Four - Price o Razlicitima - Veronica Roth

UVOD Različitu sam najprije počela pisati iz perspektive Tobiasa Eatona, mladića iz Nijekanja koji je imao posebno napet odnos sa svojim ocem i koji je čeznuo za slobodom izvan svoje frakcije. Došla sam do mrtve točke nakon trideset stranica jer pripovjedač nije bio sasvim prikladan za priču koju sam željela ispričati; kada sam se nakon četiri godine ponovno vratila priči, pronašla sam pravi lik koji bi je potjerao naprijed, ovog puta djevojku iz Nijekanja koja je željela ispitati svoju snagu i pokazati od čega je. No Tobias nikada nije nestao – ušao je u priču kao Four, Trisin instruktor, prijatelj, dečko, ravnopravan suborac. On je uvijek bio lik kojeg sam željela više istražiti, zbog načina na koji je oživio pred mojim očima svaki put kad bi se pojavio na stranici. Za mene je on snažan lik, upravo zbog toga kako bi uvijek našao načina da prebrodi teškoće, a u nekoliko situacija, u njima čak i zablista. Prve tri priče, Transfer, Inicirani i Sin, odvijaju se prije nego što upozna Tris i prate njegov put iz Nijekanja prema Neustrašivima, dok gradi svoju snagu. U posljednjoj priči, Izdajnik, koja se kronološki odvija u sredini Različite, on upoznaje Tris. Jako sam željela uključiti trenutak kada se upoznaju, no nažalost, nije se uklapao u vremenski okvir priče – ipak, taj trenutak možete pronaći na kraju ove knjige. Serijal slijedi Tris, od trenutka kada je preuzela kontrolu nad svojim životom i svojim identitetom; a uz ove priče možemo slijediti i Foura, kako čini isto to. Ostalo je, kako već kažu, povijest.

TRANSFER IZAĐEM IZ SIMULACIJE uz krik. Usnica me peče, a kada je opipam rukom, na vrhovima prstiju ostane mi krv. Sigurno sam se ugrizao tijekom ispita. Žena iz Neustrašivih koja mi kontrolira test – rekla je da se zove Tori – čudno me pogleda dok zabacuje svoju crnu kosu i veže je u rep. Ruke su joj prošarane tintom, posvuda ima tetovaže plamenova, zrake svjetla, krila sokola. „Dok si bio u simulaciji... Jesi li bio svjestan da to nije bilo stvarno?“ Tori me pita dok gasi stroj. Doima se opušteno, no to je uvježbana opuštenost, trenirana kroz godine vježbe. Znam prepoznati takve stvari kada ih vidim. Uvijek to vidim. Odjednom sam svjestan lupanja vlastitog srca. To je ono što je moj otac i rekao da će se dogoditi. Rekao mi je da će me pitati jesam li bio svjestan tijekom simulacije, rekao mi je i što da kažem kada me to pitaju. „Ne“, kažem. „Da sam bio svjestan, mislite da bih se ugrizao za usnicu?“ Tori me proučava nekoliko trenutaka, zatim zagrize pirsing u svojoj usni prije nego što kaže: „Čestitam. Tvoj je rezultat klasično Nijekanje.“ Kimnem glavom, no riječ „Nijekanje“ čini mi se kao omča obavijena oko vrata. „Nisi li sretan?“ kaže ona. „Članovi moje frakcije bit će sretni.“ „Nisam to pitala njih, pitala sam tebe.“ Torina usta i oči ovjese se i spuste, kao da na uglovima imaju malene utege. Kao da je tužna zbog nečeg. „Ovo je sigurna prostorija. Ovdje možeš reći što god želiš.“ Znao sam kakvi će moji izbori biti na testu sposobnosti još prije nego sam jutros došao u školu. Izabrao sam hranu umjesto oružja. Bacio sam se na psa kako bih spasio djevojčicu. Znao sam da ću ako odaberem to dvoje, svakako dobiti Nijekanje kao rezultat. I ne znam bih li odabrao drukčije da me otac nije istrenirao, da nije kontrolirao svaki dio mog testa sposobnosti izdaleka. Što sam onda očekivao? Koju sam frakciju želio? Bilo koju. Bilo koju osim Nijekanja. „Sretan sam“, kažem čvrsto. Baš me briga što ona kaže – ovo nije sigurna soba. Nema sigurnih soba, nema sigurnih istina, nema sigurnih tajni koje se može reći. I dalje osjetim zube onoga psa na svojoj ruci kako mi kidaju kožu. Kimnem Tori i krenem prema vratima, no prije nego što odem, njezina se ruka zaustavi na mom laktu. „Ti si taj koji mora živjeti sa svojim izborom“, kaže ona. „Svi drugi to će preboljeti, nastaviti sa svojim životima, bez obzira na to što ti odlučio. Ali ti

nikada nećeš.“ Otvorim vrata i izađem. + + + Vratim se u kantinu i sjednem za stol Nijekanja među ljude koji me jedva poznaju. Otac mi ne dopušta da dolazim na većinu zajedničkih okupljanja i događanja. Kaže da bih izazvao skandal, da bih učinio nešto čime bih oštetio njegovu reputaciju. Nije me briga. Sretniji sam u svojoj sobi, u tihoj kući, bolje i to nego biti okružen pripadnicima Nijekanja koji su uviđavni i skloni isprikama. Posljedica mog stalnog izbivanja jest ta da su drugi pripadnici Nijekanja oprezni kad god sam blizu, izbjegavaju me, uvjereni su da nešto nije u redu sa mnom, da sam bolestan ili nemoralan ili čudan. Čak i oni koji su voljni kimnuti glavom kada me vide u prolazu, ne gledaju me u oči. Sjedim za svojim stolom, rukama stišćem svoja koljena, promatram što se odvija za drugim stolovima, dok drugi učenici završavaju svoj test sposobnosti. Stol Učenih prekriven je materijalom za čitanje, no nije da svi oni uče – samo rade predstavu od toga, razgovaraju neobvezno umjesto o idejama, oči im idu amo-tamo, mijenjaju temu čim pomisle da ih netko gleda. Iskreni pričaju glasno, kao i uvijek. Dobrohotni se smiju s vedrim izrazima lica, izvlače hranu iz svojih džepova i dijele jedni drugima. Neustrašivi su promukli i glasni, izvaljeni su preko stolova i stolica, naslanjaju se jedni na druge, međusobno se podbadaju i razgovaraju. Želio sam bilo koju drugu frakciju. Bilo koju frakciju osim moje, gdje su svi već odlučili da nisam vrijedan njihove pažnje. Napokon, jedna žena iz Učenih uđe u kantinu i digne ruke u zrak kako bi se mi utišali. Nijekanje i Učeni odmah se stišaju, no ipak mora uzviknuti „Tišina!“ da bi je Neustrašivi, Dobrohotni i Iskreni primijetili. „Test sposobnosti sada je završio“, kaže ona. „Zapamtite da ne smijete pričati o svojim rezultatima ni s kim, čak ni sa svojim prijateljima ili obitelji. Ceremonija izbora održat će se sutra u Žarištu. Planirajte svoj dolazak barem deset minuta prije nego što počne. Možete ići.“ Svi krenu prema vratima, svi osim našeg stola jer čekamo da svi drugi izađu prije nego se uopće ustanemo. Znam put kojim će članovi Nijekanja izaći odavde, ići će niz hodnik i zatim glavnim vratima, do autobusne postaje. Mogli bi tamo stajati i do sat vremena, propuštajući ljude u autobus prije njih. Mislim da više ne mogu podnositi ovu tišinu. Umjesto da ih slijedim, kriomice izađem na stražnja vrata i uđem u uličicu pored škole. Išao sam ovim putem i prije, no obično se tim putem šuljam polako, ne želim da me vide ili čuju. A sve što želim danas je trčati. Trčim do kraja uličice, izađem na praznu ulicu, preskočim rupu na

pločniku. Moja labava jakna Nijekanja rasteže se i pucketa na vjetru, a ja je skidam s ramena, vučem je za sobom poput zastave, a zatim je pustim. Zavrnem rukave svoje majice do laktova dok trčim, usporavam tempo kada mi tijelo više ne može podnijeti šprint. Osjećaj je kao da čitav grad juri pored mene u izmaglici, zgrade kao da se stapaju jedna u drugu. Čujem zvuk svojih tenisica, kao da je taj zvuk odvojen od mene. Napokon se moram zaustaviti, mišići me žare i peku. Sada sam u opustošenu sektoru ljudi bez frakcije koji se nalazi između sektora Nijekanja i sektora Učenih, kao i sjedišta Iskrenih i naših drugih mjesta. Na svakom se frakcijskom sastanku naši vođe, kojima je obično glas moj otac, zalažu za to da se ne bojimo nefrakcijaša, da se prema njima odnosima kao ljudskim bićima umjesto slomljenim i izgubljenim bićima. No meni nikada nije palo na pamet da bi ih se trebalo bojati. Popnem se na pločnik tako da kroz prozore mogu vidjeti što se nalazi u zgradama. Većinu vremena ono što vidim je staro pokućstvo, sobe bez ičega, nešto smeća na podu. Kada je većina stanovnika grada otišla – a sigurno su otišli jer naša trenutna populacija nije dostatna za svaku zgradu – zacijelo nisu otišli u žurbi jer su prostori u kojima su živjeli tako čisti. Ništa zanimljivo ni važno nije ostalo. Kada prođem pored jedne zgrade na uglu, spazim nešto unutra. Soba s druge strane prozora prazna je kao i sve druge pored kojih sam prošao, no u dovratku vidim upaljeni iverak, komad ugljena. Namrštim se i stanem ispred prozora da vidim hoće li se otvoriti. Najprije se ne želi pomaknuti, zatim ga malo mrdam naprijed-nazad i on se pomakne prema gore. Prvo ubacim gornji dio tijela, zatim noge, upadnem unutra naglavce, šeprtljavo i neoprezno. Laktovi me peku od struganja poda. Zgrada ima miris na kuhanu hranu, dim i znoj. Polagano se pomičem prema komadiću ugljena, slušam u potrazi za glasovima koji bi me upozorili da ovdje ima nefrakcijaša, no čujem samo tišinu. U susjednoj sobi prozori su zamračeni bojom i prljavštinom, no tračak svjetla prolazi kroz njih tako da vidim da su tamo nekakvi komadi namještaja, a i neke stare limenke s komadićima osušene hrane. U središtu sobe nalazi se maleni ugljeni roštilj. Veći dio ugljena je pobijelio, potrošen je, no jedan je još uvijek upaljen što znači da je netko ovdje bio i to nedavno. A sudeći po mirisu i gomili limenki i dekama koje vidim ovdje, vjerojatno ih je bilo mnogo. Uvijek su me učili da nefrakcijaši žive bez zajednice, izolirani jedni od drugih. Sada, dok gledam ovo mjesto, pitam se zašto sam u to uopće ikad vjerovao. Zašto oni ne bi osnivali grupe, udruživali se, baš kao i mi? To je u našoj prirodi. „Što radiš ovdje?“ neki glas upita, a ja se osjećam kao da mi je tijelom prostrujio električni šok. Okrenem se i vidim prljavog čovjeka blijedog lica kako stoji u susjednoj sobi, briše ruke o pohabani ručnik.

„Ja sam samo...“ Pogledam u roštilj. „Vidio sam vatru. To je sve.“ „Aha.“ Čovjek zatakne ručnik u svoj stražnji džep. Nosi crne hlače Iskrenih, koje su na mjestima pokrpane plavom tkaninom Učenih, kao i sivu košulju Nijekanja, istu kakvu i ja nosim. Mršav je kao štap, no doima se snažno. Dovoljno snažan da me ozlijedi, no mislim da neće. „Hvala, pretpostavljam“, kaže on. „Ali ništa ovdje ne gori, nema požara.“ „Vidim“, kažem. „Kakvo je ovo mjesto?“ „Moja kuća“, kaže on s hladnim smiješkom. Nedostaje mu jedan zub. „Nisam znao da ću imati goste pa nisam baš pospremio.“ Gledam u njega, a zatim u raštrkane limenke. „Sigurno se mnogo prevrćete u snu, kada trebate toliko mnogo pokrivača.“ „Nikada nisam upoznao Ukočenog koji je toliko zabadao nos u tuđe poslove“, kaže on. Priđe mi malo bliže i namršti se, „Izgledaš mi nekako poznato.“ Znam da ga nisam mogao prije vidjeti, ne tamo gdje ja živim, okružen identičnim kućama u najmonotonijoj četvrti u gradu, okružen ljudima u potpuno istoj sivoj odjeći s potpuno istim kratkim kosama. Tada mi padne na pamet: koliko god me otac pokušavao držati skrivenim, on je još uvijek vođa u vijeću, jedan od najistaknutijih ljudi u gradu, a ja mu ipak nalikujem. „Žao mi je što sam vam smetao“, kažem svojim najboljim glasom Nijekanja. „Idem sada.“ „Znam ja tebe“, kaže mi čovjek. „Ti si sin Evelyn Eaton, zar ne?“ Ukočim se na spomen njezina imena. Prošle su već godine otkako sam ga čuo, moj ga otac nikad ne izgovara, čak ga ni ne priznaje kada ga čuje. Biti ponovno povezan s njom, čak i po sličnosti lica, stvara mi čudan osjećaj, kao da navlačim staru odjeću koja mi više baš i ne pristaje. „Kako ste je poznavali?“ Zacijelo ju je dobro poznavao kada je prepoznaje u mom licu, koje je svjetlije nego njezino, a oči su mi plave, ne tamno smeđe. Većina ljudi nije gledala dovoljno pozorno da vide sve zajedničke stvari koje smo imali: naši dugački prsti, naš kukasti nos, naše ravne, polunamrgođene obrve. On kratko oklijeva. „Volontirala je s drugim članovima Nijekanja, ponekad. Dijelila je hranu i deke i odjeću. Imala je lice koje čovjek pamti. A uz to, bila je u braku s vođom vijeća. Nisu li je svi poznavali?“ Katkada znam da ljudi lažu samo zbog načina na koji njihove riječi stižu do mene, ako su neudobne ili zvuče krivo, isto kako se osjeća pripadnik Učenih kada pročita gramatički netočnu rečenicu. Ipak, znao je moju majku i to ne zato što mu je jednom dala limenku juhe. No toliko želim čuti bilo što o njoj da ga ne pritišćem dalje u tom smjeru. „Umrla je, jeste li znali?“ kažem. „Prije dosta godina.“ „Ne, nisam znao.“ Usta mu se lagano ovjese u jednom uglu. „Žao mi je što

to čujem.“ Osjećam se čudno, stojim na ovom vlažnom mjestu koje miriše na tijela i dim, među ovim praznim limenkama koje nagovještaju siromaštvo i neuspjeh. No ima nešto privlačno u vezi s tim, neka vrsta slobode, odbijanje da se pripada bilo kojoj od tih arbitrarnih kategorija koje smo si napravili. „Tvoja Ceremonija izbora vjerojatno je sutra, ako izgledaš tako zabrinuto“, kaže čovjek. „Koju si frakciju dobio?“ „Ne bih to trebao reći nikome“, odgovorim mu automatski. „Ja sam nitko“, kaže on. „Ja ne postojim. To znači biti nefrakcijaš.“ I dalje ne govorim ništa. Zabrana govorenja o tom rezultatu ili o drugim sličnim tajnama duboko je usječena u mene, u ono što ja jesam i ono što me čini takvim kakav jesam svakog dana. To je sada nemoguće promijeniti. „Aha, slijediš pravila“, kaže on kao da je razočaran. „Tvoja mi je majka jednom rekla da je osjećala kao da ju je obamrlost odvela u Nijekanje. To je bio put najmanjeg otpora.“ Slegne ramenima. „Vjeruj mi, mali Eatone, kada ti kažem da otpor vrijedi.“ Osjetim navalu gnjeva. Ne bi trebao govoriti o mojoj majci kao da pripada njemu, a ne meni, ne bi me trebao tjerati da preispitujem sve što pamtim o njoj, samo zato što mu je možda jednom dala hrane. Ili čak ni toliko. Ne bi mi trebao ništa ni govoriti – on je nitko, nefrakcijaš, izdvojen, ništa. „Da?“ kažem. „Gledajte samo gdje je otpor doveo vas. Živite na limenkama u trošnim zgradama. Meni ne zvuči tako sjajno.“ Krenem prema dovratku iz kojeg je taj čovjek izašao. Znam da ću tamo negdje pronaći put natrag na ulicu; nije me briga kamo idem, sve dok mogu odavde brzo izaći. Pronalazim put među stvarima na podu, pazim da ne stanem ni na jedan pokrivač. Kada dođem do hodnika, čovjek kaže: „Radije bih jeo iz limenke nego da me zadavi frakcija.“ Ne osvrćem se. + + + Kada dođem kući, sjednem na stube ispred kuće i nekoliko trenutaka udišem prohladni proljetni zrak. Majka me naučila kako ukrasti ovakve trenutke, trenutke slobode, premda nesvjesno. Promatrao sam je kako ih uzima, ponekad bi se znala iskrasti kada bi pao mrak i kada bi moj otac već zaspao, a ušuljala bi se u kuću kada bi zora već bila na nebu. Krala je te trenutke čak i kada je bila s nama, kada je stajala nad sudoperom zatvorenih očiju, udaljena od sadašnjosti, tako da me ne bi ni čula kada bih joj nešto rekao. No naučio sam još nešto promatrajući svoju majku, a to je da takvi trenuci slobode uvijek moraju doći kraju. Ustanem se, brišem prljavštinu cementa sa svojih sivih hlača, otvaram vrata. Moj otac sjedi u fotelji u dnevnoj sobi, okružen papirologijom. Uđem

