Stephen King - Snovolovka 2 dio

101 5 OWEN UNDERHILL STOJI NA OBRONKU U NEPOSREDNOJ BLIZINI CIJEVI KOJA VIRI iz lišća i vidi kako dječaci pomažu blatnoj djevojčici izbezumljena pogleda - Josie - da se izvuče iz cijevi. Vidi kako ju je Duddits (krupan mladić ramena kao u nogometaša i s nemoguće plavom kosom filmskog idola) povukao u zagrljaj i cmače je po prljavom licu. Čuje njezine prve riječi: “Hoću vidjeti svoju mamu.” To je dečkima dovoljno; ne zovu policiju, ne zovu Hitnu pomoć. Oni joj pomognu da se popne uz brijeg, provuče kroz otvor u ogradi, prijeđe preko parka Strawford (one cure u žutome zamijenile su cure u zelenom; ni one kao ni njihov trener ne obraćaju pozornost na njih kao ni na njihov blatni, raščupani trofej) pa niz Kansašku ulicu do Maple Lanea. Znaju gdje je Josiena mama. A i tata. I ne samo Rinkenhauerovi. Kad su se dječaci vratili, automobili su parkirani duž cijelog bloka s obiju strana kuće Cavellovih. Roberta je predložila da nazovu roditelje Josienih prijateljica i školskih kolega: oni će sami organizirati potragu, oblijepiti grad plakatima NESTALA DJEVOJKA, kaže ona. I to ne na polutamnim, zabačenim mjestima (gdje plakati s imenima nestale djece u Derryju redovito završe), nego tamo gdje ih ljudi moraju vidjeti. Robertin je zanos dovoljno snažan da upali iskru blijede nade u očima Ellen i Hectora Rinkenhauera. I ostali roditelji reagiraju na to - kao da su samo čekali da ih se zamoli. Pozivi su počeli uskoro nakon što su Duddits i njegovi prijatelji zagrabili kroz vrata (igrati se, pretpostavila je Roberta, i to negdje u blizini, jer je Henryjeva krntija od auta još parkirana na kolnom prilazu), a kad su se momci vratili, u dnevnom boravku Cavellovih tiska se gotovo dvadeset pet ljudi; piju kavu i puše. Henry je već vidio čovjeka koji im se upravo obraća: odvjetnik po imenu Dave Bocklin. Njegov se sin Kendall katkad igra s Dudditsom. Ken Bocklin također boluje od Downova sindroma; simpatičan je, ali nije kao Duds. Uostalom, tko jest? Dečki stoje na ulazu u dnevni boravak, a Josie između njih. Ponovno nosi svoju veliku torbu, a BarbieKen su u njoj, pospremljeni na sigurno. Čak joj je i lice gotovo čisto jer je Beaver, ugledavši sve one automobile na kolnom prilazu malo na njemu poradio svojim rupčićem. (“Znate što, čudno sam se osjećao”, Beav će poslije reći u povjerenju, nakon što se stišala sva ta galama i fukanac. “Čistim curu, ima tijelo Playboyeve zečice, a mozak, grubo govoreći, prskalice za travu.”) Isprva ih nitko nije primijetio osim gospodina Bocklina, a gospodin Bocklin kao da ne shvaća što vidi, jer nastavlja govoriti. “Dakle, ljudi, moramo se podijeliti u ekipe, recimo tri bračna para u svakoj... svakoj ekipi... i mi ćemo... mi... mi.” Gospodin Bocklin uspori poput igračke na navijanje, a zatim ostane stajati ispred televizora Cavellovih, zblenuto. Začuje se nervozan žamor među na brzinu okupljenim roditeljima, koji ne shvaćaju što mu je - dosad je tako samouvjereno zborio. “Josie”, kaže on bezbojnim glasom bez intonacije, potpuno nenalik na njegovu uobičajenu samouvjerenu gromkost iz sudnice. “Da,” kaže Hecor Rinkenhauer, “tako se zove. Što je, Dave? Dobro s—”

102 “Josie”, ponovi Dave i podigne drhtavu ruku. Henryju (a time i Owenu, koji sve to gleda kroz Henryjeve oči) izgleda kao Duh budućih Božića koji upire prstom u grob Ebeneezera Scroogea52 . Jedno se lice okrene... dva... četiri... oči Alfieja Cavella, goleme i zaprepaštene iza njegovih naočala... i naposljetku lice gospođe Rinkenhauer. “Bok, mama”, bezbrižno će Josie. Podigne torbu. “Duddie je našao moju BarbieKen. Ja sam upala u—” Ostatak njezine rečenice bude izbrisan ženinim radosnim vriskom. Henry u životu nije čuo takav vrisak, pa premda je divan, nekako je i užasan. “Ti bigulicu”, kaže Beaver... tiho, u bradu. Jonesy drži Dudditsa, kojega je taj vrisak prestrašio. Pete pogleda u Henryja i lagano kimne glavom: Ovo smo dobro izveli. A Henry uzvraća kimanjem glave: Aha, jesmo. To možda nije bio najljepši trenutak njihova života, ali je svakako na drugom mjestu. A kad je gospođa Rinkenhauer jecajući zagrlila svoju kćer, Henry lupne Dudditsa po ruci. Kad se Duddits okrenuo, Henry ga nježno poljubi u obraz. Dobri stari Duddits, misli Henry. Dobri stari— 6 “OWEN, STIGLI SMO”, TIHO ĆE HENRY. “IZLAZ 27.” Owenova vizija dnevnog boravka Cavellovih pukne poput mjehura od sapunice i on pogleda u znak koji je izranjao iz snijega: DESNO PRESTROJAVANJE IZLAZ 27 - KANSAS STREET. U ušima su mu još odjekivali sretni krici nevjerice one žene. “Dobro si?” upita Henry. “Aha. Barem mislim.” Owen skrene na izlazni odvojak. Hummer se probijao kroz snijeg. Sat ugrađen u upravljačku ploču prestao je raditi baš kao i Henryjev ručni sat, ali mu se učini da je jedva primjetno zarudjelo. “Lijevo ili desno na kraju ceste? Reci mi sad, jer ne želim riskirati sa zaustavljanjem.” “Lijevo, lijevo.” Owen usmjeri vozilo lijevo ispod poskakujućeg signalnog svjetla, izvuče ga iz još jednog proklizavanja, pa kroz Kansašku ulicu krene prema jugu. Kroz Kansašku ulicu je 52 Lik iz Dickensove knjige Božićna priča, škrtac i gramzivac, šiljasta nosa, usahlih obraza i ukočena hoda, okrutni poslodavac. Ovo je aluzija na jednu epizodu iz spomenutog djela, kad duh budućih Božića - kao znak upozorenja - Scroogeu pokaže nadgrobni kamen s njegovim imenom.

103 prošla i ralica, i to nedavno, ali je ulica već bila ponovno donekle zametena snijegom. “Snijeg manje pada”, reče Henry. “Aha, ali je vjetar opak. Raduješ se što ćeš ga vidjeti, zar ne? Dudditsa.” Henry se veselo nasmiješi. “Malo sam nervozan, ali da.” Zavrti glavom. “Duddits, čovječe... Duddits te odmah oraspoloži. Silan je. Uvjerit ćeš se i sam. Žao mi je samo što ćemo tako nenajavljeno banuti u zoru.” Owen slegne ramenima. Tome nema pomoći, poručivao je taj pokret. “Mislim da su ovdje na zapadnoj strani već četiri godine, a nikad nisam bio u njihovoj novoj kući.” Nesvjesno, prijeđe na razgovor mislima: Preselili su se nakon Alfiejeve smrti. Jeste li—A tad, umjesto riječi, slika: ljudi u crnom ispod crnih kišobrana. Groblje na kiši. Lijes na nogarima, a na poklopcu izrezbareno POČIVAJ U MIRU, ALFIE. Ne, reče Henry postiđeno. Nitko od nas. Ali Henry nije znao zašto nisu otišli na ispraćaj, iako mu je pala na um fraza: Prst se pomiče i piše; a nakon što napiše, kreće dalje53 Duddits je bio važan (zapravo je riječ koju traži vitalan) dio njihova djetinjstva. A nakon što se njihova veza prekinula, povratak bi bio bolan. Bolan je jedno, a beskorisno bolan je drugo. Sad je nešto shvaćao. Slike koje je povezivao sa svojim beznađem i rastućom izglednošću samoubojstva - mlijeko koje curi niz očevu bradu, Barry Newman briše sa svojim XXL turom iz njegove ordinacije - cijelo su vrijeme skrivale jednu drugu, snažniju sliku: snovolovku. Nije li to bio stvarni vrutak njegova očaja: ta kombinacija veličanstvenosti pojma snovolovke i otrcanosti njegovih primjena? Iskoristiti Dudditsa da nađe Josie Rinkenhauer bilo je kao da otkriješ kvantnu fiziku samo zato da bi smislio videoigricu. Još i gore, kao da otkriješ da kvantna fizika zapravo služi jedino za to. Naravno da su učinili dobro djelo - bez njih, Josie Rinkenhauer umrla bi u toj cijevi poput štakora u bačvi za skupljanje kišnice - ali, budimo realni, nisu spasili buduću dobitnicu Nobelove nagrade za mir— Ne mogu pratiti sve što ti je upravo prošlo kroz glavu, reče Owen, iznenada duboko u Henryjevoj glavi, ali zvuči prilično bahato. Koja ulica? Uvrijeđen, Henry se strogo zapilji u njega. “U posljednje vrijeme nismo svraćali k njemu, u redu? Može li ostati na tome?” “Da”, reče Owen. “Ali smo mu svi slali božićne čestitke, u redu? Svake godine. Tako sam doznao da su se preselili u Dearbornovu, Dearbornovu 41, u West Side Derryju, pa skreni u treću ulicu desno.” “U redu. Smiri se.” 53 Stih iz Rubaija, zbirke pjesama Omara Khayyama (1048. - 1122.), perzijskog pjesnika, matematičara i filozofa. Otprilike znači da se ono što se dogodilo ne da ničim promijeniti.

104 “Jebo svoju mater i dabogda crko.” “Henry—” “Izgubili smo vezu. Događa se. Vjerojatno se takvo što nikad nije dogodilo gospodinu Savršenom Velmoži kao što si ti, ali nama ostalima... nama ostalima...” Henry spusti pogled, primijeti da su mu šake stisnute pa ih prisili da se otvore. “U redu, rekoh.” “Vjerojatno gospodin Savršeni održava vezu sa svim svojim prijateljima iz srednje škole, ha? Vjerojatno se nalazite jedanput na godinu da drpate ženske za grudnjake, navijate ploče Mötley Crüea i jedete Tuna Surprise54 baš kao što su je posluživali u školskoj kantini.” “Ispričavam se ako sam te uvrijedio.” “Ma, mo’š me pelcat’. Ponašaš se kao da smo ga ostavili na cjedilu.” Što su, dakako, više-manje i učinili. Owen ne reče ništa. Škiljio je kroz vrtložeći snijeg, tražio znak za Dearbornovu na blijedosivoj ranojutarnjoj svjetlosti... i eno ga, točno ispred njih. Ralica koja je prošla Kansaškom ulicom zatrpala je kraj Dearbornove, ali Owen je bio uvjeren da će se njihov terenac uspjeti probiti. “Nije da sam prestao misliti na njega”, reče Henry. Namjeravao je nastaviti razgovor mislima, ali se ponovno prebaci na riječi. Razmišljanje o Dudditsu razotkriva previše. “Svi smo mislili na njega. Zapravo, Jonesy i ja smo ga namjeravali proljetos posjetiti. A onda je Jonesy doživio nesreću i ja sam potpuno to smetnuo s uma. Je li to tako čudno?” “Nimalo”, blago će Owen. Naglo okrene upravljač udesno pa ga cimne u drugu stranu da ne prokliže, a zatim nagazi na gas. Hummer udari o ugaženi i skoreni snježni zid dovoljno jako da obojica polete naprijed u svojim sigurnosnim pojasovima. A tad prođu kroza nj. Owen je manevrirao volanom da ne bi udario u snijegom zametene automobile parkirane s obiju strana ulice. “Nije mi potrebno da mi osjećaj krivnje nabija netko tko je planirao izroštiljati nekoliko stotina civila”, zagunđa Henry. Owen objema nogama pritisne kočnicu i ponovno ih odbaci na njihove kolane, ovaj put dovoljno snažno da se pojasovi zakoče. Terenac se okrene popreko na ulici i zaustavi se. “Začepi, jebote.” Ne seri o stvarima koje ne razumiješ. “Vjerojatno ću” poginuti zbog “tebe, pa da lijepo zadržiš sve to usrano” samoživo 54 Tunjevina iz limenke s jogurtom i rajčicama.

105 (slika razmaženog klinca izbočene donje usnice) “racionalizirajuće sranje” za sebe. Henry se zapilji u njega, zgranut i zapanjen. Kad je netko posljednji put tako s njim razgovarao? Odgovor je bio vjerojatno nikad. “Stalo mi je samo do jednog”, reče Owen. Lice mu je bilo blijedo, napeto i iscrpljeno. “Želim naći tvog Jonesyja Tifusara i zaustaviti ga. U redu? Jebi se ti i ta tvoja afektirana senzibilnost, jebi se ti i tvoj umor, a jebi se lijepo i ti. Ja sam ovdje.” “U redu”, reče Henry. “Nisu mi potrebne pouke iz moralnosti od tipa koji si planira raznijeti svoj preobrazovani, samoživi mozak.” “U redu.” “I zato jebo ti svoju mater i crko.” Tajac u terencu. Izvana dopire tek monotoni usisavački fijuk vjetra. Naposljetku Henry reče: “Evo što ćemo. Ja ću pojebati tvoju mater pa crknuti, a zatim ti moju majku pa crknuti. Barem ćemo izbjeći tabu incesta.” Owen se počne smiješiti. Henry mu uzvrati smiješak. Što rade Jonesy i gospodin Sivac? Owen upita Henryja. Vidiš li? Henry obliže usnice. Svrbež u nozi je uglavnom prestao, ali mu je jezik bio poput komada starog čupavca. “Ne. Odsječeni su. Sivac je vjerojatno kriv za to. A tvoj neustrašivi vođa? Kurtz? Sustiže nas, zar ne?” “Aha. Želimo li zadržati nekakvu prednost pred njim, trebali bismo ovo brzo obaviti.” “Pa onda i hoćemo.” Owen se počeše po crvenom nametniku na obrazu, pogleda crvene komadiće koji su mu ostali na prstima pa ponovno krene. Rekao si broj 41? Aha. Owen? Što je? Bojim se. Dudditsa? Malo, da. Zašto? Ne znam.

106 Henry tupo pogleda u Owena. Osjećam da nešto s njim nije u redu. 7 NJEZINO SE PONOĆNO PRIKAZANJE OBISTINILO I KAD SE ZAČULO KUCANJE NA vratima, Roberta nije mogla ustati. Noge kao da su joj bile vodene. Noć je prošla, ali ju je zamijenila blijeda, sablasna jutarnja svjetlost koja nije bila puno bolja, a oni su pred vratima, Pete i Beav, mrtvi su došli po njezina sina. Šaka se ponovno spusti na vrata, teško, i slike zazvekeću na zidu. Jedna od njih bila je uokvirena naslovnica derryjevskog fotografija na kojoj su bili Duddits, njegovi prijatelji i Josie Rinkenhauer, zagrljeni, nasmijani od uha do uha (kako je Duddits na toj slici dobro izgledao, kako snažan i normalan) ispod naslova koji je glasio SREDNJOŠKOLCI SE IGRALI DETEKTIVA I NAŠLI NESTALU DJEVOJKU. Bam! Bam! Bam! Ne, pomisli ona, ostat ću sjediti ovdje i naposljetku će oni otići, morat će otići, jer se mrtve ljude mora pozvati da udu, stoga ostanem li sjediti— No tad Duddits projuri pokraj njezina stolca za ljuljanje - trkom, a inače ga je ovih dana i hodanje umaralo. Oči su mu krijesile nekadašnjim sjajem. Bili su to tako dobri dečki, toliko mu sreće donijeli, ali sad su mrtvi, došli su mu kroz mećavu i mrtvi su— “Duddie, ne!” vrisne ona, ali se on ogluši na to. Projuri pokraj te stare uokvirene fotografije - Duddits Cavell na prvoj stranici novina, Duddits Cavell junak, čudima nikad kraja - i ona začuje što viče kad je otvorio vrata u izdišuću mećavu: “Eni! Eni! ENI!" HENRY ZINE - NIKAD NIJE DOZNAO ŠTO BI REKAO, JER NIKAKVE RIJEČI NE IZAĐU iz njegovih usta. Zgromilo ga je, zanijemio je. To nije Duddits, ne može biti - to je nekakav njegov boležljivi ujak ili stariji brat, blijed i očito ćelav ispod svoje kapice Red Soxa podignute visoko na tjeme. Na obrazima ima čekinje, oko nosnica kraste krvi, a ispod očiju teške tamne podočnjake. A ipak— “Eni! Eni! Eni!" Visoki, blijedi neznanac na vratima baci se Henryju u naručje nekadašnjom Dudditsovom neumjerenošću i odbaci ga natraške na snijegom pokrivenu stepenicu ne zbog svoje težine - bio je lagan kao perce - nego zato što Henry nije bio spreman za taj juriš. Da ga Owen nije pridržao, on i Duddits prevalili bi se u snijeg. “Eni! Eni!” Smije se. Plače. Obasipa ga starim dobrim dudditsovskim slinavim pusama. Duboko u skladištu njegova sjećanja, Beaver Clarendon šapne; Kažete li, narode, ikome da je to učinio... A Jonesy: Aha, da znamo, više se nećeš družiti s nama, krepilu. Bio je to ipak Duddits, cmakao Henryjeve lišajem umrljane obraze... ali bljedilo Dudditsovih obraza, što je to? Tako je mršav - ne, više nego mršav, okopnio - a što je to? Ta krv oko

107 nosnica, neugodan miris kojim mu odiše koža... ne miris kojim je odisala Becky Shue, ne zadah lovačke kuće obrasle lišajem, ali svejedno miris smrti. A tu je i Roberta, stoji u predvorju pokraj fotografije Dudditsa i Alfieja na karnevalu Dani Derryja, voze se na vrtuljku, smiju se jezdeći poput orijaša na plastičnim konjima plahovita pogleda. Nisam bio na Alfiejevu pogrebu, ali sam poslao brzojav, pomisli Henry, prezirući se. Roberta, očiju punih suza, krši ruke, pa premda je nabacila koji kilogram u prsima i na bokovima, i premda joj je kosa sad bila gotovo sasvim sijeda, to je ona, ona je još ona, ali Duddits... mili Bože, Duddits... Henry pogleda u nju, ruku još oko svog starog prijatelja koji je i dalje izvikivao njegovo ime. Potapše Dudditsa po lopatici. Bila je lomna pod njegovim dlanom, krhka poput kosti ptičjeg krila. “Roberta”, reče on. “Roberta, Bože moj! Što mu je?” “ALL55”, reče ona i uspije se blijedo nasmiješiti. “Zvuči kao ime deterdženta za pranje rublja, zar ne? Kratica od akutna limfocitna leukemija. Dijagnosticirana mu je prije devet mjeseci, a tad liječenje više nije bilo opcija. Otad se samo utrkujemo s vremenom.” “Eni!” Duddits klikne. Nekadašnji blentavi smiješak ozari mu sivo i umorno lice. “Ao anje, ui an!” “Tako je”, reče Henry i počne plakati. “Staro sranje, drugi dan.” “Znam zašto si ovdje,” reče ona, “ali nemoj. Molim te, Henry. Preklinjem te. Nemoj mi odvesti dijete. On umire.” 9 KURTZ JE UPRAVO NAMJERAVAO ZAMOLITI PERLMUTTERA ZA NAJNOVIJE IZVJEŠĆE o Underhillu i njegovu novom prijatelju - novi se prijatelj zvao Henry, Henry Devlin - kad Pearly ispusti dug, lelekav krik, a lice podigne prema krovu vozila. Kurtz je jednom u Nikaragvi pomogao nekoj ženi roditi (a uvijek nas proglase negativcima, pomisli on sentimentalno) i ovaj ga krik podsjeti na njezin, koji je čuo na obalama prelijepe rijeke La Juvena. “Drž’ se, Pearly!” vikne Kurtz. “Drž’ se, dragoviću! Duboko diši!” “Jebi se!” vrisne Pearly. “Pogledaj u što si me uvalio, pokvarena pizdo! JEBI SE!" Kurtz mu to ne zamjeri. Žene govore strahotne stvari dok rađaju, pa premda je Pearly nedvojbeno bio pripadnik muškog roda, Kurtz je pretpostavljao da on proživljava 55 All na engleskom znači i “sve”.

