje—” Sluša. “Jonesy, je li htio Dudditsa? Je li zato...” Ponovno sluša. A zatim; “Vodotoranj? Zašto... Jonesy? Jonesy?” Henry još trenutak zadrži pištolj na sljepoočnici pa ga pogleda kao da ne shvaća o čemu je riječ. Ponovno ga odloži na sjedište. Onog smiješka više nije bilo. “Prekinuo je vezu. Mislim da se onaj drugi vraćao. Zove ga gospodin Sivac.” “Tvoj je frend živ, ali ti mi baš ne izgledaš sretan zbog toga.” Henryjeve misli nisu bile sretne zbog toga, ali više nije bilo potrebe to govoriti. Najprije je bio sretan, kao što si uvijek sretan kad te netko simpatičan zvrcne na dobri, stari Glock, ali sad više nije. Zašto? “On - oni - su južno od Derryja. Svratili su nešto pojesti u prenoćište za kamiondžije koji se zove Dysart’s... samo što je Jonesy rekao Dry Farts, kao kad smo bili klinci. Mislim da nije toga ni bio svjestan. Zvučao je kao da se boji.” “Za sebe? Za nas?” Henry blijedo pogleda Owena. “Kaže da strahuje da gospodin Sivac namjerava ubiti policajca i uzeti mu automobil. Mislim da je uglavnom u tome problem. Jebiga. ” Henry se šakom udari po nozi. “Ali je živ.” “Aha”, reče Henry s izrazitim pomanjkanjem oduševljenja. “On je imun. Duddits... sad ti je jasno to s Dudditsom?” Ne. A sumnjam da je i tebi jasno, Henry... ali možda razumijem dovoljno. Henry se ponovno prebaci na govor mislima - lakše je. Duddits nas je promijenio - druženje s Dudditsom nas je promijenilo. Kad je Jonesyja pregazio onaj auto u Cambridgeu, to ga je ponovno promijenilo. Moždani valovi ljudi koji se nađu na rubu smrti često se promijene, vidio sam članak u Lancetu47 o toj temi prošle godine. Za Jonesyja to jamačno znači da se taj gospodin Sivac može služiti njegovim tijelom a da ga ne zarazi i ne istroši. Također mu je omogućilo da se othrve tome da ga gospodin 47 Ugledni britanski nezavisni medicinski stručni časopis (izlazi od 1823.).

91 Sivac podjarmi, barem zasad. “Podjarmi?” Kooptira. Popapa. A naglas reče: “Možeš li nas izvući iz tog snijega?” Mislim da mogu. “Toga sam se i bojao”, mrko će Henry. Owen se okrene k njemu, lica zelenkasta na žaru ploče s instrumentima. “Koji te vrag ždere?” Isusa mu, zar ne shvaćaš? Na koliko ti načina to moram reći? “Još je tamo! Jonesy!” Treći ili četvrti put od početka njegova i Henryjeva pothvata, Owen je morao premostiti raskorak između onoga što mu zna mozak i onoga što mu zna srce. “O. Tako dakle.” Pošuti. “Živ je. Razmišlja i živi. Čak i telefonira. ” Ponovno zašuti. “Isuse.” Owen pokuša lagano krenuti u prvoj; prijeđe petnaestak centimetara, a onda se sva četiri kotača počnu okretati na prazno. Ubaci u rikverc i zavozi se natraške u snijeg- hrsk. Ali se stražnji kraj automobila ipak malko podigne na utabanom snijegu, a upravo to je Owen i htio. Kad ponovno ubaci u prvu, izletjet će iz snijega poput čepa iz boce. Zastane trenutak kočnice pritisnute potplatom čizme. Džip je u praznom hodu moćno hripao i podrhtavao cijelom karoserijom. Vani je vihor režao i zavijao, otpuhivao snježne vražićke niz pustu autocestu. “Znaš da to moramo učiniti, zar ne?” reče Owen. “Naravno, pod pretpostavkom da ga uspijemo uhvatiti. Bez obzira na pojedinosti, njegov je opći plan gotovo sigurno opća kontaminacija. A računica—” “Znam računati”, reče Henry. “Šest milijardi ljudi na Svemirskom brodu Zemlja naspram jednog Jonesyja.” “Aha, to je računica.” “Brojke mogu lagati”, reče Henry, ali tmurno. Nakon što brojke postanu dovoljno velike, one ne lažu, ne mogu lagati. A šest milijardi je jako velik broj. Owen pusti kočnicu i legne na gas. Džip se zakotrlja, ovaj put metar-dva, počne se zanositi pa se ustabili i izvuče iz snijega ričući poput dinosaura. Owen ga okrene na jug. Ispričaj mi što se dogodilo nakon što ste izvukli onu klinku iz kanalizacijske djevi. Prije nego što je Henryju to uspjelo, jedan od radija ispod upravljačke ploče zakrči. Glas koji se zatim začuo bio je jasan i glasan - njegov vlasnik mogao je baš sjediti s njima u Hummeru. “Owene? Jesi li tamo, dragoviću?” Kurtz.

