Stephen King - Snovolovka 2 dio

151 “Dvadeset jedan”, reče on. “Trideset jedan za dva.” Iz snovolovke. Ponovno nevidljiva ruka podigne klin i pomakne ga za dvije rupice. “Blokiran mi je pristup njegovim mislima, Jonesy.” “Znam.” Jonesy odigra trojku. Duddits zovne trinaesticu, a Jonesy je odigra iz Dudditsovih karata. “Ali tebi nije. Ti možeš razgovarati s njim.” Jonesy odigra vlastitu dvojku i ubilježi dva boda. Duddits odigra, ubilježi bod za posljednju kartu i Jonesy pomisli: Pobijedio me retardirani - ma vidi ti to. Samo što ovaj Duddits nije retardiran. Iscrpljen i na samrti, ali ne i umno zaostao. Ubilježe si bodove za svoje karte; Duddits je bio u visokom vodstvu iako je Jonesy prvi bacao. Jonesy skupi karte i počne ih miješati. “Jonesy, što on hoće? Što hoće osim vode?” Ubojstvo, pomisli Jonesy. Voli ubijati ljude. Ali toga je zaista bilo dosta. Molim te, Bože, dosta toga. “Slaninu”, reče on.” Obožava slaninu.” Jonesy počne miješati karte... pa se skameni kad mu Duddits ispuni misli. Onaj pravi Duddits, mlad, snažan i oran za borbu. 16 IZA NJIH, NA STRAŽNJEM SJEDIŠTU, DUDDITS GLASNO ZASTENJE. HENRY SE okrene i ugleda svježu krv, crvenu kao lišaj, kako mu curi iz nosnica. Lice mu je bilo iskrivljeno u užasnom grču koncentracije. Ispod sklopljenih vjeđa, očne jabučice brzo su se kotrljale lijevo-desno. “Što mu je?” upita Owen. “Ne znam.” Duddits počne kašljati: dubok i raspinjući bronhijalni zvuk. Sitne kapljice krvi briznu mu iz usta. “Henry, probudi ga! U ime Isusovo, probudi ga!” Henry prestrašeno pogleda u Owena Underhilla. Sad su se približavali Kennebunkportu, ni trideset kilometara od granice New Hampshirea, a stotinu sedamdeset od vodocrpilišta Quabbin. Jonesy je na zidu svog ureda imao fotografiju Quabbina; Henry ju je vidio. A i fotografiju obližnje vikendice u Wareu. Duddits zavapi i između napada kašlja triput ponovi istu riječ. Kapi krvi još nisu okrupnjale, a izlazile su mu iz usta i grla, no počnu li mu pucati kapilare u plućima—

152 “Probudi ga! Kaže da mu je slabo! Zar ne čuješ—” “Ne govori slabina.” “Nego što? Što?” “Kaže slanina. ” 17 ENTITET KOJI SAD SEBE DOŽIVLJAVA KAO GOSPODINA SIVCA - GOSPODIN SIVAC biće - imao je ozbiljan problem, ali barem za nj zna. Upozoren-oboružan, rekao je Jonesy. U Jonesyjevim skladišnim kartonskim kutijama bilo je na stotine takvih izreka, možda i na tisuće. Neke su gospodinu Sivcu bile potpuno nerazumljive - pametnome i jedna dosta bila je jedna od njih, kolo sreće se okreće bila je druga - ali je upozoren- oboružan bila dobra. Njegov se problem mogao svesti na to što osjeća u vezi s Jonesyjem... naravno, to što uopće nešto osjeća dovoljno je loše. Mogao bi pomisliti: Jonesy je sad onesposobljen i ja sam riješio svoj problem; izolirao sam ga u karantenu baš kao što je njihova vojska pokušala nas staviti u izolaciju. Slijede me - zapravo progone - ali ako ne bude nedaća s motorom ili mi ne pukne guma, nijedna grupa progonitelja nema većih izgleda da me sustigne. Imam preveliku prednost. To su bile činjenice - istina - ali ga nisu veselile. Ono što ga je veselilo bila je pomisao da bi mogao otići do vrata iza kojih je zatočen njegov nevoljki domaćin i dreknuti: “Sredio sam te, ha? Zabio ti kajlu, zar ne?” Gospodin Sivac nije znao kakve veze kajla, drvena ili neka druga, ima s ovim, ali bio je to emocionalni metak prilično velikog kalibra iz Jonesyjeva arsenala - duboko je i ugodno odzvanjao uspomenama na djetinjstvo. A zatim bi između Jonesyjevih usana isplazio Jonesyjev jezik (sad moj jezik, pomisli gospodin Sivac s neporecivim zadovoljstvom) i “izbeljio” mu se. A što se progonitelja tiče, želio bi skinuti Jonesyjeve hlače i pokazati im Jonesyjevo dupe. To je besmisleno baš kao i kolo sreće se okreće, besmisleno baš kao zabiti kajlu, ali je on to želio učiniti. To se zove “provjetravanje šupka” i on to želi učiniti. Gospodin Sivac shvati da je zaražen ovosvjetskim lišajem. Počelo je s emocijama, napredovalo do osjetilnosti (okus hrane pa neporecivo barbarski užitak kad je natjerao policajca da udara glavom o keramičkim pločicama obložen zid kupaonice - šuplji, mukli zvuk toga), a zatim se nastavilo onime što Jonesy naziva mišljenjem višeg reda. Po mišljenju gospodina Sivca to je vic, otprilike kao da govno nazoveš prerađenom hranom ili genocid etničkim čišćenjem. No mišljenje jest imalo nečeg privlačnog za biće koje je od iskona postojalo kao dio vegetativnog uma, neka vrsta silno inteligentne nesvjesnosti. Prije nego što ga je gospodin Sivac ušutkao, Jonesy je gospodinu Sivcu predložio da digne ruke od svoje misije i uživa kao ljudsko biće. Sad otkrije tu želju u sebi, kako se njegov prethodno harmonični um, njegov nesvjesni um, počeo lomiti, pretvarati u

153 kakofoniju proturječnih glasova, od kojih su neki željeli A, neki B, a neki Q na kvadrat pa podijeljen sa Z. Pomislio bi da će takvo blebetanje biti užasno, nekakva bezglavost. Umjesto toga, uhvati se kako se naslađuje tom gungulom. Zatim je tu slanina. Pa “seks s Carlom” koji je Jonesyjev mozak identificirao kao čin izvanredne naslade, koji obuhvaća i senzorni i emocionalni input. Pa zatim brza vožnja i biljar s pet kugli u O’Learyjevu baru blizu Fenway Parka82 pivo i glasna živa glazba, Patty Loveless pjeva “Blame it on your lyin cheatin cold deadbeatin two-timin double-dealin mean mistreatin lovin heart83” (što god to značilo). Pa prizor kad zemlja u ljetno jutro izranja iz magle. I ubijanje, naravno. I to. Njegov je problem sljedeći: ako uskoro ne zgotovi taj poslić, možda nikad i neće. Više nije byrum nego gospodin Sivac. Koliko će vremena proći prije nego što odbaci gospodina Sivca i postane Jonesy? To se neće dogoditi, pomisli on. Ponovno stisne gas pa premda nije imao puno snage, Subaru potegne još malo. Na stražnjem sjedištu pas zalaje... pa zatuli od bola. Gospodin Sivac pruži misli i uspostavi kontakt s byrumom koji je rastao u psu. Brzo raste. Gotovo prebrzo. A tu je još nešto - dodir s byrumovim umom ne pruža nikakav užitak, nema topline koja se osjeti pri susretu srodnih bića. Byrumov um je hladan... užegao... “Stran”, promrmlja Sivac. No on ipak umiri byruma. Kad bude bacao psa u vodovod, byrum još mora biti u njemu. Bit će mu potrebno vremena za prilagodbu. Pas će se utopiti, ali će byrum poživjeti još stanovito vrijeme, hraneći se strvinom, dok ne dođe vrijeme. Ali najprije mora tamo stići. Još malo. Dok se vozio na zapad niz 1-90, pokraj gradića (vukojebina, bilo je Jonesyjevo mišljenje, ali ne sasvim lišeno topline) poput Westborougha, Graftona i Dorothy Ponda (približava se, možda još šezdeset kilometara), potraži mjesto gdje bi pohranio svoju novu i tjeskobnu svijest a da mu ne stvara nevolje. Pokuša s Jonesyjevom djecom, ali ustukne - odveć emocionalno. Ponovno pokuša s Dudditsom, ali ondje je još praznina: Jonesy je ukrao sjećanja na Dudditsa. Naposljetku se odluči za Jonesyjev posao profesora povijesti te njegovu specijalnost, koja je bila morbidno fascinantna: čini se da se između 1860. i 1865. Amerika rascijepila, kao što kolonije lišaja čine potkraj svakog razvojnog ciklusa. Bilo je svakojakih uzroka, a glavni je imao veze s “ropstvom”, ali je i to bilo kao da govno ili izbljuvak nazoveš prerađenom hranom. “Ropstvo” ne znači ništa. “Pravo na odcjepljenje” ne znači ništa. “Očuvanje Unije” ne znači ništa. U biti su činili ono što tim stvorenjima polazi najbolje za rukom: “pobjesnjeli” su, što je zapravo isto kao i “poludjeli” su, samo društveno prihvatljivije. Oh, ali u tolikoj mjeri! Gospodin Sivac prekapao je po stotinama kutija zadivljujućeg naoružanja - krupna topovska sačma, topovi s dvije kugle, stožasti meci, topovske kugle, bajunete, nagazne 82 Stadion bostonske bejzbolske momčadi Red Sox. 83 Pravim imenom Patricia Lee Ramey (r. 1957.), country pjevačica (“cura s planine”), poznata po tugaljivim pjesmama. Spomenuti stih je refren iz njezine pjesme “Blame it on your heart”: Krivo je tvoje lažljivo nevjerno hladno zabušantsko folirantsko geliptersko podlo mrcvareće voljeno srce.

154 mine - kad se neki glas umiješa. slanina On odagna tu misao, premda je Jonesyjev želudac zagrgljao. Da, rado bi gricnuo malo slanine, da slanina je mesnata, masna, skliska i slasna na neki primitivni, tjelesni način, ali sad nije trenutak. Možda nakon što se otarasi psa. A tada, bude li imao vremena prije nego što pristignu ostali, mogao bi se nahrdati bude li mu do toga. Ali sad nije vrijeme. Prolazeći pokraj Izlaza 10 - još samo dva - ponovno se u mislima vrati Građanskom ratu, plavcima i sivcima koji trče kroz dim, vrište i probadaju si crijeva, zabijaju si kajle sve u šesnaest, krešu kundacima pušaka po glavama neprijatelja, proizvode te opojne mukle udarce i— slanina Želudac mu ponovno zagrglja. Slina štrcne u Jonesyjeva usta i on se sjeti Dysart’sa, smeđih i hrskavih kriški na plavom tanjuru, koje jedeš prstima, i koje su žilave, poput mrtvog i ukusnog mesa— Ne mogu misliti na to. Truba se živčano oglasi, gospodin Sivac poskoči, a Lad zacvili. Odvrludao je u pogrešni trak, onaj koji je Jonesyjev mozak identificirao kao “pretjecajni” i on se prestroji kako bi propustio jedan od onih orijaških kamiona koji je brži od Subarua. Kamion zalije vjetrobran njegova autića blatnom vodom i na trenutak ga zaslijepi. Gospodin Sivac pomisli Stići ću te ubiti te rascopati ti glavu ti nedisciplinirani južnjački šoferu, malo ti bubnuti glavom, zabiti ti kajlu sendvič sa slaninom Ta misao odjekne u njegovoj glavi poput pucnja. Borio se protiv nje, ali je snaga te misli bila nešto potpuno novo. Je li to Jonesy? Ne može biti, Jonesy nije tako jak. Ali odjednom je imao osjećaj da se pretvorio u želudac i da je taj želudac prazan, da boli, da žudi. Ta valjda može stati toliko da utoli glad. Ne učini li to, sletjet će s sendvič sa slaninom! i majonezom! Gospodin Sivac ispusti neartikulirani povik, nesvjestan da je počeo bespomoćno sliniti. 18 "ČUJEM GA”, ODJEDNOM ĆE HENRY. ŠAKE NASLONI NA SLJEPOOČNICE, KAO DA želi suzbiti glavobolju. “Isuse, kako boli. Silno je gladan. ” “Tko?” upita Owen. Upravo su prešli državnu granicu Massachusettsa. Ispred njihova automobila, kiša je padala u srebrnim, vjetrom nakošenim crtama. “Pas? Jonesy? Tko?” “On" reče Henry. “Gospodin Sivac.” Pogleda u Owena s naglo probuđenom

155 sumanutom nadom. “Mislim da se zaustavlja. Mislim da staje.” 19 “ŠEFE.” Kurtz je bio na rubu da ponovno zadrijema, no uto se Perlmutter okrene - s velikim naporom - i obrati mu se. Upravo su prošli pokraj naplatnih kućica u New Hampshireu. Freddy Johnson je namjerno otišao na automatsku naplatu (bojao se da bi radnik u naplatnoj kućici mogao primijetiti smrad u njihovu terencu, razbijeni stražnji prozor, oružje... ili sve to troje). Kurtz sa zanimanjem, pa i s divljenjem, pogleda u znojem išarano i izmučeno lice Archieja Perlmuttera. Bezbojni sitničavi birokrat, uvijek s aktovkom u ruci kad je u bazi, a s blokom kad je na terenu, kose uvijek uredno počešljane i kao ravnalom povučenim razdjeljkom na lijevoj strani? Čovjek koji se nije ni za živu glavu mogao odučiti da govori Na zapovijed. Tog čovjeka više nije bilo. Kurtzu se činilo da je Pearlyjevo lice, premda napaćeno, dobilo na izražajnosti. Pretvara se u Ma Joad84 , pomisli Kurtz i umalo zahihoće. “Šefe, još sam žedan.” Pearly čeznutljivo pogleda u Kurtzovu Pepsi pa se ponovno gnusno isfulji. Ma Joad trubi u paklu, pomisli Kurtz i ovaj put zaista zahihoće. Freddy opsuje, ali ne više zgranuto i zgađeno kao prije; sad je zazvučao pomireno sa sudbinom, gotovo ravnodušno. “Momak, nažalost, ovo piće je moje”, reče Kurtz. “A osim toga, i meni se malo osušilo grlo.” Perlmutter zausti da će nešto reći, no tad žmirne od novog bolnog grča. Ponovno prdne, ovaj put piskutavije, ne kao trublja, nego kao nedarovito dijete koje puše u piccolo flautu. Zaškilji, poprimi lukav izraz. “Dajte mi nešto da popijem i reći ću vam nešto što želite znati.” Stanka. “Nešto što trebate znati.” Kurtz razmisli. Kiša je zapljuskivala bočnu stranu automobila i ulazila kroz razbijeni prozor. Prokleti je prozor prava jebada, hvaljen Isus, rukav jakne mokar mu je skroz-naskroz, ali morat će to otrpjeti. Ta tko je za to odgovoran? “Vi”, reče Pearly i Kurtz poskoči. To s čitanjem misli je tako jezivo. Misliš da si se naviknuo, a onda shvatiš da nisi. “Vi ste odgovorni. I zato mi dajte nešto da popijem. Šefe. ” “Pazi na jezičinu, prdonjo”, zabrunda Freddy. “Reci mi što znaš i dobit ćeš ostatak ovoga.” Kurtz podigne bocu Pepsi Cole, zamigoljivši njome ispred Pearlyjeva patničkog pogleda. Kurtz pritom osjeti malo šaljivog samoprezira. Nekoć je zapovijedao čitavim postrojbama i koristio ih za 84 Lik iz romana Johna Steinbecka (1902. - 1968.) Plodovi gnjeva, debela, sjedokosa “seoska” žena, snažna ličnost koja uspijeva održati svoju obitelj na okupu usprkos neimaštini.

156 prekrajanje geopolitičke karte svijeta. A sad se njegovo zapovjedništvo svelo na dva vojnika i bezalkoholni napitak. Nisko je pao. Gordost ga je dovela na niske grane, Bogu hvala. Gord je poput Lucifera, to mu je mana, i teško je odreći je se. Taština je remen kojim pridržavaš hlače i kad hlača više nema. “Obećavate?” Pearlyjev crvenim maljicama obrastao jezik obliže njegove ispucane usnice. “Umro ako lažem”, svečano će Kurtz. “Momak, pa čitaj mi misli, jebote ja!” Pearly se na trenutak zagleda u njega. Kurtz je u glavi gotovo osjetio njegove jezive prstiće (sad su mu ispod svih nokata rasli mali otirači crvenih gljivica). Užasan osjećaj, ali ga on otrpi. Naposljetku Perlmutter kao da se uvjerio da Kurtz govori istinu. Kimne glavom. “Sad ih bolje čujem”, reče on, a tad stiša glas do razine povjerljivog, užasnutog šapta. “Izjeda me, znate. Jede mi drob. Osjećam ga.” Kurtz ga potapše po ruci. Upravo su prolazili pokraj znaka na kojem je pisalo DOBRO DOŠLI U MASSACHUSETTS. “Momak, ja ću se pobrinuti za tebe. Obećao sam ti to, nisam li? U međuvremenu, reci mi što čuješ.” “Gospodin Sivac staje. Gladan je.” Kurtz je lijevu ruku još držao na Perlmutterovoj. Sad pojača stisak i njegovi se nokti prometnu u kandže. “Gdje?” “Blizu svog odredišta. Neki dućan.” Pjevušećim, dječjim glasom od kojeg se Kurtz naježi, Archie Perlmutter reče: “’Najbolja meka, kog riba čeka?’” A potom, ponovno svojim normalnim glasom: “Jonesy zna da Henry, Owen i Duddits stižu. Zato je zaustavio gospodina Sivca.” Pomisao na to da će Owen sustići Jonesyja/gospodina Sivca ispuni Kurtza panikom. “Archie, slušaj me pažljivo.” “Žedan sam”, zacvili Perlmutter. “Žedan sam, kurvin sine.” Kurtz podigne bocu Pepsi Cole ispred Perlmutterova nosa, pa pljesne Perlmuttera po ruci kad je ovaj posegnuo za njom. “Znaju li Henry, Owen i Dud-Duts da su Jonesy i gospodin Sivac stali?” “Dud-dits, beno stara!” zareži Perlmutter pa zaječi od bola i grčevito se uhvati za trbuh koji je ponovno počeo otjecati. “Dits, dits, Dud-dits! Da, znaju! Duddits je pridonio da gospodin Sivac ogladni! On i Jonesy su to zajedno učinili!” “To mi se ne sviđa”, reče Freddy. Stani u red, pomisli Kurtz. “Molim vas, šefe”, reče Pearly. “Jako sam žedan.” Kurtz mu da bocu; zavidnim je okom škiljio u Perlmuttera koji bocu iskapi nadušak.