108 nešto najsličnije porođaju koliko to muški porođaj može biti. Znao je da možda ne bi bilo loše Perlmutteru skratio muke— “Da nisi to učinio”, jaukne Pearly. Suze bola kotrljale su mu se niz obraze zarasle u crvenu bradu. “Da nisi to učinio, ti stara gnjido.” “Ništa se ne brini, momče”, utješi ga Kurtz i potapše Perlmuttera po drhtavom ramenu. Ispred njih se čuo ravnomjeran zveket tutnjave ralice koju je Kurtz uspio obrlatiti da im krči put (kako se siva svjetlost počela ponovno prosijavati u svijet, njihova se brzina povećala na vrtoglavih pedeset kilometara na sat). Stražnja svjetla ralice žarila su poput prljavih | crvenih zvijezda. Kurtz se nagne naprijed i zagleda se u Perlmuttera očiju blistavih od radoznalosti. Na stražnjem sjedištu Hummera bilo je jako hladno razbijenog prozora, ali na trenutak Kurtz to nije primjećivao. Prednjica Perlmutterove jakne izbočila se poput balona, i Kurtz ponovno izvuče svoj pištolj. “Šefe, ako on—” Prije nego što je Freddy uspio završiti rečenicu, Perlmutter zaglušujuće prdne. Silan smrad ih zapahne istog trenutka, ali Pearly kao da to nije primijetio. Glava mu se zaklati i padne na naslon, vjeđe napola sklope, a lice mu poprimi izraz silnog olakšanja. “Ma idi mi u tri pizde MATERINE!” vikne Freddy i spusti prozor do kraja usprkos propuhu koji je već kolao kroz vozilo. Fasciniran, Kurtz je promatrao kako Perlmutterov nabrekli trbuh splašnjava. Znači, ne još. Ne još, a možda je tako i bolje. Taj stvor koji raste u Perlmutterovu mehanizmu mogao bi im dobro doći. Malo vjerojatno, ali ne i nemoguće. Sve stvari služe Gospodu, piše u Svetom pismu, a to bi moglo uključivati i šupčeve lasice. “Drž’ se, vojniče”, reče Kurtz, pomiluje Pearlyjevo rame jednom rukom, a drugom odloži pištolj na sjedište pokraj sebe. “Samo hrabro i misli na Boga.” “Jebeš Boga”, mrzovoljno će Perlmutter, i Kurtz se blago prenerazi. Nikad ne bi ni sanjao da Perlmutter može biti tako prost. Ispred njih bijesnu stražnja svjetla ralice i ona skrene u stranu. “O-o”, reče Kurtz. “Što da radim, šefe?” “Zaustavi se iza nje”, reče Kurtz. Reče to veselo, ali ponovno uzme pištolj. “Vidjet ćemo što naš novi prijatelj želi.” Premda je mislio da zna. “Freddy, što si dočuo od naših starih prijatelja? Hvataš li njihove misli?” Krajnje nevoljko, Freddy reče; “Samo Owenove. Ali ne i misli tipa koji je s njim, kao ni misli tipova koje ganjaju. Owen nije na cesti. U nekoj je kući. Razgovara s nekim.” “U kući u Derryju?” “Aha.”

109 I evo vozača ralice, grabi kroz snijeg prema njima u velikim zelenim gumenim čizmama i vjetrovci s kapuljačom koja bi dobro došla nekom Eskimu. Donji dio lica omotao je golemim vunenim šalom čiji krajevi vijore za njim na vjetru i Kurtz nije morao biti telepat da zna da su mu ga isplele žena ili majka. Vozač se nagne kroz prozor i nabere nos kad je osjetio zaostali zadah sumpora i etilnog alkohola. Sumnjičavo pogleda u Freddyja, u polusvjesnog Perlmuttera i naposljetku u Kurtza na stražnjem sjedištu, koji se naginjao naprijed i gledao u njega očiju blistavih od radoznalosti. Kurtz je smatrao da bi bilo pametno da pištolj zatakne ispod lijevog koljena, barem zasad. “Da, kapetane?” upita Kurtz. “Primio sam radioporuku od tipa koji kaže da se zove Randall.” Vozač ralice povisi glas da bi nadjačao vjetar. Govorio je čistim istočnjačkim sjevernjačkim naglaskom. “Genral Randall. Izjavio je da razgovara sa mnom satelitskom vezom ravno iz Cheyenne Mountaina u Wyomin’u.” “To mi ime ništa ne znači, kapetane”, Kurtz reče istim veselim tonom - ne obazirući se uopće na Perlmuttera koji zaječi: “Lažeš, kako lažeš.” Oči vozača ralice na brzinu pogledaju u Pearlyja pa ponovno u Kurtza. “Dao mi je šifru. Plavi izlaz. Znači li vam ona što?” “‘Zovem se Bond, James Bond”’, reče Kurtz i nasmije se. “Netko vas zeza, kapetane.” “Rekao mi je da vam kažem da je vaš dio misije završen i da vam domovina zahvaljuje.” “Jesu li spomenuli zlatni sat, dragoviću?” upita Kurtz, iskričavih očiju. Vozač obliže usnice. Zanimljivo, pomisli Kurtz. Vidio je trenutak kad je vozač ralice zaključio da ima posla s luđakom. Točno taj trenutak. “Nemam pojma ni o kakvom zlatnom satu. Samo sam vam htio reći da ne mogu dalje s vama. Ne bez ovlasti.” Kurtz izvadi pištolj iz skrovišta ispod lijevog koljena i uperi ga vozaču u lice. “Evo ti ovlasti, dragoviću, s potpisom i urudžbiranom u triplikatu. U redu?” Vozač pogleda u pištolj svojim dugim jenkijevskim očima. Nije izgledao osobito uplašen. “Aha, čini se da je to u redu.” Kurtz se nasmije. “Dobar momak! Jako dobar momak! A sad krenimo. I malo ubrzaj, Bog te ima rad. U Derryju moram s nekim” - Kurtz potraži le mot juste i nađe ga - “obaviti informativni razgovor.” Perlmutter napola zastenje, napola se nasmije. Vozač ga pogleda. “Ne obaziri se na njega, u drugom je stanju”, reče Kurtz povjerljivo. “Još malo i počet će se derati da hoće oštrige i kisele krastavce.” “U drugom stanju”, ponovi vozač savršeno bezizražajno.

110 “Da, ali ne brini se zbog toga. Nije to tvoj problem. Problem je u tome. dragoviću—” Kurtz se nagne naprijed, govoreći ljubazno i povjerljivo preko cijevi svog devetmilimetarskog pištolja “—da je taj čovac kojeg moram uhvatiti sad u Derryju. Očekujem da će se uskoro ponovno naći na cesti, pretpostavljam da zna da ga dolazim srediti—” “Zna, i te kako”, reče Freddy Johnson. Počeše se po vratu sa strane pa spusti ruku među noge i počeše se i ondje. “—ali u međuvremenu,” nastavi Kurtz, “mislim da mogu smanjiti razmak između nas. Dakle, hoćeš li sad ubaciti svoje ostarjelo dupe u prvu ili što?” Vozač kimne glavom i vrati se u kabinu svoje ralice. Dnevna je svjetlost sad bila jača. Ova svjetlost vjerojatno pripada posljednjem danu mojeg života, pomisli Kurtz blago začuđen. Perlmutter počne tiho jaukati. Jauk je stanovito vrijeme zvučao kao režanje, a zatim se pretvori u urlik. Perlmutter se ponovno grčevito uhvati za trbuh. “Isuse”, reče Freddy. “Pogledajte mu trbuh, šefe. Diže se kao štruca kruha.” “Duboko diši”, reče Kurtz i dobrostivo potapše Pearlyja po ramenu. Ispred njih, ralica se ponovno pokrenula. “Duboko diši, momče. Opusti se. Samo se opusti i misli na nešto lijepo.” 10 Šezdeset kilometara do Derryja. ŠEZDESET KILOMETARA IZMEĐU MENE I Owena, pomisli Kurtz. Uopće nije loše. Dolazim po tebe, dragoviću. Trebaš u školu. Naučiti što si zaboravio o prekoračivanju Kurtzove crte. Poslije trideset pet kilometara, oni su još tamo - barem tako tvrde Freddy i Perlmutter, iako je Freddy sad bio sve manje siguran. No Pearly je rekao da razgovaraju s majkom - Owen i onaj drugi razgovaraju s majkom. Majka ga ne želi pustiti. “Pustiti koga?” upita Kurtz, premda mu je bilo svejedno. Majka ih zadržava u Derryju, omogućuje im da smanje razmak, pa Bog blagoslovio majku tko god bila i bez obzira na njezine motive. “Ne znam”, reče Pearly. Utroba mu se koliko-toliko smirila nakon Kurtzova razgovora s vozačem ralice, ali je zvučao izmučeno. “Ne vidim. Netko je tamo, ali kao da nema mozga u koji bih zavirio.” “Freddy?” Freddy zavrti glavom. “Izgubio sam Owena. Jedva čujem vozača ralice. Kao da... ne znam... kao da gubim radiosignal.” Kurtz se nagne preko sjedišta i izbliza pogleda Ripleyjicu na Freddyjevu obrazu. U sredini je još bila crvenonarančasta, ali je na rubovima poprimala pepeljastu boju.

111 Ugiba, pomisli Kurtz. Ubija je ili Freddyjev organizam ili okoliš. Owen je bio u pravu. Neka me vrag odnese. Premda to ništa ne mijenja na stvari. Crta je svejedno crta, a Owen ju je prekoračio. “Raličar”, reče Perlmutter svojim umornim glasom. “Što s njim, dragoviću?” Samo što nije bilo potrebe da Perlmutter odgovori. Ispred njih, svjetlucajući na snijegu nošenim vjetrom, vidio se znak IZLAZ 32 - GRANDVIEW/GRANDVIEW STATION. Ralica iznenada ubrza i podigne lopatu. Odjednom je Hummer ponovno vozio kroz skliski pršić, viši od trideset centimetara. Vozač se nije potrudio ni dati žmigavac, samo je skrenuo s autoceste brzinom od sedamdeset pet kilometara i za sobom podigao visoku lepezu snijega. “Da pođem za njim?” upita Freddy. “Mogu ga sustići, šefe!” Kurtz svlada snažnu želju da kaže Freddyju da krene za ralicom - sredio bi on tu dugooku jenkijevsku gnjidu i naučio ga što se događa onima koji prekorače crtu. Dao mu da okusi malo onoga što čeka Owena Underhilla. Samo što je ralica veća od Hummera, osjetno veća, i tko zna što bi se moglo dogoditi upuste li se u igru naguravanja. “Ostani na autocesti, momče”, reče Kurtz i ponovno se zavali u sjedištu. “Misli na glavnu nagradu.” Svejedno se s iskrenim žaljenjem zagleda za ralicom koja je skrenula u studeno, vjetrovito jutro. Čak se ne može ni nadati da je prokleti Jenki zaradio nametnika od Freddyja ili Archieja Perlmuttera, jer gljivice ne traju dugo. Oni nastave vožnju. Zbog snježnih nanosa brzina im se ponovno smanji na trideset kilometara, ali Kurtz pretpostavi da će se vremenski uvjeti poboljšati nakon što zađu dublje na jug. Mećava je gotovo prestala. “Usput, čestitam”, reče Freddyju. “Ha?” Kurtz ga potapše po ramenu. “Čini se da ti se stanje poboljšava.” Okrene se Perimutteru. “A za tebe, momče, nisam siguran.” 11 STOTINU PEDESET KILOMETARA SJEVERNO OD MJESTA GDJE SE NALAZIO KURTZ I manje od dva kilometra od raskrižja seoskih cesta gdje su pokupili Henryja, nova zapovjednica carskodolinaša - žena strogo pristale vanjštine, na pragu pedesetih - stajala je pokraj bora u dolini čije je tajno ime glasilo Potpuno čišćenje jedan. Potpuno čišćenje jedan bila je, doslovno, dolina smrti. Cijelom njezinom dužinom ležale su hrpe isprepletenih trupala, pretežito u lovačkoj narančastoj odjeći. Bilo ih je ukupno više od stotinu. Ako je na truplu nađen kakav dokument, pričvrstili su ga selotejpom oko žrtvina vrata. Većina ubijenih imala je kod sebe vozačku dozvolu, ali je tu bilo i kreditnih

112 kartica Visa i Discover, iskaznica zdravstvenog osiguranja Blue Cross i lovačkih dozvola. Jedna žena s velikom crnom rupom na čelu bila je identificirana iskaznicom videoteke Blockbuster. Stojeći pokraj najveće hrpe tijela, Kate Gallagher dovršavala je prebrojavanje ugrubo prije nego što napiše svoje drugo izvješće. U jednoj je ruci držala džepno računalo Palm Pilot, oruđe na kojem bi joj jamačno bio pozavidio Adolf Eichmann, taj glasoviti računovođa mrtvih. Piloti prije nisu radili, ali se činilo da je glavnina najmodernije elektroničke opreme sad ponovno umrežena. Kate je nosila slušalice i mikrofon koji joj je visio ispred maske. Povremeno bi zatražila nečije pojašnjenje ili izdala zapovijed. Kurtz je odabrao nasljednicu koja je bila vrijedna i učinkovita. Zbrojivši tijela s ovog i drugih mjesta, prema Gallagheričinoj procjeni odstrijelili su najmanje šezdeset posto bjegunaca. Ti su anonimusi pružili otpor, što je svakako bilo iznenađenje, ali na duže staze većina njih ne može preživjeti. To je tako. “Hej, Katie-Kate.” Jocelyn McAvoy pomoli se između drveća na južnoj strani doline, spuštene kapuljače, kratke kose pokrivene zelenim svilenim rupcem, strojnice prebačene preko ramena. Prednjica njezine vjetrovke bila je umrljana krvlju. “Prestrašila sam te, zar ne?” upita ona novu zapovjednicu. “Možda si mi malo digla tlak.” “Dakle, Kvadrant četiri je čist, možda će ti od toga malo pasti.” McAvoyičine su se oči krijesile. “Sredili smo više od četrdeset. Jackson ima za tebe brojke, čistu istinu, a kad smo već kod čistog, sad bi mi zaista dobro došlo jedno—” “Oprostite? Dame?” One se okrenu. Iz snijegom pokrivenog guštika na sjevernoj strani doline izađe grupa od šest muškaraca i dvije žene. Uglavnom su bili odjeveni u nešto narančasto, ali im je vođa bio zdepasti tegljač od čovjeka koji je ispod vjetrovke nosio vojnički kombinezon pripadnika Plave grupe. Usto je nosio i prozirnu masku, iako je ispod usta imao Ripleyjičinu kozju bradicu koja ni u kojem slučaju nije bila u skladu s pravilima vojne službe. Svi su novopridošlice imali automatsko oružje. Gallagherova i McAvoyeva imale su tek toliko vremena da razrogačenih očiju pogledaju jedna u drugu kao da su uhvaćene spuštenih hlača. A tad se Jocelyn McAvoy maši strojnice, a Kate Gallagher browningice koju je naslonila na onaj bor. Nisu ih uspjele dohvatiti. Grmljavina pušaka bila je zaglušujuća. McAvoyeva bude odbačena gotovo sedam metara kroz zrak. Jedna joj čizma odleti s noge. “To je za Larryja!” vrištala je jedna u narančasto odjevena žena. “To vam je za Larryja, kurvetine, to vam je za Larryja!”

113 12 KAD JE PALJBA ZAVRŠILA, ONAJ ZDEPASTI MUŠKARAC S KOZJOM BRADICOM OD Ripleyjica okupi svoju grupu kod potrbuške ležećeg tijela Kate Gallagher, koja je diplomirala kao deveta u svojoj generaciji na West Pointu prije nego što se ogriješila o boleštinu zvanu Kurtz. Zdepasti joj je konfiscirao pušku, koja je bila bolja od njegove. “Uvjereni sam pristaša demokracije”, reče on. “I vi, narode, možete raditi što hoćete, ali ja sad krećem na sjever. Ne znam koliko će mi trebati da naučim riječi himne ‘O Kanada’, ali namjeravam doznati.” “Idem s tobom”, reče jedan od muškaraca i uskoro postane jasno da oni svi idu s njim. Prije odlaska s čistine, vođa se sagne i izvadi Palm Pilota iz snijega. “Oduvijek sam želio jednog ovakvog”, reče Emil “Dawg” Brodsky. “Palim se na novu tehnologiju.” Odu iz doline smrti smjerom kojim su došli, na sjever. Oko njih su se čuli izolirani pucnji i rafali, ali je i operacija Potpuno čišćenje zapravo završila. 13 GOSPODIN SIVAC POČINIO JE JOŠ JEDNO UBOJSTVO I UKRAO JOŠ JEDNO VOZILO, ovaj put ralicu poduzeća za održavanje cesta. Jonesy nije vidio kad se to dogodilo. Gospodin Sivac, zaključivši da ne može izvući Jonesyja iz njegova ureda (barem dok sve svoje vrijeme i energiju ne bude mogao posvetiti tom problemu), odlučio je učiniti najbolje što je mogao, a to je da Jonesyja ogradi od vanjskog svijeta. Jonesyju se sad činilo da zna kako se Fortunato jamačno osjećao kad ga je Montressor iz osvete zazidao u vinski podrum56 . Dogodilo se to nedugo nakon što je gospodin Sivac ponovno krenuo policijskim automobilom niz južni vozni trak autoceste (postojao je samo jedan, barem zasad, i opasan za vožnju). Jonesy je u to vrijeme bio u ormaru, provodio u djelo nešto što mu se učinilo apsolutno sjajnom idejom. Gospodin Sivac mu je isključio telefon? U redu, on će stvoriti novi oblik komunikacije, kao što je stvorio termostat da bi ohladio ured kad ga je gospodin Sivac pokušao istjerati iz ureda pregrijavanjem. Zaključio je da bi faks mogao poslužiti u tu svrhu. Zašto ne? Svi su uređaji simbolični, puke vizualizacije koje će mu pomoći da najprije upregne, a zatim i iskoristi moći koje posjeduje više od dvadeset godina. Gospodin Sivac je naslutio te moći i nakon početne pomutnje vrlo djelotvorno onemogućio Jonesyja da se njima posluži. Trik se sastojao u tome da on nastavi pronalaziti načine kako da zaobiđe prepreke gospodina Sivca, baš kao što je gospodin Sivac iznalazio načine da ide na jug. 56 Likovi iz priče Edgara Allana Poea (1809. - 1849.), Sanduk amontillada (amontillado je vrsta finog i skupog vina), objavljene 1846.

