Postupajui na taj nain - koristim vaše vlastite rei - organizaciono ustrojstvo posade Hermesa, njihove meusobne odnose, podreujete ustrojstvu strategije koja treba da bude sprovedena." "DEUS-ove rei." "Utoliko gore. Ne mislim da kažem da je pri donošenju odluke vama upravljala mašina. Mislim, samo, da kažem da je i mašina podlegla efektu ogledala. Ogledala koje, kroz vas, uveava težnju ka nasilnosti, nastalu usled osujeenosti." Po prvi put Stirgard pokazada je iznenaen. Ipak, ne ree ništa, i redovnik nastavi: "Vojne operacije uvek podrazumevaju postojanje komandnih centara, ija se nareenja imaju bespogovorno izvršavati. I to je, zapravo, sve što se dogodilo na ovoj planeti. Što se, pak, nas tie, mislim da ne bi trebalo da se mešamo u tu vrstu aktivnosti." "Nijednog trenutka nisam imao nameru da Kvinti objavim rat. To su samo vaše insinuacije." "Na žalost, ono što govorim je istina. Rat se može povesti i bez prethodne objave; mogue je, ak, da to ni ne nazovete ratom. Ovamo nismo došli da izmenjujemo udarce, ve informacije." "Slažem se s tim, ali kako?" "Jednostavno. Na svu sreu, naelo vojne tajne ne važi na ovom brodu. Poznato mi je, na taj nain, da u laboratorijama pripremaju solarni laser, pomou kojeg treba da se udari po planeti." "Ne po planeti: po prstenu." "I po atmosferi, koja predstavlja vitalni deo planete... Meutim, solarni laser - solaser, kako ga fiziari nazivaju - mogue je upotebiti ne samo kao instrument genocidnog udara, ve kao instrument za slanje informacija." "Slali smo im informacije tokom više od stotinu asova, ali bez ikakvog ishoda." "Zanimljivo je, zaista, da upravo ja uoim jednu mogunost koju su strunjaci, zajedno sa svojim superpametnim mašinama, u potpunosti prevideli... Signali koje smo im upuivali sa našeg satelita, Ambasadora, podrazumevali su, na njihovoj strani, postajanje posebnih mehanizama za njihov prijem: antena, dekodera... Ja, dabome, nisam nikakav radio-inženjer, ali ako je Kvinta zaista do grla u ratu, šta bi bilo prirodnije nego da sva oprema za prijem radiosignala bude oduzeta, da bi se koristila iskljuivo u vojne svrhe? Shodno tome, nije teško pretpostaviti da se prijemnici nalaze u komandnim centrima, a ne u posedu stanovništva. Ukoliko, dakle, stanovništvo nije uopšte bilo obavešteno o našem dolasku, predstavili smo im se na krajnje razoaravajui nain: u oima Kvintanjana, nesumnjivo, delujemo kao flotila imperijalistikih zavojevaa. Kao nemilosrdan neprijatelj. A vi, kapetane, sa tim solaserom, nameravate sada da tu nesumnjivu neistinu preobrazite u nepobitnu istinu." Stirgard ga je slušao, oigledno zapanjen. U stvari, inilo se kao da je izgubio nešto od svog vrstog samopouzdanja. "Nisam mislio o tome..." "Jer je suviše jednostavno. Vi i DEUS, sa tim svojim teorijama igara, minimaksimalitetima, kvalitifikovanim marginama odluka, i tako dalje, uzdigli ste se u takve tanane visine da, naprosto, niste bili u stanju da zapazite džepna ogledalca kakva služe za igru - naime, da bi u željenom pravcu usmeravali suneve zrake. Solaser bi, u odnosu na Kvintu, mogao odigrati upravo ulogu jednog takvog ogledalceta. U stanju je, svakako, da izaziva odseve, i to svetlije i od samog sunca. I ko god samo podigne pogled bie u stanju da ih uoi. "Oe Arago", prozbori Stirgard, naginjui se prema njemu preko stola. "Blaženi neka su niši duhom, jer njihovo je carstvo nebesko... Razneli ste me. Uinili da splasnem, poput nekog naduvenog balona, baš kao što je to i naš pilot uinio sa DEUS-om... Kako vam je samo to palo na pamet?" "Kada sam bio deak, igrao sam se takvim ogledalcima", nasmeši se dominikanac. "Ali DEUS nikad nije bio deak."
"Za odašiljanje informacija, to je sjajno", umeša se Nakamura. "Da li e biti u stanju da odgovore? ak i ukoliko nas razumeju?" "Pre Zaea bile su Blagovesti", odgovori Arago. "Možda i nee biti u stanju da nam odgovore na nain koji bismo mi bili u stanju da razumemo. Ali uinimo bar da oni razumeju nas." Dugo zagledan u redovnika sa nerpikrivenim divljenjem, Tempe više nije mogao da se obuzda. "Zaista, to je prava eureka... I nema sumnje da imaju džepna ogledalca. ak i u doba rata, takva se ogledalca ne zaplenjuju." inilo se, meutim, da ga redovnik nije uo. Neka ga je, po svemu sudei, druga briga morila. Najad on tiho, oklevajui upita: "Imam jednu molbu. Želeo bih da nekoliko trenutaka porazgovaram sa kapetanom, nasamo - naravno, ukoliko mu to ne smeta, i ukoliko mi to vi, gospodo, neete uzeti za zlo." "Vrlo dobro. Svi smo mi, oe, vaši dužnici. Jokii, bie neophodno izvesti neke prepravke, kako bi solaser mogao detaljno pretražiti Kvintu - pored optikih, sada e se javiti i informatika pitanja. Takva vrsta upuivanja signala polazi od pretpostavke da se na drugoj strani nalaze osobe najosnovnijeg nivoa obrazovanja." Kada fiziar i piloti izioše, Arago ustade. "Molim vas da mi oprostite zbog onoga što sam rekao na poetku. Dolazei ovamo, kapetane, mislio sam da u vas zatei samog. Ali moram vam odmah rei da ne oekujem bog zna šta od te zamisli sa džepnim ogledalima. U suštini, želeo sam da itavu zamisao izložim na najnižem nivou: kao jedan predlog, koji potie od laika, sa ciljem da ga razmotre profesionalci. Jasno mi je da ovaj nain upuivanja signala može da nam ništa ne donese; ili, šta više, da nas iz usijanog tiganja baci u vatru. Zamisao je, bez ostatka, antropocentrina. Ipak, najpre ste bili ogoreni, pa uvreeni, ali na kraju ste osetili olakšanje." "Dopustite nama da se o tome izjasnimo. Ali, oe, šta to imate u vidu?" "Ne duhovnu utehu. Ali da biste proradili tehnike strane itave zamisli, vi i ostali moraete da u sve ukljuite i DEUS-a..." "Naravno. On e obaviti sve prorauna. Pa šta? Nainie i program. Uinie sve što je neophodno i što stoji u okvirima mogueg... Nadam se, oe, da ne vidite u njemu advocatusa diaboli?" "Ne, naravno. Niti sebe vidim kao doctora angelicusa. Nadam se, ipak, da ne treba da vas uveravam da sam hrišanin?" Stirgard ni ne pokuša da sakrije da je iznenaen obrtom do koga je došlo u njihovom razgovoru. "Šta to, zapravo, imate u vidu?" upita on ponovo. "Teologiju. Da biste me bolje shvatili, izraziu reima ono što nisu samo rei, ve, u mojim ustima, praktino bogohuljenje. Pokušavam da sebe opravdam, pred vlastitom savešu, injenicom da se još niko dosad nije našao u našem položaju. Jezik fizike bliži vam je nego religijska hermeneutika. Prevedeno, dakle, na konceptualni sistem fizike: razliiti oblici Svetosti odgovaraju razliitim spektralnim linijama materije, materije koja je sveprisutna i svuda ista, širom Vaseljene. Imajui u vidu ovakvo poreenje slobodno se može rei da pored spektra tela postoji i spektar vere. On obuhvata i animizam, i totemizam, i politeizam, sve vrste, zapravo, verovanje u jednog boga. Zemaljska linija moje vere prikazuje Boga istovremeno i kao ljudsku i božansku porodicu. Da li su vam poznate rasprave koje je SETI podstakao na podruju teologije, još od prvog trenutka kada je traganje za Drugim poelo znaiti i pripreme za ovu ekspediciju?" "Da budem iskren, nisu. Mislite li, oe, da je trebalo da sa njima budem upoznat?" "Ne, nipošto. Meutim, to je bila moja dužnost. Mišljenja su se razlazila i u mojoj Crkvi... Neki su smatrali da je iskvarenost Božje Dece sveopšta i da ta sveopštost prevazilazi zemaljsko shvatanje rei katholikos; da je mogue da postoje svetovi na kojima žrtva Iskupljenja nije bila prinesena, i koji zbog toga zauvek ostaju prokleti. Drugi su, opet, tvrdili da je do spasenja - kao izbora izmeu Dobra i Zla, posredstvom Božje Milosti - došlo svuda. Ovo je razilaženje ugrozilo i samu Crkvu. Organizatori i lanovi ekspedicije bili su i
previše obuzeti svojim poslom da bi na njih uticala oseanja koja su sve više uticala na porast novinskih tiraža. Seks i nasilje postali su pomalo bajati, znate, i Euridika je - mimo svoje volje - postala najuzbudljivije štivo za itaoce. ak su se i šale utemeljene na stavu Credo quia absurdum est do te mere namnožile, da su i samu maksimu uinile smešnom. Zamislite, na primer, prizor bezbrojnih planeta, preplavljenih jabukama, iako na njima ne raste ni jedno jedino jabukovo drvo; ili smokvama, koje Sin Božji ne može da prokune, jer smokvino drvee, naprosto, ne raste tamo. Imali ste itavu vojsku Pilata, koji su ruke prali u milijardama sudova; pravu šumu raspea; gomile Juda; bezgrešna zaea stvorenja usled ijih je reproduktivnih fiziologija itava ideja postajala besmislena, jer se nisu razmnožavali putem snošaja. Ukratko, mnoštvo Jevanelja, u svim zamislivim galaksijama, od naše je Vere nainilo karikaturu, parodiju religije. Zahvaljujui tim aritmetikim šalama, Crkva je izgubila poprilian broj svojih vernika. Zbog ega se i ja nisam našao meu tim otpadnicima? Zbog toga što hrišanstvo od oveka zahteva više no što je mogue zahtevati. Ono ne zahteva samo odricanje od surovosti, niskosti i laži. Ono zahteva da ovek voli podle, lažljive, ubice i tirane. Molim vas, neka vas ne iznenauje što ujete ovakvu jednu propoved na jednom ovakvom brodu. Moja je dužnost da gledam dalje od neposrednog povoda: izvianja, ili ispitivanja izgleda za uspostavljanje kontakta sa tuinskim umovima. Vaše su dužnosti, pak, potpuno razliite. Pokušau da vam to slikovitije prikažem... Zamislite da se nalazite u prepunom amcu za spasavanje, i da preostali, koji se dave, i za koje u amcu nema mesta, nastoje da ga se ipak domognu, hvatajui se za njega sa svih strana, dovodei ga u opasnost da se pretovari i potone. Ne biste prezali, zar ne, da ih se oslobodite, makar im i ruke odsecali?" "Bojim se da je tako. Razume se, ukoliko ne bih imao izbora." "Upravo u tome je razlika izmeu nas dvojice. To, takoe, znai da ne nameravate da se povuete." "U pravu ste. Shvatam sasvim dobro parabolu o amcu. Ne nameravam da ekam da potone. Nameravam da spasem tu civilizaciju, svim sredstvima koja mi stoje na raspolaganju." "I ukoliko je to bezuslovno potrebno, time što neete prezati ni od razaranja?" "Tako je." "I, tako, ponovo smo tamo gde smo bili. Sve što sam postigao jeste da sam odložio trenutak te 'bezuslovne potrebe&, i ništa više od toga. Je li tako?" "Tako je." "Spremni ste, dakle, da spasete neiji život time što ete ga oduzeti nekom drugom?" "To, na kraju krajeva, i jeste smisao vaše parabole, oe Arago. Izmeu dva, biram manje zlo." "ak i po cenu da postanete masovni ubica?" "Prihvatam i tu re. Mogue je, takoe, da ne spasem nikoga, da uništim i njih i nas. Ali ruke neu prati. Ukoliko nas zadesi propast, Euridika e o tome biti obaveštena. Izveštaj o stanju stvari ovde, kao i o tome da sam odbacio mogunost povlaenja, ve je na putu." "U mojoj eshatologiji ne postoji ništa što bi se moglo nazvati manjim zlom", ree Arago. "Sa svakim stvorenjem kojeg zadesi nasilna smrt itav jedan svet umire. Upravo iz tog razloga, aritmetika ne predstavlja meru koju bi etika mogla prihvatiti. Ne postoji nain da se izmeri nepopravljivo zlo." Arago ustade. "Neu vam više oduzimati vreme. Pretpostavljam da želite da nastavite razgovor koji sam prekinuo?" "Ne. Želim da ostanem nasamo sa sobom." 14. FOTO-STRIP eline pregrade koje su po pravilu odvajale dve velike krmene prostorije na Hermesu bile su pomerene prema sredini broda, i samo su široke tranice klizeih ležišta, tamnije od okolnog metala, još ukazivale na to gde su se ove
do nedavno nalazile. Ogromna unutrašnjost bila je sada nalik na hangar za neki orijaški cepelin, s tim što je ovog puta trebalo da posluži drugoj svrsi. Na visini od oko dvadeset spratova iznad tranica, nedaleko od lune tavanice, kao dve bele muve na nosau što se popreno protezao s jedne na drugu stranu broda, lebdela su u bestežinskom stanju dvojica pilota, Haraš i Tempe, privršeni jedino pojasevima, kako ih iznenadna navala strujeeg vazduha ne bi pomerila iz njihovog položaja. U toj praznini, i bestežinskom stanju, jedva da im je bilo mogue da kažu da gledaju nadole, mada se njima upravo tako inilo. U toj džinovskoj unutrašnjosti stalne, brze poslove obavljali su žuti, plavi i crni roboti, ija se gleosana površina blago presijavala u polutami. Naizmenino su, jedan za drugim, postrance i eomice izvlaili svoje hvatae, kao u nekoj vrsti veoma usklaene gimnastike vežbe. Potrebni delovi brzo su prelazili iz jedne ruke u drugu. Roboti su, naime, prionuli da izgrade solaser. Stvar je bila nalik na sitastu, montažnu konstrukciju, veliine, otprilike, torpednog amca. Njen napola dovršen skelet liio je na sklopljen, spiralasto zavijen kišobran nekog džina, ali kišobran preko kojeg nije bila razapeta nepromoiva tkanina, ve nepregledan niz crepasto postavljenih ogledalaca. S obzirom na ovakav svoj izgled podseala je i na neku prepotopsku ribu, ili na nekog od onih izumrlih podvodnih gmizavaca ije kosti više nisu pokušavali da slože paleontolozi, budui da su sada mašine to mnogo bolje obavljale. Na eonom delu, najudaljenijem od mesta gde su se nalazili piloti, tamo gde bi trebalo da se nalazi glava kolosa, sred pramenova plaviastog dima izletalo je bezbroj varnica: lasersko zavarivanje bližilo se kraju. Solaser, prvobitno zamišljen kao fotonski top koji e se hraniti energijom sunca, sada je - zahvaljujui usrdnom radu reprogramiranih asemblera, na brzinu bio pretvoren u džepno ogledalo koje je trebalo da posluži za igru sa svetlosnim odsevima. Istini za volju, re je bila o teradžulskom džepnom ogledalcetu. Do primene ove ideje došlo se zahvaljujui bojazni fiziara da bi svaka nova upotreba siderala - zbog njihovih vrlo karakteristinih efekata, koji se nisu ograniavali na gravistiku - na kraju Kvinti dala neželjeni klju u ruke i njene vojne strunjake, konano, navela na trag Holenbahovog intervala. Shodno tome, umesto da se posluže energetskim izvorima tog intervala, fiziari su pribegli jednom starovremenskom postupku - radijacijskoj konverziji... Pošto bi bio postavljen ispred samog sunca, solaser bi se otvorio poput lepeze i pomou svojih receptora usisao u sebe haotino, svespektarsko zraenje, i sabio ga u neku vrstu monohromatske ovnovske glave. <U originalu: battering ram, što oznaava ovnovsku glavu, odnosno vojnu spravu pomou koje su se, pri opsadama dobro utvrenih zamkova, probijale ulazne kapije. 'Ovnovska glava' je upoetku bila obian balvan, kojim je grupa ratnika u trku udarala po kapiji; kasnije je bila postavljena na posebno vozilo koje je, usled veeg zamaha, pojaavalo i snagu udarca. (Prim. prev.)> Polovina na ovaj nain prikupljene energije trebalo je da posluži za hlaenje solasera, koji bi se, u suprotnom, usled suneve vreline, trenutno pretvorio u prah. Preostali deo energije, meutim, bio je dovoljan da se naini koncentrisani svetlosni mlaz - prenika od dve stotine metara na mestu gde je izvirao, i s obzirom na neizbežnost rasipanja, šest stotina metara na mestu dosezanja Kvintine orbite - dovoljno snažan da koru planete presee baš kao što zagrejani nož preseca komad butera. Pod tim dalekometnim ognjenim seivom desetkilometarski sloj okeanske vode raspao bi se od vrha do dna. Pritisak, sa svih strana, na taj veliki bunar uskovitlane vodene pare, ne bi imao nikakve posledice po sam svetlosni ma. Prosecajui oblake nastale usled udarnih talasa u uskiptelom okeanu (u poreenju sa njima peurkasti oblak nastao usled termonuklearne eksplozije bio bi tek jedva vidljiva estica), solaser bi se potom probio kroz pod-okeanski plato, prosekao litosferu i zabio se u utrobu Kvinte ak do etvrtine njenog prenika. Niko, razume se, nije imao nameru da prouzrokuje katastrofu tolikih razmera. Solaser je samo trebalo da okrzne ledeni prsten, kao i termosferu planete. Ali kada se posle i od toga odustalo, ispostavilo se da preobražavanje svetlosnog topa u pukog prenosioca poruka ne predstavlja nikakvu teškou. El Salam i Nakamura želeli su, sa što je mogue manje prekrajanja, da istovremeno reše dva problema.
Bilo je, dakako, neophodno do svih raspoloživih adresa dospeti i istovremeno i potpuno 'itko'. Pri svemu tome, ovakva vrsta kontakta, mada jednostrana, polazila je od pretpostavke da na planeti žive stvorenja obdarena ulom vida, kao i dovoljno inteligentna da bi bila u stanju da shvate suštinu poruke. Na ovaj prvi preduslov odašiljaoci poruka nisu imali baš nikakav uticaj: nisu, dakako, mogli dati oi stvorenjima koja su, eventualno, bila bez onog vida. Što se, pak, drugog tie, on je od odašiljalaca zahtevao ne malo maštovitosti, naroito ukoliko je tana bila pretpostavka da vladari Kvinte, naprosto, ne žele nikakav kontakt izmeu svemirskih došljaka i svog stanovništva. Shodno tome, signali je trebalo da, poput kiše, zaspu sve kontinente planete, prosecajui njen debeli oblani prekriva. U stvari, nebo prekriveno oblacima predstavljalo je prednost, budui da pri takvim okolnostima niko ko je imao makar zrnce pameti u glavi ne bi svetlosne odseve solasera probrkao sa sunevim zracima. Najteži orah koji je trebalo slomiti predstavljala je - vrsta poruke. Upoznati ih s azbukom, uputiti im izvesne brojke kao znakove, predoiti im univerzalne fizike konstante materije - sve bi to bila ista besmislica... Solaser se nalazio u kremenoj prostoriji, spreman za poletanje, ali nalog nije stizao. Fiziari, informacionisti, egzobiolozi, i dalje su bili u dilemi. Imali su sve što im je bilo potrebno - osim programa. Samoobjašnjavajue šifre nisu postojale. Bilo je, u meuvremenu, ak, govora i o semantici boja duge: ljubiasti opseg izražavao bi sumornost, srednji opseg vidljive svetlosti živahnost, zeleno bi nagoveštavalo biljni svet ili izobilni rod, crveno bi oznaavalo nasilnost - da, ali samo ako bi u pitanju bili ljudi. Šifru koja bi bila nastavak semiotskih linija i izražavala neke druge specifinosti, jednostavno nije bilo mogue nainiti od spektralnih linija... A onda, opet, izlete drugi pilot sa svojom idejom: da se Kvintanjanima ispria neka pria. Uz korišenje neba pod oblacima kao džinovskog ekrana. Na oblake bi se, naime, projektovao niz slika. Iznad svakog kontinetna. Kao što je Arago, koji je bio prisutan, kasnije, smešei se, oznaio: "Obstupuerunt omnes." I zaista, strunjaci zapanjeno opustiše usta. "Da li je to tehniki izvodljivo?" upita Tempe. "Tehniki, jeste. Ali kakva bi bila svrha svega toga? Predstava na nebu? A šta bismo im prikazali?" "Ispriali bismo im neku priu", ponovi pilot. "Smešno", obrecnu se Kirsting. Dvadeset godina je posvetio prouavanju kosmolingvistike. "Možda biste bili u stanju da pomou crtanih filmova i prenesete neku poruku pigmejima, ili australijskim aboridžinima. Sve ljudske rase i kulture imaju neeg zajednikog. Ali ništa ljudsko nemamo pred sobom." "Nije važno. Imaju tehnološku civilizaciju, i vode rat u svemiru... To, opet, znai da su nekad morali imati epohu kamenog doba. I tada su, verovatno, ratovali. Pretpostavljam da su se sretali i sa ledenim dobima. Pre no što su sagradili kue ili vigvame, mora da su sedeli šuureni u peinama. A možda su i crtali po zidovima - simbole plodnosti, životinje koje su lovili - da bi u stvarnosti imali uspeha. Magija, znate. Ustanovili su, jednostavno, da je magija ono što e crtani filmovi postati nekoliko hiljada godina docnije - nauili su ih tome njihovi mudraci, poput profesora Kirstinga. Profesore, da li biste se zaista smeli kladiti da im nije poznata veština pripovedanja?" Nakamura se sada smejao iz sveg srca. I drugi su se smejali, osim, naravno, Kirstinga. Egzobiolog-kosmolingvista, meutim, nije spadao u ljude koji e svoj stav braniti po svaku cenu. "Pa, ne znam..." pokoleba se on. "Ukoliko nije idiotska, ideja je zaista genijalna. Dobro, pretpostavimo da im prikažemo nešto nalik na foto-strip ili crtani film. A o emu?" "Ah, to ve nije moje podruje. Ja nisam paleontolog. A što se same ideje tie, moram rei da nije iskljuivo moja. Tamo, na Euridici, dr Gerbert mi je pozajmio jednu knjigu nauno-fantastinih pria. Povremeno se i sada u nju zagnjurim. Pa, verovatno, tu..." "Paleontologija?" Kirsting je naglas razmišljao. "Nemam nikakve veze s njom. A vi, ostali?"
