"etiri luksa. Poveau na šest. Da li sada vidi?" "Ne. Ali osea svetlost. Talamika reakcija. Medikom e uvrstiti elektrode i uspostaviti strujno kolo... Ah, odlino..." U sve prozirnijoj tmini on ugleda nešto bledoružiasto i svetlo kako se nadnosi nad njim. Istovremeno, do njega dopre glas koji je žurno izgovorao: "Spasli smo vas. Sve e biti u redu. Ne muite se da govorite. Ukoliko ste me razumeli, samo dva puta sklopite oi. Dva puta." On uini kako mu bi reeno. "Odlino. Nastaviu da vam se obraam. Ukoliko me ne budete razumeli, trepnite jednom. Jednom." On pokuša da razazna ko je ta bledoružiasta osoba, ali mu to ne poe za rukom. "Pokušava da te vidi", dopre do njega udaljeniji glas. Kako je to taj glas mogao znati? "Videete i mene i sve ostalo", ponovo mu se, lagano, obrati bariton. "Morate biti strpljivi. Razume li me?" On odgovori potvrdno, dva puta sklopivši kapke. Želeo je i da nešto kaže, ali iz njegovog grla dopre samo krkljaj. I to je bilo sve. "Ne, ne", upozori ga isti glas. "Suviše je rano za konverzaciju. Ne možete još da govorite: u dušniku vam je crevo, kroz koje dobijate vazduh. Niste u stanju sami da dišete; mi vas pojimo vazduhom. Razumete li me? Dobro. A sada ete malo odspavati. Kada se probudite, okrepljeni, onda emo malo porazgovarati. Sve e vam biti objašnjeno. A sada... Viktore, uspavaj ga, ali lagano, veoma lagano... Pa, lepo sanjajte..." Vid mu se istog asa zamrai, kao da se svetlost ugasila; ali ne iznad, ve unutar njega. Nije želeo da spava. Želeo je, naprotiv, da se osovi na vlastite noge. Ali tmina koja je bila on sam ve je isezla. Javiše mu se mnogi glasovi: neobini snovi, prijatni snovi, kao i snovi koje niti je mogao zapamtiti, niti ih za bilo šta vezati. Povremeno, predstavljao je itavo mnoštvo istovremenih oseanja. Odlazio bi nekud daleko, a onda se opet vraao. Video je neke ljude, prepoznavao njihova lica, ali im se nije mogao setiti imena. Povremeno, opet, sve što mu je preostajalo bio je prostor koji ga je okruživao, niim omeen i preplavljen nevidljivim suncem. inilo mu se kao da su eoni minuli u tim snovima, i u prazninama izmeu njih. A onda se, odjednom, probudio. Sa povratkom svesti, vratio mu se i oseaj da ponovo poseduje vlastito telo. Ležao je na leima, umotan u neko paperjasto, meko tkanje. Napevši lene mišie, on u butinama oseti lake žmarce. Iznad glave ugleda ravnu, bledozelenu tavanicu; u blizini su se presijavale neke staklene posude i mnoštvo cevica, ali on nije bio u stanju da pomeri glavu. Nešto mu je vrsto držalo glavu na jastunici, koja je, dopirui mu sve do slepoonica, bila u isti mah i meka i nepopustljiva u svojoj vrstini. Oi je, meutim, sada mogao slobodno da pokree. S one strane poluprovidnog zida stajali su aparati ija mu svrha nije bila poznata, a na samom rubu njegovog vidnog polja neke malene lampice, gasei se i ponovo se palei, izvodile su svoj neobini, ritmiki ples. Uskoro, meutim, zapazi da su te lampice na neki nain povezane sa njim samim: uvek kada bi dublje udahnuo vazduh, širei grudni koš, i one su se smesta palile u istom ritmu. Izvan njegovog vidnog polja, nešto se ružiasto žarilo postojanom, sporom ritminošu: pulsirajui periodi tog ružiastog odsjaja takoe su bili usklaeni s njim - u stvari, s otkucajima njegovog srca. Sada ve više nije moglo biti nimalo sumnje da se nalazi u nekoj bolnici. Znai, ipak nesreni sluaj. Ali kakve vrste, i kada? On nabra obrve, oekujui da mu odnekud iz seanja samo po sebi iskrsne objašnjenje. Uzalud. Ležei i dalje nepokretan, on zavori oi i sav se usredsredi na to pitanje. Odgovora nije bilo. Sposobnost kojom je sada raspolagao, da pokree noge, ruke, i prste, kako je hteo - izuzimajui pokriva koji ga je sveg obujmljivao - više ga nije zadovoljavala. On pokuša da proisti grlo, dodirnu jezikom unutrašnju stranu zuba, konano progovori: "Ja...Ja!" Odmah je prepoznao svoj glas. Ali iji on beše, njegov vlastiti glas, to nije umeo da kaže, udei se kako je to uopšte mogue. Pokuša da se oslobodi pokrivaa u koji beše umotan i nekoliko puta zaredom nape mišie. A onda ga
malaksalost odjednom, iznenada prože, i on u trenutku zgasnu, baš kao plamiak svee koji naglo trne. Nije brojao dane koji su promicali. Život na brodu odvijao se na jednostavan, uobiajen nain, onako kako bi to bilo i na samoj Zemlji. Tokom dana sve palube, svi hodnici, i svi prolazi koji su meusobno spajali razliite sektore - bili su jarko osvetljeni. Oko deset asova poeo bi se spuštati sumrak, i to kao prigušeno zlatasto rumenilo koje se izlivalo sa tavanice i iz zidova. Pola sata posle toga poela bi preovlaivati plaviasta polutama, sve dok svetlosti ne bi sasvim nestalo; i sve što bi, potom, kakvom usamljenom noobdiji osvetljavalo put bila je tanka fluorescentna traka što se protezala duž tavanica. Njemu su se upravo ti trenuci najviše dopadali. Razume se, ništa mu nije stajalo na putu da Euridikom krstari za dnevnih asova - sve mu je bilo dostupno, i više no jednom napomenuli su mu da, zaista, nekom nije na smetnji. Mogao je da poe kuda god želi, da postavi bilo kakvo pitanje; pa ipak, no mu je više godila za šetanje koje je preduzimao. Fiziki u dobrom stanju, ustajao je rano i svakog jutra vežbao u gimnastikoj dvorani; potom je odlazio u školu. Tako su to, bar, nazivali. Smeštao se u sedište ispred Memnona, da bi seanja povratio igrama asocijacija uz pomo nizova slika i rei; pored toga, na ovaj je nain saznavao i o stvarima koje su mu bile potpuno nove. Oseao se sasvim opušten u prisustvu tog robota, koji je bio beskajno strpljiv i jednostavno nesposoban da ispolji bilo kakvu emociju, ili uenje, ili oseanje nadmoi. A ukoliko mu ne bi pošlo za rukom da nešto shvati, Memnon mu je odmah priticao upomo služei se i vizuelnim programima za obuku, koje je pozajmljivao iz zaliha što su stajale na raspolaganju drugim, slinim mašinama na brodu. U holodosijeima u njegovim arhivama nalazilo se na desetine hiljada filmova (razume se, samo ih je uslovno bilo mogue nazivati filmovima) i fotografija (veoma razliitih od fotografija iz prošlosti, budui da se svaka zazvana slika odmah preobraala u živi prizor, i svaka re bila kao upravo izgovorena). I tako, ukoliko bi to samo poželeo, mogao je da zalazi u unutrašnje odaje piramida, u gotske katedrale i u zamkove na Loari; da se šeta Marsovim mesecima, neznanim gradovima i šumama. I inio je to, iako samo stoga što mu je bilo jasno da su te iluzije važan deo terapije. Lekari su nastojali da se prema njemu, u potpunosti, odnose ne kao prema pacijentu, ve kao prema bilo kom drugom lanu posade; šta više, imao je utisak da ga ak izbegavaju, kao da žele da pokažu kako ni u kom smislu nije drugaiji od bilo koga drugog na brodu. Vizuelne uspomene brzo su mu se vratile, zajedno sa njegovim životnim iskustvima, i njegovim profesionalnim sposobnostima kao navigatora i strunjaka u upravljanju strajderima. Uistinu, promene do kojih je došlo na brodu nisu bile ništa manje od promena koje su pretrpele i razne planetarne mašine; suoen s njima, sam je sebi delovao kao pomorac iz dana starih jedrenjaka, koji se iznenada obreo na savremenom prekookeanskom putnikom velebrodu. Nije, meutim, nailazio ni na kakve teškoe u popunjavanju takvih praznina. Zastarele informacije lako je zamenjivao novim. Sve je munije, meutim, doživljavao ono što je smatrao svojim najtežim gubitkom - možda nepovratnim gubitkom; nije, naime, nikako bio u stanju da iz sebe izvue nikakva imena - imena i prezimena, ak ni svoje vlastito ime i prezime. Što je bilo još udnije, imao je utisak kao da je i samo njegovo seanje bilo raspolueno nadvoje. Ono što je nekad doživeo vraalo mu se, istina, donekle izbledelo, ali u svim pojedinostima: baš kao što su deje igrake, neoekivano pronaene posle mnogo godina u nekom kutku u porodinom domu, inile da izrone ne samo slike prošlosti ve i emocionalna aura koja im je davala puni sjaj. Jednom prilikom, tako, u laboratoriji za fiziku, miris isparenja neke tenosti iz destilatora, oštro mu zaparavši nozdrve, istog trena vrati seanje na prizor koji je bio znatno više od puke slike: nalazio se usred polja za prinudno sletanje, jarko osvetljenom u mrkloj noi, i stajao je ispod još usijanih mlaznica raketa, ispod svog tek spasenog broda, udišui taj isti miris azotnog dima i ispunjen oseanjem sree kojeg tada nije bio svestan, ali koje je sada, zahvaljujui tom sevu što mu je dopro iz seanja, i te kako dobro razumeo.
Nije to ak ni spomenuo Dr Grebertu, mada je, bez sumnje, trebalo da to uini, budui da mu je lekar izriito napomenuo da odmah pohita do njega im mu se u seanju javi bilo kakava smislena slika; jer je mogla poticati iz nekog od zapretenih slojeva njegovih uspomena. Bilo je, dakako, neophodno uiniti sve da se takva priseanja i probude i osvetle; ne samo iz razloga psihoterapije, ve da bi se vaspostavile i ponovo povezale moždane niti koje su prilikom nesree bile prekinute. Bio je to savet jednog profesionalca, savet bez sumnje razuman, a i on je sebe smatrao razumnom osobom; pa ipak, zatajio je to od njega. Uzdržanost je neopozivo, bila jedno od trajnih svojstava njegovog karaktera. Rekao je, stoga, samom sebi, da - ukoliko bi mu išta jednm pomoglo da se priseti ko je, zapravo - to svakako nee biti neki miris, kao što bi to kod nekog psa, prirodno, bio sluaj. Istog asa, naravno, postade svestan koliko je ta misao bila glupa. Nijednog asa, nije pomišljao da sebe postavi iznad lekara - pa ipak, ostade pri svojoj odluci da ono što se zbilo sasvim preuti. Gerbert, pak, sa svoje strane, veoma brzo postade svestan ovekove povuenosti. Dao mu je, stoga, odmah, re da se asovi njegove obuke kod Memnona ne snimaju; rekao mu je, takoe, da ukoliko to želi, ima punu slobodu da sam sve izbriše iz robotove memorije. I ovek postupi baš tako. Nije, dabome, imao nikakvih tajni pred robotom. Ovaj mu je, uistinu, pomogao da se priseti mnogo ega - ali ne i imena ljudi, ne i njegovog vlastitog imena. Konano, on od robota zatraži da mu pruži razloge za to. Memnonovo utanje, potraja dugo. Vežbe iz seanja - tako su to nazivali - održavale su se u jednom malenom, prilino neobino nameštenom kabinetu. Bilo je tu nekoliko komada upadljivo starovremenskog nameštaja, kao u kakvom muzeju, i u gotovo kraljevskom stilu: bilo je tu naslonjaa sa zakrivljenim i pozlaenim nožicama, a na svim zidovima visila su uljana platna jednog starog flamanskog majstora, platna kojih se seao kao svojih najomiljenijih slika. Pojavila su se tu pošto ih se jednom prilikom prisetio, i svrha im je oito bila da posluže u terapiji. Slike su zamenjivane nekoliko puta - ali ono što se nalazilo u ukrašenim ramovima nisu zapravo bila platna, mada su veoma uspešno podražavala poteze i premaze boja. I Memnun mu jednom prilikom objasni kako su te izvrsne, mada privremene kopije, nainjene. Samog Memnona nikada nije zapravo video. Ne stoga što ga je neko namerno krio, ve stoga što, budui deo Eskulapijusovog podsistema, sa privremenom namenom da poduava vaskrslog oveka, u za to ureenoj prostoriji nije, jednostavno, mogao da poprimi oblik koji bi se složio s uobiajenom predstavom o kunom uitelju. I tako, da se ne bi morao obraati nekom zamišljenom, u praznini - ili mikrofonu, ili golim zidovima - pred vaskrslim ovekom, dok se šetao kabinetom, stajalo je jedno Sokratovo poprsje, preslikano sa stranica neke knjige u grkoj mitologiji. Ili možda o filosofiji. Poprsje Sokratovo, sa runastom kosom, inilo se kao da je izraeno od mermera; povremeno je, ak - podražavajui grimase živog stvora - uestvovalo u razgovorima. Na oveka je to delovalo pomalo neprijatno; u svakom sluaju, inilo se da odaje ne baš profinjen ukus. Budui, meutim, da nije bio u stanju da smisli ništa drugo, a ne želei da iim dosauje Gerbertu, konano se nekako navikao na lice sa poprsja. Meutim, kad god bi došao u položaj da otkrije nešto muno, ustajao bi i šetkao ispred poprsja, klonei od njega pogled. inilo se, meutim, da sada Sokrat okleva, kao da se nalazi pred suviše složenim problemom. "Moj e odgovor biti krajnje nezadovoljavajui. Nije, naime, dobro za oveka da bude previše svestan svog fizikog i duhovnog ustrojstva. Potpuno saznanje o tome ukazuje, istovremeno, na granice ljudskih mogunosti; što ga priroda manje ograniava u njegovoj svrhovitosti, to je ovek manje spreman da trpi njena ogranienja. To, kao prvo. Kao drugo, imena su uskladištena na mestima razliitim od onih na kojima su uskladišteni pojmovi koji proishode iz govora. Zbog ega? Zbog toga što imena ne tvore nikakav povezan sistem. Na kraju krajeva, ona su u celosti proizvod konvencija. Svaki ovek, dabome, ima ime; mogao bi, meutim, imati i neko drugo ime, a da je, pri tom, re o istoj linosti. ovek dobija neko ime sticajem okolnosti - naješe posredstvom svojih roditelja. Krštenim imenima i prezimenima, otud, nedostaje ono što bismo mogli nazvati nužnošu.
Dozvoli mi sada da se upustim u malu filosofsku digresiju... Samo realne stvari postoje, kao i njihovi meuodnosi. Biti ovek znai biti neka posebna realnost, bez obzira na to da li je u pitanju živ stvor. Meutim, biti brat ili sin - to oznaava odnos. Koristei bilo koji metod u prouavanju nekog novoroenog deteta, bieš u stanju da saznaš sve o njemu; ustanovieš mu i genetsku shemu, ali e ti njegovo ime ostati nedostupno. ovek otkriva svet; meutim, na imena se navikava. Tu razliku, obino, u svakodnevnom životu retko kad uoavamo. Ali uoava je, nesumnjivo, ovek koji je bio u prilici da dvaput doe na ovaj svet. Nije potpuno nemogue da se jednog dana i setiš svog imena. Uistinu, to bi se moglo dogoditi svakog trenutka. A opet, mogue je da se nikad ne dogodi. Upravo iz tog razloga predlažem ti da sebi odabereš neko privremeno ime. Nema nieg ni nepoštenog ni krivotvorenog u tome. U stvari, nai eš se u položaju u kojem su bili tvoji roditelji, dok su stajali kraj tvoje kolevke. Ni oni, pre no što su se odluili, nisu znali kakvo eš ime nositi. Ali pošto su ti ga jednom odabrali, posle toliko godina jednostavno ne bi mogli ni da zamisle da možeš imati neko drugo, samoroeno i tebi bliže ime, razliito od onog što ti ga oni behu dali." "Zvuiš mi kao Pitija", primeti on, nastojei da prikrije nemir što ga u njemu izazva podseanje da je ve pripadao mrtvima. Pri tom, nije mu polazilo za rukom da shvati razloge tog nemira. injenice su, konano, bile injenice. Ako ve ništa drugo, trabalo je, bar, da osea duboko zadovoljstvo, ak ushienost, nekoga ko je ustao iz mrtvih. "Ne marim ja baš toliko za svoje ime. Poznato mi je da poinje sa P. I da ima pet ili šest slova. Pirks ili Parvis. Poznato mi je i da niko od preostalih nije mogao biti spasen. Ipak, mislim da bi bilo bolje da mi uopšte nisu pokazali taj spisak." "Nadali su se da eš biti u stanju da prepoznaš svoje ime." "Ne mogu se tek tako odluiti. Ve sam ti to rekao." "Poznati su mi tvoji razlozi i prihvatam ih. Ti si onaj tip oveka koji obraa veoma malo pažnje na sebe samog. Uvek si bio takav. Znai, nisi spreman da se odluiš i privremeno odabereš neko ime sa spiska?" "Nisam." "Ili da privremeno uzmeš sebi drugo ime?" "Ni to." "Pa, u tom sluaju, šta nameravaš da uradiš?" "Ne znam." Možda je bilo još razloga koje je mogao navesti da bi se odluio, ali, po prvi put otkako je poeo da dolazi na sve ove vežbe, on iskoristi svoje pravo da sve izbriše iz robotove memorije. itav protekli razgovor. I kao da mu ni to ne beše dovoljno, novim pritiskom prsta na dugme od odasla poprsje grkog mudraca u ništavilo. Pri tom se u njemu probudi mrano zadovoljstvo, nesumnjivo besmislen ali i sveprožimajue prijatan oseaj, kao da je upravo usmrtio - a da, zapravo, nije poinio ubistvo - nekog pred kim je prekomerno razgolitio svoju dušu, i ko se (ili, bolje reeno, što se) sa toliko oseajnosti i, istovremeno, autoriteta, starao o njegovoj bespomonosti. Bio je to, dabome, jadan izgovor za poinjeno, i on za trenutak zažali zbog svog gesta, koji ga je tako grubo rastavio od ni krive ni dužne mašine. Budui, meutim, da je bilo ispravno rei da je - više no da ponovo bude u životu - želeo da ponovo zadobije život u sebi, on potisnu svoju trenutnu ljutnju na samog sebe, i svoje nesvrhovito oseanje stida, zauvek ih odagna iz svog uma, i okrenu se stvarima neuporedivo važnijim no što to beše njegova intimna prošlost. Bilo je još toliko toga što je valjalo nauiti. Najvei i najskorašnjiji napor da se uspostavi kontakt sa vanzemaljskim civilizacijama, poduhvat naslovljen imenom KIKLOP, posle dvadeset godina neslavno se završio. Prema mišljenju upravo onih koji su se prijavili za tumaranje meu zvezdama, u nadi da e naii na poruke razumnih bia, bio je to više nego bedan krah. Tajnovitost utljive Vaseljene i dalje je stajala kao izazov zemaljskoj nauci. Neodoljivi optimizam šaice astrofiziara pri kraju dvadesetog stolea, koji je tako zarazno delovao na hiljade drugih specijalista, baš kao i na laike, u meuvremenu se preobratio u svoju suprotnost. Milijarde uložene u radio-teleskope koji su prebirali po zraenjima što su dopirala sa miliona zvezda i iz miliona galaksija dobile su, uistinu, ishodišta u novim otkriima, ali ni jedan jedini zrak, pri tom, nije doneo poruku od Drugih
Inteligencija. Ipak, radio-teleskopi postavljeni na orbitama u svemiru kasnije su, u nekoliko navrata, zabeležili zraenja koja su bila toliko osobena da su smesta bila podgrejane ve usahle nade. Ako su odista u pitanju bili signali, njihovo trajanje bilo je veoma kratko; zgasnuli su, i nisu se ponovo oglasili. A možda je, zapravo, podruje oko sunca bilo preplavljeno strelicama poruka upuenih drugim zvezdanim sistemima? Potpuno se neuspešnim, meutim, pokazaše svi pokušaji da se, primenom i najraznovrsnijih postupaka, odgonetne smisao snimljenih signala. Nije, ak, ni sa nekom koliko-toliko prihvatljivom sigurnošu mogla biti odreena ni sama priroda tih gustih impulsa. I tako su tradicija, kao i oprez, prinudili strunjake da zakljue kako je uoena pojava po svoj prilici proizvod zvezdane materije; da su u pitanju bila veoma snažna zraenja koja su se, istim sluajem prošavši kroz takozvana gravitaciona soiva, suzila do prodornih, veoma zgusnutih signala. Osnovno pravilo osmatranja zahtevalo je da se sve što nije izriito ukazivalo na neki veštaki izvor - ima oznaiti kao prirodna pojava. Astrofizika je, povrh svega, bila uznapredovala do te mere da je uvek raspolagala sa dovoljno spremnih hipoteza da 'objasni' sve vrste uoenih zraenja - bez ikakve potrebe da pribegava pretpostavkama o Vanzemljanima kao njihovim odašiljaocima. I tako se javio paradoks: što je vei bio broj teorija koje su astrofizici stajale na raspolaganju, to je teže postajalo dokazati izvorno poreklo nekog postojanog, repetitivnog signala. I stoga je, krajem dvadesetog veka, zvanini predstavnik projekta KIKLOP javno saopštio spisak utvrenih merila: da bi se nainila razlika izmeu onoga Što je Priroda, uz svo bogatstvo svojih sila, zaista mogla proizvesti, i onoga što je ležalo izvan dohvata njenih moi, to se, shodno tome, moralo oznaiti kao 'kosmiko udo'. Analogija koja bi se u tom smislu, mogla uspostaviti na samoj Zemlji, ogledala bi se u slici liša koje pada sa drvea i na tlu se uobliava u slova neke reenice sa smislom. Ili opet, da šljunak što ga rene vode izbacuju na pešane sprudove poprima oblike krugova, tangenti, ili euklidovskih trouglova... Shodno tome, naunici su sastavili listu preduslova - u stvari, pravila - koje bi prethodno morao da ispuni svaki mogui odašilja signala iz meuzvezdanih daljina. Razume se, gotovo polovina stvari sa te liste morala je biti uklonjena ve u prvim godinama sledeeg stolea. Nisu samo pulsari, ni gravitaciona soiva, ni mikrotalasna zraenja iz maglina, niti džinovske mase u galaktikim jezgrima bili ti koji su svojom postojanošu i pravilnošu, kao i neobinom sreenošu sveg raznovrsja svojih signala, jednostavno izluivali posmatrae. Umesto odbaenih 'pravila za pošiljaoce' na spisak su odmah stavljena nova; a kada bi i ona, uskoro, bila odbaena, zamenjivala su ih još novija; i stalno tako, u sve kraim ciklusima. I tako se rodilo pesimistiko stanovište da je Zemlja jedinstvena ne samo u svom, perifernom kraku Mlenog Puta, ve i kada se uzme u obzir sav bezbroj tuih galaksija. Meutim, potonja osetno poveana saznanja, naroito u oblasti astrofizike, ozbiljno su taj pesimizam deovela u pitanje. Veliki broj novoustanovljenih kosmikih svojstava materije i energije, koji su složno ukazivali na postojanje neega što se ubrzo poelo nazivati 'antropistikim naelom' - oznaavajui blisku povezanost izmeu Vaseljene i Života, onakvih kakvi su bili - poeo je delovati kao kranje ubedljiv argument. U kosmosu u kojem je bilo ljudi, ovek je s punom opravdanošu mogao oekivati da se život zane i drugde, a ne samo na Zemlji. Tome je, opet, usledio itav niz novih pretpostavki, kako bi se plodnost Vaseljene nekako izmirila sa njenom utljivošu. Život se zaista zametnuo na bezbroj planeta, ali je razumna bia poraao samo zahvaljujui najreim moguim spajanjem gotovo nezamislivih sluajnosti? Ne... Život se raao, ak, prilino esto, ali se naješe razvijao mimo poznatih proteinskih obrazaca. Silicijum se, na primer, javljao u preobilju jedinjenja koja su se mogla meriti samo sa ugljenikovim spojevima - koji su, u svojim atomskim strukturama, predstavljali temelj proteina; meutim, evolucija koja bi zapoela svoj hod temeljei se na silicijumu nikada ne bi porodila razum; ukoliko bi ak i proizvela neku vrstu razuma, taj ne bi bio ni u kakvom srodstvu sa ljudskim razumom. Ne... Iskrice razumnog života jesu se javljale u nezamislivom raznovrsju, ali ih je sve, mahom, odlikovala kratkovenost. Život se razvijao milijardama
godina samo u svom pred-senzitivnom stanju. Rodu primata, meutim, kada se jednom pojavio, dve stotine hiljada godina bilo je sasvim dovoljno da ostvari pravu tehnološku eksploziju. Ta ga eksplozija - po kosmikom asovniku bila je to, odista, eksplozija - nije samo vodila, sa sve veim ubrzanjem, ka sve višim i višim nivoima kotrole nad silama Prirode. Vodila je, takoe, civilizacije u posebnost, u pravcima koji su se meusobno suviše razilazili da bi bile u stanju da jedna drugu shvate putem nekog zajednikog pojmovnog imenitelja. Njega, zapravo, nikada nije ni bilo. Bila je to samo antropocentrina obmana, koju su ljudi nasledili putem drevnih vera i mitova. U stvari, mogue je bilo da su postojale mnoge razliite inteligencije, i upravo, možda, stoga što ih je bilo toliko nebesa nisu progovarala. Taman posla, protivile su se druge hipoteze. Razrešavanje tajne bilo je mnogo jednostavnije. Ukoliko i jeste poraala razumni život, evolucija je to inila putem itavog niza meusobno nevezanih zbivanja. Svaki je razuman život mogao još u samom zaetku biti uništen - jednostavnim, sluajnim upadom neke zalutale zvezde u majinsko okrilje njegove matine planete. Mešanje svemira uvek je bilo i slepo i nasumino. Nije li paleontologija uz pomo galaktografije (arheologije Mlenog Puta), dokazala da sisari svoje prvenstvo duguju kataklizmama koje su krda džinovskih gmizavaca zauvek ostavile u mezozoiku? Nije li lanac meusobno povezanih zbivanja - ledena doba, potopi, nastanak stepa, pomeranje zemaljskih magnetnih polova, ritam mutacija - bio taj koji je, konano, uinio da porodino stablo oveka pusti vrsto korenje? I pored svega toga, razuman se život mogao javiti i sazreti pod svetlošu biliona sunaca. Mogao se, razume se, zaputiti stazama zemaljskog raznovrsja; ali u tom se sluaju taj dobitniki loz u svemirskoj lutriji, posle stotinu ili dve hiljade godina, mogao izvrgnuti u pravu katastrofu; jer, tehnološki razvoj bio je podruje pogubnih zamki, i ko god da je u njega zagazio lako je mogao nikad ne ugledati svetlost na kraju tunela. Razumna Bia bila su u stanju da uoe takve pretnje, ali po pravilu, tek kada bi ve bilo suviše kasno. Odbacivši prastara verovanja koja su im nametnule religije, i shvativši da su ideologije što su nudile samoispunjenje u materijalnom i u zadovoljavanju materijalnih potreba tek njihovi moderni, izroeni oblici, pojedine su civilizacije uznastojale da zaustave taj svoj pogubni hod po inerciji - ali to više, u tom trenutku, nije bilo mogue. ini se da ne bi bilo mogue ak i da nisu bile razdirane svojim unutrašnjim suprotnostima. Preživeli sa Titana imao je dovoljno vremena da postavi sva željena pitanja i da svati sve dobijene odgovore. Oslanjajui se na odraze sebe samih i sveta oko sebe - na Zemlji se to nazivalo 'filosofijom' - Razumna Bia nastavila su da se usrdno bave onim što im se ukazivalo sve jasnije: naime, da im je ono (ma što to bilo) što ih je zazvalo na ovaj svet, podarilo samo jednu izvesnost - izvesnost njihove smrtnosti. Jer bez nje, do milijardugodišnjeg naizmeninog raanja i izumiranja vrsta nikada ne bi ni došlo. Mrestili su se u grobljima, i smrtima arheozoika, paleozoika, uzastopnih geoloških razdoblja, i zajedno sa Razumom što im je podaren dobili su i vrste zaloge vlastitog nestanka... Uskoro potom, otprilike dvadesetak vekova pošto su do ovakvog saznanja došli, pošlo im je za rukom i da prodru u roditeljske tajne Prirode: da spoznaju varljivu i rasipniku tehnologiju samoostvarujuih procesa kojima se Ona koristila da bi omoguila pojavu novih životnih oblika. Ova je tehnologija, meutim, pobuivala sveopštu ushienost samo dotle dok je ostajala nedostupna onima koji su joj ušli u trag. To, dakako, nije dugo trajalo. Lišavajui biljke, životinje, kao i svoja vlastita tela njihovih tajni, izmenili su i biosferu i sebe same, i žudnja njihova za jaanjem vlastite prevlasti pokazala se nezaježljivom. Zakoraili su, potom i u svemir - da bi vrlo brzo ustanovili koliko im je zapravo tu i koliko su beleg svog životinjskog porekla neizbrisivo nosili na svojim telima. Ipak, otuenost svemira nekako su prevazišli. A onda, posle mnogo vremena, ustanovili su da - sred te, novouspostavljene tehnosfere - predstavljaju tek poslednji izraz prastarog biloškog naslea. Isto tako i to da bi mogli da - zajedno sa siromaštvom prošlosti, glau, boleštinama, i bezbrojnim