114 Jonesy zatvori oči i zamisli faks poput onoga u tajništvu Odsjeka za povijest, samo što ga je smjestio u ormar svoga novog ureda. A zatim, osjećajući se poput Aladina koji trlja čarobnu svjetiljku (samo što se činilo da je broj želja koje su se njemu mogle ispuniti bio neograničen, ako ne prekardaši), zamisli i hrpu papira, a pokraj nje olovku Berol Black Beauty57 Zatim ode u ormar da vidi koliko je bio uspješan. Na prvi pogled, prilično... iako je olovka bila pomalo sablasna; nova novcata i djevičanski netaknuto zašiljena, ali svejedno sažvakana punom dužinom. Ali tako i treba biti, zar ne? Beaver se služio olovkama Black Beauty još u gimnaziji u Witchamovoj. Oni su pak rabili standardnije žute Eberhardfabersice. Faks je izgledao savršeno; čučao je na podu ispod klupka praznih vješalica i jedne jakne (žarkonarančaste vjetrovke koju mu je majka kupila za prvi lovački izlet, pa ga prisilila da joj obeća - s rukom na srcu - da će je nositi u svakom trenutku koji provede izvan kuće) i ohrabrujuće zujao. Razočaranje se uvuklo u njega kad je kleknuo ispred uređaja i pročitao poruku u osvijetljenom prozorčiću; ODUSTANI, JONESY, IZAĐI. Podigne slušalicu faksa i začuje snimljeni glas gospodina Sivca; “Odu- stani, Jonesy, izađi. Odustani, Jonesy, iza—” Od niza snažnih udaraca, glasnih gotovo poput udara groma, on vikne i skoči na noge. Prva mu je pomisao bila da se gospodin Sivac poslužio jednom od onih poluga za razvaljivanje vrata kakvima se služe pripadnici specijalnih postrojbi i da se probija u ured. Ali nisu bila posrijedi vrata, već prozor, i na neki je način to bilo još gore. Gospodin Sivac mu je na prozor stavio sive rolete - izgledale su čelične. Sad više nije bio samo zatočen, nego i slijep. S unutarnje strane roleta, lako čitljivo kroz staklo, pisalo je; ODUSTA- NI, IZAĐI. Jonesy se nakratko prisjeti Čarobnjaka iz Oza - PREDAJ SE, DOROTHY, pisalo je na nebu - i dođe mu da se nasmije. Ali se nije mogao smijati. Ništa nije bilo smiješno ih ironično. Ovo je užasno. “Ne!” vikne on. “Skini ih! Skini ih, proklet bio!” Nije bilo odgovora. Jonesy podigne ruke, namjeravajući razbiti staklo i zabubnjati po čeličnim roletama, ali pomisli: Jesi li lud? To on i želi! Čim razbiješ staklo, rolete će nestati i gospodin Sivac ulazi. A tebe više nema, prijatelju. Osjećao je kretanje - teško brundanje ralice. Gdje su sad? Kod Watervillea? Auguste? Ili još niže prema jugu? U zoni gdje padahne nisu snijeg nego kiša? Ne, vjerojatno ne, gospodin Sivac zamijenio bi ralicu za nešto brže da su se otarasili snijega. Ali će ga se uskoro riješiti. Jer idu na jug. Kamo? Kao da sam već mrtav, pomisli Jonesy, neutješno zagledan u spuštene rolete i 57 Vrsta olovaka koje igraju vrlo važnu ulogu u Kingovu romanu “The dark hall”. Black beauty znači “crna ljepotica”.

115 njihovu zadirkujuću poruku. Kao da sam mrtav. 14 NAPOSLJETKU JE OWEN UHVATIO ROBERTU CAVELL ZA RUKE I - JEDNIM OKOM na brzajućim kazaljkama sata, predobro svjestan da svaka minuta dovodi Kurtza kilometar bliže - reče joj zašto moraju povesti Dudditsa, ma kako bolestan bio. Čak i u toj situaciji, Henry nije znao bi li uspio izgovoriti frazu sudbina svijeta možda ovisi o tome i zadržati ozbiljno lice. Underhill, koji je cijeli život proveo noseći pušku za svoju zemlju, mogao je i jest. Duddits je stajao rukom obgrlivši Henryja i ushićeno gledao u njega svojim blistavo zelenim očima. Barem se te oči nisu promijenile. Kao ni osjećaj koji su uvijek imali u Dudditsovoj blizini - da je sve u najboljem redu ili da će uskoro biti. Roberta pogleda u Owena. Lice kao da bi joj se postaralo svakom izgovorenom rečenicom. Kao da je na djelu nekakva zloćudna intervalna fotografija. “Da,” kaže ona, “shvaćam da želite naći Jonesyja - uhvatiti ga - ali što on namjerava učiniti? I ako je došao ovamo, zašto to nije učinio ovdje?” “Gospođo, ne mogu odgovoriti na ta pitanja—” “Dotora”, iznebuha će Duddits. “Ouni oe dotora.” Doktora? Owen mislima upita Henryja, usplahireno. Kakvog doktora? Nije važno, odgovori Henry. Odjednom je njegov glas u Owenovoj glavi bio jedva čujan. Moramo krenuti. “Gospođo. Gospođo Cavell.” Owen je ponovno uhvati za ruke, jako nježno. Henry je silno volio tu ženu, premda ju je prilično okrutno ignorirao posljednjih desetak godina, i Owenu je bilo jasno zašto ju je volio. Odisala je time kao slatkim dimom. “Moramo ići.” “Ne. Molim vas, recite da ne morate.” Suze ponovno poteku. Ne činite to, gospodo, Owen je želio reći. Situacija je ionako teška. Molim vas, ne činite to. “Dolazi jedan čovjek. Jako zao. Moramo otići prije nego što on stigne.” Robertino izbezumljeno, ožalošćeno lice ispuni odlučnost. “Dobro onda. Ako morate. Ali ja idem s vama.” “Roberta, ne”, reče Henry. “Da! Mogu paziti na njega... davati mu lijekove... njegove Prednisone58 ... Svakako ću ponijeti njegove vlažne blazinice za ispiranje usta i—” “Ama, i oani oje.” 58 Lijek sličan kortizonu, stabilizira preaktivni imunološki sustav.

116 “Ne, Duddie, ne!” “Ama, i oani oje! lunom! lunom!” Na sigurnom. Duddits se sad usplahirio. “Zaista više nemamo vremena”, reče Owen. “Roberta”, reče Henry. “Molim vas.” “Dajte da i ja pođem!” zavapi ona. “On je sve što imam!” “Ama”, reče Duddits, nimalo djetinjim glasom. “I... oani... OJE!” Ona ga pogleda ozbiljno u oči, a lice joj splasne. “U redu”, reče ona. “Ali samo minutu. Moram nešto donijeti.” Ona ode u Dudditsovu sobu i vrati se noseći papirnatu vrećicu koju da Henryju. “To su njegovi lijekovi”, reče ona. “U devet sati pije Prednisone. Nemoj mu zaboraviti dati, u protivnom počne hripati i zaboli ga u prsima. Može dobiti Percocet ako traži, a vjerojatno i hoće, jer ga boli kad je vani na hladnoći.” Pogleda u Henryja s tugom, ali bez prijekora. On je gotovo poželio da ga prekori. Bog zna da nikad nije učinio nešto zbog čega bi se osjećao ovako postiđeno. Ne samo zato što Duddits ima leukemiju, nego zato što boluje tako dugo, a nijedan od njih to nije znao. “I vlažne blazinice, ali samo po usnicama jer iz desni sad često krvari pa ga blazinice peku. Ima tu i vate za njegov nos ako bude krvario. O, i kateter. Vidiš to na njegovu ramenu?” Henry kimne glavom. Plastična cjevčica proviruje između zavoja. Pogled na nju izazove u njemu neobično snažan osjećaj deja vua. “Ako ste vani, pokrijte ga... Doktor Briscoe mi se smije, ali se ja uvijek bojim da će se hladnoća zavući u nju... nekakvom maramom... ili rupčićem...” Ponovno je plakala, a grcaji su joj se probijali kroz plač. “Roberta—” zausti Henry. Sad je i on gledao na sat. “Pazit ću na njega”, reče Owen. “Ja sam svog tatu njegovao do kraja. Znam sve o Prednisonu i Percocetu.” I još više: jači steroidi, jača sredstva protiv bolova. A na kraju marihuana, metadon i naposljetku čisti morfij, kudikamo bolji od heroina. Morfij, najdjelotvorniji stroj smrti. Tad osjeti Robertu u svojoj glavi, neobično škakljanje poput bosih nogu tako lakih da jedva dodiruju zemlju. Škaklja, ali nije neugodno. Ona pokušava doznati je li to što je rekao o svom ocu istina ih laž. Owen shvati da joj je to darak od njezina izvanrednog sina, a tako se dugo služi njime da više nije ni svjesna da to čini... kao što Henryjev prijatelj Beaver gricka čačkalice. Nije u telepatiji bila dorasla Henryju, ali je mogla čitati misli i Owenu nikad u životu nije bilo tako drago da je rekao istinu. “Ali nije bila posrijedi leukemija”, reče ona. “Rak pluća. Gospođo Cavell, zaista moramo kr—”

117 “Trebam mu donijeti još samo jednu stvar.” “Roberta, ne možemo—” zausti Henry. “Začas ću.” Ona jurne prema kuhinji. Owen prvi put osjeti strah. “Kurtz, Freddy i Perlmutter - Henry, ne mogu odrediti gdje su! Izgubio sam ih!” Henry je odmotao vrh vrećice i zavirio u nju. Ono što je ugledao na vrhu kutije glicerinskih blazinica s okusom limuna zaprepasti ga. Odgovori Owenu, ali glas kao da mu je dolazio s drugog kraja neke prethodno neotkrivene - štoviše, nepretpostavljene - doline. Postoji takva dolina, sad to zna. Udolina vremena. Neće i ne može reći da nikad nije slutio da takva konfiguracija postoji, ali kako je zaboga mogao tako malo naslutiti? “Upravo su prošli Izlaz 29”, reče on. “Sad su trideset kilometara iza nas. Možda i bliže.” “Što ti je?” Henry zavuče ruku u smeđu vrećicu i izvadi malu rukotvorinu od špage, tako sličnu paučini, koja je visjela iznad Dudditsova kreveta ovdje, kao i iznad kreveta u kući na Maple Laneu prije Alfiejeve smrti. “Duddits, odakle ti ovo?” upita on, ali je, dakako, znao. Ova je snovolovka bila manja od one koja je visjela u dnevnom boravku u Rupi u zidu, ali je u svemu ostalom bila njezina blizanka. “Ier”, reče Duddits ne skidajući pogled s Henryja, kao da još nije mogao sasvim povjerovati da je Henry ovdje. “Ier i e olao. A Oić oli jean.” Premda mu je sposobnost čitanja misli brzo hlapila kako mu je tijelo suzbijalo širenje lišaja, Owen je to lako razumio: Beaver mi je poslao, rekao je Duddits. Za Božić prošli tjedan. Oboljeli od Downova sindroma imaju poteškoća s izražavanjem pojma prošlog i budućeg vremena, i Owen je pretpostavljao da je za Dudditsa prošlost uvijek prošli tjedan, a budućnost uvijek idući tjedan. Kad bi svi razmišljali na taj način, pomisli Owen, na svijetu bi bilo puno manje jada i gorčine. Henry još trenutak ostane gledati u malu snovolovku od špage pa je vrati u smeđu papirnatu vrećicu upravo u trenutku kad se Roberta užurbano vratila. Dudditsovo se lice rastegne u veselom osmijehu kad je vidio po što je otišla. “Oooby Doo!” klikne on. “Ooby Doo uija!” Uzme je i poljubi u obraz. “Owen”, reče Henry caklećih očiju. “Imam silno dobre vijesti.” “Reci.” “Govnari su upravo nadomak Izlaza 28 nabasali na šleper čija se prikolica ispriječila na cesti pa su morali krenuti obilaznim putem. To će ih koštati deset, možda i dvadeset minuta.” “Hvala Bogu. Iskoristimo ih.” On pogleda na vješalicu u kutu. Na njoj je visjela golema plava poluduga vjetrovka s kapuljačom na čijim je leđima žarkocrvenim slovima pisalo ZIMSKA LIGA RED SOXA. “Tvoja je, Duddits?” “Oja!” reče Duddits smiješeći se i kimajući glavom. “Oa-akna.” A kad je Owen

118 posegnuo za njom: “Ijeli e as ad mo nali Osi.” I to je razumio, pa se naježi. Vidjeli ste nas kad smo našli Josie. I jest... i Duddits ga je vidio. Tek noćas ili ga je Duddits vidio onoga dana, prije devetnaest godina? Uključuju li Dudditsove sposobnosti i neku vrstu putovanja kroz vrijeme? Sad nije bilo vrijeme za takva pitanja i Owenu gotovo da je bilo drago. “Rekla sam da mu neću spakirati kutiju za užinu, ali naravno da jesam. Na kraju ipak jesam.” Roberta pogleda u kutiju - u to kako je Duddits drži, prebacuje iz ruke u ruku dok se teškom mukom uvlači u golemu vjetrovku, također poklon bostonskih Red Soxa. Lice mu je bilo nevjerojatno blijedo u odnosu na kričavoplavu i još kričaviju žutu boju kutije. “Znala sam da će otići. A da ja neću.” Pogledom pretraži Henryjevo lice. “Henry, molim te, ne bih li ja ipak mogla poći?” “Ako to učinite, mogli biste umrijeti njemu pred očima”, reče Henry, mrzeći okrutnost svojih riječi, mrzeći i to kako ga je njegova dugogodišnja karijera dobro obučila što ljudima treba reći u kojoj situaciji. “Biste li željeli da on to vidi, Roberta?” “Naravno da ne bih.” A zatim, kao da se naknadno sjetila, reče nešto što ga ujede za srce: “Proklet bio.” Priđe Dudditsu, odgurne Owena i brzo povuče zatvarač na sinovoj jakni. Zatim ga uhvati za ramena, prigne mu glavu i zagleda mu se u oči. Sićušni, oštri vrabac od žene. Visoki, blijedi sin, koji pliva u svojoj vjetrovci. Roberta je prestala plakati. “Budi dobar, Duddie.” “Uem oa, ama.” “Slušaj Henryja.” “Ou, ama. Uam Enia.” “Da si uvijek toplo obučen.” “Ou.” Još poslušan, ali i malo nestrpljiv, želi krenuti, i to Henryja vrati u prošlost: odlasci po sladoled, odlasci na minigolf (Dudditsu je ta igra iznenađujuće dobro išla od ruke, jedino ga je Pete uspijevao donekle redovito pobjeđivati), odlasci u kino; uvijek to slušaj Henryja, slušaj Jonesyja ili slušaj prijatelje; uvijek budi dobar, Duddie i uem oa, ama. Ona ga odmjeri od glave do pete. “Volim te, Douglas. Uvijek si mi bio dobar sin i jako te volim. Daj mi pusu.” On je poljubi. Njezina se ruka iskrade i pomiluje njegov obraz hrapav od čekinja. Henryju je taj prizor bio teško podnošljiv, ali je ipak gledao, bespomoćan kao sve muhe u paukovim mrežama. Svaka je snovolovka ujedno i zamka. Duddits je još jedanput ovlaš poljubi, ali su njegove sjajne zelene oči prelazile s Henryja na vrata. Duddits je jedva čekao da krene. Jer je znao da su ljudi koji progone Henryja i njegova prijatelja blizu? Jer je to bila pustolovina, poput svih onih pustolovina

119 koje su njih petorica doživjeli u stara dobra vremena? Zbog oba ta razloga? Da, vjerojatno. Roberta ga pusti i ruke joj se posljednji put maknu sa sina. “Roberta”, reče Henry. “Zašto nikome od nas niste rekli da se ovo događa? Zašto niste zvali?” “Zašto nikad niste došli?” Henry je mogao uzvratiti još jednim pitanjem - Zašto nije Duddits zvao? - ali bi to pitanje samo po sebi bila laž. Duddits je često zvao od ožujka, kad je Jonesy doživio nesreću. Henry se sjeti Petea, kako sjedi na snijegu pokraj prevrnutog Scouta, pije pivo i neumorno ispisuje DUDDITS u snijegu. Duddits, nasukan u Zemlji Nedođiji umire ovdje, Duddits koji šalje poruke a zauzvrat dobiva samo šutnju. Najzad je jedan od njih došao, ali samo da ga odvede s vrećicom lijekova i njegovom starom žutom kutijom za užinu. Nema obzirnosti u snovolovci. Željeli su Dudditsu samo dobro, čak i onoga prvog dana, voljeli ga iskreno. Pa ipak se svelo na ovo. “Pazi na njega, Henry.” Roberta pogleda u Owena. “I vi. Pazite mi na sina.” Henry reče: “Pokušat ćemo.” 15 U DAERBORNOVOJ NIJE BILO MJESTA ZA OKRETANJE; RALICE SU NA SVE KOLNE prilaze nabacale snijeg. Na ojačaloj jutarnjoj svjetlosti, usnule ulice izgledale su kao neki grad u dubini aljaške tundre. Owen ubaci Hummera u rikverc i sleti natraške niz ulicu. Glomazni stražnji kraj vozila nezgrapno se zanosio s jedne strane na drugu. Njegov visoki čelični odbojnik kresne u nekakvo vozilo pod pokrovom snijega parkirano uz rub pločnika, začuje se zveket razbijenog stakla, a zatim se ponovno probiju kroz onu cestovnu prepreku od zaleđenog snijega na raskrižju i nekontrolirano izbiju na Kansašku ulicu, okrenuti prema autocesti. Cijelo to vrijeme Duddits je sjedio na stražnjem sjedištu, savršeno spokojan, s kutijom za užinu u krilu. Henry, zašto je Duddits rekao da Jonesy želi doktora? Kakvog doktora? Henry pokuša odgovor poslati telepatski, ali ga Owen više nije mogao čuti. One pjege lišaja na Owenovu licu su pobijeljele, a kad se rastreseno počešao po obrazu, noktima iščupa busenje tih gljivica. Koža ispod njih izgledala je ispucano i izjedeno, ali ne i hitnije poharano. Kao kad ti prođe prehlada, čudio se Henry. Zapravo nimalo ozbiljnije od toga. “Owene, nije rekao doktora.” “Dotora”, potvrdi Duddits sa stražnjeg sjedišta. Nagne se naprijed da pogleda u zeleni znak na kojem je pisalo 95 JUŽNA DIONICA. “Ounzi oe dotora. ” Owenovo se čelo namršti; prah ljuspica uginulog lišaja lepršajući padne poput prhuti. “Što—”

120 "Vodotoranj”, reče Henry i pruži ruku preko sjedišta da potapše Dudditsovo koščato koljeno. “Pokušavao je reći da Jonesy hoće vodotoranj. Samo što to ne želi Jonesy, već onaj drugi. Onaj kojeg zove gospodin Sivac.” 16 ROBERTA ODE U DUDDITSOVU SOBU I POČNE KUPITI NJEGOVU RAZBACANU odjeću - izluđivalo ju je to kako odjeću sije posvuda, ali se vjerojatno više neće trebati brinuti zbog toga. Pospremala je jedva pet minuta prije nego što je u nogama uhvati slabost pa je morala sjesti u stolac pokraj prozora. Pogled na krevet, u kojem je Duddits provodio sve više vremena, progonio ju je. Zagasita jutarnja svjetlost na jastuku na kojem se još vidjelo kružno uleknuće njegove glave, bila je neiskazivo okrutna. Henry je pomislio da je pustila Dudditsa zato što oni smatraju da budućnost cijelog svijeta nekako ovisi o tome da nadu Jonesyja, i to brzo. Ali to nije bio razlog. Pustila ga je jer je to Duddits želio. Umirući dobivaju bejzbolske kape; umirući također odlaze na izlete sa starim prijateljima. Ali je bilo teško. Bilo je silno teško izgubiti ga. Pritisne pregršt majica na lice kako bi izbrisala sliku kreveta, no osjeti njegov miris: Johnson’sov šampon, Dialov sapun i najviše, najgore od svega, kremu od arnike kojom mu je mazala leđa i noge kad bi ga boljeli mišići. Od očaja mislima posegne za njim, pokušavajući ga pronaći s onom dvojicom koji su došli kao iz mrtvih i odveli ga, ali njegovih misli više nije bilo. Blokirao ih je od mene, pomisli ona. Godinama su uživali (uglavnom uživali) u svojoj običnoj telepatiji, koja se tek malo razlikovala od telepatskih sposobnosti koje većina majki djece s posebnim potrebama posjeduje (izraz intuitivno razumijevanje često se mogao čuti na sastancima roditelja takve djece na koje su ona i Alfie katkad odlazili), ali toga više nije bilo. Duddits se blokirao, a to je značilo da zna da će se dogoditi nešto užasno. Znao je. Još držeći majice na licu i udišući njegov miris, Roberta ponovno zaplače. 17 KURTZ JE BIO DOBRO (UGLAVNOM DOBRO) DO TRENUTKA KAD SU UGLEDALI narančasta signalna i plava policijska rotirajuća svjetla na sumornoj jutarnjoj svjetlosti, a iza njih golemi šleper koji se prevalio na bok poput krepanog dinosaura. Ispred svega toga, tako umotan da mu je lice bilo sasvim nevidljivo, stajao je policajac i mahao im da