Specijaliste takvog profila nije bilo na brodu. "Možda u DEUS-ovim momorijama..." oglasi se Japanac. "Ništa nee smetati da pogledamo. Ali ne verujem da emo nai neku priu. Možda, mit. Ili, još pre, neki zajedniki element, neku temu koja se pojavljuje u starijim mitovima." "Pre pronalaska pismena?" "Naravno." "Da... Sa samog poetka njihove protokulture", ree Kirsting, sasvim se predavši. ak je poeo i da se zagreva za ideju - a onda ga, opet, spopadoše sumnje. "ekajte. Da li emo im se prikazati kao bogovi?" Arago odmahnu glavom. "Bilo bi vrlo teško, pogotovo što ne bi trebalo da ispoljavamo svoju nadmo. Niti da se sami pojavljujemo. Trebalo bi da to za njih bude nešto lepo. Nešto kao dobra vest. Ja, bar, vidim taj smisao u ideji našeg pilota... jer, prie po pravilu imaju sretan svršetak." I tako zapoe pretraga, koja je imala dvojak cilj: najpre, da se ustanovi šta su to Kvinta i Zemlja mogle imati zajedniko - nešto, recimo, kada je pejsaž u pitanju, sa biljnim i životinjskim svetom u njemu i, potom, da se proseju zbirke legendi, mitova, basni, rituala i obiaja kako bi se izdvojili najdugoveniji, ije poruke ni hiljade godina istorije nisu uspele da izbrišu. U prvu skupinu moguih konstanti svrstani su: podela vrsta na dva pola, posebno kada su kimenjaci u pitanju: hrana za životinjski svet, te, sledstveno tome, i za razumna bia na kopnu, smena dana i noi, sunca i meseca, toplih i hladnih godišnjih doba; pojava biljoždera i mesoždera, žrtava i grabljivaca, meusobno ubijanje pripadnika životinjskog sveta, budui da se sveopšti vegetarijanizam inio malo verovatnim. Potom, protokultura koja se temeljila na lovu... Kanibalizam, lov i proždiranje pripadnika vlastite vrste, inio se sasvim moguim u eolitu i paleolitu, mada se to nije moglo tvrditi sa potpunom pouzdanošu. U svakom sluaju, lov jeste univerzalna pojava, budui da je, prema teoriji evolucije, upravo on najviše doprineo ubrzanju rasta inteligencije. Nastajanje ovekolikih majmuna, primata, u krvavom razdoblju mesožderstva, koje je ubrzalo razvoj mozga - bila je to ideja koja je, u svoje vreme, doekana sa žestokim protivljenjem. Bila je doekana kao još jedna uvreda po oveanstvo - mizanstropska izmišljotina evolucionista, ak i odvratnija nego i sama njihova ideja o krvnom bratstvu izmeu ljudi i majmuna. Arheologija je evolucionistima dala sasvim za pravo iznašavši nepobitne dokaze koji su govorili u prilog njihovim tvrdnjama. Razume se, mesožderstvo, samo po sebi, nije grabljivice vodilo pravim putem ka Razumu; mnoge su se još okolnosti morale stei. Grabljivi gmazovi iz mezozoika bili su daleko od svakog procesa kojim bi zadobili inteligentan um; i nije, zaista, postojalo ništa što bi makar nagoveštavalo - da u nekoj katastrofi u razdoblju izmeu jure i krede nije došlo do njihovog istrebljenja (džinovski meteor koji je, drastino snizivši prosenu temperaturu planete, izazvao prekid u lancu ishrane?) - da bi orijaški gmizavci koji su tada vladali Zemljom uspeli da razviju mozak poput ljudskog. Pri svemu tome, uopšte nije moglo biti spora da na Kvinti postoje inteligentna bia. Kljuno pitanje, dabome, nije bilo da li su se razvila iz gmizavaca ili iz nekih drugih vrsta, nepoznatih na Zemlji. Kljuno pitanje se, zapravo, sastojalo u nainu njihovog razmnožavanja. Meutim, ak i ukoliko Kvintanjani nisu bili ni sisari ni torbari, genetiari su se i dalje izjašnjavali u prilog njihove podele na dva pola - budui da je to nain razmnožavanja kojem je biološka evolucija naješe težila. Meutim, ono što je isto biološkim putem, sadržano u genetskim elijama, bilo prenošeno potomstvu, nije ni u najmanjoj meri uticalo na uobliavanje kulturnog obrasca, budui da je do naslednih promena kod vrsta dolazilo u ritmu ija su mera bile hiljade godina. Ubrzanje razvitka mozga podrazumevalo je zamiranje nagona nasleenih biološkim putem; težište se sve više prenosilo na znanja, upute dobijalne od roditelja. Stvorenje koje bi došlo na svet osposobljeno - zahvaljujui onome što je u njega genetikim putem usaeno - da se suoi 'sa svim, ili praktino sa svim' što mu je bilo neophodno za opstanak, moglo bi se u životu savršeno dobro snai; ali ne bi bilo u stanju da, u ozbiljnijoj meri, izmeni vidove ponašanja
koji su mu opstanak obezbeivali. Što god je, dakle, bilo u stanju da uini, to nije bilo posredstvom razuma. I tako, moralo se poi od podele na polove, i izvan svake sumnje, lova. Oko ta dva osnovna elementa - gotovo, dvojnog zametka - potom se uobliavala protokultura. Ali kako se taj zametak ispoljavao, izražavao sebe u protokulturi? Po svemu sudei, usmeravajui pažnju na sve ono što je moglo proistei kako iz polnosti tako i iz lova. Pre pronalaska pismena, pre ovladavanja ne-životinjskim nainima da se iskoristi vlastito telo, veština koja je u lovu bila neophodna pretopila je svoju stvarnost u slike; ali ove još nisu bile simbol, ve samo magijsko zazivanje Prirode da se od nje izvue željeno. Te slike behu crteži koje je bilo mogue naneti na svaki materijal, pa ak i urezati u stenje. I tako dalje. Na osnovu ovakvih polazišta DEUS je obavio zadatak koji mu je bio poveren: da na temelju znaaja polnosti i lova izradi mit, koji e se potom izloiti putem serije slika. Kao pripovest, kao dramu, kao predstavu sa živim glumcima. Sunce, svakako; ples ispod duge, klanjanje - to bi trebalo da doe na kraju. Moralo bi se poeti sa bitkom. Ali ko bi se borio? Neka neraspoznatljiva bia, ali svakako dvonošci. Napadi, protivnapadi, pojedinani sudari i velike vojne; i na kraju, apoteoza. Solaser je tu 'planetarnu emisiju', u raznim varijacijama, prikazivao tokom tri uzastopna dana, uz kratke prekide izmeu kraja prethodnog i poetka narednog emitovanja. Emisije su bile usmerene tako da se slike odražavaju na oblacima prekrivenom nebu planete, gde su mogle biti praene sa svakog kontinenta pojedinano, i danju i nou. Haraš i Polasar i dalje su bili skeptini. Pretpostavimo, govorili su, da Kvintanjani odgledaju itavu predstavu; ak i da je ispravno zauzumeju. Pa šta? Nismo li im, ipak, razorili Mesec? I to je bila predstava: manje zabavna, možda, ali nesumnjivo dramatinija... Ipak, uprkos svemu, pretpostavimo da naš show shvate kao izraz miroljubivih namera. Ali ko? Mislimo li na stanovništvo Kvinte? Od kakve je, uopšte, važnosti moglo biti javno mnenje na planeti koja se nalazi usred stogodišnjeg svemirskog rata? Da li je iko, ikad, na Zemlji bio voljan da sasluša pacifiste? Šta su Kvintanjani mogli uiniti da se uje njihov glas - ne da ga mi ujemo, ve njihove vlade? Možete ubediti decu da je rat zaista ogavna stvar, ali šta bi to izmenilo? Tempe je u meuvremenu, umesto da se ponosi injenicom da su mu svi pohvalili zamisao, poeo da osea rastuu nelagodnost. Da bi je odagnao, on odlui da prošvrlja. Hermes je, uprkos svemu, bio gotovo nenastanjen orijaš; privatne odaje posade, zajedno sa kontrolnim prostorijama i laboratorijama, inile su jezgro ne prostranije od neke šestospratnice. Pored pogonskih prostorija, to je jezgro ukljuivalo i neupotrebljavano bolniko odeljenje, malu prostoriju za sastanke, obedovaonicu - sa automatskom kuhinjom - ispod nje, zatim prostoriju sa gimnastikim spravama i veštakim obuavaocem, bazen, koji se puni samo kada bi to okolnosti omoguavale (pri odgovarajuem potisku, kako se voda ne bi rasturila po itavoj prostoriji u obliku kapljica velikih poput dejih balona), i jedan polukružni amfiteatar u kojem su se i davale predstave i prikazivali filmovi - ali u kojem, eto, nikad nije bilo ni žive duše. Sve ove pogodnosti, koje su pažljivi graditelji broda namenili posadi, bile su, kako se ispostavilo, potpuno suvišne. Nikome ni na pamet nije padalo da ode i pogleda neku proslavljenu holografsku predstavu... inilo se kao da taj deo središnje palube, bar što se posade tie, ni ne postoji - otii u 'bioskop' zaista je izgledalo šašavo, posebno ukoliko se imalo u vidu sve ono što se zbilo tokom nekoliko poslednjih meseci. Amfiteatar, plivaki bazen, gimnastika sala - zajedno sa ašinicama i ardaiima, kao na nekom malovaroškom vašaru - imali su istu svrhu: da stvore privid Zemlje na dohvatu ruke. Ali su brodograditelji, kako u jednom trenutku ree Gerbert, zaboravili da za mišljenje priupitaju i psihologe. Privid, koji nije u stanju da ikoga za sebe pridobije, izokree se u laž. Razumljivo je, stoga, što Tempe, krenuvši u švrljanje, ne odabra taj pravac. Izmeu svega onoga što je inilo 'jezgro' broda i samog njegovog trupa bilo je još poprilino prostora, koji se protezao u svim pravcima: ispresecan gredama, držaima i pregradama, sa itavom vojskom robota na radu ili u predahu.
U taj se prostor moglo ui kroz hermetiki zatvorene prolaze na obe strane palube: na krmi, nalazio se iza sanitarnog odeljenja, a na pramcu na kraju hodnika u koji se ulazilo iz gornje kontrolne prostorije. Na ulazu na krmenom delu nalazila su se dvostruko zamandaljena i zakljuana vrata, s upozoravajuom tablicom sa blistavocrvenim slovima koja je uvek stajala ukljuena. Tu, u prostorijama u koje je posadi bio zabranjen pristup, bili su smešteni siderni konvertori, naizgled nepokretni kolosi što lebde u praznom prostoru, poput legendarnog Muhamedovog groba, na nevidljivim magnetskim jastucima. Ali kroz prednji prolaz bilo je mogue proi - i upravo u tom smeru krenuo je pilot. Bio je prinuen da proe kroz kontrolnu odaju, i tu zatee Haraša kako se bavi neim što bi ga pod drugim okolnostima navelo da prsne u gromovit smeh. Haraš je bio na dužnosti i poželeo je da nešto popije: meutim, suviše naglo je otvorio konzervu, i sada je po itavoj prostoriji jurcao za žukastom loptom u koju se preobratio sok od narandže. Upravo se pod pažljivo odabranim uglom usmerio prema tavanici, dok je lopta blago podrhtavala, kao ogroman mehur od sapunice - s namerom da je se, sa slamicom u ustima, doepa i ispije je pre no što mu se razlije po itavom licu. Otvorivši vrata, Tempe zastade kako nagli nalet vazduha ne bi razvejao kuglu u hiljadu kapljica, i saeka da Haraš uspešno okona svoj lov. Potom se naglim pokretom odbaci u željenom pravcu. Uobiajeni smisao za koordinaciju pokreta u bestežinskom stanju nije vredeo ni pišljiva boba; meutim, nekadašnja obuka ponovo se pokaza delotvornom. Nije bilo potrebe da zastane i razmisli, kao planinar kada se uspinje okomitom stenom, šta mu sledee valja initi - sada kada se našao pred dva toka što su hermetiki zatvarala poklopac na prolazu. Neko, neobuen, ko bi se našao na njegovom mestu, u nastojanju da odvrne zupaste tokove nalik na one kakvi su se nekad stavljali na bankarske sefove, oas bi se našao glavom nadole i nogama nagore... On brzo zatvori poklopac za sobom; jer iako je u pramanom sektoru bilo vazduha, taj je vazduh bio ustajao i ljut usled isparenja raznih hemikalija, kao u kakvoj fabrici. Nalazio se u prostoriji koja se u daljini sužavala, slabašno osvetljenoj dugim nizovima cevastih svetiljki i s obeju strana ojaanoj rešetkastim upornicima. Bez imalo žurbe, on krenu dalje. Navikavši se na gorkast ukus u ustima i ždrelu, on lagano stade prolaziti pokraj oksidizovanih cevi turbina, kompresora i termogravistora, sa svim njihovim galerijama, platformama i lestvama, vešto plivajui izmeu džinovskih, debelih cevi što su premošivale prostor izmeu tankova s vodom, helijumom, kiseonikom - mestimino ojaanim i utvrenim rezama. On zajaha jednu od njih, i sam sebi nalik na mušicu. Zaista i jeste bio mušica, u utrobi elinog kita. Svaki od tankova bi svojom visinom premašio i najviši crkveni toranj. Jedna od fluorescentnih svetiljki, napola pregorela, sve vreme je žmirkala i pri tom promenljivom osvetljenju oksidizovani obrisi tankova as bi postajali prigušeni, a as bi opet zablistali kao da su poprskani srebrom. Najzad mu poe za rukom da razabere gde se nalazi. Iz sektora gde su bili smešteni rezervni tankovi uputi se napred, gde su se, u brižljivo izolovanom središnjem nivou, nukleospinske jedinice odbleskivale pod vlastitom svetlošu. Jedinice su bile vezane za vlastite stalkove, i otvori su im bili zaepljeni. A onda ga neka hladnoa sveg obujmi, i on ugleda injem prekrivene helijumske cevi kriotronskih ureaja. Hladnoa je bila takva da on, vrlo smotreno, dohvati prvu ruicu, u nastojanju da ni ne dodirne cevi: jer gotovo istog asa bi se sam smrzao, nemoan poput mušice uhvaene u paukovu mrežu. Nikakvog posla ovde nije bilo za njega - ali upravo zbog toga je i došao ovamo, kao na dopust. Naprosto, ni sebi samom ne bi umeo da objasni zadovoljstvo što mu ga je pružao boravak u ovom sablasnom, samotnom delu broda, koji je možda najbolje svedoio o njegovim moima. Dole, na dnu, u skladišnom prostoru, bili su smešteni automatizovani kopai; pored njih, lakši i teži lenderi; i još dalje, poreani u niz, plavi, zeleni i beli sanduci - s alatima koje su roboti koristili za popravke; i dalje prema pramcu, dva strajdera sa džinovskim obrtnim kupolama umesto glava. Igrom sluaja - a možda i namerno - on se prepusti snažnoj struji vazduha koja je dopirala iz jedne ogromne ventilacione cevi; ova ga ponese prema levom rebru unutrašnjeg zida broda, velikog poput mostovnog luka, ali on spretno iskoristi strujanje da bi se odbacio još dalje. Poput
skakaa na trambulini, zaokreui lagano pod pravim uglom, on se usmeri prema rukohvatima na pramanoj galeriji. Nae se tako na najomiljenijem mestu. Zakaivši se obema rukama za rukohvate, on se obazre: pred njim se prostiralo milion kubnih metara skladišnog prostora. Visoko iznad sebe, i u daljini, ugleda kako svetlucaju tri zelene svetiljke, tano iznad otvora kroz koji je zašao ovamo. Ispod njega - to jest, ispod njegovih nogu (koje su kao i uvek u bestežinskom stanju, preobraene u nešto sasvim suvišno) - nalazili su se automatizovani hoverkrafti, na platformi uvršenoj za rampe koje su, trenutno, bile sklopljene, i tunel raketnog lansirališta koji je zjapio na džinovskom štitniku pokrajnog zida: ždrelo topa obeznanjujueg kalibra. Tek što se zaustavio, isti ga oseaj nelagodnosti odjednom sveg preplavi; neka neshvatljiva praznina u njemu samom, kao oseaj - potpuno bezrazložan - ega? Zaludnosti? Neodlunosti? Straha? Od ega bi on, uopšte, mogao strahovati? Ni danas, u ovom trenutku, ak ni ovde - oigledno, eto, nije bio u stanju da se oslobodi svog zagonetnog oseanja nespokojstva. Malo dalje odatle, on ugleda silnu mašinu što ga je - tek jednim siušnim deliem svojih moi - nosila preko ovog venog bezdana. Prepuna snage što je kljuala u reaktorima vrelinom veom od suneve, ona mu je znaila Zemlju - Zemlju koja ga je odaslala put zvezda. Zemlja je bila prisutna ovde, njen um bio je sadržan u energiji oduzetoj zvezdama - a ne u onom vašarištu, sa njegovim glupavim pogodnostima i komforom koji kao da je smišljen za preplašene deake... Oslonivši se o zid, on na leima oseti pritisak etvorostruko obloženih oplata u ije su meuprostore postavljene elije sposobne da apsorbuju energiju; elije koje su se, pod udarcima, iskazivale tvrdim poput dijamanta, a ipak, na poseban nain topljive, budui da su posedovale svojstvo samozaceljivanja. itav brod je, u stvari - poput živog, pa ipak neživog organizma - raspolagao sposobnošu samoregeneracije. A onda, odjednom, kao u nekom prosveenju, on konano pronae re da odredi oseanje koje ga je proželo: beznae. Otprilike jedan sat kasnije, on se nae pred Gerbertom. Gerbertova kabina, odvojena od ostalih, nalazila se na kraju druge palube središnjeg sektora. Lekar ju je, po svoj prilici, i odabrao stoga što je bila prilino prostrana, i što je itav jedan njen zid bio zastakljen, sa pogledom na staklenu baštu. U staklenoj bašti rasli su samo mahovina, trava i kalinova živica; na obe strane hidroponinog bazena nalazile su se kosmate sivozelene kugle kaktusa; nije bilo drvea, ali je bilo mnoštvo leskovog šipražja, ije su savitljive granice mogle da podnesu i najvea gravitaciona optereenja tokom leta. Gerbert je veoma cenio injenicu da mu je staklena bašta bila nadomak kabine, i nazivao ju je svojim 'vrtom'. U staklenu se baštu moglo ui i iz hodnika i hodati izmeu leja - razume se, ukoliko je bilo gravitacije. inilo se da je iznenadni udarac, tokom nonog prepada, ovde priinio poprilian dar-mar. Meutim, Gerbert, Tempe i Haraš u meuvremenu su uinili sve što je bilo mogue kako bi se spaslo što se spasti dalo. U saglasnosti sa odlukom koju su doneli strunjaci SETI-ja dok se još pripremao program ekspedicije, DEUS-u je bilo stavljeno u nalog da vodi rauna o ponašanju svih lanova posade Hermesa, a posebno o njihovim psihikim stanjima. Ta injenica nije bila tajena ni od koga. Pod uticajem dugotrajne podložnosti napetosti, kojoj bi bili izloženi oni što se u celosti moraju oslanjati na sebe same, mogue je da doe do mentalnih poremeaja, tipinih, po obliku, za psihodinamiku grupa kojima su u razdoblju od više godina uskraene sve uobiajene društvene i porodine veze. U takvoj izolaciji ak i linost savršeno uravnotežena, i otporna na psihike traume, može bitii izložena nervnom rastrojstvu. Osujeenost se može izraziti u vidu depresivnog, ili agresivnog ponašanja, pri emu data linost uopšte ne shvata šta se to sa njom dogaa. injenica da se na brodu nalazi lekar, koji je istovremeno i strunjak za psihologiju i psihike poremeaje, nije neophodno obezbeivala trenutno uoavanje patoloških simptoma - jer i sam taj ovek bio je izložen napetostima koje su bile u stanju da uzdrmaju i najpostojaniju linost. Na kraju krajeva, i lekari su ljudi. Kompjuterski program, s druge strane, bio je nepopustljiv, i, sledstveno tome, veoma delatan kao dijagnostiar i nepristrasni posmatra, ak i pred licem katastrofe, kada itav brod jedva održava ravnotežu.
Istini za volju, ovo bdenje nad izviaima i predupreivanje svakog kolektivnog psihikog iskliznua sadržalo je u sebi i jedan zloslutan, nerešiv problem. DEUS je, u isti mah, bio i podreen i nadreen itavoj posadi: bilo mu je dato da izvršava nareenja, ali isto tako, i da nadgleda mentalno stanje onih koji su mu nareenja izdavali. Na taj nain, istovremeno je bio i alatka i nadzornik. Ni sam kapetan nije bio iskljuen iz tog postojanog kola nadziravanih. Problem se sastojao u tome što je posada raspolagala punim saznanjem o nadzoru koji je, iako je bilo zamišljeno da na vreme predupredi svaki poremeaj ravnoteže, predstavljao, upravo, izvorište mogue neravnoteže. Što se toga tie, nije bilo nikakvog leka. Ukoliko bi DEUS svoju ulogu psihijatrijskog staratelja obavljao a da posada o tome nema pojma, tu svoju tajnu morao bi otkriti onog asa kada bi se našao prinuen da posadi saopšti da je do nekog psihikog zastranjivanja došlo; u tom sluaju, ta objava s njegove strane ne bi imala karakter psihoterapije, ve šoka. Taj zlokobni krug mogao se prekinuti jedino zajednikim uešem u odgovornosti i ljudi i kompjutera. Stoga je odreeno da svoj nalaz DEUS najpre predoi kapetanu i Gerbertu - kada, dakako, proceni da je takav korak neophodan - a potom bi se ponovo povukao u ulogu savetnika, bez ikakvih daljih nadležnosti. Niko, prirodno, nije bio preterano oduševljen ovakvim polovinim rešenjem, ali s druge strane, niko, ukljuujui i same psiho-aparate, nije umeo da smisli neki prigodniji pristup itavoj stvari. Kao kompjuter najnovije generacije DEUS nije poznavao nikakve emocije; budui krajnji izraz racionalnih operacija dovedenih do najvišeg nivoa, u njemu nije bilo ni posebnih težnji ni nagona za samoodržanjem. DEUS nije predstavljao elektronski produbljen ljudski um, jer niti je raspolagao takozvanim linim crtama, niti motivacijom - osim ukoliko se motivisanošu ne bi smatrala njegova nastojanja da sakupi što je mogue više podataka. Ali podataka - ne vlasti. Rani izumitelji mašina koje nisu uveavale snagu mišia, ve moi uma, postali su žrtve jedne obmane koja je neke zainteresovala, a neke zastrašila: naime, da zakorauju na put uveanja inteligencije mašina koji e te mašine uiniti slinim ljudima, i potom ostajui u ljudskim tokovima, ljude prevazii. Njihovim je naslednicima bilo potrebno oko stotinu pedeset godina da shvate da su utemeljivai informatike i kibernetike bili zavedeni jednom antropocentrinom maštarijom - jer je ljudski mozak bio duh u jednoj mašini koja uopšte nije bila mašina. Tvorei neodvojiv sistem sa telom, mozak mu je služio, ali mu je, istovremeno, bio i gospodar. Prema tome, ukoliko bi nekome i pošlo za rukom da neku mašinu do te mere humanizuje da, u mentalnom smislu, izmeu nje i oveka više ne bude baš nikakve razlike, ispostavilo bi se da je takav poduhvat - u svom najsavršenijem vidu - ist apsurd. Naredni prototipovi, zahvaljujui izmenama i poboljšanjima, postajali bi sve više nalik ljudima, ali bi, istovremeno, bili sve manje upotrebljivi - posebno, u poreenju sa gigabitskoterbitskim kompjuterima viših generacija. Jednu istinsku razliku izmeu oveka, potomka muškaraca i žene, i potpuno humanizovane mašine, inio bi materijal od kojeg su sazdani: živa, odnosno neživa tvar. Humanizovana mašina bila bi pametna baš koliko i sam ovek - ali i u istoj meri i nepouzdana, sklona greškama, i podložna emocionalnim zastranjivanjima. Kao virtuozna imitacija plodova prirodne evolucije, krunisane antropogenezom, mašina bi predstavljala pravo udo inženjerstva, ali i krajnje neobinu tvorevinu s kojom niko ne bi znao šta da zapone. Predstavljala bi savršenu krivotvorinu, izvedenu u ne-biološkom mediju, živog bia: podkola kimenjaka, klase sisara, reda primata; živorodan, dvonožan, sa dvodomnim mozgom - jer, to je bila simetrijska shema u uobliavanju kimenjaka tokom zemaljske evolucije. Meutim, nije postojao niko ko bi umeo da kaže šta bi oveanstvo zaista dobilo tim plagijatom. Kao što je neki istoriar nauke jednom primetio - bilo bi to kao kada bi se, posle poražavajue visokih troškova i obimnog teorijskog rada, konano izgradila fabrika za proizvodnju spanaa ili artioka sposobnih, kao bilo koja biljka, za fotosintezu; koji se ni na kakav nain ne bi razlikovali od istinskog spanaa ili artioka, osim po tome što bi bili nejestivi. Dabome, takav bi spana bilo mogue svuda izlagati, ak se njime i hvalisati - ali bi ga bilo