uspravan kao štap tako da me ne može koriti zbog pogrbljenosti. Krenem prema stubama. Možda će me pustiti da nezamijećen odem u svoju sobu. „Reci mi kako je bilo na testu sposobnosti“, kaže mi, rukom mi pokazuje da sjednem na kauč. Uđem u sobu, pažljivo prekoračim hrpu papira na tepihu i sjednem gdje mi pokazuje, odmah na rub kauča, kako bih se mogao brzo ustati. „Onda?“ Makne svoje naočale s očiju i ispitivački me promatra. Čujem napetost u njegovu glasu, onakva kakvu može imati samo nakon teškog dana na poslu. Trebao bih biti oprezan. „Kakav ti je bio rezultat?“ Ni ne pomislim da mu odbijem reći. „Nijekanje.“ „Ništa više?“ Namrštim se. „Ne, naravno da ne.“ „Nemoj me gledati tako“, kaže on, a moj mrgudni pogled nestane. „Ništa čudno se nije dogodilo na tvom testu?“ Tijekom testa, znao sam gdje sam – znao sam to da dok mi je pred očima privid blagovaonice moje škole, da sam zapravo u ispitnoj sobi, a moje tijelo je povezano na aparat žicama. To je bilo čudno. No ne želim mu to govoriti sada, ne kada vidim da se u njemu skuplja stres, poput oluje. „Ne“, kažem. „Nemoj mi lagati“, kaže on, zgrabi me za podlakticu, prsti su mu poput kliješta. Ne gledam ga. „Ne lažem“, kažem. „Dobio sam Nijekanje, kao što smo i očekivali. Žena me jedva pogledala na izlazu iz sobe. Časna riječ.“ Pusti me. Koža mi pulsira na mjestu gdje ju je stisnuo. „Dobro“, kaže on. „Siguran sam da sada trebaš razmisliti. Trebaš ići u svoju sobu.“ „Da, gospodine.“ Ustanem se i ponovno krenem u svoju sobu, s osjećajem olakšanja. „Eh, da“, kaže on. „Neki od mojih kolega iz vijeća večeras će doći pa večeraj ranije.“ „Da, gospodine.“ + + + Prije nego sunce zađe, grabim hranu iz ormara i hladnjaka: dva peciva i sirove mrkve koje još uvijek imaju listove na vrhu, komad sira, jedna jabuka, ostaci piletine bez ikakvog začina. Sva hrana ima isti okus, kao prašina i tijesto. Držim oči prikovane na vratima, kako se ne bih susreo s očevim kolegama s posla. Ne bi mu se svidjelo da sam još uvijek ovdje kada oni dođu. Dovršavam čašu vode kada se prvi član vijeća pojavi na vratima, a ja se požurim kroz dnevnu sobu prije nego moj otac dođe do vrata. On čeka, drži

ruku na kvaki, oči su mu uperene u mene sve dok ne šmugnem iza ograde na stubištu. Pokaže mi na stube, a ja se popnem, brzo, i tada on otvori vrata. „Zdravo, Marcuse.“ Prepoznajem glas, to je Andrew Prior. On je jedan od najbližih očevih prijatelja na poslu, što ne predstavlja ništa, jer nitko zapravo ne poznaje mog oca. Čak ni ja. S vrha stuba gledam u Andrewa. Briše svoje cipele o otirač na podu. Povremeno viđam njega i njegovu obitelj, savršena jedinica Nijekanja, Natalie i Andrew, imaju sina i kćer – nisu blizanci, ali oboje su dvije godine mlađi od mene – vidim ih kako svi idu ulicom i kimaju glavom prolaznicima. Natalie organizira sve volonterske akcije za nefrakcijaše u Nijekanju – moja majka sigurno ju je znala, iako nije često išla na društvene događaje Nijekanja, radije je skrivala svoje tajne u ovoj kući, kao što i ja skrivam svoje. Andrew pogleda u mene, vidi me, a ja brzo odem niz hodnik do svoje sobe, zatvaram vrata iza sebe. Naizgled, moja soba je asketska i čista kao i svaka druga soba u Nijekanju. Moje sive plahte i deke uredno su nategnute oko tankog madraca, a moje knjige za školu poslagane su u savršeni blok na mom stolu od šperploče. Tu je i maleni ormar u kojemu se nalazi nekoliko identičnih kompleta iste odjeće, on stoji pokraj malenog prozora, koji pušta samo nekoliko srebrnkastih zraka sunca uvečer. Kroz prozor vidim susjednu kuću, koja je ista kao i ona u kojoj ja živim, osim što je deset metara u drugom smjeru, prema istoku. Znam kako je inertnost dovela moju majku u Nijekanje, ako je onaj čovjek govorio istinu o tome što mu je rekla. Vidim kako se to događa i meni, dok stojim među svim frakcijskim elementima, s nožem u ruci. Postoje četiri frakcije kojima ne vjerujem i koje ne poznajem, s običajima koje ne razumijem, a samo jedna frakcija mi je poznata, predvidljiva, razumljiva. Ako me izbor Nijekanja neće odvesti u život ekstatične sreće, barem će me odvesti na neko udobno mjesto. Sjedim na rubu kreveta. Ne, neće, pomislim, a zatim progutam tu misao jer znam odakle dolazi; od mog djetinjastog dijela koji se boji čovjeka koji zasjeda tamo u dnevnoj sobi. Čovjek čije šake poznajem bolje od njegova zagrljaja. Provjerim da su vrata zatvorena i uglavim stolicu ispod kvake, čisto da budem siguran. Zatim čučnem pored kreveta i posegnem za sandukom koji držim tamo ispod. Majka mi je to dala kada sam bio vrlo malen, rekla je mom ocu da je to za druge deke i pokrivače, da je to pronašla negdje u uličici. No kada je to stavila u moju sobu, nije to ispunila pokrivačima. Zatvorila je vrata moje sobe i prst stavila na svoja usta i stavila sanduk na moj krevet kako bi ga otvorila. Unutra se nalazila plava skulptura. Izgledala je poput malenog vodopada, no to je zapravo bilo staklo, savršeno prozirno, ulašteno, besprijekorno. „Što to radi?“ pitao sam je tada.

„Ne radi ništa naročito“, rekla je i nasmiješila se, no taj je osmijeh bio škrt, kao da se nečeg bojala. „No može učiniti nešto ovdje.“ Prstima si je dotaknula prsa, odmah iznad grudne kosti. „Prekrasne stvari nekada nam učine nešto ovdje.“ Od tog dana ispunjavao sam taj sanduk stvarima i predmetima koje bi drugi nazvali beskorisnima: stare naočale bez stakala, dijelovi odbačenih matičnih ploča, svjećice iz motora, žice, razbijeno grlo zelene boce, zahrđali nož. Ne znam bi li moja majka te stvari nazvala prekrasnima, ne znam to ni za sebe, no svaki put kad bih bacio pogled na njih, ostavile bi na mene isti dojam kao i ta skulptura, kao da su to neke tajne stvari, vrijedne stvari, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što su tako previđene i zanemarene. Umjesto da razmišljam o rezultatu svog testa sposobnosti, pokupim svaki predmet i vrtim ga u rukama tako da sam tim predmetima zapamtio baš svaki dio. + + + Probudim se na zvuk Marcusovih koraka u hodniku, odmah pored vrata moje sobe. Ležim na krevetu, predmeti su razbacani na mom madracu. Njegovi koraci usporavaju dok se on približava vratima, a ja pokupim svjećice i dijelove matičnih ploča i žice i bacim ih u sanduk koji zatim zaključam, a ključ sakrijem u džep. U posljednji tren shvatim, dok se kvaka na vratima počinje micati, da je skulptura ostala vani, tako da je gurnem ispod jastuka i uguram sanduk ispod kreveta. Zatim se bacim prema stolici i maknem je od vrata da moj otac može ući. Kada uđe, sumnjičavo odmjeri stolicu u mojim rukama. „Što je to radilo tu?“ kaže on. „Pokušavaš se zaključati?“ „Ne, gospodine.“ „To je drugi put da mi lažeš danas“, kaže Marcus. „Nisam odgojio svog sina da bude lažov.“ „Ja –“ Ne mogu smisliti ništa što bih rekao, stoga samo šutim i odnesem stolicu natrag do svog stola, kamo i pripada, odmah pored savršeno posloženih knjiga za školu. „Što si radio, a nisi htio da ja vidim?“ Čvrsto uhvatim naslon stolice, zurim u svoje knjige. „Ništa“, tiho odgovorim. „To su već tri laži“, kaže on, glas mu je tih, no čvrst kao kremen. Krene prema meni, ja instinktivno uzmaknem. No umjesto da me pokuša zgrabiti, sagne se i izvuče sanduk iz skrovišta ispod kreveta, a zatim ga pokuša otvoriti. Ne uspijeva. Strah mi ulazi u želudac poput oštrice. Rukom uhvatim rub majice, no ne osjećam svoje vrhove prstiju.

„Tvoja je majka rekla da ovdje drži pokrivače“, kaže on. „Rekla je da ti bude hladno po noći. No ja sam se uvijek pitao, ako su unutra još uvijek deke i pokrivači, zašto ti to držiš zaključano?“ Ispruži ruku dlanom prema gore, gleda me s podignutim obrvama. Znam što želi – ključ. A ja mu ga moram dati jer vidi kada lažem; on vidi kroz mene. Posegnem u džep, izvadim ključ, stavim mu ga u ruku. Sada ne osjećam svoje dlanove, a on počinje disati na onaj način, ono njegovo plitko disanje koje je znak da će eksplodirati. Zatvorim oči dok on otvara sanduk. „Što je ovo?“ Ruka mu se miče kroz predmete koje sam brižno čuvao, razbacuje ih lijevo-desno. Izvadi ih jedan po jedan, baca ih prema meni. „Što će tebi ovo, ili ovo...!“ Trgnem se, ponovno i ponovno, ne mogu mu odgovoriti. Ne trebam to. Ne trebam ništa od toga. „Ovo zaudara na sebičnost!“ on viče, zatim baci sanduk s ruba kreveta tako da se njegovi sadržaji razbacaju po podu. „To truje ovu kuću sebičnošću!“ Ne osjetim ni svoje lice. Njegove ruke sudare se s mojim prsima. Posrnem unatrag, udarim o ormar. Zatim podiže ruku kako bi me udario, a ja kažem, dok mi je grlo prepuno straha: „Ceremonija izbora, tata!“ On zastane s podignutom rukom u zraku, a ja se pokunjim, čučnem uz ormar, oči su mi zamagljene i vodenaste, toliko da ne vidim. Obično se trudi da mi ne ostane trag na licu, osobito zbog dana kao što je sutrašnji, kada će toliko ljudi zuriti u mene, gledati me dok izabirem. On spusti ruku, a ja na trenutak pomislim da je nasilje gotovo, da je gnjev zaustavljen. No tada kaže: „Dobro. Ostani ovdje.“ Klimavo se pridržavam za ormar. Već znam da neće otići, razmisliti o svemu i vratiti se da bi se ispričao. Nikada to ne čini. Vratit će se s pojasom, a tragove na leđima lako ćemo prikriti majicom i poslušnim izrazom lica Nijekanja. Okrećem se, tijelo mi počinje drhtati. Čvrsto se držim za rub ormara i čekam. + + + Te noći spavam na trbuhu, bol mi izjeda svaku misao, a moji polomljeni predmeti razbacani su na podu oko mene. Nakon što me istukao toliko da sam morao staviti šaku u usta kako bih suspregnuo vrisak, izgazio je svaki predmet dok nije bio slomljen ili udubljen tako da se nije dao prepoznati, a zatim je bacio sanduk o zid, tako da je poklopac odletio sa šarki. Pojavi se misao: Ako izabereš Nijekanje, nikada nećeš pobjeći od njega. Zabijem lice u jastuk.

No nisam dovoljno jak da se oduprem inertnosti Nijekanja, tom strahu koji me tjera niz put koji mi je otac odredio. + + + Sljedećeg jutra tuširam se hladnom vodom, ne da bih štedio resurse, kao što je to običaj u Nijekanju, već zato što mi umrtvljuje bol u leđima. Polako oblačim svoju labavu i običnu odjeću Nijekanja i stojim ispred zrcala u hodniku kako bih se ošišao. „Pusti meni“, kaže mi otac kada uđe u hodnik. „Ipak je to tvoj Dan izbora.“ Ostavim aparat za šišanje na stoliću koji je pored i pokušavam se držati ravno. On stoji iza mene, ja sklonim pogled kada aparat počne zujati. Samo je jedna sigurnosna spona na oštrici, samo je jedna dužina kose prihvatljiva za muškog pripadnika Nijekanja. Zadrhtim dok mi njegovi prsti drže glavu na mjestu, nadam se da on to ne vidi, nadam se da ne vidi kako me njegov najmanji dodir užasava. „Znaš što očekivati“, kaže on. Pokrije mi vrh uha jednom rukom dok pomiče aparat. Danas mi pokušava zaštiti uho od posjekotine električnog aparata, a jučer me šibao pojasom po leđima. Ta misao struji u meni poput otrova. Skoro je smiješno. Skoro pa se želim smijati. „Stajat ćeš na svom mjestu; kada te prozovu, istupit ćeš i uzeti svoj nož. Tada ćeš se porezati i ispustiti krv u pravu zdjelu.“ Naše se oči susretnu u zrcalu, a njegova usta gotovo da oblikuju smiješak. Dotakne mi rame, a ja shvatim da smo sada otprilike iste visine, kao i građe, no ja se još uvijek osjećam mnogo manji. Tada nježno dodaje: „Nož će te boljeti samo na trenutak. Tada ćeš izabrati i sve će biti gotovo.“ Pitam se sjeća li se on uopće što se dogodilo jučer ili je to već strpao u drugi dio svog uma, gdje drži svoju čudovišnu polovicu odvojenu od svoje očinske polovice. No ja nemam te odjeljke i mogu vidjeti sve njegove identitete prevučene jedan preko drugog, vidim ga kao čudovište i oca i muškarca i vođu u vijeću i udovca. Odjednom mi srce pulsira toliko jako da me boli, lice mi se žari, ne mogu to izdržati. „Ne brini se oko toga hoću li istrpjeti bol“, kažem. „Puno sam vježbao.“ Na trenutak njegove su oči poput bodeža u zrcalu, a moj jaki bijes nestane, zamijenio ga je poznati strah. No on samo isključi aparat, ostavlja ga sa strane i ode niz stube, ostavlja me da počistim ošišane dlake, da ih očetkam sa svoga vrata i ramena, da spremim aparat na pravo mjesto u kupaonici. Tada se vratim u svoju sobu i zurim u slomljene predmete po podu. Pažljivo ih skupim na hrpicu i stavim u koš za smeće pored svog stola, komad po komad.

Ustanem na noge, uz trzaj. Noge mi podrhtavaju. U tom trenutku, dok zurim u goli život koji sam si ovdje stvorio, u uništene ostatke onog nečeg sitnog što sam imao, pomislim – Moram se izvući. To je jaka misao. Osjećam snagu te misli kako zvoni u meni, kao zvuk zvona, pomislim to ponovno. Moram se izvući. Odem prema krevetu i zavučem ruku pod jastuk, gdje je skulptura moje majke još uvijek na sigurnom, još uvijek je plave boje i još uvijek se presijava na jutarnjem svjetlu. Stavim je na svoj stol, pored uredno složenih knjiga i izađem iz sobe, a zatim zatvorim vrata iza sebe. Siđem, suviše sam nervozan da jedem, no svejedno naguram komad tosta u usta tako da me otac ništa ne ispituje. Ne bih se trebao brinuti. Sada se pretvara da ne postojim, pretvara se da ne trzam svaki put kada se moram sagnuti da nešto pokupim. Moram se izvući. To je sada moja pjesma, moja mantra, jedina stvar koja mi je ostala, jedino za što se mogu uhvatiti. Završi s čitanjem vijesti koje Učeni objavljuju svakog jutra, a ja završim s pranjem svog tanjura i mi tako izađemo iz kuće bez razgovora. Hodamo ulicom, on pozdravlja naše susjede uz smiješak i sve je uvijek u savršenom redu s Marcusom Eatonom, sve osim njegova sina. Osim mene; ja nisam u redu, ja stalno pravim neku zbrku. Ali danas mi je zbog toga drago. Ulazimo u autobus i stojimo, kako bismo pustili druge da sjednu, savršena slika poštovanja Nijekanja. Promatram druge kako ulaze, mladiće i djevojke iz Iskrenih koji glasno pričaju, Učene koji napeto promatraju. Promatram druge članove Nijekanja kako ustaju da im ustupe svoja mjesta. Danas svi idemo na isto mjesto – Žarište, crni stup u daljini, koji sa svoja dva kraka probada nebo. Kada dođemo tamo, otac mi stavlja ruku na rame dok hodamo do ulaza, što mi šalje bol kroz tijelo. Moram se izvući. To je očajnička pomisao, bol je samo pojačava svakim korakom, dok hodam stubama, do bine gdje se održava Ceremonija izbora. Borim se za zrak, no nije to zbog boli u nogama; to je zbog mog slabog srca koje postaje jače svakim trenutkom. Pored mene, Marcus briše graške znoja s čela, a svi drugi pripadnici Nijekanja drže usta čvrsto zatvorenima, kako ne bi disali suviše glasno, da ne ispadne kao da se žale. Podižem pogled prema stubama koje su preda mnom, a moja misao potpuno me prožima, kao vatra, ova prilika, ova šansa da pobjegnem. Napokon smo se uspeli na pravi kat, gdje svi rade malenu stanku kako bi došli do daha prije nego što nastave. U prostoriji je svjetlo prigušeno, prozori su blokirani, mjesta za sjedenje poslagana su u krugovima oko zdjela u kojima su staklo, voda, kamenje, ugljen i zemlja. Pronađem svoje mjesto u