92 16 TREBALO IM JE GOTOVO SAT VREMENA DA PRIJEĐU PRVIH DVADESET PET kilometara južno od Plave baze (bivše Plave baze), ali to Kurtza nije zabrinulo. Bog će se pobrinuti za njih, bio je prilično siguran u to. Freddy Johnson je vozio (njihov veseli kvartet također je bio nakrcan u Hummer sa zimskom opremom). Perlmutter je bio na suvozačkom sjedištu, lisičinama privezan za vrata. Cambry je jednako tako bio privezan straga. Kurtz je sjedio iza Freddyja, Cambry iza Pearlyja. Kurtz se pitao kuju li njegova dva prisilno unovačena momka telepatsku zavjeru. Velike im koristi od toga i da je tako. I Kurtz i Freddy su spustili prozore na svojoj strani, premda je zbog toga u džipu bilo hladnije nego u poljskom zahodu u siječnju; grijanje je bilo na maksimumu, ali se nije moglo boriti s hladnoćom. No otvoreni su prozori bili nužni. Bez njih, atmosfera u džipu ubrzo bi postala nepodnošljiva, sumporna poput metanom zatrovanog rudnika. Samo što to nije bio miris sumpora nego etera. Uglavnom je dolazio od Perlmuttera. On se meškoljio na sjedištu, a katkad bi tiho zaječao. Cambry je bio obrastao Ripleyjicom koja je bujala poput žita nakon proljetne kiše i zaudarao je - Kurtz je osjećao taj smrad usprkos maski. Ali je Pearly bio najveći krivac za smrad: meškoljio se na sjedištu, pokušavao nečujno prdjeti (jednoguzni fuljac, tako su nazivali taj manevar u maglom obavljenim danima Kurtzova djetinjstva), pokušavao se pretvarati da taj zagušljivi smrad ne potječe od njega. Na Geneu Cambryju gnijezde se Ripleyjice; Kurtz je imao osjećaj da se u Pearlyju, Bog bio s njim, gnijezdi nešto drugo. Najbolje što je mogao, Kurtz skrije te misli iza vlastite mantre. Davis i Roberts, Davis i Roberts, Davis i Roberts. “Molim vas, prestanite s tim!” Cambry zamoli Kurtza s desne strane. “Poludjet ću.” “I ja”, reče Perlmutter. Promeškolji se i pobjegne mu tihi ffftt. Slično zvuku ispuhane gumene igračke. “Pearly, zaboga!” zakuka Freddy. Spusti svoj prozor još malo i u džip uđe kovitlac snijega i hladnog zraka. Džip prokliže i Kurtz se ukoči, ali se vozilo ponovno ustabili. “A da - molim lijepo - prestaneš s tim usranim analnim parfemom?” “Kako molim?” ukočeno će Perlmutter. “Ako insinuiraš da sam pustio vjetar, u tom ti slučaju moram reći—” “Ništa ja ne insinuiram”, reče Freddy. “Kažem ti da prestaneš širiti smrad po autu ili—”Budući da nije bilo zadovoljavajućeg načina na koji bi Freddy mogao završiti svoju prijetnju - zasad su im potrebna dva telepata, primarni i zamjenski - Kurtz se glatko ubaci u razgovor. “Priča o Edwardu Davisu i Franklinu Robertsu je poučna, jer pokazuje da zaista nema ništa novo pod kapom nebeskom. To se dogodilo u Kansasu, u vrijeme kad je Kansas bio Kansas...” Kurtz, sasvim pristojan pripovjedač, vrati ih u Kansas u doba Korejskog rata. Ed Davis i Franklin Roberts bili su vlasnici podjednakih malih farmi nedaleko od Emporija i od farme Kurtzove obitelji (koja se nije prezivala Kurtz). Davis, kojemu od rođenja