157 “495-ica, šefe”, objavi Freddy. “Što da radim?” “Skreni na nju”, reče Perlmutter. “Pa po 1-90 na zapad.” Podrigne se glasno, ali bezmirisno, hvala Bogu. “Stvor hoće još jednu Pepsi. Stvor voli šećer. I kofein.” Kurtz se zamisli. Owen zna da se njihova lovina zaustavila, barem privremeno. Sad će Owen i Henry pojuriti koliko ih kotači nose, u pokušaju da što više smanje svoj zaostatak od devedeset do stotinjak minuta. Shodno tome, i oni moraju dati krilima vjetra. Svaki policajac koji im se ispriječi na putu morat će umrijeti, Bog ih blagoslovio. Ovako ili onako, bliži se rasplet. “Freddy.” “Šefe.” “Gas do daske. Neka ova gadura pokaže što zna, Bog te ima rad. Neka pokaže što zna.” Freddy Johnson učini kako mu je naređeno. 20 NIJE BILO STAJE, NIJE BILO OGRAĐENOG PAŠNJAKA, NI ŠTAGLJA, A UMJESTO LOVAČKE DOZVOLE ZA NELOKALCE na plakatu u izlogu vidjela se fotografija vodocrpilišta Quabbin iznad teksta NAJBOLJA MEKA, KOG RIBA ČEKA?, ali je inače ta trgovinica lako mogla biti Gosselinova: iste traljave grede, ista prljavosmeđa šindra, isti nahereni dimnjak koji pijucka dim u kišno nebo, a ispred njega ista zahrđala crpka za benzin. Na drugom natpisu, naslonjenom na crpku piše: BENZINA NEMA, KRIVI SU ŠEICI. Tog ranog popodneva u mjesecu studenome, u trgovini se nalazi samo njezin vlasnik, gospodin po imenu Deke McCaskell. Poput većine ovdašnjeg življa i on je jutro proveo pred televizorom. Sve reportaže (uglavnom prežvakavanje istog, a budući da je tom dijelu Sjevernih šuma bio zabranjen pristup nije bilo ni dobrih fotografija, samo gvožđurija pješaštva, ratne mornarice i ratnog zrakoplovstva) bile su zagrijavanje za predsjednikov govor. Deke je predsjednika zvao gospodin Okefenokee85, zbog usranog načina na koji je izabran - zar dolje na Floridi nitko, jebote, ne zna brojiti? Iako on nije iskoristio svoje pravo glasa nakon Gippera86 (e to je bio predsjednik). Deke je mrzio predsjednika Okefenokeeja, smatrao ga licemjernim, nepouzdanim, zubatim smradom (ali mu je ženica dobar komad) i bio mišljenja da je predsjednikov govor u jedanaest sati po običaju bilo trla baba lan. Deke nije povjerovao ni riječi iz govora starog dobrog Okefenokeeja. Po njegovu mišljenju, cijela je stvar vjerojatno namještaljka, sračunata taktika da se američkog poreznog platišu strašenjem privoli da odobri viša izdavanja za obranu, a time i više poreze. U svemiru nema nikoga, znanost je to dokazala. Jedini “ilegalci” u Americi (osim predsjednika Okefenokeeja, dakako) jesu mučačosi koji 85 Velika močvara na jugu Georgije i sjeveru Floride. 86 Nadimak Ronalda Reagana, američkog predsjednika od 1981. do 1989.

158 preplivavaju meksičko-američku granicu. Ali su ljudi prestrašeni, sjede kod kuće i gledaju televiziju. Šačica će ih poslije doći po pivo ili bocu vina, ali je zasad u trgovini vladalo mrtvilo. Deke je ugasio televizor prije pola sata - bilo bi dosta i Bogu i narodu - a kad je zvonce iznad ulaznih vrata zacilikalo u jedan sat i petnaest minuta, on je čitao časopis s police u dnu trgovine, gdje je natpis objavljivao ILI PUNOLJETAN ILI MARŠ VAN! Spomenuti se stručni časopis zvao Gola optika - pošteno, budući da su sve “trebe” u njemu zaista nosile naočale. I ništa osim toga, ali cvikse, si. Pogleda u pridošlicu, zausti da će reći nešto kao “Kako je?” ili “Su ceste već skliske?”, ali ne reče ništa. Osjeti ubod nelagode, popraćen iznenadnim uvjerenjem da će ga tip opljačkati... i da će imati veliku sreću ostane li samo na tome. U ovih dvanaest godina koliko je vlasnik trgovine, nikad nije bio opljačkan - želi li netko riskirati zatvor za šaku dolara, u ovome kraju ima mjesta gdje se može doći do boljeg plijena. Čovjek bi morao biti... Deke proguta slinu. Čovjek bi morao biti lud, bio je pomislio, a možda ovaj tip i jest lud, možda je jedan od onih manijaka koji je upravo koknuo čitavu svoju obitelj pa odlučio malo procunjati i ucmekati još koga prije nego što podigne ruku na sebe. Deke je bio paranoičan po prirodi (on je tupav po prirodi, rekla bi njegova bivša žena), ali to nije ništa mijenjalo na stvari: odjednom je osjetio da mu od prve popodnevne mušterije prijeti pogibelj. Nisu mu bili osobito dragi tipovi koji bi katkad banuli u njegovu trgovinu i motali se po njoj, pričali o Patriotsima ili Red Soxima, ili lovačke priče o gromadama od riba koje su ulovili u jezeru, ali da ih je sad barem nekoliko ovdje. Zapravo, cijela družina. Čovjek isprva ostane stajati na vratima; da, nešto zaista nije u redu s njim. Ima na sebi narančastu lovačku jaknu, a sezona lova na jelene u Massachusettsu nije ni počela, ali to ne mora ništa značiti. Ono što se Dekeju nikako nije svidjelo bile su ogrebotine po čovjekovu licu, kao da je posljednja dva dana većinom proveo tumarajući po šumi, a nije mu se svidio ni sablasni, izmučeni izraz lica. Usnice su mu se micale kao da razgovara sam sa sobom. A bilo je tu još nešto. Siva popodnevna svjetlost koja se kosila kroz prašni prednji izlog nekako mu se čudno ljeskala na usnicama i bradi. Taj pizdek slini, pomisli Deke. Neka sam proklet ako nije tako. Pridošličina glava okretala se brzim malim trzajima, no tijelo mu je ostalo na mjestu, što Dekea podsjeti na način na koji sova stoji potpuno nepomična na grani, a pogledom traži plijen. Deke na trenutak razmisli o mogućnosti da spuzne sa stolca i skrije se ispod pulta, ali prije nego što je uspio učiniti nešto više osim početi razmišljati o razlozima za i protiv takvog poteza (njegova bi vam bivša žena rekla da i nije baš brz na pameti), čovjekova glava ponovno se trzavo okrene, ravno prema Dekeu. Racionalni dio Dekeova uma gajio je nadu (ne sasvim artikuliranu) da on to samo zamišlja, da su mu živci otančali od svih tih trknutih vijesti i još trknutijih glasina - o kojima je tisak uredno i listom izvještavao - a koje su stizale iz sjevernog Mainea. Možda ovaj samo želi pljuge, pet piva ili bocu likera od kave, ili neku slikovnicu za bojenje, nešto da si skrati duge noćne sate u motelu u predgrađu Warea ili Belchertowna dok vani pada susnježica. Ta je nada zgasnula kad su im se pogledi sreli.

159 Nije to bio pogled manijaka koji je poklao obitelj na putu u vlastito ništavilo; gotovo da bi bilo bolje da je tako. Pridošličine oči nisu bile prazne, nego prepune. Kao da mu je milijun misli i ideja prolazilo kroz njih, poput burzovnih telegrafskih papirnih vrpci koje uređaji izbacuju silnom brzinom. Kao da mu cupkaju u dupljama. Osim toga, bile su to najgladnije oči koje je Deke McCaskell vidio u svom životu. “Zatvoreni smo”, reče Deke. Te riječi zazvuče kao graktanje, nimalo slično njegovu glasu. “Ja i moj partner - on je otraga - zatvorili smo za danas. Zbog onoga na sjeveru. Ja - hoću reći mi - smo zaboravili okrenuti pločicu. Mi—” Mogao je tako nastaviti satima - pa i danima - ali ga čovjek u lovačkom kaputu prekine. “Slanina”, reče on. “Gdje je?” Deke je znao, tog trenutka i savršeno jasno, da bi ga čovjek ubio kad ne bi imao slanine. Možda će ga ubiti i ovako, ali bez slanine... to svakako. Ali ima slanine. Hvala Bogu, hvala Isusu Kristu, hvala Okefenokeeju i svim šeicima, ima slanine. “U zamrzivaču otraga”, reče on svojim novim, čudnim glasom. Ruka koja je ležala na časopisu bila je hladna kao komad leda. U glavi začuje šapćuće glasove koji kao da nisu bili njegovi. Crvene misli i crne misli. Gladne misli. Neki neljudski glas upita: Što je zamrzivač? A neki umoran glas, jako ljudski, odgovori: Krenite niz prolaz, ljepotane. Vidjet ćete ga. Čujem glasove, pomisli Deke. Ajme, Isuse, ne. To se događa ljudima prije nego što prolupaju. Čovjek prođe pokraj Dekea i niz središnji prolaz. Jako je šepao. Kod blagajne se nalazio telefon. Deke pogleda u nj pa svrne pogled. Bio mu je na dohvat i imao je 911 na brzom biranju, ali telefon je mogao biti baš i na Mjesecu. I da uspije smoći dovoljno snage da se maši telefona— Znat ću, reče onaj neljudski glas i Deke tiho zastenje bez daha. Glas je bio u njegovoj glavi, kao da mu je netko u mozak ugradio radio. Iznad vrata bilo je postavljeno izbočeno zrcalo, instalacija koja bi se pokazala krajnje korisnom ljeti kad je trgovina bila puna balavaca koji su se zaputili na jezero s roditeljima - Quabbin je samo dvadeset sedam kilometara odavde - u ribolov, na kampiranje ili samo na piknik. Vražićci su uvijek pokušavali nešto popaliti, osobito slatkiše i erotske časopise. Sad se Deke zagleda u zrcalo, užasnuto opčaran promatrajući kako onaj čovjek u narančastoj jakni prilazi zamrzivaču. Stajao je tamo trenutak, zagledavajući u nj, a zatim zgrabi ne samo jedno pakiranje slanine, već sva četiri. Vrati se niz središnji prolaz noseći slaninu, šepajući i pogledom pretražujući police. Izgledao je opasno, izgledao je gladno, a izgledao je i dozlaboga umorno - poput maratonca koji trči posljednji kilometar. Dok je gledao u njega, Dekea je obuzeo isti onaj osjećaj vrtoglavice kao kad gleda s visine. Kao da gleda u nekoliko osoba a ne samo jednu, kao u višestrukoj ekspoziciji, čiji obrisi dobivaju i gube na oštrini. Deke se

160 nakratko sjeti filma o nekoj trknutoj ženskoj, podvojenoj na stotinjak ličnosti87 . Čovjek se zaustavi i uzme staklenku majoneze. Ponovno se zaustavi u dnu prolaza i ugrabi štrucu kruha. Zatim ponovno pride pultu. Deke je gotovo osjećao kako mu iscrpljenost izlazi kroz pore. Kao i ludilo. Onaj tip spusti kupljenu robu na pult i reče: “Sendviči sa slaninom i majonezom u bijelom kruhu. Ti su najbolji.” I nasmiješi se. Bio je to smiješak takve umorne, dirljive iskrenosti da Deke na trenutak zaboravi na svoj strah. Ne razmišljajući, on ispruži ruku. “Gospodine, je li vam d—” Dekeova se ruka zaustavi kao da je naletjela na zid. Zadrhti na trenutak iznad pulta, pa poleti i pljusne vlastito lice -pljas! Polako se odmakne i zaustavi u zraku kao aerogliser. Četvrti i peti prst polako se priljube uz dlan. Nemojte ga ubiti! Izađi i spriječi me! Natjerate li me da pokušam, mogli biste se iznenaditi! Ti su se glasovi čuli u njegovoj glavi. Njegova aerogliserska ruka zaplovi prema naprijed, prva dva prsta zariju mu se u nosnice i začepe ih. Na trenutak su tamo mirovali, a onda - o Isuse Kriste premili! - počnu rovati. Premda je Deke McCaskell imao brojne sumnjive navike, grizenje noktiju nije bila jedna od njih. Isprva su mu se prsti odbijali pomaknuti naviše - skučeni prostor - ali tad, kad je poteklo mazivo krvi, postali su krajnje obijesni. Migoljili se poput crva. Prljavi nokti zariju se poput očnjaka. Gurali su se sve više, probijali tunel prema mozgu... osjeti trganje hrskavice... začuje ga... Prekinite, gospodine Sivac, prestanite s tim! Odjednom su Dekeovi prsti ponovno bili njegovi. On ih izvuče iz nosa uz vlažan buć! Krv poprska pult, gumeni podložak za vraćanje novca s logom duhana Skoal, te goluždravu djevu s cviksama čiju je anatomiju proučavao kad je ušlo ovo stvorenje. “Koliko ti dugujem, Deke?” “Uzmite samo!” Još grakće kao vrana, ali sad nazalno, jer su mu nosnice začepljene krvlju. “Čovječe, uzmite to i idite! Nosite se odavde!” “Ne, inzistiram. Ovo je trgovina, pri čemu se roba koja posjeduje stanovitu realnu vrijednost razmjenjuje za sredstvo plaćanja.” “Tri dolara!” vrisne Deke. Zapadao je u stanje šoka. Srce mu je mahnito tuklo, mišići drndali od adrenalina. Vjerovao je da taj stvor zaista odlazi, i to je silno pogoršalo cijelu situaciju: biti tako blizu nastavka života, a svejedno znati da ti ga u posljednji trenutak zbog nekog hira taj jebeni luđak može oduzeti. 87 Misli se na film Sybil Daniela Petrieja iz 1977., sa Sally Field i Joanne Woodward.

161 Luđak izvadi pohabanu staru lisnicu, otvori je i počne prekapati po njoj; potrajalo je to cijelu vječnost. Slina mu je uporno curila iz usta dok je stajao prignut nad lisnicom. Napokon izvadi tri dolara. Stavi ih na pult. Lisnica se vrati u stražnji džep. Prekopa po svojim iznošenim trapericama (dugo nošene pa spremljene neoprane, pomisli Deke), iščeprka šaku kovanica i stavi tri na podložak sa Skoalom. Dvije kovanice od četvrt dolara i jednu od deset centi. “Ja ostavljam dvadeset posto napojnice”, reče njegova mušterija s očitim ponosom. “Jonesy daje petnaest posto. Ovo je bolje. Ovo je više.” “Tako je”, šapne Deke. Nos mu je bio pun krvi. “Ugodan dan ti želim.” “Vi... samo polako.” Čovjek u narančastom kaputu stajao je pognute glave. Deke ga je čuo kako prebire po mogućim odgovorima. Došlo mu je da vrišti. Naposljetku čovjek reče: “Polako koliko se bude moglo.” Ponovno pošuti pa reče: “Rista, ne želim da nekog nazoveš.” “I neću.” “Kuneš se Bogom?” “Aha. Kunem se Bogom.” “Ja sam kao Bog”, dometne njegova mušterija. “Aha, u redu. Što god vi—” “Nazoveš li nekog, ja ću znati. Vratit ću se i slistiti te.” “Neću!” “Pametno.” On otvori vrata. Zvonce zaciliče. On izađe. Na trenutak Deke ostane stajati na mjestu, kao da se zalijepio za pod. Zatim munjevito zaobiđe pult i pritom bedrom snažno udari o brid. Do navečer će na tom mjestu iskočiti golema crna masnica, ali taj trenutak on ništa ne osjeti. Zabravi i zakračuna vrata pa zastane i zaviri kroz izlog. Ispred trgovine stajala je crvena pegla od Subarua, poprskana blatom, koja je također izgledala kao da je prevalila brda i doline pa je garažirana neoprana. Onaj čovjek naslaže kupljenu robu u pregib lakta, otvori vrata pa sjedne za upravljač. Kreni, pomisli Deke. Molim vas, gospodine, za ljubav Božju, samo krenite. Ali nije. Umjesto toga uzme nešto - onaj kruh - i rastegne vezicu vrećice u koju je bio umotan. Izvadi desetak kriški. Zatim otvori bočicu majoneze i služeći se prstima kao nožem počne na kruh mazati debele slojeve majoneze. Nakon što bi namazao jednu krišku, oblizao bi prst. Pritom bi sklopio oči, zabacio glavu, a licem bi mu se prevukao sladostrastan izraz, zrakasto se šireći od usta. Kad je završio s kruhom, uzme jedno pakiranje slanine i potrga papirnati omot. Zubima otvori unutarnji plastični omot i istrese pola kilograma narezane slanine. Preklopi je i stavi na komad kruha, pa to sve poklopi još jednom kriškom kruha. Zagrize u sendvič proždrljivo kao vuk. Onaj izraz

162 božanske naslade nije mu silazio s lica; bio je to izraz čovjeka koji uživa u najgurmanskijem obroku života. Grlo bi mu se začvoralo sa svakim golemim zalogajem. Tri takva ugriza i sendviča nije bilo. Kad je čovjek u automobilu posegnuo za još dvije kriške kruha, jedna misao ispuni glavu Dekea McCaskella, žmigajući tamo poput neonske reklame: Ovako je još bolje! Gotovo živa! Hladna, ali gotovo živa! Deke se odmakne od vrata, polako, kao da hoda pod vodom. Sivilo dana kao da je nahrupilo u trgovinu i prigušilo svjetla. Osjeti kako mu se noge razglavljuju i prije nego što se prljavi daščani pod podigao njemu u susret, sivilo je prešlo u crnilo. 21 Kad SE DEKE OSVIJESTIO, PROŠLO JE NEKO VRIJEME - KOLIKO - NIJE MOGAO odrediti, jer je Budweiserov digitalni sat iznad hladnjaka za pivo žmigao 88:88. Tri su mu zuba ležala na podu, izbijena kad je pao, pretpostavi on. Krv oko nosa i na bradi skorila mu se u biskvit. Pokuša ustati, ali su ga noge odbijale držati. Stoga otpuže do vrata. Kosa mu je padala na lice. Molio se. Molitva mu je bila uslišana. One pegle od auta nije bilo. Na njezinu su se mjestu nalazila četiri prazna omota od slanine, bočica majoneze, tričetvrt prazna, i pola Holsumova bijelog kruha88. Nekoliko vrana - oko vodocrpilišta bilo ih je vraški velikih - otkrile su kruh i kljucale kriške iz potrganog omota. U daljini - gotovo već kod Route 32 - dvije ili tri sjatile su se oko zgrušane kaše slanine i musavih komada kruha. Činilo se da je monsieuru njegov gurmanski objed teško pao na želudac. Bože, pomisli Deke. Nadam se da si povratio želudac, ti— Ali tad njegova utroba izvede salto i on si čvrsto poklopi rukom usta. Ukaže mu se ogavno realističan prizor kako se zubi onog čovjeka zarivaju u sirovu, masnu mesinu koja visi između dviju kriški kruha, siva žlundra prošarana žilama smeđeg poput odsječenog jezika mrtvog konja. Deke se počne prigušeno podrigivati u ruku. Na kolni prilaz skrene neki automobil - samo mu je to trebalo, mušterija u trenutku dok se on sprema otpjevati rigoleto. Na drugi pogled, zapravo to i nije bio automobil, a ni kamionet. Čak ni terensko vozilo. Bio je to jedan od onih prokletih Hummera, obojen u maskirne mrlje crne i zelene boje. Dvojica sprijeda i - Deke je bio gotovo uvjeren u to - jedan straga. Ispruži ruku, okrene natpis OTVORENO koji je visio na vratima na ZATVORENO pa se odmakne. Osovio se na noge, barem toliko, ali se sad osjećao opasno na rubu da se ponovno skljoka. Vidjeli su da sam unutra, sto posto, pomisli on. Ući će i pitati kuda je otišao onaj prvi, jer su oni potjera. Hoće njega, hoće čovjeka od sendviča sa slaninom. A ja ću im reći. Prisilit će me. A onda ću ja— Ruka mu se podigne ispred lica. Prva dva prsta, obložena skorenom krvi do drugog zgloba, bila su kukasto ispružena. Drhtala su. Dekeu su izgledala kao da mu mašu. Hej, 88 Prvi proizvođač (od 1900.) koji je počeo prodavati kruh u najlonskom omotu kako bi zadržao svježinu.