redu, između djevojke iz Nijekanja i mladića iz Dobrohotnih. Marcus stoji ispred mene. „Znaš što trebaš napraviti“, kaže on, a imam osjećaj kao da on to više govori samome sebi nego meni. „Znaš koji je pravi izbor. Znam da znaš.“ Ja samo zurim u prostor ispod njegovih očiju. „Vidimo se uskoro“, kaže on. Krene prema mjestu gdje sjede pripadnici Nijekanja i sjedne u prvi red s još nekim vođama vijeća. Postupno ljudi ispunjavaju sobi, oni koji se spremaju izabrati stoje u kvadratu na rubu, oni koji promatraju sjede u stolicama na sredini. Vrata se zatvore, a zatim slijedi trenutak tišine dok predstavnik iz Neustrašivih dolazi na podij. Njegovo ime je Max. Rukama uhvati govornicu na podiju, i ja čak odavde vidim da na zglobovima šaka ima ožiljke. Jesu li se naučili boriti u Neustrašivima? Sigurno jesu. „Dobrodošli na Ceremoniju izbora“, kaže Max dok njegov duboki glas lako ispunjava sobu. Ne treba mu mikrofon; glas mu je dovoljno glasan i snažan da mi probije lubanju i prodre do mozga. „Danas ćete izabrati svoje frakcije. Do sada ste slijedili putove svojih roditelja, pravila svojih roditelja. Danas ćete pronaći svoj put, stvoriti svoja pravila.“ Skoro da vidim svoga oca kako skuplja svoja usta, kao znak prezira, na takav tipičan govor Neustrašivih. Poznajem njegove navike tako dobro da te stvari skoro da činim i ja, iako ne dijelim taj osjećaj. Nemam nikakvo posebno mišljenje o Neustrašivima. „Još davno, naši su preci shvatili da je svaki od nas, svaki pojedinac, odgovoran za zlo koje postoji u svijetu. No nisu se složili oko toga što je to zlo točno“, kaže Max. „Neki su mislili da je to neiskrenost...“ Mislim na laži koje sam ispričao, godinu za godinom, o ovoj ili onoj modrici i posjekotini, sve laži kojima sam čuvao Marcusove tajne. „Neki su rekli da je to neznanje, neki agresija...“ Mislim na mir u voćnjacima Dobrohotnih, na slobodu koju bih tamo našao od nasilja i okrutnosti. „Neki su rekli da je sebičnost glavni uzrok.“ Ovo je za tvoje dobro, to je ono što je Marcus rekao prije nego je pao prvi udarac. Kao da je to što me tukao bio čin žrtve. Kao da je njega boljelo dok je to činio. Pa, nisam vidio njega kako jutros šepa po kuhinji. „A posljednja je skupina rekla da je razlog kukavičluk.“ Nekoliko povika stiže iz dijela Neustrašivih, a ostali Neustrašivi se smiju. Mislim na strah koji me sinoć gutao sve dok nisam mogao osjetiti ništa, sve dok nisam mogao disati. Mislim na godine koje su me pretvorile u zrno prašine ispod čizme mog oca. „Tako smo osnovali naše frakcije: Iskreni, Učeni, Dobrohotni, Nijekanje i Neustrašivi.“ Max se nasmiješi. „U njima imamo administratore, učitelje,

savjetnike, vođe i zaštitnike. U njima imamo osjećaj pripadanja, osjećaj zajednice, osjećaj smisla našeg života.“ Pročisti grlo. „Ali dosta o tome. Idemo krenuti. Istupite i uzmite svoj nož, zatim odaberite. Prvi je Zellner, Gregory.“ Čini se prikladno da me bol slijedi iz starog života u novi, s nožem koji mi se urezuje u dlan. Ipak, čak ni jutros nisam znao koju frakciju izabrati kao utočište. Gregory Zellner drži svoju krvavu ruku nad zdjelom zemlje, izabire Dobrohotne. Dobrohotni se čine kao logično mjesto za utočište, s mirnim životom, mirisnim voćnjacima, nasmiješenom zajednicom. U Dobrohotnima bih našao osjećaj pripadnosti za kojom sam žudio čitavog života i možda bi me, s vremenom, naučili kako se pouzdati u sebe, kako se osjećati dobro sam sa sobom. No dok gledam te ljude kako sjede u tom dijelu, u svojim crvenim i žutim bojama, vidim samo cijele i zdrave ljude, koji mogu bodriti jedni druge, koji se mogu međusobno podupirati. Suviše su savršeni, suviše ljubazni za nekoga poput mene, ja bih otišao k njima tjeran gnjevom i strahom. Ceremonija prebrzo prolazi. „Rogers, Helena.“ Ona odabire Iskrene. Znam što se događa na inicijaciji Iskrenih. Čuo sam jednom šaptanja u školi o tome. Tamo bih morao razotkriti svaku svoju tajnu, iskopati je iz sebe. Morao bih se živ oderati da bih se pridružio Iskrenima. Ne, ne mogu to. „Lovelace, Frederick.“ Frederick Lovelace, odjeven u plavo, reže svoj dlan i pušta da mu krv kaplje u vodu Učenih, njegova je krv oboji u tamnije ružičasto. Dovoljno brzo učim za Učene, no poznajem se i dovoljno dobro da znam da sam previše nestalan, suviše emotivan za takvo mjesto. Ugušilo bi me, a želim biti slobodan, a ne da me se šalje u još jedan zatvor. U vrlo kratkom roku, djevojka iz Nijekanja koja je pored mene biva prozvana. „Erasmus, Anne.“ Anne – još jedna koja mi se nikada nije obratila, osim s nekoliko riječi – izlazi i ide do Maxova podija. Drhtavim rukama prihvaća nož i poreže se po dlanu nad zdjelom Nijekanja. Njoj je to lako. Ona nema ničega od čega bi bježala, samo dragu i prijaznu zajednicu kojoj će se ponovno pridružiti. Uostalom, nitko iz Nijekanja nije se transferirao već godinama. To je najodanija frakcija kad je riječ o statistici Izbora. „Eaton, Tobias.“ Ne osjećam nervozu dok hodam prema središtu prostorije, a u prolazu prođem pokraj Tori, žene koja mi je administrirala ispit. Ti si taj koji mora živjeti sa svojim izborom, kaže ona. Kosa joj je zavezana u rep, vidim tetovažu na njezinoj ključnoj kosti, koja se penje prema vratu. Pogledi nam se sretnu,

gleda me neobičnom žestinom, ja uzvraćam pogled, ne mičem ga, dok prilazim zdjelama. S kojim izborom mogu živjeti? Ne u Učenima, niti u Iskrenima. Ne u Nijekanju, to je mjesto od kojeg pokušavam pobjeći. Čak ni u Dobrohotnima, previše sam oštećen i potrošen da bi tamo pripadao. Istini za volju, želim da moj izbor utjera nož u srce mog oca, da mu zada najviše boli i poniženja što je moguće. Samo jednim izborom mogu to učiniti. Pogledam ga, on kimne glavom, a ja se duboko zarežem u dlan, tako duboko da mi bol izaziva suze u očima. Treptanjem ih uklonim, skupim šaku kako bih nakupio dovoljno krvi. Njegove oči tako su slične mojima, toliko tamnoplave, da se na svjetlu doimaju crnima, kao da u glavi nema oči, nego rupe. Leđa me svrbe i peku, tkanina majice iritira mi bolnu kožu, kožu koju je on ozlijedio pojasom. Otvorim dlan nad užarenim ugljenom. Osjećam kao da mi žari u utrobi, ispunjava me vatrom i dimom. Slobodan sam. + + + Ne čujem klicanje Neustrašivih; sve što čujem je zvonjava. Moja je nova frakcija poput stvorenja s mnogo ruku i to stvorenje ide prema meni. ja krenem prema njemu, ne usuđujem se pogledati u lice svog oca. Tapšaju me po rukama, hvale me zbog izbora, ja se pomičem na začelje skupine, krv mi teče sve do prstiju. Stojim s drugim iniciranima, pored mladića crne kose iz Učenih, koji me procijeni i podcjenjivački pogleda. Zacijelo ne izgledam baš bogzna kako, zbog toga što sam. tako naglo izrastao prošle godine. Iz rane na dlanu još uvijek mi teče krv, kaplje na pod i curi mi niz zapešće. Preduboko sam zabio nož. Dok posljednji od mojih vršnjaka odabiru, prstima zgrabim donji dio moje sive majice Nijekanja i poderem je. Poderanu tkaninu obavijem oko ruke kako bih zaustavio krvarenje. Više neću trebati ovu odjeću. Neustrašivi koji sjede ispred nas ustaju se čim posljednja osoba izabere, a zatim svi krenu prema vratima žurnim korakom, noseći me sa sobom. Okrenem se prije nego što izađemo, ne mogu si pomoći, vidim kako moj otac još uvijek sjedi u prvom redu, nekoliko drugih pripadnika Nijekanja okupljeno je oko njega. Izgleda zapanjeno. Nasmijem se, samo malo. Ja sam to učinio, ja sam mu nabio taj izraz na lice. Ja nisam savršeno dijete Nijekanja, osuđen da budem čitav progutan od sistema i zatim raspršen u zaborav. Umjesto toga, ja sam prvi transfer Nijekanje – Neustrašivi u više od deset godina.

Okrenem se i trčim, kako bih sustigao ostale, ne želim zaostati. Prije nego što izađem iz prostorije, otkopčam svoju košulju dugačkih rukava i pustim je da padne na tlo. Siva majica kratkih rukava koju nosim ispod još je uvijek prevelika, no tamnija je, bolje se uklapa u crnu boju Neustrašivih. Jure niz stube, mahnito otvaraju vrata, smiju se, viču. Osjetim žarenje u leđima, i ramenima, i plućima, i nogama, odjednom nisam siguran u ovaj izbor, u ove ljude koje sam prigrlio. Tako su glasni i divlji. Mogu li se doista uklopiti među njih? Ne znam. Valjda nemam izbora. Guram se kroz skupinu, tražim svoje kolege inicirane, no čini se da su nestali. Malo se pomaknem u stranu, želim vidjeti kamo idemo i vidim željezničke tračnice postavljene iznad ulice pred nama, u rešetkastom kavezu drveta i metala. Neustrašivi se penju na stube i raštrkaju se po peronu. U podnožju stuba, gomila je ljudi toliko gusta da uopće ne mogu proći, no znam da ako se uskoro ne popnem stubama, mogao bih propustiti vlak pa se odlučim progurati. Moram čvrsto stisnuti zube kako se ne bih počeo ispričavati dok laktarim ljude oko sebe i gomila me nekako ponese niz stube. „Nisi loš trkač“, kaže mi Tori kada se popnem na peron. „Barem za klinca iz Nijekanja.“ „Hvala“, kažem. „Znaš što će sada biti, zar ne?“ Ona se okrene i pokaže u svjetlo u daljini, svjetlo koje je pričvršćeno na lokomotivu nadolazećeg vlaka. „Neće se zaustaviti. Samo će malo usporiti. Ako se ne uspiješ popeti, gotovo je s tobom. Ostaješ bez frakcije. Lako je ispasti.“ Kimnem glavom. Nisam iznenađen što je inicijacija već počela, počela je čim smo napustili Ceremoniju izbora. Nisam iznenađen ni što Neustrašivi očekuju da se dokažem. Promatram vlak kako se približava – sada ga i čujem, zviždi po tračnicama. Ona se naceri. „Ma bit će tebi dobro ovdje, zar ne?“ „Zašto to kažeš?“ Ona slegne ramenima. „Doimaš se kao netko tko je spreman boriti se, to je sve.“ Vlak juri prema nama, Neustrašivi se počinju ubacivati. Tori trči prema rubu, ja je slijedim, oponašam njezin stav i njezine pokrete dok se priprema skočiti. Zgrabi ručku na vratima i ubacuje se unutra, ja učinim isto, najprije se nespretno pokušavam što bolje uhvatiti, a zatim se nekako ubacim. No, nisam spreman za podrhtavanje u vlaku, malo posrnem i udarim licem u metalni zid. Uhvatim se za nos. „Elegantno“, kaže jedan od Neustrašivih unutra. Mlađi je od Tori, tamnije boje kože i bezbrižnog osmijeha. „Finesa je za napuhane Učene“, kaže Tori. „Skočio je u vlak, Amare, to je sve što je bitno.“

„Doduše, trebao bi biti u drugom vagonu. S ostalim iniciranima“, kaže Amar. Odmjerava me pogledom, no ne na način kao što je to činio onaj transfer iz Učenih prije nekoliko minuta. Čini se da je jednostavno znatiželjan, kao da sam ja nekakva rijetka pojava koju mora pažljivo ispitati prije nego je može razumjeti. „Ako je tvoj prijatelj, onda je valjda u redu. Kako se zoveš, Ukočeni?“ Ime mi je u ustima istog trenutka kada me pita, spremam se odgovoriti kao i uvijek, da se zovem Tobias Eaton. To bi trebalo biti prirodno, no u tom trenutku ne mogu podnijeti da izgovorim to ime naglas, ne ovdje, ne među ljudima za koje sam se nadao da će biti moji novi prijatelji, nova obitelj. Ne mogu – ne želim – više biti sin Marcusa Eatona. „Možeš me zvati i Ukočeni, nije da me briga“, kažem, iskušavam žestoke riječi Neustrašivih koje sam do sada samo slušao po hodnicima i u učionicama. Vjetar udara u vagon dok ubrzavamo, glasno je, odjekuje mi u ušima. Tori mi uputi čudan pogled, na trenutak se uplašim da će reći Amaru kako se stvarno zovem, siguran sam da se još sjeća testa. No ona samo kimne glavom, a ja se uz olakšanje, okrenem prema otvorenim vratima vagona, a ruku još uvijek držim na kvaki. Nikada mi nije palo na pamet da bih mogao odbiti dati svoje pravo ime ili da bih mogao dati lažno ime, stvoriti si novi identitet. Ovdje sam slobodan, slobodan sam naprasito odgovarati, slobodan sam odbiti ih, slobodan sam čak i lagati. Kroz drvene daske vidim ulicu koja je ispod nas, koja pridržava tračnice na visini od otprilike jednog kata. Ali naprijed, stare tračnice pretvaraju se u nove, a peroni postaju sve viši, viši čak i od krovova. Uspon se događa postupno, ne bih ga primijetio da nisam zurio u tlo dok smo putovali, zapravo se udaljavamo od tla i približavamo se nebu. Od straha me prođe slabost u nogama tako da se maknem od vrata i skupim se u jedan ugao vagona, čekam da dođemo na odredište, gdje god da je. + + + Još uvijek sam u toj pozi – čučim uza zid, s glavom u rukama – kada me Amar drmne svojim stopalom. „Diži se, Ukočeni“, kaže mi, ne bez ljubaznosti. „Bliži se vrijeme za skok.“ „Skok?“ kažem. „Aha.“ Naceri se. „Ovaj vlak ne staje ni za koga.“ Natjeram se ustati. Tkanina koju sam omotao oko ruke promočena je, crvena. Tori stoji odmah iza mene i gura me prema vratima. „Pusti iniciranoga da ide prvi!“ ona povikne.

„Što to radiš?“ pitam je glasno, uz namrgođeni pogled. „Činim ti uslugu!“ ona odgovori i ponovno me gurne prema otvoru. Drugi Neustrašivi maknu mi se s puta, svi se cere i smiju kao da bi me pojeli za doručak. Posrćem prema rubu, zgrabim se za kvaku na vratima tako žestoko da ne osjetim vlastite prste. Vidim gdje bih trebao skočiti – tamo naprijed, tračnice se približavaju jednom krovu, a zatim skreću. Ponor između tračnica i krova odavde se čini malen, no kako se vlak sve više približava, čini se sve veći i veći, a moj nadolazeći udes i smrt sve vjerojatnijima i vjerojatnijima. Čitavo mi tijelo drhti dok Neustrašivi u vagonima ispred nas skaču. Nijedan od njih nije promašio krov, no to ne znači da se to neće dogoditi meni. Na silu odvojim prste od kvake i zurim u krov, zatim odskočim naprijed što jače mogu. Udar struji kroz mene, padnem prema naprijed, na svoje dlanove i koljena, ranjenim se dlanom dočekam u šljunak na krovu. Zurim u svoje prste. Osjećam se kao da sam samo skočio naprijed, sam skok kao da nisam vidio niti zapamtio. „Kvragu“, kaže netko iza mene. „Nadao sam se da ćemo kasnije s pločnika malo strugati palačinke od Ukočenih.“ Zurim u tlo i čučim, oslonjen na pete. Krov mi se ljulja pred očima – nisam znao da osobu može uhvatiti vrtoglavica od čistog straha. Ipak, znam da sam upravo položio dva ispita inicijacije: skočio sam na vlaku pokretu, preživio sam skok na krov. A sada je pitanje, kako Neustrašivi silaze s ovog krova? Trenutak kasnije, Amar se popne na sam rub krova, a ja sam dobio svoj odgovor: Potjerat će nas da skočimo. Zatvaram oči i pretvaram se da nisam ovdje, da ne klečim na ovom šljunku s ovim našaranim ludim manijacima koji su oko mene. Došao sam ovamo kako bih pobjegao, ali ovo nije bijeg, ovo je samo druga vrsta mučenja, a sada je prekasno da se izvučem. Znači, moja je jedina nada preživjeti ovo. „Dobrodošli u Neustrašive!“ povikne Amar. „Gdje se ili suočite sa svojim strahovima i pokušate pritom ne umrijeti, ili odlazite kao kukavica. Imamo rekordno nizak broj transfera ove godine, što i nije neko iznenađenje.“ Neustrašivi oko Amara mlate po zraku i kliču, bez obzira na to što im se nitko od nas novih ne želi priključiti. „Jedini način da uđete u kompleks Neustrašivih s ovog krova jest da skočite s ruba“, kaže Amar, širom otvara ruke kako bi nam dočarao sav prazan prostor oko njega. Malo se potepe unatrag i mlatara rukama kao da će pasti, a zatim se uspravi i naceri. Duboko udahnem zrak na nos i ne izdišem. „Po običaju, nudim priliku našim iniciranima da idu prvi, bez obzira na to jesu li rođeni u Neustrašivima ili ne.“ Rukom nam pokazuje prema rubu, promatra nas podignutih obrva.