nemogue svariti. Sve u svemu, sav napor koji bi bio uložen u njegovo odgajanje, kao i zdravorazumlje tog napora, bili bi ozbiljno dovedeni u pitanje. Rani graditelji i zastupnici 'veštake inteligencije' nisu ni sami bili svesni, bar ne u celosti, koji su put odabrali, kao ni kakve, zapravo, gaje nade. Da li su samo želeli da dobiju priliku da sa mašinom popriaju kao sa kakvim obinim eljadetom? Ili, pak, sa visokoumnim ovekom? Bilo je to mogue postii, a i postizano je - ali tek pošto se ljudska rasa namnožila do etrnaest milijardi duša; a tada je, oito, proizvodnja humanoidnih mašina u mentalnom pogledu postala ve poslednja stvar koja se nekome mogla initi neophodnom. Jednom reju, kompjuterski je mozak sve više delio društvo sa ljudskom pameu: pružao joj je pomo, dopunjavao ju je, produbljivao, nalazio joj se pri ruci kada je bilo potrebno rešiti neki problem koji je prevazilazio ljudske moi - i upravo iz tog razloga niti je podražavao, niti ponavljao. Njihove su se staze kretale svaka svojim smerom. Mašina, programirana tako da niko ko se našao u varbalnom kontaktu sa njom, ukljuujui i samog njenog tvorca, ne bi umeo da je razlikuje od uspaljene device ili od profesora meunarodnog prava, predstavljala je samo njihovog pukog, neraspoznatljivog, simulacionog dvojnika - sve dotle, dabome, dok nekome ne bi palo na pamet da sa devicom odbegne i pone joj praviti decu, odnosno da profesora pozove u restoran na ruak. Meutim, ukoliko bi zaista bilo mogue imati decu s njom ili podeliti sufle s njim - pa, u tom bi sluaju došlo do konanog brisanja svih granica izmeu prirodnog i veštakog... Pa, šta s tim? Je li bilo mogue, zahvaljujui sidernom inženjerstvu, proizvoditi sintetike zvezde, u potpunosti i savršeno jednake onima u svemiru? Jeste. Ali kakve bi svrhe imalo veštaki ih stvarati u još veem broju? Prema nalazima istoriara kibernetike, njene je utemeljivae gonila nada da e biti u stanju da odgonetnu misteriju svesti. Ta se nada, meutim, brzo izjalovila zahvaljujui uspehu postignutom sredinom dvadeset prvog veka, kada ih je jedan kompjuter tridesete generacije - neuobiajeno govorljiv, bistar i sposoban da, zahvaljujui svojim ljudskim svojstvima, obmanjuje svoje biološke sagovornike - zapitao da li uopšte znaju šta je to svest, u istom onom apstraktnom smislu u kojem su njemu pokušavali da objasne, jer njemu, naprosto, ništa nije bilo jasno. U pitanju je bio kompjuter osposobljen za samoprogramiranje, dakako, u skladu sa datim nalozima. Oslobodivši se tih naloga u pravom trenutku, kao dete koje se oslobaa pelena, razvio je u sebi takvu veštinu podražavanja ljudskog razgovora, da ljudi, naprosto, više nisu bili u stanju da ustanove da li je re o mašini koja izigrava oveka, ili zaista o ljudskom biu - što nije nimalo doprinelo odgonetanju misterije svesti, budui da je mašina o tome znala koliko i sami ljudi - gotovo ništa. Jedan poznati fiziar, koji je prisustvovao reenoj raspravi, izjavi, konano, da e sve ono što naui da misli poput oveka o mehanizmu mišljenja znati tano onoliko koliko i sam ovek - to jest, ništa. Možda iz zlobe, a možda i stoga da bi im pružio utehu u njihovom razoaranju, ispriao je ponesenim, ali i pokunjenim naunicima, kako su se i na njegovom podruju ljudu suoili sa slinim teškoama kada su, pre više od jednog veka, odluili da materiju stave na muke ne bi li od nje izvukli priznanje da li je, u suštini svojoj, estica ili talas. Na nesreu, ispostavilo se da je materija ne samo lukava ve i pritvorna, te je sve njihove napore obezvredila jednostavnom izjavom da je i jedno i drugo. A kada je, potom, bila podvrgnuta unakrsnoj vatri daljih opita odluila je da sama pomete naune glave: jer, sve što su dublja bila njihova saznanja, sve su se manje ta njihova saznanja slagala ne samo sa zdravim razumom ve i sa samom logikom. Na kraju su, ipak, morali da prihvate ono što im je materija saopštila na samom poetku: naime, da su estice do izvesne mere talasi, a talasi estice; da posvemašnja praznina zapravo nije posvemašnja praznina, ve da je ispunjena stvarnim esticama koje se samo pretvaraju da ne postoje; da energija može biti i negativna, te da je, shodno tome, može biti i manje nego da je uopšte nema; da mezoni, u intervalu Hajzenbergovog naela neodreenosti, izvode trikove koji poništavaju i same svete zakone ouvanja energije-materije - ali da to izvode tako hitro da, zapravo, još nikom nije pošlo za rukom da ih uhvati na delu. injenica je, dodao je na kraju uveni fiziar, nobelovac, tek da ih uteši, da je svet oko nas, kada god su mu
postavljana pitanja o njegovoj 'konanoj prirodi', uvek izbegavao da pruži 'konaan' odgovor. Mada je sada ve bilo mogue rukovati gravitacijom kao kakvim maljem, i dalje nikome nije bilo poznato šta gravitacija 'stvarno' jeste. Shodno tome, neka se mašina mogla ponašati kao da raspolaže svešu, ali da bi se neopozivo ustanovilo da li je re o ljudskoj vrsti svesti, ovek bi se morao premetnuti upravo u jednu takvu mašinu... U nauci, uzdržanost je uvek neophodna: postojala su pitanja koja, naprosto, oveku nije bilo dozvoljeno da postavi svetu oko sebe - a onaj ko bi ih ipak postavio našao bi se, vrlo brzo, u položaju oveka koji se žali na ogledalo koje, iako u odrazu ponavlja svaki njegov pokret, odbija da oda stvarnu nameru što stoji iza tih pokreta. Pa ipak, uprkos svemu, koristimo se i ogledalima, i kvantnom mehanikom, i kompjuterima, i sidernom fizikom - izvlaei ne malu korist iz svih njih. Ne malo puta bi Tempe banuo kod Gerberta, kako bi se uputio u govorkanja o stvarima od 'javnog' interesa - kao što je, na primer, bio odnos lanova posade prema DEUS-u. Ovoga puta, meutim, on lekaru poe u privatnu posetu, kao pacijent. Oseao je nelagodnost pri pomisli da treba da se ispovedi, iako je u pitanju bio ovek koji ga je vratio život. Ili je, možda, baš to bio razlog nelagodnosti, jer je nekako oseao da mu ve i previše duguje. U osnovi, Tempe je bio prilino zatvoren pred Gerbertom. Bio je na stalnom oprezu još otkako mu je Lauger, tamo na Euridici, otkrio tajnu dvojice lekara: o oseanju krivice koju su nosili i koje nikad nisu uspeli da se oslobode. Nije ga beznae nagnalo da krene u ovu posetu, ve injenica da ga je to oseanje spopalo tako iznenada, pojavivši se niotkuda, poput neke bolesti, te da više nije bio siguran da e biti u stanju da nastavi da obavlja poverene mu dužnosti. A to ve nije imao prava da prikriva. Koliko ga je odluka da doe lekaru koštala i sam je shvatio tek kada je otvorio vrata: videvši da je kabina prazna, on oseti silno olakšanje. Iako brod još nije poeo da ubrzava, i mada je posvuda još vladalo bestežinsko stanje, naredba kapetanova bila je da sve bude pripravno za gravitacioni skok - do koga je moglo doi svakog trenutka. Svi pokretni predmeti bili su uvršeni, a line stvari smeštene u pregratke u zidu. Uprkos tome, Tempe zatee kabinu u posvemašnjem neredu. Knjige, papiri, gomile fotografija ležale su posvuda u neredu - u potpunom nesaglasju sa Gerbertovom bolesnom urednošu, koja se gotovo graniila sa pedanterijom. On ugleda Gerberta kroz zidni prozor. Kleei u bašti s druge strane okna, lekar je stavljao plastinu prevlaku preko kaktusa. Na taj nain je vršio pripreme. Tempe se jednim hodniiem uputi prema staklenoj bašti i promrmlja nekoliko rei u znak pozdrava. Domain, ne okrenuvši se, otkopa spone koje su mu noge držale privršene za tle - pravo tle - i otisnuvši se lagano, zalebde put svog gosta. Duž naspramnog zida, preko ublatnjavljene mreže, rasle su nekakve biljke sa malenim, vunenim lišem. Tempe je u više navrata ve nameravao da ga upita kako se zove ta puzavica - pojma nije imao o botanici - ali je, uvek, nekako, zaboravljao. Ne progovorivši ni re, lekar odbaci ašovi tako da se ovaj zabode u travnjak, i iskoristivši taj svoj pokret kao potisak, povue i pilota za sobom. Obojica, lebdei, dospeše do jednog ugla gde su, sred bokora leskovog prua, stajale pletene naslonjae, kao u kakvoj ardakliji, samo što su ove imale bezbednosne pojaseve. Pošto su seli, i Tempe nastavio da okleva ne znajui kako da zapone razgovor, lekar mu se obrati i saopšti mu da ga je oekivao, dodavši, istovremeno, da ta injenica nije trebalo da ga iznenadi. "DEUS nas sve posmatra." Podatke o stanju neijeg mentalnog zdravlja nije bilo mogue dobiti neposredno od mašine, da bi se izbegao Hiksov sindrom - oseaj potpune zavisnosti od glavnog kompjutera broda, oseaj koji je mogao izazvati upravo ono što je stalni psihijatrijski nadzor trebalo da sprei: javljanje manije gonjenja i druga paranoidna ispoljavanja. Osim psihofiziarima, nikom drugom nije bilo poznato do koje je mere svakog oveka psihološki 'itao' svevidei program koga su nazvali Eskulapovim Duhom u Mašini. Bilo je sigurno lako ustanoviti kako stoje stvari sa svakim pojedincem - ali smatralo se da ak ni psihoniare ne ostavlja ravnodušnim ono što o sebi doznaju, kada dou u posed informacija što
se na njih odnose. Takve su informacije mogle biti naroito štetne kada su u pitanju bile posade na dugim putovanjima. Kao i svaki drugi kompjuter, i DEUS je sazdan tako da mu je bilo nemogue da makar u najmanjoj meri razvije ono što se moglo smatrati linim identitetom; bio je ne-bie koje bez prestanka obavlja svoju ulogu posmatraa, i pružajui svoju dijagnozu, nije bio ništa više ovek no što je to bio termometar koji meri jainu neije groznice. Razume se, stanje neije temperature nije izazivalo stupanje u dejstvo neijeg odbrambenog mehanizma, kao u sluaju kada se merila neija psiha. Ništa nam nije prisnije i ništa nas toliko ne skriva od sveta oko nas kao intimno oseanje našeg vlastitog Ja - a sada, evo jedne mašine beživotnije i od neke mumije, koja je u stanju da se probije u taj naš unutrašnji Ja, i da zaviri u sve njegove kutove i pukotine. Laiku je sve to izgledalo kao da je, odjednom, neko dobio mo da ita njegove misli. Dabome, sa telepatijom to nije imalo nikakve veze. Mašina je, naprosto, bolje poznavala pojedinca koji joj je poveren nego taj pojedinac sam sebe, pa makar mu u tome pomagalo i dvadeset psihologa. Temeljei se na ispitivanjima koja su obavljena pre njenog puštanja u rad, mašina je potom nainila parametrijski sistem koji je simulirao mentalni standard svakog lana posade i to koristila kao model. Povrh svega, bila je prisutna svuda na brodu... Zahvaljujui svojim senzorima i terminalima, o svojim je pitomcima saznavala najviše upravo dok su spavali: na osnovu ritma njihovog disanja, REM-a, ak i na osnovu hemijskog sastava njihovog znoja - budui da se svaki ovek znoji na osoben nain, a sa olfaktometrom jednog ovakvog kompjutera nije se mogao meriti ni najtananiji njuh psa-tragaa (pored toga, pas-traga nije raspolagao sposobnošu za postavljanje dijagnoze). Upravo tako: u postavljanju dijagnoza kompjuteri su prevazišli lekare - kao, nekad, šahiste - ali su se, ipak, koristili kao asistenti a ne kao doktori medicine; jer, naprosto, ljudi više veruju oveku nego automatu. Ukratko (Gerbert je sve ovo priao bez imalo žurbe, trljajui meu prstima leskov list otkinut sa granice), DEUS je, smatrajui ih simptomima krize, diskretno pratio Tempea pri njegovim 'izlascima'. "O kakvoj je sad pa krizi re?" upita pilot, narogušivši se. "Re je o sveprožimajuoj sumnji, kako je rekao, u smislu našeg sizifovskog napora." "Da nemamo ni najmanje izgleda za uspostavljanje kontakta?" "U svojstvu psihijatra, DEUS-a ne interesuju izgledi za kontakt, ve samo znaenje koje mu mi pridajemo. Prema DEUS-u, vi više ne verujete u svrsishodnost vlastite ideje - o 'crtanom filmu' - odnosno, još i više: ne verujete ni u svrsishodnost komuniciranja sa Kvintom, ak i ukoliko do kontakta uopšte doe. Šta na to kažete?" Pilot odjednom oseti kako ga nešto strahovito teško pritiska; gotovo da je imao utisak da se ne može pokrenuti. "Da li nas i sada sluša?" "Naravno. Ali što ste se odjednom toliko snuždili? Pa, nisam vam rekao ništa što ve i sami niste znali. Ne, ekajte, nemojte još govoriti. Znali ste, ali istovremeno i niste znali - jer niste želeli da znate. Tipina odbrambena reakcija. Mark, niste vi, nikakav izuzetak. Postavili ste mi jednom pitanje, još na Euridici, emu sve to, i nismo li mogli proi i bez toga. Seate li se?" "Seam se." "Eto, vidite. Objasnio sam vam da, kako statistike kažu, ekspedicije koje su pod stalnim psihološkim nadzorom imaju vee izglede na uspeh nego one na kojima ga nema. ak sam vam pokazao i cifre. Argument je bio neoboriv, i tako ste i vi postupili kao i svi ostali: potisnuli ste ga. Pa, kako vam to izgleda, što se dijagnoze tie? Odgovara li?" "Odgovara", složi se pilot. vrsto se, obema rukama, držao za remen preko grudi. Leskovo žbunje blago je šumorilo iznad njih, pod blagim povetarcem. Veštakim povetarcem. "Nije mi jasno kako je DEUS mogao... ali nije važno. Tako je, istina je. ini mi se da to nosim u sebi ve neko vreme. Ja... ja baš ne umem da se služim reima. Rei su za mene, nekako... previše spore, naroito kada ovek poželi da se izjasni što brže može. Nema sumnje, re je o staroj navici, iz vremena pre Euridike... Meutim, ako se mora, mora se. Sve vreme udaramo glavom u zid. Možda
emo se, najzad, i probiti - ali šta onda? O emu bismo sa njima razgovarali? I šta bi nam oni, sa svoje strane, mogli rei? Da, svakako, ideja o 'crtanom filmu' pala mi je na pamet kao neka vrsta smicalice. Da dobijemo u vremenu... Ne zato što sam u nju polagao neku nadu. Možda je posredi bilo i bekstvo od stvarnosti. Poi dalje, ostati u mestu..." On uuta, nesposoban da pronae rei. Leskova krošnja povijala se nad njihovim glavama. Pilot ponovo otvori usta, ali ne ree ništa. "A kada bi pala odluka da se tamo dole pošalje jedan izvia, da li biste pošli?" upita lekar posle podužeg utanja. "Svakako!" uzviknu on i sam iznenaen: "Kako bih mogao odbiti...? Najzad, zbog toga smo i došli ovamo." "Mogue je da su nam postavili zamku", ree Gerbert, veoma tihim glasom - gotovo kao da je želeo da njegove rei ne uje sveprisutni DEUS. Tako je, barem, u jednom trenutku, pomislio pilot - istovremeno odbacivši takvu pomisao kao istu besmislicu. A onda, ve u sledeem trenutku, shvati da je u pitanju simptom njegove vlastite pometenosti: on je DEUS-u pripisivao zlo, odnosno, ako ne zlo, u najmanju ruku neku vrstu neprijateljstva. Kao da protiv sebe nisu imali samo Kvintanjane, ve i vlastiti kompjuter. "Da, mogue je da su nam postavili zamku", složi se on, kao zakasneli odjek. "Da, svakako..." "Ali vi biste, bez obzira na sve, ipak pošli?" "Ukoliko bi mi Stirgard dao za to priliku. O tome se još nije razgovaralo. Ako oni uopšte odgovore, mislim da emo najpre poslati robote. U saglasnosti sa programom." "U saglasnosti sa našim programom", primeti Gerbert. "Zar ne mislite da bi i oni mogli imati svoj program?" "Svakako. Za dolazak prvog oveka upriliili bi doek sa decom sa puno cvea i crvenim tepihom. Robote ne bi ni pogledali. Sa njihove take gledišta, bilo bi to suviše glupo. Nas oni žele, da stave u neku kutiju..." "Stvarno to mislite, a ipak biste pošli?" Pilot stisnu usne, a onda se nasmeja. "Doktore, nisam baš zapeo da postanem velikomuenik. Ali vi mešate dve stvari: ono što ja lino mislim, i ko nas je i zbog ega ovamo poslao. Nema nikakve svrhe raspravljati sa kapetanom, kad vas može i žednog prevesti preko vode. A šta mislite, doktore, da li bi, ukoliko se ne bih vratio, zatražio od redovnika da kaže nekoliko rei za pokoj moje duše? Kladim se da bi, ma koliko to smešno zvualo." Gerbert se, gotovo zapanjen, zagleda u mladievo nasmešeno lice. "A potom bi došlo do odmazde", primeti on, "i to ne samo udovišne, ve i lišene svakog smisla. Ali udarivši po njima, vas ne bi vratio u život. Povrh svega, ovamo nas nisu poslali da bismo zatrli jednu tuinsku civilizaciju. Prema tome, kako vi mirite te dve stvari?" S pilotovog lica nestade osmeha. "Ja sam kukavica, budui da nisam imao hrabrosti da vam priznam da više ne verujem u mogunost kontakta. Ipak, nisam tolika kukavica da ne bih uinio ono što mi dužnost nalaže. Pred Stirgardom je takoe zadatak, i siguran sam da nee propustiti da ga izvrši." "Meutim, vi smatrate da je taj zadatak nemogue izvršiti." "Jedino ako i dalje budemo sledili prvobitan pristup. Naša je dužnost bila da uspostavimo kontakt, a ne da zapodevamo boj. Oni su to odbili - na svoj nain. Napali su nas, i to više no jednom. Moramo, stoga, smatrati da je takvo uporno odbijanje kontakta s njihove strane, takoe, vrsta komunikacije: posredi je njihova svesna volja. Da Had proguta Euridiku, Stirgardu svakako ne bi palo na pamet da ga zbog toga, u znak odmazde, rastavi na sastavne delove. Ali sa Kvintom stvari stoje drugaije. Pokucali smo na njihova vrata, jer je to bilo ono zbog ega nas je Zemlja ovamo uputila. Ukoliko ostanu odluni pri nameri da nam ih ne otvore - možemo ih razneti. Isto je tako mogue da iza vrata ne naiemo na ono što je Zemlja oekivala... Upravo je to ono od ega zazirem. Pri svemu tome, vrata moramo razneti, jer izgleda da nema drugog naiina da izvršimo nalog koji nam je Zemlja poverila. Rekoste, doktore, da bi to bilo udovišno, da bi bilo lišeno svakog smisla? U pravu ste. Ali nama je stavljeno u dužnost da
izvršimo jedan zadatak. U ovom nam se trenutku taj zadatak ini neostvarljivim. Da su se ljudi iz kamenog doba odluivali da uine samo ono što im je u tom trenutku izgledalo mogue - i dan današnji bismo još uali u peinama." "Znai, i dalje se nadate?" "Ne znam ni sam. Jedino što znam jeste da u se, ukoliko bude neophodno, nekako snai i bez nade." On zastade, namršti se, pometena izgleda. "Uinili ste, doktore, da iz mene izbije i ono što nije trebalo da kažem... ali obrativši se kapetanu sa novim Nemo me impune locessit sam sam se u sve ovo uvalio, i on je bio u pravu što mi je onako obrisao nos, jer postoje dužnosti koje valja obaviti bez ikakvog hvalisanja, pošto se i nema ime hvalisati... Ali šta DEUS kaže za mene? Depresija? Klaustrofobija? Fatalizam?" "Ne... To su zastareli pojmovi. Jeste li uli za Hiksov grupni kompleks?" "itao sam pomalo o tome, tamo na Euridici. Žudnja za smru? Ne, re je o neem drugom... nekoj vrsti samouništavajueg oajanja?" "Manje ili više. Dosta je složeno, jer obuhvata niz stvari..." "Da li je DEUS izjavio da ne odgovaram..." "DEUS nije ovlašen da nikoga udaljuje sa njegovog položaja. To vam je svakako poznato. On samo može da postavi dijagnozu, da ukaže na problem, i to je sve. Odluku donosi kapetan, u dogovoru sa mnom; a ukoliko bilo ko od nas dvojice postane žrtva psihoze, ostatak posade ovlašen je da preuzme komandu... Do ovog trenutka, za tim nije bilo nikakve potrebe. Voleo bih samo da niste baš toliko uspaljeni u svojoj želji da se spustite..." Pilot otkopa remen koji ga je držao vezanog za stolicu i lagano se otisnu uvis. Kako ga, meutim, veštaki povetarac ne bi odneo dalje, bi prinuen da se uhvati za jednu leskovu granicu. "Doktore, rekao bih da grešite, i vi i DEUS..." Struja vazduha poe ga tako snažno potiskivati, da se itav žbun povi. Ne želei da ga išupa iz korena, pilot pusti granicu za koju se uhvatio. I dok ga je povetarac nosio prema vratima, on uzviknu: "Tamo na Euridici, Lauger mi je rekao: 'Videeš Kvintanjane...' zato sam i pošao..." Odjednom, itav brod se potrese. Istog asa, Tempe postade svestan: zid staklene bašte kao da se obrušavao na njega. On se izokrenu u vazduhu, poput make u padu koja nastoji da izbegne sudar, i skliznu niz zid na tle uz koje njegove noge sada vrsto prionuše. Savivši malo kolena, bio je u stanju da približno odredi jainu ubrzanja. Nije bilo suviše veliko. Ipak, u svakom sluaju, nešto se dogodilo. Hodnik je bio pust, sirene neme, ali je DEUS-ov glas dopirao sa svih strana. "Svi na svoja mesta. Kvinta je odgovorila. Svi na svoja mesta. Kvinta je odgovorila." Ne ekajui Gerberta, Tempe ulete u prvi lift na koji je naišao. Ovaj ga ponese beskrajno sporo; inilo se da traje vekovima; svetla na palubama promicala su jedno za drugim. Pod ispod njegovih nogu prihvati ga još vrše - Hermes je i dalje ubrzavao, ali (kako mu se inilo) pritisak nije iznosio više od jedne i po gravitacije. U gornjoj kontrolnoj odaji, duboko zavaljeni u gravitaciona sedišta s visoko uzdignutim uzglavljima, nalazili su se Haraš, Rotmon, Nakamura i Polasar, dok je Stirgard, gotovo presamien preko ograde koja ih je odvajala od glavnog monitora, napeto posmatrao - kao, ostalom, i svi ostali - zelenkastosvetlucave rei što su promicale ekranom. ... GARANTUJEMO VAM BEZBEDNOST NA NAŠOJ NEUTRALNOJ TERITORIJI NA ETRDESET ŠEST STEPENI GEOGRAFSKE ŠIRINE I STO TRIDESET DEVET STEPENI GEOGRAFSKE DUŽINE PREMA VAŠOJ MERKATOROVOJ MREŽI TU JE NAŠA SVEMIRSKA LUKA MI SMO SUVERENI I NEUTRALNI UPOZORENI NAŠI SUSEDI SU SE SAGLASILI SA DOLASKOM VAŠIH SONDI BEZ PRETHODNIH USLOVA DOSTAVITE NAM PREKO NEODIJUMSKOG LASERA VREME PRISPEA VAŠEG LENDERA IZRAŽENO U JEDINICAMA PLANETINOG OBRTANJA U BINARNIM CIFRAMA OEKUJEMO VAS I ŽELIMO DOBRODOŠLICU
im se Gerbert i redovnik pojaviše, Stirgard još jednom pusti itavu poruku. Potom se zavali u svoje sedište, zagledavši se u prisutne lanove svoje posade. "Primili smo ovu poruku pre nekoliko minuta, s oznaenog mesta, putem svetlosnih signala u okviru sunevog spektra. Jokii, je li u pitanju bilo ogledalo?" "Verovatno. Svetlost se donekle rasipala, i dopirala je kroz rupu u oblacima. Ukoliko je re o obinom ogledalu, oblast na kojoj se nalazi mora da zahvata nekoliko hektara." "Zanimljivo. Da li je i solaser uhvatio signale?" "Nije. Bili su upravljeni tano prema nama." "Zaista zanimljivo. Kakva je trenutno angularna veliina Hermesa, posmatrano sa planete?" "Luk od nekoliko stotih delova sekunde." "Veoma, veoma zanimljivo. Da li je svetlost bila kolimovana?" "Jeste, ali neznatno." "Kao sa parabolikim ogledalom?" "Ili sa veim brojem ravnih ogledala, postavljenih u odgovarajui položaj na dosta velikom podruju." "To znai da su znali gde da nas pronau... Ali kako im je to pošlo za rukom?" Niko ne odgovori. "Želim da ujem neko objašnjenje." "Možda su nas uoili kada smo odašiljali solaser", javi se El Salam. Tempe ga sve do tog trenutka nije primetio: fiziar se nalazio u donjoj kontrolnoj odaji. "Bilo je to pre etrdeset asova, a od tada smo promenili položaj bez upotrebe pogona, usprotivi se Polasar. "Ostavimo to za trenutak po strani. Ima li nekog ko s poverenjem gleda na ovaj tako ljubazan poziv? Niko? Da, to vam je od svega najzanimljivije!" "Zvui suviše lepo da bi bilo istinito", dopre neiji glas odozgo. Kristing je stajao na mostiu oivienom ogradom. "Mada, s druge strane... ukoliko je u pitanju zamka, mogli su smisliti i nešto manje primitivno." "Videemo." Kapetan se diže. Hermes se tako ujednaeno kretao da su svi gravometri pokazivali isto - jednu gravitaciju - baš kao da brod miruje, ukotvljen negde na Zemlji. "Pažnja svima. Polasar e ubaciti u DEUS Devetnaesto poglavlje Programa. El Salam neka iskljui solaser i stavi masku preko njega. Gde je Rotmon? Ah, dobro... pripremite dva teška lendera. Piloti i dr Nakamura e ostati u kontrolnoj odaji, a ja idem da se istuširam... ovde sam kroz nekoliko minuta. Ah! Haraše, Tempe, pobrinite se da sve što ne može da podnese više od deset gravitacija bude dobro uvršeno. I bez moje dozvole niko da ne ulazi u navigacione odaje. To je sve." Stirgard obie sve konzole i videvši da su samo piloti poslušali njegov nalog, još jednom uzviknu s vrata: "Gospodo, molim vas, na svoja mesta." Trenutak potom, kontrolna odaja ostade potpuno prazna. Haraš promeni svoje sedište i, preleui prstima preko dirki, proveri stanje svih jedinica od pramca do krme: sve beše kao na dlanu na blago osvetljenim dijagonalama presretaa. Budui da tu nije bio neophodan, Tempe ode do Japanca, koji je na monitoru prouavao spektre kvintanskih svetlosnih signala. Pilot ga upita na šta se odnosi Devetnaesto poglavlje Programa. I Haraš naulji uši, budui da ni on još nikad nije uo za njega. Nakamura podiže glavu sa monitora i žalosno odmahnu glavom. "Otac Arago e se baš onespokojiti." "Objava rata? Ali na šta se odnosi Devetnaesto poglavlje?" ponovo upita Tempe. "Gospodo, sadržina spremišta prestaje da bude tajna!" "Onog zakljuanog dela? Znai tamo nisu strajderi?"