121 skrenu s autoceste. “Jebiga!” sikne Kurtz. Morao se oduprijeti nagonu da izvuče svoj devetmilimetarac i počne sijati metke. Znao je da bi to bila propast - oko karamboliranog šlepera miljelo je još policajaca - ali je svejedno osjećao želju, gotovo nesavladivu. Bili su tako blizu! Sustizali ih, za pet rana Božjih! I da ih se na taj način zaustavi! “Jebiga, jebiga, jebiga!” “Šefe, što da učinim?” upita Freddy. Sjedi mirno za upravljačem, ali je svoje oružje - automatsku pušku - položio u krilo. “Provučem li se kroz iglene uši, mislim da možemo proći s desne strane. Zdimiti za šezdeset sekundi.” I ponovno se Kurtz morao othrvati želji da Aha, daj gas, Freddy, a ako nam netko od plavaca stane na put, zgazi ga k’o mačku. Freddy bi se možda uspio provući... ali možda i ne bi. Kurtz se već uvjerio u to da on nije tako dobar vozač kako si umišlja. Poput mnogih pilota, Freddy je živio u pogrešnom uvjerenju da su njegova umijeća na zemlji preslika njegovih umijeća u zraku. A i da se uspiju provući, registrirali bi ih. A to nije opcija, ne nakon što je general Bezmudaš Randall zaurlao Plavi izlaz. Njegova kartica za izlazak iz zatvora mu je oduzeta. Sad je isključivo osvetnik. Moram učiniti što je najbolje, pomisli on. Zato mi plaćaju suhim zlatom. “Budi dobar i kreni kuda ti pokazuje”, reče Kurtz. “Zapravo, rado bih da mu na izlasku s autoceste mahneš i podigneš palac. Zatim nastavi voziti na jug i prvom se prilikom vrati na autocestu.” Uzdahne. “Da ne povjeruješ.” Nagne se naprijed, dovoljno blizu Freddyja da vidi bjeličasto paperje Ripleyjice u njegovu desnom uhu u koje šapne ljubavnički gorljivo: “A završimo li u jarku, dragoviću, prosvirat ću ti zatiljak.” Kurtz dotakne spojište mekane kože vrata i tvrde lubanje. “Točno ovdje.” Izraz na Freddyjevu indijanski kamenom licu ne promijeni se. “Da, šefe.” Zatim je Kurtz zgrabio sad već gotovo komatoznog Perlmuttera za rame i drmusao ga sve dok Pearlyjeve vjeđe nisu zatreperile i podigle se. “Šefe, pustite me na miru. Hoću spavati.” Kurtz položi cijev svog pištolja na zatiljak svog bivšeg pobočnika. “A ne. Ustaj, dušo. Vrijeme za mali informativni razgovor.” Pearly je zastenjao, ali se i uspravio. Kad je otvorio usta da nešto kaže, na prednjicu njegove vjetrovke skotrlja se zub. Zub je Kurtzu izgledao potpuno zdrav. Pogledaj mama nema karijesa. Pearly reče da Owen i njegov novi frend još miruju, da su još u Derryju. Jako dobro. Njam-njam. Bilo mu je manje u slast dobrih petnaest minuta kasnije, kad je Freddy potjerao terenca niz još jedan snijegom pokriveni odvojak natrag na autocestu. To je bio Izlaz 28, samo jedna petlja od njihova cilja, ali izlaz više znači kilometre. “Ponovno su krenuli”, reče Perlmutter. Zvučao je slabo i iznemoglo. “Prokletstvo!” Kurtz je bjesnio, ispunjen mučnim i beskorisnim bijesom prema Owenu Underhillu, koji je sad postao simbolom (barem za Abea Kurtza) čitave ove jadne, uprskane operacije.

122 Pearly silno jekne: bio je to zvuk krajnjeg, šupljeg očaja. Trbuh mu je ponovno počeo bubriti. Grčevito se držao za nj, obraza vlažnih od znoja. Njegovo inače neugledno lice u bolu je postalo gotovo lijepo. Sad ispusti još jedan dug i jeziv prdac; kao da je unedogled puštao vjetar. Taj zvuk Kurtza podsjeti na spravice koje su prije otprilike tisuću godina konstruirali u dječjem odmaralištu, klepke koje su se sastojale od limenki i voskom premazane uzice. Zvali su ih klopoci. Smrad koji ispuni unutrašnjost vozila bio je zadah crvenog tumora koji je rastao u Pearlyjevu postrojenju za preradu otpadnih tvari, a koji se najprije hranio otpadom, a zatim i ukusnim stvarima. Prilično užasno. No nije sve tako crno. Freddyjevo se stanje poboljšava, a Kurtz se uopće i nije zarazio tim prokletim Ripleyjicama (vjerojatno je bio imun; u svakom slučaju, prije petnaest minuta je skinuo masku i hladnokrvno je bacio otraga). A Pearly, premda nedvojbeno bolestan, također je koristan, čovjek s izvrsnim radarom u šupku. Pa Kurtz potapše Perlmuttera po ramenu, ne obazirući se na zadah. Prije ili poslije taj stvor u njemu će izaći i vrlo vjerojatno označiti kraj Pearlyjeve iskoristivosti, ali se Kurtz neće brinuti o tome dok ne mora. “Drž’ se”, Kurtz reče nježno. “Reci mu da ponovno zaspi.” “Ti... usrani... idiote!” Perlmutter zasopće. “Tako je”, složi se Kurtz. “Kako god ti kažeš, dragoviću.” Ta on i jest usrani idiot. Ispostavilo se da je Owen kukavički kojot, a tko ga je stavio u kokošinjac? Sad su prolazili pokraj Izlaza 27. Kurtz pogleda niz odvojak i zamisli si da vidi tragove Owenova Hummera. Negdje gore, sjedne strane vijadukta nalazi se kuća u koju su Owen i njegov novi prijatelj neobjašnjivo svratili. Zašto? “Svratili su po Dudditsa”, reče Perlmutter. Trbuh mu je ponovno splašnjavao i činilo se da su najgori bolovi prošli. Barem zasad. “Duddits? Kakvo je to ime?” “Ne znam. To primam od njegove majke. Njega ne vidim. On je drukčiji, šefe. Kao da je sivac a ne čovjek.” Kurtz osjeti kako se naježio. “Majka razmišlja o tom Dudditsu kao o dječaku i muškarcu”, reče Pearly. To je bilo najdobrovoljnije priopćenje koje je Kurtz dobio od njega nakon što su napustili Gosselinov market. Perlmutter je zvučao gotovo zainteresiran, zaboga. “Možda je retardiran”, reče Freddy. Perlmutter pogleda u Freddyja. “Moglo bi biti. Što god bio, bolestan jest.” Pearly uzdahne. “Znam kako se osjeća.” Kurtz ponovno potapše Perlmuttera po ramenu. “Glavu gore, momče. A što je s onim tipovima koje ganjaju? S tim Garyjem Jonesom i navodnim gospodinom Sivcem?” Bilo mu je svejedno, ali je postojala mogućnost da se ruta i brzina kojom se kreće Jones - i Sivac ako Sivac postoji izvan grozničave mašte Owena Underhilla -

123 odraze na rutu i brzinu kojom se kreću Underhill, Devlin i... Duddits? Perlmutter odmahne glavom, pa zatvori oči i ponovno se nasloni na sjedište. Činilo se da je plima njegove energije i zainteresiranosti splasnula. “Ništa”, reče on. “Blokirano.” “Možda uopće nije tamo?” “O, nešto jest”, reče Perlmutter. “Poput crne rupe.” Sneno, on reče: “Čujem tako puno glasova. Već šalju pojačanja...” I zaista, kao da ga je Perlmutter svojim riječima prizvao, najveći konvoj koji je Kurtz vidio u dvadeset godina pojavi se na sjevernoj dionici 1-95. Najprije prođu dvije goleme ralice, velike poput slonova, jedna do druge. Njihove su lopate poput hridi zapjenjeno odbacivale snijeg na obje strane i ogoljele oba vozna traka sve do asfalta. Iza njih, kamioni s pijeskom, također voze u tandemu. A iza kamiona s pijeskom, dvored vojnih vozila i teškog topništva. Kurtz ugleda umotane obrise na plato-kamionima i shvati da to mogu biti jedino projektili. Na drugim je kamionima bilo radarskih antena, daljinomjera, bogzna što sve ne. Raštrkani između njih, veliki kamioni s ceradom za prijevoz vojnika, čija su prednja svjetla bliještala na sve jačoj dnevnoj svjetlosti. Ne na stotine vojnika, nego na tisuće, spremni za bogzna što - Treći svjetski rat, borbu prsa o prsa s dvoglavim stvorenjima ili možda s inteligentnim kukcima iz Svemirskih ratnika59 , za kugu, ludilo, smrt, sudnji dan. Ako netko od carskodolinaša Kate Gallagher još ondje operira, Kurtz se nadao da će uskoro prestati raditi to što rade i krenuti put Kanade. U svakom slučaju, to što bi podigli ruke u zrak i vikali Il n’y a pas d’infection ici ne bi im pomoglo; ta je taktika već iskušana. A sve to nema smisla. U dubini duše Kurtz je znao da je Owen u pravu barem u vezi s jednim; ondje je sve već gotovo. Mogu zatvoriti vrata staje, Bogu hvala, ali je konj već ukraden. “Izolirat će ga zauvijek”, reče Perlmutter. “Jefferson Tract je upravo postao pedeset prva država. I to policijska.” “Još se možeš priključiti na Owena?” “Da”, rastreseno će Perlmutter. “Ali neću još dugo. I on se oporavlja. Gubi telepatiju.” “Gdje je on, dragoviću?” “Upravo su prošli Izlaz 25. Možda dvadeset pet kilometara ispred nas. Ne puno više.” “Da dodam malo gasa?” upita Freddy. Izgubili su priliku da presretnu Owena zbog onog prokletog šlepera. Najmanje što je Kurtz želio bilo je završiti u jarku i izgubiti još jednu priliku. “Ne”, reče Kurtz. “Zasad mislim da ćemo se zavaliti u sjedištima i prepustiti njima vodstvo.” Prekriži ruke i zagleda se u svijet bijel poput platna koji je promicao pokraj 59 Film Paula Verhoevena iz 1997. godine.

124 njih. Snijeg je prestao padati i kako budu zalazili dublje na jug, uvjeti vožnje zasigurno će se poboljšavati. Bila su to uzbudljiva dvadeset četiri sata. Uništio je svemirski brod, izdao ga je čovjek kojeg je smatrao svojim logičnim nasljednikom, preživio je pobunu i ulične nerede i, kao točka na i, s mjesta zapovjednika smijenio ga je politički korektan vojnik koji nikad nije čuo metak ispaljen u bijesu. Kurtzove vjeđe spuznu nadolje i sklope se. Nakon nekoliko trenutaka, zadrijema. 18 JONESY JE PRILIČNO DUGO MRZOVOLJNO SJEDIO ZA STOLOM; KATKAD BI POGLEDAO u telefon koji više nije radio, kadšto u snovolovku koja je visjela sa stropa (blago se njihala na nekoj jedva primjetnoj struji zraka), a ponekad u nove čelične rolete kojima mu je onaj nitkov Sivac zagradio pogled. A i ta stalna tiha potmula tutnjava; čuje ju u ušima, ali mu i podrhtava u guzovima dok sjedi na stolici. Mogla je to biti prilično bučna kotlovnica koju bi trebalo servisirati, ali nije bila. Bila je to ralica, koja je prašila uporno na jug. Gospodin Sivac za volanom, vjerojatno s kapom zimske službe na glavi, ukradenoj najnovijoj žrtvi, mamuza ralicu, manevrira volanom Jonesyjevim mišićima, sluša najnoviji razvoj događaja na CB-u 60 Jonesyjevim ušima. Onda, Jonesy, koliko ćeš dugo tamo sjediti i sažalijevati se? Jonesy, koji je zgureno sjedio u stolici - zapravo kunjao - na to se uspravi. Henryjev glas. Nije stigao telepatski - sad nije bilo glasova, gospodin Sivac je blokirao sve osim svoga - nego iz njegove glave. Svejedno ga to zaboli. Ne sažalijevam se; blokiran sam! Nije mu se sviđao prkosni, obranaški ton te misli; izgovorena naglas, nedvojbeno bi zazvučala cmizdravo. Ne čujem se van, ne vidim van, ne mogu van. Henry, ne znam gdje si ti, ali ja sam u izolacijskoj komori. Je li ti ukrao mozak? “Zašuti.” Jonesy se protrlja po sljepoočnicama. Je li ti ukrao uspomene? Ne. Naravno da nije. Čak i ovdje, s dvostruko zabravljenim vratima između njega i onih milijardi kartonskih kutija s naljepnicama, sjećao se kako je u prvom razredu obrisao šmrkalj o vrh pletenice Bonnie Deal (a šest godina potom zamolio tu istu Bonnie za ples na plesnjaku organiziranom na završetku sedmog razreda), kako je pazio kad ih je Lamar Clarendon učio igrati igru (ljudskom šljamu i neupućenima poznatu pod imenom Cribbage), kako je vidio Ricka McCarthyja na izlasku iz šume i pomislio da vidi jelena. Sjećao se svega toga. Možda bi se iz toga dala izvući kakva korist, ali neka ga vrag odnese ako zna kakva. Možda zato što je ta korist prevelika, preočita. 60 Kratica od Citizens Band, radiofrekvencije za privatne građane, osobito popularan oblik komunikacije među kamiondžijama. Uvedena sedamdesetih godina 20. stoljeća.

125 Biti ovako zatvoren u kavezu nakon svih tih kriminalističkih romana koje si pročitao, peckala ga je Henryjeva inačica koju je smislio njegov um. A da ne spominjem sve one znanstvenofantastične filmove u kojima stižu izvanzemaljci, od Dana kad se Zemlja prestala okretati61 do Napada rajčica-ubojica62 . Sve to, a ti još ne uspijevaš provaliti tog tipa? Ne možeš s neba po dimu vidjeti gdje je zapalio logorsku vatru? Jonesy si još jače protrlja sljepoočnice. To nije izvanosjetilna percepcija, to je njegov mozak, pa zašto ga ne uspijeva ušutkati? U stupici je, pa što bi se time promijenilo? On je motor bez prijenosa, kočija bez konja; on je Donovanov mozak63 , koji se održava na životu u spremniku mutne tekućine i sanja beskorisne snove. Što Sivac želi? Počni od toga. Jonesy pogleda u snovolovku koja se njihala na jedva primjetljivim strujama toplog zraka. Osjeti podrhtavanje ralice, dovoljno snažno da zavibriraju slike na zidovima. Tina Jean Schlossinger, tako se zvala, i navodno je ovdje visjela njezina fotografija na kojoj je zadignula suknju pa joj se vidi pipica; koliko je pubertetlija bilo uhvaćeno u zamku takvog sna? Jonesy ustane - gotovo skoči na noge - i ushoda se po uredu. Gotovo da i nije hramao. Mećava je prošla i kuk ga je sad malo manje bolio. Razmišljaj kao Hercule Poirot, reče si. Koristi te male sive stanice. Ostavi se zasad svojih uspomena, razmišljaj o gospodinu Sivcu. Razmišljaj logično. Što on želi? Jonesy stane. To što Sivac želi zapravo je očito. Otišao je do vodotornja - odnosno mjesta gdje se vodotoranj nekoć nalazio - jer je želio vodu. I to ne bilo kakvu vodu, nego vodu za piće. Ali vodotornja Standpipe više nema, uništen je u velikom nevremenu 1985. - ha, ha, gospodin Sivac, tko se zadnji smije - i Derry se sad vodom opskrbljuje sa sjevera i istoka, mjesta vjerojatno nepristupačnih zbog nevremena. Ionako vodoopskrba nije koncentrirana na jednom mjestu. Stoga je gospodin Sivac, nakon što je pretražio Jonesyjeve dostupne fajlove, ponovno krenuo na jug. Prema— Odjednom mu se sve razjasni. Noge ga izdaju i on se skljoka na sag, ne obraćajući pozornost na munju bola koja mu sijevne u kuku. Pas. Lad. Ima li još tog psa? “Naravno da ima”, šapne Jonesy. “Naravno da ga zlotvor ima, mogu ga namirisati odavde. Prdi baš kao McCarthy.” Ovaj je svijet neprijemljiv za lišaj, i žitelji ovoga svijeta pružaju otpor s 61 Film iz 1953. snimljen prema romanu Curta Siodmaka, u režiji Felixa Feista. Glavni lik, doktor Patrick Cory, uspije kirurškim putem izvaditi mozak jednog majmuna i održavati ga živim u spremniku u svom laboratoriju. Kad se u blizini sruši zrakoplov milijunaša Williama Donovana, on izvadi i Donovanov mozak i održava i njega na isti način. Ali Donovanova snažna volja ovlada Coryjevim umom i preko Coryja Donovan nastavlja sa svojim financijskim špekulacijama. 62 Film režisera Johna De Bella iz 1980., parodija filmova o krvožednim izvanzemaljcima. 63 Film iz 1953. snimljen prema romanu Curta Siodmaka, u režiji Felixa Feista. Glavni lik, doktor Patrick Cory, uspije kirurškim putem izvaditi mozak jednog majmuna i održavati ga živim u spremniku u svom laboratoriju. Kad se u blizini sruši zrakoplov milijunaša Williama Donovana, on izvadi i Donovanov mozak i održava i njega na isti način. Ali Donovanova snažna volja ovlada Coryjevim umom i preko Coryja Donovan nastavlja sa svojim financijskim špekulacijama.