Skupina mladih Neustrašivih blizu ruba razmijene poglede. S moje se strane nalaze mladić iz Učenih koji me odmjeravao, djevojka iz Dobrohotnih, dva dečka iz Iskrenih, kao i jedna djevojka iz Iskrenih. Samo nas je šestero. Jedan od Neustrašivih iskorači, dečko tamnije boje kože koji rukama živo pozdravlja i traži navijanje svojih prijatelja. „Hajde, Zeke!“ viče jedna od djevojaka. Zeke skoči na rub, no krivo procijeni skok i spotakne se prema naprijed, gubi ravnotežu, pada. Pri padu viče nešto nerazumljivo i nestaje. Djevojka iz Iskrenih pored mene ostane bez daha, pokrije usta jednom rukom, no Zekeovi Neustrašivi prijatelji prasnu u smijeh. Mislim da to baš nije bio dramatični i herojski trenutak koji je planirao. Amar se ceri, ponovno pokazuje na rub. Inicirani rođeni u Neustrašivima redaju se jedni iza drugih, kao i momak iz Učenih i djevojka iz Dobrohotnih. Znam da im se moram pridružiti, znam da moram skočiti, nema veze kako se osjećam u vezi s tim. Krećem se prema rubu, ukočen kao da su mi zglobovi zahrđali. Amar gleda na svoj sat i daje znak svakom skakaču u razmaku od trideset sekundi. Red se smanjuje. Najednom, reda više nema, ja sam jedini ostao. Zakoračim na rub i čekam Amarov znak. Sunce zalazi iza zgrada u daljini, njihov isprekidani obris djeluje mi nepoznato kada ga promatram s ovog mjesta. Svjetlo sjaji poput zlata na horizontu, vjetar se najednom ponovno digne, odjeća mi vijori. „Kreni“, kaže Amar. Zatvorim oči, smrznut sam; ne mogu se čak ni gurnuti s krova. Sve što mogu je zanijeti se prema naprijed i pasti. Želudac mi propadne i udovi mi mlataraju po zraku, u potrazi za nečim, bilo čim, no nema ničega, samo praznina, samo zrak, suludi pad prema dolje. Tada udarim u mrežu. Obavija me, osjetim njezine čvrste niti. Ruke mi mašu s ruba mreže. Zakačim prste u mrežu i povučem se do njih. Dočekam se na noge na drvenoj platformi, a tamnoputi čovjek s ožiljcima na šakama nasmije mi se. Max. „Ukočeni!“ Potapša me po leđima tako da se lagano trgnem. „Drago mi je vidjeti da si stigao ovako daleko. Idi se pridruži svojim kolegama iniciranima. Amar će doći za trenutak, siguran sam.“ Iza njega se nalazi mračni tunel s kamenim zidovima. Kompleks Neustrašivih je u podzemlju – pretpostavio sam da će visiti s visoke zgrade na labavim komadima užeta, nešto što bi bilo doista moja najgora noćna mora. Pokušavam hodati niz stube, pridružiti se drugim transferima. Noge kao da su mi ponovno proradile. Djevojka iz Dobrohotnih nasmiješi mi se. „To je bilo iznenađujuće zabavno“, kaže ona. „Ja sam Mia. Jesi li dobro?“ „Izgleda kao da pokušava ne povratiti“, kaže jedan iz Iskrenih.

„Samo daj čovječe“, dodaje drugi iz Iskrenih. „Htjeli bismo vidjeti predstavu.“ Moj odgovor dolazi niotkuda. „Kuš“, kažem im odrješito. Na moje iznenađenje, oni ušute. Valjda ih do sada nije ušutkalo mnogo pripadnika Nijekanja. Nekoliko trenutaka kasnije vidim Amara kako se kotrlja preko ruba mreže. Silazi niz stube, izgleda divlje i zgužvano i spremno za sljedeću suludu vratolomiju. Poziva sve inicirane da mu priđu, mi se okupljamo na ulazu u ždrijelo golemog tunela u polukrug. Amar preklopi dlanove ispred sebe. „Moje ime je Amar“, kaže on. „Ja ću biti vaš inicijacijski instruktor. Odrastao sam ovdje i prije tri godine vrlo sam uspješno položio svoju inicijaciju, što znači da mogu raditi s novajlijama koliko god želim. Blago vama. Inicirani koji su rođeni u Neustrašivima i transferi odrađuju većinu fizičkih treninga odvojeno tako da rođeni u Neustrašivima ne polome transfere baš istog trena –“ Kada čuju ovo, rođeni u Neustrašivima na drugoj strani polukruga se nacere. „No ove godine pokušavamo nešto drukčije. Vođe Neustrašivih i ja želimo vidjeti hoće li vas upoznavanje s vlastitim strahovima prije nego što započnete svoju obuku bolje pripremiti za ostatak inicijacije. Prije nego vas pustimo u blagovaonicu na večeru, malo ćemo svi zajedno otkrivati neke stvari o sebi. Slijedite me.“ „Što ako ne želim otkrivati stvari o sebi?“ upita Zeke. Amar ga samo pogleda i Zeke se pokunji i povuče u svoju skupinu iniciranih. Nikad nisam upoznao nikoga poput Amara – u jednom trenutku je susretljiv, u drugom strog, katkad oboje istovremeno. Vodi nas u tunel, zatim se zaustavlja na vratima koja su ugrađena u zid i gurne ih ramenom. Slijedimo ga u vlažnu sobu koja ima golemi prozor na stražnjem zidu. Iznad nas su fluorescentna svjetla koja tinjaju i trepere, a Amar počne prčkati po stroju koji jako nalikuje onome na kojemu se odvijao test sposobnosti. Čujem zvuk kapanja – voda sa stropa kaplje u lokvu u kutu sobe. S druge strane prozora nalazi se još jedna velika i prazna soba. Kamere se nalaze na svakom uglu – jesu li kamere posvuda u sjedištu Neustrašivih? „Ovo je soba krajolika straha“, Amar nam kaže bez podizanja pogleda. „Krajolik straha simulacija je u kojoj ćete se suočiti sa svojim najgorim strahovima.“ Na stolu pored stroja nalaze se injekcije. Pod treperavim svjetlom izgledaju mi zlokobno, kao instrumenti mučenja, noževi i sječiva, vrući žarači. „Kako je to moguće?“ oglasi se Eric, mladić iz Učenih. „Mi ne znamo svoje najgore strahove.“ „Ti si Eric, zar ne?“ kaže Amar. „Imaš pravo, vi ne znate svoje najgore strahove, no serum koji ću vam dati stimulirat će dijelove vašeg mozga koji

proizvode strah tako da ćete, na jedan način, sami stvarati svoje prepreke u simulaciji. Za razliku od testa sposobnosti, u ovoj simulaciji bit ćete svjesni toga da ono što vidite nije stvarno. Za to vrijeme ja ću biti u ovoj sobi, upravljat ću simulacijom, naređivat ću programu koji je u simulaciji seruma da nastavi na sljedeću prepreku kada vam ritam srca dođe do određene razine – drugim riječima, kada se smirite, kada se suočite sa svojim strahom na neki način. Kada prođete sve strahove, program će se ugasiti i vi ćete se ‘probuditi’ s većom svijesti o svojim strahovima.“ Amar uzme jednu injekciju i pozove Erica. „Dopusti da zadovoljim tvoju Učenu radoznalost“, kaže on. „Ti ideš prvi.“ „Ali –“ „Ali“, smireno kaže Amar, „ja sam tvoj instruktor inicijacije i u tvom je interesu da radiš kako ja kažem.“ Eric stoji kao ukopan na trenutak, a zatim skine svoju plavu jaknu, preklopi je i prebaci preko naslona stolice. Pokreti su mu spori i naglašeni – pretpostavljam namjerno, kako bi što više naživcirao Amara. Eric prilazi Amaru, koji skoro divljački zabije iglu u njegov vrat. Zatim Ericu pokaže da uđe u sljedeću sobu. Kada se Eric zaustavi u sredini prostorije s druge strane stakla, Amar se priključi elektrodama na stroj za simulaciju i pritisne nešto na računalnom ekranu kako bi pokrenuo program. Eric stoji mirno, s rukama uz tijelo. Zuri u nas kroz prozor, a trenutak kasnije čini se da zuri u nešto drugo, kao da je simulacija počela. No ne vrišti, ne divlja i ne plače, ne ponaša se kao netko tko zuri u svoje najgore strahove. Njegov ritam srca, koji vidimo na monitoru, raste, raste i raste, podiže se poput ptice koja je poletjela. Boji se. Boji se, ali se i ne pomiče. „Što se događa?“ Mia me upita. „Djeluje li serum?“ Kimnem glavom. Promatram Erica kako duboko udiše zrak u svoju utrobu, a zatim ga oslobađa kroz nos. Tijelo mu se trese, drhturi, kao da se tlo ispod njega pomiče, no disanje mu je polagano i ujednačeno, mišići mu se stišću i opuštaju svakih nekoliko sekundi, kao da se slučajno uznemiri, a zatim ispravi pogrešku. Promatram njegov ritam srca na monitoru koji je ispred Amara, promatram ga kako usporava sve više i više, sve dok Amar ne dotakne ekran i potakne program da ide dalje. To se ponavlja ponovno i ponovno sa svakim novim strahom. Brojim strahove dok prolaze u tišini, deset, jedanaest, dvanaest. Tada Amar dotakne ekran posljednji put, a Ericovo se tijelo opusti. Trepće, polako, a zatim se naceri. Primijetim da su inicirani rođeni u Neustrašivima, koji obično komentiraju sve i svakog, sada neobično tihi. To sigurno znači da je ono što ja

osjećam točno – da je Eric netko koga se treba čuvati. Možda čak netko koga se treba i bojati. + + + Više od sat vremena promatram druge inicirane kako se suočavaju sa svojim strahovima, kako trče, skaču, ciljaju nevidljivim pištoljima, a u nekim slučajevima čak i leže na podu, jecajući. Katkad dobijem ideju o tome što otprilike vide, o njihovim šuljajućim strahovima koji ih muče, no većinu vremena bore se sa zlikovcima koji su anonimni, koji su poznati samo njima i Amaru. Držim se stražnjeg dijela prostorije, trudim se biti što neprimjetniji svaki puta kada on prozove sljedeću osobu. No tada ostajem posljednji u prostoriji, a Mia upravo završava, izvučena je iz svog krajolika straha, kada se skvrčila uz zid s rukama na licu. Ustane se, izgleda umorno, teturajući izađe iz prostorije, ne čeka ni Amarovo dopuštenje. On pogleda u posljednju injekciju na stolu, a zatim u mene. „Ostali smo samo ti i ja, Ukočeni“, kaže on. „Hajde da završimo s ovim.“ Stanem ispred njega. Jedva da osjetim iglu kako ulazi; nikada nisam imao problema s injekcijama, iako sam nekim drugim iniciranima primijetio suze u očima prije injekcije. Uđem u susjednu prostoriju i pogledam u prozor, koji s druge strane izgleda poput zrcala. U trenutku prije nego simulacija počne djelovati, vidim se kako su me vjerojatno i drugi vidjeli, pogrbljenog i odjevenog u tkaninu, visokog i koščatog, s mrljama od krvi. Pokušam se uspraviti, a iznenađen sam i koliko se drukčije osjećam kada to učinim, iznenađen sam sjenkom snage koju vidim u samome sebi prije nego se soba raspline. Slike se počnu vrtjeti oko mene, vidim nebo iznad našeg grada, zatim rupu u pločniku sedam katova ispod mene, a rub zgrade tik do mojih nogu. Vjetar udara u mene, jače nego što je udarao i fijukao kada sam bio ovdje u stvarnosti, šiba moju odjeću tako jako da pucketa, gura me sa svih strana. Tada zgrada počne rasti, udaljava me od tla. Rupa se zatvori, prekrije je pločnik koji se stvori niotkuda. Grčevito se odmaknem od ruba, no vjetar mi ne dopušta da uzmaknem. Srce mi lupa jače i brže kada shvatim ono što moram učiniti; moram ponovno skočiti, ovaj puta ne vjerovati da neće biti boli kada udarim o tlo. Ukočena palačinka. Tresem rukama, zatvorim oči, vrištim kroz zube. Tada slijedim smjer u kojem me vjetar gura i padnem, brzo. Oštra i iznenadna bol prolazi kroz mene, samo na trenutak. Ustajem se, brišem prašinu sa svog obraza i čekam sljedeću prepreku. Nemam pojma što će to biti. Nisam mnogo vremena razmišljao o svojim

strahovima, ili čak o tome što bi značilo biti slobodan od straha, pobijediti strah. Na pamet mi padne da bih, bez straha, mogao biti jak, moćan, nezaustavljiv. Pomisao mi je zavodljiva, ali samo na trenutak, jer me nešto najednom udari po leđima. Zatim nešto s lijeve strane, zatim s desne, i sada sam zatvoren u kutiji koja je velika taman toliko da moje tijelo stane unutra. Šok me štiti od panike, barem u početku, a zatim udahnem ustajali zrak i zurim u praznu tamu dok osjećam kako mi se želudac stišće sve jače i jače. Više ne mogu disati. Ne mogu disati. Zagrizem svoju usnu kako ne bih počeo plakati – ne želim da me Amar vidi kako plačem, ne želim da kaže Neustrašivima da sam kukavica. Moram misliti, ne mogu misliti, ne mogu misliti dok me ova kutija guši. Ovdje su zidovi isti kakve pamtim još iz djetinjstva, kada sam bio malen, zatvoren u ormaru na katu za kaznu. Nikada nisam znao kada će me pustiti van, koliko ću sati biti tamo dok mi prilaze zamišljena čudovišta iz mraka, uz zvuk majčinih jecaja koje bih čuo kroz zidove. Lupam rukama po zidu ispred sebe, ponovno i ponovno, zatim ga grebem noktima, iako mi komadići drveta probadaju kožu ispod noktiju. Podlakticama udaram po kutiji punom težinom svog tijela, ponovno i ponovno, zatvaram oči tako da se mogu pretvarati da nisam ovdje, nisam ovdje. Pustite me van, pustite me van, pustite me van. „Misli, Ukočeni, misli!“ začujem glas, a ja se umirim. Sjetim se da je ovo simulacija. Misli o tome. Što trebam da bih izašao iz ove kutije? Trebam alat, nešto što je jače od mene. Tada nešto dotaknem nožnim prstima i sagnem se kako bih to pokupio. No kada posegnem dolje, vrh kutije pomakne se sa mnom, ne mogu. se vratiti u prijašnji položaj. Progutam vrisak i prstima pronađem zašiljeni kraj pajsera. Uglavim ga između dasaka koje oblikuju lijevi ugao kutije i guram najjače što mogu. Sve se daske raspadnu i padaju na tlo pored mene. Udahnem svjež zrak, uz olakšanje. Tada se neka žena pojavi ispred mene. Ne prepoznajem joj lice, odjeća joj je bijela, ne pripada nijednoj frakciji. Krenem prema njoj, a tada se ispred mene odjednom stvori stol, na stolu se nalaze pištolj i jedan metak. Namrštim se. Je li ovo strah? „Tko ste vi?“ pitam je, ona ne odgovara. Jasno je što trebam učiniti – napuniti pištolj, ispaliti metak. Neugoda se u meni pojačava, jaka kao i bilo koji strah. Usta mi se osuše, počinjem prtljati s metkom i pištoljem. Nikada nisam u ruci držao pištolj tako da mi treba nekoliko trenutaka da shvatim kako otvoriti komoru pištolja. Tijekom tih nekoliko sekundi, razmišljam o svjetlu kako napušta njezine oči, razmišljam o ovoj ženi koju ne poznajem, ne poznajem je dovoljno da bi mi bilo stalo do

nje. Bojim se – bojim se što će od mene tražiti da činim u Neustrašivima, ili što ću htjeti učiniti. Bojim se nekog skrivenog nasilja u sebi, koje je u meni skovao moj otac i godine prisilne šutnje koje mi je moja frakcija nametnula. Ubacim metak u komoru, uhvatim pištolj s obje ruke, posjekotina u mom dlanu boli me i pulsira. Gledam u lice te žene. Donja usna počinje joj drhtati, oči joj se pune suzama. „Žao mi je“, kažem i povučem okidač. Vidim tamnu rupu koju metak stvori u njezinu tijelu, a zatim se sruši na pod, ispari u oblaku prašine. No neugoda me ne napušta. Znam da nešto dolazi, osjetim kako se to nešto pojačava u meni. Marcus se još nije pojavio, a hoće, znam to s onom sigurnošću s kojom znam kako se zovem. Kako se nas dvojica zovemo. Krug svjetla obavije me, a na rubu tog kruga, ugledam izlizane sive cipele kako koračaju. Marcus Eaton uđe u krug svjetla, no to nije Marcus Eaton kakvog ja poznajem. Ovaj ima jame umjesto očiju i veliko crno ždrijelo umjesto usta. Još jedan Marcus Eaton stoji pored njega i polako se pojavljuju drugi, sve gore i čudovišnije verzije mog oca me okružuju, zijevaju, zijevaju sa svojim zubima bez usta koja su širom otvorena, glave im se klate pod neobičnim kutevima. Stisnem šake. Ovo nije stvarno. Očito je da ovo nije stvarno. Prvi Marcus otkopčava svoj pojas i izvuče ga iz hlača, malo po malo, a to za njim čine i drugi Marcusi. Dok to čine, pojas se pretvori u bodljikavo metalno uže, sa šiljastim bodljama na krajevima. Vuku svoje pojaseve po podu, masni crni jezici plaze im iz mračnih usta. Zamahnu svojom užadi od metala, ja zavrištim iz sveg glasa, glavu pokrijem rukama. „Ovo je za tvoje dobro“, kažu svi Marcusi metalnim, jedinstvenim glasovima, poput zbora. Osjetim bol, razdiranje, trganje, paranje. Padnem na koljena i stavljam ruke na uši, kao da me to može zaštititi, no ništa me ne može zaštiti, ništa. Vrištim ponovno i ponovno, no bol se nastavlja, njegov glas ne prestaje. „Neće biti sebičnog ponašanja u mojoj kući!“ „Nisam odgojio svog sina da bude lažov!“ Neću slušati, ne želim slušati. Slika skulpture koju sam dobio od majke izroni u mom umu, sama od sebe. Vidim je, točno na mjestu gdje sam je ostavio na stolu, a bol se počinje povlačiti. Usredotočim sve svoje misli na nju i na sve druge predmete koji su bili razbacani po mojoj sobi, razlomljeni, kao i vrh sanduka koji je izletio iz šarki. Sjetim se ruku svoje majke, njezinih vitkih prstiju, kako zatvara sanduk, zaključava ga i daje mi ključ. Jedan po jedan, glasovi nestaju, sve dok nema više nijednog. Pustim da mi ruke padnu na tlo, čekam sljedeću prepreku. Šake mi dodiruju kameni pod, koji je hladan i prljav. Čujem korake i pripremim se na