"Nisu. Šta je zaista tamo, predstavlja iznenaenje za sve - ukljuujui i DEUS-a. Razume se, s izuzetkom kapetana, kao i moje vlastite bezvredne linosti." Opazivši, meutim, na licima pilota izraz potpune zaprepašenosti, Japanac žurno dodade: "Gospodo, u glavnom štabu SETI-ja smatrali su to krajnje preporuljivim... Znate i sami: svako od nas prošao je kroz obuku samostalnog spuštanja. Shodno tome svako od nas mogao bi se, recimo, nai u položaju da bude zadržan kao talac." "A DEUS?" "DEUS je mašina. ak je i u kompjutere poslednje generacije mogue probiti se - ak i pomou daljinskog upravljanja - i sve im programe izmeniti, ili uništiti." "Ali ipak, tek nekoliko posebnih, posebno uskladištenih programa, ne zahteva valjda toliko skladišnog prostora?" "Nisu programi tamo. Hermes je tamo. Neka vrsta lažnog Hermesa. Divan je, krajnje brižljivo napravljen. Da posluži, da tako kažem, kao mamac." "A taj posebni program..." Japanac uzdahnu. "Re je samo o aluziji, prastaroj. Vama, ak, i bližoj nego meni. U pitanju je devetnaesto poglavlje Knjige Postanja... Sodoma i Gomora. Zaista nezgodno - naroito za našeg apostolskog izaslanika. Baš mi ga je žao!" 15. SODOMA I GOMORA Po obiaju, kada bi brod stao da se kree pod vlastitim pogonom, svi na njemu - a naroito u obedovaonici - odjednom bi postajali mnogo bolje volje, budui da se, posebno tokom obeda, iz misli mogao potisnuti Gordijev vor koji se oko njih sve više i više stezao. injenica je da se moglo sedeti za stolom, nesmetano uzimati hrana, nalivati supa u inije i sipati pivo u aše, mirno koristiti slanik i kašiicom stavljati šeer u kafu - sve to predstavljalo je dobrodošlo olobaanje od uslova nametnutih bestežinskim stanjem. Uklanjanje svih gravitacionih stega, kao što ve hiljadu puta beše reeno, inilo je od ljudskih navika, kao i od samog ovejeg tela, istinsku smejuriju, pri svakom pokušaju da se normalno ponaša. Rasejani astronaut uvek je bio i astronaut prekriven vorugama i ogrebotinama; na njega i na njegovu odeu sruivali su se svi mogui okolni predmeti, i ne jednom, bilo ga je mogue zatei u kabini kako, lebdei, jurca za rasturenim papirima. Kad god bi se našao u nekom širem prostoru, bez ieg na šta bi se mogao 'nasloniti', bio je bespomoniji od malog deteta, jer jednostavno, lebdei tako u praznini, bez oslonca nije se mogao pomeriti ni tamo ni amo. Oni koji su se u takvom položaju zatekli nastojali bi da se izbave na taj nain što su sa sebe skidali delove odee i daleko ih od sebe odbacivali. Bila je tu, u punoj meri, na delu njutnovska mehanika: ukoliko na nepokretno telo ne deluje nikakva spoljnja sila, samo ga je zakon akcije i reakcije mogao pomeriti iz stanja posvemašnje nepokretnosti. U vreme kada je još bio spreman za šalu, Haraš je jednom izišao s tvdnjom da bi savršeno ubistvo moglo biti poinjeno na orbiti; teško da bi poinioca ijedan sud mogao osuditi jer, sve što je potrebno da uradi, bilo je da žrtvi, koja je bila rada da se istušira, pomogne da se svue, i da je potom, lagano, vrškom prsta, gurne i dovede u položaj da lebdi izmeu poda, tavanice i zidova, gde bi, obrui se oko svoje ose, ostala sve dok ne umre od gladi. Sudijama bi poinilac jednostavno mogao rei da je pošao po ubrus, ali da je, usput, nekako zalutao. To je što ubrus ne bi stigao na vreme, dakako, nije predstavljalo nikakav zloin, a, kao što je svako znao - nullum crimen sine lege. Krivini zakonik, jednostavno, nije imao u vidu bestežinsko stanje i mogunosti koje je ono otvaralo potencijalnom zloincu. Posle izvršavanja novih kapetanovih naloga - koje je Tempe oznaio kao 'ratno stanje' - raspoloženje se, ak ni tokom veernjeg obeda, nije nimalo poboljšalo. Obedovaonica odjednom postade veoma nalik na manastirsku trpezariju, u kojoj svi prisutni kao da su bili pod strogim zavetom utanja. Uzimali su hranu jedva svesni šta jedu, prepuštajui taj problem svojim stomacima; ono što
su zapravo varili bilo je upravo ono što im je tog popodneva Stirgard rekao. Izložio im je svoj plan daljeg delanja, govorei tako tiho da su ga povremeno jedva bili u stanju da uju. Svako ko ga je poznavao dabro je znao da ta hladna uzdžanost predstavlja, zapravo, potmuli gnev. "Poziv predstavlja klopku. Ukoliko, pak, grešim - a nadam se da je tako - do kontakta e konano doi. Ipak, ne vidim nikakav razlog za optimizam. Postojanje jedne neutralne vlade na planeti ve stotinu godina ogrezloj u kosmiki rat je, svakako, mogue, ali je nemogue da do prihvatanja gostiju iz dalekog svemira doe bez pristanka zaraenih strana. Sudei po poruci, takva je saglasnost dobijena. Pokušao sam da itavu stvar sagledam iz suprotnog ugla - naime, da zamislim da smo mi jedan od komandnih centara na Kvinti i da smo se suoili sa problemom kako da odgovorimo na poziv koji su svemirski došljaci uputili itavom stanovništvu planete... Takav jedan komandni centar bi, do sada, morao ve mnogo toga znati o došljacima. Bilo bi potpuno jasno da je došljake nemogue uništiti dok su još u svemiru, jer su izvesni pokušaji ve uinjeni sa sredstvima koja su bila na raspolaganju - mada je mogue da sve mogunosti još nisu iscrpljene. Jasno bi, takoe, bilo da došljaci nisu stvarno neprijateljski raspoloženi, jer mada su demonstracijom sile pokušali da iznude kontakt, tu su demonstraciju izveli uzimajui za metu nenaseljeni Mesec, dok su uz neuporedivo manji utrošak energije to isto mogli izvesti uništivši ledeni prsten, koji se ionako ve nalazi na rubu raspada. Van svake je sumnje, takoe, da je upravo on sam - sam ili u privremenom ortakluku sa svojim neprijateljima - glavni krivac što je došlo do selenoklizme i potonjih katastrofalnih posledica. Ponavljam: komandnom centru to bi moralo biti potpuno jasno, budui da je nemogue voditi vojne operacije na interplanetarnom nivou a da to ne bude uz pomo veoma sposobnih naunika. Ostatak saznanja kojim komandni centar raspolaže zavisi od datih okolnosti. Znatno pre no što se konano ovlada silama gravitacije neophodno je stei uvid u sva njihova svojstva - ukljuujui i svojstva crnih rupa. Nain na koji smo odbili njihov noni prepad mora da je na njih delovao iznenaujue. Ukoliko imaju fiziare imalo vredne tog imena, morali su shvatiti da je, u sluaju nekog broda koji bi se spustio na planetu, gravitaciona odbrana isto toloiko samoubilaka koliko i gravitacioni napad. S obzirom na teoriju relativiteta, brod koji bi se spustio ne bi oko sebe mogao stvoriti stabilno gravitaciono polje odgovarajueg sastava a da pri tom ne uništi i sebe samog i itavu planetu. Stoga nameravam da na oznaeno mesto pošaljem dva lendera, u oekivanju da nee biti izloženi nikakvoj kušnji - baš nikakvoj. Ukoliko Kvintanjani žele da na planetu namame samog Hermesa, lenderi e se vratiti. Ali nee se vratiti praznih ruku: tamo dole nešto je ve sigurno propremljeno za njih, nešto što treba da priguši naše bojazni i pobudi naše interesovanje. Gostoljubivi Kvintanjani saopštie da uspostavljanje istinskog kontakta podrazumeva dolazak živih bia, a ne samo slanje mašina. Tome se, dakako, ne bi moglo baš ništa prigovoriti. Prema tome, ukoliko se, bar u grubim crtama, stvari budu upravo ovako razvijale, Hermes e se spustiti na Kvintu i sve e se jednom zauvek razrešiti. Dakle, pošto pokupimo lendere - s tim što ih neemo vratiti na brod, pošto bih, posle svega što se dogodilo, radije sto puta obrnuo stvar nego što bih dopustio i najmanji previd - objaviemo im da dolazimo. A sada - o pojedinostima itave operacije. Pošto uputimo dole lendere, ogranienom brzinom prebaciemo se od Kvinte ka Seksti. Obe su planete na našu sreu, u istom položaju u odnosu na Sunce. Naše su sonde ve prouile Sekstu, te nam je poznato da je to planeta bez vazdušnog omotaa i sa snažnim seizmikim aktivnostima; shodno tome, nije bila pogodna ni za naseljavanje ni za uspostavljanje vojnih baza. Baze na njoj, naime, više bi ugrožavala sama planeta, nego što bi to bile u stanju neprijateljske snage. Ui emo u Sekstinu senku, i Hermesa koji e se potom pojaviti bie nemogue razlikovati od našeg broda - bar sa tolikog rastojanja. Izbliza, to je ve sasvim druga pria; meutim, verujem da ništa nee preduzeti do njegovog ulaska u atmosferu. S obzirom na sidernu fiziku, mogli bi ga bezbedno napasti u jonosferi - ali ne verujem ni da e to uiniti. Letelica, ukoliko se meko spusti, za njih bi bila pravi zgoditak; krhotine im nisu ni od kakve vrednosti. Pored toga, na tlu bi im
mogla pružiti mnogo slabiji otpor. Brod koji prizemljuje krmom nadole, još u pogonu, uvek ima mnogo više izgleda da, pristupivši odgovarajuim manevrima, na vreme pobegne. Taj lažni Hermes primae i odašiljae radio-signale, i bie snabdeven pogonom koji e mu omoguiti da se bezbedno spusti - istina, samo jednom. Izmeu nas i njega nee biti neposredne veze. A potom, u skladu sa doekom koji mu budu pripremili, i mi emo se ponašati." "Sodoma i Gomora?" upita Arago. Stirgard neko vreme, pre no što e odgovoriti, zadrža pogled na redovniku, ne prikrivajui zlobu. "Veleasni, držaemo se strogo Svetog pisma, ali samo njegovog prvog dela. Drugi deo više nam ne odgovara, jer smo ve, više no jednom, okrenuli i drugi obraz... Tema nije otvorena za dalji razgovor. Ne bi ni imalo svrhe, jer e oni, a ne mi, birati izmeu Starog i Novog Zaveta... Je li solaser podešen?" El Salam odgovori potvrdno. "Je li u DEUS ubaeno Devetnaesto poglavlje? Vrlo dobro. A sada, pozabavimo se lenderima. Neka se Rotmon i Nakamura pobrinu za njih. Ali tek posle veere." Niko nije video kada su se lenderi otisnuli. Izbaeni automatski, oko ponoi, krenuli su pravo prema Kvinti, dok im je Hermes, istovremeno, okrenuo lea i stao da ubrzava: da bi stigao do Sekste, udaljene oko sedamdeset miliona kilometara, i pri hiperbolinoj brzini trebalo mu je gotovo osamdeset asova. U elektronskim laboratorijama zapoe se sa proizvodnjom despersona, koji do tog trenutka nisu bili korišeni pri osmatranju. Zvali su ih još i 'pelinja okca', a zapravo su predstavljali roj od milion mikroskopski sitnih kristala. Razasuti u prostoru od oko milion kubnih milja oko Sekste, trebalo je da posluže kao Hermesov vid: njegove nevidljive, za daljinsko osmatranje podešene oi. Na Zemlji su ih koristili za visinska snimanja. Svaki je kristal, manji od zrnca peska, nalik na providni vršak igle, odgovarao jednom jedinom omatidijumu, optikoj kupi složenog pelinjeg oka. Hermes je za sobom vukao taj vidljivi rep, za sve vreme dok je jezdio prema Seksti, odakle e, sakrivši se iza nje, osmatrati šta e se dogoditi sa njegovim kompjuterizovanim izaslanicima. Pošto je postigao odgovarajuu udaljenost brod, uz još vidljivi plameni blesak, izbaci i televizijske sonde - svoje 'zvanine oi' koje su Kvintanjani mogli i koje je trebalo da uoe. U kontrolnoj odaji, kao dežurni osmatra ostao je Tempe. On proveri kurs i na monitorima osmotri rastui srp Sekste - povremeno bacajui pogled prema Harašu koji je stajao kraj njega i nešto ljutito mrmljao. (U poslednje vreme Haraš je umeo da plane i zbog najbeznaajnijih sitnica; spopadao bi Tempea i praskao da je sve prštalo). Tempe ga nije prekidao, ne želei da još više izaziva njegov gnev. U kontrolnoj odaji nisu bili sami: DEUS ih je sve vreme držao na oku. Tempe baš nije bio toliko posveen u kompjuterske sklopove da bi bio potpuno siguran da u jednoj do te mere hitroj, hitroumoj i svemisleoj mašini nije bilo ni truni linog identiteta. Uveravanja, u tom smislu, i strunjaka i prirunika, nisu ga sasvim ubedila. Više bi voleo, dakako, da je mogao sam sebe ubediti, ali nije znao kako da to izvede. S druge strane, opet, znatno važnije misli vitlale su njegovim umom. Da li je Nakamura uistinu saoseao sa ocem Aragom? Tempe se naježi pri samoj pomisli da se on mogao nai na redovnikovom mestu. U meuvremenu je Arago, na kapetanov predlog, sa Gerbertom razmatrao jedno zanimljivo pitanje - naime, da li je bilo mogue da Kvintanjani, na osnovu lendera koje su sazdale ljudske ruke, dou i do nekih pouzdanijih zakljuaka o biološkom ustrojstvu ovekovom. Premda su lenderi, pre no što su odaslati na planetu, bili brižljivo sterilisani, tako da se na njihovoj površini nije mogla zadržati ni jedna jedina epidermalna elija, ni jedna jedina bakterija (kojih se ljudski organizam nikako nije mogao potpuno otresti) - i pošto su u pitanju bile mašine nainjene ljudskim rukama, sa energetskim pogonima i opremom za komunikaciju koji su odgovarali zemaljskoj tehnologiji od pre osamdeset godina - Stirgard nipošto nije nameravao da ih, po njihovom povratku, ponovo uzme na brod. Smatrao je to
odve rizinim. Prvi artefakti kojih se Hermes domogao nedvosmisleno su svedoili o zapanjujuem umeu Kvintanjana u baratanju parazitima. Shodno tome, pored važnih, ali i bezazlenih informacija, lenderi su sa sobom mogli dovui i nosioce uništenja - ne u vidu brzorazarajuih mikroba, ve u obliku virusa ili ultravirusa sa veoma dugim inkubacionim periodom. Imajui to u vidu, zatražio je kako od lekara tako i od Kirstinga da pripreme sve protivmere. 'Neutralna vlada' koja im se javila saglasila se sa dolaskom lendera, ali je tokom daljih pregovora vrsto ostala pri stavu da lenderi ne smeju da ostanu u vezi sa Hermesom, jer su joj, navodno, takav zahtev bile nametnule 'susedne zemlje'. I tako, pošto oba lendera uroniše u njenu atmosferu, planeta se ogrnu plaštom snažnih šumova na svim talasnim dužinama. Da su, pak, ljudi odluili da lendere snabdeju laserima koji bi bili u stanju da probiju taj haotini šumni štit, Kvintanjani bi, nesumnjivo, odustali od postignutog dogovora. Još nesumnjiviji razlog za to bio bi da je Hermes, svojim vlastitim laserima, pokušao da se probije kroz to more oblaka i kroz tu magmu radio-šumova. Ništa, stoga, ne preostade Hermesu do da Kvintu osmatra svojim holagrafskim oima, u potaji šuuren iza Sekste. Operacija je bila tako usklaena da Hermes zae u Sekstinu senku u istom trenutku kada lenderi, tonui lagano prema obzorju, stignu do Kvinte. Svi su se okupili u kontrolnoj odaji, napeto išekujui kritini trenutak. Sva u belom omotau od oblaka, planeta je ispunjavala gotovo itav glavni ekran; jasno vidljivi bili su samo borbeni sateliti, koji su preko njenog bezoblinog lica promicali nalik na rojeve crnih estica. Da bi bilo mogue osmatrati ulazak obeju letelica u atmosferu planete, u njihovo gorivo pridodato je i nešto sodijuma i tehnetijuma: prvi je ognjene mlazeve njihovih raketa bojio svetložutom bojom, dok im je drugi pridodao neodredljivu spektralnu liniju, budui da je nije bilo mogue nai ni u domaem suncu ni u kvintanskim orbiterima... Kada su letelice konano zaronile u oblake, ognjene niti nastale usled trenja vazduha i koenja stadoše se rasipati. Istog se asa milijarde oiju, rasutih duž milion milja dugake brazde koju je za sobom ostavio Hermes, usredsrediše sledei tangentnu putanju od take predvienog spuštanja - i s dobrim razlogom. Spustivši se na vrsto tle u razmaku od samo nekoliko sekundi obe letelice objaviše kraj leta dvostrukim odsevima sodijuma, baš kao što je i bilo predvieno, da bi odmah sasvim zanemile. Time je operacija ušla u sledeu fazu. Trbušni oklop Hermesa rascepi se i dva džinovska luna krila pomeriše se u stranu: iz tog 'Sezame, Otvori Se' dva ogromna krana izguraše u svemirski bezdan orijaški metalni cilindar, karantinsku laboratoriju za lendere. Haraš je izgledao posebno ushien zbog tog ratnog lukavstva. Drugi su, takoe, prihvatili Stirgardovu taktiku i predano su saraivali na njenom otelotvorenju, ali bez naglašenog oduševljenja: inilo im se da u svemu tome i nije bilo nekog razloga za uživanje. Sa svoje strane, prvi pilot nije se ni trudio da prikrije svoju zluradost - s obzirom na to da su se konano odluili da to ratoljubivo kopile najzad šepaju za gušu. Jedva da je imao strpljenja da saeka povratak okuženih lendera, kao da je smisao itave ekspedicije bio u tome da na sve strane poleti perje. Slušajui svog sadruga kako baje, ne mislei da se zaustavi, Tempe jedva da mu je, povremeno, odgovarao; razmišljao je o tome kako mora biti da je i DEUS ve uoio psihološke promene u Harašu, i pomalo se oseao posramljenim zbog svog kolege - mada ni sam, povremeno, nije bio u stanju da odredi šta bi više voleo: da se ispostavi da je dubok gnev koji je sve više obuzimao posadu lišen svakog osnova, ili da oni prinude posadu da pristupi najgorem moguem rešenju. Da, i on je sada u toj tuinskoj civilizaciji video neprijatelja, ije ih je posvemašnje zlo upravo i navelo da se late mera koje su preduzeli. Solaser - prethodno iskljuen i maskiran - ve je upio u sebe dovoljno suneve energije. Ali ne više da bi slao signale, ve da bi zadavao udarce. Posle etrdeset osam asova holografski osmatraki roj izvesti da se izaslanici vraaju. Bilo je predvieno da dva lendera - koristei se ultrakratkotalasnim podrujem - upute signale im se nau izvan orbite plutajuih meseevih krhotina; meutim, samo jedan to uini potpuno jasno, dok drugi odasla samo neke nejasne, možda i šifrovane poruke... Stirgard svoju posadu podeli u tri grupe. Dvojici pilota poveri postavljanje lažnog Hermesa na
sunevu putanju; zadatak fiziara bio je da prihvate lendere i smeste ih u cilindrinu komoru, koja se nalazila oko pedeset milja od Hermesa; najzad lekar i Kirsting je trebalo da izvrše biološku proveru lendera, pod uslovom, dabome, da to i fiziari odobre posle prethodne provere. Iako na ovaj nain podeljena, itava je posada imala pun uvid u celinu situacije. Haraš i Tempe - držei na oku praznog orijaša, koji je, ostavljajui za sobom ognjene jezike i iskriave brazde, ve bez imalo žurbe krenuo obeleženom mu stazom - ostajali su preko interkoma u vezi sa Nakamurinom grupom, koja je opet, ekala na konaan povratak lendera. Polasar nije sasvim odbacio mogunost da je nesuvislo brbljanje jednog lendera zapravo posledica nekog obinog kvara; meutim, Haraš je bio potpuno siguran - dao bi, kako ree, da mu se odsee desna ruka - da su Kvintanjani nešto po njemu petljali. Dabome, Haraš je iz sve snage želeo da se svi, i to što je pre mogue, uvere da je ponašanje Kvintanjana podvaladžijsko; bila bi im to, u izvesnom smislu, poslednja slamka. Tempe nije ništa govorio, ali je u sebi postavljao pitanje kako je mogue da jedan do te mere opsednut ovek može i dalje obavljati odgovornu dužnost prvog pilota. Mogao je, po svemu sudei, budui da DEUS nijednom reju nije skrenuo kapetanu pažnju na stanje u kojem se Haraš nalazio. Osim ukoliko svi zajedno nisu ve zapali u neku vrstu kolektivnog ludila... Obasjan sa svih strana monim reflektorima, karantinski cilindar širom razjapi ždrelo da primi dva lendera. Iz svoje kontrolne odaje, meutim, fiziari nisu bili u stanju da odrede da li je do kvara na jednom od lendera došlo sluajno ili hotimino; ni uvodna automatska pretraga nije im pri tom bila od neke vee koristi. To još više razgnevi Haraša, kod kojeg više nije bilo ni traka sumnje: posredi je bila prljava igra, sve je to bila zavera Kvintanjana! Ipak, sat kasnije ispostavi se da je kvar, po svoj prilici, bio posledica gubitka dela antene i pramanog grejaa - najverovatnije usled sudara sa nekim malenim meteoritom ili nekim omanjim metalnim predmetom. U ovakvom sistemu takvi sudari nisu se mogli sasvim iskljuiti. Prazni blizanac Hermesov, sve više se udaljujui, rojio je sada u tmini poslednje ognjene iskrice. Piloti su mu mogli ukljuiti punu brzinu im za to dobiju nalog od kapetana; ali ovaj se nije oglašavao. ekao je da mu strunjaci saopšte svoje nalaze. U kakvom su se stanju lenderi vratili? I što bez sumnje beše važnije: kakve su im poruke donosili? Kako se ispostavilo, ono što su im lenderi dojavljivali bilo je izuzetno zanimljivo: ukoliko se izuzme manja nezgoda ija je žrtva bio jedan od njih, lenderi su im se vratili netaknuti i nezaraženi. uvši za to, Haraš se nije mogao uzdržati a da ne opsuje: "Guje!" "ak i u Sodomi postojao je i jedan Lot", podseti ga Tempe. I sam je goreo od želje da dozna kakva su otkria koja su lenderi doneli sa Kvinte; inilo se, meutim, da je bila potrebna itava venost da vesti stignu do kontrolne odaje. Konano se Nakamura sažali i, koristei se projektorom, prikaza im ishod lenderskog osmatranja, onako kako je i sam podatke dobijao iz karantinskog cilindra. Poeo je sa foto-stripom koji je solaser odaslao put planete. Tome usledi dugi niz slika koje su prikazivale pejsaže: devianske predele, koje po svoj prilici civilizacija ne nije ni dotakla. Morska žala, talasi što se prelivaju preko pešanih sprudova, rumeni zalasci sunca sa niskim oblacima, šumovite planine sa lišem zagasitije zelenim nego na Zemlji. Ogromne krošnje drvea bile su gotovo azurne boje. Naspram te stalne smene prizora stajala je bleštava poruka: PRIHVATAMO VAŠU RAKETNU LETELICU MASE OGRANIENE NA TRI STOTINE HILJADA METRIKIH TONA SAGLASNOST DATA NA TEMELJU OBEANJA O VAŠOJ UZDRŽANOSTI I DOBROJ VOLJI OBRAA VAM SE LUKA Zagasitozelene izmaglice odjednom nestade i pojavi se porostrana zaravan, posmatrana iz velike visine. Odbleskivala je nekim mutnim odsjajem, poput zamrznute žive. Zaravan je bila prekrivena neverovatno vitkim zdanjima, rasporeenim, kao da je re o šahovskim figurama, na pravilnim odstojanjima:
aneoski beli stalagmiti, veoma oštrih vršaka, koji kao da su još rasli. Ili tanije reeno, kao da su živo stremili uvis, obavijeni u podnožju nekom vrstom zlaane pauine, gde su poivali nepokretni. Na dalekom obzorju, bez ijednog oblaka, letele su ptice - i svaka od njih imala je etiri krila, izmahujui, sasvim slobodno, svakim od njih. Mora da su bile vrlo velike. Letele su poput ždralova iz severnih daljina. Dole, kod stalagmita - ljudsko ih je oko sada ve moglo razaznati kao rakete - neka siušna oblija svetlucala su, tamna i višebojna: preko širokih rampi ulivala su se u bele brodove. Svi se mahinalno nagnuše unapred, napinjui oi da, konano, vide kako ti Kvintanjani izgledaju - ali sa isto onoliko uspeha koliko bi ga imao i neki posetilac sa Neptuna kada bi, sa udaljenosti od jedne milje, nastojao da na krcatom olimpijskom stadionu razabere pojedinana ljudska lica. Šarolika, uzmuvana gomila nastavljala je da se okuplja u podnožju rampi i da se, poput renih tokova, uliva u brodove bele poput snega. Na telima raketa stajali su uspravni redovi hijeroglifa: blistava, neitka pismena. Gomila se u meuvremenu proredila, i svi su sada oekivali da ta flotila konano poleti. Ali umesto toga, ona poe da - lagano, dostojanstveno - tone. Zlaanobronzane pauinaste mreže odvojiše se od raketa, kao da su iz nekog razloga istrulile, ostavljajui za sobom na tlu nepravilne krugove. Sada su još samo beli pramci izvirivali iz tog uglaanog živinog jezgra, a onda i oni utonuše u te zdence boje tamne re; nad njima se, meutim, ništa ne sklopi, nikakav poklopac, nikakva prekrivka - samo ta ista mutna živa. Zaravan je bila potpuno bezoblina. Sa ruba ekrana stade lagano bauljati nešto nalik na stonogu - oigledno, mehanika naprava, a ne živi stvor - sa ravnom, zarubljenom njuškom. Iz njenog je ždrela, poput vodoskoka, isticala neka svetla, žukasta tenost, širei se unaokolo i istovremeno ispuštajui mehurie, kao da kljua; a kada sva tenost istee, živa postade crna poput katrana. Stonoga se povi unazad; izvivši se, tako da joj srednje noge ostadoše da lebde u vazduhu; potom se okrenu pravo prema ljudima što su u nju zurili i otvori sva etiri svoja oka. Ili su to, možda, bili prozori? Ili reflektori? U svakom sluaju, bila su nalik na ogromne oi kakve ribe: okrugle, nekako zateene, sa tankim, metalastim dužicama i crnim, svetlucavim zenicama. inilo se kao da ih ovo robotsko vozilo posmatra nekako zamišljeno, s izvesnom brižnošu; a etiri oka više nisu bila okrugla, ve sasvim sužena, kao u make. Istovremeno, nešto je u njima svetlucalo - slabašnim, plaviastim odsjajem. A onda se stonoga ponovo opruži, vraajui se u preašnji položaj na crnom tlu, i gegucavo, poput prave stonoge, odbaulja izvan vidnog polja. Na nebu više nije bilo ptica; ali bila je tu nova poruka: NAŠA LUKA PRIHVATAMO VAŠ DOLAZAK NASTAVAK SLEDI I nastavak zaista usledi - u poetku kao pljusak praen grmljavinom. Prvo potop srui se na nizove zdanja, meusobno povezanih brojnim nadzemnim vijaduktima. Prava provala oblaka nad zaista neobinim gradom. Voda se slivala niz ovalne krovove, isticala iz kanala u podnožju mostova - samo što to nisu bili mostovi, ve tuneli sa eliptinim prozorima, duž kojih su se protezali nizovi treptavih svetiljki. Nadzemna železnica? Nigde nije bilo ni žive duše: ulice behu potpuno prazne... ali, budui da zdanja behu stepenasto nanizana, nalik na tolteke piramide nainjene od metala, teško da se moglo govoriti o ulicama. Nije bilo mogue odrediti najniži nivo grada, ukoliko je, uopšte, grad bio u pitanju. Nošena vetrom, kiša je poput srebrnaste koprene zalivala džinovska zdanja; munje su udarala bez i najmanjeg zvuka; a sa piramida voda se slivala na zaista neobian nain. Odluci u kojima se sakupljala bila su na krajevima uzdignuti, tako da su se snažni mlazevi ustremljivali uvis, mešajui se sa nezaustavljivim potopom. A onda se jedna od munja rascepi i pretvori u okamenjena vatrena slova: NA NAŠOJ PLANETI KIPNE OLUJE ESTA SU POJAVA Prizor se zamuti i konano zgasnu. Kroz bezbojno sivilo probiše se neki nejasni obrisi, izlomljena oblija neeg neodredljivog. Negde, daleko u
dubinama, mogla se sagledati uzdrhtala smeša plamena i oblaka, ili možda, dima. Sloj za slojem pravog krša džinovskih oblija. U prednjem delu nalazile su se neke beliaste mrlje, poput nagih tela nekih rašerupanih stvorova, prekrivenih blatom i složenih u pravilne nizove. A iznad tog nepreglednog groblja, bojom gvoža odbleskivale su rei: OVAJ GRAD BIO JE ŽRTVA SELENOKLIZME Natpisa nestade, ali slika nastavi da prebira po ruševinama, otkrivajui, sada izbliza, neke neodredljive tvorevine. Jedna od njih, ojaana sa svih strana metalom neuobiajene debljine, beše se sva raspukla, i u njenoj utrobi - telefoto soiva naglo, zumirajui, uveaše sliku - ponovo se ukazaše unakaženi ostaci tela; ali ni ovog puta ne dobiše nikakav klju na osnovu koga bi bili u prilici da odrede kakva su bila stvarna oblija tih stvorova dok su još bila živa bia - kao kad ljudska tela iskopate iz masovne grobnice, i sve što dobijete jesu bezobline tvari izmešane s ilovaom. A onda - kamera se naglo povue - još jednom neki nepregledan krš, sa dubokim iskopinama. U njima, poput uzmuvanih pela u košnici, zdepasti buldožeri komešali su se, svojim ogromnim viljuškama rašišavajui bezoblinu masu. Uporno su, muei se, navaljivali, udarajui posred neke napukle fasade, bele poput alabastera, poput mleka, ali oprljene sveproždiruom vatrom; zid se konano srui i prašina se uzvitla poput oblaka od re, sakrivši itav prizor... Nekoliko narednih trenutaka u kontrolnoj su se odaji mogli uti samo ubrzano disanje i jedva ujan mrmor kazaljke koja je otkucavala sekunde. A onda se ekran razbistri. Neka neobina dijadema pojavi se, nainjena od kristala providnog poput suze, neprikladna za bilo koju ljudsku glavu i optoena gronjama što su se blistali poput dijamanata. Smešten u nju i vrsto ugraen bio je i jedan, u obliku dodekaedra, bledoružiasti spinel. I iznad njega, ponovo natis. KONANI ZAKLJUAK Ali zakljuka nije bilo. Naspram oštre, halogene svetlosti, na nekoj blagoj planinskoj zaravni, ugledaše tamne, bezglave ljuskare, nalik na stado što spokojno pase na nekom alpskom pašnjaku. Uzalud su nastojali da ih pobliže odrede. Da li su u pitanju bile neke džinovske kornjae? Ili orijaški tvrdokrilci? Slika se naglo pokrenu, šarajui duž sve okomitijeg stenovitog zida sa tamnim udubljenjima - peinama, špiljama? Iz njih, meutim, nije isticala voda; pre je, možda, bio u pitanju neki redak žukastomrki izbljuvak. A onda, opet, na jarkocrvenoj, blago ustalasanoj pozadini, stadoše da teku rei: PRIHVATAMO DOLAZAK VAŠEG MATINOG BRODA DO UKUPNE MASE OD TRI STOTINE HILJADA METRIKIH TONA SVEMIRSKA LUKA AA035 KAO ŠTO JE OZNAENO JAVITE VREME DOLASKA GARANTUJEMO VAM BEZBEDNOST PRELAZEI PREKO SVEGA U SKLADU SA VAŠOM CILINDRINOM MERKATOROVOM PROJEKCIJOM OEKUJEMO VAS NA PRESEKU 135-TOG PODNEVKA I 48-OG UPOREDNIKA EKAMO NA VAŠ SIGNAL NAJAVU DOLASKA Ekran se zatamni, i dnevna svetlost preplavi kontrolnu prostoriju. Drugi pilot, sav bled, nesvesno pritiskajui grudi rukama, i dalje je zurio u prazan ekran. Haraš se borio sa samim sobom. Krupne graške znoja slivale su mu se niz elo, zaustavljajui se na njegovim gustim plavim obrvama. "Ucena", prasnu on najzad. "Oni... na nas da prebace krivicu, zbog ega..." Odjednom se sasvim razbudivši, Tempe se oglasi. "Znaš", obrati mu se on tihim glasom, "Ipak su u pravu. Ko nas je, uopšte, pozvao ovamo? Pali smo kao s neba posred svih njihovih jada... da ih, samo, uinimo još veim." "Dosta ve s tim!" ponovo buknu Haraš. "Ukoliko ti je potreban oproštaj, idi onom popu; nemoj mene pokušavati da obradiš. Nije ovde re samo o uceni, ve i o njihovoj pritvornosti... Da, da, jasno mi je koliko strastveno žele da nas uhvate na udicu. Promukaj malo glavom, Mark. Sve to nije bila naša greška. Upravo su oni..."