163 oči, što ima? Uživajte gledati dok možete, jer ćemo uskoro doći po vas. Osoba na stražnjem sjedištu Hummera nagne se naprijed, reče nešto vozaču i vozilo poskoči naprijed. Stražnji kotač prskajući prođe kroz lokvicu bljuvotaka koju je ostavila posljednja mušterija. Zavrti se na cesti, zastane trenutak pa jurne u smjeru Warea i Quabbina. Kad su iščeznuli iza prvog brežuljka, Deke McCaskell počne plakati. Dok se vraćao prema pultu (posrćući i vrludajući, ali ipak na nogama), pogled mu padne na zube koji su ležali na podu. Tri zuba. Njegova. Mala cijena. O da, prava sitnica. A zatim stane, zagledan u one tri dolarske novčanice koje su još ležale na pultu. Bile su obrasle u blijedo crvenonarančasto paperje. 22 “IE OVE! OI AE!” Owene, to sam ja, umorno pomisli Owen, ali je sasvim dobro razumio Dudditsa (nije bilo teško nakon što ti se uho navikne): Nije ovdje! Vozi dalje! Owen ubaci Hummera u rikverc i vrati se na Route 32. Duddits se zavali - svali - na naslon i počne kašljati. “Pogledaj”, reče Henry i pokaže rukom. “Vidiš ono?” Owen je vidio. Nekoliko omota koji su promočeni tonuli u zemlju od siline pljuska. I staklenka od majoneze. Ubaci mjenjač ponovno u prvu pa krene na sjever. Kiša koja je dobovala o vjetrobran imala je u sebi nešto tusto što on prepozna; uskoro će ponovno prijeći u susnježicu, a zatim - vrlo vjerojatno - u snijeg. Na rubu iscrpljenosti i neočekivano žalostan nakon oseke telepatije, Owen shvati da najviše žali što mora umrijeti u tako cmoljav dan. “Koliko je sad ispred nas?” upita Owen, ne usuđujući se postaviti pravo pitanje, jedino važno pitanje; Jesmo li već zakasnili? Pretpostavio je da bi mu Henry rekao da jesu. “On je tamo”, rastreseno će Henry. Okrenuo se i brisao Dudditsovo lice vlažnom krpicom. Duddits ga pogleda zahvalno i pokuša se nasmiješiti. Pepeljastosivi obrazi sad su mu bili znojni, a crni podočnjaci su se proširili, pa su sad izgledali kao rakunovi. “Ako je on tamo, zašto smo mi morali svraćati ovamo?” upita Owen. Potjerao je Hummera do stotke, jako opasno na ovoj skliskoj dionici dvosmjerne ceste, ali nije bilo izbora. “Nisam želio riskirati da Duddits izgubi crtu”, reče Henry. “Dogodi li se to...” Duddits silno zaječi, uhvati se rukama oko struka i presavije se preko njih. Henry, koji je još klečao na svom sjedištu, pomiluje vitki stup njegova vrata.

164 “Samo mirno, Duds”, reče Henry. “Dobro si.” Ali nije bio. Owen je to znao, a znao je i Henry. U vrućici, raspet grčevima usprkos drugoj tableti Prednisona i još dva Percoceta, izbacujući sitne kapi krvi svaki put kad bi zakašljao, Duddits Cavell je bio nekoliko morskih milja od dobrog. Utješna nagrada bilo je to što je i kombinacija Jonesy-Sivac bila daleko od dobrog. Bilo je to zbog slanine. Samo su se ponadali da će slaninom zadržati gospodina Sivca; nitko od njih nije slutio razmjere njegove proždrljivosti. Učinak na Jonesyjevu probavu bio je prilično predvidiv. Gospodin Sivac povratio je jedanput na parkiralištu onog minimarketa, a prije Warea je morao stati još dva puta, gurnuti glavu kroz prozor i uz gotovo nesavladiv potisak iskrcati kilograme sirove slanine. Zatim je došao proljev. Svratio je na crpku Mobila na Route 9, jugoistočno od Warea, i jedva uspio stići do muškog zahoda. Natpis ispred postaje glasio je JEFTIN BENZIN/ČISTI ZAHODI, ali dio koji se ticao čistih zahoda u svakom slučaju više nije odgovarao istini kad je gospodin Sivac iz njih izašao. Na Mobilovoj postaji nije nikoga ubio, što je Henry smatrao plusom. Prije nego što je skrenuo na prilaznicu Quabbinu, gospodin Sivac morao je stati još dva puta i odjuriti u gnjecavu šumu, gdje je pokušao isprazniti Jonesyjeva stenjuća crijeva. Dotad se kiša već prometnula u goleme pahulje vlažnog snijega. Jonesyjevo je tijelo prilično oslabjelo i Henry se nadao da će se Jonesy onesvijestiti. No dosad, ništa od toga. Gospodin Sivac bjesnio je na Jonesyja, neprekidno ga psovao nakon što je ponovno sjeo za volan poslije drugog odlaska u šumu. Za sve je kriv Jonesy, Jonesy ga je namamio u zamku. Gospodin Sivac se izvolijevao ne sjetiti svoje nezasitnosti i halapljivosti s kojom je jeo i toga kako bi između zalogaja zastao tek toliko da poliže mast s prstiju. Henry se takvog selektivnog udešavanja činjenica - jedne istakneš, druge sasvim zanemariš - nagledao kod svojih pacijenata. Na neki način, gospodin Sivac bio je drugi Barry Newman. Jer postaje sličniji ljudima, pomisli on. Baš zanimljivo. “Kad kažeš da je on tamo,” upita Owen, “koliko tamo time misliš?” “Ne znam. Ponovno je zagrađen, uglavnom. Duddits, čuješ li Jonesyja?” Duddits umorno pogleda u Henryja pa odmahne glavom. “Ooin lac ueo am e ate”, reče on - gospodin Sivac uzeo nam je sve adute - ali je to zazvučalo kao doslovan prijevod jedne uzrečice. Duddits nije posjedovao rječnik kojim bi mogao izraziti što se zapravo dogodilo, ali mu je Henry pročitao u mislima. Gospodin Sivac nije uspio ući u Jonesyjevu uredsku utvrdu i uzeti im karte, ali ih je nekako izbrisao. “Duddits, kako se držiš?” upita Owen pogledavši u retrovizor. “Obo am”, reče Duddits i odmah počne drhturiti. U krilu je držao svoju žutu kutiju i smeđu vrećicu s lijekovima... s lijekovima i s tom čudnom stvarcom od špage. Bio je okružen debelom plavom jaknom s kapuljačom, ali je ipak u njoj drhtao od groznice. Brzo propada, pomisli Owen kad je Henry ponovno počeo brisati prijateljevo lice.

165 Vozilo prokliže na poledici, zaigra na rubu da propadne - u sudaru pri brzini od stotinu kilometara na sat vjerojatno bi svi poginuli, a ako i ne bi, time bi se ugasila i posljednja najmanja nada da bi mogli omesti gospodina Sivca - a tad se ponovno ispravi. Owen se uhvati kako mu pogled luta prema papirnatoj vrećici, a misli prema stvarci od špage. Beaver mi je poslao. Za Božić prošli tjedan. Pokušati da sad komunicira telepatski je, pomisli Owen, kao da ubaci poruku u bocu, a bocu baci u ocean. Ali on to svejedno pokuša i pošalje misao - nadao se - put Dudditsa: Sinko, kako ti to zoveš? Iznenada i neočekivano, ugleda velik prostor, kombinaciju dnevnog boravka, blagovaonice i kuhinje. Pitome borove daske sjajile su se premazane lakom. Na podu se nalazio indijanski sag, a na jednom zidu tapiserija - majušni indijanski lovci okružili su neki sivi lik, arhetipskog izvanzemaljca iz tisuća tabloida najžućeg tiska. Tu je bio i kamin, kameni dimnjak, jedaći stol od hrastovine. Ali ono što prikuje Owenovu pozornost (moralo je; bilo je u središtu slike koju mu je Duddits poslao i žarilo se) bila je kreacija od špage koja je visjela sa središnje stropne grede. Bila je to Cadillac inačica one iz Dudditsove vrećice s lijekovima, ispletena u žarkim bojama umjesto jednolične bijele špage, ali inače posve ista. Owenu navru suze. Bila je to najljepša soba na svijetu. On ju je tako doživio jer ju je i Duddits tako doživljavao. A Duddits ju je tako doživljavao jer je to bila soba kamo su odlazili njegovi prijatelji, koje je on volio. “Snovolovka”, reče umirući sa stražnjeg sjedišta, izgovorivši tu riječ besprijekorno. Owen kimne glavom. Da, snovolovka. A to si ti, pošalje on misao. Pretpostavljao je da Henry prisluškuje, ali da ne mari. Poruka je bila za Dudditsa, isključivo za Dudditsa. Ti si snovolovka, zar ne? Njihova snovolovka. Oduvijek. U retrovizoru, Duddits se nasmiješi. 23 PROĐU POKRAJ PUTOKAZA NA KOJEM JE PISALO VODOCRPILIŠTE QUABBIN/12KILOMETARA/RIBOLOVZABRANJEN/NEMAPRIJEVOZA/IZLETI- ŠTE OTVORENO/PJEŠAČKE STAZE OTVORENE/PJEŠAČENJE NA VLASTITU ODGOVORNOST. Pisalo je još nešto, ali pri brzini od stotinu dvadeset kilometara na sat, Henry nije stigao pročitati. “Ima li kakvih izgleda da on ostavi auto na parkiralištu i nastavi pješice?” upita Owen. “Nemoj se ni nadati”, reče Henry. “Vozit će dokle god bude mogao. Možda zaglibi. Tome se možeš nadati. To bi se lako moglo dogoditi. A i slab je. Neće moći brzo hodati.” “A ti, Henry? Hoćeš li ti moći brzo hodati?”

166 S obzirom na to kako je bio ukočen i kako su ga boljele noge, to je bilo logično pitanje. “Bude li prilike,” reče on, “hodat ću najbrže što mogu. Ionako je tu Duddits. Mislim da on neće biti sposoban za naporno pješačenje.” Namjeravao je dometnuti, ali nije: Ni za kakvo pješačenje. “Kurtz, Freddy i Perlmutter. Koliko su iza nas, Henry?” Henry se zamisli. Prilično je dobro čuo Perlmuttera... a imao je kontakt i s ljudožderom koji je haračio po njemu. Bio je poput gospodina Sivca, samo što je lasica živjela u svijetu načinjenom od slanine. Slanina je bio Archibald Perlmutter, nekoć satnik u oružanim snagama SAD-a. Henry nije želio taj kontakt. Odveć bola. Previše gladi. “Dvadeset dva kilometra”, reče on. “A možda samo osamnaest. Ali oni nisu važni, Owene. Stići ćemo prije njih. Jedino je pitanje hoćemo li uspjeti uhvatiti gospodina Sivca. Trebat će nam malo sreće. Ili pomoći.” “A ako ga uhvatimo, Henry? Još misliš da ćemo postati heroji?” Henry mu se umorno nasmiješi. “Pa, morat ćemo pokušati.”

167 DVADESET PRVO POGLAVLJE Šaht 12 1 GOSPODIN SIVAC ODVEZE SE SUBARUOM GOTOVO PET KILOMETARA NIZ ISTOČNU ulicu - blatnu, izrovanu i sad pokrivenu s deset centimetara novog snijega - prije nego što sleti u rasjed koji je načinila začepljena odvodna cijev. Subaru se srčano probio kroz nekoliko rupčaga punih žitkog blata sjeverno od Goodnough Dikea, a na jednom mjestu propao je do karoserije pa mu se otkinuo prigušni lonac i dobar dio ispušne cijevi, ali je ova najnovija rupa na cesti bila previše. Automobil nosom zabode u razvalinu i zapne za cijev, a motor koji je ostao bez prigušnog lonca kreštavo zabrenči. Jonesyjevo tijelo bude odbačeno prema naprijed i sigurnosni pojas se zabrtvi. Ošit mu se grčevito stegne i on bespomoćno povrati po upravljačkoj ploči: ništa kruto, samo niti žučne sline. Na trenutak boje iščeznu iz svijeta, a rusvaj rike motora utihne. Gospodin Sivac očajnički se borio da ostane pri svijesti, bojeći se da bi Jonesy nekako uspio ponovno preuzeti kontrolu ako se on onesvijesti makar na trenutak. Pas zacvili. Oči su mu još bile sklopljene, ali su mu se stražnje noge grčeći trzale, a uši strigale. Trbuh mu se rastegnuo, koža mreškala. Njegov se trenutak bliži. Malo-pomalo, boja i stvarnost se povrate. Gospodin Sivac nekoliko puta duboko udahne, tetošenjem pokušavajući privoljeti svoje bolesno i nesretno tijelo da se kolikotoliko primiri. Koliko još do odredišta? Činilo mu se da nije više daleko, ali ako je tutač zaista zapeo, morat će pješice... a pas to ne može. Pas mora ostati spavati, a ionako je već opasno na rubu da se ponovno probudi. On pomiluje centre za san u nerazvijenom psećem mozgu. Pritom si obriše slinava usta. Dijelom mozga bio je svjestan Jonesyja, koji je još u uredu, slijep za vanjski svijet, ali koji čeka najmanju priliku da ga zaskoči i omete mu misiju. Drugim dijelom mozga - da ne povjeruješ - rasle su mu zazubice za još hrane, za slaninom, baš za time što ga je otrovalo. Spavaj, prijatelju mali. Obraćao se psu, ali i byrumu. Oboje ga je po- slušalo. Lad prestane cviljeti. Šape mu se prestanu trzati. Valići koji su se mreškali preko kože na Ladovu trbuhu uspore se... još više... pa se zaustave. Ovo zatišje neće potrajati, ali zasad je sve u redu. Koliko to može biti. Predaj se, Dorothy. “Začepi!” reče gospodin Sivac. “Ugrizi me za rep!” Ubaci Subaru u rikverc i pritisne gas do daske. Motor zatuli i ptice prestrašeno prhnu s drveća, ali nikakve koristi: prednji su se kotači zaglavili, a stražnji se vrtjeli u zraku. “Jebeš sve!” drekne gospodin Sivac i tresne Jonesyjevom šakom po volanu. Isusek- Disusek! Jebo te Pero Ždero!”

168 Posegne mislima iza sebe, prema svojim progoniteljima, ali ne primi jasne signale, samo osjeti njihovo približavanje. Dvije grupe, a u onoj bližoj je Duddits. Gospodin Sivac se bojao Dudditsa, osjećao je da je on najodgovorniji za to koliko je njegova zadaća postala besmislena i izluđujuće teška. Uspije li umaknuti Dudditsu, sve će dobro završiti. Pomoglo bi mu kad bi znao koliko je Duddits blizu, ali ga blokiraju - Duddits, Jonesy i onaj po imenu Henry. Njih trojica objedinili su se u sili na kakvu gospodin Sivac nikad prije nije naišao, i gospodin Sivac se bojao. “Ali još imam dovoljnu prednost”, reče on Jonesyju dok je izlazio. Posklizne se, opsuje po beaverovski pa zalupi vratima. Ponovno je padao snijeg. Krupne bijele pahulje punile su zrak kao konfetima pa se razmrljale na Jonesyjevim obrazima. Gospodin Sivac šljapkajući zaobiđe stražnji dio automobila; čizme su mu se sklizale i mljaskale u blatu. Na trenutak zastane da zaviri u stražnji kraj cijevi od valovitog lima koji se dizao sa dna jarka u koji mu je automobil upao (također je donekle podlegao uglavnom beskorisnoj, ali vraški zaraznoj radoznalosti svog domaćina) pa priđe suvozačkim vratima. “Sredit ću tvoje usrane prijatelje malim prstom.” Nije bilo odgovora na ovo draženje, ali on osjeti Jonesyja baš kao što je osjećao i ostale. Jonesy je šutio, ali mu je i dalje bio kost u grlu. Ma, zaboravi na njega. Nek’ se jebe. Pas je problem. Byrum svaki čas treba izaći. Kako prebaciti psa? Natrag u Jonesyjevo skladište. Na trenutak nije bilo ničeg... a tad prizor s “vjeronauka”, na koji je Jonesy odlazio kao dijete učiti o “Bogu” i “jedinom od Boga začetom sinu”, koji je bio neka vrsta byruma, stvoritelj kulture lišaja koju je Jonesyjev um istodobno identificirao kao “kršćanstvo” i “govnariju”. Slika je bila vrlo jasna, iz knjige zvane Biblija. Na njoj je bio prikazan “jedini od Boga začeti sin” kako nosi jaganjca - gotovo kao krzno oko vrata. Jaganjčeve prednje noge visjele su s jedne strane prsa “začetog sina”, a stražnje s druge. Poslužit će. Gospodin Sivac izvuče usnulog psa i omota ga oko vrata. Već mu je bio težak - Jonesyjevi su mišići bili glupo mlohavi, da poludiš - a bit će puno gore kad stignu kamo ide... ali će stići onamo. Krene niz Istočnu ulicu kroz sve gušći snijeg, noseći usnulog border kolija kao krznenu stolu. 2 NOVI JE SNIJEG BIO VRLO SKLIZAK, I NAKON ŠTO SU SE NAŠLI NA ROUTE 32, Freddy je morao ponovno smanjiti brzinu na šezdeset kilometara. Kurtzu je došlo da zaurla od jada. Još i gore, Perlmutter mu se gubio, zapadao u nekakvo polukomatozno stanje. A sve to u trenutku kad je, proklet bio, naglo počeo hvatati signale stvora kojeg su Owen i njegov novi prijatelj progonili, onoga kojeg su zvali gospodin Sivac. “Previše mu se žuri da bi se skrivao”, reče Pearly. Govorio je dremovno, poput

169 nekoga na rubu da utone u san. “Boji se. Šefe, ne znam za Underhilla, ali Jonesyja... Henryja... Dudditsa... njih se boji. A i s pravom. Ubili su Richieja.” “Momak, tko je Richie?” Kurtzu se živo fućkalo za to, ali je želio da Perlmutter ostane budan. Osjetio je da se približavaju mjestu gdje im Perlmutter više neće biti potreban, ali zasad su ga još trebali. “Ne... znam...” Posljednja se riječ pretvori u hrkanje. Vozilo im otkliže u stranu. Freddy opsuje, pohrve se s volanom i uspije ovladati vozilom trenutak prije nego što je Hummer upao u jarak. Kurtz i ne trepne. Nagne se i prilijepi Perlmutteru jaku pljusku. U tom trenutku prođu pokraj trgovine koja je u izlogu imala natpis NAJBOLJA MEKA, KOG RIBA ČEKA? “Auuuu!” Pearlyjeve vjeđe zatrepere i podignu se. Bjeloočnice su mu sad bile žućkaste. Kurtzu je do toga bilo kao i do Richieja. “Nemojte, šefe...” “Gdje su oni sad?” “Voda”, reče Pearly. Glas mu je bio slab, kao u razmaženog bogalja. Trbuh ispod njegove vjetrovke bio je nabrekla, povremeno trzajuća planina. Ma Joad u devetom mjesecu, Bog nas blagoslovio i čuvao od zla, pomisli Kurtz. “Vooooo...” Oči mu se ponovno sklope. Kurtz zamahne rukom da mu ponovno dade jednu za uho. “Neka spava”, reče Freddy. Kurtz pogleda u njega, podignutih obrva. “Sigurno misli na vodocrpilište. A ako je tako, više nam nije potreban.” On pokaže kroz vjetrobran u tragove malobrojnih vozila koja su danas popodne prošla prije njih po Route 32. Bili su crni i mrki na pozadini novog bijelog snijega. “Tamo danas neće biti nikoga osim nas, šefe. Samo mi.” “Bogu hvala.” Kurtz se zavali, podigne svoj pištolj sa sjedišta, pogleda ga pa ga vrati u futrolu. “Freddy, reci mi nešto.” “Hoću budem li mogao.” “Kad se ovo završi, što kažeš na Meksiko?” “Meksiko je u redu. Ako ne budemo morali piti njihovu vodu.” Kurtz prasne u smijeh i potapše Freddyja po ramenu. Pokraj Freddyja, Archie Perlmutter utone u još dublju komu. U donjem dijelu njegova probavnog trakta, u tom zasitnom smetištu odbačene hrane i istrošenih mrtvih stanica, nešto prvi put otvori svoje crne oči. 3 DVA KAMENA STUPA OZNAČAVALA SU ULAZ U NEPREGLEDNE HEKTARE ZEMLJIŠTA oko vodocrpilišta Quabbin. Iza njih, cesta se sužavala u više-manje jedan vozni trak i