ono što slijedi, no tada začujem Amarov glas: „To je to?“ kaže on. „To je sve što imaš? Zaboga, Ukočeni.“ Stane pored mene i pruži mi ruku. Prihvatim je i pustim ga da me povuče na noge. Ne gledam ga. Ne želim vidjeti njegov izraz lica. Ne želim da zna što sada zna, ne želim postati jadni inicirani koji je imao teško djetinjstvo. „Trebali bi smisliti novo ime za tebe“, kaže nonšalantno. „Nešto žešće od Ukočeni. Možda nešto kao ‘Čelik’ ili ‘Ubojica’, ili štajaznam.“ Kada to kaže, pogledam ga. Malo se smiješi. Vidim malo sažaljenja u tom osmijehu, no ne onoliko koliko sam očekivao. „Ni ja ne bih želio reći ljudima svoje ime“, kaže. „Hajde, idemo nešto pojesti.“ + + + Kada dođemo u blagovaonicu, Amar ide sa mnom do stola za kojim sjede inicirani. Nekoliko Neustrašivih već sjedi za stolovima uokolo, gledaju na drugu stranu prostorije gdje kuhari prepuni pirsinga i tetovaža još uvijek postavljaju hranu. Blagovaonica je zapravo špilja, koju od ispod osvjetljavaju svjetiljke plavo-bijele boje, što svemu daje jezovit sjaj. Sjednem na jednu od praznih stolica. „Ajme, Ukočeni. Izgledaš kao da ćeš kolabirati“, kaže Eric, a jedan od Iskrenih se naceri. „Svi ste izašli živi“, kaže Amar. „Čestitam. Svi ste prošli prvi dan inicijacije, sa šarolikim uspjehom.“ Pogleda u Erica. „Iako, nitko od vas nije bio dobar kao ova četvorka ovdje.“ Pokaže u mene dok govori. Namrštim se – četvorka? Govori li on to o mojim strahovima? „Hej, Tori“, Amar kaže i pogleda preko ramena. „Jesi li ikada čula da je netko imao samo četiri straha u svom krajoliku?“ „Posljednje što sam čula, rekord je bio sedam ili osam. Zašto?“ Tori mu odgovori. „Imam transfera ovdje koji ima samo četiri straha.“ Tori pokaže u mene, Amar kimne. „To je sigurno novi rekord“, kaže Tori. „Bravo“, kaže mi Amar. Tada se okrene i ode prema stolu za kojim sjedi Tori. Svi drugi inicirani zure u mene, razrogačenih pogleda i tihi. Prije krajolika straha, bio sam samo netko koga su mogli gaziti, netko tko je bio na putu za Neustrašive. Sada sam poput Erica – netko koga se vrijedi čuvati, možda čak i netko koga se treba bojati. Amar mi je dao više od imena. Dao mi je moć. „Kako se ti zapravo ono zoveš? Počinje s E...?“ Eric me pita, stisnutog

pogleda. Kao da nešto zna, no nije siguran je li pravo vrijeme da to podijeli. Drugi se također možda sjećaju mog imena, s Ceremonije izbora – isto kako ja pamtim njihova imena – kao slova u abecedi, u nervoznom košmaru, dok sam napeto iščekivao svoj izbor. Ako sada udarim u njihova sjećanja najjače što mogu, tako da me zapamte kao Neustrašivog, možda se mogu spasiti. Na trenutak oklijevam, zatim stavim laktove na stol i pogledam ga, s jednom podignutom obrvom. „Zovem se Four 1“, kažem. „Još jednom me nazovi ‘Ukočeni’ i bit će problema.“ Zakoluta očima, no znam da sam bio jasan. Imam novo ime, što znači da mogu biti novi čovjek. Netko tko neće trpjeti probadajuće komentar sveznajućih Učenih. Netko tko može uzvratiti. Netko tko je napokon spreman boriti se. Four.

INICIRANI SOBA ZA TRENING miriše na napor, znoj, prašinu i tenisice. Svaki put kada šakom udarim o vreću za udaranje, zglobovi na šakama me peku jer na njima još uvijek imam rane od čitavog tjedna prepunog borbi s Neustrašivima. „Pretpostavljam da si vidio popis“, kaže Amar, naslanja se na vrata. Prekrižio je ruke na prsima. „I vidio si da se sutra boriš protiv Erica. Inače bi bio u prostoriji za krajolik straha umjesto ovdje.“ „I ovamo dolazim“, kažem mu i odmaknem se od vreće za udaranje, tresem rukama. Katkada stišćem šake tako jako da izgubim svaki osjećaj u vrhovima prstiju. Zamalo sam izgubio svoju prvu borbu, protiv djevojke iz Dobrohotnih po imenu Mia. Nisam znao kako da je pobijedim bez da je udarim, a jednostavno je nisam mogao udariti – to jest nisam mogao sve dok me nije ščepala za vrat toliko da mi se počelo mračiti pred očima. Instinkti su odradili svoje i jedan ju je žestoki udarac laktom oborio. Još uvijek osjećam krivnju kako se grči u meni svaki put kada se sjetim toga. Zamalo sam izgubio i svoju drugu borbu protiv krupnog dečka iz Iskrenih koji se zvao Sean. Izmorio sam ga, vratio bih se na noge svaki put kada je mislio da sam gotov. Nije znao da je guranje kroz bol jedna od mojih najstarijih navika koju sam naučio još dok sam bio mali, kao što sam naučio gristi nokte ili držati vilicu lijevom rukom umjesto desnom. Sada mi je lice prekriveno modricama i posjekotinama, no dokazao sam se. Sutra se borim protiv Erica. Ako ga želim pobijediti, trebat ću više od lukavog poteza ili upornosti. To je tražiti vještinu koju nemam, snagu koju još nisam zaslužio. „Da, znam.“ Amar se nasmije. „Vidiš, dosta vremena mi treba da te shvatim i malo sam se raspitivao. Kako čujem, ovdje si svakog jutra, a u krajoliku straha svake večeri. Nikada se ne družiš s drugim iniciranima. Uvijek si iscrpljen i spavaš kao mrtav.“ Kapljica znoja proteče mi pored uha. Obrišem je prstima koji su mi slijepljeni flasterima, a zatim podlakticom prijeđem preko čela. „Pripadati frakciji je više od prolaska kroz inicijaciju, znaš“, kaže Amar i prstima prijeđe preko lanca na kojemu visi vreća za udaranje, ispituje njegovu snagu. „Za većinu Neustrašivih inicijacija je vrijeme kada upoznaju svoje najbolje prijatelje, djevojke, momke, što već. Neprijatelje, također. No ti se činiš kao da ne želiš ništa od toga.“ Vidio sam druge inicirane kako se druže, idu zajedno stavljati pirsinge i dolaze na treninge s crvenim, nateklim nosevima, ušima i usnama, a vidio sam i da grade tornjeve od otpadaka hrane na stolovima za vrijeme doručka.

Nikada mi nije palo na pamet da bih mogao biti jedan od njih, niti da bih to trebao pokušavati. Slegnem ramenima. „Naučio sam biti sam.“ „Pa, meni se čini da bi uskoro mogao puknuti, a ja doista ne želim biti blizu kada se to dogodi“, kaže on. „Dođi sa mnom. Hrpa nas se okuplja, idemo igrati jednu igru. Igru Neustrašivih.“ Prtljam po flasteru koji mi pokriva jedan ručni zglob. Ne bih trebao biti vani i igrati igre. Trebao bih ostati ovdje i raditi, a zatim spavati tako da budem spreman za sutrašnju borbu. No taj glas, onaj koji mi kaže „trebao“ mi sada zvuči kao glas moga oca, zahtijeva od mene da se ponašam kako treba, da se izoliram. A došao sam ovdje kako bih prestao slušati taj glas. „Nudim ti malo statusa Neustrašivih, bez razloga, osim što mi te žao“, kaže mi. „Nemoj biti glup i propustiti ovu priliku.“ „Dobro“, kažem. „Kakva je to igra?“ Amar se samo nasmije. + + + „Igra se zove Izazov.“ Djevojka iz Neustrašivih, po imenu Lauren, drži se za ručku koja je na vanjskoj strani vagona, ljulja se i njiše, malo joj nedostaje da ispadne, a zatim se hihoće i povuče se unutra, kao da vlak nije dva kata iznad ulice, kao da ne bi slomila vrat kada bi ispala van. U drugoj ruci drži srebrnu pljosku. To objašnjava dosta toga. Ona kimne glavom. „Prva osoba odabere nekoga i izazove ih da učine nešto. Tada ta osoba popije iz pljoske, obavi svoj izazov, a zatim dobije priliku da izazove nekoga drugoga na nešto. A kada su svi odradili svoj izazov – ili umrli pokušavajući – malo se napijemo i šepamo do kuće.“ „Kako se pobijedi?“ jedan od Neustrašivih pita, glas mu dolazi s druge strane vagona. Taj mladić sjedi naslonjen na Amara kao da su stari prijatelji ili braća. Ja nisam jedini inicirani u vagonu. Preko puta mene je Zeke, on je prvi skočio, i djevojka sa smeđom kosom i šiškama koje joj padaju na čelo. Djevojka ima probušenu usnu. Drugi su stariji, svi već punopravni članovi Neustrašivih. Svi su opušteni, naslanjaju se jedni na druge, udaraju jedni druge po ramenima, mrse jedni drugima kosu. To je drugarstvo, prijateljstvo, očijukanje, a meni ništa od toga nije poznato. Pokušavam se opustiti, savijam ruke na koljenima. Stvarno sam Ukočen. „Pobijediš tako da ne budeš mali pican“, kaže Lauren. „I, hej, evo novo pravilo, pobijediš tako da ne postavljaš glupa pitanja.“

„Ja idem prva jer ja čuvam cugu“, dodaje. „Amar, izazivam te da uđeš u knjižnicu Učenih dok svi Štreberi uče i iz sveg glasa izvališ neku prostotu.“ Zatim ona poklopi čep na pljoski i dobaci je Amaru. Svi navijaju dok Amar skida čep i potegne alkohol koji se nalazi unutra. „Samo mi reci kada dođemo do prave stanice!“ on joj dovikne. Zeke mi mahne rukom. „Hej, ti si transfer, zar ne? Four?“ „Da“, kažem. „Dobar ti je bio onaj prvi skok.“ Prekasno shvatim da mu je to možda bolna točka – njegov trenutak pobjede koji je izgubio zbog krivog koraka i gubitka ravnoteže. No on se samo nasmije. „Aha, nije mi baš bio najblistaviji trenutak“, kaže on. „Pa i nije baš da se itko drugi usudio doći blizu ruba“, kaže djevojka koja sjedi sa strane. „Usput, ja sam Shauna. Je li istina da si imao samo četiri straha?“ „Zato me tako i zovu“, kažem. „Vau.“ Ona kimne glavom. Izgleda impresionirano zbog čega se postavim i sjednem malo uspravnije. „Sigurno si rođen u Neustrašivima.“ Slegnem ramenima, kao da bi ono što ona kaže moglo biti točno, iako sam siguran da nije. Ona ne zna da sam ovamo došao pobjeći od života koji mi je bio suđen, da se tako žestoko borim da prođem kroz inicijaciju zato da ne moram priznati da sam varalica. Rođen u Nijekanju, sa sklonostima Nijekanju, u utočištu Neustrašivih. Uglovi njezinih usta opuste se i odu dolje, kao da je tužna zbog nečeg, no ja ne pitam o čemu se radi. „Kako ti ide s borbama?“ upita me Zeke. „Dobro“, kažem. Pokažem rukom na svoje lice puno modrica. „Kao što jasno možeš vidjeti.“ „Vidi ovo.“ Zeke okrene glavu, pokazuje mi veliku modricu na donjoj strani čeljusti. „To je zahvaljujući ovoj djevojci.“ Pokaže na Shaunu svojim prstom. „Pobijedio me“, kaže Shauna. „No uspjela sam dati mu dati jedan dobar udarac, za promjenu. Neprestano gubim.“ „Ne smeta ti što te on udario?“ pitam je. „Zašto bi?“ kaže ona. „Ne znam“, kažem. „Zato što... Zato što si žensko?“ Ona podigne obrve. „Što, misliš da ne mogu to podnijeti, baš kao i svaki drugi inicirani, samo zato što imam ženske dijelove?“ Pokaže na svoja prsa, a ja se uhvatim kako zurim, samo na trenutak, prije nego što se sjetim pogledati u stranu, lice mi se crveni. „Oprosti“, kažem. „Nisam to mislio tako. Samo nisam naviknut na ovo. Ništa od toga.“ „Jasno, shvaćam“, kaže ona i ne čini se da je ljuta. „No to bi trebao znati o

Neustrašivima – žensko, muško, svejedno, to nije važno ovdje. Ono što je važno jest da imaš hrabrosti.“ Tada se Amar pridigne, stavlja ruke na bokove i stoji u dramatičnom stavu, maršira prema otvorenim vratima. Vlak poskoči i krene prema dolje, a Amar se čak ni ne drži za bilo što, već se samo giba i mijenja težište, u istom ritmu s pokretima vagona. Svi se dignu i Amar je prvi koji skoči, baca se u noć. Drugi poput bujice krenu za njim i ja pustim da me ljudi koji su iza mene ponesu prema otvoru. Ne bojim se brzine vlaka, samo visine, no budući da vlak nije previše daleko od tla, skočim bez straha. Dočekam se na obje noge, napravim nekoliko klimavih koraka. „Vidi ovoga, navikava se na vlak“, kaže Amar podbadajući me laktom. „Evo, potegni malo ovoga. Izgledaš kao da ti treba.“ Pruža mi pljosku. Nikada nisam okusio alkohol. U Nijekanju ga ne piju, nije nikada bio dostupan. No vidio sam koliko opušta ljude i ja se očajnički želim doimati kao da mi nije previše tijesno u svojoj koži tako da ne oklijevam; uzmem pljosku i popijem. Alkohol me peče u grlu i ima okus kao lijek, no brzo ga progutam i on mi stvori osjećaj topline. „Bravo“, kaže Amar i pomiče se prema Zekeu, zabaci ruku preko njegova vrata i povuče mu glavu na svoja prsa. „Vidim da si upoznao mog mladog prijatelja Ezekiela.“ „Samo zato što me mama tako zove, to ne mora značiti da i ti moraš“, kaže Zeke zbacujući Amarovu ruku. Pogleda me. „Amarovi djed i baka bili su prijatelji s mojim roditeljima.“ „Bili?“ „Pa, tata mi je umro, djed i baka također“, kaže Zeke. „Što je s tvojim roditeljima?“ upita Amara. Slegne ramenima. „Umrli su kad sam bio malen. Željeznička nesreća. Jako tužno.“ On se naceri kao da nije. „A moji djed i baka skočili su nakon što sam postao službeni član Neustrašivih.“ On napravi gestu rukom, pokazujući prema dolje. „Skočili su?“ „Nemoj mu reći dok sam ovdje“, kaže Zeke, vrti glavom. „Ne želim mu vidjeti facu kad to čuje.“ Amar ga ne sluša. „Stariji Neustrašivi katkad skoče duboko u nepoznato, u ponor, kad prijeđu određenu dob. Ili to ili nefrakcijaštvo“, kaže Amar. „A moj je djed bio jako bolestan. Rak. Baka nije htjela nastaviti bez njega.“ Zatim pogleda gore u nebo, u očima mu se vidi mjesečina. Na trenutak imam osjećaj kao da mi pokazuje tajnu stranu samog sebe, onu stranu koja je pažljivo skrivena iza slojeva šarma i humora i nastupa Neustrašivih, a to me plaši jer je ta njegova tajna strana tvrda, hladna i tužna.