nedaama starosti - za sobom zauvek ostave i svoja smrtna tela... Isprva im se, meutim, takva mogunost ukazivala tek kao neka fantastina, veoma daleka, ali i užasavajua raskrsnica. Ovakva je uopštavanja, prepuna patosa i naslada mrgodne inženjerske eshatologije, preživeli sa Titana itao s oseanjem odbojnosti. Želeo je, pre svega, da se uputi u svrhu ove ekspedicije, bar u onoj meri u kojoj se ona sada ticala i njega, kao njenog nevoljnog uesnika. A onda ga je jedna knjiga novijeg datuma, koja je u meuvremenu postala najautirativnije štivo o eksobiologiji, najzad pobliže uputila u svrhu misije. U knjizi se, pored ostalog, nalazio i dijagram Ortege i Nilsena, iz kojeg se jasno mogao razabrati razvoj psihozoika u Vaseljeni: njegovo glavno stablo i putevi njegovih brojnih ravanja. Zaetak glavnog toka padao je u najranije tehnološko doba; bilo je to, meutim, veoma kratko razdoblje, i tokom hiljada godina, izmeu pojave mehanikih alata i nailaska informatikog doba, nisu se održali nikakvi njegovi izdanci. Ali tokom sledeeg milenijuma, informatika nauka ukrstila se sa bilogijom, proizvevšii nezamislivo ubrzanje životnih tokova. U ovom trenutku, meutim, dijagnostike vrednosti dijagrama koji je poeo da se u sve veoj meri temelji na predvianjima, osetno su opale. Obrisi glavnog pravca razvoja nekada su nalazili potporu kako u injenicama tako i u teorijama; ali nastala odstupanja bila su, sve više, rezultante iskljuivo teorijskih domišljanja - mada su i ona, istini za volju, imale oslonac u drugim teorijama, pouzdanim do vrlo visokog stepena. Do prave prekretnice u glavnom pravcu razvoja došlo je, meutim, u trenutku kada su se inženjerske sposobnosti Razumnih Bia poele meriti i sa životodavnim moima same Prirode. Ni dalje, razume se, nije bilo mogue sa punom pouzdanošu predskazivati buduu sudbinu bilo koje pojedinane civilizacije; to je proishodilo iz same prirode raskrsnica. Izvestan broj civilizacija, kako se oekivalo, ostao bi i dalje na glavnom pravcu razvoja - zatvarajui se u svoju ostvarljivu, ali ne i do kraja ostvarenu samoevoluciju. Ekstremni primer takvog biokonzervativizma predstavljalo bi uspostavljanje zakonodavnog sistema (uredbe, sporazumi, zabrane, kazne) kojim bi se onemoguavao svaki vid nasrtaja na Prirodu. Takoe, pojavile bi se i nove tehnologije, kako bi se spasla ugrožena životna sredina; tehnologije posveene zadatku da, bez velikih lomova, tehnosferu ponovo preobrate u biosferu. Ovakav bi cilj mogao, ali ne bi i morao biti ostvaren - i u ovom potonjem sluaju civilizacija bi, kroz niz veoma skupih kriza, doživela ozbiljne demografske poremeaje. Mogla bi opadati i ponovo izrastati više puta, plaajui za tu svoju samorazornu inerciju milijardama ljudskih života. Najzad, pri svemu tome, ini se da uspostavljanje meuzvezdanih kontakata ne bi baš zauzimalo visoko mesto na spiskovima njenih prioriteta. Konzervativci na tom glavnom pravcu razvoja bili bi vrlo tihi: to se inilo nesumnjivim. Meutim, pred nekonzervativcima su stajala brojna rešenja. Jednom donesena odluka da se krene putem samoevolucije više se, uopšte uzev, nije mogla povui. Otud i tolike razliitosti meu starijim psihozoicima. Ortega, Nilsen i Tomi uveli su pojam 'prolazne kabine kontakta'. Re je, zapravo, bila o onom vremenskom razdoblju tokom kojeg su Razumna Bia ve dosegla vrlo visok stepen razvoja egzaktnih nauka, ali još ništa nisu preduzela da intervenišu na prirodnom Razumu koji im je bio dat - što je znailo na ljudskom mozgu. 'Prolazna kabina kontakta' predstavljala je, u kosmikim razmerama, tek jedan trenutak. Od upotrebe smolastih baklji do primene uljanih lampi trebalo je da proe itavih šesnaest hiljada godina; od uljane lampe do lasera bilo je dovoljno svega stotinu. Saznanja neophodna da se naini korak od baklje do lampe stajala su u istom redu saznanja potrebnih da se sa pronalaska genetskog koda pree na njegovu primenu u post-nuklearnoj industriji. Poveanje saznanja, u fazi 'prolazne kabine kontakta', imalo je eksponencijalni, a pri njenom kraju, ak, hiperboliki karakter. Pri tom, vremenski interval za neki iole smisaoni kontakt iznosio je najmanje hiljadu zemaljskih godina; najviše, pak, izmeu hiljadu osam stotina i dve hiljade pet stotina godina. Izvan te 'prolazne kabine', bilo da su u pitanju bile nedovoljno zrele civilizacije, ili suviše zrele civilizacije, vladala je posvemašnja tišina. Nedovoljno sazrelim civilizacijama nedostajala su sredstva da komunikaciju ostvare, dok su one koje
su davno sazrele same sebe iskljuivale - ili su, pak, stvarale grupe u okrivu kojih su jedna sa drugom komunicirale sredstvima što su premašivala i samu brzinu svetlosti. U pogledu tog bržeg-od-svetlosti komuniciranja postojala su ozbiljna razmimoilaženja. Nisu, razume se, postojali ni oblici materije ni oblici energije koji bi bili u stanju da prevaziu brzinu svetlosti. Meutim, kako su neki tvrdili, postojala je realna mogunost da se ta prepreka zaobie. Zamislimo, dakle, da neki pulsar, sa magnetnim poljem koje stabilnim ini neka neutronska zvezda, rotira brzinom koja se približava vrednosti c. Mlazevi njegovog zraenja kretali bi se kružno oko ose pulsara, i na dovoljnoj udaljenosti poeli bi se, u odreenom segmentu svemira, kretati brzinom koja bi premašala vrednost c. Ukoliko bi se, dalje, na potonjim segmentima svemira, kojima zraci rotiraju, nalazili posmatrai - oni bi svoje asovnike mogli sinhronizovati meusobno znatno preko granice koju je Ajnštajn ustanovio. Bilo bi, samo, potrebno znati kolika je udaljenost izmeu strana trougla (pulsar - posmatra A - posmatra B), kao i kolika je brzina rotiranja pulsara- 'svetionika'. Otprilike ovoliko je vaskrsli ovek na Euridici uspeo da sazna o kosmikim civilizacijama, tokom godine dana njenog postojanog ubrzavanja. A onda je zastao pred preprekom koju nije bio u stanju da preskoi. Robot-uitelj, dabome, nije zamerao svom aku što ne uspeva da dokui tajne zvezdanih energija i njihovu povezanost s inženjeringom i gravitacionom balistikom. Tek su skorašnja otkria uinila moguom sadašnju ekspediciju prema sazvežu Harpije, koje je od astronoma prethodnih stolea skrivao oblak nazvan Ugljena Vrea. Euridika je trebalo da proe kroz Ugljenu Vreu, ue u 'privremenu luku' kolapsara po imenu Had, da jedan od svojih modula uputi ka planeti nazvanoj Kvinta Zeta Harpije, da saeka povratak svog izviakog broda, i da - u cilju vlastitog povratka - izvede gotovo nezamisliv manevar: 'prolazak kroz retrohronalni toroid'. Zahvaljujui tom manevru trebalo je da izroni u neposrednoj blizini Sunca, jedva osam godina posle poletanja na put. Bez toga, Euridika bi se vratila tek posle dve hiljade godina - što, oigledno, jedva da bi se i moglo nazvati povratkom. Izviaki brod sa Euridike trebalo je da bude prepušten samom sebi, na putu koji je iznosio itav parsek, i sa posadom koja bi bila podvrgnuta embrionizaciji. Vitrifikacija je bila odavno napuštena, budui da je davala samo devedeset osam procenata izvesnosti da e zamrznute osobe biti vraene u život. itajui ovo, pilot prastarih raketnih letelica oseao se poput deteta koga posveuju u rad nekog sinhrofazotrona. Istovremeno, doe mu do svesti da se pretvorio u pravog pustinjaka, i da više ne bi trebalo da izigrava Robinsona Krusoa u društvu tog elektronskog Petka... Stoga se odveze do opservatorije, u prednjem sektoru Euridike, s namerom da posmatra zvezde. U velikoj dvorani odbleskivali su neki udni instrumenti. On se, uzalud, stade obazirati oko sebe, tragajui pogledom za bilo kakvom vrstom teleskopa - ili, makar, zastakljenog kuišta odakle bi mogao da neposredno osmatra nebo. inilo se da u ogromnoj prostoriji nema ni žive duše, mada je bila jarko osvetljena itavim nizovima svetiljki. Duž dvorane, na nekoliko spratova, protezale su se uzane galerije prepune jednih na druge naslaganih aparata. Vrativši se u svoju kabinu posle tog neuspelog izleta, on na stoiu zatee neku staru, posuvraenim listom obeleženu knjigu, sa Gerbertovom karticom. Gerbert mu ju je pozajmio: nešto za itanje u krevetu. Bilo je svima poznato da je Gerbert dovukao na brod itavu gomilu nauno-fantastinih romana, u kojima je uživao daleko više nego u opinjavajuim holovizijskim programima. Ve sam pogled na knjigu izazva u njemu uzbuenje. Ponovo se, ve toliko dugo, nalazio meu zvezdama, pa ipak još nije imao priliku i da ih vidi. A što je bilo još gore, nije mu pošlo za rukom da od ljudi koji su mu, pored toga što su mu podarili novi život, omoguili i ovo novo putovanje, naini svoje prijatelje... U kabinu mu je, na njegov vlastiti zahtev, bio stavljen nameštaj koji je napola odgovarao stilu morskog brodia, a napola stilu starih trgovakih letelica: liila je na privatne odaje kakvog krmanoša, ili navigatora, i niim nije podseala na putniku kabinu. Jer, ovo nije bilo mesto za kratkotrajan boravak, kao u kakvom hotelu. Ovo je bio dom.
Imao je, ak, i krevet sa dva ležaja, jedan iznad drugog. Kada se svukao, kao i obino, odeu je odložio na gornji ležaj. On upali lampicu koja mu je stajala elo glave, iznad jastuka, pokri noge ebencetom, i pomislivši kako se još jednom prepušta grehu lenjosti i dokolice - sada, ipak, možda poslednji put - on otvori knjigu na mestu koje mu je Gerbert obeležio. Neko je vreme itao ništa ne razumevajui - toliko je snažno bilo dejstvo obinog crnog sloga što ga je imao pred sobom. Izgled slova, polubele, krhke stranice, upadljive prošivke na koricama, izboina korica duž hrpta, sve mu se to uini neverovatno prisnim, jedinstvenim, kao da je u pitanju bila neka davno izgubljena i ponovo pronaena stvar - mada, istini za volju, nikada baš nije bio neki strastven ita. Ali sada je, držei knjigu u ruci, oseao neko sveano uzbuenje, kao da mu je, negde, davno ve pokojni pisac dao neko obeanje, i posle mnogih prepreka koje je trebalo savladati, najzad ga ispunio. Imao je jednu neobinu naviku: da knjige otvara nasumice, na nekoj neodreenoj stranici, i da odatle pone da ih ita. Piscima to, dakako, ne bi baš priinjavalo zadovoljstvo. Zbog ega je to inio? Pa, možda stoga što u nestvarni svet knjiga nije želeo da ulazi postepeno, kroz unapred pripremljen ulaz, ve odjednom u sred srede. "... rekao?" Profesor prekrsti ruke na grudima. "Brodom do Port Bome", zapoe on, dublje se zavalivši u naslonjau. Oi mu behu zatvorene. "Brodiem do Bangale... Tu poinje džungla. Potom šest nedelja na konjima, po svoj prilici ne više. ak ni mazge ne bi izdržale. Spavajua bolest... Tamo je živeo jedan stari šaman, Nfo Tuabe." Izgovorio mu je prezime na francuski nain, sa naglaskom na poslednjem slogu. "Pošao sam da lovim leptirie. On mi je pokazao..." On za trenutak zastade, i otvori oi. "Znaš li ti, uopšte, šta je džungla? Kako bi i mogao znati! Život, zelenilo i mahnitost. Sve treperi, vreba i kree se. U šipražjima, itavo krdo grabljivih eljusti. Fantasmagorini cvetovi, poput eksplozije boja. Insketi skriveni u lepljivim, pauinastim mrežama. Hiljade, hiljade neobraenih vrsta. Ne kao ovde, u Evropi. Uopšte nije potrebno juriti za njima. Tokom noi itav bi se šator prekrio nonim leptiriima, velikim poput prsta; nametljivi, zaslepljeni, survavali su se u plamen na stotine. Senke su promicale po šatorima. Domoroci su se tresli od straha. Vetar je donosio odjeke bubnjeva iz razliitih staništa. Lavovi, šakali... Ali to još ne beše ništa. Odjednom, spopadoše nas klonulost i groznica. Ostavivši konje, nastavili smo put pešice. Uzimamo samo lekove: kinin, nemaku kamilicu, sve. Konano, jednog dana - oh, vreme ti tamo prosto izmie: ovek dobija utisak da je podela na dane, itav kalendar, nešto užasno glupo, izveštaeno - dakle, jednog dana, više nije bilo mogue krenuti dalje. Džungli je bio kraj. Još jedno domorodako selo pružalo se pred nama kraj neke reice. Reica nije bila oznaena na kartama - tri puta godišnje pretvarala se u živi pesak. Deo renog korita ležao je pod njim. Nekoliko koliba, sazdanih od ilovae i blata speenih na suncu. Tu je živeo Nfo Tuabe. Nije znao engleski. A kako bi i mogao znati? Imao sam dvojicu prevodilaca. Moje rei jedan od njih prevede na priobalni dijalekt, drugi na jezik Bušmana. Nad itavim tim pojasom džungle, od šeste paralele, vladala je jedna prastara kraljevska porodica. Daleki potomci Egipana, rekao bih. Viši, i znatno inteligentiji nego crnaki živalj Centralne Afrike. Nfo Tuabe mi je, ak, nacrtao i jednu kartu, na kojoj su bile oznaene granice kraljevstva. Izleio sam mu sina od spavajue bolesti. Zahvaljujui tome..." Ne otvarajui oi, Profesor se maši rukom za svoj unutrašnji džep. Iz beležnice potom izvue komad papira, sa škrabotinama ispisanim crvenim mastilom. Linije na crtežu bile su izuvijane i slepljene. "Teško je proitati je... Džungla se završava ovde, kao da je nožem odseena. To je granica kraljevstva. Pitao sam ga šta se nalazi s druge strane granice. Budui da nije želeo da nou govori o tome, morao sam ponovo navratiti sledeeg jutra. I tada mi, u toj smrdljivoj rupi, kolibi bez prozora - ne možeš ni zamisliti taj smrad - saopšti da se s one strane nalaze mravi. Beli, slepi
mravi koji dižu ogromne gradove. Njihovo se carstvo protezalo na mnogo kilometara. Crveni mravi vodili su ratove sa njima. Dolazili su iz džungle kao kakva velika, živa reka. ak su se i krda slonova uklanjala iz njihove blizine, stvarajui prave tunele u gustom šipražju. Tigrovi su, naprosto, bežali. ak i zmije. Od ptica, samo su lešinari tu prebivali. A mravi su jezdili: ponekad po mesec dana, danju i nou, poput kakve crvenkastorie, nezaustavljive matice. Uništavali su sve što bi im se ispreilo na putu. A onda bi stigli do ruba džungle, uspentravali su se na tornjeve belih mrava, i strahotna bitka je zapoinjala. Samo jednom, tokom itavog života, Nfo Tuabo je imao priliku da je posmatra. Crveni mravi, uklanjajui stražu belih mrava, upadali su u njihova staništa. I nikad se nisu vraali. Šta se s njima dogaalo - to niko nikad nije saznao. Idue godine nove bi legije krenule, preoravajui itavu džunglu. Tako je oduvek bilo: u vreme njegovog oca, njegovog dede, njegovog pradede. Oduvek. Zemlja oko staništa belih mrava bila je plodna. Jednom, davno, domoroci su preduzeli da je obrade, pokušavši, najpre, da sažežu termitske kule. Bitku su izgubli. Sav usev im je bio uništen. Onda su sagradili kolibe i ograde od koplja. Termiti su, meutim, pristigli podzemnim prolazima, prodrli u drvo i svega ga izjeli, od unutrašnjosti ka površini, tako da su se ta ionako krhka zdanja rušila na najmanji dodir prsta. Domoroci onda pribegoše ilovai. Umesto radnika, sada se pojaviše vojnici. Ovi..." I on pokaza prstom na posadu. U njoj, hirurškim štipaljkama privršeni za staklene ploice, nalazili su se primerci džinovskih termita. Bilo je tu i nekoliko ratnika: ogromnih i iznakaženih stvorenja. itava treina grudnog koša bila im je prekrivena rožnatim oklopom, sa kacigom iz koje su štrali udovi poput para makaza. Prostrani oklop pritiskao je sitne nožice i zglavak. "Ništa novo za tebe. je li tako? Poznato nam je da postoje podruja kojima vladaju termiti. U Južnoj Americi... Postoje dve vrste vojnika: onih koji služe iskljuivo za odbranu, i onih koji predstavljaju neku vrstu interne policije. Njihovi se tornjevi dižu u visinu ak do osam metara. Sazdani od peska i njihovih izluevina, tvri su ak i od portlandskog cementa. Otporni na svaku vrstu elika. Bezoki, beli, meki insekti, koji su nekih dvadesetak miliona godina živeli daleko od svake svetlosti. Predmet prouavanja Pakarda, Šmelca, i mnogih drugih. Niko od njih ne bi ni u snu... Razumeš li? Spasao sam mu sina, a za uzvrat... Oh, zaista je bio mudar. Znao je kako da plati svoj dug jednom belom oveku, i to kraljevski. Potpuno siv Crnac. Koža mu je bila poput pepela, lice nalik na masku, speeno. Rekao mi je: "Kule im se prostiru miljama: itava je ravnica njima prekrivena. Poput šume, okamenjene šume, jedna kula za drugom, džinovski tvrdi kavezi. Teško je i proi pored njih. Posvuda oko njih tle je tvrdo, i pod koracima odjekuje poput bubnjeva; ispresecano je i debelim, skamenjenim viticama: to su kanali koji meusobno povezuju termitske kule. Nainjeni od istog materijala kao i same kule, povremeno zalaze duboko u zemlju i ponovo izlaze na površinu; ogranci im se meusobno presecaju i vode neposredno u kule; na svakih pedeset ili šezdeset centimetara šire se, tako da se termiti koji hitaju u razliitim pravcima mogu nesmetano mimoilaziti... A u samom središtu grada, sred miliona kupastih staništa u kojima sve buja od slepog, divljeg komešanja, uzdiže se još jedna, ali potpuno drugaija kula. Manja, sva crna, i povijena poput kuke." I on mi svojim tamnoputim prstom verno doara njen izgled. "Tu leži samo srce mravljeg naroda." I više mi ništa ne htede rei." "I vi ste mu poverovali?" šapatom upita njegov slušalac. U tamnim oima Profesora samo blesnu neki udan plam. "Vratio sam se u Bomu, i tu kupio pedeset kilograma dinamita u štapiima, kakav se obino koristi u rudnicima. Nabavio sam i pijuke, lopate i ašove - svu opremu. Zatim i kutije sa sumporom, metalna creva, gasmaske, mreže - sve do ega sam mogao doi. Najzad, i punu kantu avionskog benzina, kao i itav arsenal insekticida - više no što možeš i zamisliti. Potom sam unajmio dvanaestoricu nosaa i ponovo se uputio u džungu. Znaš li nešto o Kolendžerovom opitu? Smatrali su ga istom besmislicom. Istina, nije bio mirmekolog; bio je ist amater. U svakom sluaju, opit se sastojao u sledeem: presekao je itavu jednu termitsku kulu od vha do dna i u prorez je uvukao veliku plou, tako da dve polovine nisu ni na koji nain mogle
komunicirati jedna s drugom. Kula je bila još mlada: termiti tek behu poeli da je grade. Posle šest meseci uklonio je elinu plou. Ispostavilo se da su meuvremenu prokopani novi tuneli, i da su njihovi otvori, s obe strane eline ploe, sa savršenom preciznošu bili postavljeni jedan naspram drugog - ne odstupajui ni za milimetar, ni okomito ni vodoravno. Baš kao i kad ljudi grade tunele, zapoinjui istovremeno bušenje na obema stranama planine i susreui se u samom njenm središtu. Ali kako su termiti uspevali da komuniciraju kroz elinu plou? A onda - Grusov eksperiment. Ni on nije bio opšteprihvaen... Meutim, prema Grusu, ukoliko se usmrti termitska kraljica, radnici, ak i ako se nalaze nekoliko stotina metara udaljeni od termitnjaka, istog asa poinju da ispoljavaju uznemirenost i najbrže što mogu hitaju natrag u gnezdo." On ponovo zauta. Nemo je zurio u žeravicu u kaminu, i u plaviaste pramike što su se iz nje uzdizali i ponovo nestajali. "Imao sam i kartu... da. Najpre mi je odbegao vodi, a potom i prevodilac. Jednostavno, ostavili su svoje stvari i netragom nestali. Jednog ranog jutra probudio sam se u svojoj mreži protiv komaraca - a iza mene mukla tišina, iskolaene oi, užasnuta lica, prestravljeni šapati. Stvar se konano okonala tako da sam ih sve povezao užetom, a uže uvrstio za svoju ruku. Oduzeo sam im noževe, kako se ne bi mogli oslobotiti. Bilo usled nespavanja, bilo usled gorueg sunca, oi mi se zapališe. Izjutra, gotovo da nisam mogao da podignem kapke, kao da su bili slepljeni... Leto nas je tuklo svom svojom snagom. Košulja mi se bila ukrutila od znoja, kao da se uštirkala; a kada bih spolja dodirnuo tropski šlem, gotovo istog asa pojavljivali bi mi se plikovi. Cev puške se usijala, i u ruci kao da sam držao žara. Krili smo, tako, put itavih trideset devet dana. Nisam želeo da ponovo proem kroz Nfo Tuabeovo staro selo, utoliko pre što mi je on sam rekao da to ne inim. I tako, bez ikakvog upozorenja, stigosmo do kraja džungle; onaj pakleni, zagušujui koloplet liša i puzavica, krikova papagaja i majmuna, odjednom se okona... Dokle god nam je pogled mogao dosegnuti, pred nama se prostirala ravnica, sva žuta, poput kože kakvog ostarelog lava. I na njoj, izmeu skupina kaktusa, uzdizala su se poznata zdanja. Termitnjaci. Graeni naslepo iznutra, ostajali su bezoblinih formi... Tu i zakonaismo. Sutradan, probudih se s užasnom glavoboljom; prethodnog dana, iako samo za trenutak, nesmotreno sam skinuo šlem. Sunce je ve bilo visoko odskoilo. Žega je bila tolika, da je usijani vazduh naprosto sagorevao plua. Kule termitnjaka odbleskivale su, kao da se i sam pesak predao ognju. Bio sam gotovo potpuno sam. Domoroci su se tokom noi razbežali, naprosto pregrizavši uže koje ih je vezivalo za mene. Jedini koji je preostao bio je jedan trinaestogodišnji deak, Uagadu. Krenusmo. Zajedno smo preneli deo prtljaga nekih tidesetak metara, a onda se vratismo po novi zavežljaj. Pet put smo tako odlazili i vraali se, sve vreme pod suncem koje je paklenski žarilo. Uprkos beloj košulji koju sam imao na sebi, na leima su mi se otvorile rane, koje nikako da zacele. Morao sam da spavam potrbuške. Nisam tome pridavao nikakvu važnost... itavog dana probijali smo se kroz grad termita. Ne verujem da postoji išta sablasnije na svetu od toga. Zamusli: posvuda - ispred tebe, iza tebe - bezoblina kamena zdanja visine do desetak metara. Na pojedinim mestima stajala su tako tesno priljubljena jedno iz drugo, da si se samo s mukom mogao izmeu njih provui. Prava, beskrajna prašuma grubih sivkastih stubova. A iz dubina svakog od njih, kada bih za asak zastao i oslušnuo, dopiralo je slabašno, neprekidno i neumorno zujanje, povremeno se raslojavajui u pojedinane kuckave zvuke. Zidovi tih mogila podrhtavali bi na svaki dodir, i danju i nou. U nekoliko navrata dogodilo se da razorimo neki od tunela, nalik na pepeljastisivu užad razbacanu svuda unaokolo i spletenu u itave svežnjeve. Tada bismo ugledali beskrajne nizove belih insekata kako bezglavo jure tamo-amo. Malo potom, kao da su iz zemlje iznikli, pojavili bi se ratnici, sa svojim rogatim kacigama, slepo sekui vazduh svojim makazama i luei iz sebe lepljivu, otrovnu tenost. Dva dana smo tako tumarali, nikako ne uspevajui da odredimo pravac. Dva, tri, etiri puta svakoga dana pentrao sam se na gomile koje su mi se inile višim od ostalih, u pokušaju da ustanovim gde se nalazi termitnjak o kojem mi je Nfo Tuabe govorio. Sve što bih bio u stanju da vidim bila je samo nepregledna kamena prašuma... Džungla iza nas preobrazi se u zelenu traku, potom u
plaviastu liniju na obzorju, i konano je sasvim nestade. Naše zalihe vode sve su se više smanjivale. Termitnjaci su se i dalje nizali, jedan za drugim. Kroz dogled sam video kako, negde daleko, kao da meusobno srastaju, nalik na polje zasejano kukuruzom... A deak je u meni pobuivao iskreno divljenje. Bez i najmanje pritužbe inio je sve što sam i ja inio, samo što on nije znao ni zašto ni zbog ega. I tako smo nastvili s tumaranjem još itava etiri dana. Gotovo sam bio pijan od sunca; ni tamne naoare nisu bile od neke pomoi. Nebo je nepodnošljivo bleštalo nekom suvom belinom - pre nailaska sumraka nisi se ni usuivao da podigneš pogled - a pesak se presijavao oštrim sjajem, poput rastopljenog srebra. Svuda unaokolo - beskrajne palisade termitnjaka. Ni traga ikakvom živom stvoru. ak se ni lešinari nisu tuda motali. Tek bi se povremeno ukazao kakav tužni, samotni kaktus. Konano, predvee, pošto sam uzeo nekoliko gutljaja vode - bilo je to sve za taj dan - uspentrah se na vrh jednog zaista džinovskog termitnjaka. Verujem da su ga poeli graditi još u vreme kada je Cezar bio živ. Sada ve bez mnogo nade, obazreh se unaokolo; odjednom, u dogledu mi se ukaza neka crna mrlja. Prva moja pomisao bila je da mi se to neka estica prašine zalepila za objektiv. Ali ne: bio je to zaista onaj crni termitnjak. Sledeeg jutra ustao sam pre no što je sunce izronilo iznad obzorja. Jedva sam uspeo da probudim deaka. Podigosmo stvari i krenusmo u smeru koji obeležih na svom kompasu; pored toga, prethodne veeri sam napravio i jednu prigodnu skicu.. Postepeno su termitnjaci, mada nešto niži nego ranije, postajali sve zbijeniji. Konano postadoše tako tesno pripijeni jedni uz druge da, jednostavno, više nisam bio u stanju da se kroz njih probijam. Na sreu, mogao je crni mališan, koji je i dalje bio moj jedini pratilac; i tako sam mu kroz procepe izmeu kula dodavao naše stvari, dok sam ja, uspinjui se na termitnjake do visine na kojoj sam se ipak mogao izmeu njih provui, nekako i sam nastavljao put. To je, meutim, potrajalo otprilike pet asova - i za to vreme prevalili smo, možda tek nekih stotinu pedeset metara. Konano shvatih da na taj nain, zapravo, ništa ne postižemo; no, svejedno, i dalje sam bio obuzet groznicom. Ne baš pravom groznicom, mada mi je temperatura bila stalno negde oko trideset osam stepeni. To podneblje mora da je uticalo i na sam mozak... Uzeh pet štapia dinamita, rešen da dignem u vazduh termitnjak koji nam je stajao na putu; dok sam palio fitilj, ležao sam u zaklonu iza jedne mogile. Eksplozija muklo odjeknu, budui da je njen glavni udar bio usmeren nadole, pod zemju. Tle uzdrhta, ali se nijedan drugi termitnjak gotovo ni ne pomeri... Od onog u koji sam podmetnuo dinamit ostale su samo velike, oštre krhotine, izmeu kojih su se mahnito grila odvratna bela telašca. Sve do tog trenutka nismo nasrnuli jedni na druge; ali sada, konano, bitka se zametnu. Bilo je, jednostavno, nemogue prei preko kratera nastalog usled eksplozije. Na desetine hiljada termita stade se izlivati iz rupetine i valjati unaokolo, poput kakvog monog talasa. Prekriše gotovo svaki centimetar okolnog tla. Pripalih sumpor, i zabacih kantu na lea. Poznato ti je kako izgleda ta spravica: kao prskalica kojom se koriste baštovani kad insekticidima prskaju vonjake i povrtnjake. Ili kao baca plamena. Otrovni dim prsnu iz rasprskivaa koji sam držao u ruci. Pošto stavih gasmasku, dodadoh jednu i deaku. Naložio sam mu da obue i izmice, specijalno nainjene za ovakvu svrhu - obložene metalnom mrežicom. Tako opremljeni, trebalo je da budemo u stanju da se probijemo. Izbacih, dakle, nekoliko mlazeva sumpornog dima, koji natera termite na povlaenje; oni, pak, koji se nisu povukli, izginuše. Na jednom mestu sam morao da upotrebim i benzin. Ispraznio sam na tle jednu kanticu i zapalio ga, nainivši tako ognjeni zid izmeu nas i bujice termita. Do crne kule nam je ostalo još oko sto pedeset metara. Nije moglo biti ni govora o spavanju. Sedeli smo držei rune lampe upaljene, bez prestanka rasprskavajui unaokolo sumporni dim. Kakva je to no bila! Da li si ikad proveo šest sati ne skidajui gasmasku sa lica? Nisi? Ipak, pokušaj makar da zamisliš kako je to skrivati lice, asovima, iza vrele gumene obrazine. Kada god bih pokušao da slobodnije udahnem vazduh, olabavljujui masku, plua bi mi se istog asa ispunila smrdljivim dimom; kašljao sam, potom, kao da u iskašljati samu dušu. I tako, no proe. Deak se sav tresao, i ja se pobojah da je u pitanju groznica.