"Ti malo promukaj glavom!" Tempe ustade, ne mogavši više da ostane miran. "Bez obzira na to kako e se itava igra završiti, ono što smo uinili - uinili smo. Uspostavljanje kontakta izmeu dveju civilizacija - blagi Bože! Ukoliko ti je ve neophodno da nekoga prokuneš, onda prokuni SETI, prokuni CETI, ili ako više voliš, prokuni dan kada si odluio da postaneš 'Psihozoiki istraživa'. Od svega bi, u stvari, bilo najbolje da ve jednom zaepiš tu svoju gubicu. To bi ti, zaista, bilo najpametnije." Tog popodneva 'Sezame, Otvori Se', zajedno sa lenderima, bi prebaen na brod. Arago je od Stirgarda zatražio novi sastanak, na kojem bi se raspravilo šta im dalje valja initi; njegov zahtev, meutim, bio je glatko odbijen. Nikakvi sastanci, nikakva veanja više nisu dolazila u obzir, sve dok se ne okona poslednja faza programa. Opremljen gama laserom, lažni Hermes konano išeze iza Sekstinog obzorja i punom se brzinom uputi prema Kvinti, pošto je pretodno s njom razmenio ugovorene signale. im mu prestade dežurstvo, Tempe pokuša da se vidi s kapetanom. Stirgard, meutim, i njega odbi: zatvorivši se u svoju kabinu, nije želeo da se sretne ni sa kim. Pilot se onda uputi ka srednjoj palubi - nije imao živaca da se sretne sa redovnikom - ali na pola puta zastade i preko interkoma potraži Gerberta; ovaj, meutim, nije bio u kabini. Nalazio se u obedovaonici, zajedno sa Kirstingom i Nakamurom. Brod je manevrisao pod minimalnim pogonom: tako su ostali u senci Sekste, pri veoma slaboj gravitaciji. Videvši ostale kako jedu, Tempe postade svestan injenice da još od zore nije ništa stavio u usta. On im se utke pridruži, stavivši pred sebe tanjir sa peenicom i pirinem; ali istog trenutka kada zabode viljušku u odrezak, po prvi put ga, pri pogledu na sivkasta mesna vlakna, spopade munina. Morao je nešto da pojede, te, izruivši sadržinu tanjira u kuhinjski vakuumator, uze iz automata vitaminima obogaenu ovsenu kašu. Prosto, da neim napuni stomak. Niko mu se nije obraao. I tek pošto odloži tanjir i kašiku u sudoperu, pozva ga Nakamura, nevoljno se osmehnivši, da im se pridruži. Tempe sede preko puta Japanca, koji je upravo papirnatim ubrusom brisao usne. Pošto ih Kirsting napusti, i njih dvojica ostadoše nasamo sa Gerbertom, Japanac uobiajenim gestom podiže glavu, dok mu se ravno zaešljana kosa presijavala, i upitno se zagleda u pilota. Ovaj samo sleže ramenima, što je trebalo da znai da nema ništa da kaže. Baš ništa. "Kad okrenemo lea stvarnosti, to ne znai da stvarnost prestaje da postoji", iznenada prozbori fiziar. "Gde god je razum, tu je i surovost. Zajedno, ruku pod ruku. Moramo to prihvatiti, budui da se u pogledu toga ništa ne da izmeniti." "Zbog ega kapetan ne želi nikoga da vidi?" upita pilot. "To je njegovo pravo", odgovori Japanac mirno. "Kao i svi mi, i kapetan mora nastojati da sauva obraz. Naroito kada se povue u usamljenost. Dr Gerbert pati, naš pilot Tempe takoe pati, ali ja ne patim. Što se, pak, tie oca Araga - pa, o ocu Aeagu ne želim ak ni da mislim..." "Kako to da vi... ne patite?" Tempe se nije snalazio. "Nemam na to prava", objasni Nakamura mirno. "Moderna fizika zahteva imaginaciju koja ni od ega ne preza. Nije to moja vrlina: to je dar koji su mi ostavili moji prethodnici. Nisam ni prorok, ni vidovnjak. Jednostavno, nastojim da budem objektivan kada je to neophodno. U suprotnom, ni ja ne bih bio u stanju da pojedem svoj odrezak. Ali, ko to beše rekao Nemo me impune lacessit? Da li sada žali zbog svojih rei?" Pilot preblede. "Ne." "Vrlo dobro. Tvoj drugar Haraš pravi pravu predstavu, sa maskom besa na licu, poput kakvog demona u našem kabuki teatru. ovek ne bi trebalo da osea ni bes ni oajanje, ni da osea žaljenje niti da traži osvetu. A ti sada i sam znaš zbog ega. Ili možda grešim?" "Ne grešite", odgovori Tempe. "Stvar je, meutim, u tome što nismo u pravu." "Tano. Razgovor je zakljuen. Kroz trideset", on pogleda na svoj asvonik, "kroz trideset sedam asova 'Hermes' e se spustiti na Kvintu. Ko e onda biti na dužnosti?"
"Obojica. Kapetanovo nareenje." "Znai, neeš biti sam." Nakamura ustade, klimnu i udalji se. U praznoj obedovaonici vakuumska sudopera jedva je ujno zujala, i blaga vazdušna struja dopirala je iz rashladnih ureaja. Pilot kriomice baci pogled na lekara, koji je i dalje sedeo nepomino, glave uronjene u šake, zagledan u prazninu. Tempe ga ostavi, ne progovorivši s njim ni re. Zaista, šta bi mu i mogao rei? Kako se ispostavilo, 'Hermesov' silazak predstvljao je zaista izvanredan prizor. Spuštajui se prema oznaenom mestu na planeti bljuvao je iz svog krmenog dela takav oganj da se inilo - sudei prema odrazu u bezbroj okaca razvijenim unaokolo - kao da se užarena igla zabada u mlenu punou oblaka, razdirui ih i tvorei sred njih rumenkaste kovitlace. U tom oknu, u toj procepini koju je oganj nainio, letelica stade da tone, a uskoro i sasvim išese. Pramenovi paperjastih cirokumulusa, kovitlajui se prema unutra, poeše da zatvaraju tu pukotinu u Kvintinom prekrivau; meutim, pre no što se okno sasvim zatvori, neka žuta svetlost blesnu i probi se kroz oblake. Devet minuta posle toga - toliko je vremena bilo potrebno signalu da prevali rastojanje izmeu planete i posmatraa - odašilja sa lažnog Hermesa, upravljen prema Seksti, oglasi se i prvi i poslednji put. Oblaci se na istom mestu još jednom rastvoriše, ali sporije, gotovo s nežnošu. U kontrolnoj odaji ispunjenoj posadom zau se samo jedan zvuk, kako kakav kratak, prigušeni uzdah. Stirgard, okrenuvši lea nepomuenom, belom licu Kvinte, pozva DEUS-a. "Izvrši analizu eksplozije." "Raspolažem samo sa njenim spektrom." "Pronai razlog eksplozije, na temelju spektra." "Nalaz nee biti pouzdan." "Svejedno. Na posao!" "U redu. etiri sekunde posle iskljuenja motora reaktor je eksplodirao. Želite li da navedem mogue razloge?" "Da." "Prva varijanta: mlaz neutrona, koji je pri veliko-maloj frekvenciji trebalo da prodre do zaliha sa gorivom, pogodio je krmu. Mada iskljuen, reaktor je poeo da deluje kao pojaiva, i eksponencijalna lanana reakcija pokrenula je plutonijum. Druga varijanta: kumulativni naboj sa hladnom anomalonskom glavom probio je oklop na krmi. Treba li da podrobnije objasnim prvu varijantu?" "Izvoli." "Napad balistikog tipa rasturio bi itav brod. S druge strane, neutronski udar onesposobio bi samo energetski izvor - pod pretpostavkom da se na brodu nalaze biološka stvorenja i da su od pogonskih prostorija odvojena pregradom koja ih štiti od zraenja Da prikažem i spektre?" "Ne treba. I ovo je dovoljno." Tek sada Stirgard postade svestan da stoji obasjan belinom Kvinte, kao nekim svetlosnim vencem. Ni ne osvrnuvši se on iskljui sliku i utei postoja nekoliko trenutaka, kao da nastoji da sažvae rei koje je mašina upravo izgovorila. "Želi li neko re?" Nakamura izvi obrve i lagano, veoma odmereno, kao da nekom biranim reima izražava saueše, izgovori: "Prva mi se varijanta ini sasvim prihvatljivom. Brod bi bio lišen pogonske energije, ali bi posada preživela napad bez ikakvih gubitaka. Možda, sa ponekom povredom, ali u celini, svi bi bili na broju. Znate, od leševa teško da je mogue išta korisno saznati." "Ima li drugaijih mišljenja?" upita kapetan. Niko se ne odazva - ne toliko zbog onoga što se dogodilo, ili što je reeno, koliko zbog izraza na Stirgardovom licu. Jedva otvarajui usta, kao da su mu se vilice zgrile, on još jednom pozva: "Haj'te, golubovi, vi, šampioni mira i moroljublja, javite se, dajte nam - i dajte njima - još jednu mogunost da budu spaseni. Ubedite me da treba da se povuemo, i da se na Zemlju vratimo s utešnom porukom da postoje svetovi ak i gori no što je naš vlastiti. I da one dole prepustimo da istrpe vlastiti sudnji
as. Evo, nudim još jednu raspravu, i za sve vreme zbora nemojte u meni gledati svog kapetana. Ja sam unuk jednog norveškog ribara: jednostavan ovek, koji je sticajem okolnosti prevazišao sebe. Saslušau svaki, i sve vaše razloge - ukljuujui i uvrede, ukoliko neko bude smatrao da mu je i to neophodno. Sve što bude reeno, izbrisaemo posle iz DEUS-ove memorije. Dakle?" "To što rekoste nije izraz skromnosti, ve sarkazma. Simbolina ostavka koju nam nudite ne menja ništa na stvari." Kao da želi da ga bolje uje, Arago istupi korak-dva ispred ostalih. "Meutim, ukoliko svako od nas treba da dela u punom saglasju sa svojom savešu, sve do kraja, bilo da je uesnik u nekoj drami ili u nekoj sumornoj komediji - pri emu nije, on sam, odabrao komad, niti za razliku od glumca, zna tekst napamet - u takvim okolnostima, dakle, rekao bih sledee: ubijajui neemo spasiti nikoga, niti išta. Razoaranje stoji iza Hermesove maske, kao i iza privida traganja za kontaktom po svaku cenu. Že koju oseamo nije že za saznanjem, ve že za osvetom. Dakle, šta god budete uinili - ukoliko se ne povuete - imae kao krajnji ishod fijasko." "A povlaenje, po vama, nee predstavljati fijasko?" "Nee", odvrati Arago. "Jedino što vam je pouzdano znano jeste da ste u stanju da ih masakrirate. Ništa drugo pouzdano ne znate." "U pravu ste, što se toga tie. Jeste li završili, oe? Želi li još neko re?" "Ja bih nešto rekao." Bio je to Haraš. "Ukoliko, kapetane, odluite da se povuete, uiniu sve što je u mojoj moi da vas u tome spreim. Primorau vas da me stavite u okove. Poznato mi je da sam, po DEUS-ovom sudu, postao nenormalan. Uinili smo sve što smo umeli da ih ubedimo da za njih ne predstavljamo nikakvu pretnju. Evo, ve itava etiri meseca dopuštamo im da nas napadaju, da nas vabe, da nas obmanjuju - i ukoliko otac Arago predstavlja Rim ovde, neka mi dozvoli da ga podsetim šta je njegov Spasitelj jednom rekao Mateji: "Ne donosim mir, ve ma." A ako... Ali dosta prie. Hoemo li glasati?" "Neemo. Pet asova prošlo je otkako su nam priredili poslednju zabavu. Nemamo više vremena za odlaganje. El Salame, pokrenuete solaser." "Bez upozorenja?" "Dan je ve poprilino odmakao, kasno je. Koliko e vam vremena biti potrebno?" "Šesnaest minuta, manje ili više, za odašiljanje i povratak signala, kao i nešto vremena za njegovo dovoenje u odgovarajui položaj. Bie spreman za paljbu za oko dvadeset minuta." "Onda, palite." "Prema programu?" "Da, tokom jednog asa. Nakamura, obezbedite nam prenos. Ko ne želi da posmatra - slobodan je." Dobro zaklonjen zastorom od oblaka, kome su sjaj davali Zetini zraci, solaser je zapoeo sa paljbom u jedan as izjutra - sa tri sata zakašnjenja, jer je Sirgard želeo da kolimacija bude savršena. Da bi se pogodio prsten u njegovoj tangenti, baš na mestu gde im je postavljena klopka, bilo je potrebno saekati da planeta, obrtanjem oko svoje ose, doe u pogodan položaj. Svetlosni ma sevnuo je silinom od osamnaest teradžula. Skok kazaljki fotometara jasno je ukazivao na to da se solarno soivo, nevidljivo u praznini svemira, spustilo postrance. Okrznuvši ivicu prstena, probilo je njegov spoljnji rub. Iako se sve odvijalo u posvemašnjoj tišini, i premda je na ekranu sve to zauzimalo prostor tek jedne raširene šake, prizor je jasno odavao kolika je bila sila pozajmljena od sunca u trenutku kada je puna mo solasera osloboena u sudaru svetlosti - zraka tvreg od elika - i ledenog prstena što se rasprostirao preko mnogo hiljada milja. Središte udara moglo se isprava razabrati kao iskriava udubina, iz koje je vejala prava meava nabreklih belih oblaka, optoenih neobinim, uzdrhtalim, izvijenim dugama. Ledeni prsten poe da kljua, da isparava, i preobražavajui se u paru, gotovo istog asa da se ponovo zamrzava, rasturajui se po praznini daleko od užarenog središta, tvorei pri tom dug, vijugav veo koji se vukao za planetom. Uskoro potom poe zalaziti za
planetin disk, budui da je udar lasera dolazio iz pravca suprotnog od planetine rotacije. Stirgard je, naime, izdao nalog da se iskošeni, blistavi prsten gaa tako da bude izbaen iz svoje dinamike ravnoteže. Energija kojom je raspolagao solaser bila je dovoljna za sedam minuta takvog, teradžulskog hirurškog zahvata. "Posred cilja", oglasi se DEUS. Spoljni prsten ve je poeo da puca. Unutrašnji prsten, odvojen od spoljnog prazninom od šest stotina milja, ispoljavao je znake uzburkanosti izazvane promenama u angularnom momentu. A kada je ledeni prsten, stremei prema tmini, zajedno sa svojim ljudskim rukama stvorenim velom oblaka dosegao do ivice dnevne hemisfere, i nestao u senci none strane, Kvintino obzorje zasja kao da se tamo pozadi, sred stubova dima i duga, poelo raati drugo, blizanako sunce - bacajui ravnomerni, krvavocrveni odsjaj na zakrivljeno more oblaka. Prizor ove užasne katastrofe zaista je delovao velianstveno. Svetlost koju su u sebe upili bilioni ledenih kristala iz iskasapljenog prstena pretvorila se u kosmiki vatromet iji je sjaj pomraio sva sazveža na ozvezdanom nebu. Bio je to, zaista, prizor od koga zastaje dah... lanovi posade okupljeni u kontrolnoj odaji i nehotice skrenuše pogled sa gornjeg monitora, na kojem je ekscentrini laserski dijamant podrhtavao neposredno iznad samog sunca, na glavni ekran, gde je postojani, radeni energetski zrak od poput snega belog prstena strpljivo odvajao ogromne slojeve, itave planinske gromade. Da li su oni, uopšte, bili u stanju da zamisle kakvih e razmera biti ova kataklizma? Posmatrana sa površine planete morala je izgledati kao stravina, beskonana eksplozija visoko na nebesima. Meutim, po svemu sudei, nisu bili u stanju da vide i druge što su poput ognjenih munja stremile uvis, budui da su ve bili zasuti milijardama ledenih krhotina. Ledene planine, kiptei i grmei, obrušavale su se iz rascepljenih oblaka, ali za one koji je trebalo da u toj bunoj lavini nau smrt u tom prizoru nije bilo nieg uzbudljivog. Posmatrano iz kontrolne odaje, atmosfera koja je opasivala planetu imala je izgled krajnje tankog omotaa. Veliki deo ove astroinženjerske amputacije mogli su bezbedno posmatrati samo žitelji tropskih oblasti - ali i oni samo dotle dok ih ne zahvati udarni talas, brži od zvuka. Fotonski zrak, istiui iz ždrela solasera i pomerajui se milimetar po milimetar, mleo je slojeve leda stotinama milja preko cilja na koji beše usmeren. Samo na najjužnijoj taki planete nije bilo još niega što bi ukazivalo na pomamu razderanog prstena, koji je svakog trenutka luio stotine kubnih kilometara ledenih krhotina. I konano, sred oblaka što se ispeo visoko iznad atmosfere, postade vidljiv i laserski zrak; u samo srce oblaka tukao je kao kakav ognjeni kladenac. Spektrometri više nisu ukazivali na uzvitlani mlaz, ve na jonizovani slobodni kiseonik i hidroksilne radikale. U kontrolnoj odaji minuti se odužiše kao venost. Klatei se poput napukle igre, prsten izgubi svoj isti odsjaj; bio je sav prošaran tamnim pukotinama. Saverna hemisfera poe da natie, kao da se sama površina planete nadula; u stvari, to su se samo, usled udara ledenih gromada, vazduh, vatra i sneg razvitlavali daleko u svemir. Na ekvatoru, poput beliastoplave toplote burgije koja se pomera duž tangente, laserski zrak je postojano izazivao peurkaste eksplozije, sve dok na zapadu Kvintin prekriva od oblaka ne poprimi zagasitobisernu boju, a na istoku oganj ne buknu u mlazevima što se ustremiše put zvezda. Niko ne progovori ni rei. Priseajui se kasnije tih trenutaka, razabraše da su, zapravo, oekivali protivnapad; da su sve vreme išekivali da oni makar pokušaju da uzvrate udarac što se sruio na samo srce ratne sfere za iju im je izgradnju bilo potrebno itavo stolee. Da se Kvintanjani pripremaju da udare po samom izvorištu kataklizme, sasvim vidljivom na osunanom nebu - budui da mu je sjaj bio pet puta jai od sunevog. Ali ništa se nije dogodilo. Nad planetom se samo uzdizao - širi, ak, i od nje same - stub zadimljene bele prašine; pretvorio se, potom, u višedelnu peurku, okruženu dugama što su se stalno razvitlavale unaokolo, prepunim neke surove lepote. A oštri zrak i dalje je probadao naslage izmaglice poput užarene zlatne žice razapete izmeu sunca i planete. inilo se kao da sama planeta postepeno prekriva svoje lice velom nabreklih cirokumulusa, kao da bi da se zaštiti od neverovatno tankog a tako razornog zraka, koji je i dalje lomio ledene krhotine što su tonule put atmosfere. I samo su se na trenutke, kroz nabrekle oblakocepine, mogli osmotriti
odsjaji ostataka prstena, dok je u samrtnoj agoniji opisivao poslednje krugove oko planete. Stirgard je izdao nalog da se solaser iskljui posle samo šest minuta: želeo je da sauva ostatak njegove energije. Solaser prestade da radi isto onako naglo kao što je i zapoeo, obznanjujui im istovremeno - infracrvenim zracima - da menja svoj položaj. Utvrditi mu položaj predstavljalo je lak, gotovo osnovaki zadatak, ak i kada je bio iskljuen, budui da je Plankov spektar, tipian za stacionarna tela, bio prinuen da odaje zraenje usled blizine hromosfere. Stoga nosai iz malih raspršivaa izbaciše prah koji e potom sagoreti na suncu, i iza tog zastora solaser izvede svoj manevar, skupivši se poput sklopljene lepeze. DEUS je radio punom parom. Beležio je rezultate udara, i pratio sudbinu bezbrojnih satelita što su se iz nižih orbita peli u atmosferu koju su eksplozije uveale, i gde su nalazili svoj kraj u ognjenim parabolama. Istovremeno, DEUS ih izvesti da je sasvim mogue da je i Hermesova kopija bila uništena pri magnetodinom napadu u polju zgusnutosti reda itave milijarde gausa. DEUS im, takoe, predoi i svoju etvrtu pretpostavku - naime, da je u pitanju mogla biti i implozija kriotroninih bombi. Meutim, kapetan mu jednostavno naloži da podatke o tome smesti u arhivu. Još su se nalazili na stacionarnoj orbiti u senci Sekste, kada Stirgard pozva Nakamuru i Polasara da bi ih upoznao s ultimatumom koji je sastavio vlastitom rukom. Da bi ga odaslali trebalo je da se posluže 'holografskim okcima'; iako su ovi, usled odašiljanja tako snažnog signala morali pri tom sagoreti, Stirgard je bio spreman da plati i tu cenu. PRSTEN VAM JE UNIŠTEN U ODGOVOR NA NAPAD NA NAŠ BROD STOP DAJEMO VAM JOŠ ETRDESET OSAM ASOVA STOP UKOLIKO PONOVO NAPADNETE ILI NAM NE ODGOVORITE POD JEDAN ZBRISAEMO VAM ATMOSFERU I POD DVA ZAPOEEMO S OPERACIJOM PLANETOKLIZME STOP UKOLIKO ODLUITE DA PRIMITE NAŠEG IZASLANIKA I ON SE BEZBEDNO VRATI NA NAŠ BROD UZDRŽAEMO SE OD AKCIJA POD JEDAN I POD DVA STOP TO JE SVE Japanac upita kapetana da li je zaista spreman da raznese atmosferu. Za kavitaciju planete, naime, nedostajalo im je energije. "Znam. Ne nameravam, baš, da im zbrišem atmosferu. Raunam, meutim, na to da e oni poverovati da sam i na to spreman. Što se upotrebe siderala tie, želeo bih da ujem i Polasarovo mišljenje. ak i iza prazne pretnje treba da stoji nešto stvarno, opipljivo." "To bi znailo opasno pretovarivanje siderala. Možemo im rascepiti omota. Ukoliko, pak, uzdrmamo i same temelje kontinentalnih platoa, sva e biosfera podlei uništenju. Preživee samo alge i bakterije. Treba li još nešto da dodam?" "Ne, dovoljno je." Obojica su dobro shvatala da je neophodno bolje se uputiti u prave razmere katastrofe; bilo je to, meutim, izuzetno teško. Procepine što su se javile u Kvintinom zvunom omotau jasno su ukazivale na to da je poprilian broj emisionih stanica ve izvan upotrebe; ipak, bez SG-a bilo je nemogue, makar samo približno, odrediti kakva je bila prava mera štete priinjene na tehnološkoj infrastrukturi na velikom kontinetu. Kataklizma je sada ve zapoela da uzima svoj obol na južnoj hemisveri i na drugim kontinentima. Seizmiki grevi postajali su sve burniji i sve snažniji: na moru oblaka pojaviše se tamne zakrpe. Svi vulkani mora da su bljuvali magmu, zajedno sa gasovima prepunim cijanida. Prema DEUS-ovoj proceni, ukupna masa ledenih krhotina što su se sruili na kopno i okeane mogla je iznositi izmeu tri i etiri biliona tona. Severna je hemisfera pretrpela vea razaranja nego južna, ali su se okeani svuda digli ravnomerno i preplavili sva priobalna podruja. DEUS im, istovremeno, skrenu pažnju da nije u stanju da sa potpunom pouzdanošu ustanovi koliko je ledenih gromada dospelo do površine planete u vrstom, a koliko u istopljenom stanju, budui da je to zavisilo od njihove zapremine, koja im nije bila poznata. Ukoliko su pojedinane gromade premašivale hiljadu tona, pri prolazu kroz najguše vazdušne slojeve trebalo je da izgube tek samo mali deo svoje