93 nisu baš sve daske bile na broju, svakim je danom bivao uvjereniji da mu njegov susjed, mrski Roberts, namjerava preoteti farmu. Roberts o njemu po gradu širi kojekakve priče, tvrdio je Ed Davis. Roberts mu truje usjeve, Roberts je pritisnuo Bank of Emporia da sjednu na Davisovu farmu u ime hipoteke. I što Ed Davis čini? Uhvati bijesnog rakuna i ubaci ga u kokošinjac - vlastiti. Rakun počne klati kokoši lijevo-desno, a kad se načisto iskilavio od ubijanja, hvala budi Bogu, farmer Davis gospodinu Rakunu raznese crno-sivu prugastu glavu. Šutjeli su u hitajućem, rashlađenom džipu i slušali. Ed Davis natovari sve te zaklane kokoši - i mrtvog rakuna - u stražnji dio svog traktora International Harvester, odveze se sa svim tim na susjedovu farmu i u tamnoj noći iskrca svoj tovar strvina u oba bunara Franklina Robertsa - i za napajanje stoke i za ukućane. Iduće večeri, natankan viskijem i smijući se kao zloduh, David nazove svog neprijatelja telefonom i ispriča mu što je učinio. Prilično vruće danas, ha? upita luđak, smijući se tako jako da ga je Franklin Roberts jedva razumio. Koju ste vodu ti i one tvoje ženske popili, Roberts? Rakunovu ili kokošju? Ja ti ne mogu kazati, jer se ne sjećam što sam šuknuo u koji bunar! Sram me bilo! Usta Genea Cambryja podrhtavala su u lijevom kutu kao u čovjeka koji je pretrpio težak moždani udar. Ripleyjica koja mu je narasla duž brazde na čelu sad je tako uznapredovala da je gospodin Cambry izgledao kao da mu je čelo raskoljeno. “Što to govorite?” upita on. “Želite li reći da ja i Pearly nismo ništa bolji od dvije bijesne kokoši?” “Pripazi kako razgovaraš sa šefom, Cambry”, reče Freddy. Maska mu je poskakivala gore-dolje na licu. “Čovječe, zajebi to sa šefom. Ova je misija gotova.'” Freddy podigne ruku kao da će dlanom opaliti Cambryja preko naslona sjedišta. Cambry isprći svoje goropadno, prestrašeno lice kako bi skratio doseg. “Hajde, seljačino, udari. A da možda najprije pregledaš ruku da nemaš na njoj kakvu posjekotinu. Jer dovoljna je samo jedna mala.” Freddyjeva se ruka trenutak nećkala u zraku pa se vrati na volan. “A kad si već kod toga, Freddy, pripazi si leđa. Ako misliš da će šef ostaviti svjedoke, onda si lud.” “Da, lud”, toplo će Kurtz pa se zacereka. “Puno farmera poludi, odnosno poludjelo je prije Willieja Nelsona i Farm Aida48, Bog ga blagoslovio. Stresan život, pretpostavljam. Siroti Ed Davis završi u domu za ratne veterane - bio je sudionik II. svjetskog rata - a nedugo poslije tog incidenta s bunarima, i Frank Roberts proda svoju farmu, odseli se u Wichitu, zaposli se kao predstavnik Allis-Chalmersa49. Zapravo, nijedan bunar nije bio zagađen. Roberts je pozvao inspektora da provede testove, i inspektor je rekao da je voda dobra. Rekao je da se bjesnoća ionako ne širi na taj način. Pitam se širi li se Ripleyjica?” 48 Willie Nelson, sad 70-godišnjak, country pjevač (poznat i po svojim pletenicama), od 1985. jedanput godišnje priređuje koncert Farm Aid za pomoć malim farmerima, čiji se broj u Americi smanjuje nevjerojatnom brzinom. 49 Proizvođač traktora i poljoprivrednih strojeva i opreme.