Konano, svanu i novi dan. Preostala nam je još samo jedna mešina s vodom. Ukoliko budemo veoma štedljivi, mogla nam je potrajati, u najboljem sluaju, tri dana. Oigledno, bilo je nužno krenuti natrag što je brže bilo mogue." Profesor prekide svoju priu, otvori oi i ponovo se zagleda u vatru u kaminu. Na žeravici se ve poela hvatati pepeljasta skrama. Svetiljka je obasjavala sobu blagom zelenkastom svetlošu, koja kao da je bila propuštena kroz kakav tanki sloj vode. "Konano dospesmo do crnog termitnjaka." On podiže ruku. "Onaj, nalik na povijeni prst. Ovako. Površina mu je bila potpuno ravna, kao uglaana. Zdanje je bilo sa svih strana okruženo nižim kulicama, koje, zanimljivo, nisu stajale okomito, ve su i same bile povijene prema crnom termitnjaku: poput kamenih larvi koje se groteskno klanjaju, izražavajui najdublje poštovanje. Sakupih sve svoje zalihe na jednom mestu tog kruga - prenik mu je iznosio oko dvadeset metara - i dadoh se na posao. Nisam želeo da upotrebim dinamit i razorim taj crni obelisk. udno, ali otkako zaosmo u to podruje, termiti prestadoše da se pojavljuju. Najzad smo mogli da skinemo gasmaske. Kakvo olakšanje! Nekoliko trenutaka, inilo mi se da na itavoj kugli zemaljskoj nema oveka srenijeg od mene. Oseao sam neopisivo zadovoljstvo što ponovo mogu da slobodno dišem - a bio je tu i taj termitnjak, sav crn, udno povijen, ni nalik iemu što sam do tada video... Kao da sam s uma sišao poeo sam da igram i pevam, ne obazirui se na znoj koji mi je tekao niz lice. Jadni Uagadu blenuo je u mene, prestravljen. Možda je, ak, mislio da se klanjam božanstvu, tom crnom idolu... Brzo sam se otreznio. Jedva da je bilo ikakvog razloga za ushienost: voda nam je bila sasvim na izmaku; suva hrana koju smo poneli mogla nam je potrajati jedva dva dana. Istina, bili su tu termiti: domoroci su ih smatrali pravom poslasticom. Ipak, ni na pamet mi nije padalo... Glad, meutim..." On zastade. Oi su mu sijale. "Dakle, da skratim priu - razorio sam crni termitnjak. Ono što mi je stari Nfo Tuabe rekao bila je sušta istina." On se naže unapred. Crte lica mu se izoštriše, i rei mu stadoše navirati pretiui jedna drugu. "Naioh, najpre, na jedan sloj vlakana, od neke materije neobine glatkoe i vrstine. A unutra - glavna prostorija, obložena debelom oplatom termita. Da li su to uopšte bili termiti? Nikada do tada nisam video takve termite. Ogromni, pljosnati poput šake, prekriveni srebrnastim maljama, sa levkastim glavama koje su se završavale neim nalik na antene. Sve te antene kao da su se držale za neki sivkasti predmet, ne vei od moje pesnice. Izgledali su beskrajno stari. Pružali su se unaokolo, nepokretni, kao da su izdeljani od drveta; ni najmanji pokret nisu nainili u svoju odbranu. Zglavci su im podrhtavali. Kada sam ih odvojio od onog sivkastog predmeta - imao je kružni oblik, i zaista je udno izgledao - gotovo istog trenutka se rastrojiše. Trunili su se izmeu mojih prstiju poput istrulelog iverja. Tada nisam imao vremena, a ni snage, da sve to bolje prouim. Uzeo sam samo onaj sivkasti predmet, zakljuao ga u jednu metalnu kutiju, i smesta pohitao nazad, zajedno sa Uagaduom. Izostaviu deo prie koja kazuje o tome kako sam konano stigao do obale. Usput samo naišli na crvene mrave. Blagosiljao sam u sebi trenutak kada sam odluio da ipak, pri povratku, ponesem sa sobom i onu jednu, preostalu kantu s benzinom. Da nije nje bilo... Ali dosta o tome. To je ve sasvim druga pria. Rei u, ipak, samo ovo: prilikom prvog zastanka pažljivo sam ispitao onaj predmet, koji sam uzeo iz crnog termitnjaka. Kada sam ga oistio od naslaga što su se na njemu nataložile, ispostavilo se da je u pitanju bila savršena kugla, od neke veoma teške tvari; bila je prozirna, kao da je od stakla, ali je imala znatno vei indeks refrakcije. A onda, tamo u džungli, zbi se nešto krajnje neobino. U poetku, nisam na to obraao nikakvu pažnju; mislio sam da mi se to samo privia. Kada sam najzad stigao do obale i dokopao se civilizacije, postajao sam sve uvereniji da nije u pitanju bilo puko privienje..."
On se ponovo zavali u naslonjau. Bio je sada gotovo sasvim u senci, i jedino su mu se tamni obrisi glave jasno isticali naspram svetlije pozadine. Hrapavim glasom, on nastavi: "Bio sam, doslovno, sa svih strana preplavljen najraznovrsnijim insektima. Leptirima, paucima, moljcima, opnokrilcima - pridodaj tome što god ti padne na pamet. Danju i nou, sledili su me poput ogromnog, zujavog oblaka. Odnosno, bolje reeno, ne mene, ve moj prtljag - u stvari, metalnu kutiju u koju sam odložio kuglu iz termitnjaka. Kasnije, pri putovanju morem, stvari su se osetno poboljšale. Služei se obino pesticidima, najzad sam se otarasio te kuge. A ni novi se insekti nisu pojavljivali - nije ih ni bilo na otvorenom moru. Meutim, im sam se iskrcao u Francuskoj, sve je iznova zapoelo. Mravi su bili najgori: gde god da bih se zaustavio, više od jednog asa, nisu propuštali da se pojave. Crveni, crni, mrki, misirski mravi, veliki i mali - svi oni okupljali su se oko kutije, preplavljajui je i podrhtavajui kao kakva želatinozna masa, sekli, proždirali, uništavali sve u šta bi kutija bila umotana, gušili se i davili izluujui kiselinu u oajnikom nastojanju da se probiju kroz njene metalne zidove..." Nekoliko trenutaka proe u nemoj tišini. "Kua u kojoj se sada nalazimo izolovana je sa svih strana; a mere predostrožnosti preduzeo sam stoga što me mravi i dalje, neprestano opsedaju." Profesor ustade. "Preduzeo sam, ak, i jedan opit. Služei se dijamantskom bušilicom, otkinuo sam od kugle jedan komadi, ne vei od zrnca maka. Ispostavilo se da raspolaže istom privlanom moi kao i itava kugla. Meutim, takoe sam ustanovio i da, kada je optoim debelim olovnim ploama, dejstvo kugle odmah prestaje." "Da nisu u pitanju neki zraci?" upita njegov slušalac muklim glasom. Kao da je bio opinjen, nije skidao pogled sa sada ve sasvim nejasnog lica starog naunika. "Mogue je. Ne znam." "A... je li kugla još kod vas?" "Jeste. Želiš li da je vidiš?" Njegov slušalac gotovo poskoi. Profesor spremno ustade, otvori vrata i propusti svog gosta; vrativši se za trenutak do pisaeg stola da uzme klju, on požuri za mladim ovekom niz polumraan hodnik. Nekoliko asaka kasnije naoše se u jednoj omanjoj prostoriji nalik na kocku, bez ijednog prozora i bez ijednog komada nameštaja. U jednom uglu stajala je velika, starovremska elina kasa. Pri kiljavoj svetlosti gole sijalice na tavanici, elini zidovi kase odbleskivali su plaviastim prelivima. Sa savršenim mirom Profesor uvue klju u bravu i okrenu ga. Reze se stadoše povlaiti uz grebuckav šum, i teška vrata lagano se otvoriše. Profesor se pomeri u stranu. Kasa je bila prazna. 4. SETI Kabine fiziara nalazile su se na etvrtoj palubi. Sada se, zaista, ve sasvim dobro snalazio na Euridici. Imao je dovoljno vremena da podrobno proui plan broda, toliko razliitog od onih kojima je on nekada plovio. Nisu mu, dabome, bili poznati ni nazivi ni svrha brojnih mašina koje su se nalazile u najdaljem, krmenom sektoru; tamo niko nije boravio, i od ostalih delova broda bio je odvojen trostrukom pregradom. Ova levijatanlarva bila je ispresecana i nizom meusobno povezanih tunela, nalik na neku tajnu komunikacionu mrežu što se prostirala kroz izdužen, cilindrini grad. U njegovim mišiima, još se zadržalo seanje na nizove uskih hodnika - ovalnih, na raskrsnicama, ili kružnih, poput otvora kladenaca - u kojima ste se kretali ne oseajui vlastitu težinu, i povremeno se, tek, blago odgurkujui od zidova, kada je, pri skretanju u pobone prolaze, trebalo promeniti pravac. Na teretnjacima je do skladišta bilo mogue stii i nauporedivo lakše, na primer kroz ventilacione cevi; sve što je trebalo da uinite bilo je da ukljuite vazdušni kompresor, i da se prepustite snažnoj i bunoj struji, dok su vam se noge bespomono koprcale, poput patrljka zakržljalih organa. Odjednom mu pade na pamet koliko mu, zapravo, nedostaje to bestežinsko stanje, na iji raun je, dok je obavljao razliite popravke, izrekao toliko psovki; Njutnovi zakoni uvek su
bili tu, da oveka podsete na svoju neumitnost. Ukoliko biste se mašili ekia, ne zakaivši se, istovremeno, drugom rukom, za nešto dobro uvršeno, nije mnogo trebalo pa da zateknete sami sebe kako pravite prave gimnastike premete - koji bi mogli biti zabavni samo posmatraima što bi se tu sluajno zatekli. Liftovi - u stvari, ovalna kolica bez tokova, sa do te mere zakrivljenim prozorima da je ovek svoj odraz u njima bio u stanju da vidi tek veoma umanjen i izoblien - kretali su se bez i najmanjeg šuma, uzastopnim nizovima brojki oznaavajui spratove i snažno zatreperivši pri dolasku na željeno mesto. Duž hodnika su bile postavljene grube, pa ipak debele prostirke. Iza obližnjeg ugla, iznenada, hitro išeze jedan usisiva za prašinu, nalik na kakvu kornjau sa uglavljenom palicom; koraao je kraj nizova blago ispupenih vrata, kakvi su bili i zidovi, sa visokim pragovima sa mesinganim oplatama - nema sumnje, da bi se zadovoljio hir nekog strunjaka za unutrašnje oblikovanje. U svakom sluaju, bilo je teško zamisliti da postoji ikakvo drugaije objašnjenje... On zastade pred Laugerovom kabinom, odjednom obuzet oseanjem nesigurnosti. Još nije bio u stanju da prihvati pomisao da je i sam jedan od lanova posade. Njihovo vrlo prijateljsko ponašanje za vreme obeda, nain na koji ga je as jedna as druga grupa pozivala da joj se pridruži za stolom, inili su mu se nekako nametljivim: kao da su nastojali da se što bolje pretvaraju da je odista jedan od njih - i da je to što nije imao nikakvo zaduženje na brodu bio tek privremen sticaj okolnosti. Istini za volju, razgovarao je i ranije sa Laugerom, i ovaj ga je uveravao da slobodno može da bane kod njega kada god to poželi. Ali ta injenica, umesto da doprinese njegovom opuštanju, samo je udvostruila njegov oprez. Lauger, naime, nije bio bilo ko; bio je prvi meu svim fiziarima, i to ne samo na Euridici. Nikada mu ni na pamet ne bi palo da bi ga, bilo kada, mogle ophrvati sumnje u pogledu toga kako da se ponaša u odnosu na nekoga. Društvene konvencije ovde su bile neumesne, baš kao što bi to društvene igre bile u podzemnim odajama Keopsove piramide. Na vratima nije bilo kvake; bio je dovoljan tek lagan dodir ruke i ona se otvoriše - tako naglo da on gotovo ustaknu, poput nekog uroenika koji prvi put u životu vidi automobil. Fiziareva kabina zaista je bila prostrana, ali ono što ga veoma iznenadi bio je posvemašniji nered koji je u njoj vladao. Sred gomile traka, fotografskih ploa, papira i atlasa, stajao je povei pisai sto polukružnog oblika, sa obrtnom stolicom u sredini. Iza stola, na zidu, nalazio se jedan crni pravougaonik, na kojem su tromo šarale iskrice svetlosti. S leve i s desne strane od ove svetlucave kontrolne ploe visile su velike fotografije - osvetljene otpozadi - velianstvenih spiralnih maglina; malo dalje odatle, nalik na kakve vitke stubove, stajala su cilindrina spremišta, delom podignutih poklopaca, sa mnoštvom ležaja za kompjuterske diskete. U levom uglu nalazio se neki povei romboidni aparat, sa stolicom privršenom u njegovom podnožju. Aparat je gotovo dodirivao tavanicu, a iz proreza koji se nalazio ispod dva binokularna otvora za oi isticala je, u kratkim skokovima, traka na kojoj su bile iscrtane neke naizgled besmislene linije. Traka se uvijala u spirale i slagala po podu, koji je bio prekriven starim persijanerom prepunim ve izbledelih, neodgonetljivih šara. Na posetioca je, od svega u toj sobi, najdublji utisak ostavio baš taj tepih. U to se jedan od cilindrinih stubova pomeri u stranu, otkrivši ulaz u susednu prostoriju. Na ulazu je stajao Lauger, obuen u lanene pantalone i džemper, sa kosom koja je prosto vapila za šišanjem. On pridošlici uputi osmeh koji je istovremeno bio bezazlen i pun razumevanja. Lice mu je bilo punako, kao u deteta koje je prevremeno sazrelo - nimalo više nalik na lice tvorca najdubljih apstrakcija novog doba nego što je to bilo Ajnštajnovo lice, u vreme kada se ovaj još nalazio u vladinoj službi. "Dobar dan", obrati mu se posetilac. "Uite, kolega, uite. Baš ste u dobar as navratili: imaete priliku da istovremeno uronite i u fiziku i u metafiziku..." I odmah dodade, objasnivši: "Otac Arago je ovde sa mnom." Posetilac poe sa Laugerom u pokrajnu sobu. Ova je prostorija bila znatno manja od prethodne; u njoj su se nalazili jedan uzani ležaj, i nekoliko stolica poreanih oko stoia za kojim je dominikanac, koristei se uveliavajuim
staklom, prouavao neki dijagram - ili, možda, kompjuterizovanu kartu neke planete, budui da su na hartiji bile iscrtane linije koje su mogle oznaavati geografske širine i dužine. Izvukavši stolice, sva trojica sedoše. "Ovo je Mark. Poznajete li ga, oe?" upita Lauger redovnika, i pre no što ovaj dobi priliku da išta odgovori, dodade, obraajui se sada pridošlici: "ini mi se, Mark, da nasluujem u emu je vaš problem... Zaista, nije nimalo lako voditi intimne razgovore s jednom mašinom." "Nije mašina za to kriva", primeti dominikanac, dopuštajui da mu se u glasu nazre laki prizvuk ironije. "Ona samo govori ono što su joj drugi odredili." "To e rei - ono što ste joj vi odredili", ispravi ga fiziar, prijateljski mu se osmehnuvši. "U pogledu toga, znate, teorije baš nisu potpuno saglasne. Niti su to, uostalom, ikada bile... Mark, razgovaramo o sudbini civilizacije, tamo izvan 'kabine kontakta', objasni on žurno svom posetiocu. "Budui da ste stigli usred naše rasprave, dozvolite mi da vas, ukratko, uputim u ono o emu smo u poetku razgovarali... Poznato vam je, verujem, da su se starinske predstave o vanzemaljskim civilizacijama temeljito izmenile... ak i pod pretpostavkom da širom galaksije postoji milion civilizacija, njihovi su tokovi do te mere raslojeni u vremenu da bi, zaista, bilo nemogue najpre ustanoviti kontakt sa gospodarima neke planete, a potom im, jednostavno, banuti u posetu. Civilizacije je veoma teško uloviti: znatno teže, ak, nego ubrati vodeni cvet, koji živi samo jedan dan. Shodno tome, da se izrazim metaforino, ono za im tragamo su odojad, a ne zrele osobe... Da li vam je poznato znaenje 'kabine kontakta'?" "Jeste." "Odlino. Dakle, prosejavši, otprilike, dve stotine miliona zvezda, odabrali smo jedanaest miliona kandidata. Oko veine njih kruže planete bez i traka života, ili planete sa životnim oblicima iznad, odnosno ispod praga 'kabine kontakta'. Zamislite sada", i on potapša svog gosta po kolenu, "zamislite, dakle, da ste se zaljubili u sliku-portret neke šesnaestogodišnje devojke. Odmah sedate u brod, i kreete preko svemira da joj se udvarate. Ali kako, na žalost, vaše putovanje traje pedeset godina, kad konano stignete - tamo zatiete staricu, ili ak, samo njen nadgrobni spomenik. Ukoliko, pak, odluite da joj ljubav izjavite šaljui joj pismo, biete ve starac pre no što i primite odgovor... Na tome se, eto, iskazana sa veoma malo rei, temelji suština ideje CETI-ja. Pri intervalima od kojih svaki iznosi po nekoliko stolea, vi, jednostavno, ne možete da vodite nikakav razgovor." "Znai, svrha našeg puta je da pronaemo neko 'odoje'?" upita 'Mark'. Na brodu su ga ve neko vreme tako oslovljavali; ali tek sada, po prvi put - ni sam ne znajui zašto - pomisli da je to, zapravo, mogla biti redovnikova ideja; i redovnik je, kao i on sam, istovremeno i bio i nije bio lan posade. "Nama, zapravo, nije poznata svrha vašeg puta", primeti Arago. inilo se da ove rei pobudiše iskreno Laugerovo zadovoljstvo. "Tako je. Planete na kojima se zametnuo život mogue je odrediti na osnovu sastava njihove atmosfere. U našoj galaksiji, sudei prema podacima kojima raspolažemo, takvih ima na hiljade. Prouili smo ih, koliko smo to bili u stanju našim instrumentima, i izdvojili tridesetak koje nam ulivaju najozbiljnije nade." "Da na njima postoji razuman život?" "Razumni život, dok je još u povoju, nemogue je uoiti. Opet, kada jednom sazri - izlee iz 'kabine'. Moramo ga, stoga, zaskoiti znatno ranije. Kako bismo mogli znati da li e uopšte, biti vredno truda ono što nas oekuje na kraju našeg puta?... Sadašnji cilj nam je Kvinta, peta planeta Zete Harpije. Raspolažemo sa poprilino podataka..." "In dubio pro reo", umeša se dominikanac. "A ko je onda, oe, prema vašem mišljenju, tuženik?" odvrati spokojno Lauger, i ni ovom prilikom ne saekavši odgovor, odmah nastavi: "Prvi kosmiki simptom razumnog života je pojava radija. I to, osetno ranije od radio-astronomije. Dobro, ne baš mnogo ranije: oko stotinu godina. Neku planetu koja raspolaže radio-odašiljaima mogue je izdvojiti iz mase onih ostalih poev od trenutka kada se zajednika snaga njenih radio-emisija pone
meriti gigavatima. Kvinta, na primer, na kratkim kao i na ultra-kratkim talasima, i dalje emituje znatno manje nego njeno sunce; pri svamu tome, ukupnu koliinu njenih radio-emisija morali bismo smatrati fenomenalnom - ukoliko bi, dakako, u pitanju bila planeta na kojoj nema života. Meutim, ukoliko je re o planeti s razvijenom elektronikom, tu bismo koliinu morali smatrati sasvim umerenom, budui da se nalazi ispod razine buke što je proizvodi njeno sunce. Oigledno je da se, imajui u vidu te radio-emisije, nešto tamo dogaa, i to ispod nivoa 'kabine kontakta'. Za to imamo i dokaz." "Samo posredan", ponovo ga ispravi apostolski izaslanik. "Tako je", prihvati Lauger, "iako samo jedan jedini. Ono što je svakako važnije, jeste injenica da su na Kvinti uoena izvorišta pojaanog elektromagnetizma - pri emu su, ak, itavu jednu emisiju uhvatili i zabeležili spektroskopi sa dveju osmatrakih stanica u blizini Marsa. Oito, ti e snimci koštati Zemlju poprilino novaca - onoliko koliko e biti utrošeno na našu ekspediciju." "Atomske bombe?" upita pridošlica, oigledno popustivši i prihvativši da ga oslovljavaju imenom Mark. "Ne... Pre bih rekao da je re o zaecima planetarnog inženjeringa, budui da su izgleda u pitanju 'iste' termonuklearne eksplozije. Da su se stvari na Kvinti odvijale kao nekada na Zemlji, zapoelo bi sa uranidima. Do ovih termonuklearnih eksplozija izgleda da je došlo samo u granicama polarnog kruga - što e rei na njihovom Arktiku ili Antarktiku. Kao što vam je bez sumnje poznato, to je prilino dobar nain za otapanje polarnog leda... Ali nije to ono u pogledu ega se razilazimo." On baci brz pogled prema redovniku. "Pitanje je, zapravo, sledee: da li e naš dolazak tamo izazvati - ili nee izazvati - poremeaj. Otac Arago smatra da bi se upravo to moglo dogoditi. Moram rei da i ja delim takvo mišljenje..." "Pa, oko ega ste se onda razišli?" "Oko toga što ja ipak verujem da se rizik isplati. Nije mogue doi u dodir sa nekim novim svetom, a da se pri tom baš ništa ne poremeti u tekuem poretku stvari." Mark je polako poinjao da shvata u emu se sastojala suština rasprave. ak je zaboravio i na svoj problem; stari plam ponovo je buknuo u njemu. "Vi... to jest, oe... pošli ste na ovaj put nasuprot svojim ubeenjima?" upita on, obrativši se redovniku. "Tako je", odgovori Arago. "Crkva se svrstala meu protivnike ove ekspedicije. Moglo bi se veoma lako ispostaviti da je ovaj nazovi kontakt, zapravo, samo neka vrsta trojanskog konja. Timeo Danaos et dona ferentes. Pandorina kutija." "Baš su vas, oe, zarazili mitološkim obeležjima projetka", nasmeja se Lauger. "Euridika, Hermes, Jupiter, Had, Kerber... naprosto smo opljakali stare Grke. U stvari, i ovaj brod trebalo je da nazovemo Argus, a sebe same psihonautima... Meutim, razume se, nastojaemo - ako to ikako bude mogue - da poremeaj bude što neznatniji. Upravo je iz tog razloga plan naše ekspedicije toliko složen." "Contra spem spero", uzdahnu redovnik. "Ili tanije", dodade on, "voleo bih da se varam." Lauger kao da nije uo njegove poslednje rei, budui ve zadubljen u neke druge misli. "Kada stignemo u blizinu Kvinte, pošto godinu dana provedemo na brodu, tamo e u meuvremenu protei tri stotine godina... Što e rei da emo ih zatei kada ve budu zapoeli da napuštaju 'kabinu kontakta'... Ako ne i kada iz nje ve budu izašli! Samo nekoliko sekundi razlike pri nekom od naših manevara može dovesti do ogromnog ubrzanja našeg prispea tamo - ili do zakašnjenja. A što se poremeaja tie... Našem veleasnom ocu Aragu dobro je poznato da se tehnološke civilizacije u svom razvoju kreu po inerciji, iako ova, dabome, nije uvek pravolinijska. Drugim reima, nije ih baš tako lako skrenuti sa njihovih tokova... Ma šta da se dogodi, izvesno je da neemo biti poput bogova što silaze s nebesa. Mi ne tragamo za primitivnim kulturama; kao što i sami znate, meu osobljem CETI-ja nema astroetnologa."
Arago je utke posmatrao fiziara skupljenih oiju, kroz trepavice. Nevoljni svedok njihove rasprave, pak, ului priliku da upita: "Ima li to smisla?" "Ima li to smisla - šta?" Lauger je izgledao pomalo zateen. "Pa, to: smatrati nepostojeim sve ono za ije postojanje za sada nemamo nikakvih dokaza. Možda to jeste praktino pa ipak..." "Možete to, ukoliko vam se više svia, nazvati i oportunizmom", odvrati Lauger, nekako preterano hladno. "Stvar je jednostavno u tome da se opredeljujete za ono što ste u stanju da odmah izvedete. 'Kabina kontakta' empirijski je omeena, ali za to postoji i etiko opravdanje. Nije nam, naime, cilj da miropomazujemo peinske ljude uljem preraenim u dvadeset drugom veku... Baš preterasmo s tim pluralis majesteticus. Ja sam podržao ovaj projekat i ovde sam zato što kontakt za mene znai razmenu znanja. Razmenu, ponavljam - a ne uspostavljanje pokroviteljstva; ne nesebino pružanje saveta za neiji bolji život." "A šta ako tamo preovlauje zlo?" upita Arago. "A da li uopšte postoji univerzalno zlo? Neizmenjivo zlo?" odvrati mu Lauger. "Bojim se da postoji." "U tom sluaju, trebalo bi samo rei non possumus i dii ruke od projekta..." "Ja samo inim ono što mi je dužnost." Izgovorivši ovo, redovnik ustade, klimnu obojici i udalji se. Zavaljen u svoju stolicu Lauger naini grimasu, zgri usne kao da je u ustima osetio neki neprijatan ukus, i uzdahnu. "Poštujem ga - možda baš zato što ume da me naljuti. Ne propušta ni najmanju priliku da se odmah svemu suprotstavi, ma šta vi rekli... Ali dosta sada o tome. Nisam zbog toga želeo da vas vidim... Kada se budemo našli u blizini Kvinte, poslaemo na nju izviaki brod. Modul, koji e biti u stanju da sleti na planetu. U Hermesu e biti mesta za devet ili deset ljudi. Kapetan i još etvorica ve su odreeni, dok e se o ostalima, u skladu sa njihovim specijalnostima, odluivati glasanjem. Želite li da se i vaše ime nae na spisku?" Mark ga u prvi mah nije razumeo. "Meu onima koji e se spustiti na Kvintu..." Markovo lice odjednom buknu. Na njemu se najpre ukaza neverica, a potom ushienost. Videvši kako se momak sav ozario, Lauger pohita da objasni: "To što bi vam se ime našlo na spisku ne znai, dakako, da biste obavezno i pošli. ak ni neija dosadašnja naunika postignua ne moraju ništa znaiti. ak i najvei teoretiari bi lako mogli ostati kratkih rukava... Potrebni su nam vrsti ljudi - oni koje ništa nee slomiti. Gerbert je, na primer, izvanredan psihoniar, vrhunski strunjak kada je mozak u pitanju: meutim, hrabrost se ne proverava u laboratorijama. Da li vam je poznato ko ste, zapravo?" Mark preblede. "Nije." "Onda u vam ja to rei. U ledenoj pustoši Birnamske šume izvestan broj ljudi izgubio je život upravljajui džinovskim strajderima. Iznenadne gejzirske erupcije zatekle su ih nespremne. U pitanju su bili profesionalci; operatori koji su samo sledili dobijena uputstva, nemajui pojma da odlaze u susret vlastitoj smrti. Dva oveka su, meutim, od svoje volje, pošli u potragu za njima. Vi ste jedan od te dvojice." "Odakle vi to znate? Dr Gerbert mi je rekao..." "Dr Gerbert i njegov pomonik su samo brodski lekari. Što se medicine tie, tu su sjajni; kad su kompjuteri u pitanju, tu su gotovo prave neznalice. Odluili su da postupe onako kako im je to nalagala lekarska etika - budui da se pokazalo nemoguim ustanoviti identitet oveka koga su vratili u život. Zbog moguih psihikih trauma, rekli su... Na Euridici, dabome, nema prislukivanja; postoji, meutim, memorijski centar iz kojeg ništa nije mogue ukloniti. Pristup tom skladištu podataka imaju samo tri oveka na brodu: Komandant, Glavni informator, i ja. Neete to, nadam se, saopštiti doktorima?" "Neu."
"Nisam ni pomišljao da biste to mogli uiniti. Naneli biste im veliku nepravdu." "Nee li i sami naslutiti, ukoliko..." "Sumnjam. Njihova osnovna dužnost je da sve vreme, preko svojih monitora, prate stanje zdravlja svih lanova posade. Pored toga, glasanje je tajno. Glasa Savet. Od svakih pet moguih glasova - potrebno je da dobijete tri; to je, bar, moja procena. A sve ovo govorim vam ve sada, budui da još avolski mnogo posla stoji pred vama... Poznato mi je da ste u simulatorima pokazali izvanredne astronavigacione sposobnosti, mada u zastarelim modelima: u to vreme jesu bili prva klasa, ali to danas više nisu. Na raspolaganju vam je, dakle, nepuna godina dana da u potpunosti ovladate meuzvezdanom abecedom. Ukoliko ste to u stanju da postignete - videete Kvintu... A sada, poite; moram još da posvršavam gomilu stvari." Obojica ustadoše. Mark je bio rastom viši od uvenog fiziara, a i mlai. On nee poi, pomisli mladi ovek u sebi. Lauger ga isprati do vrata. Ali Mark to nije ni primetio. Nije zapazio ni blistave strelice što su šarale crnim ekranom; nije se seao ni da li se pri rastanku pozdravio; ak ni da li je, uopšte, bilo šta rekao. Niti kako je stigao do svoje kabine. Jednostavno, nije znao šta bi zapoeo sa sobom. Otišavši do plakara, on greškom otvori drugo krilo i ugleda svoje lice u ogledalu; zagledavši se u sebe samog, on promrmlja: "Imaeš priliku da vidiš Kvintanjane." I tako je zapoelo njegovo uenje. Rezultati statistikih prorauna bili su potpuno jasni. Život se javljao i opstajao na planetama tokom milijardi godina; za sve to vreme bio je bez moi govora. Civilizacije se razviše iz tog preobilja života; ne da bi potom propale, ve da bi se preobrazile u nešto što beše izvan zadatih okvira Prirode. Budui da je stopa raanja tehnoloških zajednica u nekoj obinoj galaksiji bila postojana, ove su se zajednice s istom, nepromenjivom uestalošu pojavljivale, sazrevale i nestajale. Nove su se stalno iznova raale, i nestajale pre no što bi uopšte postalo mogue razmeniti sitgnale s njima. Budui da su veoma brzo napuštale 'kabinu', ostajale su neiskorišene prilike za stupanje u vezu s njima. Gluvonemost postojeih primitivnih planeta bila je shvatljiva. Što se tie utljivosti onih drugih, visoko razvijenih, u cilju pružanja objašnjenja za to javilo se mnoštvo najraznovrsnijih teorija. Vremenom je na tu temu bila ispisana itava jedna biblioteka - koju je on odluio da, bar za sada, ostavi po strani. U jednoj je knjizi ak proitao: "Može se neopozivo zakljuiti da je, u ovom trenutku, u ovom stoleu (u astronomskom smislu, bilo je to isto), duž, širom i dubinom Mlenog Puta naša, zemaljska civilizacija, jedina civilizacija koja je ve postala tehnološka po svom karakteru, a da se, istovremeno, još nije lišila svog biološkog naslea." Trebalo je to da znai da sve planove CETI-ja, jednostavno treba pokopati. itavih stotinu pedeset godina minu pre no što se ispostavilo da stvari baš nisu tako stajale. Osvajanje svemira koji je meusobno delio jednu zvezdu od druge, tako da su se pojedina Razumna Bia mogla konano susresti sa Drugima i ponovo vratiti na svoju planetu, nije bilo postignuto pukim kosmikim letovima. ak su i astronauti koji su brodili brzinama bliskim brzini svetlosti bili osueni da nikad ne ugledaju one ka kojima su se uputili, kao i da nikad više ne vide one koje su ostavili za sobom na Zemlji: jer dok je vreme, na samom brodu, za one koji su se na njemu nalazili, teklo uobiajeno brzo ili uobiajeno sporo, na obe planete, na onoj sa koje bi polazili i na onoj na koju bi stizali, prolazili su vekovi. Ova neoboriva nauna injenica ubrzo je potakla Crkvu da postavi sledei teološki postupak: Onaj Koji je stvorio svet uinio je, istovremeno, susret bia sa razliitih zvezda tek pustim, dokonim snom. Postavio je izmeu njih zid, potpuno prazan i nevidljiv, a ipak nepremostiv: provaliju koju je On mogao prei, ali ne i ovek. Ljudska istorija, meutim, nezaustavljivo se kretala u pravcima koje niko nije mogao predvideti... ispostavilo se da svemirski ambis ini prepreku koju nije bilo mogue savladati. Ali bilo je mogue zaobii je, pomou niza veoma posebnih manevara.