mase. Meutim, DEUS nije bio u stanju da im, u tom pogledu, ništa odreenije kaže. Haraš, koji se nalazio na dužnosti u kontrolnoj odaji, nije uestvovao u razgovoru koji se vodio u prostoriji za osmatranje iznad, ali je bio u mogunosti da sve uje - te se, sasvim iznenada, nenajavljeno umeša. "Kapetane, mogu li nešto da kažem?" "Šta je sad na redu?" Stirgard je delovao razdražljivo. "Još ti nije dovoljno? Zar nisi želeo da ih pretvorimo u kašu?" "Nije stvar u tome. Ukoliko je DEUS u pravu, etrdeset osam asova nee biti dovoljno. Potrebno im je više vremena da se meusobno dogovore." "Malo si se prekasno prikljuio golubovima", prasnu Stirgard. I fiziari se, meutim, saglasiše sa pilotom. Poslednji rok za odgovor bi produžen na sedamdeset asova. Neposredno potom, Haraš ostade sam u kontrolnoj odaji. On odmah prebaci dizgine automatskom pilotu - bio je ve sit posmatranja Kvinte, pogotovo od kako se crvenkasti dim iz bezbrojnih paklenih grotala vulkana stao širiti preko ustalasane beline planete, preobražujui se u prljavomrka ostrvca nalik na zgrušanu krv. To, dabome, nije bila prava krv. I sam Haraš je to dobro znao, pa ipak, nije mu se mililo da je ima pred oima... U skladu sa Stirgardovim nareenjem brod poe da kruži u mestu, nalik na ispruženi krak kakvog obrtnog krana; usled centrifugalne sile to brodu obezbedi oseaj teže, koja se najviše ispoljavala u kontrolnoj odaji na pramcu. U obedovaonici, gde se posada u meuvremenu sakupila, sada je bilo mogue sedeti za stolom bez svih onih akrobacija na kakve su bili prinueni u bestežinskom stanju. Precesioni efekti, karakteristini za žiroskop, uiniše da Haraš oseti muninu u stomaku - premda je na Zemlji esto jedrio, i bio navikao na gora talasanja i bacakanja brodia u svim pravcima. Jednostavno, mesto ga nije držalo. Ono što je želeo - uskoro e se dogoditi. Razumno posmatrano, on za predstojeu kataklizmu nije snosio nikakvu odgovornost. Bio je ubeen da bi sve pošlo potpuno istim tokom ak i da nije pomahnitao od besa ili da se nije upustio u onu nesvrhovitu raspravu sa jadnim, nedužnim Aragom. Ništa ne bi bilo drugaije ak i da je on gledao svoja posla, i držao jezik za zubima. On ustade da malo protegne noge, a onda ga nešto nagna da pone da šetka kontrolnom prostorijom, gore-dole. Nije imao drugog oduška za svoj bes, koji mu se sada vraao kao odjek, pritiskajui ga i ne dajui mu da tek tako sedi, skrštenih ruku. Stoga on još jednom baci pogled na klimatske poremeaje (oh! da su bar samo klimatski!) na razrovanoj planeti. Tako bi rado iskljuio ekran, ali razume se, na to nije imao pravo. Unutrašnjost odaje bila je opasana platformom oivienom ogradom, koja je gornju prostoriju odvajala od donje. Dobrano raskreivši noge, poput mornara na nemirnoj palubi, on stade uporno da tri ukrug po galeriji, znojei se, kao neko ko nastoji da skine višak kilograma. Neko sa strane mogao bi ak pomisliti da je uesnik trke na atletskom takmienju u dvorani. Na nosaima koji su se meusobno spajali poput paoka nekog velikog toka, izmeu ukrštenih spona privršenih za tavanicu, nalazilo se središte itave operacije. Duboke, presvuene naslonjae bile su poreane oko terminala, u obliku niske, zarubljene kupe. Po stranama te kupe, ispred svake naslonjae, stajao je po jedan monitor, koji je svetlucao praznim, zelenkastim sjajem. Na lunom stolu ležao je odbaeni nacrt ultimatuma, ispisan Stirgardovim karakteristinim, oštrouglim slovima. Kreui se izmeu naslonjaa, Haraš uini nešto što niko od njega ne bi oekivao. On obrnu list - stavljajui ispisanu stranu nadole - i kriomice se osvrnu da proveri da li ga neko posmatra. Ali samo svetlucavi ekrani, kao vizuelni eho, ponoviše njegovu kretnju. On se zavali u naslonjau u kojoj je obino sedeo kapetan i baci pogled i levo i desno. Izmeu ojaanih podupiraa, srebrnastobele boje, stajali su klinasto izvajani prozori, kroz koje je mogao da sagleda itavu navigacionu prostoriju; mogao je da vidi svetlucanje raznobojnih svetiljki i odsjaj što je dopirao od glavnog ekrana - zagasiti odsjaj same Kvinte. Haraš se laktovima nasloni na zakoenu konzolu i zaroni lice u svoje, širom otvorene šake. Da je samo bio u stanju, gorko bi oplakao tu Sodomu i Gomoru.
16. KVINTANJANI Delovao je potpuno pribrano. Ni od koga se nije oprostio. Kada je trenutak došao, niko od njegovih sadrugova ne poe sa njim da mu pravi društvo u liftu. Navukavši na sebe uobiajenu, belu, svemirsku odeu, držei kacigu ispod miške, zurio je u niz svetlucavih cifara koje su oznaavale spratove kraj kojih je promicao. Vrata su se otvorila sama od sebe. U visokozasvoenoj lansirnoj prostoriji nalazila se iznenaujue malena letelica, blistava poput uglaanog srebra - budui da još nikad nije putovala kroz atmosferu, ije bi joj toplotno trenje zaaavilo i pramac i trup. On joj pristupi, prešavši preko ažurnog metalnog poda po kojem su njegovi koraci tupo odjekivali, i oseti kako mu se vlastita težina poveava: bio je to znak da Hermes ubrzava, kako bi ga što jae potisnuo prilikom poletanja. On se obazre oko sebe. Visoko iznad, na preseku lunih podupiraa, stajao je venac snažnih fluoroscentnih svetala. On za trenutak zastade, da pri njihovom netreperavom odsjaju namesti kacigu. Vratanca na otvoru koji je vodio u kabinu raskriliše se iznad njega. vrsto meusobno srastavši, kope kliknuše; potpuno spontano, on prstima dodirnu široki rub metalnog okovratnika i udahnu kiseonik. Sada je ve bio potpuno odvojen od vazduha koji je ispunjavao prostoriju. Pritisak je, istina, bio nešto vei nego što je trebalo da bude, ali asak potom, automatski se, sam od sebe, dovede na odgovarajuu meru. Platforma na koju je zakoraio, lagano se stade dizati. Otvor, trenutak pre toga potpuno taman, osvetli se iznutra, i pokretna platforma, izravnavši se sa pragom otvora, zaustavi se. Bez imalo žurbe, zakoraivši preko praga svojim zamašnim izmama, on elastinom rukavicom dohvati nadole izvijeno doruje ograde, kako bi sebi olakšao kretanje. Prihvativši se, potom, obema rukama za držae, on lako skliznu u kabinu. Vratanca se za njim zatvoriše, i gotovo istog asa zau se neki melodiozni zvižduk, koji je postajao sve glasniji. Bio je to gasni ventil što je dotle stajao okaen iznad rakete, ali kojeg hidraulini klipovi sada spojiše sa propulzionim cevima. Bio je to nain da se sprei isticanje vazduha iz broda prilikom poletanja, odnosno, da se zatruje od izduvnih gasova motora. Mirno, kao da se nalazi u simulatoru, on dohvati rebrasta creva grejnorashladnog ureaja i prikopa ih za odgovarajue džepie na svojoj odei. Kope istog asa kliknuše, dajui na znanje da su spojnice vrsto prionule jedna uz drugu. Bio je sada potpuno povezan sa letelicom. Obloge na zidovima stadoše da se naduvavaju, i nadimale su se sve dok ga sasvim ne obujmiše, povivši ga kao kakvo odoje, ali samo do mišica, kako bi mu ruke ostale slobodne. Nije bilo više mesta nego u kakvom egipatskom sarkofagu. Zapravo, ovaj lender jednosed i jesu nazivali 'kovegom'. Ruica za odbrojavanje nalazila mu se s desne strane. Naposredno ispred njegovog lica, kroz staklo kacige, svetlucala je upravljaka tabla: analogni brojanici, digitalni visinomeri, brojanici za merenje energije i veštakog obzorja, i - u samom njenom središtu - etvrtast, neukljuen ekran. Kada je pomerio ruicu sve se svetiljice odmah popališe, treperei put njega prijateljski, gotovo kuevno, uveravajui ga da je sve spremno: glavni motor, osam ispravljaa, etiri retro-mlaznika, omasti jonosferski padobran, kao i još jedan veliki padobran za sluaj opasnosti (ali mu ekran, nizom bledeih takica, smesta obznani da nikakve stvarne opasnosti nee biti: pred njim je stajala savršena krivulja leta, od Hermesa - oznaenog zvezdicom - do lunog obrisa planete). Sa zakašnjenjem od delia sekunde svoju prisutnost objavi i trei padobran (poznat još i pod nadimkom 'rezervni toak'). Ovakvi su mu trenuci bili od ranije poznati, i sada se prepusti uživanju u njima. Imao je puno poverenje u te treperave, žmirkajue lampice - zelene, narandžaste, plave - znajui dobro da mogu zablistati i crvenim, kao oi zakrvavljene u asu užasa; jer nije postojao nikakav mehanizam koji u nekom trenutku nije mogao izneveriti, mada su se svi, ulažui sve svoje umee, potrudili da preduprede svaki mogui kvar. Odbrojavanje je ve uveliko zapoelo. inilo mu se kao da u slušalicama uje i disanje ljudi okupljenih u kontrolnoj prostoriji; naspram te žive pozadine zaustavljenih dahova, ravnodušni, mehaniki glas egrtavo je nizao sve manje i manje brojke. Kod deset, on oseti kako mu se puls i nehotice ubrzava, i namršti se, kao da upuuje prekor svom neposlušnom srcu. Prilikom poletanja kod svakog bi došlo do male tahikardije; dogaalo se to ak i prilikom rutinskih poletanja, a ovo je bilo prilino daleko od toga. Bilo mu je milo što mu se niko ne obraa, ali kada
bi izgovorena re 'nula' i kada naie lagani drhtaj prožimajui oveka i mašinu objedinjene u jedinstveno bie, do njega dopre blagi glas - glas nekoga ko oigledno nije bio u neposrednoj blizini mikrofona: "Neka vas Bog uva." Te ga rei iznenadiše, mada je, možda - ko zna? - i oekivao da ih uje od tog oveka. Ali više nije bilo vremena za takva razmišljanja. Letelica, ponesena monom, pa ipak nežnom hidraulinom šapom, kao da je neka džinovska elina ruka u satenskoj rukavici izvlai iz cilindrinog ždrela, konano se odvoji od broda. Obavijen sa svih strana nije se mogao ni pomeriti, ali trenutak ili dva pre no što e motori zagrmeti oseti kako ga pod svoje uzima bestežinsko stanje. U trenu, uini mu se kao da na ekranu vidi vlastitu letelicu kako stremi uvis; ipak, pomisli da mu to samo mašta radi previše burno. Raketa - dobila je ime Zemlja, na njegov vlastiti zahtev - naini kolut; poput glavica ioda i zvezde se zavrteše meu njima i odmah išezoše. Njegova letelica, brišui kroz bezdanu tminu gonjena svojim korekcionim mlaznicima, konano uhvati pravac: putanja kojom se kretala savršeno je, u svakoj pojedinosti, odgovarala proraunu kompjutera. Trebalo je da se ve javi Hermesu, ali je i dalje utao - uživajui u svom samotnikom letu. "Hermes oekuje vaš izveštaj." Bio je to Stirgard. Ali pre no što je mogao da odgovori, zau se još jedan glas, Harašov. "Mora da je zadremao." Takve šale, podseajui na sirov humor iz vojnikih baraka, bile su este u doba ranih svemirskih letova: prosto, da bi se bar donekle obodrili ljudi suoeni s jednim potpuno novim iskustvom - budui da su se u telu rakete morali oseati kao da su zatvoreni u nekoj artiljerijskoj granati. Tako je i Gagarin, u svom poslednjem trenutku, izrekao na ruskom rei koje približno odgovaraju uzviku "Džeronimo!" <Aluzija na uzvik generala Kastera, u bici s indijanskim poglavicom Džeronimom, kod Litl Big Horna; smisao uzvika bio je 'Ovo je kraj' ili 'Proklet bio!' (Prim. prev.)> Iz tog istog razloga u to vreme niko ni sluajno ne bi rekao: "Istie nam kiseonik. Gušimo se", ve: "Imamo mali problem." Haraš se sa svojom dosetkom, po svoj prilici ne budui ni sam toga svestan, samo ponašao u najdubljem skladu sa jednom veoma starom tradicijom. I stoga i Tempe, bez pravog razloga, odvrati: "Letimo, letimo", a onda se, trenutak kasnije pribra i saopšti odgovarajuim, profesionalnim tonom: "Ovde Zemlja. Sve funkcioniše u najboljem redu. Usmeravam se prema Delti Heparije. Ui u u atmosferu kroz tri asa. Potvrdite. Prijem." "Potvreno. Metereološki uslovi na Hepariji - nula. Oblano. Vetar:severseveroistok, brzina trinaest metara u sekundi. Nad svemirskom lukom oblaci na visini od devet stotina metara. Vidljivost dobra. Želite li da razgovarate s nekim ovde?" "Ne, želeo bih da razgledam Kvintu." "Ugledaete je kroz osam minuta im uete u ekliptiku. Tada možete izvršiti i ispravke u putanji. Prijem." "Izvršiu ispravke kada dobijem signal od Hermesa. Prijem." "Sreno. Kraj." Posle razaranja ledenog prstena pregovori su potrajali etiri dana i etiri noi. Opštili su samo sa Heparijom - ega u prvom trenutku nisu bili svesni, budui da im je na ultimatum bilo odgovoreno posredstvom jednog tako malenog i tako dobro zamaskiranog veštakog satelita da ga ak ni DEUS nije uoio - sve dok ovaj nije progovorio. Postavljen na stacionarnu orbitu na etrdeset dve hiljade kilometara iznad planete, satelit se u skladu s tim oko nje i obrtao; a kada bi zašao za drugu planetinu stranu, prekidi u komunikaciji potrajali bi itavih sedam asova. Vodio je sa Hermesom razgovor koristei se dvadesetjedansantimetarskim opsegom u vodoninom spektru. Brodski radar morao je pomno da ispita satelitove cisplanetarne emisije, pre no što je ustanovio na koji to nain služi Heparija kao radio-stanica, koja se nalazila u neposrednoj blizini luke gde je lažnog Hermesa snašla njegova zlehuda sudbina... Stanica je emitovala na talasnoj dužini od deset kilometara; to je fiziare odmah navelo na pomisao da je re o nekom vojnom postrojenju, ija je svrha bila da pree na delo i u sluaju da doe do masovne razmene atomskih udaraca. Takav bi atomski dvoboj bio propraen elektromagnetnim udarnim talasima koji bi onemoguili svaku
bežinu, odnosno radio-komunikaciju, i uz takvu megatonsku koncentraciju udaraca po odabranim ciljevima ostali bi savršeno beskorisni i obini laserski odašiljai. U tom bi sluaju, u stvari, samo ultradugi talasi mogli biti od koristi, ali bi ih njihove niske informativne mogunosti, ipak, inile neprikladnim za odašiljanje multibitnih poruka u kraim vremenskim razdobljima... Upravo iz tog razloga Stirgard je Hermesove odašiljae odmah usmerio prema toj radio-stanici. Budui da nije odmah odgovorila, poslao joj je sledei ultimatum: ili e pristati na neposrednu komunikaciju, ili e u naredna dvadeset etiri asa biti uništeno sve što se nalazi na stacionarnoj orbiti oko planete - bilo prirodnog, bilo veštakog porekla; a ukoliko ni do tada ne stigne nikakav odgovor, smatrae opravdanim da podigne temperaturni nivo na podruju od oko osam hiljada hektara oko svemirske luke - ukljuujui, dakako, i samu luku - na dvanaest hiljada kelvina. To bi, dakako, znailo da bi spoljni omota planete bio sažežen, i pretvoren u kašu do dubine koja bi iznosila etvrtinu prenika. Pretnja je upalila, premda su Nakamura i Kirsting nastojali da kapetana odgovore od preduzimanja tako drastine mere, budui da bi to, de facto, znailo objavu rata. "Zakon meuplanetarnih odnosa prestao je da nas obavezuje onog asa kada su nas prvi put napali", odbrusio je Stirgard. "Pregovori na kilometarskim talasnim dužinama, uz sva pitanja i odgovore, tamo-amo, mogli bi se vui mesecima, i pored fizikih razloga za utrošak tolikog vremena mogli bi postojati i neki skriveni strateški razlozi za odugovlaenje - kako bi nas, možda, u nekom trenutku zaskoili. Nisam voljan da im pružim priliku za to. Ukoliko ovo smatrate prijateljskom razmenom mišljenja, onda, gospodo, ne želim više da ujem ni rei o tome; ukoliko, pak, smatrate da je ovo votum separatum, u tom sluaju vaša emo mišljenja uneti u brodski dnevnik. Odgovornost u biti speman da snosim kada komandu predam nekom drugom. U meuvremenu, ni na pamet mi ne pada da podnesem ostavku." Uzvrativši protivpredlogom, Heparija je iznela zahtev da se podruje izaslanikovog delanja strogo ogranii. Pojam 'kontakta' sve se više rasplinjavao što su se više trudili da ga pobliže odrede. Stirgard je želeo susret oi u oi izmeu svog oveka i predstavnika lokalne vlade i nauke. Meutim, ili su se Kvintanjani i Zemljani u pogledu njihovog tumaenja u potpunosti razilazili, ili se u pogledu toga izmeu njih ispreio potpun nedostatak poverenja. Tempe je krenuo a da pojma nije imao s kim je trebalo da se susretne u svemirskoj luci; ali on za to nije mnogo ni mario. On nije leteo na krilima ushienja; zapravo, nije ni raunao na neki vei uspeh - i stoga je i sam bio zateen vlastitom smirenošu. Tokom priprema za let saopštio je Harašu da zaista ne veruje da e ga živog odrati. Mogue je bilo da se ophode bez imalo samilosti - to bi se, ak, od njih moglo i oekivati; ali idioti zasigurno nisu bili. Pregovori su propraeni svesrdnim premišljanjima na brodu. Uporno pružajuu otpor, cenjkajui se oko svake take, Kvintanjani su se najzad izborili za prihvatljive - za sebe - uslove za sastanak. Posetiocu e biti dozvoljeno da izae iz svoje letelice i pregleda ostatke lažnog Hermesa; bie mu, takoe, omogueno da se slobodno kree u preniku od deset kilometara od svoje letilice, uz punu bezbednost, pod uslovom da 'ne postupa neprijateljski', odnosno da svom domainu ne uputi 'pretee poruke'. Na velike teškoe naišli su pokušaji da se odredi taniji smisao ovih izraza; jer, što je nivo apstrakcija postajao viši, to su se više razilazile zemaljska i kvintanska semantika. Izrazi poput 'vlast', 'neutralnost', 'strana' ili 'garancije' nisu znaile isto i jednima i drugima - bilo usled nekog spoljnog inioca, kao što je, na primer, fundamentalna razliitost njihovih istorija, bilo usled hotimine neasnosti. Meutim, ni neasnost nije, neminovno, morala oznaavati želju da se prevari ili obmane: ako, na primer, zaglibljena u stogodišnji rat, Heparija u pogledu pregovora nije bila ni sasvim slobodna ni sa punim ovlašenjima - ona, u svakom sluaju, nije želela, ili nije smela, da tu injenicu poveri Hermesu. Još je jedan inilac, prema uverenju koje su, mahom, delili svi na Hermesu, mogao proisticati i iz okolnosti da je višegeneracijski sukob na Kvinti morao ostaviti neizbrisiv trag kako na nain mišljenja tako i na sam jezik njenih žitelja. Dan uoi poletanja Nakamura se obrati pilotu sa molbom da razgovaraju u etiri oka. Tako se, bar, izrazio. Razgovor je poeo okolišei: da pamet bez
hrabrosti ne vredi ništa više nego hrabrost bez pameti. Rat, koji se preneo u svemir, mora da je bio interkontinentalnih razmera. Shodno tome, prema njegovom mišljenju, najbolje bi bilo odaslati jednako ovlašene izaslanike obema silama, uz predhodno obeanje da ni jednoj ni drugoj strani nie biti uruena nikakva informacija koja bi mogla imati vojni znaaj. Kapetan je ve odbacio ovaj predlog, jer je želeo da svog izaslanika sve vreme drži na oku. Brod, dakako, nije u isti mah mogao biti na obe strane planete. Pored toga, kapetan je želeo da kod Kvintanjana ostavi utisak da e zaista uzvratiti istom merom ukoliko mu se izaslanik ne vrati zdrav i itav. Nije, dakako, pobliže odredio šta je imao na umu pod 'ovlašenjem punom merom' - što je bila ispravna taktika, ali istovremeno i taktika koja izaslaniku nije pružala punu i bezuslovnu zaštitu. Nakamura je bio daleko od svake pomisli da kritikuje kapetana. Zatražio je da razgovara sa pilotom smatrajui to svojom dužnošu. Kako je Šekspir jednom napisao, bilo je opasno za bie nižeg reda da 'zae i nae se sred gneva dva mona suparnika'. A ovde je, ak, bilo tri mona suparnika: Hermes, Nordstralija i Heparija. Pitanje je bilo koliko je Kvintanjanima bilo poznato? Znali su da došljaci uživaju nadmo i u ofanzivnim i u defanzivnim dejstvima, i da su bili u stanju da udarce zadaju s izvanrednom tanošu. Posmatrano sa tog stanovišta, u ijem je, dakle, interesu bilo da izaslanik ostane u dobrom zdravlju? Jer, zamislimo da se izaslaniku nešto dogodi. Heparija bi nema sumnje tvrdila da je u pitanju žaljenja vredna nazgoda, dok bi Nordstralija, sa svoje strane, nastojala da pokaže da posredi nikako nije bio nesrean sluaj. Na taj nain, cilj i jednih i drugih bio bi da Hermesovu odmazdu skrenu sa svojih glava, i usmere je, ako je ikako mogue, na onu drugu stranu. Kapetan im je, zaista, obeao da e ih u tom sluaju snai sveopšte razaranje - ali, opet, istorija je ve više puta posvedoila da pretnja Strašnim sudom u politici esto nije bila preterano delatna... Nekoliko se Amerikanaca u dvadesetom veku odnekud javilo s idejom o 'mašini sudnjeg dana' - re je, zapravo, o kobaltnoj superbombi koja je sve narode Zemlje trebalo da stavi pred izgled sveopšte smrti. Ali niko im u tome nije pružio nikakvu ozbuljnu podršku - s pravom, uostalom, jer onog trenutka kada bi se stvorio utisak da više nema šta da se izgubi, nestala bi i svaka mogunost za voenje realpolitike. Apokalipsa, kao, vid odmazde, sadrži u sebi malo verovatnosti. Zaista, da li bi Hermes pristupio uništenju itave jedne planete - samo s toga što je neki kamikaza sa Heparije pokušao da ugrozi izaslanikov život? Pilotu se Japanevo razmišljanje inilo savršeno prihvatljivim. Kako, onda, nisu u to uspeli da ubede i kapetana? Klanjajui se utivo svom gostu, Nakamura nije skidao osmeh sa usana. "Razlog je u tome što smo ostali bez ikakve strategije. Kapetan ne želi da rasplie vorove; on, jednostavno, smera da ih presee jednim potezom. Smerni Nakamura ne smatra da se nad bilo kim može uzvisiti. On samo misli vlastite, nakamurinske misli. A o emu to razmišlja? Pa, o tri zagonetkama. Prva se zagonetka odnosi na sam in upuivanja izaslanika. Da li e to dovesti do 'kontakta'? Možda, ali samo simbolino. Ukoliko se izaslanik vrati zdrav i prav, pošto se sretne sa Kvintanjanima i sazna da se o njima nema ništa saznati, bilo bi to izvrsno postignue. To kod poštovanog pilota izaziva smeh? Planeta je još manje pristupana nego što je to i sam Mont Everest. Mada na toj proslavljenoj planini osim stenja i leda nema nieg drugog, tokom niza godina stotine ljudi izlagalo je svoje živote da bi se na nju uspeli, pa makar na njenom vrhu postajali tek nekoliko kratkih trenutaka. A oni koji su bili prinueni da se vrate, pošto su se uspeli do na svega dve stotine metara od vrha, ali ne i dalje, smatrali su sebe poraženima - premda mesto do koga su se uspentrali nije imalo ni manju ni veu suštinsku vrednost od mesta ka kojem su se uputili... Motiv naše ekspedicije veoma je veoma nalik na motive tih osvajaa Himalaja. Meutim, u pitanju je zagonetka s kojom se ljudi raaju i umiru, te su se, tako, sasvim svikli na život s njom. Druga zagonetka, za Nakamuru, jeste sudbina pilota. Neka nam se samo sreno vrati! Meutim, ukoliko se, ipak, nešto nepredvieno dogodi, Heparija e tvrditi da je u pitanju belo, a Nordstralija da je re o crnom. Suoen sa tom suprotnošu, kapetan e biti prinuen da napusti ulogu osvetnika i da se uživi u