94 “Barem biste je mogli zvati pravim imenom”, Cambry samo što nije siknuo. “Zove se lišaj. ” “Lišaj ili Ripleyjica, svejedno je”, reče Kurtz. “Ti tipovi pokušavaju zatrovati naše izvore pitke vode. Zatrovati naše dragocjene životne sokove, kako je netko jednom rekao50.” “Kao da je vas briga za išta od toga!” sikne Pearly, a Freddy poskoči na sjedištu od žučljivosti u Perlmutterovu glasu. “Vama je samo do toga da uhvatite Underhilla.” Pošuti pa doda žalobnim glasom: “Šefe, vi ste zaista ludi.” “Owen!” vikne Kurtz, živahnije od žive. “Zamalo zaboravih na njega! Gdje je on, dečki?” “Ispred nas”, smrknuto će Cambry. “Nasukao se u snijegu.” “Izvrsno!” vikne Kurtz. “Sustižemo ga!” “Nemojte se prerano veseliti. Izvlači se. Ima terenski džip, baš kao mi. U toj se stvarci možeš provesti i kroz najopasniji geto ako znaš što radiš. A on čini se zna.” “Šteta. Jesmo li barem malo smanjili razmak?” “Ne baš”, reče Pearly pa se promeškolji, iskrivi lice i pusti još vjetra. “Jeeebiga”, tiho će Freddy. “Freddy, daj mi mikrofon. Zajednički kanal. Naš prijatelj Owen voli zajednički kanal.” Freddy pruži mikrofon preko ramena na njegovoj zapletenoj žici, namjesti nešto na prijenosniku učvršćenom za upravljačku ploču, pa reče; “Pokušajte, šefe.” Kurtz pritisne tipku sa strane mikrofona. “Owen? Jesi li tamo, dragoviću?” Tišina, krčanje i monotono zavijanje vjetra. Kurtz se spremao pritisnuti tipku SEND i pokušati ponovno, kad se Owen odazove - jasno i odrješito, kroz umjereno krčanje, ali bez distorzije. Kurtzovo se lice ne promijeni - zadrži isti izraz ljubazne zainteresiranosti - ali mu se puls ubrza. “Ovdje sam.” “Drago mi je čuti te, dragoviću! Baš lijepo! Procjenjujem da se nalaziš na našem pravcu plus približno sedamdeset pet kilometara. Upravo smo prošli Izlaz 39, što znači da je procjena u redu, što kažeš?” Zapravo su upravo prošli pokraj Izlaza 36 i Kurtz je smatrao da njega i Owena dijeli manje od 75 kilometara. Možda upola manje. Tišina na drugom kraju. “Zaustavi se, dragoviću”, Kurtz posavjetuje Owena svojim najljubaznijim, najrazboritijim glasom. “Nije prekasno da se spasi što se spasiti da. Pretpostavljam da 50 Rečenica iz Kubrickova filma Dr. Strangelove, u kojem paranoični američki general Jack D. Ripper tvrdi da Rusi ubacuju fluor u američke vodovode sa spomenutom namjerom.