170 Henry je imao osjećaj da se vratio na početak. Nije u Massachusettsu, nego u Maineu, pa premda na znaku piše prilaznica Quabbin, zapravo je ponovno na Deep Cut Roadu. Uhvati se kako gleda u nebo boje olova, napola očekujući da će ugledati ona poigravajuća svjetla. No umjesto toga ugleda bjeloglavog supa kako veličanstveno plovi zrakom tako nisko da ga se gotovo moglo dohvatiti. Spusti se na najnižu granu bora i isprati ih pogledom. Duddits podigne glavu s hladnog stakla na kojem je počivala i reče: “Oin lac sad oda.” Henryjevo srce zaigra. “Owen, jesi li čuo?” “Čuo sam”, reče Owene i potjera Hummera još jače. Vlažan snijeg ispod njihovih guma bio je varav poput leda, a sad kad su državne ceste bile iza njih, ostao je samo jedan par tragova koji je vodio na sjever prema jezeru. Ostavit ćemo vlastite tragove, pomisli Henry. Stigne li Kurtz dovde, neće mu trebati telepatija. Duddits zastenje, grčevito se uhvati za trbuh i zadrhti čitavim tijelom. “Eni, bubin am. Duddits bubin.” Henry opipa Dudditsovo glatko čelo i ne svidi mu se vrućina kože. Što je sljedeće na redu? Vjerojatno napadaji. Jedan jak napadaj mogao bi pokositi Dudditsa s obzirom na njegovu nejakost; sam Bog zna da bi to bilo milostivo. Najbolje što bi se moglo dogoditi. Pa ipak, bila mu je muka od te pomisli. Henryju Devlinu, potencijalnom samoubojici. Umjesto njega, tama je progutala njegove prijatelje, jednog po jednog. “Drži se, Duds. Skoro će svemu kraj.” Ali mu se činilo da najteži dio tek dolazi. Duddits ponovno otvori oči. “Oin Iac - aeo. ” “Što?” upita Owen. “Nisam to razumio.” “Kaže da je gospodin Sivac zapeo”, reče Henry i dalje brišući Dudditsovo čelo. Da barem na njemu ima kose koju bi trebao maknuti; sjećao se vremena kad je bilo kose. Dudditsove lijepe plave kose. Njegov plač im je nanosio bol, zasijecao im se u glave poput tupe oštrice, ali kako ih je njegov smijeh činio sretnima - čuli biste Dudditsa Cavella kako se smije i stanovito vrijeme ponovno vjerovali u stare, dobre laži: da je život dobra stvar, da životi dječaka i muškaraca, djevojčica i žena, imaju nekakvog smisla. Da postoji svjetlost kao i tama. “Zašto ne baci tog usranog psa u jezero?” upita Owen. Glas mu prepukne od premora. “Zašto mora otići skroz do Šahta 12? Samo zato što je tako učinila ona Ruskinja?” “Mislim da mu jezero nije dovoljno sigurno”, reče Henry. “Vodotoranj u Derryju bi poslužio svrsi, ali je cjevovod još bolji. To je crijevo dugo stotinu kilometara. A Šaht 12 je grlo. Duddits, možemo li ga sustići?” Duddits ga pogleda svojim iznurenim očima pa odmahne glavom. Owen se od jada udari šakom po bedru. Duddits obliže usnice. Izgovori dvije riječi gotovo šaptom. Owen ih je čuo, ali nije razumio.

171 “Što? Što je rekao?” “‘Samo Jonesy.”’ “Što to znači? Samo Jonesy što?” “Samo ga Jonesy može sustići, pretpostavljam.” Hummer ponovno prokliže i Henry se čvrsto uhvati za sjedište. Hladna ruka poklopi njegovu. Duddits ga je gledao očajnički prodorno. Pokuša nešto reći, ali umjesto toga ponovno počne kašljati strašnim, vlažnim, razdirućim hropcima. Dio krvi koji mu je prskao iz usta bio je puno svjetliji, pjenast i gotovo ružičast. Plućna krv, pomisli Henry. Premda ga je kašljanje potresalo, Dudditsov stisak na Henryjevoj ruci nije popuštao. “Zamisli mi ga”, reče Henry. “Možeš li mi ga zamisliti, Duds?” Na trenutak ne bude ničega; Dudditsova hladna ruka stisne njegovu, pogleda ga čvrsto u oči. A tad iščezne Duddits i unutrašnjost terenca kaki boje i njegov izblijedjeli miris u tajnosti popušenih cigareta. Umjesto toga Henry ugleda telefon - starinskog kova, s rupama raznih veličina na vrhu, jednu za kovanice od četvrt dolara, jednu za kovanice od deset centi i jednu za kovanice od pet centi. Čuje se žamor muških glasova i nekakvo kuckanje, nostalgično poznato. Idućeg trenutka shvati da je to zvuk žetona na ploči za igru dama. On zapravo gleda u telefon u Gosselinovu marketu, onaj s kojeg su nazvali Dudditsa nakon pogibije Richieja Grenadeaua. Točnije rečeno, nazvao ga je Jonesy, jer je on jedini imao vlastiti telefonski broj na koji se mogao prebaciti trošak poziva. Ostali su ga okružili, svi još u jaknama, jer je u trgovini bilo jako hladno; premda je živio usred goleme šume i bio okružen drvećem sa svih strana, Starina Gosselin ne bi bacio još koju cjepanicu na vatru, koje li smijurije. Iznad telefona stoje dvije obavijesti. Na jednoj piše SVI POZIVI MAX 5 MIN. A na drugoj— Začuje se škripav udarac. Dudditsa odbaci na naslon Henryjeva sjedišta, a Henryja na upravljačku ploču. Ruke im se razdvoje. Owen je sletio s ceste u jarak. Ispred njih, tragovi Subarua, koji su sad iščezavali pod pokrovom novog snijega, odmicali su u sve gušći snijeg. “Henry! Dobro si?” “Aha. Duds? Sve u redu?” Duddits kimne glavom, ali obraz u koji se udario crnio je zapanjujućom brzinom. Vaša leukemija radi za vas. Owen ubaci terenca u prvu i počne puzati uz nagib. Vozilo se naherilo pod oštrim kutom - možda i trideset stupnjeva - ali pojuri sasvim solidno nakon što ga je Owen izvukao iz jarka i dao gas. “Priveži se. Ali najprije njega.” “Pokušavao mi je nešto r—” “Briga me što ti je pokušavao reći. Ovaj smo put dobro prošli, idući put mogli

172 bismo se prevrnuti. Priveži njegov pojas, pa svoj.” Henry učini kako mu je rečeno, razmišljajući o onoj drugoj obavijesti iznad telefona. Kako je glasila? Nešto o Jonesyju. Da samo Jonesy može sad spriječiti gospodina Sivca, tako glasi Evanđelje po Dudditsu. Što je pisalo na toj drugoj obavijesti? 4 OWEN JE MORAO USPORITI DO BRZINE OD TRIDESET KILOMETARA NA SAT. JAKO ga je živciralo što mora tako puziti, ali je vlažni snijeg sad mahnito padao i vidljivost je ponovno bila gotovo nikakva. Trenutak prije nego što su se Subaruovi tragovi sasvim izgubili, ugledaju i Subaru, njuške zabodene u vododerinu koja se protezala preko ceste. Suvozačka su vrata bila otvorena, stražnji kotači u zraku. Owen nagazi na kočnicu, isuče svoj pištolj marke Glock, otvori vrata. “Ostani ovdje, Henry”, reče on i izađe. Prigne se i potrči prema Subaruu. Henry otkvači pojas i okrene se Dudditsu, koji se sad opružio na stražnjem sjedištu i soptao, a u sjedećem ga je položaju držao jedino pojas. Jedan mu je obraz bio voštano žut, a drugog je počela plaviti krv koja se potkožno širila. Ponovno je krvario iz nosa, a oni komadi vate koji su mu virili iz nosa natopili su se krvlju pa je iz njih kapalo. “Duds, jako mi je žao”, reče Henry. “Ovo je fukancija.” Duddits kimne glavom pa podigne ruke. Uspio ih je držati podignutima tek nekoliko trenutaka, ali je Henryju značenje tog pokreta bilo sasvim jasno. Henry otvori svoja vrata i izađe upravo u trenutku kad je Owen dotrčao natrag, Glocka sad zataknutog za remen. Zrak je bio tako zagušen snijegom, a pahulje tako krupne, da se teško disalo. “Mislio sam da sam ti rekao da ostaneš gdje jesi”, reče Owen. “Samo želim sjesti otraga s njim.” “Zašto?” Henry progovori smireno, premda mu glas lagano zadrhti. “Jer umire”, reče on. “Umire, ali mislim da mi prije toga mora nešto reći.” 5 OWEN POGLEDA U RETROVIZOR, UGLEDA DUDDITSA U HENRYJEVU NARUČJU,

173 primijeti da su obojica vezani pa se i on veže. “Čvrsto ga drži”, reče on. “Vraški ćemo se zadrmusati.” Vrati se tridesetak metara, ubaci-Hummera u prvu i krene naprijed, naciljavši prostor između napuštenog Subarua i desnog jarka. Pukotina na cesti na toj je strani izgledala malo uža. I zaista su se zadrmusali. Owenov pojas se zategne; primijeti kako je Dudditsovo tijelo poskočilo u Henryjevu naručju. Dudditsova ćelava glava odbije se od Henryjevih prsa. A tad prijeđu preko rasjeda i ponovno krenu niz Istočnu ulicu. Owen jedva razabere posljednje fantomske obrise tragova cipela na sad bijeloj vrpci ceste. Gospodin Sivac pješači, a oni se još voze. Uspiju li ga sustići prije nego što govnar zađe u šumu— Ali nisu. 6 S POSLJEDNJIM SILNIM NAPOROM, DUDDITS PODIGNE GLAVU. UŽASNUT I OČAJAN, Henry shvati da se sad i Dudditsove oči pune krvlju. Klik. Klik-klak. Pa suhi starački hihot kad je netko u dami izveo nevjerojatni trostruki skok. Telefon ponovno dopliva u Henryjev vidokrug. Kao i natpisi iznad njega. “Ne, Duddits”, šapne Henry. “Ne pokušavaj. Štedi snagu.” Ali za što? Za što ako ne za ovo? Obavijest na lijevoj strani: SVI POZIVI MAX 5 MIN. Mirisi duhana, dima drva, rasola kisele zimnice. Ruke njegova prijatelja oko njega. A obavijest na desnoj strani: NAZOVI JONESYJA SAD. “Duddits...” Glas mu plovi u tami. Tama, njegova stara prijateljica. “Duddits, ne znam kako. ” Dudditsov glas doplovi do njega posljednji put, jako umoran, ali jasan: Brzo, Henry - mogu izdržati još samo malo - trebaš razgovarati s njim. Henry podigne telefonsku slušalicu s rašljastog držača. Besmisleno pomisli (no nije li cijela situacija besmislena?) da nema kovanica... ni pišljivih pet centi. Prisloni slušalicu na uho. Začuje se glas Roberte Cavell, bezličan ali poslovan; “Opća bolnica Massachusetts, izvolite?”

174 7 GOSPODIN SIVAC JE NEŠTEDIMICE GONIO JONESYJEVO TIJELO NIZ PUTELJAK KOJI SE protezao istočnom stranom jezera od mjesta na kojem završava Istočna ulica; sklizao se, padao, hvatao za grane, ponovno ustajao. Jonesyjeva su koljena bila razderana, hlače također, i natopljene krvlju. Pluća su ga pekla, srce mu tuklo kao malj. Ali jedino što ga je zabrinjavalo bio je Jonesyjev kuk, onaj koji je slomio u nesreći. Taj je kuk bio užarena kugla u kojoj je potmulo kuckalo i iz kojeg je sijevao bol niz bedro do koljena ili do sredine leda niz kralježnicu. Težina psa bila je dodatno opterećenje. Pas je još spavao, ali stvor u njemu bio je potpuno budan; u psu ga je zadržavala jedino snaga volje gospodina Sivca. Jednom, dok se podizao na noge, kuk mu se sasvim zakočio i gospodin Sivac morao ga je uporno udarati Jonesyjevom šakom da bi se otkočio. Koliko još? Koliko još kroz taj prokleti, zagušujući, zasljepljujući, vječni snijeg? I što Jonesy smjera? Smjera li uopće što? Gospodin Sivac nije se usudio popustiti nadzor nad byrumovom vrpoljećom gladi - taj stvor nema ništa ni slično mozgu - dovoljno dugo da ode do vrata one zaključane prostorije i osluhne. Ispred njega se kroz snijeg pomoli fantomski obris. Gospodin Sivac sopćući zastane i zaškilji. Potom se ponovno mukotrpno nastavi probijati, držeći psa za mlitave šape i vukući za sobom Jonesyjevu desnu nogu. Evo natpisa čavlom pribijenog za stablo: RIBOLOV U ŠAHTU NAJSTROŽE ZABRANJEN. Petnaest metara niže, kamene stube penjale su se od puteljka. Šest... ne, osam. Na njihovu vrhu nalazila se kamena kućica na kamenom temelju koji je stršio u snježno, sivo ništavilo, gdje se nalazilo vodocrpilište - Jonesyjeve su uši čule kako voda oblizuje kamen, zvuk koji je uspijevao nadglasati čak i hrleće, opterećeno bilo njegova srca. Stigao je na odredište. Čvrsto držeći psa i crpeći posljednje atome Jonesyjeve istrošene snage, gospodin Sivac počne se posrćući penjati po snijegom pokrivenim stepenicama. 8 KAD su PROŠLI IZMEĐU ONIH KAMENIH STUPOVA KOJI SU OZNAČAVALI ULAZ U vodocrpilište, Kurtz reče: “Freddy, stani. Sa strane.” Freddy bez pitanja učini kako mu je rečeno. “Momče, imaš svoj automat?” Freddy ga podigne. Dobar stari M-16, prokušan i pouzdan. Kurtz kimne glavom. “Bočno oružje?” “Magnum 44, šefe.”

175 I Kurtz sa svojom deveticom, svojom omiljenom alatkom za poslove na blizinu. Želio je da ovo bude posao na blizinu. Želio je vidjeti boju mozga Owena Underhilla. “Freddy?” “Da, šefe.” “Samo želim da znaš da mi je ovo posljednja misija i da nisam mogao poželjeti boljeg partnera.” Stisne Freddyja za rame. Pokraj Freddyja, Perlmutter je hrkao, lica Ma Joad podignuta prema krovu vozila. Otprilike pet minuta prije nego što su stigli do kamenih stupova ulaza, ispustio je nekoliko dugih, spektakularno smrdljivih fuljaca. Nakon toga je Pearlyjev nabrekli trbuh ponovno splasnuo. Vjerojatno posljednji put, pomisli Kurtz. Freddyjeve oči veselo bijesnu. Kurtz je bio oduševljen. Čini se da i dalje zna s ljudima. “U redu, dragoviću”, reče Kurtz. “Punom parom naprijed i ne obaziri se na torpeda89. U redu?” “Na zapovijed.” Na zapovijed je sad ponovno u redu. Sad bi mogli zaboraviti na kućni red misije. Sad su Quantrillovi momci90; dva posljednja pripadnika kanzaške kažnjeničke bojne91 jezde zapadnom prerijom Massachusettsa. S jedva primjetnom ali neporecivom grimasom gađenja, Freddy trzne palcem prema Perlmutteru. “Da ga probudim, zapovjedniče? Možda mu više nema spasa, ali—” “Čemu?” upita Kurtz. Još čvrsto držeći Freddyja za rame, on pokaže ispred njih gdje je prilaznica iščezavala u zidu bjeline: snijeg. Prokleti snijeg koji ih proganja cijelim putem, Smrt s kosom, samo što je odjevena u bijelo a ne crno. Subaruovi su tragovi sad sasvim nestali, ali su se još vidjeli tragovi Hummera koji je Owen ukrao. Budu li hitri, Bogu hvala, pratit će te tragove kao od šale. “Mislim da nam više nije potreban, zbog čega mi je osobno kamen pao sa srca. Idemo, Freddy. Kreni.” Vozilo zapleše stražnjim krajem pa se izravna. Kurtz izvadi pištolj i položi ga uz nogu. Dolazim po tebe, Owene. Dolazim po tebe, dragoviću. Pripremi govor za Boga, jer ćeš ga održati za otprilike sat vremena. 9 89 Poklič Davida Glasgowa Farraguta (1801. - 1870.), američkog admirala, zapovjednika sjevernjačke flote u američkom Građanskom ratu u bitkama za New Orleans (1862.) i Mobile Bay (1864.). 90 William Clarke Quantrill (1837.-1865.), gerilski vođa južnjačke vojske, predvodnik kaznenog pohoda na zaselak Lawrence u Kanzasu, postaju na putu kojim su crnci s juga bježali u sjeverne države. 91 Kanzašani su došli na osobito zao glas u američkom Građanskom ratu (1861.- 1865.) zbog silovanja i pljački. U izvorniku jayhawker, nadimak žitelja Kanzasa, ali u slengu i naziv za provincijalce, glupane. Jay je šojka, ptica poznata po prgavosti i nasrtljivosti prema drugim pticama.