„Žao mi je“, kažem. „Ovako sam se barem mogao oprostiti“, kaže Amar. „Većinu vremena smrt dolazi bez obzira jesi li se oprostio ili ne.“ Njegova tajna strana nestane u osmijehu i Amar zatim ode trčećim korakom prema ostatku skupine, s pljoskom u ruci. Ja nastavim sporijim korakom sa Zekeom. On kaska, nekako nespretno i elegantno u isto vrijeme, poput divljeg psa. „A ti?“ upita Zeke. „Imaš li roditelje?“ „Jednog“, kažem. „Majka mi je umrla prije mnogo godina.“ Sjećam se sprovoda, s mnogo pripadnika Nijekanja u našoj kući, kao i tihog mrmora koji nas je pratio u tugovanju. Donosili su nam obroke na metalnim pladnjevima prekrivenima folijom, očistili su našu kuhinju i stavili u kutije sve majčine stvari tako da ne ostanu njezini tragovi. Sjećam se kako su mrmljali da je umrla od komplikacija uslijed druge trudnoće. No ja je pamtim, nekoliko mjeseci prije smrti, kako stoji ispred svog ormara, zakopčava svoju gornju košulju iznad čvrsto pripijene potkošulje i sjećam se da joj je trbuh bio ravan. Malo zavrtim glavom, tjeram to sjećanje. Mrtva je. To je dječja uspomena, maglovito i nepouzdano. „A tvoj tata, je li on prihvatio tvoj izbor?“ upita me. „Dan posjeta se bliži, znaš.“ „Ne“, kažem kratko. „Uopće to nije prihvatio.“ Moj se otac neće pojaviti na Dan posjeta. Siguran sam. Nikada više sa mnom neće razgovarati. Sektor je Učenih čišći od bilo kojeg drugog dijela grada, svaki komad smeća ili odrona uklonjen je s pločnika, svaka pukotina zapečaćena je katranom. Imam osjećaj kao da moram paziti kamo stajem, umjesto da vrludam amo-tamo svojim tenisicama. Drugi Neustrašivi bezbrižno hodaju, njihova stopala prave pljeskajući zvuk, nalik kiši. Sjedištima svih frakcija dopušteno je u ponoć imati osvijetljena predvorja, no sve bi drugo trebalo biti u mraku. Ovdje, u sektoru Učenih, svaka je zgrada koja čini njihovo sjedište poput snopa svjetlosti. Kroz prozore pored kojih prolazimo vidimo Učene kako sjede za dugačkim stolovima, s nosevima zabijenim u knjige ili ekrane, neki tiho razgovaraju jedni s drugima. I mladi i stari izmiješani su za svakim stolom, u svojoj besprijekornoj plavoj odjeći, frizurama, više od polovice ih ima naočale od kojih se odbija svjetlost. Taština, rekao bi moj otac. Toliko su opterećeni time da se doimaju inteligentno, toliko da zbog toga ispadaju budalama. Zastanem kako bih ih promotrio. Ne doimaju mi se tašto. Čine mi se kao ljudi koji se trude doimati pametni koliko bi i trebali biti. Ako to znači nositi naočale bez prave nužde, nije na meni da sudim. Oni su utočište koje sam mogao odabrati. Umjesto toga, izabrao sam utočište koje im se ruga kroz prozore, koje šalje Amara unutra da napravi zbrku.

Amar dolazi do vrata središnje zgrade Učenih i ulazi. Promatramo ga izvana, cerekajući se. Kroz vrata vidim portret Jeanine Matthews koji visi na jednom zidu. Njezina plava kosa čvrsto je zavezana, njezina plava jakna zakopčana je skoro do grla. Lijepa je, no to nije prva stvar koju sam primijetio na njoj. Prva stvar koju sam primijetio bila je njezina oštrina. A uz to – može biti da je to samo moja mašta, no djeluje li ona kao da se pomalo boji? Amar utrčava u predvorje, ignorira povike Učenih na recepciji i viče: „Hej, Štreberi! Vidite ovo!“ Svi Učeni u predvorju dignu poglede sa svojih knjiga i monitora, a Neustrašivi prasnu u smijeh kad Amar skine hlače i prezentira im svoje međunožje. Učeni s recepcije krenu za njim da ga uhvate, no Amar brzo navuče svoje hlače i potrči prema nama. Svi počnemo trčati, brzo se udaljavamo od vrata. Ne mogu si pomoći – i ja se smijem, iznenadim se koliko me od toga boli trbuh. Zeke me gurne u rame, usmjerava me, idemo prema tračnicama vlaka jer ne možemo nigdje dalje. Učeni koji nas love odustanu od potjere nakon jedne ulice, a mi se zaustavljamo u malenoj pokrajnjoj uličici, naslanjamo se na cigleni zid kako bismo došli do daha. Amar ulazi u uličicu posljednji, ruke su mu podignute, a mi mu svi oduševljeno kličemo. Podigne pljosku u zrak kao da je trofej i prst uperi u Shaunu. „Mlada djevojko“, kaže on. „Izazivam te da se popneš na skulpturu ispred zgrade na Gornjoj razini.“ Ona uhvati pljosku nakon što je on dobaci i potegne. „Nema frke“, kaže ona cereći se. + + + Dok red dođe na mene, svi su već pijani, posrću svakim korakom i smiju se na svaki vic, bez obzira koliko glup bio. Toplo mi je, unatoč hladnom zraku, no um mi je još uvijek bistar, upija sve u noći koja je oko nas, teški miris močvare i zvuk odzvanjajućeg smijeha, plavo-crnu siluetu neba i obris svake zgrade koja se ocrtava na njemu. Noge me bole od trčanja, i hodanja, i penjanja, a još uvijek nisam ispunio izazov. Sada smo blizu sjedišta Neustrašivih. Zgrade mi lelujaju pred očima. „Tko je ostao?“ kaže Lauren mutnim pogledom prelazeći preko svakog lica dok ne pogleda u mene. „Ah, inicirani iz Nijekanja koji se zove po broju. Four, zar ne?“ „Da“, odgovorim. „Ukočeni?“ Dečko koji je tako udobno sjedio uz Amara pogleda me,

mumlja riječi nerazumljivo. On sada drži pljosku, on će odlučiti o posljednjem izazovu. Do sada sam promatrao ljude kako skaču po zgradama, promatrao sam ih dok skaču u mračne rupe i idu u napuštene zgrade kako bi tamo našli stolicu ili slavinu, promatrao sam kako trče goli niz ulice i zabijaju si igle kroz uši bez ikakvog anestetika. Da su me tražili da smislim neki izazov, ne bih ga mogao smisliti. Dobro je što sam posljednji na redu. Osjetim drhtaj u prsima, trema. Što će mi reći da napravim? „Ukočeni su svi neki uštogljeni“, kaže to taj mladić kao činjenicu. „I zato, kako bi dokazao da si pravi Neustrašivi... izazivam te da se tetoviraš.“ Vidim njihovu tintu kako mi prelazi po zglobovima, i rukama, i ramenima, i vratu. Komadi metala zabijeni kroz uši, i noseve, i usne, i obrve. Moja je koža prazna, cijela, čista. No to ne odgovara onome tko sam – trebao bih imati ožiljke, biti označen kao što su oni, no ja bih trebao biti označen bolom, stvarima koje sam preživio. Slegnem jednim ramenom. „Dobro.“ Dobaci mi pljosku, ja je iskapim, iako me alkohol peče u grlu te na usnama i ima gorak okus kao otrov. Krenemo prema Žarištu. + + + Tori na sebi ima muško donje rublje i majicu kratkih rukava kada otvori vrata, kosa joj je preko čitave lijeve strane lica. Gleda me s podignutom obrvom. Jasno je da smo je probudili iz dubokog sna, no ne čini se da je ljuta – samo malo pospana. „Molim te?“ kaže Amar. „To je za igru Izazova.“ „Jesi li siguran da želiš da ti umorna žena tetovira kožu, Four? To nije tinta koju možeš oprati“, kaže ona. „Vjerujem ti“, kažem. Neću odbiti izazov, ne nakon što sam promatrao sve druge kako su odradili svoj. „Aha.“ Tori zijevne. „Ajme, što sve neću napraviti za ovu inicijaciju Neustrašivih. Odmah se vraćam, idem samo odjenuti hlače.“ Zatvara vrata između nas. Na putu ovamo razbijao sam glavu time što bih mogao tetovirati i gdje. Nisam mogao odlučiti – misli su mi bile previše zbrkane. Još uvijek jesu. Nakon nekoliko trenutaka, Tori izađe, na sebi ima hlače, stopala su joj još uvijek bosa. „Ako upadnem u nevolje zato što sam palila svjetlo u ovo doba, reći ću da su mi upali vandali, a reći ću i njihova imena.“ „Nema frke“, kažem. „Postoji i stražnji put. Hajdemo“, kaže ona dozivajući nas. Slijedim je kroz njezinu dnevnu sobu koja je u mraku i koja je uredna, izuzevši komade papira koji su na njezinu stoliću za kavu, na svakome je drukčiji crtež. Neki od njih

grubi su i jednostavni, kao većina tetovaža koje sam vidio, dok su drugi složeniji, s više detalja. Tori je vjerojatno nekakva definicija umjetnice u Neustrašivima. Zaustavim se pored stola. Jedna od stranica prikazuje sve frakcijske simbole, bez krugova koji ih obično povezuju. Drvo je Dobrohotnih na dnu, što oblikuje vrstu korijena kojima je povezano oko Učenih i vaga Iskrenih. Iznad njih ruke Nijekanja kao da pridržavaju plamen Neustrašivih. Kao da ti simboli izrastaju jedni iz drugih. Drugi su već otišli, zaostao sam. Ubrzam korak, prolazim kroz Torinu kuhinju – također besprijekorno čistu, iako su joj kuhinjski uređaji tamo prilično stari, pipa za vodu zahrđala, a vrata hladnjaka na mjestu drži velika spona. Stražnja su vrata otvorena i ona vode u vlažan hodnik koji se nastavlja do salona za tetoviranje. Prolazio sam pored tog mjesta, no nikada nisam ušao, bio sam siguran da neću naći razlog da napadam vlastito tijelo iglama. Sada ga valjda imam – te su igle način da se oslobodim od prošlosti, ne samo u očima svojih Neustrašivih drugova već u očima samog sebe, svaki put kada gledam sebe u zrcalu. Zidovi prostorije prekriveni su slikama. Zid uz vrata u potpunosti je posvećen frakcijskim simbolima, neki su crne boje i jednostavni, a neki su raznih boja i jedva prepoznatljivi. Tori upali svjetlo iznad jedne od stolica i na stolić pokraj postavi svoje igle za tetoviranje. Ostali Neustrašivi skupljaju se na klupama i stolicama oko nas, kao da se spremaju vidjeti nekakav nastup. Lice mi se zažari. „Osnovna načela tetoviranja“, kaže Tori. „Što manje mekog tkiva ispod kože, ili što više koščatog područja, to je tetovaža bolnija. Prvu je najbolje da napraviš na, ne znam, možda ruci ili –“ „Ili na desnoj strani guze“, kaže Zeke rokćući od smijeha. Tori slegne ramenima. „Ne bi bilo prvi puta. Ili posljednji.“ Pogledam u mladića koji me izazvao. Gleda me podignutih obrva. Znam što očekuje, što svi očekuju – da ću tetovirati nešto sitno, na ruku ili nogu, nešto što se lako skriva. Bacim pogled na zid na kojem su svi frakcijski simboli. Jedan od crteža mi osobito zapne za oko, umjetnički izvedeni plamenovi. „Taj“, kažem joj pokazujući na crtež. „Dogovoreno“, kaže Tori. „Imaš neko mjesto na umu?“ Imam samo jedan ožiljak – slabo vidljivu brazdu u koljenu, to sam dobio kada sam pao na pločniku kao dijete. Uvijek mi se činilo glupo da sva bol kroz koju sam prošao nije ostavila vidljivi trag; katkad sam, bez načina da si to dokažem, počeo sumnjati da sam to uopće proživio, da su mi uspomene jednostavno postale maglovite tijekom vremena. Želim imati nekakav podsjetnik na to da te rane, iako će zarasti, neće nestati zauvijek – nosit ću ih

svuda i uvijek, takvi su ožiljci. To će ova tetovaža predstavljati za mene: ožiljak. Čini se prikladno da zabilježi uspomenu na najgoru bol koju imam. Položim si ruku na prsni koš, na rebra, prisjećam se modrica koje su tamo bile, kao i straha koji sam osjećao, strah za vlastiti život. Moj je otac imao niz loših noći odmah nakon što mi je majka umrla. „Siguran si?“ kaže Tori. „To je možda najbolnije mjesto od svih.“ „Sjajno“, kažem i sjednem u stolicu. Rulja Neustrašivih oko nas navija i ljudi među sobom počinju dodavati još jednu pljesku, ova je veća od prethodne, brončana je, a ne srebrna. „Izgleda da večeras imamo mazohista u stolici. Divno.“ Tori sjedne na stolicu pored mene i navuče gumene rukavice. Sjednem uspravno, podignem svoju majicu, a ona uzima pamučnu lopticu koju namoči u alkohol, trlja mi rebra alkoholom. Namjerava je maknuti s moje kože kada se namršti i povuče malo moje kože svojim prstom. Alkohol za dezinfekciju zapeče me na leđima, tamo gdje mi koža još nije zacijelila. Malo se trznem. „Four, kako se ovo dogodilo?“ upita me. Pogledam gore i vidim Amara kako zuri u mene, mršti se. „On je inicirani“, kaže Amar. „Svi su oni sada isječeni i puni masnica. Trebaš ih vidjeti kako šepaju uokolo zajedno. Žalosno nešto.“ „Imam ja jednu golemu na svom koljenu“, kaže Zeke. „Nešto najbolesnije –“ Zeke počinje podizati nogavicu na svojim hlačama kako bi pokazao svoju modricu drugima, a zatim svi počnu pokazivati svoje modrice, svoje ožiljke: „Dobio sam ovo kada su me bacili nakon spuštanja na žici.“ „Eh, ja ovdje imam ubodnu ranu od onda kada je tebi popustila ruka tijekom bacanja noževa, tako da mislim da smo kvit.“ Tori me gleda nekoliko trenutaka, a siguran sam. da ne prihvaća Amarovo objašnjenje za tragove na mojim leđima, no ne spominje ih više. Umjesto toga, ona uključi iglu koja ispuni prostor zujanjem, a Amar mi dobacuje pljosku. Alkohol me još uvijek peče u grlu kada mi igla dotakne rebra, a ja se trgnem, no nekako mi bol ne smeta. Uživam u njoj. + + + Sljedećeg dana, kada se probudim, sve me boli. Najviše glava. O, Bože, moja glava. Eric čuči na rubu madraca, odmah pored mog, veže vezice svojih patika. Koža oko prstenova u njegovim ustima doima se crvenom – zacijelo se nedavno ponovno bušio. Nisam ga promatrao. Pogleda me. „Izgledaš usrano.“

Uspravim se u krevetu, a od tog naglog pokreta u glavi mi samo još više nabija. „Nadam se da to nećeš koristiti kao ispriku kada izgubiš“, kaže mi cereći se. „jer i tako bih te pobijedio.“ On se ustane, protegne se, napušta spavaonicu. Nekoliko trenutaka držim glavu u rukama, zatim se ustajem kako bih se istuširao. Moram stajati samo polovicom tijela ispod tuša zbog tinte koja mi je na rebrima. Neustrašivi su ostali sa mnom nekoliko sati, čekali su da se tetovaža završi, a kada su otišli, sve pljoske bile su prazne. Tori mi je pokazala palac podignut gore kada sam posrćući izašao iz salona za tetoviranja, a Zeke mi je stavio ruku preko ramena i rekao: „Mislim da si sada Neustrašivi.“ Sinoć sam uživao u tim riječima. Sada želim samo da imam svoju staru glavu, onu koja je bila usredotočena i odlučna te u kojoj nije bilo hrpe malih podstanara s čekićima. Pustim da mi hladna voda curi preko glave još nekoliko trenutaka, a zatim provjerim sat na zidu kupaonice. Još deset minuta do borbe. Zakasnit ću. I Eric ima pravo – izgubit ću. Stavljam ruku na čelo dok trčim prema sobi za trening, stopala su mi napola ispala iz obuće. Kada upadnem kroz vrata, vidim da inicirani transferi i neki inicirani rođeni u Neustrašivima čekaju. Amar se nalazi u središtu arene, gleda na sat. Uputi mi oštar pogled. „Lijepo što si nam se priključio“, kaže on. U njegovu pogledu vidim da drugarstvo od prijašnje večeri ne vrijedi u sobi za trening. Pokaže na moje tenisice. „Zaveži svoje tenisice i nemoj mi više tratiti vrijeme.“ S druge strane arene, Eric pažljivo razgibava zglobove na šakama, zuri u mene čitavo vrijeme. Brzo vežem svoje tenisice i zataknem vrhove vezica unutra, da se ne bih spotaknuo na njih. Kada se suočim s Ericom, osjećam samo lupanje vlastitog srca, nabijanje u svojoj glavi, žarenje na svom boku. Tada se Amar odmiče i Eric navali naprijed, šakom me udari pravo u čeljust. Posrćem, držim se za lice. Sva bol kao da se pretvorila u jedno. Stavim ruke u gard kako bih blokirao sljedeći udarac. U glavi mi i dalje nabija i vidim njegovu nogu kako se priprema na udarac. Pokušam brzo izbjeći udarac, no njegovo stopalo me ipak žestoko pogodi u rebra. Nešto poput električnog šoka prođe mi čitavom lijevom stranom tijela. „Ovo je lakše nego što sam mislio“, kaže Eric. Oblije me vrućina od sramote, a on se arogantno ostavlja otvorenim tako da ga pogodim šakom u trbuh. On me dlanom klepi po uhu od čega mi u glavi počinje zvoniti i izgubim ravnotežu, prstima dodirujem tlo kako bih zadržao ravnotežu. „Znaš“, Eric mi kaže tiho, „mislim da sam skužio tvoje pravo ime.“ Oči su mi mutne od pet ili šest različitih vrsta boli. Nisam znao da bol ima

tako mnogo vrsta, kao u sto različitih okusa, ima tu kiseline i žarenja i tupe boli i nabijanja. Ponovno me udari, pokušava me dohvatiti po licu, no umjesto toga pogodi me u ključnu kost. Trese rukom i govori: „Da im kažem? Da sve izvedemo na čisto?“ Moje mu je ime među zubima, Eaton, oružje koje je mnogo veća prijetnja nego njegove noge, ruke ili šake. U Nijekanju kažu, svojim tihim i prigušenim glasovima, da je problem mnogih pripadnika Učenih njihova sebičnost, no ja mislim da je to njihova arogancija, ponos zbog toga što znaju ono što drugi ne znaju. U tom trenutku, dok sam preplavljen strahom, prepoznajem to kao Ericovu slabost. On ne vjeruje da ga mogu povrijediti onoliko koliko on može povrijediti mene. Vjeruje da sam sve što on pretpostavlja da jesam, kako se doima izvana, skroman, i nesebičan, i pasivan. Osjetim kako mi bol nestaje i pretvara se u bijes, zgrabim njegovu ruku kako bih ga zadržao na mjestu te ga udaram, udaram ga ponovno, i ponovno, i ponovno. Više ni ne vidim gdje ga udaram, ne osjetim, ne čujem ništa. Prazan sam, sâm sam, ništa sam. Tada napokon čujem njegovo urlanje, vidim ga kako se drži za lice objema rukama. Krv mu ide preko brade, teče mu među zube. Pokušava se iščupati, no držim ga najjače što mogu, držim ga kao da je u pitanju život i smrt. Žestoko ga šutnem u bok, on se prevali. Preko njegovih skupljenih ruku, pogledi nam se sretnu. Oči su mu staklaste i neusredotočene. Krv mu je svijetla naspram kože. Napokon mi svane da sam ja to učinio, da sam to bio ja, i strah mi se vrati, no ovog puta drukčiji strah. Strah od toga tko sam, što možda postajem. Šake me bole, izađem iz arene bez otpusta. + + + Sjedište Neustrašivih dobro je mjesto za oporavak, mračno je i puno tajnih i tihih mjesta. Pronađem hodnik u blizini Jame i sjednem uza zid, puštam da hladnoća kamena uđe u mene. Glavobolja mi se vratila, kao i mnoge druge vrste boli od borbe, no jedva da to i zamjećujem. Šake su mi umrljane od krvi, Ericove krvi. Pokušavam je trljanjem ukloniti, no ne ide, sušila se predugo. Dobio sam borbu i to znači da je moje mjesto u Neustrašivima za sada osigurano – trebao bih biti zadovoljan, a ne uplašen. Možda čak i sretan, što napokon pripadam negdje, to što sam među ljudima koji ne izbjegavaju moj pogled za stolom u vrijeme ručka. No znam da za svaku dobru stvar koja dođe, uvijek postoji i cijena. Koja je cijena pripadanja Neustrašivima? „Hej.“ Pogledam gore i vidim Shaunu kako kuca o kameni zid, kao da su vrata. Naceri se.