ulogu sudije. Naša pretnja, dovoljna da ih prinudi da prihvate izaslanika, ostae da lebdi u praznom prostoru. Trea zagonetka možda je i najvea. Re je o nevidljivosti Kvintanjana. Mogue je da niko nee ni pokušati da vam ugrozi život. S druge strane, nije uopšto neverovatno da Kvintanjani jednostavno ne žele da nam se otkriju - da nam pokažu kako izgledaju." "Možda, u stvari, izgledaju kao udovišta", pokuša da se našali pilot. Nakamura se i dalje osmehivao. "I u pogledu toga moramo prihvatiti mogunost simetrije. Ukoliko se oni nama budu inili kao udovišta, pa, u tom sluaju, moraemo prihvatiti da i mi njima liimo na monstrume... Oprostite mi, ali to što rekoste zvui mi pomalo detinjasto. Kada bi neki oktopod imao razvijen smisao za lepo, njemu bi se i najlepša žena na svetu inila kao pravo udovište. Ne, klju ove zagonetke ne krije se u prostorima estetike..." "Ali, onda, gde?" upita pilot. Japanac je oigledno pobudio njegovu znatiželju. "Kada je u pitanju vojno-tehnološki kompleks, ve smo ustanovili da izmeu Kvintanjana i Zemljana postoji izvestan broj dodirnih taaka. I upravo nas ta bliskost dovodi pred raskrsnicu: ili su veoma nalik na nas, ili su 'bia zla'. Meutim, takva raskrsnica ista je funkcija. S druge strane, injenica je, a ne funkcija, da ne žele da nam pruže priliku da vidimo kako izgledaju." "Zbog ega?" Nakamura saoseajno prignu glavu. "Kada bih to znao, vor bi ve davno bio raspleten i naš kolega Polasar ne bi sada morao da priprema siderale. Ipak, usudiu se da nainim tek jednu, mada prilino neodreenu pretpostavku... Imaginacija jednog Japanca podosta se razlikuje od imaginacije nekog Zapadnjaka. Veoma duboko u tradiciji moje zemlje ukorenjena je maska. Sklon sam, stoga, da poverujem da su Kvintanjani, odupirui se našim željama svim sredstvima što su im stajala na raspolaganju - to jest, odbijajui da vide ljudska bia na svojoj planeti - uprkos svemu, od samog poetka, i takvu mogunost uzimali u obzir. Još ne vidite nikakvu vezu? Pa, mogue je da ete biti u prilici da posmatrate Kvintanjane, a da ak ni ne budete svesni da upravo to inite... S druge strane, mi smo put njihove planete slali slikovite prikaze sa junacima u ljudskim oblijima. Mark, ne mogu vas ohrabriti. Hrabrost ve imate i više nego što vam je neophodno... Mogu vam samo ponuditi jedan savet." On za trenutak zastade, a onda nastavi, više se ne osmehujui, i lagano izgovarajui rei: "Savetujem vam smernost. Ne oprez. Niti vam savetujem da budete puni poverenja. Samo smernost - a to e rei spremnost da prihvatite da sve, ali baš sve - što budete videli može biti potpuno drugaije nego što vam izgleda... Kraj razgovora." I tek pošto je ve prilino odmakao na svom putu ka plenti Tempeu se uini da je u Nakamurinim reima bilo i skrivenog prekora. Jer, upravo su Tempe i njegova ideja o 'foto-stripu', odnosno 'crtanom filnu', uinili da se Kvintanjani iz prve ruke obaveste o tome kako ljudska bia zapravo izgledaju. (Ukoliko je to, uopšte, bio prekor.) Pojava planete još više kod njega pojaa ovakva razmišljanja. Njeno bezazleno belo lice, ovenano belim cirusima i bez i traka ledenog prstena ili minule katastrofe, ljupko je plovilo kroz prazninu, potiskujui tminu i bledi zvezdani prah prema ivicama ekrana. Gotovo istovremeno, daljinomer stade da izbacuje brojke uz brzo egrtanje. Duž pribrežnih obala Nordstralije, krcatih fjordovima, hladni front donosio je spljoštene slojeve oblaka sa severa. U meuvremenu, i Heparija postade vidljiva - u poprilinom skraenju - na istonom ispupenju globusa; protezala se ispod tamnog pojasa, i samo su se u njenim polarnim podrujima blistali ledeni planinski vrhovi. Hermes ga obavesti da e kroz dvadeset osam minuta dotai amosferu, i on na to izvrši malenu ispravku u svojoj putanji. U kontrolnoj odaji Gerbert i Krsting nadzirali su rad Tempeovog srca, plua i funkcionalnih moždanih struja, dok su u navigacionoj prostoriji kapetan, Nakamura i Polasar budno pratili letelicu, spremni da se umešaju u sluaju bilo
kakve opasnosti. Mada ne beše sasvim jasno kakve bi vrste ta opasnost mogla biti, kao što ne beše jasna ni priroda njihovog mogueg uplitanja, ve sama injenica da su glavni fiziar i glavni inženjer stajali spremni pored Stirgarda unosila je bodrost u turobno (da se o napetosti i ne govori) raspoloženje na brodu. Teleskopi za osmatranje pružali su potpuno jasnu sliku srebrnaste iode na kakvu je Zemlja sada bila nalik, odražavajui isto uveanje kako bi raketa sve vreme stajala naspram mlenobelog diska Kvinte. Konano, DEUS ispuni atmosferski monitor, koji je sve do tog asa bio potpuno prazan, narandžastim brojkama: letelica se nalazila na dve stotine kilometara iznad okeana, sred proreenih gasova, poinjui da se zagreva. Njena siušna senka pade na more oblaka i ubrza, dok je promicalo preko njegove devianske beline. Zemljin kompjuter, odašiljui itavu salvu impulsa, uputi prema Hermesu poslednje podatke o letu, budui da je kroz trenutak ili dva plazmatina jastuad nastala usled trenja u debljim slojevima vazduha trebalo da onemogue svaku dalju komunikaciju sa matinim brodom. Jedna zlatna iskrica oznai mesto na kojem je Zemlja ušla u jonosferu. Svetlost, odmah potom, naraste i proširi se: to je pilot ukljuio rakete za koenje. Senka išeze, u trenutku kada letelica utonu meu oblake. Posle dvanaest minuta, cezijumski asovnici sa zadatim i sa stvarnim vremenom poklopiše se, a spektograf, koji je do tada pratio plameni odsjaj što ga je iz sebe luio motor lendera, zamrai se; prikazujui, potom, drugi red nula, na njemu konano zablista klasina re: brennschluss. Hermes je plovio visoko iznad Kvinte, kako bi taku na koju je Zemlja trebalo da se spusti sve vreme imao pod sobom, u svom nadiru. Glavni osmatraki ekran bio je ispunjen neprobojnim zidom oblaka. Kao što beše dogovoreno, domaini su, iznad tog podruja, u prekriva od oblaka ubacili ogromne mase metalnog praha, stvorivši na taj nain štit koji je trebalo da onemogui svako radiometrijsko utvrivanje mesta prizemljenja. Stirgard je odluio da prihvati i ovaj uslov, ostavivši, meutim, sebi pravo da preduzme 'drastine mere' u sluaju da neki od laserskih signala, koje je Tempe trebalo da šalje svakih sto minuta iz bilo kog razloga ne stigne do Hermesa. Kako bi, u poslednjoj fazi sletanja, obezbedili pilotu makar malu meru vidljivosti, fiziari su njegovu letelicu opremili dodatnim odeljkom u koji je smeštena gasovita mešavina srebra i slobodnih amonijakih radikala, izložena visokom pritisku. I kada je letelica prodrla u stratosferu i zabola se u nju svojim krmenim delom, i njena se ognjena griva stala sa svih strana uzdizati prema pramcu, taj se odeljak uz pomo detonatora oslobodi. Tako osloboen, i potisnut nadole, odeljak doe u dodir sa plamenom i plazmom i usled vreline se istopi. Burno se širei, gasovita smeša poprimi izgled levka kakvog tornada i u svom jarosnom vihoru, pomamno tutnjei, procepi prekriva od oblaka i naini u njemu široko vrtložje. Istovremeno, izbacujui iz mlaznika teni kiseonik umesto hipergola, letelica razveja plazmatinu jastuad i rašisti sebi vidno polje. Kroz na toplotu otporna soiva kamera sada se ve moglo videti sletno polje, uokvireno nabreklim olujnim oblacima. Pilot ugleda etvorougaonu površinu svemirske luke, oivienu, na severu, planinskim obroncima, a na preostalim stranama crvenim iskrama što su na uskovitlanom vazduhu podrhtavali poput zadimljenih plamiaka svea. Iz tih su se iskrišta izlivali mlazevi metalnog praha. Eksplodirajua smeša amonijanih jona i srebra ispunila je svoju svrhu: da iz preostalih oblaka iznad sletnog polja izazove kišu. I zaista, na tle se spusti pravi potom, i zadimljene, purpurne iskre tokom nekoliko narednih minuta gotovo da zgasnuše. Zgasnuše, ali ne utrnuše. Malo potom ponovo zablistaše, tvorei prljave pramenove vodene pare. Usmerivši, kroz oblake pare koje je razvejavao olujni vetar, pogled prema jugu, pilot ugleda neko crno zdanje nalik na prignjeenog oktopoda ili lignju, sa bezbroj ravastih, blistavih traka. Trake, meutim, nisu predstavljale ni vodove ni drumove: bile su luno i popreno postavljene. Utisak o oktopodu, pak, mogao je poticati i od jednog polifemskog oka koje ga je, iz tog zdanja, posmatralo oštrim, svetlucajuim pogledom. Po svoj prilici je u pitanju bio ogroman optiki paraboloid koji je pomno pratio njegovo sletanje. Dok se spuštao, zelenilo bregova na severu, s one strane sletnog polja, poprimi, meutim, drugaiji izgled. Ono što je iz velike visine imalo izgled
strmog, šumovitog masiva, sa pravougaonom betonskom ploom koju su postavili i izravnali roboti, sada izgubi privid lisnatog gorja. Jer, nisu se to krošnje drvea preplitale da ustroje njegovo tamnozeleno, kosmato lice - ve je to bio suv, beživotan, žbunast splet - splet grotesknih bodljikavih žica, ili uvorenih cevi, ili kablova. Prinuen da skrene pogled sa šumovitih padina gde je belina mestiminih estara narušavala sivosrebrnastu masu etinarskih iglica, on ugleda jedan artefakt tuinske tehnologije ije je ustrojstvo odudaralo od svih zemaljskih pravila. Da su, na primer, ljudi pokušali da oblikuju pejsaž oko svemirske luke smeštene u širokoj udolini izmeu metropolisa i planinskih zaravni, sigurno bi se postarali da urede teren, nastojei da, zarad njegove budue svrhe, ne zaborave ni na geometrizovanu estetiku. Izvesno je da gole padine ne bi prekrili itavom džunglom divlje ustrojenih prepleta i vorova - koja, pravo govorei, jedva da je mogla biti delo graditelja ija je namera bila da vojne ciljeve prekriju mrežom lažne vagetacije; jer, usled svoje upadljive neprirodnosti maska bi istog asa samu sebe odala. Kada se letelica, spuštajui se, gotovo sasvim približila sivoj betonskoj pisti, itav planinski venac, pritisnut navalom oblaka što su se vraali, išeze meu njima nalik na bodljikavu kožu nekog gmaza, prošaranu bubuljiavim osipom. Meutim, pre no što ga je ta nesvakidašnja užasnost mogla navesti na razmišljanje o razlici izmeu uobliavanja tehnoloških naprava i omoguavanja, potom, da se samousmeravaju u svojim daljim promenama, i pre no što stiže da još jednom osmotri zdanje na jugu - onog oktopoda što je ve tonuo za obzorje, posmatrajui ga i dalje svojim svetlucavim okom usaenim u crnilo - doe trenutak da pree na runo upravljanje. Pritisak od etiri gravitacije spade na dve; komprimovani kiseonik suknu u obliku ledenog mehura iz mlaznika; zglavkaste noge - savijajui se i širei - izroniše ispod krme. A kada dodirnuše vrsto tle, motor još jednom grmnu i potom, zaneme. Tristatonska letelica naini još nekoliko manjih pokreta na svom postolju, kao da se meškolji, a onda se potpuno ukoi. Pilot oseti u stomaku neku težinu, upadljivo razliitu od one koja nastaje usled usporavanja. Šištanje prigušivaa udarca stade lagano da zamire i on otkopa remenje kojim je bio opasan; potom ispusti vazduh iz bezbednosnih jastuia što su ga obujmljivali sa svih strana i ustade. Remenovi mu skliznuše s ramena i grudi. Aparati za ispitivanje okolne atmosfere nisu ukazivali na prisustvo otrovnih gasova; pritisak je iznosio hiljadu sto milibara; meutim, budui da je imao nalog da iz broda izie s kacigom na glavi, to ne propusti da crevo za dovod kiseonika veže za vlastitu bocu. Pošto se kamere iskljuiše, svetlost u kabini se pojaa. On se obazre oko sebe da proveri šta je dovukao sa sobom. Sa svake strane sedišta stajao je po jedan masivni kontejner; zahvaljujui tokiima, mogli su poslužiti kao runa kolica. Sa mnogo brižnosti, Haraš je na njima ispisao ogromne bojke, 1 i 2, kao da bi ih bilo mogue pobrkati. Nema sumnje, Haraš mu je zavideo, mada to nijednim znakom nije odavao. Bio je dobar drugar, taj Haraš, i pilot požele da ga u ovom trenutku ima kraj sebe. Udvoje bi, možda, bili u stanju da se uspešnije ponesu sa zadatkom koji je sada stajao pred njim. Mnogo pre ovog leta, dok su postojale samo Laugerove rei, izgovorene na Euridici, kojima ga je bodrio da e 'videti Kvintanjane', zapao je u depresiju - koju DEUS nije propustio da uoi - ali posle razgovora sa lekarom Tempe odlui da ne prihvati dijagnozu koju je mašina postavila. Nije u pitanju bilo njegovo uverenje da su, budui zasnovani na pogrešnim pretpostavkama, pokušaji komuniciranja sa Kvintanjanima ostali lišeni svakog smisla; nije ga to pritiskalo, ve injenica da su se upustili u igru kontakta u kojoj je akt nasilja predstavljao najjai adut. Ipak, tu primisao je zadržao za sebe, budui da je iznad svega želeo da ugleda Kvintanjane. Kako je i mogao, uprkos svim svojim sumnjama i neverici, okrenuti lea jednoj ovakvoj prilici? Arago se poeo sumorno odnositi prema njihovoj politici ak i pre no što je bila skovana fraza 'ispoljavanje sile'. Arago je laž nazvao lažju, napomenuvši u nekoliko navrata da se upuštaju u takmienje što uspešnijeg varanja; da toliko silovito traže da uspostave kontakt da se, praktino, sve više od njega udaljuju; da se sve više prekrivaju maskama i ratnim lukavstvima - što ih je, možda, inilo bezbednijim, ali što ih je, istovremeno, sve više i više udaljavalo od istinskog uvida u jednu Tuinsku Inteligenciju. Kao da su jedva ekali da Kvinta ponovo pone da
vrda, spremni da udare posle svakog njenog odbijanja, uinivši na taj nain cilj ekspedicije utoliko manje dostižnim ukoliko su brutalniji postajali udarci koje su zadavali da bi svoj cilj ispunili. On pokrenu ulazna vrata, ali je još neko vreme morao da saeka na rezultate analiza. I dok je njegov kompjuter vario pribavljene podatke o hemijskom sastavu tla, o snazi vetra, o spoljnoj radijaciji (praktino, nula), nije se predeo razmišljanju o sledeim fazama programa; misli su mu, u stvari, krenule put svih onih ravih stvari koje je do sada potiskivao u sebe. I Nakamura je delio redovnikovo mišljenje, ali mu se nije otvoreno pridružio, jer je ono podrazumevalo povlaenje. I sam Tempe je davao za pravo ocu Aragu. Pa ipak, pitanje ispravnosti ili krivice nije ga moglo odvratiti. Ukoliko je Kvinta zaista bila pakao, pa, Tempe je bio spreman da se uputi i u sam pakao, ukoliko je to bio uslov da se sretne sa Kvintanjanima. Istini za volju, ono na šta je do sada naišao nije bilo nalik na pakao. Vetar, devet metara u sekundu; vidljivost, ispod prekrivaa od oblaka, dobra; nije bilo otrovnih gasova, kao ni mina ili eksploziva skrivenih ispod betonske piste, koja je bila pomno pretražena pomou ultrazvuka. A onda se zau zvižduk: to se pritisak u kabini izjednaavao sa pritiskom napolju. Tri zelene lampice zasvetleše iznad ulaznih vrata. Teški poklopac naini polukrug i kliznu naviše. On zau škripanje lestvica koje se stadoše spuštati, i malo potom, tupi zvuk kada pod odreenim uglom prionuše uz betonsku pistu. Pilot izviri i pogleda napolje: puno blistavilo dana preplavi ga kroz staklo na kacigi. Sa visine od oko etiri sprata mogao je dobro da sagleda prostranu ravninu svemirske luke, ispod neba koje ponovo bilo prekriveno oblacima. Severna brda su nestala u izmaglici. U daljini, mrk i crvenkast dim video se iz itavog niza okana u tlu. Naspram te pozadine uzdizao se jedan ogroman, nakrivljen toranj, još iskošeniji nego toranj u Pizi. Bio je to lažni Hermes, samotan i zagonetan u toj pustoši, ukopan u tle otprilike na milju udaljenosti. Nigde nije bilo ni žive duše. U pravcu u kojem su se brda skrivala iza niskih oblaka, na samom rubu betonske piste, nalazila se neka niska, cilindrina zgrada, nalik na Hangar za cepeline. Jarbolasti balvani štrali su iznad nje, meusobno povezani blistavim nitima nalik na paukovu mrežu razapetu preko itave etvrtine obzorja. Oktopodmetropolis, sa svojim svetlucavim okom, nestao je iza zavese od dima na suprotnom obzorju. Sada ga, pomisli pilot, posmatraju posredstvom te pauinaste mreže. Pažljivo je osmotrivši pomou dogleda, sa iznenaenjem zakljui da je vrlo nepravilnog oblika. Materijal od koga je mreža bila nainjena visio je neravnomerno rasporeen, tvorei manje i vee praznine, poput stare mreže koju je neki džinovski ribar razapeo preko kolja - kolja toliko optereenog vlastitom težinom, kao i težinom same mreže, da se povijalo u svim pravcima. Sve je to delovalo nekako aljkavo. U svakom sluaju, svemirska luka bila je potpuno pusta, kao da je neko izdao nalog da se, usled približavanja neprijatelja, itavo podruje napusti. Odbacujui od sebe primisao, koja je bila koliko snažna toliko i odbojna, da pred sobom nema antene ve da, zapravo, posmatra delo nekih udovišnih insekata, on se stade spuštati niz lestvice, pognuvši se pod teretom kontejnera koji je nosio. Bio je težak gotovo stotinu kolograma. Stigavši do kraja lestvica on otkopa remenje, spusti kontejner na beton, i stade ga gurati prema 'Hermesu', koji se koso uzdizao stojei na svom u tle nabijenom kremenom delu. Hodao je odmerenim koracima, ne žurei, tako da kod onih koji su ga posmatrali (ni trenutka nije posumnjao da ga posmatraju) ne izazove ni trun podozrenja. Bilo im je, bez sumnje, potpuno jasno da e se on potruditi da pregleda olupinu; ono, meutim, što nisu znali, bilo je kako e to uiniti. Dospevši do krme, gde su mlazevi letelice nainili zrakastu pukotinu na betonskoj pisti, on zastade i obazre se oko sebe. Mogao je da uje, ak i kroz kacigu, kako vetar zavija, ali ga, zaštien svemirskom odeom, uopšte nije oseao. A onda, kratki zvižduci hronometra opomenuše ga da je vreme da se lati posla. Malene, duraluminijumske lestvice na rasklapanje, kako se ispostavilo, nisu mu bile ni potrebne. Tano iznad levka mlaznika, koji su se pri padu pretvorili u neku vrstu džinovske harmonike, jedna nagorela rupa zjapila je na krmenom delu. Metalne oplate na rupi bile su izvijene prema spolja; bio je tu i jedan patrljak brodskog rebra, takoe posuvraen usled eksplozije. Ukoliko bi se našao u
škripcu, lako bi se kroz rupu mogao uvui u letelicu, pri emu bi jedino morao paziti da mu oštre ivice pukotine ne razderu svemirsku odeu. Trenutak potom, uspuza uz jedan od krakova na koje se letelica doekivala pri sletanju, i koji ak nije dospela ni da sasvim ispruži - toliko su se žurili da otvore vatru. Nije to, dakako, bilo baš sasvim lišeno smisla, budui da su svemirske letelice uvek bile najranjivije u trenutku kada su iskljuivale glavni motor i kada su itavu svoju težinu polagale na svoje rasklopljene stožere. Vukui sve vreme za sobom kontejner, on što je veše mogao ispruži vrat, kako bi osmotrio stanje u utrobi broda. Sa mesta na kojem se nalazio nije mu bilo mogue da sagleda i pramane otvore, koji su bili zavareni; meutim, ipak mu poe za rukom da ugleda vrata koja su vodila do brodskog skladišta. Na njegovo iznenaenje, bila su zakljuana i nisu odavala nikakav znak da je bilo pokušaja da se nasilno otvore. Uostalom, ne bi bilo nimalo lako otvoriti ih spolja. udno... Pošto su uništili pogonske odaje jednim jedinim teškokalibarskim hicem - uinivši da se brod, pogoen, poprilino iskosi - zbog ega bi se u njega uvlaili kroz jednu radioaktivnu pukotinu prenika jednog metra, umesto da ga prethodno, pomou dovoljno vrstih skela isprave, i tek se potom probiju u njegove središnje delove? Da li je to znailo da ni posle stotinu godina ratovanja nisu imali inženjerce s odgovarajuom opremom, niti sposobne vojne inženjere? Sasvim zbunjen ovakvim ponašanjem ovdašnjih vojnika, i dalje se muio sa kontejnerom, pošto ga je konano uvukao za sobom... On uperi radiometar put najguše tmine. Jednonamenski reaktor se istopio, baš kao što su to njegovi tvorci i bili planirani, i kroz Kvingstonove ventile ugraene upravo iz tih razloga, izlio se na betonsku podlogu svemirske luke, nainivši tu omalenu, radioaktivnu baru. Odajui u sebi priznanje Nakamuri i Polasaru na veoma uspešno obavljenom poslu, on ugasi runu svetiljku. Sve oko njega bilo je tiho i, ponovo, nejasnih obrisa. Od pogonskih odaja ak ni parad nije preostala. Držai su bili nainjeni tako da podnesu teret dizanja dvehiljadutonske, prazne, lažne letelice, i da se, ipak, raspadnu na najmanji nalet vazduha. Kazaljka na Gajgerovom brojau smiri ga pokazujui da tokom sledeeg sata nee primiti zraenje vee od jedne stotine rendgena... On, konano, pristupi poslu, izvukavši iz kontejnera dve spljoštene metalne kutije i izruivši na pod njihovu sadržinu: ogroman broj sintetikih insekata, s ugraenim mikrosenzorima. Zatim se pažljivo spusti na kolena meu njih, kao da odaje poslednju poštu razorenom brodu, i okrenu prekida za pokretanje mahanizma što se nalazio na dnu vee kutije. Razasut preko itavog zakrivljenog metala, roj odjednom ožive. Nasumino, mahnito se koprcajui na svojim vlaknastim nožicama - nalik na prave kukce koji, našavši se na leima, nastoje svim silama da se iskobeljaju i ponovo osove na noge - insekti jurnuše na sve strane. On strpljivo poeka da ga i poslednji meu njima napusti. Kad preostade samo jedan par, oigledno u kvaru, bespomono kružei podno njegovih kolena, on ustade i izie na dnevnu svetlost, vukui sada gotovo prazan kontejner za sobom. Na pola puta nazad on sa njega skide jednu grivnu, postavi je na njeno sklopivo postolje, i upravivši je prema krmi, konano se vrati na Zemlju. Tano pedeset devet minuta proteklo je otkako je sleteo. Tridesetak preostalih upotrebi da naini nekoliko snimaka okoline, hvatajui, pre svega, onu visokorazapetu mrežu, i koristei se pri tom razliitim filterima i soivima. I tek potom uvue lestvice u letelicu. U zatamnjenoj kabini, kompjuter je ve bio na delu. Preko releja, postavljenog na pola puta izmeu lažnog Hermesa i Zemlje kako bi signal bio što jasniji, insekti su, koristei se infracrvenim emisijama, ve izveštavali o svojim nalazima. Zajedno sa kompjuterom i njegovim programom, tvorili su, zapravo, jedan nesvakidašnji elektronski mikroskop. Mikroskop je delovao nesvakidašnje samo po tome što je, prostorno, bio izdeljen na nekoliko podjedinica. Desetak hiljada njegovih siušnih kukaca prekopavali su sve uglove olupine, zavirujui ispod pepela, ai, prašine, otpadaka, kao i komadia šljake i istopljenog metala - sve u nastojanju da ustanove prisutnost neega što ne pripada, izvorno, samo brodu. Njihove elektronske glavice bile su "ordotropine' - što e rei u najvišoj meri osetljive na molekularna ustrojstva prisutna u svim živim (kao i neživim) mikroorganizmima. Kukci, previše ogranieni da bi mogli samostalno da vrše dijagnozu, služili su tek kao daljinska soiva