Srednje galaktiko vreme predstavljalo je jednu odreenu vrednost. Sama galaksija inila je asovnik koji je otkucavao svaki sat njegovog životnog veka. Meutim, na mestima na kojima su gravitacione sile dostizale svoj vrhunac, galaktiko vreme trpelo je snažne promene. Bilo je, ak, i podruja u kojima se sasvim zaustavljalo... Bile su to takozvane ŠvarcŠildove sfere - tamne površine izumrlih zvezda. Horizonti dogaaja... Predmet koji bi se takvom jednom horizontu poeo približavati - u oima nekog veoma udaljenog posmatraa izgledao bi kao da se sve više steže, i pre no što bi dodirnuo površinu crne rupe sasvim bi išezao. Razlog tome bio je što je vreme, sve više se zakrivljavajui usled gotovo nezamislivo snažne gravitacije pokojne zvezde, pomeralo svetlost prema infra-crvenom delu spektra, a potom i prema sve dužim talasnim frekvencijama, sve dok se, konano, ni jedan jedini foton više ne bi vraao do oka posmatraa. U granicama svog horizonta dogaanja crna rupa je zarobljavala i u veitom zatoeništvu držala svaku iskricu i svaku esticu svetlosti. U svakom sluaju putnik koji se sve više približavao nekoj crnoj rupi poeo bi da se, usled nezamislivo snažne gravitacije, isteže u svim pravcima, zajedno sa svojim brodom. Tamošnje plimatske sile razvukle bi svaki materijalni objekat do najtanjeg konia, i iz orijaškog diska što je okruživao crnu sferu taj bi koni bio usisan u levak iz kojeg više nije bilo povratka. Obleteti jedan kolapsar bilo je jednostavno nemogue - bilo kojom putanjom: plimatske sile usmrtile bi putnike, i itav brod razderale u komadie. Sam brod mogao je biti zvezdani patuljak najvee mogue gustine, neutrinska zvezda, kugla nainjena od meusobno zbijenih atomskih jezgara naprosto nezamislive tvrdoe - prema kojoj bi ak najtvri elik bio nalik na puki pramiak gasa - pa ipak, ništa ne bi vredelo. ak i takvu kuglu bi kolapsar pretvorio u vreteno, razderao je i progutao za tili as, ostavljajui za sobom tek rojeve iks-zraka što se u bolnoj agonji razvejavaju širom svemira. Kolapsari - porod zvezda nebrojano puta masivnijih od sunca, bili su na neki nain, poput giljotina što se iznenadno sruuju na nevine svemirske namernike. Ukoliko je, meutim, masa neke crne rupe bila samo stotinak, ili ak, i hiljadu puta vea od mase Sunca, gravitacija na njenom horizontu dogaanja ne bi premašila zemaljsku gravitaciju. Nikakva neposredna opasnost ne bi zapretila brodu koji bi se našao u blizini takvog horizonta, i posada broda možda ništa ne bi ni zapazila. Zašavši jednom ispod njega, ni brod ni posada više nikad ne bi izronili iz te nevidljive školjke. Brod koji bi u svoja nedra primio jedan kolopsar bio bi zdrobljen, i stropoštao bi se u njegovo središte za samo nekoliko dana, ili ak, nekoliko asova, u zavisnosti od masivnosti zamke u koju je uleteo. Pri samom kraju dvadesetog veka astrofiziari su ve sasvim uobliili teorijske modele takvih gravitacionih grobalja. Meutim, kao što je to esto bio sluaj u istoriji naunih saznanja, i ovi su se modeli pokazali nedovoljnim. Stvarnost je, naime, i ovog puta bila mnogo složenija. Pre svega, u obzir se morala uzeti i kvantna mehanika: naime, ustanovljeno je da i crne rupe odaju zraenje. Pri tom, što je neka crna rupa bila vea, to je njeno zraenje bilo slabije. Džinovske crne rupe, koje su se obino javljale u središtima galaksije, na kraju su umirale, mada je njihovo 'kvantno isijavanje' moglo potrajati i stotinama milijardi godina... Predstavljale bi poslednje ostatke nekadašnje zvezdane velelepnosti Vaseljene. Bilo je potom, teorijskim raunicama i simulacionim opitima, ustanovljeno da postoji itavo raznovrsje crnih rupa. Kada je zapoinjala da doživljava kolaps, i kada njeno oslabljeno centrifugalno zraenje više nije bilo u stanju da odoli gravitacionim silama, neka zvezda nije neminovno morala da poprimi oblike sfere. Naizmenino je, u stvari, menjala oblik, postajui as nalik nekoj kapljici spoljoštenoj u disk, as se rastežui do valjkastog izgleda kakve cigare. Ove su promene oblika - zapravo, vibracije - trajale veoma kratko, pri emu im je frekvencija zavisila od mase same zvezde. Kolapsar se, zapravo, ponašao poput nekog gonga - koji je sam od sebe zabrujio. Meutim, kao što je poznato, vibracije u gongu mogue je pokrenuti i poticajem spolja. Slino tome, i crnu sferu bilo je mogue navesti da ponovo pone da vibrira - zvezdanim inženjeringom. Trebalo je samo poznavati nain na koji e se to izvesti i rasplagati sa dovoljno energije - na primer, reda 1044 erga - i tu energiju,
poput monog zraka, usmeriti na sferu na takav nain da ova ponovo pone da vibrira. S kakvim ciljem? Pa, da bi se stvorilo ono što su astrofiziari posveeni u stvar lakonski nazivali 'vremenskom glavicom luka'. Naime, baš kao što je središnji deo jedne glavice luka orkužen nizom slojeva, koji su se pri poprenom preseku ukazivali poput godova na nekom poseenom drvetu, tako je i vibrirajui kolapsar bio okružen, usled gravitacije zakrivljenim vremenom - odnosno, tanije reeno, složenim, uslojenim utrojstvom prostor-vremena. Udaljenom posmatrau inilo bi se tada da, tokom nekoliko sekundi, crna rupa vibrira poput akustine viljuške. Za onoga ko bi se zatekao u njenoj neposrednoj blizini, na izohipsi tako prekrojenog vremena, oitavanje galaktikog asovnika izgubilo bi svaki smisao... Na taj nain, ukoliko bi brod naišao na neku crnu rupu koja je multivalentno zakrivljavala vremensko-prostorni kontinuum, i ukoliko bi se, pri tom, našao na silazeem segmentu zakrivljenosti, mogao je potpasti pod uticaj bradihronaliteta i godinama ostati u zoni krajnje usporenog vremena - sve dok, zapravo, ne napusti tu svoju vremensku luku. Spoljnom posmatrau bi se u tom sluaju inilo kao da brod, pošto je dospeo do crne rupe, odjednom išezava, ali i da se, posle zastoja na toj nevidljivoj stanici, ponovo pojavljuje u obližnjem delu svemira. Sa stanovništa itave galaksije, odnosno sa stanovišta bilo koga ko iz daljine posmatra kolapsara koji vibrira, inilo bi se kao da ovaj tek nekoliko sekundi oscilira izmeu diska i cigare, baš kao što je bio sluaj i kada se raao - kada je još bio zvezda koja se urušuje u sebe samu usled vlastite gravitacije, pošto je rasipno utrošila sve svoje nuklearno gorivo. Meutim, sa stanovišta broda zahvaenog bradihronalitetom, vreme bi izgledalo kao da se sasvim zaustavilo. Ni to nije bilo sve. Dok je vibrirao kolapsar se nije ponašao kao savršeno elastina sfera, ve - usled jaanja relativistikih efekata - više kao as ovako a as onako izobliena lopta koja menja oblik pri svakom odskoku. Tako je, pored bradihronaliteta, bilo mogue da se jave i retrohronaliteti: struje ili reke vremena Što teku unazad. Što se, meutim, udaljenog posmatraa tie ni jedno ni drugo nije postojalo. Shodno tome, da bi se iskoristila ova usporavanja ili posuvraivanja vremenskih tokova, bilo je neophodno i fiziki se nai u horizontu dogaanja. Projektom vezanim za misiju Euridike bilo je zamišljeno da usamljeni kolapsar u sazvežu Harpije bude iskorišen kao vremenska luka za ovaj zemaljski brod. Svrha ekspedicije, meutim, nije bila da se uspostavi kontakt sa bilo kojom civilizacijom koja bi se eventualno, mogla nai u okvirima intervala koji bi omoguavao delatnu komunikaciju, ve upravo sa onom civilizacijom koja se, poput kakvog razmahanog leptira za kojim se u trku dao neki strastveni entomolog, upravo spremala da napusti prag 'kabine kontakta', ve stojei na njenim vratima pripravna da se otisne. Neophodno za ovu vrstu operacije bilo je parkiralište u vremenu, na dovoljno bliskom odstojanju od tog naseljenog sveta, kako bi zemaljskim psihonautima bilo mogue da ga posete pre no što njegova civilizacija skrene s Orteginog i Nilsenovog glavnog pravca razvoja. S obzirom na to, ekspedicija je trebalo da se odvija u tri faze. U prvoj, Euridika je trebalo da doplovi do kolapsara u sazvežu Harpije, koji je bio odabran kao mesto na kojem e se pritajiti i izvesti odgovarajue vremenske manevre. Kolapsar je, što mu je sasvim odgovaralo, dobio ime Had - budui da je sa Euridike put njega trebalo da bude odaslana jedna džinovska, jednokratna letelica bez posade, ije je ime, opet, bilo Orfej. U pitanju je bila neka vrsta gravitacionog topa, grasera (gravitacionog amplifikatora, putem koncentrisanog izazivanja vibracija). <Gracer - Gravity Amplification by Collimated Excitation of resonance - vibracioni top koji je, usredsreujui energiju u pravcu crne rupe, u stanju da je ponovo navede da sama pone da vibrira, proizvodei, pri tom, fenomen bradihronaliteta. (Prim. prev.)> Na signal s Euridike graser bi crnu rupu nagnao da ponovo pone da vibrira, u skladu sa njenim vlastitim, prirodnim frekvencijama i amplitudama. Mada džinovskih proporcija u zemaljskim razmerama, Orfej je u poreenju sa masom kolapsara koji je trebalo da pokrene predstavljao tek beznaajnu esticu. Ipak, zahvaljujui fenomenu gravitacionih vibracija bio je sasvim u stanju da ostvari povereni mu zadatak. Saopštavajui svoj vibracini impuls Hadu, Orfej bi
na taj nain kod kolapsara izazvao jedan jedini gr - skupljanje i ponovno širenje - kako bi taj mrani pakao, otvorivši svoje ponore, omoguio Euridici da ue i zaplovi vrtložjem bradihronalih struja. Meutim, prethodno je, sa broda, trebalo proveriti da li se, udaljena pet svetlosnih godina odatle, Kvinta zaista nalazi u osvitu svoje tehnološke ere, i na osnovu tog osmatranja, doneti odluku o pravom trenutku posete toj planeti. Pošto bi utvrdila koji je to trenutak, Euridika bi se smestila u svojoj vremenskoj luci u Hadu, koji bi ve uveliko vibrirao pod uticajem grasera prethodno otposlatog Orfeja. Budui, meutim, da je, Orfejev graser imao samo jedno energetsko punjenje, i da bi posle pražnjenja ostao potpuno neupotrebljiv, operaciju nije bilo mogue ponoviti. Ukoliko ve prvi pokušaj ne bi bio uspešan - usled navigacione greške u vremenskim vihorima, ili usled neodgovarajue procene stupnja razvoja kvintanske civilizacije, ili usled bilo kog razloga koji se nije mogao predvideti - ekspedicija bi doživela potpun krah. A to je, u najboljem sluaju, znailo vratiti se na Zemlju praznih ruku. itav plan još je složenijim inila odluka da se, u tom Hadovom paklu, iskoristi fenomen retrohronaliteta - proticanje vremena u suprotnom pravcu od proticanja vremena u itavoj galaksiji; na taj nain Euridika je trebalo da se u blizinu Sunca vrati posle samo dvadeset godina od trenutka polaska, iako je hiljade parseka odvajalo sazveze Harpije od Zemlje. Razume se, taan trenutak povratka nije bilo mogue utvrditi; jer, ak je i deli sekunde u plovidbi podrujem bradi - i retrohronaliteta znailo razliku od više godina, a da se i ne govori o presama i hueim mlinovima gravitacije. Markovom umu bilo je krajnje teško da se u svemu tome razabere, budui da je, u osnovi, u pitanju bio paradoks. A paradoks se sastojao u sledeem: Euridika je trebalo da u neposrednoj blizini kolapsara zastane, ostavši u ne-vremenu, odnosno u vremenu koje se veoma razlikovalo od uobiajenog. Izviai je trebalo da odlete do Kvinte i da se vrate; smatralo se da e to, sve u svemu, potrajati više od sedamdeset hiljada asova, ili približno, osam godina. Na poticaj grasera kolapsar bi, prelazei iz oblika spoljašnjeg diska u oblik izduženog vretena, trebalo da vibrira tek trenutak ili dva - razume se, posmatrano sa stanovišta udaljeng posmatraa. Sledstveno tome, kada se izviai budu vratili, ne bi trebalo da brod zateknu u njegovoj kolapsarskoj luci. Je, znatno pre toga crna rupa trebalo bi da ponovo poprimi postojani oblik nevibrirajue sfere... Pa ipak se oekivalo da e Hermes, pošto bude napustio Kvintu, ipak zatei svoj matini brod u vremenskoj luci - uprkos tome što te luke, koja je nestala gotovo istog asa kada je i nastala, kada se Hermes vrati tamo više uopšte ne bi trebalo da bude. Kako je, uopšte, bilo mogue izmiriti te dve stvari? "Postoje fiziari", objasnio mu je Lauger, "koji tvrde da je njihovo razumevanje ovog paradoksa potpuno isto kao i njihovo razumevanje, na primer, neke stene ili nekog ormana. Meutim, njihovo razumevanje pri tom ne ide dalje od pukog saznanja da je neka teorija u saglasnosti sa rezultatima dobijenim eksperimentalnim putem, ukljuujui i obina merenja... Meutim, dragi moj, fizika je tek jedan uzan puteljak utaban na nepreglednom polju koje ljudska mašta jednostavno, nije u stanju da pojmi. Ona vam predstavlja zbirku odgovora na izvesna pitanja koja postavljamo svetu, i na koja nam svet pruža odgovore pod uslovom da mu neemo odmah postavljati druga pitanja, utemeljena na zdravom razumu. Jer šta je, uopšte, zdrav razum? To je, ini nam se, ono što nam omoguava da stvari razumemo umom, koristei pri tom ula koja jedva da se razlikuju od ula kakvog pavijana. Takav um želeo bi da spozna svet na nain koji odgovara upravo njegovoj zemaljskoj, biološkoj kuici. Svet izvan te kuice - tog inkubatora misleih majmuna - raspolaže i svojstvima koja se ne mogu opirati, videti, onjušiti, zagristi, oslušnuti, ili na neki slian nain iskusiti. Sa stanovišta Euridike, na vezu u njenoj kolapsarskoj luci, let Hermesa trebalo je da potraje nekoliko nedelja. Meutim, sa stanovišta posade Hermesa let je, manje ili više, trebalo da potraje godinu i po dana. To je znailo tri meseca do Kvinte, godinu dana na samoj planeti, i još tri meseca za povratak. Najzad, sa stanovišta posmatraa koji se nije nalazio ni na Hermesu ni na Euridici, Hermes je svoju misiju trebalo da obavi za devet godina, dok je
Euridika trebalo da za njega ostane nevidljiva tokom isto tolikog vremenskog razdoblja. Istovremeno, sa stanovišta vremena merenog na matinom brodu, to je trebalo da znai skok iz petka u subotu, i ponovni povratak u petak, posle ega bi ga kolapsar još jednom zavitlao natrag u svemir. Vreme bi na Hermesu trebalo da protie sporije nego na Zemlji, a razlog je taj što bi se on kretao podsvetlosnom brzinom. Usled gravitacione dilatacije vreme bi na Euridici trebalo da tee još sporije, a potom da krene u suprotnom pravcu: iz bradihronaliteta prešla bi u retrohronalitet, a iz ovoga izvela skok duž galaktohronalne linije. Ponovo postajui vidljiva, susrela bi se sa Hermesom u nezakrivljenom vremensko-prostornom kontinuumu. Ukoliko bi, pak, Euridika nainila grešku u proraunima za samo sekund ili dva, i zašla u variohronaliet, nikada se više ne bi susrela sa Hermesom. Nema u tome nikakve kontradikcije koja bi, da tako kažem, proisticala iz samog okolnog sveta. Kontradikcija se javlja usled razliitosti, ili bolje reeno, suprotnosti izmeu uma sviklog na zanemarljivu zemaljsku gravitaciju i fenomena proisteklih iz gravitacionih sila bilionima puta veim - baš tako! Vaseljena jeste ustrojena prema univerzalnim pravilima koja nazivamo Njutnovim zakonima, ali jedno te isto pravilo mogue je da se na razliite naine ispoljava pri razliitim ispoljavanjima sila. Uzmimo, na primer, oveka koji se survava u crnu rupu. Sa njegovog stanovišta posmatrano, prostor se preobražava u vreme, budui da on nije u stanju da se iz tog prostora vrati, baš kao što ni vi niste u stanju da krenete unazad u zemaljskom vremenu - to jest, da se vratite u prošlost. Nemogue je ak i zamisliti na šta bi takvo survavanje u crnu rupu zaista bilo nalik, pod pretpostavkom, razume se, da ovek ne bude zdrobljen im zae ispod horizonta dogaanja. Pri svemu tome, i dalje sam ubeen da je svet ustrojen nama u prilog, budui da, uprkos svemu, možemo zadobiti gospodstvo ak i nad stvarima koje se ponašaju suprotno oekivanjima naših ula. Evo: neko dete ovladava jezikom ostajui neupueno u naela njegove gramatike, u njegovu sintaksu, i pogotovo, u unutrašnje suprotnosti govora koje ostaju skrivene i onima koji žestoko gomilaju rei. (ini mi se da pomalo postajem filosofski nastrojen.) ovek je oduvek žudeo za konanom istinom. Svi su smrtni umovi, ubeen sam, tako sazdani. Šta je konana istina? To je, rekao bih, kraj puta, mesto gde više nema ni tajni, ni nade. Gde sva ptanja postaju lišena smisla, budui da su ve svi odgovori dati. Meutim, takvo mesto ne postoji. Vaseljena je lavirint sazdan od lavirinata, i svaki od njih vodi u neki drugi. Kada god nismo u stanju da nekamo sami odemo, mi prizivamo upomo matematiku. Od matematike gradimo vozila koja e nas odvesti u ne-ljudska podruja sveta. Mogue je, takoe, na temelju matematike, sazdati i svetove izvan Vaseljene, bez obzira na to postojali oni ili ne postojali. Pored toga, razume se, ovek uvek može dii ruke i od matematike i od njenih svetova, i prepustiti se veri u svet-koji-e-doi. Ljudi poput oca Araga postupaju upravo na takav nain. A razlike izmeu nas i njih proishode iz razlike izmeu mogunosti da e se neke stvari dogoditi i nade da e se neke stvari dogoditi. U mom svetu bavimo se onim što je mogue, dostižno; u njegovom, pak, onim emu se ovek samo nada, i što, možda, postaje odista dostižno tek posle smrti... Ali da li ste vi nešto spoznali, pošto ste umrli? Da li ste nešto ugledali?" "Nisam." "U tome i jeste differentia specifica izmeu nauke i vere... Koliko je meni poznato, injenica da vaskrsle osobe nisu u svom privremenom zagrobnom stanju ništa ni videle, ni ule, ni osetile, ni u najmanjoj meri nije uzdrmala religijsku dogmu. Najnovija hrišanska eshatologija tumai to time da vaskrsla osoba zaboravlja šta se s njom zbivalo u vremenu koje je provela s one strane života. Da, drugim reima, inom Božanske Cenzure (Oni, dabome, koriste drugaiji renik) oveku nije dozvoljeno da po volji skae iz jednog u drugi svet. Credenti non fit iniuria. Ali, ako je vredno živeti u tako rastegljivoj veri, kao što to Arago ini, koliko li je samo, onda, bilo lakše prihvatiti paradokse koji vam omoguavaju da poete Kvintanjanima u pohode! Imajte, stoga, vere u fiziku, bar onoliko koliko Arago ima vere u svoju religiju. Mada, istinu
govorei, za razliku od religije, fizika ume da izneveri... Izbor je vaš. Razmislite. A sada, poite - eka me mnogo posla." Bila je ve pono kada se ponovo našao u svojoj kabini. Misli mu se ponovo vratiše na Laugera i redovnika. Fiziar se sada nalazio tamo gde mu je bilo mesto - a onaj drugi? emu se dominikanac nadao, ili na šta je raunao? Na misionarski posao? Da li je moderna teologija zaista bila toliko rastegla svoja uenja, da bi i vanzemaljske preobraenike mogla privesti Božjoj milosti? I da li je Arago, zaista, nastupao u njeno ime? Zbog ega je tokom razgovora napomenuo da bi Zlo moglo vladati tamo? Tek sada mu sinu: u pitanju je bio strah kojim taj ovek mora da je bio obuzet. Ne, dabome, strah za sebe samog - ve strah za svoju veru. Bilo je prirodno da Spasenje smatra darom namenjenim samo oveanstvu, a ipak je bio uesnik u jednom putovanju ka ne-ljudskim biima - ka mestu, drugim reima, do kojeg njegovo Jevanelje nije ni doprlo. Mogao je, zaista, razmišljati na ovakav nain. Budui da je verovao u Božju sveprisutnost, nije mu bilo teško da poveruje i u sveprisutnost Zla, utoliko pre što je demon koji je iskušavao Hrista prethodio i Blagovestima i Bezgrešnom Zaeu. Da li je to znailo da je redovnik vukao svoje dogme sa sobom, dogme na temelju kojih je živeo, svesno ih izlažui opasnosti? On odmahnu glavom i uzdahnu. Laugeru je mogao da postavi bilo kakvo pitanje - ali ne i dominikancu. U Jevanelju, na primer, nije bilo ni rei o tome šta je, eventualno, Lazar mogao ispriati posle svog vaskrsnua. Na slian nain, ni on nije mogao biti ni od kakve koristi ocu Aragu, iako i sam beše vaskrsnut iz mrtvih... U pokušaju samoodbrane religija je vaskrsnuima poput njegovog davala drugaije, verovatno, ovozemaljsko tumaenje i nije se oseala uzdrmanom. Dakako, nije sebe mogao smatrati nikakvim strunjakom za pitanja religije. Odlino je razumeo bolnu redovnikovu usamljenost, jer je i sam bio samotnjak - bespomonik, pometeni brodolomnik pukim sluajem prihvaen na ovom brodu spasa. Mada, ne više, ne i sada. On poe da se svlai, spremajui se za poinak i osluškujui posvemašnju tišinu u koju je utonula Euridika. Sada je ve jezdila brzinom koja je bila gotovo ravna brzini svetlosti. Nee, meutim, dugo potrajati, i poee koenje. asovnici u svim kabinama poee tada da odbrojavaju, dajui itavoj posadi dovoljno vremena da se veže, ležei nauznak, i da ostane u svojim posteljama. Sferini, unutrašnji delovi broda, slobodni od spoljnog, oklopljenog trupa, nainie tada zaokret od sto osamdeset stepeni. Sve e se zavrteti - nastae trenutak zbrke, vrtoglavice - a potom e opet zavladati mir, i let e se nastaviti postojano i neosetno. A umesto da šiba svemirom iza krme, oganj iz pogonskih komora usmerie se naporedo s pramcem. Zahvaljujui tome, donekle e se poboljšati i veza sa Zemljom. Novosti e zasuti Euridiku, novosti ve mnogo godina stare, poruke onih koje je posade ostavila za sobom na Zemlji. Kako nikoga svoga nije imao na rodnoj planeti, nikakvo lasersko pismo nee biti adresovano na njega. Umesto prošlosti, on je imao budunost, i to budunost zbog koje je vredelo živeti. Praistorija ove ekspedicije bila je ispunjena bezbrojnim sukobima: projekat je okupio mnogo protivnika. Njegovi izgledi za uspeh, na najrazliitije naine proraunavani, nisu se inili velikim. Spisak nezgoda koje su, na ovaj ili onaj nain, mogle prouzrokovati krah ekspedicije, brojao je na hiljade stavki. Možda je, upravo iz tog razloga, odlueno da se pristupi njegovom ostvarivanju. Njegova navodna neostvarljivost, opasnosti koje je sa sobom nosio, predstavljali su zaista velianstven izazov - i to je, bez sumnje, prevagnulo u rešenosti da se na njega odgovori voljom i energijom. ak i pre no što se Euridika konano otisnula, sve više ubrzavajui, troškovi itavog poduhvata rasli su po najvišim eksponencijalnim stopama - baš kao što su i tvrdili njegovi protivnici i kritiari. Dotadašnja ulaganja raspolagala su vlastitom inercijom, kad je krenulo jedna su za sobom povlaila druga. Finansijska strana projekta povremeno je izazivala tutanj koji se mogao meriti još samo sa jekom Titana, u trenutku kada se Euridika od njega odlepljivala. Putnik je sada, itajui o tome, svesno preskakao pasuse o tim
poetnim nevoljama, ukljuujui i gradnju samog broda i kako se to odražavalo na Zemlji; pri tome, najbeznaajniji nisu bili omašaji u gradnji, proishodei, ne retko, skandalima vezanim za politike korupcije. Šta ga se sve to ticalo, sada kada je bio na brodu, letei ka zadatom cilju? S druge strane, pomno je prouavao istoriju astronautike - zapise o transsolarnim letovima i automatskim sondama odaslatim prema Alfi Kentaura, kao i izveštaje ispunjene imenima onih iz Grala i Rembdena - u nadi da bi meu njima mogao prepoznati i imena onih koje je nekad poznavao, i sledei klupko dalje, ui i u trag sebi samom. Bilo je trenutaka, pre no što bi zaspao ili neposredno po buenju, kada mu se inilo da je veoma blizu da se konano seti - naroito kada mu se, više no jednom, u snovima prikazivalo da zapravo zna ko je. Sve što bi od toga preostalo, u budnom stanju, bio je tek prazni nagoveštaj tog identiteta. Godina konano proe. Koei, Euridika stade smanjivati svoju podsvetlosnu brzinu i kolapsar im se ukaza kao istinska rupa - prostor na nebu iz kojeg su bile odagnane sve zvezde... Obuavajui se, uei, itajui, odustao je od svakog napora da se seti svoje prošlosti. Iako je u meuvremenu bio odabran da bude jedan od kopilota na Hermesu, u svojim snovienjima, u mrklim noima - o tome, dabome nikom ne ree ni re - i dalje je bio ovek koji je, jednom, negda, zakoraio u Birnamsku šumu. 5. BETA HARPIJE Euridika je poela da smanjuje brzinu, letei ve nekoliko dana spiralnom putanjom prema Beti Harpije - dakako, i dalje nevidljivoj, jer je u pitanju bio kolapsar. Brod je ve, na pristojnoj udaljenosti, presekao nekoliko izograva, ije su gravitacione plime, do tada, uspešno podnosili i on sam i njegova posada. Optimalan kurs, po izboru kompjutera, obezbeivao im je posvemašnju sigurnost - ali, razume se, oseati se sigurnim nije znailo, istovremeno, biti i bez ikakvih problema. Izogravi - linije što su meusobno povezivale take u svemiru jednake zakrivljenosti - grili su se na monitorima poput klupka zmija u crnom ognju. Oni kojima je mesto bilo u 'sobiku za parkiranje' - kontrolnoj prostoriji iz koje se upravljalo brodom samo pri neobuzdanim poremeajima gravitacionih polja - posmatrali su, pomalo odsutno, prikazanja na monitorima ispred sebe, pili pivo iz konzervi i askali da im proe vreme. Nije se, pri tom, mogla sporiti injenica da su ljudi bili tek puka tradicija, zaostatak iz ere klasinih svemirskih letova. Nikome ni u snu ne bi palo na pamet da komande prebaci na runo upravljanje: nije, naime, bilo oveka sa dovoljno brzim refleksima. Kolapsar je pripadao kategoriji crnih rupa koja je bila otkrivena dosta kasno, i uz prilino teškoa: bio je samotnjak. Najlakše je bilo otkriti one koji su pripadali binarnim sistemima; koji su imali sadruge koji su bili 'živi' - to jest, koji su isijavali svetlost - i kojima su preoteli gornje slojeve atmosfere. Taj zvezdani materijal bio je, u obliku zgrene spirale, usisavan u crnu rupu, urušavajui se u nju uz pratnju snopova najtežih iks-zraka. Gasovi preoteti od zvezdanog pratioca obavijali su kolapsar poput s njim sraslog diska, kao džinovska ravan krajnje neprijatna za sve objekte, ukljuujui i rakete. Nije još bio stvoren brod koji bi se usudio da zae u jedno takvo podruje: plime bi ga smesta šepale i povukle nadole, prema horizontu dogaanja, a radijacija bi obavila ostalo - satrla i ljude i kompjutere. Usamljeni kolapsar u sazvežu Harpije bio je otkriven zahvaljujui poremeajima što ih je izazivao kod svojih zvezda-posestrima: Alfe, Game i Delte. Sa podosta prava zasluživši ime Had, i sa masom koja je etiri stotine puta premašivala masu Sunca, ukazivao je na svoje sve izrazitije prisustvo odsustvom zvezda preko kojih je u tom podruju prebacio svoj crni plašt, kao i prividnim gomilanjem zvezda oko svog perimetra - pri emu se inilo kao da ovaj predstavlja neku vrstu gravitacionog soiva za njihovu svetlost. Na svojoj površini, i u visini ekvatora, taj sveuništavajui disk rotirao je brzinom koja je iznosila dve treine brzine svetlosti, a usled centrifugalnih i Koriolisovih sila dolazilo je do istezanja, tako da Had, konano, više nije predstavljao savršenu sferu. Meutim, ak i da horizont dogaanja jeste bio sferinog oblika, gravitacione bure koje su njime vitlale izazvale bi naizmenino zgušnjavanje i