126 iznenađujućim žarom koji crpe iz dubokih vrela emocija. Peh. Ali je posljednjeg preživjelog sivca pratila sreća, neprekinut lanac sretnih okolnosti, poput nekakvog opaljenog vegaškog igrača Crapsa64 kojeg je krenulo i koji dobiva same sedmice: četiri, šest, osam, o dovraga - deset u nizu. Našao je Jonesyja, svoju Mary Tifusarku, osvojio ga i pokorio. Našao je Petea koji ga je doveo do mjesta do kojeg je želio stići nakon što je ona bljeskalica – kim - zgasnula. Zatim Andy Janas, dečko iz Minnesote. Prevozio je dvije strvine jelena koje je ubila Ripleyjica. Od jelena gospodin Sivac nije imao nikakve koristi... ali Janas je teglio i raspadajuće truplo jednog izvanzemaljca. Plodeća tijela, nesuvislo pomisli Jonesy. Plodeća tijela, odakle mi to? Nije važno. Jer je sljedeća sedmica gospodina Sivca bio Dodge Ram, s naljepnicom JA <3 SVOG PSA. Što je Sivac učinio? Dao psu da pojede nekoliko komada sivčeva tijela? Prislonio psu njušku na truplo i prisilio ga da udahne to plodeće tijelo? Ne, vjerojatnije mu je dao jesti: hajde, dečko, vrijeme za klopu. Kakvim god da se procesom lasice začinju, taj proces počinje u crijevima, a ne u plućima. Jonesy na trenutak ugleda McCarthyja u šumi. Beaver ga je upitao Kog si boga jeo? Sviščeva govna? Na što je McCarthy odgovorio? Grmlje... i ostalo... ni sam ne znam što... bio sam tako jako gladan, znate... Naravno. Gladan. Izgubljen, prestrašen i gladan. Nije primijetio crvene mrlje lišaja na lišću nekih grmova, crvene točkice u zelenoj mahovini koju je trpao u usta, šopao se njome jer je negdje nekad u svom pitomom o Bože moj, Bože životu pročitao da se može jesti mahovina ako se izgubiš u šumi, da ti mahovina neće naškoditi. Inkubiraju li svi koji progutaju malo lišaja (zrnca lišaja, gotovo premalena da se vide običnim okom, a koja lete zrakom) jednu od onih opakih malih nemani koje su rastrgale McCarthyja pa ubile Beava? Vjerojatno ne, kao što ni svaka žena koja se seksa bez zaštite ne zatrudni. Ali McCarthy jest... kao i Lad. “Zna za kućicu”, reče Jonesy. Naravno. Kućica u Wareu, devedesetak kilometara zapadno od Bostona. A zna i priču o onoj Ruskinji - svi je znaju; i Jonesy ju je prepričavao. Bila je odveć morbidno dobra da je se ne bi prenosilo. Znali su je u Wareu, u New Salemu, u Cooleyvilleu i Belchertownu, u Hardwicku, Packardsvilleu i Pelhamu. Svim okolnim mjestima. A u okolici čega su svi ti gradići, lijepo molim? U okolici Quabbina, eto čega. Vodocrpilišta Quabbin. Vodoopskrbnog centra za Boston i susjedno velegradsko područje. Koliko ljudi pije vodu iz Quabbina? Dva milijuna? Tri? Jonesy nije točno znao, ali kudikamo više nego što je ikad pilo iz zaliha pohranjenih u vodotornju Derry Standpipe. Gospodin Sivac, koji niže sedmicu za sedmicom, niz koji će se pamtiti, sad je samo jednu sedmicu od toga da kockarnicu zavije u crno. Dva ili tri milijuna ljudi. Gospodin Sivac želi ih upoznati s Ladom, border kolijem, i s Ladovim novim prijateljem. A ubačen u to novo hranilište, lišaj će se primiti. 64 Kockarska igra u kojoj igrači bacaju dvije kocke a dobitak se ostvaruje stanovitim brojčanim kombinacijama, od kojih je najpoželjniji broj sedam.

127 DVADESETO POGLAVLJE Lov završava 1 NA JUG I SAMO NA JUG. Kad je gospodin Sivac prošao izlaz za Gardiner, prvi nakon Auguste, snježni pokrivač bio je zamjetnije tanji, a autocesta pokrivena bljuzgavicom, no ponovno širine dva vozna traka. Vrijeme je da se ralica zamijeni nečim manje upadljivim, djelomice zato što mu više nije potrebna, ali i zato što su Jonesyja boljele ruke budući da nije bio naviknut na napor upravljanja golemim vozilom. Gospodinu Sivcu nije bilo do Jonesyjeva tijela (barem si je tako govorio; zapravo je bilo teško ne osjetiti barem malo simpatije prema nečemu sposobnom pružiti tako neočekivane naslade kao što su “slanina” i “ubojstvo”), ali to tijelo mora izdržati još tristotinjak kilometara. Činilo mu se da Jonesy nije u jako dobroj kondiciji za čovjeka srednje dobi. Djelomice je to bila posljedica nesreće koju je doživio, ali je imalo i veze s njegovim poslom. On je “akademski obrazovan”. Kao takav, uglavnom je zanemarivao tjelesnije aspekte svog života, što je zaprepastilo gospodina Sivca. Ti su stvorovi sastavljeni od šezdeset posto emocija, trideset posto osjeta, deset posto uma (a i tih deset posto, pomisli gospodin Sivac, vjerojatno sam previše rekao). Zanemarivati tijelo onako kako je to činio Jonesy, gospodinu Sivcu činilo se i svojeglavo i glupo. Ali naravno, to nije njegov problem. A ni Jonesyjev. Ne više. Sad je Jonesy ono što je čini se odvajkada želio biti; čisti um. No sudeći po njegovoj reakciji, zapravo mu to stanje nije naročito po volji sad kad ga je postigao. Na podu ralice, gdje je Lad ležao usred smeća čikova, kartonskih šalica za kavu i zgužvanih omota sendviča, pas bolno zacvili. Tijelo mu je bilo nakazno nabreknuto, torzo veličine bačve za kišnicu. Uskoro će pas pustiti vjetar i trbuh će mu ponovno splasnuti. Gospodin Sivac je uspostavio kontakt s byrumom koji raste u psu i odsad će regulirati njegovu skotnost. Pas će biti njegova inačica onoga što njegov domaćin u mislima naziva “Ruskinjom”. A nakon što plasira psa, njegova će zadaća biti ispunjena. Mislima posegne za onima iza sebe. Henry i njegov prijatelj Owen sasvim su se izgubili, poput radiostanice koja je prestala emitirati, i to ga uznemiri. Još iza njih (upravo prolaze pokraj izlaza za Newport, devedesetak kilometara sjeverno od sadašnjeg položaja gospodina Sivca) dolazi tročlana grupa s jednim jasnim kontaktom, “Pearlyjem”. Taj Pearly, baš kao i pas, inkubira byruma, i gospodin Sivac njegove signale prima bez smetnji. Bio je primao misli još jednog člana te grupe - “Freddyja” - ali se “Freddy” izgubio. Lišaj na njemu je uginuo. Tako je rekao “Pearly”. Evo jednog zelenog prometnog znaka: ODMORIŠTE. Tu je Burger King, koji Jonesyjevi fajlovi identificiraju i kao “restoran” i kao “zalogajnicu”. Tu će biti slanine

128 pa njegov želudac zaguguće na tu pomisao. Da, bit će se teško odreći ovoga tijela. Ima ono svojih prednosti, zasigurno ih ima. Ali sad nema vremena za slaninu; sad je vrijeme za zamjenu vozila. A mora je obaviti prilično neupadljivo. Izlaz za odmorište račvao se u dva kraka; jedan je odvojak bio za PUTNIČKA VOZILA, a drugi za KAMIONE I AUTOBUSE. Gospodin Sivac odveze veliku narančastu ralicu na parkiralište za kamione (Jonesyju su podrhtavali mišići od napora okretanja velikog upravljača) i oduševi se kad ugleda još četiri ralice, gotovo jednake njegovoj, parkirane jedna do druge. Uplovi na mjesto na kraju vrste i ugasi motor. Mislima potraži Jonesyja. Jonesy je bio ondje, čučao u svojoj zbunjujućoj sigurnosnoj zoni. “Što izvodiš, partneru?” promrmlja gospodin Sivac. Nije bilo odgovora... ali je osjetio da Jonesy sluša. “Što radiš?” I dalje nije bilo odgovora. A što bi zapravo i mogao raditi? Zaključan je i zaklonjen mu je vidik. Pa ipak, ne bi bilo lijepo da zaboravi Jonesyja... Jonesyja i njegov na neki način uzbudljivi prijedlog da gospodin Sivac zaboravi na svoj prioritet - potrebu da osjemeni - i jednostavno uživa u životu na Zemlji. Svako malo neka bi misao pala gospodinu Sivcu na um, pismo gurnuto ispod vrata iz Jonesyjeva utočišta. Prema navodima iz Jonesyjevih fajlova, takva se vrsta misli naziva “parolom”. Parole su bile jednostavne i izravne. Najnovija je glasila; SLANINA JE TEK POČETAK. Gospodin Sivac bio je uvjeren da je to istina. Čak i u bolničkoj sobi (kakvoj bolničkoj sobi? kojoj bolnici? tko je Marcy? tko želi injekciju?), shvatio je da je život divan. Ali je njegov prioritet bio bitan i neprekršiv: osjemenit će ovaj svijet i zatim umrijeti. A ako uzgred čalabrcne malo slanine, još i bolje. “Tko je bio Richie? Je li on bio u Tigersima? Zašto ste ga ubili?” Nema odgovora. Ali Jonesy sluša. Pozorno. Gospodin Sivac mrzi što je on unutra. Kao da ti je u grlu (usporedba potječe iz Jonesyjeva spremišta) zapela sićušna riblja kost. Nije dovoljno velika da te uguši, ali je dovoljno velika da te “kopka”. “Jonesy, silno mi ideš na živce.” Sad navlači rukavice, one koje su pripadale vlasniku Dodge Rama. Ladovu vlasniku. Ovaj put stigne odgovor. Nesnošljivost je obostrana, partneru. Pa zašto ne odete negdje gdje vas žele? A da krenete na turneju? “Ne mogu”, reče gospodin Sivac. Pruži ruku prema psu i Lad zahvalno onjuši miris svog gospodara na rukavici. Gospodin Sivac mislima poruči psu da bude miran pa izađe iz ralice i krene prema bočnom ulazu u restoran. Iza restorana sigurno se nalazi “parkiralište za zaposlene”. Henry i onaj drugi su vam za petama, šupljoglavče. S nosom u auspuhu. Pa se zato opustite. Zadržite se tu koliko vas volja. Pojedite trostruku porciju slanine. “Ne mogu me osjetiti”, reče gospodin Sivac. Dah mu se pretvarao u oblačiće (osjećaj hladnog zraka u ustima, grlu i plućima bio je slastan, okrepljujući - čak su i mirisi benzina i dizela bili divni). “Ako ja ne osjećam njih, ne osjećaju ni oni mene.”

129 Jonesy se nasmije - zaista nasmije. Gospodin Sivac stane kao ukopan pokraj kontejnera za smeće. Pravila su se promijenila, prijatelju. Svratili su po Dudditsa, a Duddits vidi crtu. “Ne znam što to znači.” Naravno da znate, budalo. “Prestani me tako zvati!” prasne gospodin Sivac. Prestanete li se prema meni odnositi kao prema budali, možda i hoću. Gospodin Sivac ponovno krene i zaista - iza ugla ugleda mali grozd automobila, pretežito starih i oštećenih. Duddits vidi crtu. Itekako je znao što to znači; onaj po imenu Pete je također posjedovao tu sposobnost, isti talent, premda vjerojatno ne tako izražen kao taj drugi, taj Duddits. Gospodinu Sivcu nije se sviđala pomisao da bi ostavljao za sobom trag koji bi “Duddits” mogao vidjeti, ali je znao nešto što Jonesy nije. “Pearly” je mislio da su Henry, Owen i Duddits samo dvadeset dva kilometra od mjesta gdje se on - Pearly - nalazi. Da je to tako, u tom bi slučaju Henry i Owen bih šezdeset pet kilometara iza njega, negdje između Pittsfielda i Watervillea. Gospodin Sivac nije smatrao da bi se to moglo okvalificirati kao “nos u auspuhu”. Svejedno, ne bi bilo uputno zadržavati se ovdje. Otvore se stražnja vrata restorana. Izađe mladić u uniformi koju su Jonesyjevi fajlovi identificirali kao “kuharska kuta”, noseći dvije velike vreće smeća; očito se zaputio prema kontejnerima za smeće. Taj se mladić zvao John, ali su ga prijatelji zvali “Butch”. Gospodin Sivac pomisli kako bi bio užitak ubiti ga, ali je “Butch” izgledao osjetno kršniji od Jonesyja, a usto je bio mlađi i vjerojatno puno brži. Osim toga, ubojstvo ima i neugodnih nuspojava, od kojih je najgora ta koliko brzo ukradeni automobil učini beskorisnim. Hej, Butch. Butch zastane i oprezno pogleda u nj. Koji je auto tvoj? Zapravo, ne njegov nego njegove majke, i to je bilo dobro. Butchova vlastita zahrđala kanta bila je kod kuće, žrtva praznog akumulatora. Došao je u maminoj makini, Subaruu s pogonom na četiri kotača. Gospodinu Sivcu, rekao bi Jonesy, upravo se posrećila još jedna sedmica. Butch spremno preda ključeve. Još je gledao oprezno (“iskričava oka i kitnjasta repa”, kako se izrazio Jonesy, premda mladi kuhar nije imao rep, koliko je gospodin Sivac vidio), ali svijesti nije imao. “Dobila nogom u tur”, pomisli Jonesy. Nećeš se ovoga sjećati, reče gospodin Sivac.

130 “Ne”, potvrdi Butch. Vrati se na posao. “Naravno”, složi se Butch. Podigne svoje vreće sa smećem i ponovno krene prema kontejnerima. Kad mu završi smjena i on shvati da majčinog automobila nema, sve će ovo vjerojatno biti gotovo. Gospodin Sivac otključa crveni Subaru i uđe. Na sjedištu se nalazilo pola vrećice čipsa. Gospodin Sivac ga halapljivo pojede vozeći se natrag prema ralici. Na kraju poliže Jonesyjeve prste. Masno. Dobro. Kao slanina. Uzme psa. Poslije pet minuta, ponovno je bio na autocesti. Na jug i samo na jug. 2 NOĆ SE ORI OD GLAZBE, SMIJEHA I GROMKIH GLASOVA; ZRAK ODIŠE MIRISOM hrenovki na žaru, čokolade, prženih kikirikija; nebo se žari od šarenog vatrometa. A sve to povezuje, identificira, poput autograma ljeta potpisuje rock’n’roll pjesma koja trešti iz zvučnika postavljenih u parku Strawford: Hey pretty baby take a ride with me, We’re gain down to Alabama on the C&C.65 Stiže najviši kauboj na svijetu, trometarski Pecos Bill66 ispod plamtećeg neba, nadvija se nad okupljeno mnoštvo i nad klince raširenih očiju koji su od čuda zinuli svojim od sladoleda musavim ustima; nasmijani roditelji podigli su ih u zrak ih nose na ramenima kako bi bolje vidjeli. U jednoj ruci Pecos Bill drži šešir kojim maše; u drugoj zastavu na kojoj piše DANI GRADA DERRYJA 1981. We’re gona walk the tracks, stay up all night, If we get a little bored, then we’ll have a little fight67 . “Aao e tao iok?” pita Duddits. U ruci drži tuljac plave slatke vune koji je pao u zaborav. Dok promatra kako kauboj na štulama prolazi ispod plamtećeg, vatrometom obasjanog neba, Dudditsove su oči raširene kao u trogodišnjaka. Dudditsu sjedne strane stoje Pete i Jonesy, a s druge Henry i Beav. Iza kauboja stiže pratnja vestalki (ta neke su od njih zaista djevice, čak i ljeta Gospodnjega 1981.) u šljokičastim kaubojskim suknjicama i bijelim kaubojskim čizmama, bacaju u zrak palice kojima je osvojen Divlji zapad. “Ne znam kako može biti tako visok, Duds”, kaže Pete smijući se. Otrgne navoj 65 Hej curo lijepa, provozaj se sa mnom/ Idemo do Alabame s C&C-jem (kamioneti prerađeni za utrke, s vrlo visokim kotačima). 66 Pecos Bill je legendarni kauboj, lik iz priča Edwarda O’Reillyja, izmišljen dvadesetih godina 20. stoljeća, koji svoga konja Widowmakera hrani nitroglicerinom i bodljikavom žicom. 67 Obilazit ćemo plesnjake, bančiti cijele noći / Dosadi li nam, porječkat ćemo se.

131 slatke plave vune s tuljca u Dudditsovoj ruci i tutne ga u Dudditsova zapanjena usta. “Sigurno čarolija.” Svi se smiju tome kako Duddits žvače ne skidajući pogled s govedara na štulama. Duds je sad viši od svih njih, viši i od Henryja. Ali je još klinac i sve ih čini sretnima. On je čaroban; naći će Josie Rinkenhauer tek za godinu dana, ali oni već znaju da je on čaroban. Nije bilo ugodno postaviti se na Richieja Grenadeaua i njegove prijatelje, ali je to svejedno bio najsretniji dan njihovih života - svi tako misle. Don’t say no, baby, come with me We’re gonna take a little ride on the C&C.68 “Hej, Tex!” vikne Beaver, mašući visokom kauboju svojim pokrivalom za glavu (bejzbolska kapica Derry Tigersa). “Popuši mi karu, veliki! Hoću reći, sjedni na nju i zavrti se!” I oni svi krepavaju od smijeha (to je uspomena za vječno sjećanje, večer kad se Beaver izrugivao kauboju na štulama u svečanom mimohodu u sklopu Dana grada Derryja ispod neba koje je plamtjelo od baruta), svi osim Dudditsa, koji zuri s tim izrazom krajnjeg čuđenja, i Owena Underhilla (Owen! pomisli Henry, rista, kako si ti dospio ovamo?), koji izgleda zabrinuto. Owen ga drmusa, Owen mu ponovno govori da se probudi, Henry, probudi se, probudi... 3 ... SE, ZABOGA! " Henryja je iz sna naposljetku trgnula prepast u Owenovu glasu. Na trenutak je još osjećao miris kikirikija i Dudditsove slatke vune. A tad se svijet vrati: bijelo nebo, snijegom pokrivena autocesta, zeleni znak na kojem piše IDUĆA DVA IZLAZA AUGUSTA. I Owen ga drmusa, a iza njih se začuje hripanje, promuklo i očajničko: Duddits kašlje. “Probudi se, Henry, on krvari! Molim te, probudi se, jebo—” “Budan sam, budan sam.” On otkopča pojas, okrene se, klekne na sjedište. Prenapregnuti mišići njegovih bedara vrisnu negodujući, ali se Henry ne obazre na to. Bilo je bolje nego što je očekivao. Zbog panike u Owenovu glasu očekivao je nekakvo liptanje krvi, ali je Dudditsu iz jedne nosnice curio tek tanak mlaz krvi, a kad bi Duddits zakašljao, iz usta bi mu izašao fini oblačić krvavih kapljica. Owen je vjerojatno pomislio da jadni stari Duds iskašljava komade pluća, a zapravo mu je najvjerojatnije pukla neka žilica u grlu. Što ne znači da to nije opasno. U Dudditsovu sve osjetljivijem stanju, sve je potencijalno ozbiljno: neki zalutali virus prehlade mogao 68 Ne reci ne, dušo, pođi sa mnom / Provozat ćemo se malo u C&C-ju.