176 URED KOJI JE ON TAKO LIJEPO OPREMIO - OPREMIO GA IZ SVOJE GLAVE I uspomena - sad je u rasulu. Jonesy nemirno šepa gore-dolje, ogledava se po prostoriji, usana tako čvrsto stisnutih da su pobijeljele, čela orošena znojem premda je ovdje vraški zahladnjelo. Ovo je Pad Jonesyjeva ureda umjesto Pad kuće Usher92. Peć zavija i klopara ispod njega, od čega pod podrhtava. Oblačić nečeg bijelog - možda kristalića mraza - uđe kroz ventilacijski otvor i ostavi brašnast trokutasti trag na zidu. Na mjestu na koje je palo, počne nagrizati drvenu oplatu, od čega je ona istodobno trunula i krivila se. Slike popadaju jedna za drugom; skljokale bi se na pod poput samoubojica. Ona Eamesova stolica - ona koju je oduvijek želio, baš tu - raskoli se popola kao sasječena nevidljivom sjekirom. Oplata od mahagonija na zidovima počne se kalati i ljuštiti poput mrtve kože. Ladice se snažno prodrmaju u svojim rupama u stolu i jedna po jedna kloparajući padnu na pod. Rolete koje je gospodin Sivac ugradio kako bi mu zakrilio pogled na vanjski svijet podrhtavale su i truckale se, proizvodeći uporan metalni cvilež od kojeg se Jonesy ježio. Vikati na gospodina Sivca i tražiti da kaže što se događa bilo bi uzaludno... a usto, Jonesy raspolaže svim potrebnim informacijama. Usporio je gospodina Sivca, ali se gospodin Sivac pokazao doraslim situaciji i doskočio nevolji. Viva gospodin Sivac, koji je ili stigao do cilja ili mu je nadomak. Kako je oplata otpadala sa zidova, Jonesy ispod nje ugleda prljave gipsane ploče: zidove ureda Braće Trackers onako kako su ga vidjela četiri dječaka davne 1978. godine, poslagani jedan do drugog, čela prislonjenih na staklo, dok njihov novi frend stoji iza njih kako su mu zapovjedili, čeka da oni završe to što već rade, čeka da ga odvedu kući. Sad se uz zvuk trganja papira odlomi još jedna drvena oplata i ispod se pokaže oglasna ploča, a na njoj samo jedna fotografija, polaroid, pričvršćena risaćim čavlićem. Ne fotografija kraljice ljepote, ne Tine Jean Schlossinger, već samo neke žene suknje podignute do vrška gaćica, prilično glupo. Lijepi sag na podu iznenada se nabora poput kože i pokažu se prljave keramičke pločice kao i oni bijeli punoglavci, kurtoni, koje su ostavili parovi koji su se ovdje dolazili ševiti ispod nezainteresiranog pogleda polaroidne ženske koja je zapravo bila nitko, samo proizvod isprazne prošlosti. Koračao je gore-dolje, posrtao na svom bolesnom kuku, koji ga nije tako opako bolio još od vremena neposredno poslije nesreće i sve mu je to bilo jasno, o da, zaista, nego što. Kuk mu je pun iveraka i staklenih krhotina; ramena i vrat bole ga od žestokog umora. Gospodin Sivac zlostavlja njegovo tijelo u svom završnom jurišu, a Jonesy ne može ništa učiniti. Snovolovka se još držala. Njihala se amo-tamo u velikim osmicama, ali je bila čitava. Jonesy se zagleda u nju. Bio je pomislio da je spreman umrijeti, ali ne želi otići ovako, ne u ovom smrdljivom uredu. Ispred njega, jednom su učinili nešto dobro, nešto gotovo plemenito. Umrijeti ovdje, ispod prašnog, ravnodušnog pogleda žene pribodene za oglasnu ploču... to mu se nije činilo pošteno. Briga ga za ostatak svijeta; on, Gary Jones iz Brooklinea u Massachusettsu, rodom iz Derryja u Maineu, a trenutačno žitelj Jefferson Tracta, zaslužuje bolje. “Molim te, zaslužujem bolje od ovoga!” zavapi on zanjihanom paučinastom obrisu u zraku, a na raspadajućem uredskom stolu iza njega zazvoni telefon. 92 Slavno djelo Edgara Allana Poea, objavljeno 1839.

177 Jonesy se strelovito okrene na peti, zastenjavši od žarkog, složenog bola u kuku. Telefon na koji je onomad nazvao Henryja bio je njegov uredski telefon, plavi Trimline. Telefon koji se sad nalazio na napukloj površini stola bio je crn i nezgrapan, s okruglim brojčanikom umjesto tipaka, a na naljepnici koja se nalazila na njemu pisalo je NEKA TE SILA PRATI93. Bio je to telefon kakav je imao u svojoj sobi kao dijete, onaj koji su mu roditelji poklonili za rođendan. 949-7784, broj na čiji je trošak nekad davno nazvao Dudditsa. On se baci na nj, ne obazirući se na kuk, moleći se Bogu da se veza ne raspline i prekine prije nego što se on javi. “Halo? Halo!” Ljulja se naprijed-natrag na podu koji podrhtava i titra. Čitav se ured sad podiže i spušta poput broda na bibavici. Od svih glasova koje je mogao očekivati, Robertin je bio posljednji. “Da, doktore, pričekajte da vas spojim.” Začuje se tako glasan škljocaj da ga je zaboljela glava, a potom zavlada muk. Jonesy zastenje i upravo je namjeravao spustiti slušalicu, kad se začuje još jedan škljocaj. “Jonesy?” Bio je to Henry. Jedva čujan, ali nedvojbeno Henry. “Gdje si?” Jonesy vikne. “Isuse, Henry, ured se raspada! Ja se raspadam!” “U Gosselinovu sam marketu,” reče Henry “samo što i nisam. Gdje god ti bio, zapravo i nisi. Mi smo u bolnici u koju su te odvezli nakon što te udario onaj auto...” Krčanje na vezi, zujanje, a zatim se Henry vrati, zazvučavši bliže i jače. Zazvučavši poput slamke spasa u ovom rasulu. “... ali nismo ni tamo!” “Što?” “Jonesy, mi smo u snovolovci! U snovolovci smo i uvijek smo i bili! Od 1978.! Duddits je snovolovka, ali on umire! Još se drži, ali ne znam koliko...” Ponovno škljocaj pa opet zujanje, žučljivo i naelektrizirano. “Henry! Henry!” "Izaći!” Sad ponovno jedva čujno. Henry zvuči zdvojno. “Jonesy, moraš izaći! Sastat ćemo se! Trči duž snovolovke i nađimo se! Još ima vremena! Još možemo srediti gnjidu! Čuješ li me? Možemo—” Začuje se još jedan škljocaj i veza se prekine. Kućište njegova dječjeg telefona pukne, raskoli se i povrati besmisleni koloplet žica. Sve su bile crvenonarančaste, redom okužene lišajem. Jonesy baci telefon i pogleda u zaljuljanu snovolovku, tu krhku paučinu. Sjeti se rečenice koju su voljeli kao djeca, izvučene iz nastupa nekog komičara: Gdje si, tamo si. Ta je rečenica bila u istoj ligi sa Staro sranje, drugi dan, možda je čak i preuzela prvo mjesto kad su se s vremenom počeli smatrati intelektualnijima. Gdje god da jesi, tamo si. Samo, ako je suditi po Henryjevu pozivu, to nije istina. Gdje god mislili da jesu, 93 Izreka iz serije filmova Ratovi zvijezda.

178 tamo nisu. Oni su u snovolovci. Primijeti da snovolovka koja se njiše u zraku iznad krša njegova stola ima četiri središnje žbice koje se zrakasto šire iz središta. Te žbice drže na okupu mnogobrojne spojne niti, ali ono što žbice drži na okupu je središte - jezgra u kojoj se spajaju. Trči duž snovolovke i nađimo se! Još ima vremena! Jonesy se okrene i jurne prema vratima. 10 GOSPODIN SIVAC JE TAKOĐER STAJAO PRED VRATIMA - ALI VRATIMA KUĆICE U kojoj se nalazio šaht. Bila su zaključana. S obzirom na to što se dogodilo s onom Ruskinjom, to ga ne iznenadi naročito. Jonesy je to nazivao zaključavanjem staje kad je konj već ukraden. Da ima jedan kim sa sobom, to mu ne bi bio problem. No ni ovako se nije odveć uzrujao. Otkrio je da je jedna od zanimljivih nuspojava emocija ta da te potiču da misliš unaprijed, planiraš unaprijed, kako ne bi došlo do emocionalnog pregrijavanja u slučaju da nešto krene naopako. Možda je to jedan od razloga zbog kojeg su ta stvorenja opstala tako dugo. Jonesyjev prijedlog da se gospodin Sivac prepusti svemu ovome -po- domaći, tako se Jonesy izrazio, fraza koja je gospodinu Sivcu zazvučala i tajanstveno i egzotično - nikako da mu izađe iz glave, ali gospodin Sivac odagna tu pomisao. Obavit će svoju misiju, ispuniti prioritet. A poslije toga, tko zna? Sendviči sa slaninom, možda. I ono što je Jonesyjev um identificirao kao “koktel”. Hladno i osvježavajuće piće, blago opojno. Zapuh vjetra dokotrlja se s jezera i zapljusne mu lice vlažnim snijegom, na trenutak ga zaslijepivši. Bilo je to poput praska vlažnog ručnika koji ga vrati u stvarnost, gdje ga čeka posao. Krene bočno ulijevo na pravokutnoj granitnoj verandici, ali se posklizne pa padne na koljena, ne obazirući se na urlik Jonesyjeva kuka. Nije prevalio toliki put - crne svjetlosne godine i bijele kilometre - ni da bi se skotrljao niza stube i slomio vrat, a ni da bi se sunovratio u Quabbin i umro od hipotermije u toj hladnoj vodi. Veranda je bila postavljena na humku tucanika. Nagnut preko lijeve strane verande, on otare snijeg i pokuša napipati neki neuglavljeni kamen. S obiju strana zaključanih vrata bilo je prozora, uskih ali ne i preuskih. Zvukovi su bili prigušeni i oslabljeni vlažnom vijavicom, ali je svejedno čuo zvuk motora koji se približavao. Čuo se još jedan, ali je taj već stao, vjerojatno na kraju Istočne ulice. Dolaze, ali su zakasnili. Staza je duga kilometar i pol, gusto obrasla raslinjem, skliska. Kad stignu, pas će već biti u šahtu, istodobno se utapati i porađati byrum u vodovod. Nađe razglavljeni kamen i izvadi ga, pažljivo, kako mu pulsirajuće tijelo psa ne bi skliznulo s ramena. Odmakne se od ruba na koljenima pa pokuša ustati. Isprva nije

179 mogao. Čašica Jonesyjeva kuka ponovno je nabubrila i zakočila se. Naposljetku se glavinjajući osovi, premda je bol bio neopisiv: kao da mu je sijevnuo do zuba i sljepoočnica. Ostane stajati trenutak, podigavši Jonesyjevu bolesnu desnu nogu malo u zrak poput konja kojemu se u kopito zabio kamenčić, podbočivši se zaključanim vratima kućice. Kad je bol donekle jenjao, on onim kamenom izbije staklo prozora ulijevo od vrata. Poreže Jonesyjevu ruku na nekoliko mjesta, na jednom i duboko, i nekoliko krhotina na gornjoj polovici prozora ostane visjeti iznad donje polovice poput giljotine s rasprodaje, ali gospodin Sivac ne obrati na to pozornost. A nije ni osjetio da je Jonesy naposljetku izašao iz svoje jazbine. Gospodin Sivac se provuče kroz prozor, prizemlji na hladan betonski pod i osvrne se. Nalazio se u pravokutnoj prostoriji dužine desetak metara. Na drugom kraju se kroz prozor, s kojeg bi se nekog vedrog dana nedvojbeno pružao veličanstven pogled na jezero, sad vidjela samo bjelina, kao da je netko na njega pričvrstio plahtu. S jedne strane prozora nalazilo se nešto slično divovskoj čeličnoj kanti, poprskanoj mrljama crvene boje - ne lišajem, već oksidom koji je Jonesy identificirao kao “hrđa”. Gospodin Sivac nije bio siguran, ali je pretpostavio da se u slučaju nužde u toj kanti mogu u šaht spustiti ljudi. Željezni poklopac, promjera metar i dvadeset, bio je na svome mjestu, točno nasred poda. Ugleda četvrtast utor na jednoj strani i osvrne se. Na zid je bilo naslonjeno nekoliko alatki. Jedna od njih, u krhotinama stakla razbijenog prozora, bila je željezna šipka. Vjerojatno ista ona kojom se poslužila ona Ruskinja u sklopu priprema za samoubojstvo. Prema onome što sam čuo, pomisli gospodin Sivac, bostonski živalj pit će ga u jutarnjoj kavi baš oko Valentinova. Dohvati šipku pa bolno odšepa na sredinu prostorije. Hladan mu se dah bijelo maglio ispred usta. Umetne kraj šipke u obliku špahtla u utor na poklopcu. Savršeno je pristajao. 11 HENRY SPUSTI SLUŠALICU NA RAČVASTI DRŽAČ, DUBOKO UDAHNE, ZADRŽI DAH... a zatim potrči prema vratima na kojima piše i URED i PRIVATNO. “Hej!” stara Reenie Gosselin zakriješti iza blagajne. “Mali, vrati se! Ne možeš unutra!” Henry se ne zaustavi i ne uspori, ali dok prolazi kroz vrata, shvati da je on zaista klinjo, najmanje trideset centimetra niži od svoje odrasle visine, pa premda nosi naočale, nisu ni približno tako teške kao što će biti poslije. Dijete je, ali ispod te kacige od kose (koja će se malko prorijediti kad prijeđe tridesetu) je mozak odrasle osobe. Ja

180 sam dva, dva, dva peperminta u jednom94 , pomisli on, i kad je upao u ured Starine Gosselina, sumanuto hihoće - smije se kao što su se smijali nekad, kad su niti snovolovke bile blizu njezina središta, a Duddits pomicao njihove drvene klinove. Skoro sam puknuo od smijeha, govorili su; skoro sam puknuo, da krepaš. Uleti u ured, ali to nije ured Starine Gosselina u kojem je čovjek po imenu Owen Underhill čovjeku koji se zapravo ne zove Abraham Kurtz pustio snimku sivaca koji govore glasovima poznatih osoba; to je hodnik, bolnički, i Henry se nimalo ne iznenadi. Opća bolnica Massachusetts. Uspio je. Hodnik je memljiv, hladniji nego što bi neki bolnički hodnik smio biti, a zidovi su poprskani lišajem. Negdje neki glas ječi Ne želim tebe, ne želim injekciju, hoću Jonesyja. Jonesy je poznavao Dudditsa, Jonesy je umro, umro u vozilu Hitne pomoći, Jonesy jedini može pomoći. Ne prilazi mi, ugrizi me za rep, hoću Jonesyja. Ali on ne posluša. On je prepredena, stara Smrt i neće otići. Jer ima ovdje nekog posla. Hoda nevidljiv niz hodnik u kojem je tako hladno da mu se ispred usta stvaraju oblačići daha, dječarac u narančastoj jakni koju će uskoro prerasti. Da barem ima svoju pušku, onu koju mu je posudio Peteov tata, ali te puške nema, ostala je negdje, zametena u vremenu zajedno s Jonesyjevim telefonom s naljepnicom iz Ratova zvijezda (kako su mu svi zavidjeli na tom telefonu) i s Beaverovom jaknom s hrpom zatvarača i s Peteovim puloverom sa znakom NASA-e na prsima. Prohujalo s vremenom. Neki snovi uvenu i otpadnu, još jedna gorka životna istina. Koliko je gorkih životnih istina! Prolazi pokraj dviju medicinskih sestara koje se smiju i razgovaraju - jedna je Josie Rinkenhauer, odrasla, a druga je žena s fotografije koju su onomad vidjeli kroz prozor ureda Braće Trackers. One njega ne vide jer on za njih nije ovdje; on je sad u snovolovci, trči natrag niz svoju nit, natrag prema središtu. Ja sam jajonoša, ja sam jajonoša, pomisli on. Vrijeme usporeno, stvarnost iskrivljena, a jajonoša uporno hoda. Henry krene dalje niz hodnik prema zvuku glasa gospodina Sivca. 12 KURTZ JE JASNO ZAČUJE KROZ SMRSKANI PROZOR: MUCANJE PALJBE AUTOMATSKE puške. To u njemu izazove stari osjećaj nelagode i nestrpljenja: srdžbe jer je puškaranje počelo bez njega i straha da će završiti prije nego što on stigne tamo te da će ostati samo ranjenici koji vape za pomoći “Freddy, potjeraj malo jače.” Ispred Kurtza, Perlmutter je hrkao i zapadao sve dublje u komu. “Šefe, ispod nogu nam je prilično sklisko.” “Svejedno ubrzaj. Imam osjećaj da smo skoro—” 94 TV reklama za peperminte Certs Two-Mints Cinnamon.

181 Ugleda ružičastu mrlju na snježnobijeloj zavjesi snijega, poput krvi iz posjekotine na licu koja se cijedi kroz pjenu za brijanje, a tad odbačeni Subaru iskrsne pred njima, nosom u zemlji, trtice u zraku. U nekoliko idućih trenutaka Kurtz je morao povući sve nelaskave zaključke o Freddyju kao vozaču. Njegov dozapovjednik jednostavno zavrne volan udesno i pritisne gas kad je Hummer proklizao. Veliko se vozilo ispravi i poskoči prema razlokanom dijelu ceste. Kad je naletjelo na to, odskoči silno. Kurtz poleti u zrak, udari glavom o strop dovoljno jako da mu pred očima zarominja pljusak zvjezdica. Perlmutterove ruke zalome po zraku poput mrtvačkih; glava mu odleti natrag pa naprijed. Hummer prođe toliko blizu Subarua da je otkinuo ručku na suvozačkim vratima. A potom zaore dalje punom brzinom, sad u potjeri za samo jednim parom razmjerno svježih tragova guma. Owene, za vratom sam ti, pomisli Kurtz. Za tvojim lijepim vratićem, dabogda oćoravio na oba plava oka. Jedino što ga je zabrinjavalo bio je onaj rafal. Što je to bilo? Što god da je bilo, nije se ponovilo. A zatim, malo niže, još jedna mrlja na snijegu. Ova je bila sivomaslinasta. Onaj drugi Hummer. Nema ih, vjerojatno su otišli, ali— “Ubaci šaržer i repetiraj”, Kurtz reče Freddyju malko kreštavim glasom. “Vrijeme je da netko plati ceh.” 13 KAD JE OWEN STIGAO DO MJESTA GDJE ZAVRŠAVA ISTOČNA ULICA (ODNOSNO, ovisno o interpretaciji, gdje uvire u Fitzpatrick Road koji vijuga na sjeveroistok), začuje Kurtza iza sebe i pretpostavi da Kurtz čuje i njega; Hummeri nisu glasni kao Harleyji, ali daleko od toga da su tihi. Jonesyjevi tragovi sad su sasvim iščezli, ali je Owen vidio stazu koja se spuštala od ceste i protezala duž obale jezera. Ugasi motor. “Henry, čini se da ćemo odavde morati pje—” Owen zašuti. Toliko se usredotočio na vožnju da nije ni pogledao iza sebe, čak ni u retrovizor, pa je bio nespreman za prizor koji sad ugleda. Nespreman i zaprepašten. Isprva je Owen bio uvjeren da su Henry i Duddits u oproštajnom zagrljaju: njihovi neobrijani obrazi priljubljeni, oči zatvorene, lica i jakne umrljani krvlju. Nije vidio da dišu pa pomisli da su zajedno umrli - Duddits od leukemije, a Henry vjerojatno od srčanog udara izazvanog premorom i neprekinutim intenzivnim stresom u posljednjih tridesetak sati - a tad ugleda jedva primjetno treptanje vjeđa. Na oba para očiju. Zagrljeni. Poprskani krvlju. Ali ne i mrtvi. Spavaju. Sanjaju. Owen otvori usta da ponovno zazove Henryja, ali se predomisli. Henry je odbio

182 otići iz tabora u Jefferson Tractu dok ne oslobodi zatočene, pa premda su se jedanput izvukli, uspjelo im je to samo uz pomoć lude sreće... ili providnosti, ako vjerujete da je to nešto osim televizijske sapunice95. Ali sad im je Kurtz za petama, Kurtz se prilijepio kao čičak, i kudikamo je bliže nego što bi bio da su Owen i Henry neprimijećeno otpuzali u mećavu. E pa to ne bih mijenjao, pomisli Owen, otvori vozačka vrata i izađe. Negdje sa sjevera, kroz bijelu prazninu mećave, začuje se krič orla koji je zagrintao zbog vremena. Iza njih, s juga, začuje se sve glasniji štropot Kurtza, tog zajebanog luđaka. Bilo je nemoguće odrediti koliko je blizu zbog tog usranog snijega. Padao je tako brzo i tako jako da je bio kao zvučna varka. Kurtz je mogao biti tri kilometra iza njih, a mogao je biti i puno bliže. Freddy je sigurno s njim, Freddy kreten, savršeni vojnik, Dolph Lundgren96 iz pakla. Skližući se i posrćući, psujući snijeg, Owen zaobiđe Hummera pa otvori stražnja vrata. Očekivao je automatsko oružje, a nadao se prenosivom raketnom bacaču. Nije bilo ni raketnog bacača ni ručnih bombi, ali nađe četiri automatske puške MP5 te kutiju punu dugih okvira za streljivo u obliku banane, onih u koje stane stotinu dvadeset metaka. U bazi je odigrao Henryjevu igru pa je sad Owen pretpostavljao da su spasili barem nešto života, ali ovaj put to neće učiniti - ako već nije isplatio onaj prokleti pladanj Rapeloewih, u tom će se slučaju morati suživjeti s tim dugom. I to ne zadugo, bude li po Kurtzovu. Henry je spavao, ili bio u nesvijesti, ili se pridružio svom umirućem prijatelju iz djetinjstva u nekakvu čudnovatom umnom sjedinjenju. Neka. Budan, Henry bi se mogao bojati učiniti što se mora, osobito ako je u pravu da mu je prijatelj još živ i da se skriva u umu koji onaj izvanzemaljac sad nadzire. Owen neće oklijevati... a sad kad je telepatije nestalo, neće čuti kako ga Jonesy preklinje da ga se poštedi ako je još u tom mozgu. Glock je dobro oružje, ali nedovoljno pouzdano. No MP5 će tijelo Garyja Jonesa raznijeti na komadiće. Owen uzme jednu pušku, plus tri dodatna okvira koja utrpa u džepove na jakni. Kurtz je sad blizu - jako blizu. Jonesy pogleda natrag prema Istočnoj ulici, gotovo očekujući da će ugledati kako se onaj drugi Hummer pomalja poput smeđezelene prikaze, ali zasad nije bilo ničeg. Hvaljen Isus, kako bi rekao Kurtz. Prozori terenca već su se prevlačili snijegom, ali kad je ponovno prošao pokraj vozila - sad trčećim korakom - ugleda nejasne obrise one dvojice na stražnjem sjedištu. Još su čvrsto zagrljeni. “Zbogom, dečki”, reče on. “Ugodan san.” A uz malo sreće, još će spavati kad stignu Kurtz i Freddy i liše ih života prije nego što krenu dalje za svojom glavnom lovinom. Owen je tako iznenada stao da se poskliznuo na snijegu. Uhvati se za Hummerov 95 U izvorniku “Providence”, TV serija (prikazuje se od 1999.) o Sydney Hansen, mladoj liječnici (specijalistici plastične kirurgije) koja se, razočarana karijerom i životom, vraća u svoj zavičaj kako bi ponovno našla životni smisao. 96 Plavokosi glumac švedskog podrijetla (r. 1959.), svojevremeno prvak u kick-boxingu, koji je svoju “vikinšku” atletsku građu proslavio ulogom negativca, Rusa po imenu Drago, u 4. nastavku Rockyja.