ponovo proreivanje izograva. Mogui razlozi za ove bure - odnosno, tanije, ciklone - bili su obraeni ak u osam teorija, od kojih je svaka bila razliita od one druge. Najmaštovitija meu njima (što, dakako, uopšte nije moralo znaiti i da je bila najbliža istini) smatrala je da je Had, u hipersvemiru, bio povezan sa nekom drugom Vaseljenom, koja je, pak, svoje postojanje odavala proizvodei udarne talase u strahotnom 'bunaru' kolapsara - u njegovom središtu, u njegovoj singularnosti, mestu bez ikakvih dimenzija, bez vremena, gde je zakrivljenost kontinuuma poprimala beskonane vrednosti. Teorija o 'drugoj strani' Hadovog jezgra, ija jedva zamisliva vremensko-prostorna gustina nije predstavljala problem za onamošnje, tuevaseljenske inženjere, liila je na istinsku matematiku fantaziju iji su tvorici bili pod snažnim uticajem teratopologije, poslednjeg i pomodnog izdanka Kantorove prastare teorije. (Nameravali su, ak, da kolapsaru nadenu ime Kantor, ali onaj koji ga je otkrio istrajao je, ipak, na imenu iz mitologije). Pri svemu tome, samo se po sebi razume da niti su Glavni ured SETI-ja, niti komandni štab na Euridici, mnogo marili za ono što se zbiva, ispod horizonta dogaaja - i to iz oiglednih, praktinih razloga: horizont dogaanja predstavljalo je neprobojnu barijeru, i ma šta da se ispod njega nalazilo, zai tamo znailo je izložiti se sigurnoj smrti. Letei visoko u praznom prostoru iznad Hada Euridika je na svaku promenu gravitacije odgovarala saobraznim manevrom, izbacujui iz svojih mlaznica teške elemente nastale primenom Olimosovog ciklusa, mešanjem vodonika i deuterijuma. Izluujui iz sebe milijarde tona materijala, brod je umešno održavao stabilnost, dok je Had, poslušno sledei kosmike zakone o ravnoteži, dostavljao brodu popriline koliine energije što se oslobaala iz svega što je progutao i zauvek zatoio u svojoj unutrašnjosti. U jednom grubom poreenju, sve je to liilo na balon koji održava visinu po cenu odbaenog tereta. Ali, zaista, samo grubom: jer nijedan pilot ne bi bio u stanju da pod takvim okolnostima održava postojan kurs leta. Izdeljeni trup broda, nainjen od prstenova meusobno povezanih obrtnim spojevima, iz vee udaljenosti liio je na kišnu glistu koja se gri poput belog zareza iznad nesaznajne ogromnosti crne rupe. Van svake sumnje, bio bi to zanimljiv prizor; posmatraa, meutim, nije bilo niti ga je moglo biti, budui da je hrabri saputnik Euridikin - Orfej, koji je trebalo da otvori dveri tog pakla - bio bez ijednog lana posade. Održavajui stalnu lasersku vezu sa džinovskom nimfom, ekao je sve vreme na signal koji e ga preobraziti u vibracionu bombu, u jednokratno rezonantni graser. Slian, iako hiljadu puta manji graser bio je svojevremeno isproban u sunevom sistemu, i tokom tog uzbudljivog opita desilo se da je lišio Saturn njegovog drugog po veliini meseca... Kada je ak i laserski kontakt poeo da se pogoršava, Orfeju konano stiže poslednji signal i on, poslušno zautavši, otpoe s odbrojavanjem u svojim pogonskim centrima. Prvo što je uradio bilo je da se kolapsaru približi više no što je to Euridika smela i pomišljati da uini. Svetlosni, kao i svi drugi s njima povezani elektromagnetni zraci, zamutiše se i zakriviše, potiskivani od ultra-crvenog do radio- i ultra-radio talasa. I dok je Had u jedno kupko upredao vreme i prostor iznad svog uništavajueg horizonta, Euridika obavi poslednje, kritiko osmatranje Kvinte, pete planete šestog sunca Harpije - koja je bila i pravi cilj itave ekspedicije. Prethodno isturene u svemir dok je Euridika još bila poprilino udaljena od kolapsara, kamere su sve vreme snimale planetu, koristei se nimalo malom blendom: dve astronomske jedinice. Slika, ili tanije reeno, trodimenzionalni model Kvinte, konano se izoštri na holovizijskom prijemniku. Zamuena, plaviasta, delom prekrivena oblacima, sfera je sada lebdela u dvorani izmeu višespratnih galerija broda. Istina je, meutim, bila da je niko nije posmatrao. Po svoj prilici, holoskop je bio postavljen tu, u dvorani, kao poklon neke japanske firme, s ciljem da se taj njen proizvod promoviše posredstvom svih planetarijuma, tamo dole na Zemlji. Ipak, mada je spektakl zaista bio gromovit, astrofiziarima nije bio ni od kakve koristi. Prihvatili su poklon budui da je sprava zauzimala tek malo prostora na zidovima u prednjoj opservatorijskoj sobi, zavlaei se u nju, uživali u prizorima maglina ili planeta; zapravo, budui da na Euridici nije
bilo prozora, nije ni bilo drugih mogunosti za posmatranje okolnog, bezdanog pejsaža. Jedini preživeli sa Titana je u meuvremenu, dobio i prezime: Tempe. Tempe je bila dolina u kojoj je Orfej prvi put susreo Euridiku. Samo to ime nadenuo mu je Ter Horab, tokom jednog poverljivog sastanka sa celokupnom posadom izviakog broda... Tokom tog istog sastanka Mark dobi i položaj drugog pilota na Hermesu, i Komandant, objavljujui ovu novost, gradio se kao da u svemu tome nema nieg neobinog. Lauger je, dabome, uporno odbijao da je itava stvar zapravo njegovo delo - ili je, u najmanju ruku, izvrdavao odgovor odvraajui šalom da su svi potpali pod uticaj drevne grke mitologije. Dokle god je to postojanost gravitacije na brodu dozvoljavala - budui da je Euridika stalno smanjivala brzinu - Mark je esto odlazio u pohode Laugeru i s pažnjom slušao njegove raspre sa Goldom i Nakamurom, dvojicom fiziara pridodatih misiji. Te su se rasprave esto okretale prema zagonetkama civilizacija 's one strane kabine kontakta' - onih koje su ve skrenule s glavnog pravca razvoja naznaenog na Orteginom i Nilsenovom dijagramu. Budui da o njihovim sudbinama ništa pouzdano nije znao, predstavljale su ne mali izazov i služile za najmaštovitije uzlete spekulativnih duhova. Mišljenja koja je zastupala veina onih koji su u najveoj meri bili opinjeni tajnom mogla su se, dosta grubo, podeliti na dve škole, s obzirom na razloge koji su preporuivali oprezno utanje: jedna je bila sociološki, a druga kosmološki utemeljena. Gold, mada fiziar, priklanjao se sociološkom tumaenju - i to onom ekstremnom, koji je ve bio oznaen kao 'socioliza'. Prvo što bi neko društvo uinilo, ulazei u razdoblje ubrzanog tehnološkog rasta, bilo bi da unese elemente poremeaja u prirodnu ravnotežu svoje životne sredine. Kasnije bi, možda, opet, poželelo da uini sve da je spase, ali mere zaštite i ouvanja koje bi preduzelo po pravilu bi se pokazale nedovoljnim; i tako bi, iz nasušnih potreba, neizbežno došlo do zamene biosfere artefaktima. Na taj bi nain bila stvorena jedna potpuno preobražena životna sredina - mada ne i veštaka, u ljudskom smislu rei. 'Veštako' je za ljude bilo ono što su sami proizveli, dok je 'prirodno' bilo sve ono što je ostavljeno netaknutim, ili je možda bilo stavljeno u službu ovekovu: poput vode koja pokree turbine, ili poput obraene zemlje podvrgnute odreenim postupcima oplodnjavanja. Izraz 's one strane kabine kontakta', sa svom svojom tananošu posebne odrednice, prestajao je da postoji. Ukoliko je sve postalo 'veštako', u tom sluaju više ništa nije bilo 'veštako'. Proizvodnja, razum, nauka, sve je to bilo 'presaeno' u okolni svet; elektronika - odnosno, njeni pojavni oblici, kao i srodne joj discipline - zauzele bi mesto dotadašnjih institucija, zakonodavnih tela, vlada, škola, bolnica; etniki identitet nacionalnih zajednica išezavao bi, kao i granice, kao i policija, sudovi i apsane. Kao da je nastupilo Drugo kameno doba: sveopšta nepismenost i dokonjaštvo. Da bi se u tom svetu opstalo - zaposlenje ne bi bilo neophodno. Razume se, ko god bi to stvarno poželeo, mogao je dobiti zaposlenje, budui da bi svakom bilo po volji da radi šta hoe. To nije moralo znaiti i posvemašnju mrtvaju; životna sredina predstavljala je pouzdanog uvara ravnoteže, i do one mere do koje je to uopšte bila u stanju, mogla se i sama izmeniti u skladu sa željama ili potrebama. Ali da li se mogla izmeniti toliko da 'progres' prevlada? Na ovo pitanje nemamo nikakav odgovor, budui da smo pojmu 'progresa' i mi sami pripisivali brojna znaenja, u zavisnosti od istorijskog trenutka. Da li je, na primer, iko mogao nazvati 'naunim progresom' stanje u kojem su intelektualne, stvaralake, saznanje i graditeljske delatnosti postale do te mere specijalizovane, da su, u svakoj profesiji, ljudi poinjali da sve dublje eprkaju po sve manjem paretu zemljišta? Ukoliko su mašine i brže i bolje raunale od ljudi - zbog ega bi se, onda, ljudi uopšte bavili raunanjem? Ukoliko se razliitim postupcima fotosinteze dobijala hrana koja je bila i raznovrsnija i hranljivija od one koju su mogli obezbediti zemljoradnici, pekari, kuvari i poslastiari - zbog ega onda obraivati zemlju ili mleti brašno ili pei hleb? Civilizacija koja se našla u takvom stanju sigurno to ne bi telalila širom neba, nudei svoje recepte za savršen život. A i zbog ega bi, budui da više nije ni postojala kao zajednica koju je stvorila neutaživa glad stomaka i umova?
Konani ishod, u tom sluaju, ne bi bila neka manje ili više homogena društvena zajednica, ve jedan džinovski skup pojedinaca; zaista bi bilo veoma teško nai makar jednog jedinog pojedinca koji bi, kao svoje životno opredeljenje, odabrao da širom Vaseljene objavljuje kako se sasvim lepo snalazi u životu... Veštaku životnu sredinu inženjeri bi, bezuslovno, zamislili tako da niko nikad ne doe u iskušenje da joj pripiše atribute 'linosti'. Takva veštaka životna sredina ne bi bila niko posebno; bila bi kao lug, šuma ili stepa - s tom razlikom što ne bi rasla ili cvetala po svome, zarad sebe same, ve zbog neke unapred postavljene svrhe. Zbog svrhe koju su nekad, jednom, odredili ljudi. Da li bi ih to zaglupilo, umrtvilo im duh tako da vreme provode u dokolici zabavljajui se igrakama koje im je na raspolaganje stavio planetarni nadzornik? Ne, ne obavezno. To je zavisilo od take gledišta. Ono što obmana ili dokolica predstavljaju za jedne, za druge bi mogli znaiti životno posveenje... Nismo raspolagali standardima na osnovu kojih bismo ih merili i procenjivali - pogotovo ne u sluajevima drugih bia, na nekm drugom svetu i u drugim vremenskim epohama, toliko razliitim od naših. Meutim, Nakamura i Lauger su, ipak, zagovarali kosmološku hipotezu. Onaj koji je istraživao svemir konano bi se gubio u njemu. Ne u smislu da bi izgubio život - izreka je imala potpuno drugaije znaenje. Astronomija, astrofizika, svemirski letovi - sve su to bili maleni, skromni poeci. Upravo smo mi nainili dalji korak, stvarajui zaetke zvezdanog inženjeringa. Nije to bilo pitanje daljeg rasta, udarnog talasa Razuma što e se dalje širiti u koncentrinim krugovima, kao u drevnim vremenima - kada se zamišljalo da e Razum, pošto je ovladao vlastitom, i zaposeo susedne planete, krenuti put zvezda i razmahati se po itavoj galaksiji. U kom cilju? Da bi se poveala gustina naseljenosti svemira? Ne, nije to bilo pitanje onog: crescite et multiplicamini, ve se odnosilo na stvari koje nismo u stanju ni da pojmimo, a kamoli da odredimo. Može li neki šimpanza shvatiti šta ini delo nekog kosmologa? Nije li, zapravo, Vaseljena bila tek jedna velika pita, a civilizacije deca što nastoje da zgrabe i progutaju svoj komad što je brže mogue? Zamisao o nekom tuinskom prepadu predstavljala je samo projekciju agresivnih osobina grabljivog, tek nešto malo civilizovanog ovekolikog majmuna. Ukoliko je on svesno inio drugim vrstama sve ono što, naravno, nipošto ne bi poželeo da i one ine njemu - zasnivajui je na slinom naelu, na taj je nain prilino dobro oslikao svoje shvatanje Napredne Civilizacije! Polazilo se od toga da bi se itave flotile svemirskih bojnih brodova mogle sruiti na malene planete iji žitelji, bezazleni u svom miru, niti šta slute niti šta snuju, i da e osvajai staviti šape na tamošnje dolare, dijamante, okolade, i, dakako, lepe žene - do kojih su, možda, te tuinske rase držale taman onoliko koliko i mi do krokodilskih ženki. Pa, imajui sve ovo u vidu, kako su onda oni koji su ve napustili 'kabinu kontakta', mogli provoditi vreme? Mislim da procenjujem ispravno - bavei se, po svoj prilici, stvarima koje mi, jednostavno, nismo u stanju ni da zamislimo... Možda su i drugi tako, intimno, mislili; nismo bili spremni da priznamo da bi oni mogli initi bilo šta što mi ne bismo bili u stanju ak ni da zamislimo... Evo, i sada, nameravamo da sebi izgradimo privremenu osmatranicu u Hadu, u jednoj od ljusaka 'vremenske glavice luka', i da tu ostanemo skriveni! Ono što, pri tom, stvarno želimo jeste da zaskoimo tu civilizaciju pre no što ona napusti svoju 'kabinu'. Mogunost da neka budua ekspedicija ostvari taj naum inila nam se zanemarljivom - bilo bi, naime, možda prekasno: ptiica bi izletela iz svog gnezda. Stoga e nam možda naši potomci jednog dana odati i slavu i hvalu: na nain na koji to mi inimo kada su Argonauti u pitanju - a oni su jednostavno, svojevremeno, krenuli da se domognu Zlatnog runa. Jusupov, koji je takoe povremeno svraao do Laugera, ovakvo shvatanje civilizacija što su se nalazile izvan intervala mogueg kontakta opisivao je kao 'saznavanje putem neznanja'. Na kraju je morao da odustane od ueša u raspravama meu prijateljima, budui da je blizina cilja ka kojem su se uputili zahtevala njegovo gotovo neprestano prisustvo u kontrolnom centru. Mark Tempe - koji je ve neko vreme znao da ima i drugo ime, mada to, pre svega iz obzira prema lekarima, nikome nije pomenuo - odlui da pre polaska u
krevet još jednom proui spisak imena lanova posade Hermesa. Od desetorice odreenih za izviaku misiju samo je Gerberta dobro poznavao, kao i, zahvaljujui povremenim okupljanjima kod Laugera, niskog, crnookog Nakamuru. O kapetanu pod kojim je trebalo da služi nije znao gotovo ništa... Zvao se Stirgard; bio je Ter Horabov drugi pomonik, i njegova dodatna, posebna specijalnost bila je teorija sociodinamikih igara. (Zapravo, svaki uesnik misije trebalo je da, što je ozbiljnije bilo mogue, bude upuen u struku nekog drugog lana posade, tako da u sluaju nesree ili bolesti delatnost osmatrakog tima ne bi u nekoj pojedinosti zatajila.) Gravitacionista Polasar bio je nadležan za pogonske mašine Hermesa. Mark ga je poznavao jedino kao odlinog plivaa i ronioca, koji je svu svoju raskošnu veštinu razdragano prikazivao u bazenu na Euridici; naroito mu je godilo da posmatra njegovo snažno, mišiavo telo kako izvodi trostruki salto otiskujui se s najviše trambuline. Brod, dakako, nije bio mesto na kojem bi ovek mogao oekivati da stekne neka šira znanja o zvezdanom inženjeringu, te je Mark pokušao da problem reši na svoj nain - ali, uzalud: ve samo uvoenje u zvezdani inženjering pretpostavljalo je pristojnu upuenost u samu suštinu teorije relativiteta... Prvi pilot bio je Haraš. Krupan, zdepast, naprasit - bio je, povrh svega, dobro upuen i u teoriju informacija, te je s astromatematiarom Olbrajtom delio dužnost staranja o Hermesovom kompjuteru. Ili - kako je to sam kompjuter jednom definisao - ta dva oveka bila su poverena njemu na staranje. Bio je to kompjuter 'poslednje' generacije - poslednje, jer se inilo da nijedan kompjuter, jednostavno, ne bi mogao razviti vee sposobnosti raunanja. Ogranienja u tom smislu bila su izraz nekih od svojstava same materije - na primer, Plankove konstante ili brzina svetlosti. Vee mogunosti raunanja, bez sumnje, ipak su se mogle postii - ali samo putem takozvanih imaginativnih kompjutera; njih su smislili teoretiari koji su se oslanjali iskljuivo na istu matematiku, savršeno ravnodušni prema realnostima stvarnog sveta. Istinska dilema konstruktora ovih kompjutera proistekla je iz neophodnosti da se pomire dve meusobno nepomirljive stvari: da se najvei mogui broj neurona smesti u najmanjem moguem prostoru. Razdoblje prohoda signala nije smelo biti duže nego što je bilo razdoblje reagovanja njegovih komponenti; u suprotnom, vreme koje je bilo potrebno signalima za prohod ograniilo bi brzinu raunanja... Najnoviji prenosnici obavljali su svoj posao u jednom stomilijarditom delu sekunde. Bili su veliine atoma, tako da je jedan savršeni kompjuter ovog tipa trebalo da ima u preniku jedva tri centimetra. Svaki kompjuter veih dimenzija bio bi neminovno sporiji... Hermesov kompjuter zauzimao je itavu polovinu komandne prostorije, ali je to bilo zbog raznih dodatnih delova opreme: ureaja za dešifrovanje, regulatora uklopa samostalnih jedinica, kao i takozvanih hipotetikih generatora koji, služei se lingvistikim modulima, nisu funkcionisali u realnom vremenu. U kritinim situacijama, situacijama in extremis, odluke je munjevitom brzinom donosilo kompjutersko jezgro - ne vee od golubijeg jajeta. Ime mu je bilo DEUS - Digitalni Engramiki Univerzalni Sistem. Meutim, malo je ko bio spreman da poveruje da je akronim bio baš potpuno sluajan. <Deus (lat.), bog, božanstvo. Ovde se oigledno ima u vidu sintagma deus ex machina, koja je još u antikoj tragediji oznaavala posredovanje božanskog elementa u izuzetno složenoj situaciji; DEUS, dakle, ima smisao entiteta koji je u stanju da reši svaki oekivani, pa i neoekivani problem. (Prim. prev.)> Hermes ih je imao dva, a Euridika ak osamnaest. Pored Stirgarda, Nakamure, Gerberta, Polasara i Haraša, koji su za ovu izviaku misiju odabrani još pre polaska na put, tu se našao i Arago kao rezervni lekar - što je bio jedan od najneoekivanijih ishoda tajnog glasanja. Bili su tu, potom, Tempe, kao drugi pilot, pa logiar Rotmon, te dvojica odabrana izmeu dvanaestak raspoloživih eksobiologa, kao i drugi strunjaci iz predsedništva SETI-ja na Zemlji: Kirsting i El Salam. Tokom poslednjih nedelja putovanja odabrana desetorica dobila su novi smeštaj, u petom sektoru Euridike, koji je bio udešen da u potpunosti podražava unutrašnjost Hermesa. Tako je trebalo da svi imaju više nego dovoljno vremena da se srode jedni s drugima, a i sa zadatkom koji je stajao pred njima. Svakodnevno su na simulatorima proveravali razliite varijante pristupanja Kvinti, kao i itavo mnoštvo taktika za uspostavljanje dodira sa njenim žiteljima... Još jedan momak iz SETI-jeve
formacije, u, koji se starao o tim simulacionim vežbama, kao da je sebi stavio u zadatak da budue lanove posade Hermesa što više približi jedne drugima: gurao ih je u najavolskije uzbune, gde je jedna nevolja prosto sustizala drugu, ili ih je zasipao pravim poplavama nerazumljivih signala koji su, prilino uspešno, podražavali buku i šumove tuinske planete. Nikome, dabome, nije bilo jasno kako se, ili zbog ega se sve to dešava; jedna od posledica bila je ta da su se tokom tih razdoblja vežbi apostolskom izaslaniku prestali da obraaju kao ocu Aragu, zamenivši to dr Aragom. Mark je, sa svoje strane, imao ak utisak da se to i samom redovniku veoma dopalo. A onda, odjednom, simulacione vežbe prestadoše; Ter Horab uskoro potom sazva izviaku grupu da je uputi u ishod najnovijih osmatranja sistema Zete. Od osam planeta te mirne, klase K zvezde, etiri unutrašnje - bile su malene, sa masama bliskim masama Merkura ili Marsa - ispoljavale su prilinu vulkansku aktivnost i jedva da su imale ono što bi se moglo nazvati atmosferom. Na osetno veoj udaljenosti, oko Zete su kružila tri gasovita džina, poput Jupitera, takoe prstenovani, sa bogatim, olujnim atmosferama od veoma zgusnutog vodonika. Septima, dva puta po težini nadmašujui Jupiter, izluivala je u svemir osetno više energije no što ju je primala od svog sunca: zaista, malo bi bilo potrebno pa da se i u njoj užeže zvezdani oganj. Jedino je Kvinta, kojoj je bilo potrebno, otprilike, godinu i po dana da naini pun krug oko Zete, isijavala plaviastu svetlost, poput Zemlje. Povremene rascepine u potpuno belim oblacima otvarale su pogled na obrise okeana i kontinenata... Dabome, osmatranje neke planete s udaljenosti od pet svetlosnih godina još je izazivalo suoavanje sa ne malim teškoama. Mogunosti optikih instrumenata na Euridici nisu bile takve da bi mogle sasvim odgovarati takvom jednom zadatku, te ni slike što su pristizale s odaslatih orbitera nisu bile ni dovoljno jasne ni dovoljno izoštrene. Posmatrana iz položaja koji je zauzimala Euridika, Kvinta se nalazila u svojoj drugoj etvrti: itava polovina njenog diska bila je osvetljena. Na njenoj površini spektralne linije vode i drugih hidroksila, i to u poprilinim koliinama, upravo su uoene - u stvari, kao da je, tano na visini ekvatora, Kvintu omotao pojas izuzetno zgusnute vodene pare. Meutim, inilo se kao da se taj pojas proteže nekako iznad, izvan atmosfere... Neko se u vezi s tim bio domislio i nabacio ideju o ledenom prstenu, ija je unutrašnja ivica, po svoj prilici, dodirivala gornje slojeve atmosfere. Što je, opet, trebalo da znai da bi kroz malo vremena moralo doi do njegovog prskanja... Astrofiziari su bili voljni da prihvate ideju o prstenu, procenjujui mu masu na tri do etiri biliona tona. Ukoliko je voda od koje je bio nainjen prsten poticala iz okeana, taj okean mora da je ostao krai za oko dvadeset hiljada kubnih kilometara tenosti - poprilino, ali, ipak, jedva jedan postotak njegove ukupne zapremine. Budui da nije bilo mogue iznai nikakav prirodan razlog za ovakvu pojavu, mogunost svemirskog inženjeringa javila se kao potpuno verovatna - sa konanim ciljem, možda, da se spusti nivo vode u morima, da se izlože suncu dotad preplavljeni morski sprudovi i, na taj nain, dobije višak suve zemlje za staništa žitelja planete. S druge strane, opet, itav taj poduhvat nije baš izgledao da je bio briljantno izveden: naime, budui da nisu bili postavljeni na odgovarajuu, neophodnu orbitu, zamrznuti delovi okeana morali su se u nekom trenutku stropoštati nazad, u zagrljaj planete - možda, ve, kroz nekoliko triavih stotina godina. S obzirom na zamašnost poduhvata kao takvog, ovakva je nebrižljivost zaista delovala neobino; ak, neshvatljivo. Još neobinije stvari - tanije, zbivanja - mogle su se zapaziti na samoj Kvinti. Elektromagnetni šumovi, koji su neujednaeno pristizali sa mnogih taaka na planeti, u jednom se trenutku osetno pojaaše, kao da je stotine maksvelovih odašiljaa bilo odjednom, istovremeno ukljueno. U isti mah, pojaalo se i zraenje u infra-crvenom delu spektra, sa nekim siušnim odblescima u samom njegovom središtu. Mogue objašnjenje je bilo da je re o džinovskim ogledalima koja su sakupljala sunevu svetlost, neophodnu za rad solarnih centrala. Meutim, ispostavilo se, veoma brzo, da termalna komponenta tog zraenja i nije bila preterano velika. Spektralnom analizom tih odblesaka ustanovljeno je da nisu bili potpuno podudarni sa Zetinim spektrom (što bi morao biti sluaj da su u pitanju bili puki refleksi); s druge, pak, strane, nisu bili nalik ni na
spektarske slike nuklearnih eksplozija... U meuvremenu, radio-šumovi nastavili su da se pojaavaju - i kratkotalasni i srednjetalasni, u mnogim podrujima. Zraenja sa metarskim amplitudama izgledala su, ak, veštakim putem izazvana. Ta je injenica, istog asa, izazvala veliko uzbuenje, pogotovo pošto je neko malice doterao izveštaj - navevši da je zraenje usmereno poput radara; drugim reima, to je jedino moglo znaiti da su i oni sa planete uoili Euridiku. Astrofiziari, razume se, ovakva govorkanja nisu udostojili ni najmanjom pažnjom: jer, teško da bi uopšte mogao postojati radar koji bi bio u stanju da otkrije svemirski brod u blizini jednog kolapsara. Raspoloženje u asu nula bilo je zaista slavljeniko. Sada je ve bilo potpuno jasno da je na Kvinti postojala do te mere tehnološki uznapredovala civilizacija da je bila u stanju da kroi i u sam svemir - i to ne samo tek nekim primitivnim plovilima, ve i moima što su joj omoguavale da u svemirska prostranstva diže itave okeane. Pripreme za polazak izviakog broda obavljene su na donekle prekrojenoj orbiti, u srazmernoj spokojnosti Hadovog afela. Pištanje piezoelektrinih pokazivaa, koji su ukazivali na stalne promene u podrhtavanju unutrašnjih sklopova broda, postepeno zamre. Gotovo istovremeno, na monitorima u kontrolnom centru za poletanje - koji su do tog trenutka bili potpuno prazni - pojavi se, ukazujui se pod odreenim uglom, blistava slika spiralnog kraka galaksije; i uz podosta dobre volje i tek malo mašte ovek je, sred beliastih, nepominih kovitlaca zvezda i tamnih oblaka prašine, mogao da uoi i Zetu Harpije. Ipak, njene planete nije bilo mogue ugledati ni uz pomo najboljih optikih instrumenata... Tehniari konano pripremiše Hermesa za porinue. U prostorijama na krmenom delu stožernici stadoše da se obru; elina creva pomou kojih je Euridika punila tankove izviakog broda hipergolinim gorivom zadrhtaše pod pritiskom pumpi. Komandno osoblje proveri još jednom sisteme broda - za pogon, za navigaciju, za kontrolu vazduha, dinatrone - i to jednom preko DEUS-a, i još jednom bez njegovog posredovanja, koristei se paralelnim linijama. Jedna po jedna, prozvane jedinice odaslaše potvrdan odgovor: da su im programi potpuno spremni; radio-odašiljai i antene kliznuše napolje, poput rogova kakvog orijaškog puža; duboki bas turbina koje su ubacivale kiseonik u pogonske rezervoare Hermesa odasla tanane vibracije širom vretenasto izvajanog broda. Tokom sveg tog mravinjakog komešanja milijardutonska Euridika stade se lagano, svojim krmenim delom, okretati prema Zeti Harpije, poput džinovskog topa koji se sprema da otvori vatru. Posada Hermesa poslednji se put pozdravi sa Komandantom i svojim najbližim prijateljima. Bilo je, zaista, poprilino ljudi na matinom brodu kojima je, na rastanku, trebalo bar stisnuti ruku. Potom Ter Horab, u pratnji onih koji su bili u mogunosti da na asak napuste svoja mesta, otprati posadu Hermesa do cilindrinog prolaza ismeu dva sektora; stajali su onda tu, posmatrajui kako se zabravljuju velika vrata na palubi, kako se maleni, lini otvori sklapaju iza svakog lana posade Hermesa i kako ovaj, beo poput snega, lagano, potiskivan hidraulinim potiskivaima, centimetar po centimetar poinje da klizi, kao da njegova stoosamdesethiljadutonska masa, iako ovde bez ikakve težine, nastoji da sauva svaki deli svoje poetne inercije. Tehniari na Euridici, predvoeni biolozima Devisonom i Varadijanom, ve su poeli pripreme da posadu Hermesa dovedu u stanje dubokog sna - sna koji je trebalo da potraje mnogo godina, ali bez zaleivanja ili privremene obustave životnih funkcija. U stvari, posada izviakog broda trebalo je da bude podvrgnuta embrionizaciji - procesu koji je oznaavao povratak u stanje pre roenja: postojanju u obliku zametka, ili neem veoma slinom tome - bez disanja, kao pod vodom. Ve je prvo, maleno ovekovo iskoraenje u svemir nedvosmisleno potvrdilo koliko je, zapravo, kada je o njemu re, u pitanju zemaljski stvor: koliko je malo ovek bio sposoban za prilagoavanje monim silama što ih je iziskivalo prebroavanje ogromnih udaljenosti na najbrži mogui nain. Strahovita ubrzanja užasno su pritiskala telo, a naroito plua, ispunjena vazduhom; sile pritiska gotovo da su gnjeile grudni koš i zaustavljale cirkulaciju krvi. Pošto nije bilo mogue izmeniti prirodne zakone, moralo se uiniti sve da se astronauti prilagode njima. Embrionizacija je imala upravo tu svrhu.