95 smo profućkali karijere, u to nema sumnje - mrtve kokosi već su u zatrovanom bunaru - ali ako imaš plan, daj da ga i ja čujem. Ja sam star čovjek, sinko, i samo želim spasiti malo obraza iz—” “Prestani srati, Kurtz.” Jasno i glasno iz svih šest Hummerovih zvučnika; Cambry je bio toliko bezobrazan da se nasmijao. Kurtz ga ošine opakim pogledom. U drugim okolnostima, od tog bi pogleda Cambryjeva crna put posivjela od užasa, ali ovo nisu bile druge okolnosti, druge okolnosti su zbrisane i Kurtz osjeti netipičan bodac straha. Jedno je teoretski znati da je situacija otišla u tri pizde materine, a drugo kad ti istina pritisne želudac poput teške vreće metala. “Owen... momče—” “Slušaj me, Kurtz. Ne znam je li ti u glavi ostala koja zdrava siva stanica, ali ako jest, nadam se da me pozorno slušaš. Ja sam s čovjekom po imenu Henry Devlin. Ispred nas je - vjerojatno sad stotinu pedeset kilometara - njegov prijatelj Gary Jones. Samo što to više nije on. Njime upravlja izvanzemaljski entitet koji on naziva gospodin Sivac.” Gary... Garavi, pomisli Kurtz. Poznat ćeš ih po anagramima njinim51 . “Ništa što se dogodilo u Jefferson Tractu nije važno”, poruči glas iz zvučnika. “Kurtz, pokolj koji si planirao sasvim je suvišan - ubiješ li ih ili ostaviš da umru sami od sebe, ovako ili onako, oni nisu prijetnja.” “Čujete li to?” histerično upita Perlmutter. “Nema prijetnje! Nema—” “Začepi”, reče Freddy i raspali mu jednu nadlanicom. Kurtz jedva da je to primijetio. Sjedio je na stražnjem sjedištu uspravno kao da je progutao metlu, užegla pogleda. Suvišan? Govori li to Owen Underhill njemu da je najvažnija misija njegova života bila suvišna? "-okoliš, shvaćaš li? Ne mogu živjeti u ovom ekosustavu. Osim Sivca. Jer je on nabasao na domaćina koji je bitno drukčiji. Dakle, evo kako stvari stoje. Kurtz, ako su ti načela ikad nešto značila - ako ti sad nešto znače -prestat ćeš nas progoniti i pustiti nas da ovo sredimo. Da sredimo to s gospodinom Jonesom i gospodinom Sivcem. Možda bi nas uspio uhvatiti, ali jako sumnjam da bi uspio uhvatiti njih. Odmakli su predaleko na jug. A usto mislimo da Sivac ima neki plan. Nešto što će upaliti. ” “Owene, premoren si”, reče Kurtz. “Zaustavi vozilo. Treba li nešto učiniti, učinit ćemo to zajedno. Mi ćemo—” “Ako ti je stalo, odustat ćeš”, reče Owen mirnim glasom. “I to je to. Sve se svodi na to. Gotovo i kraj.” “Ne čini to, dragoviću!” vikne Kurtz. “Ne čini to, zabranjujem ti!” Začuje se vrlo glasan škljocaj, a potom psikav muk iz zvučnika. “Prekinuo je vezu”, reče Perlmutter. “Iščupao mikrofon. Isključio prijamnik. Nema ga.” “Ali ste ga čuli, zar ne?” upita Cambry. “Ovo nema smisla. Opozovite akciju.” 51 Aluzija na Evanđelje po Mateju, 7:16: “Poznat ćeš ih po plodovima njinim.”

96 Nasred Kurtzova čela kucka žila. “Kao da se mogu pouzdati u ijednu njegovu riječ, nakon onoga što je napravio u bazi.” “Ali govorio je istinu!” zareve Cambry. Prvi put se sasvim okrene prema Kurtzu, razrogačenih očiju, kutova ispunjenih grudicama Ripleyjice, ili lišaja, ili kako god to nazvali. Njegova slina poprska Kurtzove obraze, čelo, površinu maske za disanje. “Čuo sam njegove misli! Pearly također! GOVORIO JE ČISTU ISTINU! ON—" Ponovno se pokrenuvši sablasnom brzinom, Kurtz isuče pištolj iz futrole na ramenu i opali. Prasak u terencu bio je zaglušujuć. Freddy iznenađeno vikne i ponovno naglo okrene upravljač, pa terenac poprečno otkliže kroz snijeg. Perlmutter vrisne i okrene svoje prestravljeno, crvenom bojom istočkano lice da pogleda na stražnje sjedište. Za Cambryja, smrt je bila milostiva: mozak mu se prosuo kroz zatiljak, izletio kroz