183 dugački poklopac motora da ne bi pao. Duddits je očito izgubljen slučaj, ali bi Owen mogao spasiti Henryja Devlina. Moguće je. Ne! dio njegova mozga vrisne kad je krenuo natrag prema stražnjim vratima. Ne, nema vremena! Ali se Owen odlučio okladiti da ima - okladiti se na cijeli svijet. Možda isplatiti još jedan dio duga za pladanj Rapeloewih; možda i za ono što je učinio jučer (one gole sive figure koje stoje oko svog srušenog broda podignutih ruku, kao u znak predaje); a vjerojatno samo za Henryja, koji mu je rekao da će biti heroji i hvalevrijedno pokušavao ispuniti to obećanje. Nema suosjećanja za sotonu, pomisli on i s mukom otvori stražnja vrata. Ne, nimalo suosjećanja za tog kurvina sina. Duddits je sjedio bliže. Owen ga dohvati za ovratnik njegove široke plave vjetrovke s kapuljačom i snažno povuče. Duddits se prevali postrance na sjedište. Kapa mu padne s glave i pokaže se njegova sjajna ćela. Henry, ruku još oko Dudditsovih ramena, prevali se zajedno s njim i na njega. Nije otvorio oči, samo je tiho zastenjao. Owen se nagne i sikne Henryju u uho. “Ne ustaj. Za ljubav Isusovu, Henry, da nisi ustao!” Owen se povuče, zalupi vratima, odmakne se tri koraka, položi kundak puške na bedro pa ispali rafal. Prozori Hummera poprime mliječnu boju pa se uruše. Čahure zazvekeću oko Owenovih nogu. On ponovno pride vozilu i pogleda kroz smrskani prozor na stražnje sjedište. Henry i Duddits još su tamo ležali, sad pokriveni krhotinama Saf-T-Glasa97 kao i Dudditsovom krvlju i Owenu su izgledali kao dva najmrtvija čovjeka koja je ikad vidio. Owen se nadao da će se Kurtzu previše žuriti da bi se upuštao u podrobniji pregled. U svakom slučaju, učinio je najviše što je mogao. Začuje glasno metalno hrskanje i veselo se nasmiješi. Sad je znao gdje se Kurtz nalazi - stigli su do rasjeda gdje je izdahnuo Subaru. Da su barem Kurtz i Freddy nabili to govno od auta odostraga, ali nažalost, zvuk nije bio toliko glasan. Svejedno je sad po njemu znao gdje su. kilometar i pol iza njega, najmanje kilometar i pol. Nije loše kao što je mislio. “Puno vremena”, promrmlja on, i to je možda vrijedilo za Kurtza, ali što s onom drugom stranom? Gdje je sad gospodin Sivac? Držeći MP5 za remen, Owen krene niz stazu koja je vodila do Šahta 12. 14 GOSPODIN SIVAC OTKRIO JE JOŠ JEDNU NESIMPATIČNU LJUDSKU EMOCIJU: PANIKU. Prešao je tolik put - svjetlosne godine kroz svemir, kilometre 97 Vrsta sigurnosnog stakla koje se smrska u milijun komadićaka a ne razbije se na velike komade, pa se time smanjuje rizik od opasnih porezotina.

184 kroz snijeg - da bi ga sad osujetili Jonesyjevi mišići, nejaki i bez kondicije te željezni poklopac šahta, koji je bio osjetno teži nego što je očekivao. Pritiskao je šipku sve dok Jonesyjevi leđni mišići negodujući nisu vrisnuli od smrtne boli... i napokon bude nagrađen kratkim migom tame ispod ruba zahrđalog željeza, te drobećim zvukom kad se malo pomaknulo - vjerojatno ne više od tri-četiri centimetra - po betonu. A tad se Jonesyjevi leđni mišići zakoče i gospodin Sivac otetura od šahta, kukajući kroz stisnute zube (zahvaljujući imunitetu, Jonesyjevi su još bili na broju), pritiskujući dlanovima donji dio Jonesyjevih leđa, kao da želi spriječiti da mu se kralježnica rasprsne. Lad ispusti niz cvileža. Gospodin Sivac pogleda u njega i shvati da je nastao kritični trenutak. Premda je još spavao, Ladov abdomen sad je tako izobličeno nabreknuo da mu je jedna noga stršila ukočeno u zrak. Koža na donjem dijelu trbuha rastegnula se do točke prsnuća, a vene pulsirale brzinom otkucaja sata. Ispod repa curila mu je svijetlocrvena krv. Gospodin Sivac kivno pogleda u šipku koja je stršila iz utora na željeznom poklopcu. U Jonesyjevoj mašti ona je Ruskinja bila vitka ljepotica crne kose i tamnih tragičnih očiju. U stvarnosti, pomisli gospodin Sivac, jamačno je bila plećata i korpulentna. Kako bi u protivnom uspjela— Začuje se rafal iz vatrenog oružja, zabrinjavajuće blizu. Gospodin Sivac naglo udahne zrak i osvrne se. Zahvaljujući Jonesyju, ljudska korozija sumnje sad je bila dio njegove prirode i on prvi put shvati da bi mogao biti osujećen - da, čak i ovdje, tako blizu svog cilja da ga čuje, klokot uspjenjene vode koja kreće na svoje stokilometarsko podzemno putovanje. A između byruma i čitavog ovog svijeta stoji samo okrugla željezna ploča teška šezdeset kilograma. Vrišteći šturu i očajničku litaniju beaverovskih psovki, gospodin Sivac srne naprijed. Jonesyjevo se zlorabljeno tijelo trzalo naprijed-natrag na oštećenom uporištu desnog kuka. Jedan od njih pristiže, onaj po imenu Owen, i gospodin Sivac nije se usudio ni pomisliti da bi uspio natjerati tog Owena da okrene svoje oružje protiv sebe. Možda da ima vremena, da postoji element iznenađenja, ali sad nema ništa od toga. A čovjek koji dolazi usto je obučen da ubija, to mu je posao. Gospodin Sivac skoči. Začuje se prilično čujan prasak kad je Jonesyjev zlostavljani kuk iskočio iz natečene čašice koja ga je držala. Gospodin Sivac padne na šipku punom težinom Jonesyjeva tijela. Rub se ponovno podigne i ovaj put poklopac sklizne gotovo trideset centimetara preko betona. Ponovno se ukaže onaj crni polumjesec kroz koji se provukla Ruskinja. Ne baš neki naročiti polumjesec, zapravo samo tanahno veliko slovo C, iscrtano kaligrafskim perom... ali dovoljno za psa. Jonesyjeva noga više nije mogla držati Jonesyjevu težinu (a gdje je Jonesy uopće? Ni glasa od njegova problematičnog domaćina), ali nema veze. Sad može i puzati. Gospodin Sivac na taj način prijeđe preko hladnog cementnog poda do mjesta gdje je ležao usnuli border koli, zgrabi Lada za ogrlicu i počne ga vući prema Šahtu 12.

185 15 DVORANA USPOMENA - GOLEMO SKLADIŠTE KUTIJA - TAKOĐER JE PRED RASULOM. Pod podrhtava kao od beskrajnog laganog potresa. Na stropu se fluorescentna svjetla žmigajući pale i gase pa prostorija izgleda nekako mucavo, nestvarno. Ponegdje su se prevrnuli oni visoki stupci kartonskih kutija i zakrčili neke hodnike. Jonesy trči najbrže što može. Prelazi iz hodnika u hodnik, potpuno se naslijepo provlači kroz ovaj labirint. Ponavlja si da se ne obazire na prokleti kuk, on je sad ionako samo čisti um, ali od toga koristi koliko i kad bi mu bio amputiran neki ud a on ga pokušavao uvjeriti da prestane boljeti. Protrči pokraj kutija s oznakom AUSTROUGARSKI RAT, MEĐULJUDSKI ODNOSI NA POVIJESNOM ODSJEKU, DJEČJE PRIČE i SADRŽAJ ORMARA NA KATU. Preskoči hrpu prevrnutih kutija s oznakom CARLA, dočeka se na bolesnu nogu i vrisne od bola. Podboči još neke kutije (s oznakom GETTYSBURG) da ne bi pale i napokon ugleda drugu stranu skladišta. Hvala Bogu; čini mu se da trči kilometrima. Vrata nose oznaku ODJEL INTENZIVNE NJEGE i POSJETI SAMO S PROPUSNICOM. I to je u redu, tamo su ga odveli, tamo se probudio i začuo lukavu Smrt kako se pretvara da zaziva Marcy. Jonesy grune kroz vrata i u drugi svijet, svijet koji prepoznaje: plavo-bijeli hodnik intenzivne njege gdje je načinio prve bolne, nesigurne korake četiri dana poslije operacije. Posrćući prijeđe tri metra niz pločicama obložen hodnik, ugleda mrlje lišaja po zidovima, začuje glazbu preko razglasa izrazito ne-bolničku; premda je puštena tiho, čini se da Rolling Stonesi izvode “Sympathy for the Devil”. Tek što je prepoznao pjesmu, kuk mu ode u materinu. Jonesy iznenađeno vrisne i padne na crveno-crne pločice intenzivne, grčevito se držeći za kuk. Tako se osjećao neposredno nakon nesreće: eksplozija užarene agonije. Uvija se na podu, gleda u svjetleće žaruljice i okrugle zvučnike iz kojih dopire ona glazba (“Anastasia screamed in vain98”), glazba iz nekog drugog svijeta, kad je bol tako silan onda je sve neki drugi svijet, bol pretvara materiju u sjenu, a čak i ljubav u sprdnju, to je naučio u ožujku i mora ponovno sad učiti. Bacaka se po podu, rukama grčevito steže svoj natečeni kuk, iskolačenih očiju, usta zategnutih u silnom grču, i jako dobro zna što se dogodilo: gospodin Sivac. Taj mu je prokletnik ponovno slomio kuk. A tad, daleko iz tog drugog svijeta, začuje poznati glas, dječji. Jonesy! Ječi, iskrivljen... ali nije jako daleko. Nije u ovom hodniku, već u nekom od susjednih. Čiji glas? Nekog njegova djeteta? Johnov, možda? Ne— Jonesy, moraš se požuriti! Dolazi te ubiti! Owen te dolazi ubiti! 98 Anastazija je uzalud vrištala. Aluzija na princezu Anastaziju Romanov (1901. - 1918.), najmlađu kćer posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Cijela je carska obitelj pobijena nakon Oktobarske revolucije. Tvrdilo se da je ona taj pokolj preživjela jer je u odjeću ušila dijamante, pa su se meci odbili od njih.

186 On ne zna tko je taj Owen, ali zna kome glas pripada: Henryju Devlinu. Ali ne kakav je sad, ni kakav je bio kad ga je posljednji put vidio, kad je s Peteom krenuo u Gosselinov market; ovo je glas Henryja s kojim je odrastao, Henryja koji je rekao Richieju Grenadeauu da će ga tužiti ako ne prestane, da Richie i njegovi prijatelji nikad neće uhvatiti Petea jer Pete trči kao vjetar. Ne mogu! odgovori on, još se bacakajući po podu. Svjestan je da se nešto promijenilo, da se još mijenja, samo ne zna što. Ne mogu, ponovno mi je slomio kuk, taj prokletnik mi je slomio— A tad shvati što mu se događa: bol regresira. Kao kad se videokaseta premotava unatrag - mlijeko teče iz čaše natrag u tetrapak, cvijet koji bi uz pomoć čuda produžene ekspozicije trebao cvjetati, zatvara se. Razlog mu je jasan kad se pogledao i shvatio da na sebi ima onu kričavonarančastu jaknu. Onu koju mu je majka kupila u Searsu za prvu lovačku ekskurziju u Rupu u zidu, kad je Henry ubio jelena sam, a oni zajedno Richieja Grenadeaua i njegove prijatelje - ubili ih snom, možda nehotice, ali su svejedno to učinili. Ponovno je postao dijete, četrnaestogodišnji šmrkavac, i ne osjeća bol. A zašto i bi? Kuk će slomiti tek za dvadeset tri godine. A tad mu se u glavi neke stvari s treskom poslažu na mjesto: nikad nije ni bilo gospodina Sivca; gospodin Sivac živi u snovolovci i nigdje drugdje. On je stvaran koliko i bol u njegovu kuku. Bio sam imun, pomisli on ustajući. Na meni nije izbilani mrljica lišaja. U mojoj glavi nije sjećanje, već pravi duh u stroju99. On je ja. Mili Bože, gospodin Sivac je ja. Jonesy se koprcajući osovi na noge i potrči, gotovo izgubivši ravnotežu kad je naglo skrenuo iza ugla. No uspio se održati na nogama; gibak je i brz kako samo četrnaestogodišnjak može biti i ne osjeća bol, ne boli ga ništa. Idući hodnik prepoznaje. U njemu se nalaze bolnička nosila s kotačima, a na njima bolnička guska. Pokraj njega, koračajući fino na sitnim kopitima, prolazi jelen kojeg je vidio onomad u Cambridgeu trenutak prije nesreće. Oko njegova baršunastog vrata visi ogrlica, a na njoj se poput golemog talismana klati Jonesyjeva Magic 8-Ball. Jonesy projuri pokraj jelena koji ga pogleda blagim, iznenađenim očima. Jonesy! Blizu, jako blizu. Jonesy, požuri se! Jonesy udvostruči brzinu, noge mu polete, mlada pluća dišu lako, nema lišaja jer je imun, nema gospodina Sivca, barem ne u njemu, gospodin Sivac je u bolnici i uvijek je tamo i bio, gospodin Sivac je nepostojeći ud koji svejedno osjećaš, za koji bi se mogao zakleti da je još tamo, gospodin Sivac je duh u stroju, duh priključen na uređaje za održavanje života, a taj uređaj je on sam. Skrene za još jedan ugao. Tu su troja otvorena vrata. Malo niže od njih, kod 99 Aluzija na učenje francuskog filozofa Renea Descartesa (1596. - 1650.) o dualizmu duha i tijela: um je duh koji živi u stroju od krvi i mesa /tijelu/.

187 četvrtih, jedinih zatvorenih vrata, stoji Henry. Henryju je četrnaest godina kao i Jonesyju; Henry ima na sebi narančastu jaknu baš kao i Jonesy. Naočale su mu po običaju spuznule niz nos i rukom mu daje znak da se požuri. Požuri se! Požuri se, Jonesy! Duddits ne može izdržati još dugo! Umre li prije nego što ubijemo gospodina Sivca— Jonesy stigne do Henryja. Želi mu se baciti oko vrata, zagrliti ga, ali nema vremena. Za sve sam ovo ja kriv, kaže Henryju, glasom puno piskutavijim nego što mu je godinama bio. Nije istina, kaže Henry. Gleda u Jonesyja s nekadašnjim nestrpljenjem koje je u Jonesyja, Petea i Beavera ulijevalo strahopoštovanje dok su bili djeca - Henry uvijek kao da je bio nekoliko koraka ispred njih, uvijek na rubu da jurne u budućnost i ostavi njih za sobom. Oni kao da su ga uvijek samo zadržavali. Ali— Kao da kažeš da je Duddits ubio Richieja Grenadeaua, a da smo mu mi bili suučesnici. Jonesy, on je bio što jest i učinio nas je takvima kakvi jesmo... ali nenamjerno. Jedva da si je znao namjerno cipele zavezati, zar ne shvaćaš? I Jonesy pomisli: “Amjei to? Amjei eniiu?” Henry... je li Duddits— Još se drži na životu zbog nas, Jonesy, rekao sam ti. Drži nas na okupu. U snovolovci. Tako je. Onda, hoćemo li stajati i prepirati se u ovom hodniku dok svijet odlazi u materinu ili ćemo— Ubit ćemo gada, kaže Jonesy, i maši se okrugle kvake. Iznad nje piše OVDJE NEMA ZARAZE, IL N'Y PAS D’INFECTIONICI, i odjednom on vidi oba nemila lica tog natpisa, poput neke Escherove100 optičke varke: pogledaš iz jednog kuta i to je istina; pogledaš iz drugog i vidiš najčudovišniju laž u svemiru. Snovolovka, pomisli Jonesy i okrene kvaku. Prostorija iza vrata je pomama lišajeva, košmarna džungla obrasla povijušama, puzavcima i lijanama ispletenima u pletenice boje krvi. Zrak zaudara po sumporu i hladnom etilnom alkoholu, miris tekućine za paljenje motora ubrizgane u glomazni rasplinjač u neko ciče siječanjsko jutro. Barem ne moraju misliti na šupčevu lasicu, ne ovdje; ona se nalazi na nekoj drugoj niti snovolovke, u nekom drugom vremenu i mjestu. Byrum je sad Ladova boljka; on je border koli s vrlo neizvjesnom budućnošću. Televizor je upaljen, pa iako je ekran obrastao lišajem, sablasna crno- -bijela slika uspijeva se probiti kroza nj. Neki čovjek vuče pseću strvinu preko betonskog poda. 100 Maurits Cornelius Escher (1898. - 1972.), nizozemski umjetnik koji se u svojim djelima služio optičkim varkama u prikazu perspektive.