Najpre je krv bivala zamenjena tenošu bogatom kiseonikom, koja je, s druge strane, raspolagala svim svojstvima krvi, zamenjujui je u svim njenim funkcijama - od koagulacionih do imunoloških. Ta je tenost, bela poput mleka, bila onaks. Pošto bi telesna temperatura bila spuštena na razinu temperature životinja podvrgnutih hibernaciji, hirurškim putem ponovo bi se otvarali krvni sudovi kroz koje je plod, nekad, davno primao krv iz posteljice u majinoj materici. Iako je srce nastavljalo sa svojim otkucajima, disanje je bilo obustavljeno; pluni mehurovi bi se zamrzli i bili i sami ispunjeni onaksom. A kada bi iz grudnog koša i creva bio izvuen sav vazduh, usnulog oveka bi uranjali u tenost koja je imala istu gustinu - ne može se, dakle, poveati njena gustina - kao i sama voda. Astronaut bi tada bio položen u embrionator - sanduk u obliku dvometarskog torpeda - u kojem bi telo bilo održavano iznad take mržnjenja i gde bi mu bili doturani kiseonik i druge neophodne hranljive materije. Onaks bi u organizam bio upumpavan pomou veštakih krvnih sudova kroz pupak. Na ovaj nain obraen ljudski organizam mogao je podneti izvanredno velike pritiske bez ikakvih ošteenja, poput batipelagijskih riba koje izdražavaju pritiske što vladaju u najveim okeanskim dubinama upravo zahvaljujui tome što je spoljni pritisak u potpunosti izjednaen sa pritiskom u njihovom telu. Tenost u embrionatoru održavana je, shodno tome, pod stalnim pritiskom koji je, na površini tela, iznosio više stotina atmosfera po kvadratnom centimetru. Posebnim držaima, svaki od tih sanduka-torpeda bio je tokom leta održavan u stanju lebdenja. Astronauti su, tako, u svojim oklopljenim mahunama ležali poput orijaških larvi - u takvom položaju da im udari, nastali usled poveanja ili smanjenja brzine, uvek najpre padaju na grudni koš. Njihova tela, ispunjena do osamdeset pet postotaka vodom i onaksom, a u potpunosti lišenu vazduha, bila su, tako, otporna na uticaje kompresije koliko i sama voda... Zahvaljujui tome, nije predstavljalo nikakvu opasnost održavati stalno ubrzanje od dvadeset gravitacija - pri emu je ljudsko telo težilo dve tone, i pri emu bi pokretanje grudnog koša, tek radi disanja, predstavljalo zadatak nerešiv i za najatletskiju grau. Ali embrionizovani organizmi nisu disali, i granice njihovoj izdržljivosti pri meuzvezdanim letovima postavljalo je samo tanano molekularno ustrojstvo njihovih elija. Kada je konano deset, u potpunosti embrionizovanih srdaca poelo da otkucava tek nekoliko puta u minutu, i kada je DEUS preuzeo staranje nad usnulim ljudima, delovi posade Euridike koji su bili na ispraaju vratiše se na svoja mesta. Operatori posle toga iskljuiše kompjuterske veze izmeu matinog broda i Hermesa. Izuzev beživotnih kablova, ništa više nije povezivalo dve letilice. Euridika potom sasvim istisnu izviaki brod kroz svoj širom zjapei krmeni otvor, koji je, s obzirom na svrhu, bio obložen džinovskim oplatama pokretnog fotonskog ogledala. Protegnuvši se, njene eline šape presekoše sada beskorisne kablove kao da su u pitanju bili slabašni konii i poteraše Hermesov trup u bezdanu prazninu. Gotovo istog asa Hermesovi pokrajni mlaznici obasjaše se bledim, jonizovanim plamenom. Ipak, potisak još nije bio dovoljno snažan da bi pomerio brod; njegova ogromna masa nije se mogla tek tako pokrenuti. Euridika potom uvue svoje katapulte i zatvori otvor na krmi - i svi koji su iz kontrolnog centra posmatrali Hermesovo porinue konano odahnuše: DEUS, tano u predvienom deliu sekunde, uze stvar u svoje ruke. Hipergolini mlaznici Hermesa, sve do tog trenutka nemi, odjednom riknuše. Da bi pojaali potisak, akumulatori stadoše kresati jedan za drugim. Konano, gotovo istog asa, jonine turbine buknuše punom snagom. Njihov plaviasti, prozirni plamen izmeša se sa zaslepljujuim ognjem mlaznika; i Hermes sav odeven u blistavu togu, krenu usporeno, ravnomerno, put vene noi. U zamraenom kontrolnom centru, odrazi sa motora uiniše da lica onih koji su stajali kraj Komandanta odjednom poprime mrtvakobledu boju. Dok je sve brže odmicao, ostavljajui za sobom izduženi, neprekinuti ognjeni rep, Hermesova udaljenost od matinog broda poveavala se iz trenutka u trenutak. A kada daljinometri posvedoiše da je potrebna udaljenost najzad bila postignuta, i kada se na rubu vidnog polja ukaza prazan cilindar kako se u slobodnom padu obre oko sebe (do poslednjeg trenutka povezivao je Hermesa s Euridikom, da bi sada, odbaen pri uspešnom poletanju, bio prepušten tamnom
bezdanu), ogledala milijardutonskog broda vratiše se na svoja mesta... Kroz središnji otvor potom se lagano pomoli zatupasta kupa jednog odašiljaa; zatreptavši jednom, dvaput, tri puta, svetlosni stub iz odašiljaa zari se u svemirsku tminu i asak potom dotae Hermesa. U obe prostorije u kontrolnom centru na Euridici odjeknu oduševljeni žamor, ali i - mora se priznati - pokoji iznenaeni uzvik zbog toga što je, ipak, sve proteklo tako glatko... Sam Hermes, pak, uskoro nestade sa ekrana za vizuelno osmatranje. Na njima se još mogao videti samo sve manji, svetlucavi kruži, kao da je neki nevidljivi div upravo pripalio cigaretu sred zvezdane prašine i poeo da ispušta beliaste kolutie dima... Konano i ti se kolutii spojiše sa lelujavim, svetlucavim kružiimaogledalom izviakog broda koje je odbleskivalo usled svetlosnog mlaza što ga je prema njemu slao Euridikin potisni laser. Ter Horab se uputio u svoju kabinu mnogo pre no što je itav poduhvat bio priveden kraju. Pred njim je sada stajalo sedamdeset devet asova punih vaskolikih iskušenja; trebalo je, naime, pobrinuti se da funkcionisanje Orfejevog grasera, pomou kojeg e se u gravitacionim vibracijama Hada stvoriti vremenska luka, bude zaista delatno... A potom - ništa manje težak zadatak - trebalo je u tako nainjenu luku ui, odnosno, tanije, uroniti u nju, budui da su uplovljavanje i zastanak u tom doku znaili raskid svih veza sa spoljnim svetom. Nalogu za paljenje, upuenom Orfeju, bila su potrebna itava dva dana da do njega stigne; upravo tokom ta dva dana na Kvinti se zbi nekoliko krajnje neobinih stvari. Sve do trenutka dok njihovi instrumenti ne postadoše, iznenada, potpuno zagušeni, astrofiziari s Euridike usredsredili su se na svekoliko raznovrsje zraenja što je dopiralo iz itavog podruja Harpije. Spektri zvezda Alfa, Delta i Zeta bili su sve vreme postojani, što je predstavljalo posebno dobru proveru kvaliteta informacija koje su pristizale sa same Kvinte. Zraenja koja su prispevala sa Kvinte pažljivo su filtrirana; niz snimaka nainjenih pomou razliitih ekspozicija meusobno su poreeni, prethodno do krajnjih granica izoštreni pomou kompjuterskih pojaivaa... Ipak, ak i pri najveem moguem uveanju Zetin sistem predstavljao je tek jedan kruži, koji bi u celosti mogao biti prekriven vrhom palidrvca držanog na odstojanju ispružene ruke. Prirodno, svu pažnju planetologa zaokupila je upravo sama Kvinta. Njeni spektro-hologrami, meutim, nisu ukazivali na neku naroitu planetu - bar ne u meri u kojoj se to moglo oekivati na osnovu kompjuterskih prorauna. Budui, meutim, da je izvor svih informacija - sama planeta - nesumino odašiljao fotone širom itavog spektra zraenja, u opservatoriji na Euridici - kao, uostalom, i u opservatorijama na Zemlji, pre mnogo vekova, kada su prvi teleskopi upravljeni put neba - nikako nije mogla biti postignuta saglasnost u pogledu odgovora na kritino pitanje: šta je, u stvari, osmotreno, a šta se, zapravo, inilo da bude osmotreno. Um ovekvo, baš kao i svaki sistem za obradu informacija, jednostavno nije bio u stanju da povue oštru graninu liniju izmeu prave izvesnosti i moguih pretpostavki. Osmatranja su ovde remetila Kvintino sunce, Zeta, zatim gasovita perjanica Zetinog najveeg pratioca, planete Septime, kao i znažna zraenja što su dopirala iz dubina meuzvezdanog prostora. Do tada je, ipak bilo ustanovljeno da je Kvinta, u mnogim pogledima, veoma nalik na Zemlju. U njenoj atmosferi bilo je dvadeset devet postotaka kiseonika; bilo je u izobilju vodene pare i oko šezdeset procenata azota. Bleštave polarne kape, s izrazito visokim albedom, mogle su se uoiti ak i iz neposredne blizine zemaljskog sunca. Ledeni prsten mora da je bio podignut baš tokom samog Euridikinog leta, ili je tada dobio razmere koje su ga uinile vidljivim. Sada, dok su bila beležena iz neposrednog svemirskog susedstva, veštaka priroda Kvintinih radio-zraenja inilo se da je izvan svake mogue sumnje. Pražnjenja do kojih je dolazilo tokom atmosferskih bura nisu nikako mogla biti inilac od bitnije važnosti. Što se, pak, tie radio-zraenja u kratkotalasnom opsegu, Kvinta u tom pogledu nije ustupala ni pred odgovarajuim zraenjima vlastitog sunca. Isto se to, kao što je poznato, dogodilo i na Zemlji, pošto je rasprostranjenost televizije poprimila globalne razmene.
Ishod osmatranja nainjenih neposredno pre uranjanja u gravitacionu luku delovao je, meutim, više nego zaprepašujue, i Ter Horab odlui da smesta sazove skup strunjaka. Morao je što brže da doe do nekih pretpostavki o tome šta se na planeti dogaa, kao i da poruku o ovome hitno uputi izviakom brodu. Poruka, šifrovana azbukom sastavljena od visokoenergetskih estica, trebalo je da u najkraem roku stigne do Hermesa i njegove usnule posade; tu je trebalo da je prihvati DEUS i da je saopšti posadi pošto ova, našavši se konano na rubu Zetinog sistema, bude vraena u budno stanje. Zvezdana poruka trebalo je da bude tako šrifrovana da se jedino DEUS može u njoj razabrati. Bili su naznaeni i razlozi za to: promene na Kvinti bile su zaista uzbunjujue... 1. U više navrata bili su zabeleženi kratki odsevi u termosferi i jonosferi planete, kao i izmeu nje i njenog meseca - na udaljenosti, otprilike, od dve stotine hiljada kilometara. Dužina odseva, uzeta pojedinano, iznosila je izmeu trideset i etrdeset nanosekundi. U spektralnom smislu, ti su odsevi bili poput sunevih zraenja, s tim što su se naglo prekidali u infracrvenom i infraljubiastom delu spektra. 2. Posle svakog od tih nizova odseva, koji bi potrajali po više asova, na površini planete, u meutropskoj zoni, pojavile bi se tamne pruge s obe strane ledenog prstena. 3. Istovremeno, zraenja približno metarskih talasnih dužina naglo su se poveavala, osetno prevazilazei sve prethodno zabeležene maksimume, dok su, naporedo s tim, zraenja na južnoj hemisferi planete slabila. 4. Neposredno pre no što se Savet sastao bolometar usmeren prema središtu površine planete zabeležio je nagli, sunovratan pad temperature, u iznosu od, ak, stotinu osamdeset stepeni kelvina - uz znake laganog povratka u prethodnu ravnotežu. Podruje iznenadnog zahlaenja bilo je, približno, veliine Australije. U prvom trenutku prekriva od oblaka iznad tog podruja se sklonio - ostavšši, meutim, poput debelog i blistavog prstena na njegovim rubovima; pre no što oblaci ponovo prekriše iznenada ohlaeno podruje, bolometar se pokaza dovoljno brzim da odredi taan položaj 'izvora halaenja' - u pitanju je bila jedna odreena taka tano u središtu zahlaenja. Odatle se, pak, iz tog izvorišta ija priroda nije mogla biti ustanovljena, hladni talas poeo širiti u koncentrinim krugovima. 5. Na Kvintinom orijaškom mesecu - na njegovoj zamraenoj strani, nasuprot suncu - pojavio se neki lutajui odsev, koji se kretao nezavisno od kretanja džinovskog satelita: kao da je, tik iznad njegove površine, duž luka veliine jednog desetjiljaditog dela sekunde, putovao neki plamiak, nainjen od atomske plazme na temperaturi od milion stepeni kelvina. 6. Dok je Savet još zasedao, zahladnelo podruje ponovo prekri sloj oblaka; istovremeno, oblaci zakloniše od svakog pogleda gotovo celu planetu, u do tada nezabeleženim ramerama - itava devedeset dva postotka njene površine. Kao što se moglo i pretpostaviti, mišljenja strunjaka nikako se nisu dala usaglasiti. Pretpostavku koja je prva došla u obzir - da su u pitanju atomske eksplozije, bilo usled proba bilo usled zametnutog rata - lako su odmah mogli i odbaciti: spektralna analiza odseva nije ukazivala ni na eksplozije uranijumskog porekla ni na termonuklearne reakcije. Izuzetak je predstavljao onaj plazmatini plamiak na Mesecu; meutim, i njegov je termonuklearni spektar bio postojan. Neko je, onda, nabacio ideju o otvorenom vodonino-helijumskom reaktoru, stisnutom u neku vrstu magnetnih mengela. Meutim, za nukleiare svrha jednog takvog reaktora ostala je s one strane svake mogue spoznaje. Odsevi u svemiru u neposrednoj blizini planete mogli su poticati od posebno usmerenih lasera koji su, eventualno, gaali neke metalaste objekte - možda meteore sazdane od nikla i magnetita - ili, pak, biti posledica sudara tela sa visokim postotkom gvoža, nikla i titanijuma; pod uslovom, dabome, da su se meusobno eomice sudarali i to pri brzinama od osamdeset do stotinu kilometara u sekundi. Nije se, s druge stane, kao razlog moglo odbaciti ni rasprskavanje, usled nastalih kvarova u mehanizmima, konvertorskih ogledala, koja su apsorbovala jedan deo sunevog zraenja. Savet se upustio u prilino žustru raspravu, i strunjaci su se ozbiljno razilazili u svojim nagaanjima. Bilo je govora i o klimatskoj kontroli pomou ogromnih foto-konvertora, kao i foto-elektrinih elija - što se, dakako, nikako
nije slagalo sa injenicom o postojanju podruja izvedenog zahlaenja u ekvatorskom pojasu. Meutim, ono što je izazvalo istinsku zapanjenost bio je ishod Furijeove analize, utemeljene na proraunavanju itavog spektra radiozraenja sa Kvinte. Naime, svi nagoveštaji svesnog podešavanja su nestali, dok se, istovremeno, mo odašiljaa u izvanredno velikoj meri poveala. Karta na kojoj su ucrtani položaji radio-izvora ukazivala je na postojanje više stotina odašiljaa bezbojnih šumova; sada su se oni pretvorili u bezobline mrlje. Kvinta je, zapravo, emitovala šumove na svim talasnim dužinama. Jedini je zakljuak bio da su ti šumovi bili ili na brzinu spetljani emisioni signali ili neka vrsta šifrovanih poruka, maskiranih namernom slinošu sa opštom zbrkom - ili je zbrka bila hotimino upriliena. Ter Horab, meutim, postavi zahtev da se odmah, neizostavno, nae odgovor na pitanje kakvu poruku uputiti Hermesu tokom nekoliko narednih asova - budui da e posle toga sve veze s izviakim brodom biti prekinute. Još vee važnosti je bilo: na šta izviai treba da budu pripravni, i kako da postupe kada se konano nau u Zetinom sistemu? Program osmatranja bio je sainjen znatno ranije, ali bilo je nemogue oekivati da prilikom njegove izrade bude uzeto u obzir i ono što se upravo dešavalo na planeti. U poetku, niko ne ispolji preteranu revnost da uzme re... Konano, astromatematiar Tajm, nastupajui u ime posmatrake grupe SETI-ja, s neprikrivenim oklevanjem priznade da Hermesu nije mogue uputiti nikakav savet koji bi mu mogao biti od stvarne pomoi. Sve što je, po njemu, bilo mogue uiniti bilo je da se izlože injenice; da se, istovremeno, proprate uslovnim objašnjenjima, i da se ostalo prepusti sposobnosti posade da doe do vlastitih procena. Ter Horab je, meutim, želeo da bude upoznat sa svim moguim pretpostavkama, bez obzira na to do koje su mere one jedna drugu iskljuivale. "O bilo kakvim promenama da je na Kvinti re", napomenu Tajm, "u pitanju zasigurno nisu nikakvi signali nama upueni... U pogledu toga svi se slažemo. Neki, meutim, smatraju da je mogue da je Kvinta uoila naše prisustvo ovde i da se, na svoj nain, priprema da doeka Hermesa. Takva pretpostavka, meutim, nije izvedena iz stvarnih injenica; ona je, jedonostavno, prema mom mišljenju, izraz zebnje, odnosno, da se grubo izrazim, straha. Praiskonskog i primitivnog straha, koji je, nekad davno, doprineo da se jave košmarne bojazni od neke kosmike invazije. Lino, takvo objašnjenje uoene pojave smatram potpunom besmislicom." Ter Horab je, meutim, želeo nešto odreenije. Posada izviakog broda morala je biti naisto ima li ili nema razloga za strahovanje. U tom smislu, njega je pre svega interesovao razlog ispoljavanja novouoenih pojava. "Naši astrofiziari došli su do izvesnih pretpostavki... Ali mogu ih i sami izložiti", odgovori Tajm, nimalo zateen sarkazmom koji je provejavao kroz Komandantove rei - jednostavno stoga što se njima nije oseao neposredno pogoenim. "O kome je re?" upita Ter Horab. Tajm klimnu prema Nistetu i Fektou. "Skokove temperature i albeda možda je prouzrokovao neki meteor, prodrevši u Kvintin sistem i sudarivši se sa veštakim satelitima u njemu... Odsevi bi se mogli time objasniti", ree Nistet. "A kako objašnjavate slinost izmeu odseva na površini planete i Zetinog spektra?" "Neki od Kvintinih satelita mogli bi, u stvari, predstavljati ledene gromade otkinute od spoljnog ruba prstena. Mogue je da upravo oni odražavaju sunevu svetlost u našem pravcu, i to nasumino, samo pod izvesnim uglovima koji nastaju istom sluajnošu. Re je, po svoj prilici, o bezoblinim, vrstim masama, sa razliitim orbitalnim brzinama." "A kako objašnjavate podruje zahlaenja?" upita Komandant. "Da li je mogue ustanoviti nain na koji je ono nastalo?" "Nismo potpuno sigurni... mada smatramo da bi u pitanju mogla biti i neka prirodna pojava..." "U pitanju je tek jedna ad hoc pretpostavka", umeša se Tajm.
"Razgovarao sam o tome s našim hemiarima", javi se Lauger. "Tamo je, naime, po njihovom mišljenju, moglo doi do endotermike reakcije... Priznajem da se ne snalazim najbolje kada su takve ekstravagancije u pitanju, ali postoje jedinjenja koja, tokom svojih reakcija, apsorbuju toplotu. Meutim, druge prisutne okolnosti, ini se, ipak ukazuju na to da je posredi nešto znatno dramatinije." "Na šta?" upita Ter Horab. "Na ne-prirodne razloge, mada ne i, neminovno, izazvane svesnom voljom. Na primer... nezgoda u nekom džinovskom rashladnom ureaju, u nekom delu kriogenike opreme. Poput požara u nekom industrijskom kompleksu, samo sa negativnim predznakom. Moram odmah da priznam - meni, lino, takva objašnjenja ne izgledaju prihvatljiva. Ne raspolažem, dabome, nikakvim injenicama kojima bih bio u stanju da potkrepim takvu svoju tvrdnju. U stvari, niko od nas nema ništa slino u rukavu, ali ve sama vremenska podudarnost svih tih promena ukazuje na vrlo visok stepen verovatnoe da su, na neki nain, meusobno povezane." "Negativni predznak morao bi se staviti i ispred vrednosti vaše hipoteze", primeti jedan od fiziara. "Nisam baš siguran u to... Svoenje veeg broja nepoznanica na jedan jedini nepoznati zajedniki sadržitelj predstavlja saznajni dobitak, a ne gubitak", odgovori Lauger nehajno. "Molim vas, nastavite." Budui da se ovog puta Komandant obratio njemu Lauger ustade. "Evo, rei u onoliko koliko budem mogao. Kada se neko novoroene nasmeši, mi polazimo od pretpostavke da je taj osmeh nešto što je ono, prilikom roenja, donelo sa sobom na svet. Statistiki posmatrano, postoji u vezi s tim veliki broj pretpostavki: da su, na primer, rumenkaste mrlje koje novoroene oko sebe zapaža - ljudska lica; da ljudi, po pravilu, s radošu primaju novoroenetov osmeh; i tako dalje..." "Pa, u emu je vaša poenta?" "U tome da je sve na ovom svetu zasnovano na izvesnim pretpostavkama - mada se, po pravilu, pretpostavke stvaraju preutno... Predmet naše tekue rasprave su zbivanja koja je gotovo nemogue prihvatiti kao nešto izmeu ega ne postoji uzajamna povezanost - odsevi, zbrkana radio-zraenja, promene u Kvintinom albedu, plazmatini plamiak na njenom mesecu. Pitate: šta je sve te pojave izazvalo? Pa, recimo, da je u pitanju delo neke civilizacije. Da li to išta objašnjava? Po meni, ne objašnjava ništa; šta više zamagljuje stvari, budui da smo pošli od preutne pretpostavke da emo biti u stanju da shvatimo nain ponašanja i delovanja Kvintanjana. Koliko se seam, svojevremeno smo, u poreenju sa Zemljom, Mars smatrali starom, a Veneru mladom planetom. ukundede naših astronoma su bez ikakvog udubljivanja polazili od toga da je Zemlja potpuno ista kao i te dve planete, s tim što je mlaa od Marsa a starija od Venere. Otud i kanali na Marsu, divlje prašume na Veneri, i tako dalje - da bi, na kraju, došli do zakljuka da su sve to prie za malu decu. Sumnjam da se išta može ponašati tako nerazumno - kao sam razum. Mogue je, dakle, da na Kvinti postoji um - ili umovi - koje usled razliitog pristupa stvarima nismo u stanju da pojmimo..." "Rat?" Glas koji je to izgovorio dopirao je odnekud iz zadnjih redova. I dalje, stojei, Lauger nastavi: "Rat, ipak, ne predstavlja potpuno zakljuen zbir sukoba ije je ishodište razaranje... Komandante, nemojte oekivati da ete od nas uti bilo šta smisleno - konano... Budui da nam nisu poznate ni polazne take, ni parametri, ništa nam ne može pomoi da nepoznato preobrazimo u poznato. Sve što Hermesu možemo poruiti jeste da nastavi put - oprezno. Želeli biste neki odreeniji savet? Pa, mogu vam ponuditi samo dve mogunosti: ili je ponašanje tih razumnih bia nerazumno, ili je nerazumljivo, budui da se ne uklapa u naš nain razmišljanja. U oba sluaja u pitanju su samo gole pretpostavke - nipošto išta dublje od toga." 6. KVINTA
Pre utonua, radio-tragai još jednom i poslednji put uhvatiše Hermesa, prikazavši ga kako opisuje veliku hiperbolu preko nebeskog svoda; uspinjao se sve više i više iznad kraka galaktike spirale, kako bi u dubokoj praznini svemira mogao jezditi podsvetlosnom brzinom. Radio-signali sa Hermesa sada su pristizali u sve dužim vremenskim razmacima, što je bio pouzdan znak da relativistiki efekti ve deluju na njega i da se tokovi vremena na njemu ve poinju razlikovati od protoka vremena na Euridici... Sve veze izmeu izviakog i matinog broda konano se prekinuše, kada se talasna dužina signala s automatskog odašiljaa stade poveavati, proširujui se, istovremeno, na kilometarska podruja, da bi, konano, sasvim zamrli. Najosetljiviji prijemnik zabeležio je poslednji signal sa Hermesa tano sedam asova posle njegovog poletanja - u istom trenutku kada i Had, do koga najzad dopre Orfej na svom samoubilakom putu, zaguna i zapoe sa svojim gravitacionim vibracijama, širom otvarajui svoje vremenske ponore. Šta god da se od tog asa bude dogaalo s izviakim brodom i ljudima što su snivali na njemu - morae da stane nepoznato tokom nekoliko nastupajuih godina (po njihovom vremenu). Za one koji su snivali snom embrionizacije, snom nalik na smrt - bez ikakvih snovienja ili svesti, makar putem snova, o proticanju vremena - bio je to let bez trajanja... Preko belih sarkofaga u tunelu nalik embrionatoru, kroz ojaano staklo periskopa, presipala se svetlost Alfe Harpije; bio je to plavi džin, pomerenog pložaja u odnosu na druge zvezde sazveža usled neke od svojih asimetrinih erupcija, u vreme kada je još bio mlad i podložan nesigurnosti pošto je buknuo nuklearni oganj u njegovoj unutrašnjosti... Kada je Euridika konano išezla, DEUS sasvim preuze stvari u svoje ruke. Pošto se uzdigao iznad ekliptike ravni, Hermes se poput kamena stropošta prema Hadu, isprva se povlaei od zvezde prema kojoj se uputio da bi je potom lakše dosegao, koristei se gravitacionim silama kolapsara; dok ga je obletao, trebalo je da ga njegovo gravitaciono polje snažno pogura dalje. Posle toga, pri brzini sasvim bliskoj brzini svetlosti, Hermes ispusti svoje unutrašnje mlaznike. U svemirskoj praznini, meutim, atomi su tako retko rasporeeni da ih nije bilo mogue sakupiti u dovoljnoj koliini da bi došlo do paljenja u reaktorima; na DEUS-u je, stoga, bilo da u sakupljenu vodoninu masu ubaci tritijum, kako bi fuzija konano mogla zapoeti. Ždrela turbina, dotad crna poput noi, ispuniše se svetlošu koja stade sve brže i sve snažnije da podrhtava. Ognjeni mlazevi helijuma pokuljaše u tminu... Euridikin laser bio je prilikom poletanja izviakog broda od manje pomoi nego što se prvobitno oekivalo: jedan od hipergrolinih potisaka nije u pravom trenutku proradio, što je uinilo da krmeno ogledalo skrene sa pravca - a onda je i Euridika naprosto išezla, kao da ju je progutala bezdana praznina. DEUS je, meutim, hitro nadoknadio taj gubitak, pozajmivši nedostajui deo energije od Hada. Pri brzini koja je ve dostigla devedeset devet postotaka brzine svetlosti, atomi sakupljeni u mlaznicima postadoše dovoljno zgusnuti: vodonika je sada bilo više nego dovoljno. Postojano ubrzavanje u meuvremenu je povealo i masu izviakog broda... DEUS je bez imalo odstupanja održavao pritisak od dvadeset gravitacija; budui da je bio graen da izdrži i etiri puta vei pritisak od ovog, brod je jezdio ne trpei nikakvo ošteenje. Meutim, bilo koje živo bie vee od mušice, pri ovakvim uslovima ne bi, jednostavno, bilo u stanju da podnese ni svoju sopstvenu težinu. Ljudsko bie bi, na primer, težilo itave dve tone. Pod silinom pritiska ovek ne bi bio u stanju da pokree ni grudni koš, ak ni onoliko koliko bi mu to bilo potrebno radi disanja; a i srce bi mu se rasprslo, pod obavezom da pumpa tenost višestruko gušu od rastopljenog olova. Iako su bili u životu, lanovi posade Hermesa niti su disali, niti su im srca kucala. Ležali su potopljeni u istu onu tenost kojom im je zamenjena krv. Pumpe koje bi bile delatne i pri stotinu puta veoj gravitaciji (mada je ni embrionizovana tela ne bi mogla podneti) potiskivale su onaks kroz njihove krvne sudove, a srce im je pulsiralo tek jednom ili dva puta u minutu - ne radei, zapravo, ve se nevoljno grei usled dotoka životodavne veštake krvi. U za to naznaenom trenutku, DEUS spretno izvede promenu kursa. Zaputivši se sada pravo prema bezbrojnom vrtložju zvezda galaksije, Hermes istaknu bezbednosni štit na svom pramcu. Zaštitno polje nalazilo se nekoliko kilometara ispred broda; naizgled nepokretno na toj udaljenosti, predstavljalo je