„Ovo baš i nije pobjednički ples kakav sam očekivala.“ „Ja ne plešem“, kažem. „Da, trebala sam to pretpostaviti.“ Sjedne preko puta mene, leđa su joj naslonjena na suprotni zid. Stavlja koljena na svoja prsa i svoje ruke obavije oko njih. Stopala su nam udaljena samo nekoliko centimetara. Ne znam zašto sam primijetio to. Pa, zapravo i znam – ona je djevojka. Ne znam kako razgovarati s djevojkama. Osobito ne djevojkama iz Neustrašivih. Nešto mi govori da čovjek nikada ne znaš što možeš očekivati od djevojke iz Neustrašivih. „Eric je u bolnici“, kaže mi sa smiješkom na licu. „Misle da si mu slomio nos. Definitivno si mu izbio jedan zub.“ Pogledam dolje. Izbio sam nekome zub? „Misliš li da bi meni mogao pomoći“, kaže ona gurkajući moju tenisicu svojim nožnim prstima. Kao što sam i mislio: djevojke Neustrašivih su nepredvidljive. „Pomoći u vezi s čime?“ „Borbom. Nisam dobra u tome. Uvijek se osramotim u areni.“ Zavrti glavom. „Za dva dana moram se suočiti s ovom djevojkom koja se zove Ashley, no tjera sve da je zovu Ash 2.“ Shauna zakoluta očima. „Znaš sve to, kao plamenovi Neustrašivih, pepeo, kako god. Bilo kako bilo, ona je jedna od najboljih u našoj skupini i bojim se da će me ubiti. Mislim, stvarno ono, ubiti.“ „Zašto želiš moju pomoć?“ odgovorim joj sumnjičavo. „Jer znaš da sam Ukočen i mi bismo trebali pomagati ljudima?“ „Što? Ne, naravno da ne“, kaže ona. Obrve joj se namršte, zbunjena je. „Želim tvoju pomoć jer si najbolji u svojoj skupini, očito.“ Nasmijem se. „Ne, nisam.“ „Ti i Eric ste jedini bili neporaženi, a ti si ga upravo pobijedio, tako da – jesi. Slušaj, ako mi ne želiš pomoći, samo trebaš –“ „Pomoći ću“, kažem. „Samo stvarno ne znam kako.“ „Smislit ćemo nešto“, kaže ona. „Sutra poslijepodne. Nađemo se u areni?“ Kimnem glavom. Ona se naceri, ustaje se i kao da će otići. No nakon nekoliko koraka, ona se okrene i zastane. „Prekini se duriti, Four“, kaže ona. „Svi su impresionirani tobom. Prihvati to.“ Gledam njezin obris kako skreće iza ugla na kraju hodnika. Borba me toliko uzdrmala da nikada nisam mislio o tome što bi doista značilo pobijediti Erica – to znači da sam sada prvi u svojoj klasi iniciranih. Možda sam odabrao Neustrašive kao utočište, no nije da samo preživljavam ovdje, meni ide sjajno. Zurim u Ericovu krv koja mi je na šakama i nasmijem se.

+ + + Sljedećeg jutra odlučim se na rizik. Sjednem sa Zekeom i Shaunom za doručak. Shauna je uglavnom pogrbljena nad svojom hranom i odgovara na pitanja mumljanjem. Zeke zijeva u svoju kavu, no predstavi mi svoju obitelj: njegov mlađi brat Uriah sjedi za jednim od drugih stolova s Lynn, Shauninom mlađom sestrom. Njegova majka, Hana – Neustrašiva najpitomijeg izgleda kojeg sam ikad vidio – još uvijek čeka u redu za doručak. „Nedostaje li vam život kod kuće?“ upitam ih. Neustrašivi imaju sklonosti prema namirnicama iz pećnice. Uvijek su tu barem dvije vrste torte za vrijeme večere, kao i planina kolačića na stolu na kraju reda za doručak. Kada sam stigao tamo, svi oni s finim okusom već su bili razgrabljeni tako da su mi ostale samo mekinje. „Ne baš“, kaže on. „Mislim, oni su ovdje. Inicirani iz Neustrašivih ne bi trebali razgovarati s obitelji do Dana posjeta, no znam da kada bih nešto stvarno zatrebao, oni bi bili ovdje.“ Kimnem glavom. Pored njega, Shauna zatvara oči i zaspi za stolom, brada joj je još uvijek na rukama. „A tebi?“ kaže on. „Nedostaje li ti kuća?“ Spremam se odgovoriti da mi ne nedostaje, no upravo u tom trenutku Shaunina brada sklizne joj s ruku i zabije se licem u čokoladni kolačić koji je bio pored nje. Zeke se smije toliko jako da mu suze krenu na oči, a ja si ne mogu pomoći da se malo ne nasmijem dok pijem sok. + + + Kasnije tog jutra nađem se sa Shaunom u sobi za trening. Kratka kosa povezana joj je u rep i ne pada joj u lice, a njezine čizme, koje su inače odvezane i klate se dok hoda, sada su čvrsto zavezane. Udara u prazno, radi pauzu između svakog udarca da promijeni svoj položaj, i ja je na trenutak promatram, nisam siguran kako bih počeo. Tek sam naučio kako pravilno zadati udarac, teško da sam kvalificiran bilo što je naučiti. No dok je promatram, počinjem primjećivati stvari. Kako su joj koljena suviše kruta dok stoji, kako ne drži pravilno ruku kojom štiti bradu, kako udara iz lakta umjesto da ubaci čitavu težinu svog tijela u svaki udarac. Zatim stane, briše svoje čelo dlanom. Kada me primijeti, poskoči kao da je dodirnula struju. „Prvo pravilo kako da ne budeš jeziv“, kaže ona. „Oglasi se kada si prisutan u sobi ako vidiš da te druga osoba nije primijetila.“ „Oprosti“, kažem. „Smišljao sam neke savjete za tebe.“ „Oh.“ Ugrize se za unutrašnju stranu obraza. „Ajde, koji su?“ Kažem joj što sam primijetio, a zatim se borimo u areni. Počinjemo

polako, fingiramo svaki udarac kako se ne bismo međusobno povrijedili. Moram joj neprestano doticati lakat šakom kako bih je podsjetio da drži ruku ispred lica, no pola sata kasnije, kreće se bolje nego prije. „Ta djevojka s kojom se moraš boriti sutra“, kažem joj. „Ja bih je pogodio ovdje, u čeljust.“ Dodirnem donju stranu svoje vilice. „Dobar aperkat trebao bi obaviti stvar. Hajdemo ih vježbati.“ Ona krene i ja sa zadovoljstvom primijetim da su joj koljena savijena, a u njezinu stavu sada je gipkost koje prije nije bilo. Krećemo se jedno oko drugog neko vrijeme, a zatim ona krene šakom prema gore. Dok ona to čini, lijeva ruka spusti joj se iz garda. Blokiram njezin prvi udarac, zatim udarim prema rupi koju je ostavila u gardu. U posljednjem trenutku, zaustavim svoju šaku u zraku i pogledam je podignutih obrva. „Znaš, možda bih naučila lekciju kad bi me stvarno i udario“, kaže ona namještajući se. Koža joj je zajapurena od napora, znoj joj se presijava na čelu. Oči su joj bistre i usredotočene. Po prvi puta pomislim da je lijepa. Ne na način na koji obično mislim – ne na nježni i osjetljivi način – već na način koji je jak, sposoban. „Doista radije ne bih“, kažem. „Ono što misliš da je nekakvo kavalirstvo iz Nijekanja je nekako uvredljivo, znaš“, kaže ona. „Mogu se brinuti za sebe. Mogu podnijeti malo boli.“ „Nije to u pitanju“, kažem. „To nije zato što si djevojka. Samo... Stvarno ne volim nasilje bez ikakvog razloga.“ „To je neka Ukočena filozofija, ha?“ kaže ona. „Ne baš. Ukočeni ne vole nasilje i točka. Stavi Ukočenog u Neustrašive i oni će samo dopustiti da ih puno mlate“, kažem joj i dopustim si mali smiješak. Nisam naučio na sleng Neustrašivih, no dobar je osjećaj prisvojiti ga, opustiti se i govoriti kao oni. „To mi jednostavno ne djeluje kao igra, to je sve.“ To je prvi put da sam to podijelio s drugom osobom. Znam zbog čega mi se to ne doima kao igra – jer je toliko dugo vremena to bila moja stvarnost, ono s čime sam se budio i ono s čime bih legao u krevet. Ovdje sam se naučio braniti, naučio sam biti jači, no jedna stvar koju nisam naučio, jedna stvar koju sebi neću dopustiti naučiti jest uživati u nanošenju boli drugoj osobi. Ako ću postati Neustrašivi, učinit ću to na svoj način, čak i ako to znači da će dio mene uvijek biti Ukočen. „U redu“, kaže ona. „Hajdemo ponovno.“ Spariramo sve dok ne savlada aperkat i sve dok zamalo ne propustimo večeru. Na odlasku mi ona zahvali i ležerno me zagrli. To je samo brzi zagrljaj, no ona se nasmije na to kako se odjednom ukočim. „Kako biti Neustrašivi: tečaj za početnike“, kaže ona. „Prva lekcija – ovdje je OK zagrliti prijatelje.“

„Mi smo prijatelji?“ kažem joj napola u šali, a napola ozbiljan. + + + „Oh, daj šuti“, kaže ona i otrči niz hodnik prema spavaonici. Sljedećeg jutra sa svim iniciranim transferima slijedim Amara koji nas vodi mimo sobe za treningu mračni hodnik na kraju kojeg se nalaze teška vrata. Kaže nam da sjednemo uza zid, a zatim odlazi kroz vrata bez riječi. Pogledam na sat. Shaunina borba bit će uskoro – iniciranima koji su rođeni u Neustrašivima treba dulje da prođu prvu fazu inicijacije nego nama jer ih je više. Eric sjedi najdalje od mene što može, a meni je zbog toga jako drago. One noći nakon što smo se borili, palo mi je na pamet da bi mogao reći svima da sam sin Marcusa Eatona, samo da mi napakosti što sam ga pobijedio, no nije to učinio. Pitam se čeka li možda samo pravu priliku da to učini ili se možda suzdržava iz nekog drugog razloga. Što god da je u pitanju, vjerojatno je bolje da ga se klonim koliko god je moguće. „Što misliš, što je tamo unutra?“ Mia, koja je transfer iz Dobrohotnih, nervozno me upita. Nitko ne odgovara. Iz nekog razloga ja ne osjećam nervozu. Nema ništa iza tih vrata što bi me moglo ozlijediti. Kada Amar ponovno otvori vrata i prozove moje ime prije svih, na licu nemam izraz očaja kao moji kolege inicirani. Samo ga slijedim unutra. Soba je zamračena i djeluje prljavo i pohabano, a u njoj se nalaze samo stolica i računalo. Stolica je nagnuta prema natrag, nalik onoj u kojoj sam sjedio na testu prije izbora. Računalni ekran blještav je i na njemu je ispisan program koji se sastoji od tamnog teksta na bijeloj podlozi. Kada sam bio mlađi, volontirao sam u školi u računalnim laboratorijima, radio sam na održavanju računala, a ponekad sam ih čak i popravljao u slučaju kvara. Radio sam pod nadzorom žene iz Učenih po imenu Katherine koja me naučila i mnogo više nego što je morala, bila je sretna što je mogla podijeliti svoje znanje s nekim tko je imao strpljenja slušati. Zbog toga sada otprilike znam kakav je to program i što radi, no nikada ne bih mogao raditi u tome. „Simulacija?“ upitam. „Što manje znaš, to bolje“, kaže on. „Sjedni.“ Sjednem, naslanjam se u stolici i namještam ruke na naslone. Amar priprema injekciju, promatra je pod svjetlom kako bi se uvjerio da je sve na mjestu. Zabode mi iglu u vrat bez upozorenja i pritisne injekciju. Trznem se. „Da vidimo koji se od tvoja četiri straha pojavljuje prvi“, kaže on. „Znaš, već su mi pomalo dosadili, mogao bi mi pokazati nešto novo.“ „Potrudit ću se“, kažem. Simulacija me proguta.

+ + + Sjedim na tvrdoj drvenoj klupi, za kuhinjskim stolom u kući Nijekanja, ispred mene je prazan tanjur. Svi prozori prekriveni su zavjesama tako da jedino svjetlo dolazi od žaruljice koja visi iznad stola i koja uokolo baca narančasti sjaj. Zurim u tamnu tkaninu koja mi prekriva koljeno. Zašto nosim crnu odjeću umjesto sive? Kada podignem glavu, on – Marcus – je s drage strane stola. Na trenutak, čini se potpuno isto kao čovjek kojeg sam ne tako davno gledao s drage strane dvorane za vrijeme Ceremonije izbora, oči su mu tamnoplave poput mojih, usta su mu namrgođena. Nosim crnu boju jer sam sada Neustrašivi, podsjetim se. Zašto sam onda, u kući Nijekanja, sjedim za istim stolom kao i moj otac? Vidim obris žarulje kako se presijava u mom praznom tanjuru. Ovo je sigurno simulacija, pomislim. Tada svjetlo iznad nas zatreperi i on se pretvori u čovjeka kojeg uvijek vidim u svom krajoliku straha, u izopačeno čudovište s rupama umjesto očiju i širokim, praznim ustima. Nasrne na mene s druge strane stola s obje ruke prema naprijed, umjesto noktiju na prstima ima britve. Zamahne britvama na mene, a ja posrnem unatrag, padam s klupe. Pokušavam povratiti ravnotežu, zatim trčim u dnevnu sobu. Tamo je još jedan Marcus, izlazi iz zida, ide prema meni. Tražim ulazna vrata, no netko ih je zazidao opekom i zatvorio me u klopku. Teško dišući potrčim niz stube. Na vrhu se spotaknem i ispružim na drvenom podu u hodniku. Jedan Marcus otvori vrata ormara s unutrašnje strane; drugi izlazi iz spavaće sobe mojih roditelja; još jedan izlazi iz kupaonice, taj puzi po podu. Skupim se uz zid. Kuća je u mraku. Nema prozora. Ovo mjesto puno je njega. Odjednom je jedan od Marcusa točno ispred mene, pritišće me uza zid objema rukama, hvata me za grlo. Drugi mi se približio i noktom prelazi po mojoj ruci, što proizvodi oštru bol od koje mi se pojave suze u očima. Paraliziran sam, paničarim. Progutam zrak. Ne mogu vrištati. Osjetim bol i svoje srce kako lupa i šutnem ga nogom što jače mogu, no pogodim samo zrak. Marcus, koji ima svoje ruke oko mog vrata, nabije me na zid tako da mi samo nožni prsti dodiruju pod. Udovi su mi mlitavi, kao udovi krpene lutke. Ne mogu se pomaknuti. Ovo mjesto, ovo mjesto puno je njega. To nije stvarno, shvatim. To je simulacija. Isto kao i krajolik straha. Sada se pojavilo još Marcusa, čekaju ispod mene s ispruženim rukama, zurim u more oštrica. Njihovi prsti hvataju mi noge, režu me, a ja osjetim

vrući trag na svom vratu dok Marcus koji me ščepao za vrat stišće još jače. Simulacija, podsjetim se. Pokušavam oživiti svaki svoj ud. Zamišljam svoju krv kao da ju je zapalila vatra, zamišljam kako juri kroz mene. Rukom pipam po zidu, tražim oružje, jedan od Marcusa posegne gore, njegovi prsti upereni su prema mojim očima. Vrištim i otimam se dok mi oštrice prelaze po kapcima. Moje ruke ne nađu oružje već kvaku od vrata. Ja je žestoko potegnem i natraške padnem u još jedan ormar. Marcusi me puste. U ormaru se nalazi prozor, dovoljno velik taman za moje tijelo. Dok prikaze idu za mnom u tamu, ramenom udarim o staklo i ono prsne. Svjež zrak ispuni mi pluća. Uspravno sjedim u stolici, isprekidano dahćem. Rukama prelazim po grlu, ramenima, nogama, provjeravam rane koje nisu tamo. Još uvijek osjetim posjekotine i izljeve krvi iz svojih vena, no koža mi je cijela, neoštećena. Moje se disanje usporava, a s njim usporavaju i moje misli. Amar sjedi za računalom, spojen na simulaciju, zuri u mene. „Što je?“ kažem mu jedva dolazeći do daha. „Bio si unutra pet minuta“, kaže Amar. „Je li to dugo?“ „Nije.“ Gleda me namršteno. „Ne, to uopće nije dugo. To je zapravo sjajno vrijeme.“ Ustajem se i držim glavu u rukama. Možda nisam paničario tako dugo tijekom simulacije, no čudovišna slika moga oca kako mi pokušava iskopati oči, neprestano mi se pojavljuje u glavi, srce mi zbog toga ne prestaje lupati. „Djeluje li serum još uvijek?“ pitam kroz stisnute zube. „Zbog toga još uvijek paničarim?“ „Ne, trebao je prestati djelovati kada si izašao iz simulacije“, kaže on. „Zašto?“ Tresem rukama, u dlanovima osjetim peckanje, kao da će otupjeti. Zavrtim glavom. To nije bilo stvarno, govorim si. Pusti to. „Katkada simulacija uzrokuje paniku koja se neko vrijeme zadržava, ovisi o tome što vidiš u njoj“, kaže Amar. „Daj da te otpratim natrag do spavaonice.“ „Ne.“ Zavrtim glavom. „Bit ću dobro.“ Oštro me pogleda. „To nije bilo pitanje“, kaže on. Ustane se i otvori vrata iza stolice. Slijedim ga niz kratki i mračni hodnik, natrag prema hodnicima od kamena koji vode u spavaonicu transfera. Ovdje je zrak hladan i vlažan, od podzemlja. Čujem jeku naših koraka, čujem i svoje disanje, ali ništa više. Mislim da vidim nešto – kretanje – s moje lijeve strane, trgnem se zbog toga i počnem se povlačiti prema zidu. Amar me zaustavi, stavlja ruke na moja ramena tako da mu moram pogledati u lice.