188 Prašan pod posut mrtvim jesenskim lišćem podsjeća na grobnicu iz nekog filma strave i užasa iz pedesetih godina kakve Jonesy još voli gledati na svom videu. Ali ovo nije grobnica, jer je puna šupljeg zvuka uspjenjene vode. Nasred poda je zahrđali okrugao poklopac s utisnutim slovima VOUM; Vodoopskrba i odvodnja - uprava Massachusetts. Ta se slova provide čak i kroz crvenkastu nečist na ekranu. Naravno da je tako. Gospodinu Sivcu - koji je kao tjelesno biće umro još u Rupi u zidu - ona znače sve. Znače mu, prilično doslovce, više nego sve na svijetu. Poklopac šahta djelomice je gurnut u stranu pa se vidi polumjesec mrkle tame. Jonesy shvati da je čovjek koji vuče psa on sam i da pas nije sasvim mrtav. Za sobom na betonu ostavlja trag pjenaste ružičaste krvi, a stražnje mu se noge trzaju. Kao da njima vesla. Pusti sad taj film, Henry gotovo zareži, i Jonesy obrati pozornost stvorenju u krevetu, sivome stvoru kojemu je lišajem umrljana plahta navučena na prsa: golu sivu kožu bez pora, dlaka i bradavica. Iako to sad ne vidi zbog plahte, Jonesy zna da nema ni pupka, jer se taj stvor nikad nije ni rodio. On je dječji crtež izvanzemaljca, upecan u podsvjesti onih koji su prvi došli u dodir s byrumom. Nikad nisu postojali kao stvarna bića, izvanzemaljci, E.T.-ji. Sivci kao tjelesna bića odvajkada su bili kreacija ljudske mašte, snovolovke, i ta spoznaja Jonesyju donese stanovito olakšanje. Nije jedini nasjeo. Barem to. Još mu nešto pruža zadovoljstvo: izraz u tim užasnim crnim očima. Izraz straha. 16 “NAPUNJENO I REPETIRANO”, TIHO ĆE FREDDY ZAUSTAVIVŠI SE IZA HUMMERA koji su ganjali tolike kilometre. “Izvrsno”, reče Kurtz. “Izvidi terenac. Ja ću te pokrivati.” “U redu.” Freddy pogleda u Perlmuttera čiji je trbuh ponovno nabrekao, pa u Owenov Hummer. Onaj rafal koji su maloprije čuli sad je bio objašnjen: Hummer je bio svojski izrešetan. Jedino pitanje koje je ostalo neodgovoreno bilo je tko je bio pošiljatelj a tko primatelj. Tragovi koji su vodili od terenca sve su se slabije raspoznavali zbog gustog snijega, ali su još bili dovoljno vidljivi. Jedan par tragova. Čizama. Vjerojatno Owenovih. “Kreći, Freddy!” Freddy izađe na snijeg. Kurtz ispuzne za njim i Freddy začuje kako je repetirao pištolj. Pouzdaje se u devetmilimetarca. Pa, možda je to dobro; vješt je s njim, u to nema sumnje. Freddy na trenutak osjeti jezu u leđima, kao da je Kurtz nanišanio u njih. Točno u njih. Ali to je smiješno, zar ne? Da je Owen, to bi moglo biti tako, ali Owen je nešto drugo. Owen je prekoračio crtu.

189 Freddy žurno krene prema Hummeru, nisko sagnut, držeći karabin u visini prsa. Ne voli imati Kurtza iza leđa, u to nema sumnje. Ne, to nikako ne voli. 17 KAD SU DVA DJEČAKA KRENULA PREMA ZARASLOM KREVETU, GOSPODIN SIVAC počne mahnito pritiskati tipku za poziv sestri, ali se ništa ne dogodi. Mislim da je mehanizam do zagušenja obrastao lišajem, pomisli Jonesy. Šteta, gospodine Sivac - loše za vas. Baci pogled na televizor i shvati da je njegovo filmsko ja dovuklo psa do ruba otvora. Možda su ipak zakasnili, a možda i nisu. Ne može se znati. Kotač se još okreće. Pozdrav, gospodine Sivac, toliko sam vas želio upoznati, kaže Henry. Izvuče lišajem onečišćeni jastuk ispod uske, bezuhe glave gospodina Sivca. Gospodin Sivac pokuša odmigoljiti na drugu stranu kreveta, ali ga Jonesy drži na mjestu, čvrsto ga uhvativši za njegove izvanzemaljske štapiće od ruku. Koža mu nije ni hladna ni topla. Zapravo, na dodir uopće i nije kao koža, nego kao— Kao ništa, pomisli on. Kao san. Gospodine Sivac? upita Henry. Evo ovako mi poželimo dobrodošlicu kad dođete u posjet planetu Zemlji. I stavi jastuk na lice gospodina Sivca. Ispod Jonesyjevih ruku, gospodin Sivac počne se batrgati i bacakati. Negdje mahnito zapiskuta monitor, kao da to stvorenje ima srce, koje je sad prestalo kucati. Jonesy pogleda u umiruće čudovište i poželi samo da tome već jednom dođe kraj. 18 GOSPODIN SIVAC DOVUČE PSA NA ONU STRANU OTVORA KOJU JE DJELOMICE otkrio. Kroz uski crni polukrug dopirao je postojani šuplji šum tekuće vode i zapah memljivog, hladnog zraka. Ako se već učiniti mora, najbolje da se učini brzo - to je došlo iz kutije s oznakom SHAKESPEARE. Pas je sad ubrzano trzao stražnjim nogama i gospodin Sivac začuje zvuk trganja mesa: byrum je gurao na jednom kraju, a grizao na drugom, probijao se van. Ispod psećeg repa začuje se ono žvrgoljenje, poput srditog majmuna. Mora psa ubaciti u šaht prije nego što byrum izađe; nije nužno da se byrum rodi u vodi, ali izgledi da preživi bili bi kudikamo veći kad bi bilo tako. Gospodin Sivac pokuša ugurati pseću glavu u prorez između poklopca i betona, ali mu ne uspije. Vrat se savije, a besmisleno iskešena pseća gubica se podigne. Premda je još spavao (ili možda bio u nesvijesti), pas nekoliko puta tiho, prigušeno zalaje. I nikako da prođe kroz otvor.

190 “Jebo te Pero Ždero!” vrisne gospodin Sivac. Sad jedva da je bio svjestan režećeg bola u Jonesyjevu kuku; u svakom slučaju, nije bio svjestan da je Jonesyjevo lice napregnuto i blijedo, bademaste oči vlažne od suza, napora i jada. No jest bio svjestan - užasno svjestan - da se nešto događa. Događa meni iza leđa, rekao bi Jonesy. A tko drugi? Tko drugi nego Jonesy, njegov nevoljni domaćin? “JEBI se!” drekne on na prokletog, mrskog, tvrdoglavog, trunku prevelikog psa. “Iđeš dolje, čuješ li? ČU—” Riječi mu zapnu u grlu. Odjednom više nije mogao vikati, iako je svim srcem to želio; a kako voli urlati i bubati šakom (čak i po umirućem skotnom psu)! Odjednom nije mogao disati, a kamoli vikati. Što mu to Jonesy radi? Nije očekivao odgovor, ali ga je dobio - nepoznati glas, pun hladnog bijesa; Evo ovako mi poželimo dobrodošlicu kad dođete u posjet planetu Zemlji. 19 MLATARAJUĆE, TROPRSTE RUKE SIVOG STVORA U BOLNIČKOM KREVETU PODIGNU se i na trenutak uspiju odgurnuti jastuk. Crne oči koje zure s inače bezličnog lica sad su bezumne od straha i gnjeva. Stvor se bori za zrak. S obzirom na to da zapravo i ne postoji - ni u Jonesyjevoj glavi, barem ne u fizičkom smislu - žestoko se bori za život. Henry ne može suosjećati, ali razumije. Stvor želi što i Jonesy, isto što i Duddits... što čak i Henry želi, jer unatoč njegovim crnim mislima nije li mu srce ipak nastavilo kucati? Nisu li mu jetra nastavila ispirati krv? Nije li mu tijelo nastavilo skriveno vojevati protiv svega, od obične prehlade do raka i naposljetku lišaja? Tijelo je ih glupo ili beskrajno mudro, ali ovako ili onako, pošteđeno je užasnog vještičarenja uma; ono jedino zna kako ne uzmaknuti i boriti se dok se više boriti ne može. Ako je gospodin Sivac i bio drukčiji, više nije; želi živjeti. Ali mislim da nećeš, kaže Henry smirenim glasom, gotovo utješnim. Mislim da nećeš, prijatelju. I ponovno pritisne jastuk na lice gospodina Sivca. 20 GOSPODINU SIVCU OTVORI SE TRAHEJA. UDAHNE HLADNI ZRAK KUĆICE... PA JOŠ jedanput... a zatim se traheja ponovno zatvori. Guše ga, dave, ubijaju. Ne! Jebo vas pas! Pas vam jebo mater! NE MOŽETE TO RADITI!” On cimne psa pa ga okrene postrance; gotovo kao kad netko kasni na avion, a pokušava u kovčeg ugurati posljednji pozamašni predmet. Ovako će proći, pomisli on. Da. Hoće. Čak ako Jonesyjevim rukama bude morao prignječiti nabrekli pseći trbuh

191 i omogućiti byrumu da brizne. Ovako ili onako, taj će prokletnik proći. Naduta lica, iskolačenih očiju, prekinuta dovoda zraka, jedne jedine debele vene nabrekle posred Jonesyjeva čela, gospodin Sivac zagura Lada dublje u pukotinu pa Jonesyjevim šakama počne bubnjati po psu. Propadni, dovraga, propadni. PROPADNI. 21 FREDDY JOHNSON UPERI KARABIN U NAPUŠTENI HUMMER, A KURTZ SE LUKAVO postavi iza njega (ponavljao se scenarij napada na svemirski brod sivaca); čekao je da vidi kako će se situacija razvijati. “Šefe, dvojica su. Čini se da je Owen odlučio iznijeti smeće prije nego što je krenuo dalje.” “Mrtvi?” “Meni izgledaju prilično mrtvi. Sigurno Devlin i onaj drugi, onaj po kojeg su svratili.” Kurtz priđe Freddyju, nakratko zaviri kroz smrskani prozor pa kimne glavom. I njemu su izgledali prilično mrtvi: par bijelih krtica leži isprepleten na stražnjem sjedištu, pokriveni krvlju i smrskanim staklom. Podigne pištolj da ih sredi - svakom po metak u glavu ne bi škodilo - ali ga spusti. Owen možda nije čuo njihov automobil. Snijeg je nevjerojatno težak i mokar - akustična deka - i to je lako moguće. Ali bi čuo pucnjeve. Umjesto toga, okrene se prema stazi. “Kreni, dragoviću, ja ću za tobom. Pazi gdje staješ - izgleda sklisko. A možda ga još možemo iznenaditi. Mislim da bismo to trebali imati na umu, zar ne?” Freddy kimne glavom. Kurtz se nasmiješi. Smiješak pretvori njegovo lice u mrtvačku lubanju. “Momak, uz malo sreće, Owen Underhill bit će u paklu prije nego što bude znao da je mrtav.” 22 DALJINSKI UPRAVLJAČ, PRAVOKUTNIK CRNE PLASTIKE POKRIVEN LIŠAJEM, NALAZI se na stoliću pokraj kreveta gospodina Sivca. Jonesy ga zgrabi. Glasom koji sablasno podsjeća na Beaverov, kaže: “Jebeš ti to” i kresne njime najjače što je mogao po rubu stolića, poput čovjeka koji razbija ljusku tvrdo kuhanog jajeta. Daljinac se razbije, baterije razlete i u Jonesyjevoj ruci ostane plastični štapić nazubljenog ruba. Gurne ruku

192 ispod jastuka koji Henry drži na licu batrgajućeg stvora. Oklijeva samo trenutak, sjetivši se prvog susreta s gospodinom Sivcem - svog jedinog susreta. Okrugla kvaka kupaoničkih vrata ostala mu je u ruci kad je šipka pukla. Osjećaj zatamnjenja kad je stvorova sjena pala na njega. Gospodin Sivac je tamo bio itekako stvaran, stvaran kao ruže, stvaran kao kiša. Jonesy se okrenuo i ugledao... to... što je gospodin Sivac bio prije nego što je postao gospodin Sivac... kako stoji u onoj velikoj središnjoj sobi. Stvor iz tisuća filmova i dokumentaraca o “neobjašnjenim misterijima”, samo star. Star i bolestan. Čak i tad spreman za ovaj bolnički krevet na Intenzivnoj. Marcy, bio je rekao, iščeprkavši tu riječ ravno iz Jonesyjeva mozga. Izvukavši je poput čepa. Načinivši rupu kroz koju će ući. A tad je eksplodirao poput petarde na Novu godinu, samo što je umjesto konfeta on posijao lišaj a... ...a ja sam zamislio ostatak. Tako je bilo, zar se? Samo još jedan slučaj intergalaktičke shizofrenije. To je zapravo bilo to. Jonesy! vikne Henry. Ako to namjeravaš učiniti, onda daj više! Gospodine Sivac, priprema, pozor, pomisli Jonesy. Jer bit će gadno; došao vrag po svo— 23 GOSPODIN SIVAC NAPOLA JE UGURAO LADOVO TIJELO U OTVOR KAD MU JONESYJEV glas ispuni glavu. Gospodine Sivac, priprema, pozor. Jer bit će gadno; došao vrag po svoje. Bol zadere posred Jonesyjeva vrata. Gospodin Sivac podigne Jonesyjeve ruke, ispusti niz krkljavih jauka koji se nikad neće uzdići na razinu krika. Ne osjeti čekinjavu, nenaboranu kožu Jonesyjeva vrata nego vlastitu grubu put. A najjače osjeti zgranutu nevjericu: posljednja Jonesyjeva emocija koju je isisao. Ovo nije moguće. Uvijek su stizali brodovima svojih prethodnih žrtava, u toj starudiji; uvijek bi podigli ruke u znak predaje; uvijek bi pobijedili. Ovo nije moguće. A ipak nekako jest. Byrumova svijest nije izblijedjela, već se razbudila. Na samrti, entitet nekoć poznat kao gospodin Sivac vratio se u svoje donedavno stanje. Kako je on postajao ono (i trenutak prije nego što će ono postati ništa), gospodin Sivac posljednji put bijesno gurne psa. Pas propadne u otvor... ali svejedno nedovoljno da bi se sasvim sunovratio. Byrumova posljednja jonesyjevska pomisao bila je Trebao sam prihvatiti njegov prijedlog. Trebao sam se podoma—

193 24 JONESY ZAREŽE POTRGANIM KRAJEM DALJINSKOG UPRAVLJAČA PO GOLOM, podvoljastom vratu gospodina Sivca. Grlo mu se rascijepi poput usta i izađe oblačić nečega crvenkastonarančastog, obojivši zrak bojom krvi prije nego što se sleglo na pokrivaču u pljusku prašine i dlačica. Tijelo gospodina Sivca trzne se jedanput, galvanski, u Jonesyjevim i Henryjevim rukama, a zatim se usuče poput sna, što je zapravo uvijek i bilo, i prometne u nešto poznato. Na trenutak se Jonesy ne može sjetiti u što, a tad se sjeti. Ostaci gospodina Sivca izgledaju kao jedan od onih kondoma koje su vidjeli na podu napuštenog ureda špedicije Braće Trackers. On je— — mrtav! Jonesy je namjeravao završiti rečenicu, ali ga tad propara strahotna munja bola. Ovaj put ne u kuku nego u glavi. I grlu. Odjednom oko vrata ima užarenu ogrlicu. A cijela je soba prozirna, neka ga vrag odnese ako nije. Gleda kroza zid u kućicu sa šahtom, gdje pas uguran u onu pukotinu porađa opako crveno stvorenje koje izgleda kao križanac između lasice i golemog, krvlju natopljenog crva. On jako dobro zna što to jest: byrum. Isprugan krvlju, fekalijama i ostacima vlastite opnaste posteljice, zureći svojim bezumnim crnim očima (to su njegove oči, pomisli Jonesy, oči gospodina Sivca), rađa se pred njim, isteže tijelo, pokušava se ispiliti, želi pasti u tamu i prema zvuku tekuće vode. Jonesy pogleda u Henryja. Henry pogleda u njega. Jedan kratak trenutak, prestrašeni pogledi njihovih mladih očiju se sretnu... a tad i oni počnu iščezavati. Duddits, kaže Henry. Glas mu dopire izdaleka. Duddits odlazi. Jonesy... Zbogom. Možda Henry želi reći zbogom. Prije nego što je uspio, obojica se rasplinu. 25 JEDAN TRENUTAK, KAD JONESY NIJE BIO NIGDJE, ON OSJETI VRTOGLAVICU, KRAJNJU nepovezanost. Pomisli da je to jamačno smrt, da je osim gospodina Sivca ubio i sebe - stavio samom sebi nož pod grlo, kako se kaže. U stvarnost ga vrati bol. Ne u grlu, toga je nestalo i ponovno je mogao disati - čuo je kako zrak ulazi u njega i izlazi iz njega u silnim suhim soptajima. Ne, taj je bol bio njegov stari znanac. Bolio ga je kuk. Ščepao ga je i zavitlao natrag u svijet oko svoje

194 otečene, urlajuće osi, omotao ga poput kugle koja visi na stupu. Ispod koljena osjeti beton, ruke su mu bile pune krzna i začuje neljudsko pijukanje. Barem je ovaj dio stvaran, pomisli on. Ovaj je dio izvan snovolovke. To prokleto žvrgoljenje. Jonesy ugleda onog lasičjeg stvora kako se klati u tami, a za gornji ga svijet drži samo rep koji se još nije otkvačio od psa. Jonesy se baci i zgrabi njegovo sklisko, uzdrhtalo tijelo u trenutku kad se sasvim iskoprcao. Zaljulja se natrag, u bolesnom mu kuku začekića bol. On podigne uvijajuće, ceketavo stvorenje iznad glave poput zabavljača iz lunaparka s udavom. Stvor je šibao tijelom lijevo-desno, škrgutao zubima po zraku, savijao se unatrag, pokušavao dohvatiti Jonesyjevo zapešće, ali se uspije dočepati samo desnog rukava njegove vjetrovke i potrgati ga; iz njega iscure perolaki grmići bijelog paperja. Jonesy se zavrti na svom urlajućem kuku i ugleda čovjeka u okviru razbijenog prozora kroz koji se gospodin Sivac provukao. Pridošlica, čije se lice izdužilo od iznenađenja, bio je odjeven u maskirnu vjetrovku i u ruci držao pušku. Jonesy zavitla uvijajuću lasicu najdalje što je mogao, a što nije bilo daleko. Ona odleti možda tri metra, padne na lišćem posut pod uz vlažan, mukli udarac i odmah počne puzati natrag prema šahtu. Pseća strvina zakrčila je dio otvora, ali ne sasvim. Bilo je dovoljno prostora. “Upucaj ga!” Jonesy vrisne na muškarca s puškom. “Za Boga miloga, ubij ga prije nego što se dokopa vode!” Ali čovjek na prozoru ne učini ništa. Posljednja nada za spas svijeta samo je stajao otvorenih usta. 26 OWEN NIJE MOGAO POVJEROVATI SVOJIM OČIMA: NEKAKAV STVOR, NAKAZNA lasica bez nogu. Čuti za takve stvorove je jedno, a vidjeti nešto drugo. Stvor je migoljio prema sredini poda. Tamo je poput klina zapeo pas ukočenih šapa podignutih u zrak kao da se predaje. Čovjek - jamačno Jonesy Tifusar - urlao je na njega da ubije stvora, ali Owenove se ruke nisu podigle. Kao da su bile obložene olovom. Stvor će umaći; nakon svega što se dogodilo, to što se nadao spriječiti dogodit će mu se pred nosom. Kao da je u paklu. Gledao je kako se stvor uvijanjem pokreće i pritom ispušta nekakve užasne majmunske glasove koji kao da su mu se razlijegali u glavi; gledao je kako se Jonesy očajnički nespretno bacio na stvora, u nadi da će ga uhvatiti ili barem presresti. Ništa od toga; pas mu stoji na putu. Owen ponovno zapovjedi rukama da podignu pušku i nanišane, ali se ništa ne dogodi. MP5 mogao je biti baš u nekom drugom svemiru. Dopustit će da stvor umakne. Stajat će ovdje kao stup i dopustiti da umakne. Bog mu bio na pomoći.