obezbeenje od radijacije. Da njega nije bilo, pri brzini koju je brod dostigao kosmiki zraci oštetili bi preveliki broj neurona u ljudskom mozgu... Plavišasta svetlost Alfe zasipala je sada izviaki brod pravcem prema krmi. Unutar valjkastog tela Hermesa, meutim, nije bilo potpuno mrano; uprkos svoj izolaciji, iz reaktora su se, iako u beskrajno malim koliinama, izlivali mikroskopski kvanti, i zidovi su svetlucali ernjenkovom radijacijom. Ovo bledo sumraje inilo se kao da je sleeno, savršeno nepokretno, neizmenjivo. I samo se u dva navrata, kroz debelo staklo što je odvajalo embrionator od gornje palube, probiše izmenadni, oštri odsevi. Prvi put, kontrolni ekran zaštitnog polja, do tog asa potpuno prazan, odjednom se obasja hladnobelim sevom i odmah potom zamre. Pokrenuvši se u jednoj terasekundi, DEUS smesta izdade potrebne naloge. Strujno kolo se ukljui; pramac broda otvori se i bljunu plamen; i novo zaštitno polje bi postavljeno, da zameni prethodno, koje je uništilo pramenje kosmike prašine. Usled gromovitosti sudara, estice kosmike prašine pretvorile su zaštitni disk u usijani oblak razbijenih atoma. Hermes nastavi da jezdi kroz taj sunani vatromet, ostavljajui ga za sobom, da se iskri u njegovim brazdama... Automatima je bilo potrebno nekoliko sekundi da zaustave neželjeno bono podrhtavanje novog štita, ije narandžaste svetiljice na levoj i desnoj strani stadoše sve sporije i sporije treptati, kao da kakva ogromna pospana maka iz nekog razloga upuuje znaajne migove DEUS-u. A onda, opet, na brodu zavlada posvemašnji mir - sve do ponovnog udara estica iz nekog meteora ili kometskog repa, kada na potpuno isti nain bi izveden postupak obnavljanja bezbednosnog štita. Konano, svetlucavi elektroni u cezijumskim asovnicima dadoše oekivani signal. DEUS-u, u stvari, nije bilo ni potrebno da se obazire za ikakvim pokazivaima; pokazivai su bila sama njegova ula, i ono što se u njima javljalo on je oitavao neposredno svojim mozgom - kojeg su, budui da je imao samo tri centimetra u preniku, šaljivdžije na Euridici nazvale 'okošijim mozgom'. DEUS je sve vreme pažljivo išitavao svetlucave brojke, u nastojanju da tokom razdoblja smanjene pogonske snage održi izviaki brod na nepromenjenom kursu... Obrnuvši se za sto osamdeset stepeni, turbine zapoeše sa usporavanjem broda. I ovaj manevar bio je savršeno izveden: zvezde prema kojima se brod upravljao jedva da se i pomeriše, tako da nije bilo ni najmanjeg povoda da se pristupi izmenama u prethodno zadatoj putanji. Imalo se, zapravo, u vidu da bi za svoenje podsvetlosne brzine na parabolinu brzinu u odnosu na Zetu - to jest, njeno snižavanje na nekih osamdeset kilometara u sekundi po jednom mikroparseku, i to pre no što brod dospe do Junone, ivine planete sistema - bilo dovoljno samo okrenuti turbine naopake, sve dok same od sebe, usled nepristizanja vodonikog goriva, ne prestanu sa radom. Posle toga bi hipergolik mogao biti upotrebljen za pravo koenje... Pošto je DEUS pravovremeno primio upozorenje sa Euridike, to on, pre no što je pristupio reanimaciji posade, izradi izmenjeni program pristupa sistemu. Tehnološku, što e rei veštaku prirodu, i svetlosti iz vodoninohelijumskih izduvnih cevi i plamena samozapaljivog goriva, bilo je, naime, veoma lako ustanoviti, i prvo pravilo kojem se DEUS od sada morao pokoravati bilo je da 'izuzetno malo poverenja gaji u našu Brau po Razumu'... DEUS, naravno, nikad nije prouavao Bibliju, te, sledstveno tome, nije bio upuen ni u sukob izmeu Kaina i Avelja, pa ipak, smesta, im je zašao u Junoninu senku, iskljui mlaznike; potom, koristei se gravitacionom silom same planete smanji još više brzinu i izmeni kurs. Drugi Zetin gasoviti džin posluži mu da spuštanje izvede parabolinom brzinom. Tek je tada pristupio reanimaciji Hermesove posade. Istovremeno, on odasla napolje robota s daljinskim upravljaem, da na rasprskivae na pramcu i krmi postavi naroit kamuflacioni ureaj - neku vrstu elektromagnetskog miksera. Zahvaljujui tome, pogonski ognjevi trebalo je od toga trenutka da budu zamueni, a njihovo zraenje razasuto po itavom spektru. Do najdelikatnijeg trenutka koenja doe kada se letelica našla na samom pragu sistema, iza Junone. I taj je manevar DEUS pripremio i izveo s krajnjom pouzdanošu, baš kao što je i priliilo kompjuteru najsavršenije generacije. Zadatak se, naime, jednostavno sastojao u tome da se Hermes uspešno provede kroz gornje atmosferske slojeve gasovitog džina... A onda, odjednom, jastue
zaslepljujue plazme stvori se ispred broda; zašavši u nj i stalno gubei na brzini, DEUS preduze sve što se dalo preduzeti da iz Hermesovog sistema za kontrolu vazduha izvue maksimum, kako temperatura u embrionatoru ni u kom sluaju ne bi porasla za više od dva stepena. Konano, u jednom trenutku, plazmatino jastue uništi bezbednosni štit broda - koji je, uostalom, i onako trebalo da uskoro bude odbaen. Postojei štit, meutim, bi zamenjen drugim, druge vrste, ija je svrha bila da brod zaštiti od estica prašine i kometskih krhotina na planetinoj orbiti. Hermesa taj ognjeviti prolazak pored džina privremeno i potpuno zaslepi; ohladio se, meutim, dok se još nalazio u kupastoj Junoninoj senci. DEUS se, sa svoje strane, potrudi da se taj gorui oblak, izazvan koionim manevrom - nalik na prave protuberance - srui dole na površinu planete, u skladu sa Njutnovim zakonima. Na taj nain ne samo prisutnost, ve i svaki trag Hermesa ostadoše potpuno skriveni. Iskljuenih mašina, brod je sada lebdeo u najdaljoj taki afela... I u tom trenutku sva se svetla u embrionatoru popališe, i glave medikoma postaviše se iznad sarkofaga, pripravne da obave svoj deo posla. Prema dogovoru, najpre je trebalo probuditi Gerberta - da nastupi kao lekar, ukoliko bi se za tim ukazala potreba. Meutim, u nizu predvienih radnji, nekako je došlo do kratkog spoja. Uprkos svemu, biološki faktor i dalje je stajao kao najslabija karika u lancu tih veoma složenih postupaka. Embrionator je bio smešten na srednjoj palubi, i u poreenju sa samim brodom, delovao je poput kakve mikroskopske školjke optoene brojnim zaštitnim slojevima i antiradijacijskim izolatorima. Na embrionatoru su se nalazila i dva bezbednosna otvora, koja su vodila pravo u odaje za boravak posade. Središnji deo Hermesa - od milja su ga nazivali Selom - bio je posredstvom dva okna povezan sa dvospratnom kontrolnom prostorijom. Duž prednjih pregrada protezao se itav niz laboratorija, koje su bile podjednako delatne i u bestežinskom stanju i pod normalnom gravitacijom. Energetska skladišta bila su smeštena u krmenom delu - u samouništavajuim kontejnerima, u odeljenju u kojem su se nalazili i ureaji i meuzvezdani pogon - koje nije bilo dostupno nikom od lanova posade - kao i u prostorijama posebne namene. U prostoru izmeu spoljnog i unutrašnjeg dela trupa, takoe u krmenom delu, bili su smešteni ureaji za prizemljenje; brod je bio u stanju i da se spušta na planete, oslanjajui se na protegnute meusobno povezane noge-nosae. Dakako, tle na koje bi se brod spuštao moralo je najpre biti podrobno ispitano, budui da je na svakom od orijaških stopala letelice poivala težina od trideset hiljada tona. U srednjem delu broda, po njegovoj desnoj strani, bile su smeštene osmatrake sonde, sa svim prikljucima i dodatnom opremom; na levom, pak, boku, svoje mesto imali su mehanoroboti, u službi, ak, i temeljnijih popravki, kao i roboti-tragai, sposobni za duge, samostalne pretrage, pešice ili iz vazduha; meu njima je bilo i strajdera. Kada je DEUS konano ukljuio sisteme za reanimaciju Hermes se nalazio u bestežinskom stanju - što je predstavljalo vrlo povoljnu okolnost za predstojeu operaciju. Postupak je najpre bio primenjen na Gerbertu, i posle kraeg vremena povratiše mu se i normalan puls i normalna telesna temperatura; meutim, uprkos tome, nije se budio. DEUS ga onda podvrgnu brižljivom ispitivanju, donekle oklevajui, budui da se našao pred potrebom da donese samostalnu odluku. Što se toga tie, problema nije bilo: jer bio je programiran za donošenje samostalnih odluka. U stvari, nije ni oklevao - samo je nekoliko trenutaka meusobno poredio razliite izglede za uspeh. Ishod tog razmatranja bila su dva mogua rešenja: ili da probudi kapetana - Stirgarda - ili da lekara izvue iz embrionatora i prebaci ga u operacionu salu. Ono što mu je, zapravo, preostalo bilo je da postupi kao ljudsko bie, suoeno s nepoznatim i sa potrebom da se opredeli: dakle, da baci novi. Kada, naime, nikako nije jasno koji bi izbor bio bolji - najuputnije je nasumice se odluiti... Posebni indikatori u njemu ukazaše na rešenje: kapetan, i DEUS nije više ni aska oklevao. Dva sata kasnije, tek napola razbuen, Stirgard je sedeo u otvorenom embrionatoru, lagano uklanjajui providnu opnu koja mu je u celosti pokrivala nago telo. On se obazre oko sebe, ali ne ugleda onog ko je, prema programu, trebalo da sada stoji pred njim. Jasno je uo neiji govor. Malo je, meutim, potrajalo pre no što je shvatio da glas zvui nekako mehaniki; da se nešto
dogodilo Gerbertu, iako nije bio u stanju da se razabere u reima koje su se stalno iznova ponavljale. Pokušavši da ustane, zakai glavom tek dopola podignuti poklopac embrionatora; za trenutak to ga ošamuti. I tako, prva izgovorena ljudska re u Zetinom sistemu bila je - psovka... Graške lepljive, beliaste tenosti slivale su se iz Stirgardove kose, klizei mu niz lice i grudi. Ustavši suviše naglo, tek dopola ispravljenih kolena, on se preturi preko glave i otkliza niz tunel, pored svih sarkofaga sa posadom, i zaustavi se tek kod otvora na zidu. Ramena mu se vrsto pripiše uz meku oblogu u uglu izmeu otvora i tavanice. Otirui s oiju mleastu tenost, koja mu se lepila za prste, on stade razgledati itavu valjkastu unutrašnjost embrionatora. U jednoj praznini izmeu niza sarkofaga, iji su poklopci ve bili podignuti, nalazila su se vrata - i ona otvorena - koja su vodila u kupatilo... Stirgard oslušnu poj mašina. Gerbert je, kao i svi drugi, bio živ, samo što se nije probudio kada mu je pupana vrpca bila iskljuena. Ništa ozbiljno niije moglo biti u pitanju: i elektroencefalogram i elektrokardiogram jasno su ukazivali da organizam ve savršeno normalno funkcioniše. "Gde smo sada?" upita on. "S druge strane Junone. Let je protekao bez ikakvih smetnji. Da li da dr Gerberta prebacim u operacionu salu?" Stirgard za trenutak razmisli. "Ne. Pogledau ga kasnije. U kakvom je stanju brod?" "Radi savršeno." "Da li je u meuvremenu stigla neka radio-poruka s Euridike?" "Jeste." "Stepen važnosti?" "Najviši. Želite li da je pogledate?" "O emu je re?" "Promeni plana. Želite li da pogledate tekst poruke?" "Kolike je dužine poruka?" "Tri hiljade šest stotina šezdeset rei. Želite li da vidite tekst?" "Prepriaj mi poruku." "Ne mogu da prepriavam nepoznanice." "Koliko ima nepoznanica?" "Ni to mi nije poznato." Tokom ovog brzometnog dijaloga, Stirgard se nekako odlepi od tavanice. Lebdei prema zeleno-crvenoj svetiljci iznad Gerbertovog sarkofaga, on u prolazu ugleda svoj lik u ogledalu na vratima koja su vodila u kupatilo: mišiavi torzo koji se presijavao od onaksa, što je i dalje curio iz patrljaka vezane pupane vrpce; lik pravog džinovskog novoroeneta. "Šta se dogodilo?" upita on. Zakaivši se bosim nogama ispod lekarevog sarkofaga, on mu stavi ruku na grudi. Srce je mirno otkucavalo. Na jedva rastvorenim usnama spavaa jasno su se dali videti mlazii lepljivog, belog onaksa. "Daj šta daš", promrmlja on. U meuvremenu, palevima pritisnu zadnji deo lekareve vilice, zagleda mu se u sada ve otvorena usta, oseti mu toplinu daha, stavi mu prst izmeu zuba i lagano, oprezno dodirnu nepce. Gerbert se pomae i otvori oi. Bile su pune suza, svetle i jasne kao da ih je voda isprala. Stirgard uz tiho zadovoljstvo primeti u sebi da se, eto, i ovaj poprilino primitivan nain neijeg vraanja u život još jednom pokazao delotvornim. Gerbert se nije probudio samo stoga što spona na pupanoj vrpci nije bila potpuno zatvorena. Stirgard dohvati prstima kateter i, im ga pomeri, iz ovoga štrcnu beliasta tenost. Pupak se zatvori sam od sebe. Obema rukama on onda pritisnu lekareve grudi, oseajui kako mu se prsti lepe za njegovu kožu. Gerbert se zagleda u njega širom otvorenih oiju, sa prisenkom zapanjenosti. "Sve je u redu", napomenu mu Stirgard. Meutim, onaj koga je masirao ga izgleda nije uo. "DEUS!" "Izvolite?" "Šta se dogodilo? Euridika ili Kvinta?" "Na Kvinti je došlo do promena." "Daj mi opšti pregled situacije."
"Svaki pregled nejasnih stvari mora i sam biti nejasan." "Pa, reci mi onda samo ono što ti je pouzdano jasno." "Neposredno pre uranjanja, došlo je do visokofrekventnih skokova u albedu. Radio-zraenja su prerasla u bezobline šumove jaine ak i do tri stotine gigavata. Na mesecu je uoen neki pokretni plamiak, kasnije prepoznat kao plazma zahvaena magnetskim mengelama." "Šta nam se preporuuje?" "Oprez. I da ostanemo prikriveni." "Odreenije: šta nam valja initi?" "Treba da se u potpunosti oslonimo na vlastite procene." "Udaljenost od Kvinte?" "Milijardu i tri stotine miliona milja u pravoj liniji." "Prikrivenost?" "Ve sam sve preduzeo." "Raspršivai?" "Da." "Jesi li izmenio program?" "Samo u pogledu pristupa. Brod je još u Junoninoj senci." "Sa brodom je sve u redu. Da li da nastavim sa reanimacijom posade?" "Ne. Jesi li osmatrao Kvintu?" "Nisam. Izgubio sam kosmiku brzinu u Junoninoj termosferi, i..." "Odlino. A sada uuti i ekaj." "utau i ekau." Neobian poetak, pomisli Stirgard, i dalje masirajui lekareve grudi. Lekar konano uzdahnu i pomae se. "Da li si u stanju da me vidiš?" upita kapetan, i dalje bez i delia odee na sebi. "Ništa ne govori. Samo trepni." Gerbert trepnu, a onda se nasmeši. Sav obliven znojem, Stirgard nastavi sa masiranjem. "Dijadohokinezija...?" nabaci mu on. ovek koji je ležao nauznak zatvori oi, a onda, nesigurnim pokretom ruke, dodirnu vrh svog nosa. Potom ponovo pogledaše jedan drugog i nasmejaše se. Lekar savi noge u kolenima. "Želiš da ustaneš? Ne treba da žuriš." Ne odgovorivši ništa, lekar se osloni o ivicu ležaja i podiže se. Umesto da sedne, odjednom se nae u lebdeem položaju. "Vodi rauna", upozori ga Stirgard. "Bestežinsko stanje... Lako..." "Kako su ostali?" upita on, uklanjajui kosu što mu se zalepila za elo. "Reanimacija je u toku." "Treba li vam pomo, dr Gerberte?" javi se DEUS. "Ne, nema potrebe", odgovori lekar. Ve je poeo da, jedan za drugim, proverava brojanike na sarkofazima. Masirao je ljudima grudi, podizao im one kapke, proveravao reflekse. Iz kupatila dopre šum tekue vode, a potom i brujanje ureaja za sušenje: to se Stirgard tuširao. I kada lekar najzad stiže do poslednjeg, Nakamure, kapetan se ve vratio iz svoje kabine - obuen u kratke pantalone i crnu pamunu majicu s kratkim rukavima. "Kako ti izgledaju?" upita on. "Svi su dobro. Jedino kod Rotmana primeujem povremenu aritmiju." "Ostani kraj njega. Ja u pogledati poštu..." "Vesti?" "Pet godina stare." "Dobre ili rave?" "Zagonetne. Ter Horab nam preporuuje da izmenimo program. Pre no što su zaronili, osmotrili su nešto na Kvinti. I na njenom Mesecu." "Šta to treba da znai?" Stirgard je stajao na vratima, dok je lekar pomagao Rotmanu da stane na noge. Trojica su se ve nalazila pod tuševima. Ostali su lebdeli prostorijom, susretali se, zagledajui se u ogledalu, pokušavajui da govore uglas.
"Javi mi kada se sasvim priberu. Imamo dovoljno vremena." Posle ovih rei kapetan se odgurnu od otvora, minu pokraj nagih tela kao kraj velikih belih riba i išeze u prilazu koji je vodio u kontrolnu prostoriju. Pošto je pažljivo razmotrio položaj u kojem su se nalazili, Strirgard odlui da digne brod iznad ekliptike ravni: da izie iz kupaste senke uz najmanju pogonsku snagu i da obavi prva osmatranja Kvinte. Nedaleko od svog sunca, planeta je pokazivala samo svoj meseasti srp. Bila je potpuno prekrivena oblacima, a šumovi su se pojaali ak do etiri stotine gigavata. Furijeovi analizatori nisu ukazivali ni na kakvu vrstu podešavanja zraenja. Hermes je sada bio obmotan velom koji je apsorbovao ne-termalna zraenja, tako da radarskim osmatranjem njegova prisutnost nije mogla biti ustanovljena; ako je ve moralo doi do neke greške, smatrao je Stirgard, onda neka do nje doe pri svim merama opreza. Razvijena tehnološka civilizacija podrazumevala je i razvijenu astronomiju, a razvijena astronomija znaila je i postojanje veoma osetljivih bolometara, iju bi pažnju - budui topliji od okolnog svemira - smesta na sebe privukao i najmanji asteroid. Vodenoj pari koja je ovom prilikom bila korišena za manevrisanje odluio je da pridoda i nešto sulfida, i to od one vrste koje je bilo u izobilju u seizmikim gasovima. Vulkanski delatni asteroidi predstavljali su retkost, posebno kada su u pitanju bile tako male mase kakva je bila masa izviakog broda; meutim, uvek obazrivi kapetan odasla sa broda sonde, a onda ih upravi na vlastiti brod, kako bi bio naisto da e korišenje mlazeva vodene pare, neophodno za budue ispravke putanje, proi nezapaženo ak i ukoliko se donese konana odluka o spuštanju na Kvintu. Namera mu je bila da joj se prikrade s meseeve strane, kako bi je što je mogue bolje prouio - u svim pojedinostima. Do ovog asa svi su se ve okupili u kontrolnoj prostoriji u kojoj je i dalje vladalo bestežinsko stanje. Prostorija je bila nalik na unutrašnjost kakve kugle, sa jednim kupastim udubljenjem koje je pokrivao zid nainjen od niza monitora. Sedišta su bila prekrivena nekim veoma elastinim materijalom - ukoliko biste, na primer, vrsto stisli doruja sedišta i sasvim se zavalili u njih, materijal bi se, sledei vašu telesnu figuru, vrsto uz vas pripio. A ukoliko ste, pak, poželeli da ustanete, bilo je dovoljno da to uinite naglim pokretom. Sistem je bio mnogo pogodniji nego nekadašnji, sa kaiševima i remenjem. I tako, sedeli su sada, sva desetorica, kao u kakvoj malenoj projekcionoj prostoriji, zagledani u ekrane: na svih etrdeset ekrana nalazila se slika planete, ali na svakom u razliitom spektralnom delu. Najvei, središnji monitor bio je u stanju da sintetizuje monohromatske slike, prevlaei ih jedne preko drugih, u skladu sa dobijenim nalozima. Kroz povremene oblakocepine, koje su stvarali pasati i cikloni, pojaviše se, duboko zaseeni u okean, zamueni obrisi razuenih obala. Povremeno jasna a povremeno prigušivana, svetlost im je omoguavala da vide as prekriva od oblaka, as površinu planete skrivenu pod njegovim paperjem. U meuvremenu su saslušali i radiogram sa Euridike, koji im je DEUS proitao monotonim glasom... Lo Bjanko je ukazao na mogunost da je re o štetama nanesenim, usled snažnih potresa, tehnološkoj infrastrukturi Kvintanjana. Fild i još nekolicina priklonili su se ovoj pretpostavci, nazvavši je, ak, 'environmentalistikom'. Prema njima, žitelji planete su jedan deo okeanskih voda izbacili u svemir, kako bi poveali kopneni deo i pretvorili ga u plodno tle... Pritisak koji je voda u okeanima vršila na okeansko dno usled toga je opao, i javio se poremeaj u ravnoteži litosfere. Snažni potisci iz unutrašnjosti planete izazvali su pojavu velikih pukotina na kori planete - koja je bila najtanja upravo ispod okeana. Iz tih razloga, po ovoj pretpostavci, došlo je i do obustavljanja izbacivanja okeanske vode u svemir. Ukratko, itavo preduzee imalo je katastrofalni ishod. Drugi su, meutim, ovu pretpostavku ocenili kao neodrživu, budui da jednostavno nije vodila rauna o još nekim, neobjašnjivim propratnim pojavama. Povrh svega, teško je bilo zamisliti da bia, sposobna za takve planetarne poduhvate, nisu bila u stanju da predvide katastrofalne seizmike posledice do kojih bi, kao u ovom sluaju, moralo doi... Raunice koje su se oslanjale na Zemlju kao model, jasno su ukazivale da bi do katastrofalnih poremeaja u lifosferi moglo doi tek ukoliko bi se uklonila, otprilike, jedna etvrtina svih
okeanskih voda; smanjenje pritiska izbacivanjem, ak, šest biliona tona vode, ne bi izazvalo sveplanetarno pustošenje... Prema jednoj drugoj pretpostavci, do 'lananog' pustošenja moglo je doi usled neželjenih posledica gravitoloških opita, koji su izmakli kontroli... Bilo je, najzad, i drugih pretpostavki: na primer, hotimino uništavanje zastarelih tehnoloških postrojenja; nenamerni klimatski poremeaji, izazvani izbacivanjem ogromnih vodenih masa u svemir; te, najzad, sveopšti civilizacijski haos izazvan nepoznatim razlozima. Meutim, nijedna od ovih pretpostavki nije bila u stanju da obuhvati sve uoene pojave i da ih objedini u jednu vrstu celinu. Shodno tome, radiogram koji je Euridika odaslala neposredno pre no što je zaronila u Had u punoj je meri ovlašivao izviae da postupe prema vlastitim nahoenjima, i da, ukoliko to procene neophodnim, odustanu od bilo koje pojedinane, odnosno, ak, od svih prethodno utvrenih varijanti poverenog im zadatka. 7. LOV U Zetinom afelu, daleko od njenih džinovskih planeta, Stirgard postavi brod na eliptinu orbitu, kako bi astrofiziarima omoguio da pod što je mogue povoljnijim okolnostima obave svoja osmatranja Kvinte. Kao što je to bio sluaj u slinim sistemima, i ovde su se u izobilju mogle nai plutajue krhotine ostarelih kometa - kometa koje su pogubile svoje repove i tokom uzastopnih prolazaka pokraj svog sunca rasprsle se u sleene gromade. A onda, odjednom, sred tog razasutog stenja i pramenja prašine, na udaljenosti od oko etiri hiljade kilometara, DEUS uoi neko telo koji ni po emu nije nalikovalo na meteor. Zraci radio-tragaa ga dodirnuše, i ono se odazva metalastim odrazom. Nije, po svemu sudei, u pitanju mogla biti komadina magnetita, sa visokim postotkom gvoža: jer oblik mu je bio previše pravilan. U stvari, liio je na nonu leptiricu sa kratkim, debelim zglavkom, i zastupasto zaseenim krilcima. etiri stepena topliji od okolnih gromada leda, nije se kretao kako su to obino inili meteori ili krhotine kometskog jezgra, obrui se oko sebe; leteo je u pravoj liniji, iako bez ikakvog znaka da ga je nešto pokretalo. DEUS ga pomno ispita u svim spektralnim podrujima, i konano utvrdi razlog tolike stabilnosti stranog tela: ispuštao je slabašan mlaz argona, veoma razreen, i otud jedva uoljiv. Nije moglo biti sumnje: ili je u pitanju bila neka svemirska sonda, ili ak, brodi. "Pa, da šepamo tog moljca", odlui Stirgard, i tako Hermes bi postavljena na putanju nepoznatog tela. Na udaljenosti manjoj od jedne milje od svoje žrtve, on ispali raketu sa posebnim hvataljkama. Zamka se širom otvori, tano iznad stražnjeg dela neobinog leptiria, i hvataljke ga vrsto šepaše, poput mengela. Tokom nekoliko narednih trenutaka, ništa se ne dogodi: nepoznatno telo, iako sada u vrstom stisku, neuznemireno je nastavljalo svoj let. A onda, odjednom, temperatura mu poraste i mlazevi gasa na njegovom zadnjem delu vidljivo se pojaaše. Na ekranu, koji je do tada prikazivao bliski odnos izmeu sheme lova i naina na koji se odvijao, odjednom zablista nekoliko znakova pitanja. "Da ukljuim apsorpciono polje?" upita DEUS. "Ne", odgovori Stirgard, pažljivo pratei brojae bolometra. Temperatura zarobljene letilice pope se na tri, pa na etiri, i konano na pet stotina stepeni kelvina; uprkos tome, brzina jedva da joj se povea. Temperaturna krivulja dosegnu krajnju taku, a onda stade opadati. Zarobljena letelica se poela hladiti. "Kakav joj je pogon?" upita kapetan. Niko u kontrolnoj prostoriji nije progovorio ni re, tek povremeno skreui pogled sa glavnog na pokrajne ekrane, na kojima se moglo videti ono što se nalazilo izvan osnovnog vidnog polja. Samo je bolometar i dalje svetlucao. "Radijacija - nula?" "Nula", potvrdi DEUS. "Mlaz sve više slabi. Šta dalje?" "Ništa. ekaemo." Nastavili su tako let još dugo vremena. "Zašto je ne bismo prebacili na naš brod?" konano predloži El Salam. "Mogli bismo je podvrgnuti ispitivanju pomou iks-zraka."