razbijeni prozor i bio otpuhan mećavom, sve to u vremenu koje bi mu trebalo da podigne ruku u znak prosvjeda. Nisi znao da se to sprema, zar ne, dragoviću? pomisli Kurtz. Telepatija ti u tom nije vrijedila ni pišljiva boba, zar ne? “Ne” Pearly će žalosno. “Telepatija ne koristi, naročito kod nekoga tko ne zna što će učiniti dok to već nije učinio. Nema puno koristi od telepatije kad imaš posla s luđakom.” Vozilo je prestalo otklizavati. Freddy je bio izvrstan vozač, i kad bi iskočio iz kože od straha. Kurtz uperi pištolj u Perlmuttera. “Još mi jedanput reci da sam luđak. Da te čujem.” “Luđak”, Pearly reče istog trenutka. Usnice mu se rastegnu u smiješak i pokaže se red zuba u kojem je sad bilo nekoliko praznih mjesta. “Luđak- -luđak-luđak. Ali me nećete ubiti zbog toga. Ubili ste rezervu, i to je najviše što si možete priuštiti.” Glas mu se opasno pojačavao. Cambryjevo se truplo svalilo na vrata; pramenovi kose vijorili su mu oko unakažene glave na hladnom vjetru koji je ulazio kroz prozor. “Tiše, Pearly”, reče Kurtz. Sad se bolje osjećao, ponovno je držao uzde u rukama. Barem nekakva korist od Cambryja. “Čvrsto drži svoj blok i budi kuš. Freddy?” “Da, šefe.” “Još si na mojoj strani?” “Sto posto, šefe.” “Freddy, Owen Underhill je izdajica, da čujem jedno Bogu hvala na tome.” “Bogu hvala.” Freddy je sjedio za upravljačem uspravan kao svijeća, zagledan u snijeg i čunjeve prednjih svjetala terenca. “Owen Underhill izdao je svoju zemlju i svoje suborce. On—” “On je izdao vas”, reče Perlmutter, gotovo šaptom. “Tako je, Pearly, i ne bi bilo dobro da precijeniš svoju važnost, sinko, to nikako ne bi bilo pametno, jer nikad ne znaš što će neki luđak učiniti, sam si to rekao.”

97 Kurtz pogleda u zatiljni dio Freddyjeve široke šije. “Likvidirat ćemo Owena Underhilla - njega i tog Devlina, ako je Devlin još s njim. Jasno?” “Jasno, šefe.” “U međuvremenu, otarasimo se suvišnog tereta, može?” Kurtz izvadi ključ od lisičina iz džepa. Ispruži se iza Cambryja, zavuče ruku u hladetinu koja nije izletjela kroz prozor i naposljetku nađe ručicu vrata. Otključa lisičinu i za otprilike pet sekundi gospodin Cambry, Bogu hvala, bude vraćen u prehrambeni lanac. U međuvremenu, Freddy je spustio jednu ruku među noge, gdje ga je vraški svrbjelo. Kao i ispod pazuha, a— Malko okrene glavu i ugleda kako Perlmutter zuri u njega - velike crne oči na bezbojnom, crvenim pjegama istočkanom licu. “Što ti gledaš?” upita Freddy. Perlmutter se okrene bez riječi i zagleda se u noć. B a l k a n d o w n l o a d. o r g

98 DEVETNAESTO POGLAVLJE Lov se nastavlja 1 GOSPODIN SIVAC NIJE SE MOGAO NASITITI LJUDSKIH EMOCIJA, GOSPODIN SIVAC uživao je u ljudskoj hrani, ali gospodin Sivac ni u kojem slučaju nije uživao prazniti Jonesyjeva crijeva. Odbijao je pogledati u to što je izašlo iz njega i jednostavno je naglim trzajem ponovno navukao hlače i zakopčao ih lagano drhtavim rukama. Isuse, zar se nećete obrisati? upita Jonesy. Barem pustite vodu, dovraga! Ali gospodin Sivac je samo želio izaći iz pregratka. Zadrži se tek toliko da provuče ruke ispod vode u jednom od umivaonika pa krene prema izlazu. Jonesy se nije naročito iznenadio kad je ugledao onog policajca kako se progurao kroz vrata. “Zaboravio si zakopčati šlic, prijatelju”, reče policajac. “O. Zaista. Hvala vam.” “Stigao si sa sjevera, je li? Tamo je velika frka, kažu na radiju. Kad ga možeš čuti, naravno. Možda ima i svemiraca.” “Ja dolazim samo iz Derryja”, reče gospodin Sivac. “Ne bih znao ništa o tome.” “Smijem li upitati, kojim poslom po ovakvoj noći?” Recite mu zbog bolesnog prijatelja, pomisli Jonesy, ali osjeti bodac