132 bi ga ubiti. Od trenutka kad ga je ugledao, Henry je znao da je Duds prošao treću bazu i da je na putu prema posljednjoj. “Duds!” on oštro vikne. Nešto je drukčije. Nešto je drukčije u njemu, Henry. Što? Nema sad vremena time razbijati glavu. “Duddits, diši na nos! Na nos, Duds! Ovako!” Henry pokaže, uvlačeći zrak kroz raširene nosnice... a kad je izdahnuo, iz nosnica mu izlete tanke bijele niti. Poput paperja iz komuški mlječike ili sjemenki maslačka. Lišaj, pomisli Henry. Rastao mi je u nosu, ali je sad uginuo. Perutam ga, doslovce sa svakim dahom. A tad shvati razliku: onaj svrbež je prestao - i na nozi, u ustima i slamarici među nogama. Usta kao da su mu još bila obložena nečijim olinjalim tepihom, ali nisu ga svrbjela. Duddits ga počne oponašati, udisati duboko kroz nos, i kašalj mu odmah popusti. Henry uzme njegovu papirnatu vrećicu, nađe bočicu Robitussina, bezazlenog sirupa protiv kašlja bez alkohola, i natoči Dudditsu koliko stane u čep. “To će ti pomoći”, reče Henry. Sigurnost u mislima kao i u riječima; s Dudditsom, to kako zvučiš je samo jedan aspekt stvari. Duddits popije čep sirupa, iskrivi lice pa se nasmiješi Henryju. Kašalj je prestao, ali je krv još curila iz jedne nosnice... te iz kuta jednog oka, primijeti Henry. To nije dobro. Kao ni Dudditsovo silno bljedilo, primjetljivije ovdje nego dok su bili u njegovoj kući u Derryju. Hladnoća... izgubljena noć sna... sve to nepoželjno uzbuđenje za teškog bolesnika... nije dobro. Obolijeva od nečeg, a u pacijenta u posljednjem stadiju ALL-a i nosna infekcija može biti kobna. “Dobro je?” upita Owen. “Duds? Duds je od željeza. Je li tako, Duddits?” “O eljea”, potvrdi Duddits i napne mišić na jednoj žalobno mršavoj ruci. Od pogleda na njegovo lice - mršavo i umorno, ali koje se svejedno pokušava nasmiješiti - Henryju dođe da vrišti. Život je nepravedan; to je nešto što je trebao shvatiti prije puno godina. Ali ovo je više od nepravde. Ovo je čudovišno. “Da vidimo što je stavila unutra da dobri dječaci popiju.” Henry izvadi žutu kutiju. “Oooby Doo”, reče Duddits. Smiješio se, ali mu je glas zvučao piskutavo i iscrpljeno. “Aha, imamo posla”, složi se Henry i otvori termosicu. Da Dudsu njegovu jutarnju tabletu Prednisonea, iako još nije bilo ni osam sati, pa upita Dudditsa želi li i Percocet. Duddits razmisli pa podigne dva prsta. Henryja nešto stegne oko srca. “Loše je, ha?” upita on dodajući Dudditsu dvije tablete Percoceta preko naslona sjedišta između njih. Jedva da mu je bio potreban odgovor - ljudi poput Dudditsa ne traže dodatnu tabletu da bi se oraspoložili. Duddits zavrti rukom - comme ci, comme ˙ça. Henry se jako dobro sjećao tog pokreta rukom, koji je za Petea bio tipičan koliko sažvakane olovke i čačkalice za Beavera. Roberta je napunila Dudditsovu termosicu čokoladnim mlijekom, njemu najdražim

133 pićem. Henry mu natoči šalicu, pridrži je trenutak kad je terenac proklizao na poledici pa mu je da. Duddits popije svoje tablete. “Gdje te boli, Duds?” “Tu.” Ruka na vratu. “I tu.” Ruka na prsima. Oklijevajući, i malo porumenjevši, ruka na preponama. “I tu.” Infekcija mokraćnih putova, pomisli Henry. Bogek moj. “Abee omau?” Henry kimne glavom. “Tablete pomažu. Samo im daj vremena da počnu djelovati. Duddits, još smo na crti?” Duddits zdušno kimne glavom i pokaže kroz vjetrobran. Henry se upita (ne prvi put) što on to vidi. Jednom je prilikom upitao Petea, koji mu je rekao da je to nešto poput niti, često blijede i jedva vidljive. Najbolje je kad je žuta, rekao je Pete. Žutu je boju uvijek lakše razaznati. Ne znam zašto. Pa ako je Pete vidio žutu nit, Duddits vjerojatno vidi široku žutu prugu, možda čak i Dorothynu stazu od žutih opeka69 . “Ako skrene na drugu cestu, reci nam, može?” “Reem.” “Nećeš zaspati, ha?” Duddits odmahne glavom. Zapravo nikad nije izgledao življe i budnije, a oči su mu se žarile na iscrpljenom licu. Henry pomisli kako i žarulje katkad misteriozno jako zasvijetle prije nego što pregore. “Ako ti se ipak prispava, reci mi pa ćemo stati. Dati ti malo kave. Trebaš nam budan.” “U edu.” Henry se napola okrenuo, mičući svoje bolno tijelo najpažljivije što je mogao, kad Duddits reče još nešto. “Oin lac oe lainu.” “Ma je li?” zamišljeno će Henry. “Što?” upita Owen. “Nisam to razumio.” “Kaže da gospodin Sivac hoće slaninu.” “Je li to važno?” “Ne znam. Owen, postoji li u ovoj olupini od auta normalan radio? Rado bih čuo vijesti.” 69 Cestu koja vodi do grada Oza, iz knjige Čarobnjak iz Oza.

134 4 Normalnije radio visio ispod upravljačke ploče i izgledao svježe ugrađen. Ne kao dio originalne opreme. Owen pruži ruku prema njemu pa legne na kočnicu kad neki Pontiac - pogon na dva kotača i bez lanaca - izleti pred njih. Pontiac je vrludao s jedne strane na drugu, naposljetku se odlučio ipak još malo ostati na cesti pa odjurio. Uskoro je prema Henryjevoj procjeni derao najmanje devedeset i odmicao im. Owen se namršti gledajući za njim. “Ti voziš, a ja se samo vozim,” reče Henry, “ali ako taj tip može juriti bez zimskih guma, zašto ne možemo mi? Možda ne bi bilo loše malo smanjiti razmak.” “Hummeri su bolji po blatu nego po snijegu. Vjeruj mi.” “Ipak—” “Osim toga, u idućih deset minuta proći ćemo pokraj tog tipa. Kladim se u litru dobrog viskija. Ili će proletjeti kroz ogradu pa sletjeti niz nasip ili se zavrtjeti nasred ceste. Bude li imao sreće, prevrnut će se na lijevi bok. Osim toga, tehnički mi bježimo pred legalnim organima vlasti, a ne možemo spasiti svijet iza rešetaka u nekom okružnom... Isuse!” Ford Explorer - pogon na četiri kotača, ali prebrz za uvjete vožnje, možda i više od sto kilometara na sat - zagrmi pokraj njih, vukući za sobom veo snježne prašine. Krovni prtljažnik bio je krcat i pokriven plavom, nemarno zategnutom ceradom, pa je Henry vidio što je ispod nje; prtljaga. Veći dio toga uskoro će ležati na cesti. Sad kad se pobrinuo za Dudditsa, Henry hladnim okom pogleda autocestu. Ono što je ugledao ne iznenadi ga. Premda je sjeverna dionica autoceste još bila gotovo prazna, južna se brzo popunjavala... i da, na sve strane automobili koji su sletjeli s ceste. Owen upali radio kad je neki Mercedes pohitao pokraj njih podigavši lepeze bljuzgavice. Owen pritisne tipku za traženje postaja, nađe klasičnu glazbu, ponovno pritisne tipku, nađe Kennyja G-ja 70 kako si svirucka, pritisne treći put... i nabasa na glas. “... divovski džoint, jebote”, reče glas i Henry i Owen se pogledaju. “Ae jeote a aiju”, napomene Duddits sa stražnjeg sjedišta. “Tako je”, reče Henry, a kad je vlasnik glasa čujno uvukao dim u mikrofon: “A rekao bih i da puši debelu Bertu.” “Sumnjam da bi Vijeće za komunikacije odobrilo,” reče DJ nakon što je dugo i glasno izbacio dim iz sebe, “ali ako je pola od toga što čujem istina, Vijeće za komunikacije mi je najmanja briga. Međuzvjezdana pošast, braćo i sestre, širi se među nama, tako javljaju. Nazovite je Vrućom zonom, Mrtvom zonom ili Zonom sumraka, ali svakako odgodite svoje putovanje na sjever.” Još jedno dugo i glasno uvlačenje dima. “Marvin Marsovac71 nezaustavljivo napreduje, braćo i sestre, tako javljaju iz okruga 70 Punim imenom Kenny Gorelick, saksofonist, izvodi melodičnu romantičnu jazz, R&B, pop/junk glazbu. 71 Lik iz crtića (od 1948.); Marsovac (crn) odjeven kao rimski legionar. Jedini mu je cilj svojim Iludium Q-36 Explosive Space Modulatorom pretvoriti Zemlju u prah jer mu zaklanja pogled na Veneru.

135 Somerset i Castle. Pošast, zrake smrti, živi će zavidjeti mrtvima. Ovdje imam reklamu za autogume Century Tire, ali u kurac s tim sranjem.” Začuje se kako se nešto razbilo. Plastično, sudeći po zvuku. Henry je slušao, očaran. Evo je ponovno, evo tame, njegove stare prijateljice, ali ne u glavi nego na prokletom radiju. “Braćo i sestre, ako se sad nalazite sjeverno od Auguste, evo vam mali savjet od vašeg frenda, Osamljenog Davea s WWVE-a: preselite se na jug. I to iz ovih stopa. A evo i malo nomadske glazbe.” Osamljeni Dave s WWVE-a zavrti Doorse, naravno. Jim Morrison zapoje “The End”. Owen prebaci na AM. Naposljetku nađe vijesti. Voditelj koji ih je čitao nije zvučao shrvano, što je bio korak naprijed, i reče da nema potrebe za panikom, što je bio dodatni korak naprijed. Zatim odvrti najzanimljivije “bisere” iz govora američkog predsjednika i guvernera Mainea. Obojica su rekli više-manje isto: samo mirno, narode, smirite doživljaje. Sve je pod kontrolom. Umirujuće riječi, Robitussin za javnost. Predsjednik će američkom narodu podnijeti potpuno izvješće u jedanaest sati prije podne po istočnom vremenu. “Bit će to govor o kojem mi je Kurtz govorio”, reče Owen. “Samo pomaknut za dan-dva.” “O kakvom govoru—” “Pst.” Owen pokaže u radio. Nakon što je umirio slušateljstvo, voditelj ih ponovno počne uznemirivati ponavljanjem mnogih glasina koje su već čuli od napušenog voditelja na FM-u, samo priopćenih pristojnijim jezikom: pošast, invazija svemirskih bića ne-ljudskog podrijetla, zrake smrti. Zatim o vremenu: snijeg s kišom, a zatim samo kiša i vjetar na mahove s pritjecanjem toplog zraka (da ne spominjemo Marsovce-ubojice). Začuje se miiii-iiip, a zatim počne repriza vijesti koje su upravo odslušali. “Eaj!” reče Duddits. “Oi su oli aj as, jeate e?” Pokazivao je prstom kroz prljavi prozor. Baš kao i Dudditsov glas, tako je i upirući prst odbijao prestati drhtati. Duddits se sad tresao od zime, a zubi su mu cvokotali. Owen nakratko pogleda u Pontiac - zaista je završio na snijegom pokrivenoj stazi između sjeverne i južne dionice autoceste, pa premda se nije prevrnuo na krov, ležao je na boku, a njegovi neutješni putnici stajali su oko njega - pa otraga u Dudditsa. Još bljeđi, trese se od groznice, a iz jedne mu nosnice viri krvlju prošarani komad vate. “Henry, je li on dobro?” “Ne znam.” “Isplazi jezik.” “Ne bi li ti bilo bolje da gledaš c—” “Sve je u redu, nemoj mi popovati. Isplazi jezik.” Henry ga isplazi. Owen ga pogleda i iskrivi lice. “Izgleda gore, ali je vjerojatno bolje. Sve je to sranje pobijeljelo.”

136 “Kao i na posjekotini na nozi. Isto kao i na tvom licu i obrvama. Imamo sreće da nam nije zašlo u pluća, mozak ili crijeva.” Pošuti. “Perlmutter ga ima u crijevima. U njemu raste jedan od onih stvorova.” “Koliko su iza nas, Henry?” “Rekao bih trideset kilometara. Možda i manje. Pa ako bi mogao malo nagaziti na gas... makar samo malo...” Owen to učini, znajući da će i Kurtz to učiniti, čim shvati da je sad dio općeg egzodusa i da postoji kudikamo manja vjerojatnost da će postati meta civilne ili vojne policije. “Još si u vezi s Pearlyjem”, reče Owen. “Iako tvoj lišaj ugiba, još imaš kontakt s njim. Je li to...” On trzne palcem prema stražnjem sjedištu, gdje je Duddits sjedio zavaljen. Njegova je drhtavica popustila, barem zasad. “Naravno”, reče Henry. “Od Dudditsa sam primao misli davno prije svega ovoga. Kao i Jonesy, Pete i Beaver. Jedva smo to primjećivali. Bilo je to dio našeg života.” Aha, nego što. Baš kao sve one misli o plastičnim vrećicama, stupovima mostova i puškama. Samo dio mog života. “Sad je to jače. Možda će s vremenom oslabjeti, ali zasad...” Slegne ramenima. “Zasad čujem glasove.” “Pearlyjev.” “Medu inima”, potvrdi Henry. “I glasove drugih kod kojih je lišaj u aktivnoj fazi. Uglavnom iza nas.” “Jonesyja? Tvog prijatelja Jonesyja? Ili Sivca?” Henry odmahne glavom. “Ali Pearly čuje nešto.” “Pearly—? Kako on može—” “Ima veći mentalni domet od mene zbog byruma—” “Čega?” “Onog stvora u dupetu”, reče Henry. “Šupčeve lasice.” “O.” Owenu se odmah smuči. “To što on čuje kao da nije ljudskog podrijetla. Mislim da nije riječ o gospodinu Sivcu, ali bi moglo biti. Što god to bilo, prima signale.” Neko su se vrijeme vozili u tišini. Promet je bio umjerene jakosti i neki su vozači mahnitali (prošli su pokraj onog Explorera južno od Auguste, u jarku, i očito ostavljenom, a prtljaga je ležala razbacana oko njega), ali je Owen smatrao da je sve u svemu imao sreće. Zbog nevremena mnogi vozači nisu krenuli na put, zaključi on. Možda će odlučiti bježati sad kad je snijeg prestao, ali on i Owen izbjegli su udarni val. Mećava im je u mnogo čemu išla na ruku. “Želim da nešto znaš”, napokon će Owen.

137 “Ne moraš to reći. Sjediš pokraj mene - kratki domet - i još primam dio tvojih misli.” A Owen je pomislio da bi istog trenutka zaustavio džip i izašao kad bi smatrao da će potjera prestati nakon što ga se Kurtz dočepa. Ali Owen zapravo nije u to vjerovao. Owen Underhill je Kurtzov primarni cilj, ali je Henry shvaćao da Owen ne bi počinio takvu čudovišnu izdaju da nije na nju bio primoran. Ne, Kurtz bi prosvirao Owenu glavu pa krenuo dalje. S Owenom Henry ima barem nekakve izglede. Bez njega, vjerojatno bi bio osuđen na smrt. A i Duddits. “Ostajemo zajedno”, reče Henry. “Prijatelji do posljednjeg daha, kako se kaže.” A sa stražnjeg sjedišta: “lamo osa.” “Tako je, Duds.” Henry ispruži ruku i kratko stisne Dudditsovu hladnu ruku. “Imamo posla.” 4 POSLIJE DESET MINUTA, DUDDITS POTPUNO ŽIVNE I POKAŽE PRSTOM U PRVO odmorište poslije Auguste. Sad su zapravo već bili nadomak Lewistona. “Ta! Ta!” vikne on, pa ponovno počne kašljati. “Polako, Duddits”, reče Henry. “Vjerojatno su svratili na kavu i pecivo”, reče Owen. “Ili možda na sendvič sa slaninom.” Ali ih Duddits usmjeri straga, na parkiralište za zaposlene. Zaustave se, a Duddits izađe. Stajao je nepomično i nešto mrmljao trenutak-dva, krhak ispod oblačnog neba i naizgled uzdrman svakim zapuhom vjetra. “Henry,” reče Owen, “ne znam što to izvodi, ali ako je Kurtz zaista blizu—” No tad Duddits kimne glavom, vrati se u Hummer i pokaže prema izlazu. Izgledao je još umornije, ali i zadovoljno. “Što je to bilo, zaboga?” upita Owen, smućen. “Mislim da je Sivac zamijenio automobile”, reče Henry. “Je li tako, Duddits? Je li zamijenio automobile?” Duddits zdušno zakima glavom. “Uao! Uao auto!” “Sad će se brže kretati”, reče Henry. “Owene, moraš ubrzati. Zaboravi na Kurtza - moramo uhvatiti gospodina Sivca.” Owen pogleda u Henryja... pa još jedanput. “Što ti je? Sav si problijedio.” “Kako sam bio glup! Trebao sam znati od početka što govnar smjera. Jedina su mi

138 isprika umor i strah, a ništa od toga neće biti važno ako... Owene, moraš ga uhvatiti. Krenuo je u zapadni Massachusetts, moraš ga uhvatiti prije nego što tamo stigne.” Sad su vozili kroz bljuzgavicu, što je bilo problematično, ali ne i toliko opasno. Owen lagano potjera terenca do stotke, najviše što se zasad usudio. “Pokušat ću”, reče on. “Ali ako ne doživi karambol ili kvar na autu...” Owen polako zavrti glavom. “Mislim da neće biti ništa od toga, prijatelju. Zaista.” 5 BIO JE TO SAN KOJI JE ČESTO SANJAO KAO DIJETE (KAD SE PREŽIVAO COONTS), ALI samo jedanput ili dvaput nakon pubertetskih ejakulacija i preznojavanja. U tom je snu početak jeseni; on trči kroz polje ispod punog mjeseca. Boji se pogledati iza sebe, jer ga goni on, stvor. Trči najbrže što može, ali naravno, to nije dovoljno, u snovima silan trud nikad nije dovoljan. Stvor ga sustigne toliko da je čuo njegovo suho disanje i osjetio njegov poseban trpki miris. Stigne do obale velikog mirnog jezera, iako u sušnom i bijednom kanzaškom gradu njegova djetinjstva nije bilo nikakvih jezera. Pa premda je jezero bilo prelijepo (mjesec je gorio u njegovim dubinama poput svjetiljke), prestrašilo ga je, jer mu se ispriječilo na putu, a on nije znao plivati. Padne na koljena na obali jezera - u tome je ovaj san bio jednak snovima iz djetinjstva - ali umjesto da vidi stvorov odraz u mirnoj vodi, to užasno strašilo od čovjeka s glavom od jute i punačkim rukama u plavim rukavicama, ovaj put on ugleda Owena Underhilla, lica pokrivena pjegama. Na svjetlosti mjesečine lišaj je sličio velikim crnim madežima, spužvastim i bezobličnim. Kao dijete bi se uvijek probudio u tom trenutku (često klimava ukrućena luleka, iako samo Bog zna zašto bi se od tako užasnog sna nekom djetetu digao pimpač), ali ga taj put stvor - Owen - i dotakne, prijekorna pogleda u odrazu na površini jezera. Možda i upitnog. Jer nisi poslušao zapovijedi, dragoviću! Jer si prekoračio crtu! Podigne ruku da odagna Owena, da makne tu ruku... i ugleda vlastitu ruku na žaru mjesečine. Bila je siva. Ne, reče si on, to je samo mjesečina. Ali ima samo tri prsta - je li i to mjesečina? Owenova ruka na njemu, dira ga, prenosi mu tu gnusnu boleštinu... i još se usuđuje zvati ga...