„Hej“, kaže mi. „Saberi se, Four.“ Kimnem, vrućina mi nadire u lice. Osjetim sram duboko u svojoj unutrašnjosti. Ja bih trebao biti Neustrašivih. Ne bih se trebao bojati čudovišnog Marcusa iz mraka. Naslonim se na kameni zid i duboko udahnem. „Mogu li te nešto pitati?“ kaže Amar. U grču sam jer mislim da će me pitati o ocu, ali nije tako. „Kako si se izvukao iz tog hodnika?“ „Otvorio sam vrata“, kažem. „Vrata su bila iza tebe čitavo vrijeme? Postoje li nekakva takva vrata u tvojoj staroj kući?“ Zavrtim glavom. Amarovo lice, koje je inače prijazno, sada je ozbiljno. „Znači, stvorio si ta vrata niotkuda?“ „Da“, kažem. „Sve su simulacije u glavi. Tako sam u glavi napravio vrata kroz koja bih mogao izaći. Sve što sam morao napraviti je usredotočiti se.“ „Čudno“, kaže on. „Što je čudno? Zašto?“ „Većina iniciranih ne može napraviti da se u tim simulacijama dogodi nešto nemoguće jer za razliku od krajolika straha, oni ne prepoznaju da su unutar simulacije“, kaže on. „I zbog toga, ne izlaze iz simulacije tako brzo.“ „Osjetim pulsiranje u grlu. Nisam mislio da bi te simulacije trebale biti različite od krajolika straha – mislio sam da su svi svjesni simulacije dok su u njoj. No sudeći po onome što Amar govori, ovo bi trebalo biti sličnije ispitu prije Izbora, a moj otac me upozoravao na moju svjesnost tijekom simulacije, trenirao me da je skrivam, još se uvijek sjećam kako je ozbiljan bio pri tome, kako mu je glas bio napet i kako me znao zgrabiti za ruku malo prečvrsto. U to vrijeme, mislio sam da nikada ne bi tako govorio, osim ako nije bio zabrinut zbog mene. Zabrinut za moju sigurnost. Je li samo bio paranoičan ili postoji nešto opasno u tome da je čovjek svjestan tijekom simulacija? „Ja sam bio poput tebe“, Amar mi tiho govori. „Mogao sam promijeniti simulacije. Mislio sam da sam ja jedini.“ Želim mu reći da to zadrži za sebe, da štiti svoje tajne. No Neustrašivi ne drže do tajni kao u Nijekanju, sa svojim krutim osmijesima i identičnim urednim kućama. Amar mi uputi čudan pogled – kao da nešto očekuje od mene. Promeškoljim se, neugodno mi je. „To vjerojatno nije nešto čim bi se trebao hvaliti“, kaže Amar. „Neustrašivima je bitan konformitet, kao i svakoj drugoj frakciji. Samo što to ovdje nije toliko očito.“ Kimnem. „Vjerojatno se to više neće ponoviti“, kažem. „Nisam to mogao tijekom

svog testa prije Izbora. Sljedeći put vjerojatno ću biti normalniji.“ „Aha.“ Ne djeluje uvjereno. „Pa, sljedeći put samo nemoj činiti ništa nemoguće, može? Samo se suoči sa svojim strahovima na logičan način, na način koji bi ti uvijek imao smisla, bez obzira bio svjestan ili ne.“ „U redu“, kažem. „Sada si dobro, zar ne? Možeš se sam vratiti do spavaonica?“ Želim mu reći da sam se i prije mogao vratiti do spavaonice sam; nisam ga trebao da me prati do tamo. No ja samo ponovno kimnem. Potapša me po ramenu i vrati se u sobu za simulacije. Mislim da me otac ne bi upozorio na skrivanje činjenice da sam budan tijekom simulacije samo zbog frakcijskih normi. Grdio me što sam ga u Nijekanju stalno sramotio, no nikada mi nije šaptao upozorenja ili upozoravao kako da izbjegnem neku pogrešku. Nikada nije tako zurio u mene sve dok nisam obećao da ću učiniti kako on kaže. Čudno se osjećam sada kada shvaćam da me pokušavao zaštititi. Kao da nije onakvo čudovište kakvim ga zamišljam, ono čudovište koje vidim u svojim najgorim noćnim morama. Kada krenem prema spavaonicama, čujem nešto na kraju hodnika iz kojeg smo upravo izašli – nešto što nalikuje na tihe korake koji se udaljavaju u suprotnom smjeru. + + + Shauna dotrči do mene u kantini za vrijeme večere i žestoko me udari u ruku. Na licu joj je osmijeh od uha do uha. Desno oko joj je malo natečeno – kasnije će imati modricu. „Pobijedila sam!“ kaže. „Učinila sam ono što si mi rekao – udarila sam je u čeljust tijekom prvih šezdeset sekundi i to ju je potpuno zbunilo. Ipak me pogodila u oko jer sam spustila gard, no nakon toga sam je dobro izmlatila. Raskrvarila sam joj nos. Bilo je zakon.“ Nacerim se. Čudim se koliko mnogo zadovoljstva može donijeti to kada nekoga nečemu naučiš, a onda čuješ da je to doista bilo i djelotvorno. „Bravo“, kažem. „Ne bih to mogla bez tvoje pomoći“, kaže ona. Osmijeh joj se promijeni, ublaži, manje je vragolast, sada je nekako iskreniji. Stoji na vrhovima prstiju i poljubi me u obraz. Zurim u nju dok se odmiče. Ona se smije i odvlači me prema stolu gdje sjede Zeke i još neki inicirani rođeni u Neustrašivima. Shvatim da moj problem nije u tome što sam Ukočen, već u tome što ne poznajem što te geste ljubaznosti znače Neustrašivima. Shauna je lijepa i duhovita i u Nijekanju bih išao večerati s njezinom obitelji, ako bih bio zainteresiran za nju, saznao bih na kojem volonterskom projektu radi i ubacio se u to. U Neustrašivima,

nemam pojma kako bih to napravio, niti znam sviđa li mi se ona doista na taj način. Odlučim da si neću dopustiti da me to omete, barem ne sada. Uzimam tanjur s hranom i sjednem kako bih ga pojeo, slušam kako drugi razgovaraju i smiju se zajedno. Svi čestitaju Shauni na njezinoj pobjedi i pokazuju na djevojku koju je pobijedila, vidim tu djevojku kako sjedi za jednim od drugih stolova, lice joj je još uvijek natečeno. Na kraju obroka, dok probadam komad čokoladne torte vilicom, nekoliko pripadnica Učenih uđu u prostoriju. Potrebno je dosta toga da bi se Neustrašivi utišali. Čak ni iznenadno pojavljivanje Učenih nije dovoljno – i dalje je posvuda žamor, poput zvuka koraka u daljini. Razgovori se nastave jer te pripadnice Učenih sjednu za stol s Maxom i ništa se drugo ne dogodi. Ja ne sudjelujem. Samo probadam tortu viljuškom i promatram. Max se ustane i prilazi Amaru. Vode napet razgovor između stolova, a zatim krenu hodati u mom smjeru. Prema meni. Amar me doziva rukom. Ostavljam svoj skoro pa prazni pladanj na stolu. „Ti i ja smo pozvani na evaluaciju“, kaže Amar. Njegova usta, koja su vječno razvučena u smiješak, sada su potpuno ravna, njegov inače živahan glas sada je monoton. „Evaluaciju?“ kažem. Max mi se nasmiješi, blago. „Tvoji rezultati simulacije straha bili su malo abnormalni. Naši Učeni prijatelji iza nas –“ Pogledam preko njegova ramena u žene iz Učenih. Iznenadim se kada vidim da je jedna od njih Jeanine Matthews, zastupnica Učenih. Na sebi ima plavu odoru, a na lancu koji joj je oko vrata kao privjesak vise naočale, simbol taštine Učenih, dotjeran do takvog ekstrema da je nelogičan. Max nastavi: „Oni će promatrati još jednu simulaciju kako bi se uvjerili da abnormalan rezultat nije bio rezultat pogreške u simulacijskom programu. Amar će vas sada sve odvesti u sobu za simulaciju straha.“ Osjetim kako se prsti moga oca ponovno ovijaju oko moje podlaktice, čujem njegov piskutavi glas, upozorava me da ne činim ništa čudno tijekom testa prije izbora frakcije. Osjetim svrbež i peckanje u dlanovima, što je znak da ću početi paničariti. Ne smijem govoriti, stoga samo pogledam u Maxa, zatim u Amara, a potom kimnem glavom. Ne znam što to znači ako je čovjek budan tijekom simulacije, no znam da ne može biti dobro. Znam da Jeanine Matthews nikada ne bi došla ovamo samo kako bi promatrala moju simulaciju osim ako nešto ozbiljno nije valjalo sa mnom. Hodamo do sobe za simulaciju straha bez riječi, Jeanine i njezina pomoćnica – pretpostavljam da joj je to pomoćnica – tiho govore iza nas. Amar otvara vrata i pusti nas da uđemo. „Donijet ću još opreme da i vi možete promatrati“, kaže Amar. „Odmah se vraćam.“

Jeanine korača po sobi sa zamišljenim izrazom lica. Oprezan sam kada je ona u blizini, kao i svi pripadnici Nijekanja, jer nas uče da ne vjerujemo taštini i pohlepi Učenih. Doduše, dok je promatram, pomislim da to što su nas učili možda i nije ispravno. Učena koja me naučila kako rastaviti računalo kada sam volontirao u računalnom labosu u školi nije bila pohlepna ili tašta; možda ni Jeanine Matthews nije takva. „Bio si registriran u sustavu kao ‘Four’“, Jeanine kaže nakon nekoliko trenutaka. Prestane koračati, prekriži ruke ispred sebe. „To mi je zbunjujuće. Zašto se ovdje ne predstavljaš kao ‘Tobias’?“ Ona već zna tko sam. Da, naravno da zna. Ona zna sve, zar ne? Osjećam kao da me vlastita utroba proždire iznutra. Ona zna moje ime, ona poznaje mog oca, i ako je vidjela jednu od mojih simulacija straha, ona zna i neke od mojih najmračnijih tajni. Njezine bistre, gotovo vodenaste oči dodirnu moje i ja skrenem pogled. „Želio sam novi početak“, kažem. Ona kimne. „Mogu to razumjeti. Osobito nakon što si prošao sve to.“ Ona zvuči gotovo... blago. Nakostriješim se zbog njezina tona, zurim joj direktno u lice. „Dobro sam“, hladno kažem. „Naravno da jesi.“ Malo se nasmije. Amar u sobu uvozi kolica. Na kolicima se nalazi još žica, elektroda, računalnih dijelova. Znam što trebam raditi; sjednem u nagnutu stolicu i stavim ruke na naslone dok se drugi prikopčavaju u simulaciju kako bi promatrali. Amar mi se približi s iglom, a ja mirujem dok osjetim bol u vratu. Zatvaram oči, svijet se ponovno ugasi. + + + Kada otvorim oči, stojim na krovu strahovito visoke zgrade, odmah na rubu. Ispod mene nalazi se tvrdi pločnik, sve su ulice prazne, nema nikoga tko bi mi pomogao da siđem. Vjetar me šiba sa svih strana, trgnem se natrag, padnem na betonski krov prekriven šljunkom. Ne sviđa mi se što sam tu, što vidim prazno nebo oko sebe, podsjeća me da sam na najvišoj točki u gradu. Sjetim se da Jeanine Matthews promatra; bacim se na jedina vrata koja vode s krova prema unutra, pokušavam ih otvoriti dok u glavi smišljam plan. Inače bih se pri suočavanju s ovim strahom jednostavno bacio sa zgrade, skočio bih, svjestan da je to samo simulacija i da mi se ništa neće dogoditi. No netko drugi to nikada ne bi učinio u toj simulaciji; oni bi pronašli siguran put dolje. Procijenim svoje opcije. Mogu pokušati otvoriti ova vrata, no u blizini nema nikakvih alata kojima bih si mogao pomoći, samo betonski krov prekriven šljunkom i nebo. Ne mogu si stvoriti alat jer je to vjerojatno manipulacija simulacije, upravo ono što Jeanine Matthews traži. Uzmem

zalet, žestoko udarim nogom po vratima, no vrata se ne pomaknu. Srce mi lupa u grlu, ponovno hodam do ruba. Umjesto da gledam dolje, prema minijaturnim pločnicima, gledam samu zgradu. Ispod mene su prozori s rubovima, stotine njih. Najbrži put dolje, put Neustrašivih, bio bi spustiti se niz samu zgradu. Rukama se uhvatim za lice. Znam da ovo nije stvarno, no osjećaj je stvaran, vjetar mi zviždi u ušima, britak i hladan, beton je grub na dodir prstima, pod nogama također. Stavljam jednu nogu preko ruba, drhturim, okrenem se kako bih gledao prema zgradi dok se spuštam, jednu nogu po jednu, sve dok potpuno ne visim s ruba držeći se samo vrhovima prstiju. Panika ključa u meni, vrištim kroz zube. O, Bože. Mrzim visine – mrzim ih. Treptanjem pokušavam maknuti suze iz očiju, vjetar je kriv za to, nožnim prstima pokušavam napipati prozorsku dasku ispod sebe. Kada je nađem, jednom rukom posegnem dolje kako bih uhvatio gornji dio prozora, tako održavam i ravnotežu dok se vrhovima prstiju spuštam na prozorsku dasku koja je ispod. Tijelo mi se naginje unatrag, iznad praznog prostora, ponovno vrištim, škrgućem zubima tako jako da škripe. To moram učiniti ponovno. I ponovno. I ponovno. Savijam se, držim se za vrh prozora jednom rukom, a za donji dio drugom. Kada osjetim da sam se dobro uhvatio i učvrstio, spuštam stopala, slušam ih kako dotiču kamen, ponovno visim. Ovog puta pri dočekivanju na kamenu prozorsku dasku ipak se ne pridržavam dovoljno čvrsto. Izgubim ravnotežu na prozorskoj dasci i nagnem se natrag. Otimam se, grebem po betonu zgrade vrhovima prstiju, no prekasno je; padam, vrisak se probije iz mene, para mi grlo dok izlazi. Mogao bih ispod sebe stvoriti mrežu; mogao bih stvoriti uže niotkuda kako bih se spasio – ne, ne bih trebao stvoriti ništa od toga jer će tada znati za što sam sposoban. Pustim se da padnem. Pustim se u smrt. Probudim se u boli – koju je stvorio moj um – svaki me dio tijela peče, vrištim, oči su mi zamagljene od suza i straha. Nagnem se naprijed, dahćem. Tijelo mi se trese; sramim se što se ovako ponašam dok me gledaju, no znam da je to dobro. Pokazat će im da nisam poseban – da sam samo još jedan nesmotreni Neustrašivi koji je mislio da se može tako spustiti po zgradi, a ipak ne može. „Zanimljivo“, kaže Jeanine, a ja je jedva čujem zbog vlastitog hroptanja. „Nikada se ne umorim od promatranja uma ljudi – svaki detalj govori tako puno.“ Ustajem se sa stolice – noge mi još uvijek drhte – uspravljam se. „Bio si dobar“, kaže Amar. „Možda trebamo malo poraditi na vještinama penjanja, ali ipak si se brzo izvukao iz simulacije, baš kao i prošli puta.“