"Nema nikakve svrhe. Mrtva je - nema više goriva, i sasvim se ohladila. DEUS-e, prikaži nam je izbliza." Posredstvom elektronskih oiju na hvataljkama na ekranu im se prikaza crno telo, kao posuto ospama i delimino nagriženo. "Da je prebacimo na brod?" upita DEUS. "Još ne. Pokucaj po njoj nekoliko puta. Ne suviše jako." Izmeu dugakih hvataljki pomoli se jedna šipka, zakrivljena na kraju u obliku kuke, i pokuca nekoliko puta po oplati zarobljene letelice. Sitno vrtložje pepeljastog praha predstavljalo je jedini odgovor. "Možda ima ugraen ureaj za suzbijanje jeke", javi se Polasar. "Mislim da bi je ipak trebalo podvrgnuti ispitivanju iks-zracima..." "U redu", složi se Stirgard, pomalo neoekivano. "DEUS-e, pokušaj sa SGom." Dve vretenaste sonde, ispaljene sa pramca broda, sunuše put zdepastog tela letelice i postaviše joj se s leve strane. Gornji red monitora u kontrolnoj prostoriji odmah ožive, prikazujui spletove traka i zasenenja; istovremeno na robovima ekrana pojaviše se i atomski simboli ugljenika, vodonika, silicijuma, mangana, hroma. Slova simbola, meutim, poeše se izduživati, što izaziva Rotmona da primeti: "Ne vredi. Morali bismo da je prebacimo na brod." "Previše je rizino" promrmlja Nakamura. "Bolje da je razložimo pomou daljinskih komandi." "DEUS-e?" pozva kapetan. "Mogue je. Trebalo bi nam pet do deset asova. Da ponem?" "Ne. Uputi teletom. Neka je proreže na najtanjem mestu i prikaže nam njenu unutrašnjost." "Da joj prosvrdlamo oklop?" "Odlino." Još jedna sonda izmigolji se iz broda i pridruži se prethodnim dvema. Oklop se, meutim, pokaza pretvrdim ak i za dijamantsku bušilicu. "Moramo upotrebiti laser", javi se DEUS. "Pa... dobro. Ali podesi ga na najmanju jainu, kako ne bismo oštetili ništa tamo unutra." "Ne mogu biti potpuno siguran", odvrati DEUS. "Da ponem?" "Dobro, samo pažljivo." Bušilica se provue i nestade. Na oznaenom delu letilice ukaza se usijana bela mrlja, i kad se dim razie, u prorez bi uvuen vrh telefoto sonde. Na ekranu se ukaza valjkasta unutrašnjost, koja se na jednom kraju završavala ispupenom ploom; sve vreme slika je lagano podrhtavala. DEUS se ponovo oglasi: "Oprez. Sudei na osnovu spinografa, u središtu letelice nalaze se eksitoni; uoavam, takoe, prisustvo stvarnih estica koje se zakrivljuju u Fermijev konfiguracioni prostor." "Kako to tumaiš" upita Stirgard. "Pritisak u središtu iznosi etiri stotine hiljada atmosfera - ili je, možda, u pitanju Holenbahov kvantni efekat." "Neka vrsta bombe?" "Ne... možda, energetski izvor. Kao pogonsko gorivo služio je argon. Meutim, zalihe su do kraja iscrpljene." "Možemo li da je povuemo na brod?" "Možemo. Neto energija u celini ravna je nuli." Izuzev fiziara, niko pojma nije imao šta bi to moglo znaiti. "Pa, hoemo li?" upita kapetan Nakamuru. Japanac se nasmeši. "Ko sam ja da se raspravljam sa DEUS-om?" Zatim se okrenu prema El Salamu. "A šta vi mislite?" El Salam samo potvrdno klimnu. I tako ulovljeni trofej bi izvuen u vulkansku prostoriju na pramcu broda i, iz razloga bezbednosti, okružen apsorpcionim poljem. Meutim, tek što su s tim završili, DEUS ih upozna sa svojim novim otkriem. Upravo je uoio još jedan predmet, znatno manji od preašnjeg; meutim, po svoj je prilici bio obložen nekom tvari koja je apsorbovala radarske zrake. Ono što ga je odalo bile su predue vibracije materijala od kojeg je bio nainjen. Predmet je imao oblik zatupaste cigare, i masa mu je iznosila oko pet tona. Još jednom su odaslani
orbiteri, i posle zagrevanja izolacionih obloga, odvojiše ga od blistave metalne mase vretena. Svi pokušaji, meutim, da se predmet na bilo koji nain pokrene ostadoše bez ikakvog uspeha. Bio je poput leša; na oklopu mu je zjapila rupu. Stanje u kojem su se nalazili rubovi otvora ukazivalo je na injenicu da do probijanja trupa nije bilo došlo tako davno. I ovaj trofej je na kraju bio prebaen na brod. Moglo se rei da je lov dobro poeo. Teškoe su se javile tek pri ispitivanju i komadaju oba plena. Prva olupina, ija je dvesta tonska masa bila veoma nalik na neku orijašku kornjau, odavala je, svojom ogrubelom školjkom izrešetanom tokom bezbrojnih sudara na mikrometeoritima i kosmikom prašinom, starost od najmanje stotinu godina. Afel njene orbite nalazio se daleko iza putanje najudaljenijeg Zetinog saputnika. Anatomija vrsto oklopljene kornjae, meutim, poprilino iznenadi njene analitiare. Izveštaj je bio podeljen u dva dela. U njegovom prvom delu Nakamura, Rotmon i El Salam postigli su punu saglasnost u pogledu opisa naprava koje su pronašli u tuinskoj letelici; u drugom, pak, govorei o svrsi tih naprava, njihova su se mišljenja žestoko razilazila. Polastar, koji se, takoe, povremeno pridruživao ispitivanjima, podvrgao je ozbiljnoj sumnji zakljuke obojice fiziara. Njihov je izveštaj, po njegovim reima, imao taman toliku vrednost koliku bi imao i izveštaj Pigmeja o egipatskim piramidama. Njihova saglasnost u pogledu materijala od kojeg je letelica bila sazdana nije ni najmanje doprinosila razjašnjenju svrhe kojoj je trebalo da posluži. Stara letelica raspolagala je krajnje neobinim izvorom energije. Bile su to pijezoelektrine baterije, snabdevene konvertorom kakav fiziari nikada ranije nisu videli. Elektrine elije, smeštene u višestepenasti blok isto mehanikih pojaivaa pritiska, proizvodile su struju vraajui se u prethodni položaj, pulsiranjem putem sistema kalemova sa faznim samoindukcijskim otpornicima. Meutim, elije su takoe mogle izazvati trenutno i puno pražnjenje, ukoliko bi senzori ugraeni u trup letelice izazvali kratak spoj u samoindukcijskim kalemovima. U tom bi sluaju itavo strujno kolo, koje je teklo kroz dvokalemasti doboš, izazvalo pravu magnetsku eksploziju. Izmeu akumulatora i kuišta nalazile su se prazne vreice ili kesice ispunjene ugljenom. U njih su vodile staklolike cevice, nalik, s unutrašnje strane, na zamagljena ogledalca; možda su u pitanju bila najedena optika vlakna. Nakamura je bio mišljenja da se olupina u nekom trenutku pregrejala, što je izazvalo i sagorevanje nekih od njenih jedinica i uništilo njene senzore. Metim, Rotmon je bio mišljenja da ošteenja nisu bila prouzrokovana pregrevanjem; prema njemu, uzrok je bila kataliza. Kao da su neki mikroparaziti (dakako, ne organskog porekla) izjeli vodove u prednjem delu letelice. Pa i to veoma, veoma davno. Unutrašnja površina letelice bila je obložena sa nekoliko slojeva elija, nalik na pelinje sae, samo znatno manjim. Samo je hromatografskim postupkom bilo mogue, u njihovom pepelu, ustanoviti prisustvo amino-silicijumskih kiselina - amino kiselina sa silicijumskom osnovom, sa dvostrukim vodoninim vezama. I upravo su se na tome analitiari razišli. Polasar je bio mišljenja da su u pitanju ostaci izolacionog materijala; Kirsting je, s druge strane, zastupao stanovište da su u pitanju ostaci nešega što je bila napola živa, a napola neživa stvar - proizvodu tehnologije nepoznatog porekla i delovanja. Rasprava je bila i duga i žestoka. Posada Hermesa držala je u rukama dokaz o postojanju kvintanske tehnologije - odnosno, razine na kojoj se nalazila pre stotinak godina. Grubo uzev, teoretska osnova za ovakav graditeljski poduhvat mogla se porediti sa stanjem u kojem se nalazila zemaljska nauka pri kraju dvadesetog veka. S druge strane, intuicija, više nego bilo šta odreeno, ukazivala je na to da se osnovni pravac razvoja tuinske fizike ve tada poeo odvajati od staza kojima su se Zemljani zaputiti. Nije moglo doi ni do sintetike virusologije ni do tehnobiotike, bez prethodnog uvida u kvantnu mehaniku; meutim, kvantna mehanika mogla je izravno dovesti i do fisije i do fuzije atomskog jezgra. U tom razdoblju najbolji izvor energije za satelite ili meuzvezdane sonde bilo je nuklearno gorivo. Pa ipak, uprkos svemu, u toj staroj letelici nije bilo ni traga ikakvoj radijaciji. Da li je bilo mogue da su Kvintanjani uspeli da preskoe fazu lananih reakcija u nuklearnim reaktorima i odmah preu u sledeu -
preobražavanje gravitacionih sila u estice snažnog uzajamnog meudejstva? Meutim, ve samo postojanje pijezoelektrinih baterija protivilo se takvoj pretpostavci. Sa drugom letilicom stvar je bila još gora. Ona je raspolagala baterijama sa negativnom energijom, što je proishodilo iz injenice da se kretala podsvetlsnom brzinom kroz gravitaciona polja džinovskih planeta. Njen pulsacioni pogon razorilo je nešto - ma šta da je bilo u pitanju - što ga je žestoko pogodilo; možda gigadžulski hitac zgusnutog svetlosnog zraka. Ni na njoj nije bilo ni traga radioaktivnosti... Unutrašnji podupirai bili su nainjeni od monomolekularnih spletova ugljenikovih vlakana - što je predstavljalo ne malo dostignue u inženjerstvu zasnovanom na vrstom materijalu... U ouvanijem delu iza pogonske komore pronašli su neke polomljene cevi sa superprovodljivim spojevima, koji su se, na nesreu, završavali - kako se Polasar odmah požalio - "baš na najinteresantnijem mestu". O emu je tu bila re? Fiziari, ak, zaoše u razmatranja kojih bi se, u uobiajenim okolnostima itekako klonili. Možda je olupina u svojoj utrobi nosila generator za proizvodnju nestabilnih superteških jezgara? Anomalona? Ali sa kakvom svrhom? Ukoliko je u pitanju bila potpuno robotizovana istraživaka laboratorija, to bi još i moglo imati smisla. Meutim, da li je, odista, baš laboratorija bila u pitanju? I iz kog je razloga istopljeni metal s unutrašnje strane rupe na trupu letelice bio nalik na neku vrstu arhainog indukcionog kalema? Povrh svega, duž superprovodljive niobijumske legure - zapravo celom njenom dužinom - nalazile su se sitne rupice; delovi koji kao da su bili izjedeni usled dejstva endotermike katalize. Kao da se neka vrsta 'erozivnih virusa' hranila strujom, ili tanije reeno, samim superprovodnikom. Još neobinija bila su malena središta razaranja, uoena na obe letelice. Ta mestimina ošteenja nisu mogla nastati kao posledica nikakvog razornog, spoljnog poinioca. U stvari, sastavni delovi žica kao da su bili skroz pregriženi, ili oglodani, pri emu su nastale siušne šupljine, u nizu, nalik na brojanice. Rotmon, koji je u svojstvu hemiara bio pozvan da da svoj sud, konano zakljui da su u pitanju posledice izuzetno delatnih makromolekula. ak mu je pošlo za rukom i da izdvoji neke od njih. Imali su oblik asinhronih kristala, i još nisu izgubili svoja selektivna razorna svojstva. Neki meu njima napadali su samo superprovodnike... Posluživši se elektronskim mikroskopom, Rotmon prikaza svojim kolegama kako ovi neživi paraziti, poput nevidljivih glodara, kre sebi put do vlakana niobijumskih superprovodnika, sve se više množei što više materijala beše proždrano. Hemiar je, dakako bio daleko od mišljenja da su se ovi 'virusoidi' - tako ih je nazvao - mogli tek tako pojaviti u samom srcu letelice. Njegova je pretpostavka bila da su aparati ovim virusoidima bili 'zaraženi' dok su im se delovi još nalazili u fazi sklapanja. Iz kog razloga? Da li je u pitanju bio neki opit? U tom sluaju, zbog ega su odaslati u svemir? Palo im je na pamet da je možda posredi bila smišljena sabotaža i to još od trenutka kada je naprava bila konstruisana. Ukoliko je ovakva pretpostavka uopšte imala osnova, iza svega je mogao stajati neki sukob - meusobno suprotstavljeni interesi. Nekima od lanova posade, meutim, ovakva su domišljanja ve bila ozbiljno poela da zaudaraju na antropocentrini šovinizam. Zar, zaista, problem nije mogao biti u nekom unutrašnjem kvaru na samom aparatu - i to na njegovom molekularnom nivou? U neemu poput raka jednog neživog mehanizma; jedne tvorevine tananog i veoma složenog ustrojstva? Logiar-hemiar smesta je takvu mogunost odbacio, bar kada je prva, starija letelica, kornjaa - ona koju su tokom lova nazivali 'nonom leptiricom' - bila u pitanju. Što se tie druge, nikakvu mogunost nije se usuivao da odbaci sa istom merom sigurnosti... Mada im i dalje nije polazilo za rukom da shvate svrhu s kojom su obe letelice sazdane, napredak u inženjerskom umeu do kojeg je došlo u razdoblju što je prošlo izmeu izgradnje jedne i druge bio je jednostavno zapanjujui... I pored roga, ovi 'erozivni virusi' uspeli su da na obe letelice pronau najranjivija mesta, da na njima zaponu svoje sveuništavajue ždranje. Našavši se na tragu jedne ovakve ideje, Rotmon niti je bio spreman niti je želeo da od nje digne ruke. Makroelektronsko ispitivanje uzoraka uzetih s obe letelice napredovalo je prilino brzo, budui da je analizatorom koji je ispitivanje obavljao upravljao lino DEUS. Bez te visokoefikasne pomoi, bilo je
oigledno da bi za tu nekrohistološku analizu jedva dostajala i godina dana. Ishod ispitivanja stekao se u nagoveštajima da su neki sastavni delovi na obe letelice razvili neku vrstu otpornosti na delovanje katalitike korozije; da se, ak, iako u veoma uskom, veoma osobenom smislu, po analogiji sa živim organizmima i mikrobima, moglo govoriti i o imunosti. Analitiarima se u mašti, ve sasvim jasno, ukazivala živa slika mikrovojnog sukoba, rata voenog bez boraca, topova i bombi, u kojem su tajno oružje, udovišno delatno, predstavljali polukristaloidni pseudoenzimi. Kao što se ponekad, zaista, dogaa pri tvrdoglavom držanju za jednu jedinu istraživaku nit, ukupan smisao otkria do kojeg se došlo, umesto da pojednostavi, zapravo je stvari inio utoliko složenijim ukoliko je rad dalje napredovao. Fiziari, Rotmon i Kirsting više nisu ni izbijali iz glavne brodske laboratorije. Od neživih 'hranljivih kultura' nainjeno je desetak 'odbrambenih' odnosno 'razornih' uzoraka. Istovremeno, granica izmeu onoga što je predstavljalo sastavni deo tuinske mašinerije i onoga što je na nju nasrnulo, da je uništi, sve više se stala zamuivati. Kristing, ak, poe da zastupa stav da, u naelu, takva granica ni u kakvom doslovno objektivnom smislu, nikada nije ni postojala... Zamislite, objašnjavao je, da je na Zemlju iznenada prispeo neki premudri superkompjuter, bez ikakvih saznanja o fenomenu života, budui da su i njegovi elektronski preci još davno, veoma davno, zaboravili da su ih nekad nainila neka biloška stvorenja. Susreo je, dakle, i prouio oveka koji je 1) imao kijavicu, i 2) itavu koloniju parazita u crevima. Da li je prisustvo virusa u ovekovom nosu njegovo 'svagdašnje, prirodno stanje'? Pretpostavljamo, takoe, da je ovek, tokom ispitivanja, sluajno pao i zaradio vorugu na glavi. Ispod voruge došlo je do podliva. Krvni sudovi pretrpeli su blaže ošteenje... Meutim, vorugu je bilo mogue protumaiti i kao neku vrstu jastueta za ublažavanje udarca, koji je organizam stvorio kako bi se lobanja na tom mestu zaštitila od novog udarca. Da li bi takvo tumaenje zaista moralo biti nezamislivo? Nama se ovo ini smešnim, ali nipošto nije u pitanju šala; re je, zapravo, o opštem naunom pristupu vanljudskim pojavama. Saslušavši pažljivo razmišljanja svojih strunjaka, Stirgard jedva da i klimnu glavom; dade im ipak još pet dana za dalja istraživanja. Bio je to pravi nebeski dar! Tokom poslednjih pedeset godina razvoj tehnobiotike na Zemlji krenuo je potpuno drugaijim smerom. 'Nekroevolucija' bila je procenjena kao nekorisna. Nije, ak, bilo saglasnosti ni u pogledu neke 'mašinske specijacije'. Meutim, do našeg asa nije bilo nikakvog pouzdanog dokaza da do takvog neeg nije moglo doi upravo na Kvinti. Sve što je, na kraju, kapetana zaista zanimalo, bilo je: da li pretpostavka o sukobu izmeu kvintanskih graditelja letelica može initi temelj na kojem e biti mogue saznivati budue odluke o izvianju planeta? Izlažui sva saznanja do kojih su došli, strunjaci, meutim, nijednog trenutka nisu bili ni izbliza spremni da govore o neem tako odreenom kao što je bilo kakav 'temelj'. U njihovim pretpostavkama nije bilo nieg pouzdanog; nije bilo nikakvih injenica. Dovoljno im je ve bilo poznato da bi shvatili koliko su krhke bile poetne pretpostavke na kojima su sazdali svoja domišljanja... Dodatnu nevolju inilo je odsustvo - u obe olupine - bilo kakvog komunikacionog sistema, koji bi makar malice bio nalik na nešto što je, kao konano, proisteklo iz teorije o automatici i informatici. Da li su to virusoidi u celosti poždrli takve pseudonervne mreže? Ipak, ak i u tom sluaju, morali bi se bar nai neki tragovi, preostaci. A možda ih je i bilo samo što tragaima nije polazilo za rukom da ih prepoznaju? Polazei, na primer, od bednih ostataka tranzistorskog radija ili džepnog raunara - preko kojih je prešao parni valjak - da li bi iko bio u stanju da, istom dedukcijom, doe do Maksvelove ili Šanonove teorije? Poslednje veanje protee u atmosferi neuobiajene napetosti. Stirgard je još odavno digao ruke od nastojanja da izvue neke odreene odgovore. Stoga je jedino upitao da li postoji ikakav dokaz da su Kvintanjani zaista ovladali umeem sidernog inženjeringa. To je pitanje, bar za njega, bilo od kljune važnosti. Naravno, ak i ukoliko je neko pogaao zbog ega kapetan toliko drži
do tog svog pitanja - glasno ništa nije rekao... I tako je Hermes i dalje plutao u trami, a ljudi u njemu bili su i dalje zaglibljeni u mulju nepoznanica. Piloti - Haraš i Tempe - pratili su raspravu ne progovorivši ni re. ak je i lekar ostao nem. Arago, koji više nije ni navlaio svoju monašku odeu, tokom razgovora (dogodilo se, sluajno, da su njih etvorica sedela na gornjem spratu, iznad kontrolne prostorije) ni jedan jedini put se nije osvrnuo na svoje nekadašnje rei: "A šta ako tamo preovlauje Zlo?" Meutim, kada Gerbert primeti kako mu se ini da stvarnost uvek zaostaje za oekivanjima, Arago mu se žestoko suprotstavi. "Prisetite se samo", poeo ga je podseati, "koliko smo samo prepreka morali da prebrodimo, prepreka koje su naši preci, još koliko u dvadesetom veku, smatrali neprebrodivim. Prisetite se, takoe, koliko nam je put dovde bio divan, bez ikakvih smetnji... Preleteli smo toliko svetlosnih godina ne izgubivši ni jednog jedinog oveka; Euridika je bez greške zašla u Had, a mi smo, opet, sa svoje strane, prodrli u samo srce sazveža Harpije, i samo nas još nekoliko dana, ili možda asova, deli od te naseljene planete." "Vaše su rei zaista lekovite, oe", nasmeja se Gerbert. Jedino se još on obraao dominikancu na taj nain. Jednostavno, oseao je nelagodu ukoliko bi izostavio ono 'oe'. "Govorim samo ono što jeste, i ništa više. Ne mogu vam rei šta e na kraju biti. Ali ta vrsta neznanja predstavlja naše prirodno stanje." "Znam šta u stvari mislite, oe", upade Gerbert naglo. "Da Stvoritelj zapravo nije želeo da doe do ovakvih ekspedicija - ovakvih susreta, ovakvih 'mešanja' civilizacija - i da je upravo iz tog razloga izmeu njih postavio bezmerne prostore svemira. Pa ipak, mi ne samo što smo napravili pitu od rajske jabuke, ve evo, upravo testerišemo i samo Drvo Saznanja..." "Ukoliko zaista želite da saznate šta mislim, stojim vam na raspolaganju. Meutim, ja verujem da nas Stvoritelj nije ni u emu ograniio - ni u emu. U meuvremenu, ni dalje nam nije znano šta e tek procvetati iz kalemova na Drvetu Saznanja..." Piloti nisu imali priliku da do kraja saslušaju ovu teološku raspravu, budui da ih je kapetan pozvao; upravo je utvrdio kurs prema Kvinti. Upoznavši ih sa utvrenom putanjom, on dodade: "Postoji na brodu raspoloženje koje nisam oekivao... Mašte kao da pomalo previše bujaju. Kao što vam je i samima poznato, stalno se govori o nekim zagonetnim sukobima, o mikrooružjima, nanobalistici, ratu. Što se mene lino tie, rekao bih da smo suoeni sa predrasudama. Ukoliko budemo poeli da drhtimo ve pri samom pretraživanju jedne ili dve slupane letelice, uskoro više ništa nee biti od nas: sve što bismo, eventualno, namerili da uinimo, inie nam se bolesno nesmotrenim. Rekao sam to ve naunicima, a sada to kažem i vama. A sada - punom brzinom napred! Do Septime, neka vam DEUS održava kurs. Ali, tamo, hou da ste za krmom. Što se vaših dežurstava tie, sredite to kako vam najbolje odgovara." Brod ponovo krenu i, ma koliko slabašna, gravitacija se ponovo javi. Haraš poe sa Tempom po staru knjigu iz naune fantastike, koju su poneli s Euridike. Dok su se rastajali na vratima kabine, Haraš, znatno viši, lako se naže nad svojim drugarom, kao da bi da mu oda neku tajnu, i ree: "Ter Horab je zaista dobro procenio kome daje Hermesa u ruke. Da li si ikad sreo boljeg momka?" "Možda, jednom. Ne boljeg. Ve, oveka poput njega." 8. MESEC Planetu je okruživao prsten sastavljen od ledenih gromada koje su, uzete zajedno, tvorile ogromnu, ali i nestabilnu plou. Prorauni koje su izveli Fild i Lo Bjanko neposredno pre zarinua Euridike pokazali su se ispravnim. Budui podeljen na jedan veliki i tri manja odeljka, usled smetnji koje je na njemu izazivao Kvintin mesec, prsten je mogao potrajati još najviše hiljadu godina; naime, dok mu je prenik postajao sve vei, masa mu se sve više smanjivala. Spoljni obod širio se usled delovanja centrifugalnih sila; unutrašnji, pak, usled atmosferskog trenja, preobraao se u istopljene krhotine i paru, tako da se deo vode, izbaene u svemir do ovog trenutka neodgonetnim postupkom, vraao na planetu putem obilnih i veitih kiša. Teško je bilo poverovati da su to
Kvintanjani sebi hotimino nainili tuševe dostojne Potopa... Isprva je prsten inilo tri do etiri biliona tona leda; svake godine, meutim, gubio je po nekoliko milijardi tona. U samoj toj injenici krio se itav niz zagonetki. Prsten nije mogao biti bez uticaja na klimu na itavoj planeti. Pored toga što ju je zasipao silnim kišama, njegova se mona senka - tokom planetinog putovanja oko sunca - protezala preko dobrog dela njene površine, prekrivajui as severnu, as južnu hemisferu. Preei put sunevim zracima, reflektujui ih, prsten je ne samo snižavao srednju temperaturu na planeti, ve je, takoe, ometao slobodne tokove pasatnih vetrova u njenoj atmosferi. Ivina podruja na obema stranama senke kiptela su od oluja i ciklona. Ukoliko su žitelji planete snizili razinu svojih okeana, bez sumnje su raspolagali i sa dovoljno energije da zavitlaju vodu u visine (kao kad bi voda u nekom vodopadu sunula uvis) dvostrukim ubrzanjem, šaljui na taj nain ledene mase daleko od planete, kako bi se ili istopile od suneve toplote i nestale bez traga, ili preobrativši se u ledene meteore, zanavek išezle meu asteroidima. Ukoliko, pak, nisu raspolagali sa dovoljno energije, graditelji prstena ne bi ni pokušali da ga sazdaju, znajui sasvim dobro da bi od samog poetka predstavljao potpun promašaj. Predvideti njegovo konano survavanje bila je stvar lagane, gotovo osnovake raunice. Shodno tome, nije greška u planetarnom inženjerstvu, ve neki drugi razlog bio posredi da se obustavi preduzee zapoeto pre mnogo godina. U svakom sluaju, takav se zakljuak inio neizbežnim. Prsten - spljošten disk sa rupom prenika od petnaest hiljada kilometara, unutar kojeg se oko sebe obrtala tako ovenana planeta - u svojim središnjim pojasevima bio je nainjen od ledenih gromada; na spoljnim rubovima, meutim, inili su ga polarizovani kristali leda - po svoj prilici, po svesnoj zamisli. Drugim reima, i u pogledu kretanja i u pogledu oblika prsten je od samog poetka bio pod potpunom kontrolom; nalazio se u ekvatorijalnoj ravni, i spoljni mu je rub bio vrlo postojan. Meutim, sa svoje unutrašnje strane, neposredno iznad ekvatora, delovao je nekako haotino i bezoblino. Sve u svemu, liio je na neko svemirsko zdanje tek dopola dovršeno, a potom prepušteno samo sebi. Ali zbog ega? Iz okeana su se uzdizala dva velika i još jedan manji kontinet. Manji je bio otprilike tri puta vei od Australije; budui da je ležao unutar severnog polarnog kruga, posada Hermesa dala mu je ime Nordstralija. Pomou infraskopa ustanovljeno je postojanje toplijih podruja na svim kontinentima koja, meutim, nisu bila seizmikog porekla; mogue je da su u pitanju bili termalni otpaci iz velikih energetskih centrala. Po svemu sudei, nije bila re o stanicama koje su koristile ugalj ili naftu, niti o stanicama koje su sagorevale neku vrstu nuklearnog goriva. Prve bi se lako odale zagaenošu vazduha; potonje, pak, radioaktivnim pepelom... U ranim danima korišenja atomske energije Zemlja je, kao što je poznato, bila suoena s ne malim problemima u bezbednom uklanjanju uparavo takvog pepela. Ali za inženjere koji su bili u stanju da deo svojih okeana izbace izvan svog gravitacionog korita, ratosiljati se na slian nain radioaktivnih otpadaka predstavljalo bi deju igru. Pa ipak, u ledenom prstenu nije bilo ni traga radioaktivnosti. Prma tome, ili su Kvintanjani razvili neku sasvim drugaiju vrstu nuklearne energije, ili su se, naprosto, koristili nekom potpuno razliitom energijom. Kakvom? U brazdi koju je planeta ostavljala za sobom pružao se gasoviti rep, sa obiljem vodene pare koja je najveim delom poticala upravo od prstena. Lebdei na stacionarnoj orbiti iza Sekste (planete nalik na Mars, ali vee, sa gustom atmosferom zatrovanom neprestanim vulkanskim isparenjima i jedinjenjima cijanida), Hermes odasla šest sondi da izbliza osmotre Kvintu. Sonde su uspešno, i besprekidno, slale svoje izveštaje, i zahvaljujui njima DEUS je uspeo da naini detaljnu sliku planete. Najzagonetniju stvar su, i dalje, predstavljali radio-šumovi. Najmanje nekoliko stotina snažnih odašiljaa dejstvovalo je širom ogromnih kopnenih masa, ali bez ikakvih uoljivih promena bilo u fazama bilo u frekvencijama: u pitanju su bili haotini, bezoblini šumovi. Položaj antena odašiljaa bilo je lako ustanoviti: bile su ili direkcione ili iotropijske - kao da su Kvintanjani bili odluili da ometaju sve
kanale za elektromagnetnu komunikaciju, od najkraih do kilometarskih talasnih dužina. I oni sami mogli su meusobno komunicirati jedino direktnim vodovima, žicama ili kablovima. Kakva je onda bila svrha tih šumova, pogotovo ako se ima u vidu injenica da su bili potrebni gigavati energije da bi se oni povezali? Još su neobiniji bili - 'neobinosti' planete umnožavale su se u skladu sa dužinom osmatranja - veštaki sateliti. Bilo ih je, možda, i itav milion - na niskim i na visokim orbitama, pri mu su neke bile kružnog a neke eliptinog oblika, sa afelima koji su, ak, zalazili daleko s one strane Kvintinog meseca. Hermesove sonde takoe su uoile i satelite u svojoj neposrednoj blizini, neke od njih na udaljenosti od svega osam do deset miliona kilometara. Sateliti su se meusobno veoma razlikovali, kako u pogledu obima tako i u pogledu mase. Najvei su po svoj prilici bili prazni: plutajui svemirski baloni. Neki su se, kada im je gas istekao, i raspali. Svakih nekoliko dana, po neki od tih beživotnih satelita sudario bi se sa ledenim prstenom, stvarajui odista zamaman prizor, s odsevima munja u svim duginim bojama, budui da su se sunevi zraci razlagali usled oblaka ledenih kristala koji su se u takvim prilikama podizali. Takvi su se oblaci veoma sporo raspršivali svemirom... S druge strane, živi sateliti - živi u tom smislu što su se kretali tano odreenim orbitama, koje su zahtevale stalne ispravke kursa, i što su na neshvatljiv nain menjali oblik, poput džinovskog svitka metalne folije - nikada se nisu sudarali sa Kvintinim prstenom. Ve na prvi pogled, trodimenzionalna karta satelita, nainjena holografskim putem, liila je na džinovski roj pela, stršljenova i mikroskopskih mušica što obleu oko planete. Meutim, ta mnogoslojna gomila ipak nije bila nasumino rasporeena. Odmah se mogla uoiti njena osnova shema: sateliti što su se nalazili na nižim orbitama naješe su se kretali u grupama od dva ili tri, dok su se ostali (naroito u stacionarnom podruju, gde je svaki od njih bio u punoj uklaenosti sa površinom planete) kretali ka suncu i od njega, kao da pri tom izvode neke plesne figure. Kako su podaci o merenjima na licu mesta poeli sve uestalije pristizati, DEUS je sve više bio u prilici da saini sistem koordinata, neku vrstu mešovitog sferinog grafikona. Meutim, praviti razliku izmeu 'mrtvih' i 'živih' satelita, izmeu onih koji su nasumino plutali i onih koji su bili usmeravani, odnosno samousmeravani, predstavljalo je izuzetno težak zadatak. U jednaini je moralo nai mesta i mnoštvo mikroskopskih masa, a svi su se oni, naješe, sunovraivali put sunca. Slika se potom izoštrila, otkrivajui bezbroj ostataka nekadašnjih raketa i satelita... koji su se, naješe, sunovraivali put sunca. Neki od njih imali su oblik toroida - krofni - iz kojih su štrali konasti parošci. Najvea meu njima, negde na pola puta izmeu planete i njenog meseca, još je odavala znake aktivnosti. Parošci su, zapravo, bile dvopolne antene, i njene je emisije, pošto su otklonjeni pozadinski šumovi što su dopirali sa planete, bilo mogue izdvojiti kao šum smešten u najkraem, ultra-radio opsegu. Deo tih emisija spuštao se ak do opsega rendgenovih zraka; meutim, oni nisu dopirali do Kvintine površine, budui da ih je njena atmosfera usput upijala. Svakog novog dana DEUS je dolazio u posed neke nove informacije. Nakamura, Polasar, Rotmon i Stirgard i dalje su lupali glavu nad tom rešetkom - sainjenom od niza rešetaka. Piloti se, meutim, nisu upuštali u naune raspre; stvorili su o tome vlastito mišljenje - najkrae reeno, da Kvinta predstavlja planetu inženjera obuzetih nekom vrstom manije. Odnosno da je - još grublje reeno - SETI uložila milijarde i preorala itave planine da bi naišla na civilizaciju koja je skroz-naskroz pošizila. Pilotima, dakako, pri svemu tome nije promaklo da je u svom tom ludilu bilo i nekog sistema. Ono što je najpre padalo na um bila je slika 'radijske klanice': rata voenog poput radio-emisija dovedenog do apsurda, kada više niko ništa svoje nije odašiljao, ve je svako nastojao da zaguši onog drugog. Fiziari su, opet, nastojali da DEUS-u priteknu upomo podnosei mu hipoteze potpuno tue ljudskom duhu. Možda su se žitelji Kvinte anatomski i fiziološki do te mere razlikovali od nas da su slike i govor zamenili nekim drugim, ne-akustinim i ne-vizuelnim ulima, odnosno šiframa. Dodira? Mirisa? Ili im je, možda, ulna spoznaja bila na neki nain povezana sa gravitacijom? A možda su, opet, šumovi predstavljali odašiljanje energije, a ne informacija? Možda su, ak, informacije bile slate putem talasnih strujanja koje astrofizika