mikroskopa-analizatora koji se nalazio na Zemlji; ovaj, pak, ve je poeo da od prikupljenih podataka slaže prve mozaike i, istovremeno, da ih tumai. Bilo je oevidno da je tehnobiotiko umee ovdašnjih inženjera smrti zaslužilo sva priznanja. Insekti su omoguili da se, ak i u najbezazlenijem smeu, ustanovi prisustvo sporodelujuih virusa. Zapravo, milioni virusa bili su rasejani svuda unaokolo, izigravajui bezazlene estice prašine. Meutim, kompjuter nije još sa punom pouzdanošu odredio dužinu perioda njihove primirenosti. U pitanju su bile spore - jajašca - usnula u svojim molekularnim inkubatorima, da bi odatle izronila tek posle nekoliko nedelja ili nekoliko meseci. Na osnovu toga on izvede neizmerno važan zakljuak: trebalo je da planetu napusti živ i dobar, kako bi kugu preneo na palublje Hermesa. Ovakav zakljuak, nepobitan u svojoj loginosti, uini da mu se misao veže za gest krajnje odvažnosti. Na kraju krajeva, samo ukoliko se vrati na brod poslužie kao prenosilac smrtne presude. Ali u tom trenutku, na ovoj taki, iznenadne sumnje ophrvaše ga. I virusi su mogli biti tek puka varka. Pošto im otkrije prisustvo, ovek je mogao biti nadvladan potrebom - imajui u vidu upravo opisana razmišljanja - da uini nešto nesmotreno. A kako je samo lako bilo nekom brzopletom i lakomislenom da krene u susret nesrei! Nalazio se, u stvari, u položaju ija je priroda bila tipina za algebru sukoba. Jedan igra nainio bi model svog protivnika - model koji bi, istovremeno, obuhvatio i protivnikov model date situacije, a onda na njega odgovorio modelom modela modela, i tako dalje, do u beskonanost. U takvoj igri više nije bilo nikakvih vrstih, pouzdanih injenica. Veoma lukavo, pomisli pilot - avolski lukavo. U stvari, umesto rafinovanih naprava ovde bi, pre, bio dobrodošao neki egzorcist... A onda me se hronometar svojim zviždukom probi do ušiju: stotinu minuta je isteklo. Sa dlanovima nadole, on obe šake položi na metalne ploe i oseti blago peckanje struje što je uticala u kompjuter, kako bi put Hermesa bila odaslata jednobitna laserska poruka da je njegov izvia još u životu. Bilo je vreme za pravo izvianje. On se žurno spusti niz lestvice, vukui za sobom drugi kontejner, i iz njegovog zadnjeg pregratka potom izvue sklopno vozilo: nalik na moped, sa sedištem i pneumatskim tokovima, na elektrini pogon. I dok se usmeravao prema severu, u pravcu planinskih obronaka, prema visokorazapetoj mreži kod usamljenog hangara, sitna kiša stade da ga prska. Sivkasta izmaglica, istovremeno, uini nejasnim obrise hangara koji je postajao sve vei što mu se više približavao... On, konano, zaustavi svoje vozilo ispred hngara, obrisa rukavicom kišne kapi što su mu se slivale niz staklo na kacigi, i iskreno se zapanji. Ogromno zdanje mu se, u isti mah, uini i sasvim tue i neshvatljivo prisno. Bez prozora, sa izboenim zidovima poduprtim masivnim, uzastopnim rebrima nosaa, zdanje je izazivalo utisak otuenosti i od arhitekture i od prirode. Bilo je, zapravo, nalik na lešinu kakvog kita u iju utrobu je prethodno ispaljena granata sa komprimovanim gasom, kako bi se do udovišnih razmera nadula, ispunjavajui iznutra konstrukciju nalik na konstrukciju kakvog mosta, sve dok umirue telo nije vrsto prionulo uz itav okriv... Na jednom mestu, izmeu dva rebra, zjapio je polukružni otvor. Pilot skide kontejner sa vozila i stade ga ispred sebe gurati kroz prolaz, koji je vodio u neprozirnu tminu. A onda, im se našao u unutar, sa svih strana obasja ga zaslepljujue bela svetlost. Nalazio se u podnožju jedne dvorane u kojoj bi ak i najvei strajder delovao siušno, poput mrava. Dvorana je bila opasana nizovima galerija koje su se, izvijene i meusobno spletene, protezale jedna iznad druge; bio je to savršen privid nekog elinog pozorišta, iz kojeg su, meutim, bili uklonjeni i pozornica i sedišta. A u samom središtu dvorane, na jednoj rešetkastoj metalnoj ploi, stajao je erdan od cvea blistajui poput kristala. Približivši mu se, pilot ugleda kako tano iznad erdana visi potpuno prozirna, obrnuta piramida. Njene stranice su postajale vidljive samo pod veoma oštrim uglom odbleskujui pod silnom svetlošu. A onda, duboko u tom staklenom tetraedru, pojaviše se dijamantska slova: OVO JE POZDRAV
Kristalasti pupoljci rascvetaše se u bezbroj divotnih boja, od azurnoplave do tamnoljubiaste. Njihove zrakaste ašice rastvoriše se, i u svakoj od njih stajao je blistavi dijamant. Pojavi se, odmah, i novi natpis: ISPUNJAVAMO VAM VAŠE ŽELJE Stajao je tako, potpuno nepomian, sve dok se duga goruih kristala ne zatamni, pretvarajui se u puku sivou. Dijamanti su još nekoliko trenutaka svetlucali, krvavi poput rubina, a onda i oni utrnuše, i sve se preobrati u najtananiji pepeljast prah. Sada je stajao pred bodljikavim kalemom žianih navojaka, i trenutak potom nove rei zasjaše zelenom bojom u samom srcu kristala: POZDRAV ZAKLJUEN On podiže pogled sa zamiruih slova i oi mu krenuše duž galerije, i duž njihovih zavijenih ograda. Na pojedinim mestima galerije su bile odvojene od udubljenih zidova. A onda se odjednom trže, kao da ga je nešto tresnulo posred lica. Tog je asa naime, konano postao svestan zbog ega mu je ovo zdanje izgledalo toliko poznato: predstavljalo je, kako iznutra tako i spolja, savršenu Hermesovu repliku, samo stotinu puta uveanu. Galerije su, zapravo, u celosti podržavale skele što su sa svih strana opasivale brod u trenutku njegovog sklapanja, da bi, potom, bile raznesene u eksploziji u trenutku njegovog prizemljenja. A rebra uvuena fasadu, bila su rebra broda, koja su optoavala njegov posuvraen trup sa spoljašnje strane. Svetiljke ispod prepletenih balkona stadoše, lagano, jedna za drugom trnuti, sve dok iznova ne zavlada posvemašnja tama; kroz nju su se, lebdei u vazduhu, još samo probijale rei POZDRAV ZAKLJUEN, svetlucajui sve slabašnijom zelenkastom svetlošu. Šta sada? Pošto su zašli u olupinu broda, iskopirali su ga gotovo neumnom preciznošu - ili, možda, sa primesom tanane poruge - tako da se on, kada ue u to neobino zdanje, oseti kao da koraa trbuhom kakve preklane, a potom i iskasapljene životinje. Bilo da je u pitanju bilo delo kakvog zluradog nitkovluka, ili, pak, ritual ne-ljudske kulture koja je na ovaj nain iskazivala svoje gostoprimstvo, on, u svakom sluaju, oseti kako mu se um kree lavirintom iz kojeg kao da nije bilo izlaza. Uzmiui u tmini, on nalete na vlastiti kontejner, koji se prevrnu uz buan tresak. Buka ga istovremeno i otrezni i razgnevi. Potravši, on izgura kontejner na dnevnu svetlost i napolje, na kišu. Vlažni beton je u meuvremenu postao tamniji. U daljini, kroz srebrnasto rominjanje kišnih kapi, ugleda svoju letelicu koja je liila na iglu. Prljavi stubovi dima, koji su se i dalje izvijali iz onih crvenih mangala, meusobno su srastali, tvorei mutni prekriva od oblaka. Usamljen u svoj toj pustoši - mrtva, nakrivljena kula - štrao je lažni Hermes. Pilot žurno proveri asovnik: preostao mu je skoro još itav jedan as od drugih stotinu minuta. Stoga se svojski potrudi da od sebe odagna gnev, i da se sa svetom oko sebe suoi hladne i trezvene glave. Ukoliko su ve bili u stanju da izgrade ratne mašine, da pripremaju i izvode vojne operacije, da ostvaruju zamašna graditeljska dela ne samo na planeti ve i u svemiru, pa, u tom sluaju, mora biti da su sposobni za logiko razmišljanje. Ukoliko nisu spremni da mu se pokažu, pa, u najmanju ruku, mogli su ga kakvim putokazima usmeriti ka svojim terminalima gde bi se i sam osvedoio - koristei se šifrom koju su ve mesecima pokušavali da im doture, koristei se jednainama algebre sukoba - da je svako opštenje meu njima lišeno i najmanjeg smisla. Argumente nadmone sile mogli su pobijati praktinim, racionalnim argumentima, ili se obratiti nekom više autoritetu, koji bi im, bar, dao mogunost da biraju izmeu razliitih naina uništenja. Ali ovde nije bilo ni putokaza, ni terminala, niti ikakvih naprava za razmenu informacija, niega - pa i manje od niega, imajui u vidu metalni prah razvejan po oblacima; ili lešinu njihovog broda, zaraženu skrivenim nosiocima kuge; ili njegovu naduvenu kopiju, nalik na žabu koju je neki umobolnik naduo, kako bi poslužila kao svetilište gostoprimstva; ili kristalni cvetni erdan koji mu je poželeo dobrodošlicu pretvarajui se u pepeo. Sveani obred pun meusobno suprotstavljenih znaenja,
koji kao da je zborio: "Nema ovde niega za vas, uljezi. Od nas neete izvui ništa, ni svojim ognjem ni ledom kojim nas zasuste; ovde vas oekuju samo zamke, razoarenja i maske. Vaš izaslanik može raditi što god mu je volja. Svuda unaokolo naii e samo na skamenjenu tišinu; i bie tako sve dok, prinuen da se odrekne svojih oekivanja, podivljao i poražen, ne zapadne u stanje haotinog gneva; i ne pone da uništava sve što mu doe pod ruku, te i sebe samog pokopa pod silnim ruševinama - a možda se i iskobelja ispod njih, i pohita da se što pre vine put nebesa, ali ne sa saznanjima kojih se dokopao u mirnom povlaenju, ve u panici samo, beži kao bez duše." I ak i da je bio u prilici da bilo šta na silu uzme, da se pod oružjem probije i na zabranjena mesta, u gvozdena podruja jenookog metropolisa s one strane dimnog zida, gotovo je izesno bilo da bi u ovoj tuinskoj, ne-ljudskoj okolini utoliko manje saznao ukoliko bi oštrije nasrtao - lišen sposobnosti da uoi razliku izmeu onog što je saznano i onog što je razoreno. Kiša je i dalje padala. Oblaci se spustiše još niže, obavijajui i sam vrh Hermesove olupine. Iz jednog pregratka u kontejneru on izvue biosenzor, napravu do te mere osetljivu da je bila u stanju da na udaljenosti od pet stotina metara jasno zabeleži ak i elijski metabolizam kakve mušice. Kazaljka je, meutim, sve vreme poigravala iznad nule, pokazujui da je i ovde, kao i na Zemlji, životnih oblika bilo svuda. Ali bakterije ili polen jedva da su mogli poslužiti kao Arijadnino klupe. Uspinjui se uz lestvice, on izoštri senzor što je više bilo mogue i usmeri ga prema dimnim stubovima na jugu, prema zdanjima izravanog metropolisa što se iza njih krio. Senzor je i dalje, iako tek slabašno, stajao u blizini nule. Pilot pojaa žižnu daljinu, do poslednjih granica. Iako prosejan metalnim prahom dim mu nije predstavljao nikakvu prepreku, baš kao ni sami zidovi; meutim, kad preko obzorja pree biometrom, kazaljka na njemu se ni ne pomae. Mrtav gvozdeni grad? U to je bilo do te mere teško poverovati da on, potpuno mahinalno, protrese napravu, kao da je u pitanju asovnik koji je iznenada stao. I tek kada se okrenuo oko sebe i spravu usmerio prema onoj visokorazapetoj, pauinastoj mreži, stade kazaljka da podrhtava, napred-nazad. A kada bi spravu još više pomerio ulevo ili udesno, kazaljka bi stala da poigrava kao da je pomahnitala. Najzad se odlui - i potra prema svom vozilu; pošto kontejner postavi iza sedišta, a biosenzor smesti na dvokraki drža volana, uputi se prema mreži razapetoj meu gorostasnim jarbolima. Lilo je kao iz kabla. Barice koje su se na betonskoj podlozi stvorile usled kiše prštale su pod tokovima njegovog vozila. Niz kacigu su mu se slivali mlaževi vode, zaslepljujui ga; ipak, sve je vreme na oku držao kazaljku, koja je sada brzo podrhtavala. Sudei po odometru, bio je ve prevalio oko etiri milje, što je znailo da se ve sasvim približio granici podruja u kojem mu je bilo dozvoljeno da vrši osmatranja. Uprkos tome, pilot odlui da ubrza. I da nije bilo upozoravajuih crvenih treptaja na upravljakoj tabli, bez sumnje bi se, glavake, zajedno sa vozilom, survao u duboku pukotinu koja je iz daljine izgledala kao kakva crna traka prevuena preko betonske podloge. Usled naglog koenja vozilo se zanese, skliznu na stranu blokiranih tokova i konano se smiri na samom obodu zamašne pukotine u betonskoj podlozi. Pilot lagano sie s vozila i poe da osmotri prosek što se pred njim ispreio. Usled izmaglice bilo je prilino teško odrediti mu širinu; odavao je, meutim, utisak popriline dubine. vrsta i ravna podloga naglo se prekidala, nastavljajui se šljunkovitim komadiima betona. Mnogi su štrali, kao da su zariveni u glinovito tle. Pukotina, nejednake širine i bez iega što bi je premošivalo, predstavljala je nesumnjivo posledicu namerno izazvane eksplozije - i to ne tako davno, i u oitoj žurbi, što se moglo zakljuiti i po samoj ilovai: na pojedinim mestima bila je tako razrovana i tako klimavo naslagana da je svakog trenutka moglo doi do survavanja. Suprotna strana, takoe sa komaem razrovanog tla, usled eksplozije, uzdizala se put široke, ne odve strme padine, povrh koje se kroz izmaglicu mogla nazreti džinovska, visokorazapeta mreža. U poprilinim razmacima, duž strmine na drugoj strani, mogao je da vidi eline kablove uglavljene u podloge - promera koji se, po pravilu, koristio da bi se u okomitom položaju držale kondenzacione antene smeštene, inae, u ašiaste osnovice bez držaa. Dva
najbliža jarbolasta stuba eksplozija je izbacila iz njihovih ležišta. Pratei pogledom pod vlastitom težinom opuštene kablove on ugleda, na visini od oko pedeset metara, na jednom od jarbolastih stubova, sklopne delove što su se, sve više se stanjujui, grupisali oko njegovog vrha - poput kakve pecaljke pod prevelikim teretom - tako da je itava mreža, labavo visei, nisko polegla. Najdonji kablovi gotovo su dodirivali tle. Koliko je mogao da uoi kroz izmaglicu, padina je bila prekrivena kupolastim izboinama, svetlijim od okolne ilovae. Nije izgledalo da je re o kupolama ugraenih tankova sa tenostima ili gasovima - pre bi se moglo rei da su u pitanju nejednake mogile krtinjaka. Ili, možda, napola zariveni u tle, oklopi džinovskih kornjaa? Ili, pak, kape nekih orijaških preuraka? No, može biti da su ipak posredi bila skloništa, u stvari, zemunice? Iz nebesa kiša, a sa strane vetar, snažno su tukli po pauastoj mreži. Pilot uze biosenzor iz vozila i stade njime šarati po padini. Kazaljka je neprestano poskakivala prema crvenom odeljku, padala, pa ponovo dostizala maksimum; nema sumnje da nije u pitanju bilo prisustvo nekih mikroskopskih sitnih bia, niti mrava, ve nešto reda veliine slonova ili kitova, kao da ih je itav opor tamo na padini. Od nove stotine - preostalo mu je još samo etrdeset sedam minuta. Da se vrati do letelice i eka? Bila bi prava šteta tako protraiti vreme. Što je još gore, to je moglo znaiti da se lišava inioca iznenaenja. U glavi mu se, sada, stala uobliavati predstava o pravilima ove igre: nisu nameravali da ga napadnu, ali su mu postavili prepreke - a ako baš želi da slomije vrat, pa, neka izvoli. Dosta sa takvim mislima! Uz udno oseanje da je stvarnost u kojoj se našao bila, na neki nain, manje stvarna i od nekog sna, on iz kontejnera uze opremu pomou koje bi mu bilo mogue da preskoi prosek i prebaci se na drugu stranu. Stavivši u jedan od džepova ašovi, on oko sebe pritegnu držae mlaznog potisnika. U ruksak na leima smesti biosenzor. Da bi se što bolje osigurao, on iz specijalnog pištolja izbaci klin sa najlonskim užetom: da bi bolje naciljao hitac u samo podnožje padine na drugoj strani, on osloni pištolj na svoj levi lakat. Odmatajui se na konopcu uz piskav zvižduk, klin se zabode u tle; ali kada povue uže, klin, usled vlažnog zemljišta, popusti ve u prvom trzaju. Nemajui drugog izbora, on pokrenu mlazni potisak i ovaj ga s lakoom diže u vazduh, baš kao da je re o pukoj obuci. On polete iznad mranog proseka, na ijem je dnu mogao uoiti mulj, iskljui mlaznik - i s lakoom se spusti na mesto koje je odabrao: iza jedne izboine koja mu se, dok je preko nje preletao, uini nalik na ogromnu, iznakaženu veknu hleba sa grubom azbestnom korom. izme mu zaroniše u debeli sloj blata, ali mu ipak poe za rukom da održi ravnotežu. Strmina na ovom mestu nije bila preterano velika. Sa svih strana bio je okružen zdepastim, ispupenim humkama boje pepela, sa bleim trakama na mestima na kojima je kiša, slivajui se, ostavljala za sobom tanke brazde. Napušteno selo kakvog primitivnog afrikog plemena, u sumaglici? Ili samotno groblje sa humkama? Izvukavši iz ruksaka biosenzor on ga usmeri prema jednom neravnom, ispupenom zidu udaljenom jedva pola metra. Kazaljka odmah poskoi u crveno polje, pokazujui maksimum, kao kad bi se kakvim malenim voltmetrom merila snaga kakvog monog dinama. Držei aparat ravno ispred sebe, s izvuenom cevi - poput puške spremne da svakog asa opali - on optra oko sive, skorele humke koja se uzdizala iz glinenog tla. Njegove izme, šljapkajui, ostaviše duboke otiske u ilovai, koji se smesta stadoše puniti tamnom vodom. On pohita uz padinu, redom obilazei svaku od bezoblinih humki. Zaravnjene pri vrhu, i dalje su bile upola više od njega. Zaista, savršena zdanja za stvorenja ljudskog stasa. Ali nigde nije bilo nikakvog otvora: ni okana, ni puškarnica, ni proreza za osmatranje. To, ipak, nisu mogli biti bunkeri - tako bezoblini, i potpuno zatvoreni. A nisu mogle biti ni grobnice pokojnika, jer, gde god bi okrenuo svoj senzor, život kao da je bujao. Tek radi poreenja, on usmeri cev senzora prema vlastitim grudima: kazaljka smesta pade, i zadrža se na srednjem delu brojanika. Pažljivo, kako ga ne bi oštetio, on odloži senzor u stranu, izvue iz džepa na bedrima ašovi na rasklapanje i, klekavši, zabode ga u meku ilovau. Ašovi, trenutak potom, zagreba o neki predmet. On ukloni glineno grumenje, ali voda smeta stade puniti rupu koja se sve više dubila. On gurnu ruku u nju sve do ramena, dokle god je mogao dosegnuti, i, pipajui, naie na neki vodoravno postavljen koren. Podzemni
sistem skamenjenih peuraka? Ne... posredi e bilo nešto debelo, glatko i potpuno kružnog oblika. U pitanju su bile cevi, i to - što ga posebno iznenadi - ni tople ni hladne, ve mlake. Gotovo bez daha, sav ubrljan blatom, on se uspravi i, zamahnuvši pesnicom, zari je u vlaknastu humku. Površina humke se ugnu, iako uz prilian otpor, i ponovo vrati u preašnji oblik. Pilot se onda leima osloni na nju. Kroz kišnu zavesu mogao je da sagleda još mnogo slinih humki, slinih, bezoblinih oblika. One bliže bile su rasporeene tako da su tvorile stazu što je vodila uz padinu, gde se, potom, gubila u izmaglici. A onda se, odjednom, priseti da je senzor dvojake namene: da je, naime, bio u stanju da zabeleži kako aerobine, tako i anaerobine životne funkcije. Prisustvo aerobinih životnih oblika bilo je ve nesumnjivo utvreno. Stoga se ponovo maši senzora, obrisa rukavicom blato što mu je isprskalo staklo na kacigi, prebaci prekida na anaerobiko dejstvo i ponovo usmeri spravu na rapavu površinu humke. Kazaljka još jednom poe da poigrava, ovog puta bez naglih skokova. Aerobiki organizmi izmešani s anaerobikim? Ali da li je to uopšte mogue? U pogledu toga bio je potpuna neznalica - mada, s druge strane, malo je verovatno bilo da bi se ma ko sa Hermesa u tome snašao bolje od njega. Šljapui dalje po blatu, šiban kišom, on stade obilaziti i druge humke. Kazaljka na senzoru i dalje je poigravala, ali sa promenljivom jainom. Da li je to moglo znaiti da neka od stvorenja, tamo ispod, spavaju, a da su druga budna? Kao da želi da razbudi usnule on stade lupkati po neravnim, naduvanim humkama, ali to ni u najmanjoj meri ne promeni ponašanje kazaljke. Radio je u takvoj žurbi da je gotovo pao, naletevši na jedan zapeti antenski kabl u jednom od prolaza izmeu humki. Kabl se, pod izvesnim uglom, isteže prema pauinastoj mreži, koja je ostala nevidljiva u gotovo mlenoj izmaglici. Koliko je ve dugo odjekivao signal na hronometru, ponavljajui sve glasnije i glasnije svoje upozorenje? Stotinu i dva minuta ve je proteklo, a da toga nije bio svestan. Gde li mu je samo bila glava? I šta sad? Mogao je odjuriti do svoje letelice i stii tamo za tri, etiri minuta, pod uslovom da je u tanku bilo dovoljno goriva za dvestametarski let. Ili, možda, tristametaski. A vozilom? Trebalo je prevaliti više od šest milja. Bilo bi mu potrebno najmanje petnaest minuta. Da, ipak, pokuša? A ako Hermes udari pre toga, i njegov izaslanik izgubi život ovde ne kao junak ve kao preispoljna budala? On se maši za ruicu ašovia - nije ga bilo. Džep mu je bio prazan. Ostavio ga je kraj rupe koju je iskopao. Nije imalo nikakve svrhe tražiti ga sada, u svoj ovoj zbrci. On zavitla biosenzorom obema rukama i udari njime po rapavoj površini humke; udarao je i udarao njime sve dok je ne probi, a onda iz pukotine prsnu žukastobeli prah kao iz kakve puhare, otkrivajui ne oi stvorenja skrivenih u unutrašnjim odajama ve tanke, prozrane površi jedne duboke naprsline sa hiljadama siušnih pora - kao da je vekna hleba preseena nadvoje sekirom, sa lepljivim, gnjecavim testom u sredini. On se skameni, dižui ruke da zada još jedan udarac, a u tom asu nebo iznad njega obasja zlokobna svetlost. Otvarajui vatru na antenske stubove iznad svemirske luke, Hemres s lakoom probi oblake. Kišne kapi istog se asa preobratiše u belu paru. Lasersko sunce javi se iza oblaka. U širokom krugu toplotni udar u magnovenju zbrisa i izmaglicu i oblake svuda oko njega. Dokle god mu je oko moglo dosei, itava je padina bila prekrivena mnoštvom obnaženih bespomonih izraslina; i dok se, kršei se, džinovska pauinasta mreža zajedno s antenama u plamenu survavala na njega, on shvati da je ugledao Kvintanjane.