očaja. Ne želi ovo ni gledati, a kamoli u tome sudjelovati. “Bolesni prijatelj”, reče gospodin Sivac. “Je li? Gospodine, pogledao bih vašu dozvolu i prometn—” U tom trenutku policajčeve oči pretvore se u dvije nule. On ukočenim koracima krene prema zidu s natpisom TUŠEVI SAMO ZA ŠOFERE KAMIONA. Zastane tamo trenutak, tresući se cijelim tijelom, pokušavajući se othrvati... a tad snažnim, zdušnim trzajima počne udarati glavom o pločice. Prvi udarac zbaci mu Stetson s glave. S trećim udarcem poteče rujna krvca, najprije poprskavši svijetlosmeđe keramičke pločice kapima, a potom ih išibavši tamnom užadi. A budući da to nije mogao spriječiti, Jonesy se baci na telefon na svom stolu. Nikakvog signala. Dok je jeo drugu porciju slanine ili prvi put kenjao kao čovjek, gospodin Sivac je presjekao žicu. Jonesy je bio sam.

99 2 UNATOČ SVOJOJ UŽASNUTOSTI - ILI MOŽDA ZBOG NJE - JONESY PRASNE U smijeh kad su njegove ruke Dysart’sovim ručnikom obrisale policajčevu krv s keramičkih pločica. Gospodin Sivac pronašao je Jonesyjeva znanja u vezi sa skrivanjem i/ili uklanjanjem trupala i otkrio pravu zlatnu žilu. Kao dugogodišnji poznavatelj filmova strave i krimića, Jonesy je na neki način bio ekspert. Čak i sad, kad je gospodin Sivac bacio krvavi ručnik na prednji dio policajčeve krvlju natopljene uniforme (policajčeva jakna poslužila je za umatanje unakažene glave), dio Jonesyjeva mozga vrtio je prizor uklanjanja trupla Freddyja Milesa iz Talentiranog gospodina Ripleyja, i u filmskoj verziji i u romanu Patricije Highsmith. Vrtjele su se i druge kasete, tako su se preklapale da se Jonesyju zavrtjelo u glavi od silnog poniranja u materiju, kao da gleda u bezdan. A to nije bilo ono najgore. Uz Jonesyjevu pomoć, talentirani gospodin Sivac otkrio je nešto što mu se svidjelo više od hrskave slanine ih od napajanja iz Jonesyjeva vrela bijesa. Gospodin Sivac otkrio je umorstvo. 3 IZA TUŠEVA NALAZILA SE SVLAČIONICA. IZA SVLAČIONICA NALAZIO SE HODNIK koji je vodio u sobe. Hodnik je bio prazan. U dnu su se nalazila vrata koja su vodila do stražnjeg dijela zgrade, gdje se nalazila slijepa uličica sad duboko zametena vrtložećim snijegom. Iz zapuha su izvirivala dva velika zelena kontejnera za smeće. Jedna je svjetiljka sa sjenilom bacala blijedi žar i visoke, posrćuće sjene. Gospodin Sivac, koji je brzo učio, pretraži policajčevo tijelo i nade ključeve. Uzme i policajčev pištolj i stavi ga u jedan od džepova sa zatvaračem na Jonesyjevoj vjetrovci. Gospodin Sivac posluži se onim krvavim ručnikom da podupre vrata koja su vodila u slijepu uličicu kako se ne bi zatvorila, pa odvuče tijelo iza jednog od kontejnera. Sve to, od policajčeva krvavog induciranog samoubojstva do Jonesyjeva ponovnog ulaska u stražnji hodnik, potrajalo je manje od deset minuta. Jonesy se osjećao lagan i okretan, sveg umora je nestalo, barem zasad: on i gospodin Sivac uživali su u još jednom valu endorfinske euforije. Gary Ambrose Jones bio je barem djelomice odgovoran za tu programsku podršku. Ne samo za upute kako se riješiti trupla, nego i za krvožedne nagone ida ispod tankog šećernog ledenog premaza pomisli “to nije za istač”. Gospodin Sivac sjedio je za upravljačem - Jonesyja barem nije opterećivala pomisao da je on primarni ubojica - ali je on bio motor. Možda zaslužujemo da nas se uništi, pomisli Jonesy dok se gospodin Sivac vraćao kroz prostoriju s tuševima (pritom Jonesyjevim očima tražeći tragove krvi, u hodu bacajući policajčeve ključeve u zrak i dočekujući ih na Jonesyjev dlan). Možda zaslužujemo da nas se pretvori u crvene spore nošene vjetrom. To bi možda bilo najbolje, Bog nam pomogao.