139 6 ... ŠEFE. PROBUDITE SE, ŠEFE! Kurtz otvori oči i uspravi se zaroktavši, istodobno odgurnuvši Freddyjevu ruku koja je bila na njegovu koljenu umjesto ramenu, jer se Freddy okrenuo i ispružio ruku, prodrmao ga za koljeno; ali svejedno je to bilo nepodnošljivo. “Budan sam, budan.” Podigne ruke ispred lica da bi to dokazao. Nisu ružičaste kao u male bebe, daleko od toga, ali nisu ni sive, a obje imaju uobičajenih pet prstiju. “Koliko je sati, Freddy?” “Ne znam, šefe - jedino znam da je još jutro.” Naravno. Satovi su sjebani. Čak je i njegov džepni sat stao. Kurtz, žrtva modernog doba kao i svi ostali, zaboravio ga je naviti. Kurtzu, koji je uvijek imao u najmanju ruku solidan osjećaj za vrijeme, činilo se da bi moglo biti devet sati, što bi značilo da je odrijemao otprilike dva sata. Nije puno, ali njemu ne treba puno. Osjeća se bolje. U svakom slučaju dovoljno dobro da osjeti zabrinutost u Freddyjevu glasu. “Što je, dragoviću?” “Pearly kaže da je izgubio kontakt sa svima njima. Kaže da je Owen bio posljednji, a da je sad izgubio vezu i s njim. Kaže da se Owen jamačno uspio othrvati Ripleyjičinim gljivicama.” Kurtz ugleda Perlmutterov izmučeni, prepredeni cer u širokom retrovizoru. “Što se događa, Archie?” “Ništa”, reče Pearly, zazvučavši osjetno pribranije nego prije Kurtzova drijemeža. “Ja... šefe, zaista bih rado popio vode. Nisam gladan, ali—” “Mogli bismo stati negdje i napiti se vode”, milostivo će Kurtz. “Kad bismo imali kontakt. Ali ako smo izgubili vezu sa svima njima - i s tim Jonesyjem kao i s Owenom i Devlinom - e pa, dragoviću, znaš ti mene. Grist ću i na samrtnoj postelji i trebat će dva kirurga i sačmarica da popustim stisak čak i tad. Pred tobom je dug i žedan dan dok Freddy i ja budemo jurcali po cestama prema jugu u potrazi za nekakvim njihovim tragom... osim ako nam ti ne pomogneš. Učiniš li to, Archie, naredit ću Freddyju da stane kod idućeg odmorišta. Osobno ću otrčati u Stop’n’Go ili Seven-Eleven72 i kupiti ti najveću bocu vode Poland Spring u hladnjaku. Što kažeš na taj dogovor?” Pearlyju je taj dogovor odgovarao, Kurtz je to vidio po tome kako je Perlmutter najprije mljasnuo usnicama, a zatim ih oblizao jezikom (na Perlmutterovim usnicama i obrazima Ripleyjice su još bile izdašne i bujne, uglavnom boje jagode, a neke tamnocrvene boje burgundca), ali se vratio onaj prepredeni izraz. Njegove oči, obrubljene krastama Ripleyjica, vršljale su lijevo-desno. Kurtz odjednom shvati kakav mu je to prizor pred očima: Pearly je poludio, Bog mu pomogao. Vjerojatno luđak 72 Lanci samoposluživanja koji se najčešće mogu naći na odmorištima uz autoceste.

140 uvijek prepozna kolegu. “Rekao sam vam istinu. Izgubio sam kontakt sa svima njima.” No Archie položi prst na nos sa strane i ponovno lukavo pogleda u retrovizor. “Uhvatimo li ih, mislim da postoje dobri izgledi da te izliječimo, momče.” Kurtz to reče svojim najtrpkijim činjeničnim glasom. “Dakle, s kime još imaš kontakt? S Jonesyjem? Ili s onim novim? Dudditsom?” Kurtz je Duddits izgovorio kao “Dud- Duts”. “Ne sa njim. Ni sa kim od njih. ” Ali i dalje prst na nosu, i dalje onaj lukavi izraz lica. “Reci mi i dobit ćeš vode”, reče Kurtz. “A nastaviš li me natezati za kitu, vojniče, upucat ću te i iskipati na snijeg. Izvoli mi sad pročitati misli pa mi reci da ne mislim tako.” Pearly se još trenutak zagleda mrzovoljno u njega u retrovizoru, a tad reče: “Jonesy i gospodin Sivac su još na autocesti. Sad su negdje kod Portlanda. Jonesy je rekao gospodinu Sivcu kako da zaobiđe grad obilaznicom 295. Samo se ne bi moglo reći da mu je on to baš rekao. Gospodin Sivac je u njegovoj glavi i kad nešto želi, mislim da si to samo uzme.” Kurtz je to slušao sve zadivljeniji, neprestano kalkulirajući. “Tu je i pas”, reče Pearly. “Imaju psa. Zove se Lad. S njim sam u kontaktu. On je... kao ja.” Njegov se pogled ponovno sretne s Kurtzovim u retrovizoru, samo ovaj put bez tog prepredenog izraza. Zamijenila ga je kukavna poluprisebnost. “Mislite da zaista postoji šansa da bih ja mogao... je li... ponovno biti čitav?” Znajući da mu Perlmutter može čitati misli, Kurtz oprezno odgovori. “Mislim da postoji šansa da se napokon riješiš svog tereta. Uz pomoć liječnika koji shvaća situaciju? Da, mislim da bi to moglo ići. Velik oblak kloroforma, a kad se probudiš... puf.” Kurtz poljubi svoje jagodice pa se okrene Freddyju. “Ako su u Portlandu, koliku prednost imaju?” “Možda stotinjak kilometara, šefe.” “U tom slučaju stisni malo gas, hvaljen Isus. Nemoj da završimo u jarku, ali dodaj malo gasa.” Sto kilometara. A ako Owen, Devlin i “Dud-Duts” znaju što zna Archie Perlmutter, oni su još na tragu. “Da provjerim jesam li dobro shvatio, Archie. Gospodin Sivac je u Jonesyju—” “Da—” “I imaju psa koji im može čitati misli?” “Pas čuje njihove misli, ali ih ne razumije. Ipak je on samo pas. Šefe, žedan sam.” Sluša psa kao da je riječ o radiju, jebote, iščuđavao se Kurtz. “Freddy, sljedeći izlaz. Sve častim pićem.” Bilo mu je mrsko što mora u boks - mrsko što će Owenu omogućiti da poveća prednost makar samo nekoliko kilometara -

141 ali mu je Perlmutter potreban. I to sretan, po mogućnosti. Ispred njih se nalazilo odmorište gdje je gospodin Sivac zamijenio svoju ralicu za kuharev Subaru, gdje su se i Owen i Henry također nakratko zaustavili jer je crta skrenula na tom mjestu. Parkiralište je bilo krcato, ali njih trojica skupe dovoljno kovanica za parkirališne automate ispred restorana. Bogu hvala. 7 BEZ OBZIRA NA USPJEHE I NEUSPJEHE TAKOZVANOG “FLORIDSKOG PREDSJEDNIKA” (ta je povijest uglavnom još nenapisana), uvijek će se pamtiti ovo: on je svojim govorom tog jutra u mjesecu studenome uvjerio javnost da je svemirska opasnost prošla. Postojala su razna mišljenja glede toga zašto je taj govor postigao dobre rezultate (“Ne zbog karizme, nego zbog dobro odabranog trenutka”, prezirno je frknuo jedan kritičar), ali jest postigao cilj. Gladni konkretnih informacija, ljudi koji su se već dali u bijeg skrenuli su s autocesta pogledati predsjednikov govor. Trgovine tehničke robe u trgovačkim centrima bile su krcate nijemim ljudima koji nisu skidali oka s ekrana. U odmorištima za nabavu hrane i goriva duž 1-95 nije se moglo ništa kupiti. Televizori su postavljeni pokraj utihlih blagajni. Barovi su se napunili. Mnogo je ljudi otvorilo vrata svojih domova nepoznatim ljudima koji su željeli gledati govor. Mogli su ga slušati u automobilima (kao Jonesy i gospodin Sivac) i nastaviti derati po cesti, ali samo je manji dio ljudi to učinio. Većinom su željeli vidjeti vođino lice. Prema riječima predsjednikovih kritičara, jedina korist od govora bila je što je spriječio širenje panike - “Da je Porky Pig73 održao govor u tom trenutku, postigao bi isti rezultat”, bilo je mišljenje jednog od njih. Drugi je na to drukčije gledao. “Bio je to ključni trenutak krize”, rekao je on. “Na cesti je bilo možda šest tisuća ljudi. Da je predsjednik rekao pogrešnu riječ, do dva popodne bilo bi ih šezdeset tisuća, a možda i šest stotina tisuća kad bi taj val zahvatio New York - najveći val prognanika nakon Dust Bowla74 . Američki narod, a posebice žitelji Nove Engleske, obratili su se svom tijesnom većinom izabranom predsjedniku da im pomogne... utješi ih i osokoli. On je na to uzvratio možda najboljim obraćanjem američkoj naciji svih vremena. Nema tu velike mudrosti.” Mudro ili ne, sociologija ili karizma, govor je bio onakav kakav su Owen i Henry i očekivali... a Kurtz predvidio do u riječ. Govor se vrtio oko dviju jednostavnih postavki, a obje su prikazane kao gole činjenice i predviđene da ublaže prepast koja je tog jutra zakucala u inače samodopadnim američkim prsima. Prva je postavka bila sljedeća: premda nisu došli mašući maslinovim grančicama i dijeleći reklamne poklon-pakete, pridošlice nisu pokazali nikakve znakove agresivnog ili neprijateljskog ponašanja. A druga je postavka glasila; premda su sa sobom donijeli nekakav virus, on je ograničen na Jefferson Tract (predsjednik ga je pokazao na zelenom Chroma-Keyevu75 zaslonu 73 Lik iz crtanog filma, dobroćudni praščić u plavom kaputiću i crvenoj leptir-kravati. Počeo se prikazivati 1935., a autor mu je Friz Frelang. 74 Godine 1932. središnji dio SAD-a zahvatio je niz pješčanih oluja koje su otpuhale površinski sloj tla, pa je na tisuće farmera s obiteljima napustilo svoje farme i krenulo put Kalifornije u potrazi za poslom. 75 Poznata marka pozadinskih zaslona (intenzivno zelene ili plave boje) za prikazivanje

142 vješto poput nekog meteorologa koji pokazuje frontu niskog tlaka). A čak i ondje virus ugiba, bez ikakva posredovanja znanstvenika i vojnih stručnjaka koji se nalaze na mjestu događaja. “Pa iako u ovome trenutku ne možemo sa sigurnošću reći”, reče predsjednik svojem gledateljstvu koje ga je slušalo suspregnuta daha (oni koji su se zatekli u sjeveroistočnom koridoru Nove Engleske slušali su ga, logično, najsuspregnutijega daha), “smatramo da su naši posjetitelji taj virus donijeli sa sobom kao što putnici pristigli iz inozemstva mogu u svoju odredišnu zemlju u prtljazi ili na nekom kupljenom prehrambenom proizvodu unijeti nekog kukca. Carinici paze na takve stvari, ali naravno” - širok smiješak Velikog Bijelog Oca - “naši nedavni posjetitelji nisu prošli kroz carinsku ispostavu.” Da, nekoliko je ljudi podleglo virusu. Uglavnom pripadnika vojske. Velika većina zaraženih tim virusom (“izrasline slične gljivičnoj infekciji stopala”, rekao je Veliki Bijeli Otac) uspijevaju ga pobijediti bez ikakve pomoći. To je područje stavljeno u karantenu, ali za ljude izvan te zone nema opasnosti, ponavljam, nema opasnosti. “Ako ste u Maineu i napustili ste svoje domove,” rekao je predsjednik, “predlažem da se vratite. Riječima Franklina Delaneyja Roosevelta, nemamo se čega bojati osim samog straha.” Ni riječi o pokolju sivaca, svemirskom brodu dignutom u zrak, interniranim lovcima, požaru u Gosselinovu marketu, ili proboju. Ni riječi o tome kako posljednje pripadnike Gallagheričinih carskodolinaša love kao pse (a i jesu psi, po mišljenju mnogih; i gori od pasa). Ni riječi o Kurtzu i ni slovca o Tifusaru Jonesyju. Predsjednik im je rekao samo onoliko koliko je bilo potrebno da se panika suzbije prije nego što izmakne kontroli. Većina ljudi poslušala je njegov savjet i otišla kući. Za neke je, naravno, to bilo nemoguće. Neki su se morali oprostiti od svojih domova. 8 MALA POVORKA KRETALA SE PREMA JUGU ISPOD TAMNOG NEBA, PREDVOĐENA Subaruom boje hrđe koji Marie Turgeon iz Lichfielda više nikad neće vidjeti. Henry, Owen i Duddits bili su osamdesetak kilometara, odnosno pedesetak minuta, iza njih. Kad su izašli iz odmorišta Mile 81 (Pearly je halapljivo gutao drugu bocu Naye76 kad su se ponovno ubacili na autocestu), Kurtz i njegova družina bili su otprilike stotinu deset kilometara iza Jonesyja i gospodina Sivca, a trideset kilometara iza Kurtzove prioritetne lovine. Da nije bilo naoblake, neki izviđač u niskoletećem zrakoplovu mogao je vidjeti sva tri vozila istovremeno, Subaru i oba terenca, u 11:43 po istočnom vremenu, kad je predsjednik završio svoj govor riječima: “Bog vas blagoslovio, zemljaci Amerikanci, i meteoroloških sinoptičkih karti. 76 Kanadska prirodna izvorska voda (od 1986.): “za energične i aktivne ljude, gladne života”.

143 Bog blagoslovio Ameriku.” Jonesy i gospodin Sivac prelazili su preko mosta Kittery-Portsmouth u New Hampshire; Henry, Owen i Duddits prolazili su pokraj Izlaza 9, za prilaz mjestima Falmouth, Cumberland i Jerusalem’s Lot; Kurtz, Freddy i Perlmutter (Perlmutterov je trbuh ponovno nabrekao; zavalio se u sjedištu, ječao i puštao ogavne vjetrove, vjerojatno kao neku vrstu kritičkog komentara na govor Velikog Bijelog Oca) bili su blizu izlaza za Bowdoinham na 295-ici, sjeverno i nedaleko od Brunswicka. Sva bi tri vozila bila lako uočiti jer je puno ljudi svratilo negdje gledati predsjednika kako drži svoje umirujuće predavanje potpomognut zaslonom Chroma-Key. Služeći se Jonesyjevim zadivljujuće organiziranim pamćenjem, gospodin Sivac skrene s 1-05 na 495-icu odmah nakon prelaska granice između New Hampshirea i Massachusettsa... a u skladu s Dudditsovim naputkom, koji je Jonesyjevu rutu vidio kao kričavožutu crtu, vodeći Hummer krene za njima. U gradu Marlboroughu, gospodin Sivac skrenut će s 495-ice na autocestu 1-90, jednu od najvažnijih američkih prometnica koja spaja istočni dio zemlje sa zapadnim. U Massachusettsu, zvanom “Zaljevska država”, ta je cesta poznata pod nazivom Mass Pike77. Prema Jonesyjevim fajlovima, Izlaz 8 nosio je natpis Palmer, UMass, Amherst i Ware. Devet kilometara od Warea nalazio se Quabbin. Sivčev je cilj bio Šaht 12; Jonesy je tako rekao, a Jonesy ne može lagati, premda bi to želio. Kod Winsor Dama, na južnom rubu vodocrpilišta Quabbin, nalazi se Uprava za vodoopskrbu i odvodnju države Massachusetts. Jonesy ga može odvesti tamo, a gospodin Sivac obavit će ostalo. 9 JONESY VIŠE NIJE MOGAO SJEDITI ZA STOLOM - OSTANE LI SJEDITI, RASCMOLJIT će se. S cendranja će bez sumnje prijeći na cmizdrenje, s tog cmizdrenja na kukanje, a jednom kad počne kukati, vjerojatno će izjuriti iz ureda i baciti se gospodinu Sivcu u naručje, potpuno prolupao i spreman da ga se dokrajči. Gdje smo sad uopće? upita se. Kod Marlborougha? Skrenuli s 495-ice na 1-90? Moglo bi biti. Nije bilo ničega po čemu bi mogao pouzdano znati, s obzirom na to da su mu na prozore bile pribijene rolete. Jonesy pogleda u prozor... i, ne htijući, veselo se nasmiješi. Morao je. Riječi ODUSTANI, IZAĐI zamijenila je misao koja mu se motala po glavi: PREDAJ SE, DOROTHY. To sam učinio ja, pomisli on, i kladim se da bih, kad bih htio, mogao učiniti i da rolete iščeznu. I što onda? Gospodin Sivac stavio bi nove rolete ili zalio okna crnom bojom. Ako on ne želi da Jonesy gleda van, Jonesy će ostati slijep. Gospodin Sivac nadzire njegov izvanjski dio, pa to je. Glava gospodina Sivca se rasprsnula, raspršio je spore Jonesyju 77 Igra riječima: doslovce autocesta Massachusetts, ali u slobodnom prijevodu “automasovka”.

144 pred nosom - doktor Jekyll pretvara se u gospodina Byruma - i Jonesy ih je udahnuo. A sad je gospodin Sivac... On je trn, pomisli Jonesy. Gospodin Sivac je trn u mojem mozgu. Nešto je pokušalo pobiti to stajalište; zapravo, oblikuje mu se suvisla disidentska misao -Ne, sve si shvatio naopako, ti si se izvukao, pobjegao - ali je on odagna. To je pseudointuitivno preseravanje, kognitivno haluciniranje, kao kad žedan čovjek ugleda nepostojeću oazu u pustinji. Ovdje je pod ključem. A gospodin Sivac je tamo vani, jede slaninu i gazduje. Dopusti li si Jonesy drukčije razmišljati, bit će žrtva prvotravanjske šale u mjesecu studenome. Moram ga usporiti. Ako ga ne mogu zaustaviti, postoji li način da barem ubacim francuski ključ u mehanizam? On ustane i obiđe ured okolo naokolo. Opseg mu je iznosio trideset četiri koraka. Vraški kratka ekskurzija. Svejedno, ured je ipak veći od prosječne zatvorske ćelije; rulja iz zatvora Walpole, Danvers ili Shawshank rekla bi; Puna šaka brade. Nasred prostorije, ona se snovolovka njihala i okretala. Jonesy je jednim dijelom svog mozga brojio korake; drugim se pitao koliko su blizu Izlaza 8 s Mass Pikea. Trideset jedan, trideset dva, trideset tri, trideset četiri. I evo ga, ponovno iza stolca. Vrijeme za drugu rundu. Uskoro će stići nadomak Warea... premda neće u njega svraćati. Za razliku od one Ruskinje, gospodin Sivac točno zna kamo želi stići. Trideset dva, trideset tri, trideset četiri, trideset pet, trideset šest. Ponovno iza stolca i spreman za novi krug. On i Carla su do tridesete već imali troje djece (dijete broj četiri stiglo je prije manje od godine dana) i nijedno od njih nije očekivalo da će u skorije vrijeme postati vlasnici vikendice, čak ni tako skromne poput one u Osborne Roadu u North Wareu. No tad je došlo do seizmičkog pomaka na Jonesyjevu odsjeku. Jedan je njegov dobar prijatelj postao pročelnik i Jonesy je promaknut u zvanje izvanrednog profesora najmanje tri godine prije svojih najoptimističnijih očekivanja. Skok u plaći bio je osjetan. Trideset pet, trideset šest, trideset sedam, trideset osam i ponovno je iza stolca. Ovo je dobro. Mjeri koracima ćeliju i ništa više, ali ga to smiruje. Te je iste godine umrla Carlina baka, čiju su pozamašnu ostavštinu podijelile Carla i njezina sestra, budući da su bakini bliski krvni srodnici iz međugeneracije pomrli. I tako su oni dobili vikendicu i tog ljeta odveli djecu u Winsor Dam. Iz vikendice su krenuli u jedan od redovitih organiziranih ljetnih obilazaka. Njihov vodič, djelatnik Uprave za vodoopskrbu i odvodnju u šumskozelenoj uniformi, rekao im je da se područje oko vodocrpilišta Quabbin zove “slučajni prirodni rezervat” i da je postalo važno gnjezdište orlova u Massachusettsu. (John i Misha, njihovi stariji klinci, nadali su se ugledati kojeg orla, ali su se razočarali.) Vodocrpilište je formirano tridesetih godina poplavljivanjem triju ruralnih područja, svakog s vlastitim malim trgovištem. U to je vrijeme zemljište oko tog novog jezera bilo kultivirano. U šezdesetak godina nakon toga, zemljište se vratilo u stanje u kojem je jamačno bila cijela Nova Engleska prije dolaska poljoprivrede i