195 Bog im svima bio na pomoći. 27 HENRY SE USPRAVI NA STRAŽNJEM SJEDIŠTU TERENCA, OŠAMUĆEN. IMAO JE nešto u kosi. On to otare rukom, još pod utjecajem sna o bolnici (samo što to nije bio san, pomisli on), a tad ga oštar bodac bola prizove donekle u stvarnost. Bilo je to staklo. Kosa mu je bila puna stakla. Još stakla, krhotina Saf-T-Glasa, pokrivalo je sjedište. I Dudditsa. “Dud?” Nema vajde, naravno. Duddits je mrtav. Jamačno. Potrošio je posljednje atome svoje venuće snage da dovede Jonesyja i Henryja u onu bolničku sobu. Ali Duddits zaječi. Oči mu se otvore i njihov pogled vrati Henryja sve do ove snijegom pokrivene slijepe ulice. Dudditsove su oči bile crvene i krvave nule, oči proročice. “Ooby!” zavapi Duddits. Ruke mu se podignu i načine slabašan pokret kao da nišani puškom. “Ooby Doo! Iamo osla!” Negdje ispred njih, iz šume, začuju se dva pucnja u ime odgovora. Stanka pa treći. “Dud?” šapne Henry. “Duddits?” Duddits ga je vidio. Čak i kroz svoje krvave oči, Duddits ga je vidio. Henry nije to samo osjetio; na trenutak ugleda sebe kroz Dudditsove oči. Kao da gleda u čarobno zrcalo. Ugleda nekadašnjeg Henryja: klinac koji gleda u svijet kroz naočale rožnatih okvira prevelike za njegovo lice, koje mu uvijek padaju na vrh nosa. Osjeti Dudditsovu ljubav, jednostavnu i nekompliciranu emociju, nearomatiziranu sumnjom, sebičnošću ili zahvalnošću. Henry uzme Dudditsa u naručje, a kad je osjetio lakoću tijela svog starog prijatelja, rasplače se. “Ti si bio srećković, rista”, reče on i poželi da je Beaver tu. Beaver bi učinio ono što Henry nije mogao; Beav bi uspavao Dudditsa uspavankom. “Ti si bio srećković, eto što mislim.” “Eni”, reče Duddits i rukom dotakne Henryjev obraz. Smiješio se, a njegove su posljednje riječi bile besprijekorno razgovijetne. “Volim te, Eni.” 28 DVA PUCNJA ODJEKNU ISPRED NJIH - KARABINSKI PUCNJI BIČEM. I TO NEDALEKO. Kurtz stane. Freddy je bio sedam metara ispred njega, stajao pokraj ploče na kojoj je Kurtz jedva uspio pročitati: RIBOLOV U ŠAHTU NAJSTROŽE ZABRANJEN.

196 Treći pucanj pa tajac. “Šefe?” promrmlja Freddy. “Ispred nas je nekakva zgrada.” “Vidiš li ikoga?” Freddy zavrti glavom. Kurtz ga sustigne, čak i sad zabavljen time kako je Freddy poskočio kad mu je on položio ruku na rame. A i s pravom. Preživi li Abe Kurtz idućih petnaest do dvadeset minuta, namjerava se sam zaputiti u vrli novi svijet koji ga možda očekuje. Nitko ga neće pritom usporavati; nikakvih svjedoka ove posljednje gerilske akcije. Pa premda možda Freddy nešto sumnja, ne može znati pouzdano. Šteta da je telepatije nestalo. Šteta za Freddyja. “Zvuči kao da je Owen našao nekog drugog da ga ubije.” Kurtz progovori tiho u Freddyjevo uho, u kojemu se još šepirilo nekoliko vitica Ripleyjica, sad bijelih i sparušenih. “Upadamo?” “Zaboga, ne”, odgovori Kurtz. “Ne daj Bože! Smatram da je kucnuo čas - nažalost, taj čas kucne u gotovo svakom životu - kad moramo skrenuti sa zacrtanog puta, dragoviću. Ubaciti se medu drveće. Vidjeti tko će ostati, a tko izaći. Ako itko izađe. Pričekat ćemo deset minuta, može? Mislim da bi deset minuta trebalo biti više nego dovoljno.” 29 RIJEČI KOJE su ISPUNILE GLAVU OWENA UNDERHILLA NISU IMALE SMISLA, ALI su bile vrlo razgovijetne: Scooby! Scooby Doo! Imamo posla! Karabin se podigne. Nije ga podigao on, ali kad se sila koja je podigla pušku povukla, Owen je lako preuzeo. Prebaci regulator paljbe na pojedinačnu, nanišani i dvaput pritisne okidač. Prvi metak promaši, udari u beton ispred lasice i odbije se. Polete komadići betona. Stvor uzmakne, okrene se, ugleda ga i iskesi svoja usta puna igličastih zuba. “Tako je, ljepotice”, reče Owen. “Nasmiješi se u objektiv.” Njegov drugi metak prošiša točno kroz lasičin neveseli cer. Ona se prekobaci natraške u zraku, udari o zid pa padne na beton. No čak i tako raznesene rudimentarne glave, instinkti su joj još radili. Ponovno počne polako puzati. Owen nanišani, a kad je naciljao u svoju metu, pomisli na Rapeloewe, Dicka i Irene. Fini ljudi. Dobri susjedi. Ako bi ti zatrebala šalica šećera ili litra mlijeka (ili rame za plakanje, kad smo već kod toga), uvijek si mogao otići svojim prvim susjedima i riješiti problem. Kažu da je moždani, dijete! doviknuo mu je gospodin Rapeloew, samo što je Owen pomislio da je on rekao da su dobili dijete. Djeca sve pobrkaju. I tako je ovo za Rapeloewe. I za klinca koji je uporno pogrešno shvaćao.

197 Owen opali treći put. Taj metak potrefi byruma posred tijela i prepolovi ga. Raskomadani dijelovi trznu se... zgrče... pa smire. Nakon što je to zgotovio, Owen zanjiše karabin u kratkom luku. Ovaj put nacilja u čelo Garyja Jonesa. Jonesy ga je gledao ne trepćući. Owen je bio umoran - gotovo kao pas, tako se barem osjećao - ali je ovaj čovjek izgledao više nego iscrpljeno. Jonesy podigne svoje prazne ruke. “Nemaš razloga to povjerovati,” reče on, “ali gospodin Sivac je mrtav. Zaklao sam ga dok mu je Henry držao jastuk na licu - prizor kao iz Kuma. ” “Zar”, reče Owen. Glas mu uopće nije imao intonacije. “A gdje ste točno izvršili to smaknuće?” “U Općoj bolnici Massachusetts moga uma”, reče Jonesy. A tad se nasmije najneveselijim smijehom koji je Owen ikad čuo. “U onoj po čijim hodnicima bazaju jeleni, a na televiziji se emitira stari film s naslovom Suosjećanje za sotonu. ” Owen se na to lagano lecne. “Ubij me ako baš moraš, vojnice. Spasio sam svijet - priznajem, uz pomoć tvoga gola u sudačkoj nadoknadi. Možeš me nagraditi za tu uslugu na tradicionalan način101 . Usto mi je prokletnik ponovno slomio kuk. Mali poklon na odlasku od čovječuljka kojeg nije bilo. Bol je...” Jonesy se iskesi. “Silna.” Owen još trenutak ostane držati podignutu pušku, a tad je spusti. “Preživjet ćeš”, reče on. Jonesy se nasloni na laktove, jekne, prebaci težinu najbolje što je mogao na svoj neozlijeđeni bok. “Duddits je mrtav. Vrijedio je koliko nas dvojica zajedno - i više - a mrtav je.” Na trenutak pokrije oči pa spusti ruku. “Čovječe, koja je ovo fukancija. Tako bi se Beaver izrazio: Koje li fukancije. Što je, znaš, suprotno od fukanca što na beaverovskom jeziku znači dobar provod, potencijalno, premda ne i nužno, seksualne prirode.” Owen nije imao pojma o čemu to čovjek govori; vjerojatno bunca. “Duddits je možda mrtav, ali Henry nije. Jonesy, ganjaju nas neki ljudi. Opaki ljudi. Čuješ li ih? Znaš li gdje su?” Ležeći na hladnom podu posutom lišćem, Jonesy odmahne glavom. “Nažalost, ponovno sam na standardnih pet osjetila. ESP se izgubio. Grci možda darove nose, ali su to indijanski darovi.102 Nasmije se. “Isuse, zbog ovakvog bih štosa mogao izgubiti posao. Ta ne želiš me valjda tek tako ubiti?” 101 Mučeničkom smrću nagraditi nekoga tko je spasio svijet, kao što je Isus raspet na križ. 102 Prvi dio rečenice aluzija je na stih iz junačkog epa Eneida, Marona Publija Vergilija (70. pr. Kr. - 19. pr. Kr.), rimskog pjesnika iz Augustova doba; Timeo Danaos et dona ferentis (Čuvaj se Grka i kad darove nose); to je rekao Laokoon o trojanskom konju. Grk je u američkom slengu ujedno i naziv za svakog stranca i došljaka. Drugi dio rečenice, u izvorniku Indian giver /indijanski darovatelj/ je vrlo rasistički obojen izraz u slengu, za osobu koja najprije donese dar pa ga poslije uzme ili očekuje nešto zauzvrat.

198 Owen tome obrati pozornosti koliko i semantičkim razlikama između fukancije i fukanca. Stiže Kurtz, i to mu je najpreča boljka. Nije ga čuo kad je stigao, ali nije ni čudo. Snijeg dovoljno gusto pada da priguši sve zvukove osim onih najglasnijih. Pucnjeve, primjerice. “Moram se vratiti na cestu”, reče on. “Ti ostani ovdje.” “Imam li izbora?” upita Jonesy i zatvori oči. “Čovječe, da se barem mogu vratiti u svoj topli ured. Mislio sam da to nikad neću reći, ali došao je i taj dan.” Owen se okrene i siđe niza stube; sklizalo mu se, ali se uspije održati na nogama. Pogledom pretraži šumu s obiju strana puteljka, ali ne previše pozorno. Leže li Kurtz i Freddy u zasjedi negdje između ovoga ovdje i Hummera, sumnja da će imati dovoljno vremena da nešto učini. Mogao bi ugledati njihove tragove, ali bi im tad već bio tako blizu da bi tragovi vjerojatno bili posljednje što bi vidio. Morao se nadati da još ima prednost, to je sve. Mora vjerovati u staru dobru ludu sreću, a zašto i ne? Bio je u puno čupavih situacija i luđa sreća ga je uvijek izvukla. Možda će to ponov— Prvi ga metak pogodi u trbuh, odbaci natraške i zvonasto mu nadigne stražnji dio vjetrovke. Owen zalomi stopalima, pokušavajući ostati na nogama, a i zadržati MP5 u rukama. Nije bilo bola, tek osjećaj da ga je nespremnog raspalila velika boksačka rukavica na šaci podmuklog protivnika. Drugi mu metak odnese jednu stranu glave i to ga zapeče, kao da utrljavaš alkohol obilno nanesen na otvorenu ranu. Treći ga metak dohvati visoko na desnoj strani prsa i to je bilo piši kući propalo je; izgubi ravnotežu i karabin. Što je Jonesy rekao? Nešto o tome kako je spasio svijet, a za to bio nagrađen na tradicionalan način. A ovo i nije tako loše; Isusu je trebalo šest sati da izdahne, objesili su mu posprdni natpis iznad glave, a kad je došlo vrijeme za okrepu, njemu su dali bućkuriš od octa i vode103 . Ležao je napola na snijegom pokrivenom puteljku, a napola sa strane, nejasno svjestan da nešto kriči, a da to nije on. Zvučalo je poput goleme raspigane šojke. To je orao, pomisli Owen. Uspije udahnuti, pa iako je izdahnuo više krvi nego zraka, uspije se podići na laktove. Ugleda kako se iz guštare breza i borova pomaljaju dva lika, sagnuta, vrlo slično borbeno-jurišnoj pozi. Jedan je bio zdepast i plećat, drugi vitak, sjedokos i nedvojbeno poletan. Johnson i Kurtz. Buldog i hrt. Sreća ga je ipak napustila. Na kraju, sreća to uvijek učini. Kurtz klekne pokraj njega, iskričavih očiju. U jednoj je ruci držao trokut novina. Bio je izgužvan i malo savijen od dugog putovanja u Kurtzovu stražnjem džepu, ali svejedno prepoznatljiv. Kapa. Magareća kapa. “Peh, dragoviću”, reče Kurtz. Owen kimne glavom. I jest. Veliki peh. “Vidim da si našao vremena da mi načiniš poklončić.” “I jesam. Jesi li barem ostvario svoj primarni cilj?” Kurtz podigne bradu prema 103 Dok je Isus visio na križu, jedan je čovjek namočio spužvu u ocat (u nekim novijim prijevodima Biblije, u kiselo vino), nataknuo je na štap i prinio Isusovim ustima da se okrijepi. David je David Brinkley (1920. - 2000.), a Chet je Chet Huntley (1911. - 1974.). Oni su od 1956. do 1970. vodili polusatne političko-informativne emisije “The Huntley-Brinkley Report”, Brinkley iz Washingtona, a Huntley iz New Yorka, koje bi redovito završili spomenutom rečenicom.

199 kućici. “Sredio sam ga”, propenta Owen. Usta su mu bila puna krvi. On je ispljune, pokušavajući ponovno udahnuti, no umjesto toga začuje kako je velik dio tog zraka zahripao kroz neku novu rupu. “Sve je dobro što se dobro svrši, nije li?” Kurtz će dobrostivo. Nježno stavi onu novinsku kapu na Owenovu glavu. Krv je istog trenutka natopi, šireći se naviše, i oboji u crveno članak o NLO-u. Začuje se još jedan krič negdje iznad vodocrpilišta, vjerojatno s jednog od otoka, zapravo brežuljaka koji strše iz namjerno potopljenog krajolika. “To je orao”, reče Kurtz i potapše Owena po ramenu. “Momče, smatraj se sretnim. Bog ti je poslao ratničku pticu da ti otpjeva—” Kurtzova se glava rasprsne u maglici krvi, mozga i kosti. Owen ugleda posljednji izraz u čovjekovim plavim očima bijelih trepavica; zaprepaštenu nevjericu. Na trenutak Kurtz ostane klečati, a zatim se prevali ničice na ono što mu je ostalo od lica. Iza njega, Freddy Johnson stajao je još podignutog karabina iz čije se cijevi pušilo. Freddy, Owen pokuša reći. Nikakav zvuk ne izađe iz njegovih usta, ali mu je Freddy jamačno pročitao s usana. Kimne glavom. “Nisam želio, ali je baraba to namjeravao učiniti meni. Nisam mu morao čitati misli da bih to shvatio. Ne nakon tolikih godina.” Dovrši posao, Owen pokuša reći. Freddy ponovno kimne glavom. Vjerojatno se u Freddyju ipak zadržalo nešto od one proklete telepatije. Owen se gubio. Bivao sve umorniji. Laku noć, drage dame, laku noć David, laku noć Chet104. Laku noć, mili kraljeviću105. Legne na snijeg; kao da poleđuške pada na krevet od najmekšeg paperja. Odnekud, jedva čujno i iz velike daljine, ponovno začuje krič onog orla. Upali su mu na teritorij, poremetili njegov snježni jesenski mir, ali uskoro će otići. Orao će ponovno imati vodocrpilište samo za sebe. Bili smo heroji, pomisli Owen. Neka me vrag odnese ako nismo. Jebi se ti i tvoja kapa, Kurtz, bili smo li— Nije čuo posljednji hitac. 30 BILO JE JOŠ PUCNJAVE, NO SAD JE VLADALA TIŠINA. HENRY JE SJEDIO NA STRAŽNJEM sjedištu Hummera pokraj svog mrtvog prijatelja i pokušavao odlučiti što će. Izgledi da 104 David je David Brinkley (1920. - 2000.), a Chet je Chet Huntley (1911. - 1974.). Oni su od 1956. do 1970. vodili polusatne političko-informativne emisije “The Huntley-Brinkley Report”, Brinkley iz Washingtona, a Huntley iz New Yorka, koje bi redovito završili spomenutom rečenicom. 105 Misli se na princa Hamleta. To nakon Hamletove pogibije izgovara Horacije.

200 su se oni svi međusobno poubijali bili su slabi. Izgledi da su pozitivci - ispravak, - pozitivac - koknuo negativce bili su još slabiji. Njegov prvi nagon nakon što je došao do tog zaključka bio je pod hitno se maknuti iz Hummera i sakriti se u šumi. No tad pogleda u snijeg (Ne vidim li snijeg više nikad, pomisli on, i to će biti prebrzo) pa odbaci tu ideju. Vrati li se Kurtz ili taj koji je s njim u idućih pola sata, Henryjevi će se tragovi još vidjeti. Slijedili bi njegov trag i naposljetku ga ubili kao bijesnog psa. Ili lasicu. Pa uzmi onda pištolj. Ubij ih prije nego što oni ubiju tebe. To je već bolji plan. On nije Wyatt Earp106, ali zna pucati. Pucati u ljude nešto je sasvim drugo nego pucati u jelene, ne mora se biti psihić da bi se to znalo, ali je bio uvjeren da bi uspio upucati te tipove a da ne bi trepnuo ako mu dođu na puškomet. Upravo se mašio za kvaku kad začuje iznenađenu psovku, tup udarac, pa još jedan pucanj. Ovaj je bio jako blizu. Henryju se učini da se netko poskliznuo i pao u snijeg pa opalio iz oružja kad je tresnuo na tur. Možda se zlotvor upucao? Nada li se previše? Ne bi li to bilo d— Ali ne. Nije on te sreće. Henry začuje tihi roktaj kad je osoba koja je pala ustala i ponovno krenula. Postojala je samo jedna opcija i Henry se odluči za nju. Legne na sjedište, ponovno se obgrli Dudditsovim rukama (najbolje što je mogao), pretvarajući se da je mrtav. Nije mislio da postoje veliki izgledi da mu ta finta uspije. Negativci su u dolasku prošli pokraj vozila - očito, s obzirom na to da je još živ - ali im se tad od žurbe jamačno pušilo iz dupeta. Sad će ih vjerojatno teže zavarati nekoliko rupa od metaka, malo razbijenog stakla i krv od posljednjih krvarenja jadnog starog Dudditsa. Henry začuje tihe, hrskave korake na snijegu. Sudeći po zvuku, samo jedan par koraka. Vjerojatno zloglasni Kurtz. Posljednji preživjeli. Stiže tama. Smrt popodne107 . Ne više njegova stara prijateljica - sad se samo pretvara da je mrtav - ali svejednako mu prilazi. Henry zatvori oči... Čekao je... Koraci prođu pokraj Hummera ne usporivši. 31 STRATEŠKI CILJ FREDDYJA JOHNSONA ZASAD JE BIO I KRAJNJE PRAKTIČAN I krajnje kratkoročan: želio je okrenuti taj vražji džip a da ne zapne. Uspije li mu to, želi proći pokraj one vododerine na Istočnoj ulici (gdje je dolijao Subaru za kojim je Owen jurio) a da ne upadne u jamu. Uspije li se vratiti na prilaznicu, to bi mu moglo trunčicu proširiti obzore. Pomisao na Mass Pike nakratko mu izroni na površinu mozga kad je otvorio vrata šefova Hummera i zavukao se za upravljač. Pokraj 106 Šerif i revolveraš (1848. - 1929.). Najpoznatiji od četvero braće (Virgil, Morgan i James), čuvara reda i zakona u Dodge Cityju i Tombstoneu. Sudionik glasovitog obračuna kod O.K. korala. 107 Posljednji roman Ernesta Hemingwaya, o koridi, objavljen 1932.