100 4 ŽENA UMORNA LIKA ZA BLAGAJNOM UPITA GA JE LI VIDIO POLICAJCA. “I jesam”, reče Jonesy. “Zapravo, pokazao sam mu vozačku i prometnu.” “Od kasnog popodneva ovamo svraća puno murje”, reče blagajnica. “Bez obzira na nevrijeme. I svi su vraški nervozni. Kao i ostali, uostalom. Da si želim vidjet’ raju s drugog planeta, unajmila bi si video. ’Ste čuli nešto novo?” “Na radiju kažu da je sve to lažna uzbuna”, odgovori Jonesy i zakopča vjetrovku. Pogleda u prozore između restorana i parkirališta, uvjerivši se u ono što je već vidio: s obzirom na kombinaciju mraza na prozorima i snijega, vani se nije vidio ni prst pred nosom. Nitko iznutra neće vidjeti u čemu će se on odvesti. “Ma je li? Stvarno?” Od olakšanja je izgledala manje umorno. Mlade. “Aha. Dušo, nemoj skoro očekivati svog prijatelja. Rekao je da mora istovariti čudo toga.” Ona se namršti pa joj se čelo izbrazda između obrva. “To je rekao?” “Laku noć. Sretan Dan zahvalnosti. Sretan Božić. Sretna nova godina.” Jonesy se nadao da je on zaslužan za nešto od ovoga. Pokušava poslati poruku. Biti primijećen. Prije nego što je uspio primijetiti je li taj njegov pokušaj bio zamijećen, prizor ispred njegova uredskog prozora se zavrti kad ga je gospodin Sivac okrenuo od blagajne. Pet minuta potom, ponovno se autocestom vozio na jug. Lanci na policijskom automobilu zvrndali su i zveckali, omogućujući mu da održava ravnomjernu brzinu od šezdeset kilometara na sat. Jonesy je osjećao kako gospodin Sivac poseže za drugim mislima pa se vraća. Gospodin Sivac je mogao dosegnuti Henryjeve misli, ali ne i ući u njih - poput Jonesyja, i Henry je u stanovitoj mjeri drukčiji. Nema veze; s Henryjem je neki čovjek, Overhill ili Underhill. Od njega je gospodin Sivac uspio izvući prilično podataka. Nalaze se stotinu kilometara iza njih, možda i više... i skreću s autoceste? Da, skreću u Derry. Gospodin Sivac posegne i dalje i otkrije još progonitelja. Trojicu... ali Jonesy osjeti da primarni cilj te grupe nije gospodin Sivac nego Overhill/Underhill. To mu se učini i nevjerojatnim i neobjašnjivim, ali se činilo da je istina. Gospodinu Sivcu to je odgovaralo. Nije se ni potrudio doznati razlog zbog kojeg Overhill/Underhill i Henry svraćaju u Derry. Najpreča briga gospodina Sivca bila je kako se prebaciti u drugo vozilo, ralicu, ako mu Jonesyjeve vozačke sposobnosti budu omogućile da njome upravlja. To bi značilo još jedno ubojstvo, ali sve ljudskijem gospodinu Sivcu to nije smetalo. Gospodin Sivac se istom zagrijavao.