145 industrije sredinom 17. stoljeća. Koloplet izrovanih, neasfaltiranih cesta protezao se duž istočne strane jezera - jednog od najčišćih vodocrpilišta u Sjevernoj Americi, rekao im je njihov vodič - ali je to bilo sve. Ako ste željeli otići dalje od Šahta 12 duž istočnog odvojka, trebale su vam gojzerice. Tako im je barem rekao vodič. Zvao se Lorrington. U njihovoj je grupi bilo još desetak ljudi, i tad su se već gotovo vratili na polazište. Stajali su uz rub ceste koja je prolazila preko Winsor Dama i gledali na sjever u jezero (Quabbin je bio kričavoplav na sunčanoj svjetlosti i iskrio od milijuna točkica svjetlosti; Joey je spavao kao top u Papoose nosiljci na Jonesyjevim leđima). Lorrington je upravo dovršavao svoju govoranciju, spremao se poželjeti im ugodan dan, kad neki tip u tamnosivoj majici s kapuljačom i s crvenim slovima Sveučilišta Rutgers podigne ruku kao đake i reče: Šaht 12. Nije li tamo ona Ruskinja...? Trideset osam, trideset devet, četrdeset, četrdeset jedan i natrag iza uredske stolice. Broji zapravo i ne razmišljajući o brojevima, nešto što inače stalno čini. Carla je rekla da je to znak opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Jonesy nije znao je li to to, ali je znao da ga brojenje smiruje pa počne još jednu rundu. Lorringtonova su se usta zategnula na spomen riječi “Ruskinja”. To očito nije bio dio predavanja; ne ubraja se u dobre vibracije koje Uprava za vodoopskrbu i odvodnju želi da posjetitelji ponesu sa sobom. Ovisno o tome kroz kakve općinske cijevi teče posljednjih dvanaest ili petnaest kilometara, bostonska voda možda je najčišća, najbolja voda za piće na svijetu: to je bilo evanđelje koje su željeli širiti. Gospodine, zaista ne znam puno o tome, rekao je Lorrington, a Jonesy je pomislio: Bože moj, mislim da naš vodič lažucka. Četrdeset jedan, četrdeset dva, četrdeset tri, ponovno iza stolca i spreman na još jednu rundu. Sad malo bržim korakom. Ruku sklopljenih na leđima poput brodskog kapetana koji hoda gore-dolje po prednjoj palubi... ili u brodskom zatvoru nakon uspješne pobune posade. Vjerojatno ovo potonje. Jonesy je većinu života proveo kao nastavnik povijesti i znatiželja mu je bila druga priroda. Jednog je dana tog istog tjedna otišao u knjižnicu, potražio priču o Ruskinji u lokalnim novinama i uspio je naći. Bila je kratka i suhoparna - reportaže o vrtnim zabavama sadržavale su više šarolikijih pojedinosti - ali je njihov poštar znao više o tome i bio sav sretan da može nekome ispričati. Stari gospodin Beckwith. Jonesy se još sjećao njegovih posljednjih riječi prije nego što je ponovno ubacio svoj plavo-bijeli poštanski kombi u prvu i otkotrljao se niz Osborneovu do sljedećeg poštanskog sandučića; na južnoj obali jezera ljeti je bilo puno poštanskih pošiljaka koje je trebalo raznositi. Jonesy se vratio u vikendicu, njihov neočekivani dar, pomislivši da nije ni čudo što Lorrington nije želio govoriti o Ruskinji. Nimalo ne bi bilo dobro za odnose s javnošću. 10 ZVALA SE ILENA ILI ELAINA TIMAROVA - NITKO NIJE SIGURAN. POJAVILA SE U Wareu

146 početkom jeseni 1995. u Ford Escortu s diskretnom žutom Hertzovom78 naljepnicom na vjetrobranu. Ispostavi se da je automobil ukraden i raširi se priča - nepotvrđena ali sočna - da ga je dobila na Loganu79 gdje je seks trampila za ključeve automobila. Tko zna, moglo se tako dogoditi. Bez obzira na to kako se dogodilo, ona je očito dezorijentirana, i nije sasvim pri sebi. Netko se sjeća da je na obrazu imala masnicu, drugi pak da joj je bluza bila pogrešno zakopčana. Engleski ne govori naročito, ah dovoljno dobro da kaže što želi: upute kako da stigne do Quabbina. Zapiše ih (na ruskom) na komadiću papira. Te večeri, kad su zatvorili cestu kroz Winsor Dam, nađu Escort prazan, na izletištu kod Goodnough Dikea. Budući da je automobil bio tamo i idućeg jutra, dva djelatnika Uprave za vodoopskrbu (tko zna, možda je Lorrington bio jedan od njih) i dva djelatnika Uprave za šume krenu u potragu za njom. Tri kilometra dalje, u Istočnoj ulici, nađu njezine cipele. Nakon još tri kilometra, gdje Istočna ulica prestaje biti asfaltirana (zavija kroz parložinu na istočnoj obali jezera i zapravo uopće nije ulica nego massachusettska inačica Deep Cut Roada), nadu njezinu majicu... o-o. Tri kilometra poslije ostavljene majice Istočna ulica završava, a izrovana šumarska staza - Fitzpatrick Road - vodi od jezera. Tragači su se već spremali krenuti tim putem kad jedan od njih ugleda nešto ružičasto kako visi na grani pokraj vode. Ispostavi se da je posrijedi njezin grudnjak. Tlo je ovdje vlažno - ne i močvarno - pa mogu slijediti njezine tragove i slomljeno granje kroz koje se probijala, derući golu kožu na način koji oni ne žele ni zamisliti. No dokazi ogrebene kože su tamo i oni ih moraju vidjeti, svidjelo se to njima ili ne - krv na granama, a zatim i na kamenju dio je njezina traga. Kilometar i pol od mjesta gdje prestaje Istočna ulica dođu do kamene zgrade koja stoji na stjenovitoj izbočini. S koje se pogled pruža preko Istočnog odvojka u planinu Pomery. U toj se zgradi nalazi Šaht 12, a do njega se može automobilom samo sa sjevera. Zašto Ilena ili Elaina nije krenula sa sjevera pitanje je koje nikad neće biti razjašnjeno. Cjevovod koji počinje u Quabbinu proteže se stotinjak kilometara ravno na istok do Bostona, usput prikupljajući dodatne količine vode iz vodocrpilišta Wachusett i Sudbury (ta dva izvora su manja i ne tako čista). Nema crpki; vodovodna cijev, visoka četiri i pol metra a široka tri i pol, ne treba crpke da bi tjerala vodu. Bostonska vodoopskrba služi se jednostavnim gravitacijskim napajanjem, tehnikom kojom su se stari Egipćani služili prije trideset pet stoljeća. Dvanaest okomitih šahtova pruža se između površine i cjevovoda. Oni služe kao odušci i točke regulacije pritiska. A služe i kao pristupne točke, u slučaju da se cjevovod začepi. Šaht 12, najbliži vodocrpilištu, također je poznat kao usisni šaht. Tu se provjerava čistoća vode, a tu se testira i ženska krepost (kamena kućica nije zaključana pa je često svratište zaljubljenih koji stižu kanuima). Na najdonjoj od osam stepenica koje vode do vrata, nađu uredno složene ženske traperice. Na gornjoj stepenici obične bijele pamučne gaćice. Vrata su otvorena. Ona 78 Poznati lanac rent-a-car agencija. 79 Bostonski međunarodni aerodrom.

147 četvorica se pogledaju, ali nitko ništa ne kaže. Imaju prilično dobru predodžbu o tome što će unutra zateći: jednu mrtvu Ruskinju, odjeću možete zadržati. Ali nisu. Okrugli poklopac Šahta 12 odmaknut je u stranu tek toliko da se stvori polumjesec tame na strani jezera. Iza njega je željezna poluga kojom se žena poslužila da odigne poklopac - poluga je vjerojatno stajala naslonjena iza vrata, gdje ima još nekoliko alatki. A iza poluge je Ruskinjina torbica. Na njoj se nalazi preklopna lisnica, i to otvorena, da se vidi njezina osobna iskaznica. Na lisnici - moglo bi se reći, na vrhu piramide - je njezina putovnica. Iz nje viri komadić papira, ispisan črčkarijama koje su jamačno na ruskom, ili na ćirilici, ili kako se to već zove. Oni smatraju da je riječ o oproštajnom pismu, ali prijevod je pokazao da su to bile samo one upute koje je Ruskinja zapisala. U samom dnu napisala je: Kad cesta završi, hodaj duž obale. A tako je i učinila, usput se razodijevajući, ne obazirući se na grane koje su je bockale i grmlje koje ju je greblo. Ona četvorica stoje oko djelomice pokrivenog otvora šahta, češkaju se po glavi i slušaju brbot vode koja kreće prema bostonskim slavinama, pipcima, vodoskocima i crijevima za polijevanje stražnjih dvorišta. Zvuk je šupalj, nekako memljiv, a za to postoji i dobar razlog: Šaht 12 dubok je četrdeset metara. Ovi ljudi ne mogu shvatiti zašto je ona odlučila to učiniti na način na koji je učinila, ali i predobro vide što je učinila, vide je kako sjedi na kamenom podu, a noge joj se klate iznad šahta; izgleda kao golaćka inačica cure na naljepnicama White Rocka80 . Vjerojatno je posljednji put pogledala preko ramena da provjeri jesu li joj lisnica i putovnica tamo gdje ih je stavila. Želi da neki namjernik zna, i ima nečeg strašno neublaživo žalosnog u tome. Jedan pogled preko ramena, a zatim sklizne u pomrčinu između djelomice odmaknutog poklopca i stijenke šahta. Vjerojatno je začepila nos, poput djeteta koje poput topovske kugle upada u bazen. A možda i nije. Ovako ili onako, nije ju bilo za manje od sekunde. Pozdravljena budi tamo, stara moja prijateljice. 11 POSLJEDNJE RIJEČI STAROG GOSPODINA BECKWITHA O TOJ TEMI PRIJE NEGO ŠTO se odvezao u svom poštanskom kombiju bile su: Prema onome što sam čuo, bostonski živalj pit će ga u jutarnjoj kavi baš oko Valentinova. Tad se veselo nasmiješi Jonesyju. Ja ne pijem vodu. Pijem piva. U Massachusettsu, kao i u Australiji, pivo se kaže piva. 12 JONESY JE OBIŠAO SVOJ URED VEĆ DVANAEST ILI ČETRNAEST PUTA. ZASTANE na trenutak iza uredskog stolca, rastreseno si trljajući kuk, a tad ponovno 80 U prijevodu - bijela stijena. Osvježavajući gazirani napici koji se proizvode od 1882. Na naljepnici je Psiha, krilata i u prozirne velove ogrnuta djeva iz grčke mitologije, personifikacija ljudske duše. Kleči na bijeloj stijeni i gleda u vodu. Izgleda otprilike kao Zvončica iz Petra Pana

148 krene, i dalje brojeći dobri stari opsesivno-kompulzivni Jonesy. Jedan... dva... tri. Priča o Ruskinji u svakom je slučaju bila zanimljiva, izvrstan primjer Malogradske Jezovite Storije (uklete kuće u kojima su se dogodila višestruka ubojstva te mjesta teških prometnih nesreća također su dobre storije); u svakom je slučaju postalo kudikamo jasnije kakve planove gospodin Sivac ima s Ladom, nesretnim border kolijem, ali kakve koristi on ima od toga što zna kamo se gospodin Sivac zaputio? Ta... Ponovno do stolca, četrdeset osam, četrdeset devet, pedeset, stani malo, trenutak samo, jebote. Prvi put kad je obišao sobu, učinio je to u samo trideset četiri koraka, zar ne? Pa kako ih je ovaj put pedeset? Ne vuče noge, ne hoda sitnim koracima ih nešto takvo pa kako— Ti je povećavaš. Hodaš oko nje i povećavaš je. Jer si postao nemiran. Ta ipak je to tvoja soba. Kladim se da bi je mogao učiniti velikom kao plesnu dvoranu hotela Waldorf-Astoria, kad bi želio... a gospodin Sivac te ne bi mogao spriječiti. “Je li to moguće?” dahne Jonesy. Stajao je pokraj svoje uredske stolice, jedne ruke na leđima, poput čovjeka koji pozira za portret. Nije mu trebao odgovor na to pitanje; oči su mu bile dovoljne. Ured jest bio veći. Stiže Henry. Ako je poveo Dudditsa sa sobom, bit će im lako slijediti gospodina Sivca bez obzira na to koliko često gospodin Sivac mijenjao vozilo, jer Duddits vidi crtu. U snu ih je odveo do Richieja Grenadeaua, a poslije na javi do Josie Rinkenhauer i sad će lako voditi Henryja, kao što oštronjuhi pas vodi lovca do lisičjeg brloga. Problem je u prednosti, usranoj prednosti koju gospodin Sivac ima. Najmanje sat vremena. Možda i više. A nakon što gospodin Sivac šutne psa niz Šaht 12, piši kući propalo je. Ostalo bi dovoljno vremena da se prekine opskrba Bostona vodom - teoretski - no bi U Henry uspio uvjeriti ikoga da učini tako drastičan, nepopularan korak? Jonesy je u to sumnjao. A što sa svim onim ljudima u mjestima prije Bostona koji će popiti tu vodu neposredno nakon što Sivac ubaci psa? Šest i pol tisuća ljudi u Wareu, jedanaest tisuća u Atholu, više od stotinu pedeset tisuća u Worcesteru. Tim bi ljudima ostalo samo nekoliko tjedana života, a ne nekoliko mjeseci. U nekim slučajevima tek nekoliko dana. Postoji li način da uspori dripca? Omogući Henryju da ga sustigne? Jonesy pogleda u snovolovku i uto se nešto u uredu preinači - gotovo kao da se začuo uzdah, zvuk kakav navodno duhovi proizvode na seansama. Ali ovo nije bio duh i Jonesy osjeti kako se naježio, a oči mu se napunile suzama. Padne mu na pamet stih Thomasa Wolfea - O izgubljeni, kamen, list, nenađena vrata. Thomas Wolfe, čija je postavka bila da nema povratka kući81 . “Duddits?” šapne on. Dlake na vratu mu se nakostriješe. “Duddits, ti si?” Nema odgovora... ali kad je pogledao u stol gdje je stajao onaj beskorisni telefon, opazi nešto novo. Ne kamen ili list, niti nenađena vrata, već ploču za Cribbage i špil karata. 81 Američki pisac (1900. - 1938.). Spomenuti redak je iz epigrama njegova romana Pogledaj dom svoj, anđele (1929.), dok posljednje djelo koje je napisao nosi naslov Nema povratka domu svom.

149 Netko želi igrati Cribbage. 13 SAD GA BUBA GOTOVO STALNO. MAMA ZNA, KAŽE MAMI. ISUS ZNA, KAŽE ISUSU. Ne kaže Henryju, i Henryja buba, Henry umoran i žalostan. Beaver i Pete SU na nebu i sjede Bogu zdesna, Bogu Ocu Svenemogućem, stvoritelju neba i zemlje u vijeke vjekova, Isuseka mu, hej, čovječe. Onda se i on žalosti, bili su dobri prijatelji i igrali se, ali nikad se nisu rugali. Nekad su našli Josie i nekad su vidjeli visokog čovca, kauboja, a nekad su se kartali. I ovo je igra, samo što je Pete govorio Duddits, nije važno pobijediš li ili izgubiš, nego kako igraš, samo što je ovaj put to važno, jest, Jonesy kaže da jest, Jonesy koji slabo čuje, ali kojemu će skoro biti bolje, jako skoro. Da ga barem ne buba. Čak mu ni Perco ne pomaže. Grlo peče, tijelo trese, a u buši buba kao kad mora kakati, nekako tako, ali ne mora kakati, a kad kašlje, nekad ide krv. Spavao bi, ali je tu Henry i njegov novi prijatelj Owen koji je bio tamo kad su našli Josie i oni kažu Kad bismo ga mogli usporiti i Kad bismo ga mogli sustići pa on mora ostati budan i pomoći im ali mora zatvoriti oči da čuje Jonesyja, a oni misle da spava, Owen kaže Ne bismo li ga trebali probuditi, što ako gad negdje skrene, a Henry kaže Kažem ti da znam kamo ide, ali ćemo ga svejedno probuditi kad dođemo na 1-90, za svaku sigurnost. Zasad ga pusti neka spava, Bože moj, izgleda tako umorno. Pa ponovno, samo ovaj put u mislima: Kad bismo barem govnara mogli usporiti. Sklopljene oči. Ruke prekrižene na bolnim prsima. Usporeno disanje, mama kaže: Diši polako kad kašlješ. Jonesy nije mrtav, nije na nebu s Beaverom i Peteom, ali gospodin Sivac kaže: Jonesy je zaključan i Jonesy mu vjeruje. Jonesy je u uredu, nema telefona i nema fakta, teško je govoriti jer je gospodin Sivac zločest i boji se. Boji se da će Jonesy shvatiti koji je od njih zapravo zaključan. Kad su najviše razgovarali? Kad su se kartali. Cribbage. Potrese ga snažan drhtaj. Mora zapeti mozak, a to buba, osjeća kako mu krade snagu, posljednje komadiće snage, ali je ovaj put to nešto više od igre, ovaj put je važno tko će pobijediti a tko izguditi, pa on daje snagu stvori pločicu i stvori karte, Jonesy plače, Jonesy misli: O izgubljeni ali Duddits Cavell nije izgubljen, Duddits vidi crtu, crta vodi do ureda i ovaj put neće samo uticati drvene klinove u rupice na pločici. Ne plači, Jonesy, kaže on, razgovijetno, u glavi su mu riječi uvijek takve, samo ih njegova glupa usta sažvaču. Ne plači, nisam izgubljen. Sklopljene oči. Prekrižene ruke. U Jonesyjevu uredu, ispod snovolovke, Duddits igra Cribbage.

150 14 “IMAM PSA NA VEZI”, REČE HENRY. ZVUČI ISCRPLJENO. “ONOGA NA KOJEG se i Perlmutter priključio. Imam ga. Malo smo bliže. Isuse, kad bi barem postojao način da ih se uspori!” Sad je padala kiša i Owen se mogao samo nadati da će biti južno od crte smrzavanja počne li se kiša pretvarati u susnježicu. Vjetar na mahove zapuše tako jako da se Hummer zanjiše na cesti. Podne je i nalaze se između Sacoa i Biddeforda. Owen pogleda u retrovizor i ugleda Dudditsa na stražnjem sjedištu, zatvorenih očiju, zabačene glave, mršavih ruku prekriženih na prsima. Koža mu je alarmantno žuta, a tanki curak žarkocrvene krvi teče mu iz kuta usta. “Može li tvoj prijatelj ikako pomoći?” upita Owen. “Mislim da pokušava.” “Mislio sam da si rekao da spava.” Henry se okrene, pogleda u Dudditsa pa u Owena. “Prevario sam se". reče. 15 JONESY PODIJELI KARTE, ODBACI DVIJE U TALON PA UZME DRUGI KOMPLET karata i doda još dvije. “Ne plači, Jonesy. Ne plači, nisam izgubljen.” Jonesy pogleda u snovolovku, prilično siguran da su te riječi došle odande. “Ne plačem, Duds. Samo te proklete alergije. Mislim da želiš odigrati—” “Dvojku”, reče glas iz snovolovke. Jonesy odigra dvojku iz Dudditsovih karata - zapravo i nije loše otvaranje - pa odigra sedmicu iz svojih. Ukupno devet. Duddits u ruci ima šesticu; pitanje je da li da— “Šest za petnaest”, reče glas iz snovolovke. “Petnaest za dva. Ugrizi me za rep!” Jonesy se nasmije i protiv svoje volje. To je Duddits, ali je na trenutak zazvučao baš kao Beav. “Hajde, pribilježi.” I zagleda se, opčinjen, kako se jedan drveni klin na ploči podigao, zalebdio u zraku pa se ponovno smirio u drugoj rupici u Prvoj ulici. Iznenada, on nešto shvati. “Znao si igrati cijelo vrijeme, zar ne, Duds? Zabadao si klinove bez veze jer nas je to nasmijavalo.” Ta mu pomisao izmami nove suze na oči. Sve te godine mislili su da se igraju s Dudditsom, a on se zapravo igrao s njima. A onoga dana iza skladišta Braće Trackers, tko je našao koga? Tko je koga spasio?