Four - Price o Razlicitima - Veronica Roth

Nasmiješi mi se. Zacijelo mi je uspjelo odglumiti da sam normalan jer više ne izgleda zabrinuto. Kimnem. „Čini se da je tvoj abnormalni rezultat na testu bio rezultat programske pogreške. Morat ćemo istražiti simulacijski program kako bismo pronašli manu“, kaže Jeanine. „A sada, Amar. Htjela bih vidjeti i jednu od tvojih simulacija straha, ako nemaš ništa protiv.“ „Moju? Zašto moju?“ Jeaninein se blagi osmijeh ne mijenja. „Podaci koje smo dobili daju nam do znanja da te nije uzbunio Tobiasov abnormalni rezultati – zapravo, prije da ti je nešto tako dobro poznato. Stoga bih voljela vidjeti proizlazi li to iz tvog iskustva.“ „Vaši podaci“, kaže Amar. „Od koga ste dobili te podatke?“ „Jedan inicirani nam je prišao, izrazio je brigu za tvoje i Tobiasovo zdravlje“, kaže Jeanine. „Htjela bih poštovati njegovu privatnost. Tobiase, možeš sada ići. Hvala ti na pomoći.“ Pogledam u Amara. On lagano kimne glavom. Još sam uvijek malo nestabilan na nogama, no ipak izađem, ostavljam vrata malo otvorena, tek tako da mogu ostati i prisluškivati. No čim izađem u hodnik, Jeanineina pomoćnica zatvori vrata do kraja tako da ne čujem ništa, čak ni ako prislonim uho. Inicirani im je prišao, izrazio svoju brigu – a ja sam siguran da znam tko je taj inicirani. Naš jedini bivši Učeni: Eric. + + + Tjedan je dana prošlo i čini se da se ništa novo nije dogodilo nakon posjeta Jeanine Matthews. Svi inicirani, transferi i rođeni u Neustrašivima, prolaze simulacije straha svakog dana i tako ja svakog dana dopuštam strahovima da me progutaju: visina, skučeni prostori, nasilje, Marcus. Katkada mi se izmiješaju. Marcus na vrhu visoke zgrade, nasilje u skučenim prostorima. Uvijek se budim napola unezvijeren, uvijek se tresem, neugodno mi je zbog toga što imam samo četiri straha, no ipak sam jedini koji ih se ne može otarasiti kada simulacija završi. Znaju mi se prišuljati kada ih najmanje očekujem, ulaze mi u snove koji zbog toga postaju noćne more, a i u javu, zbog čega se tresem i paranoičan sam. Škrgućem zubima, skačem na malene zvukove, ruke mi odjednom otupe. Brinem se da ću poludjeti prije nego što inicijacija završi. „Jesi dobro?“ pita me Zeke jednog jutra za vrijeme doručka. „Izgledaš... iscrpljeno.“ „Dobro sam“, kažem grublje nego što sam namjeravao. „Aha, jasno“, kaže Zeke cereći se. „U redu je da ti nekada nije dobro, čisto

da znaš.“ „Aha, da“, kažem i prisilim se pojesti hranu, iako mi je ovih dana sve bezukusno poput prašine. Ako se moram osjećati kao da ću poludjeti, barem dobivam na težini – uglavnom su sve to mišići. Čudno je sada zauzimati toliko puno prostora samim svojim postojanjem, a prije sam bio nevidljiv i nestao bih tako lako. Zbog toga se osjećam malo jače, malo stabilnije. Zeke i ja odložimo svoje pladnjeve. Vraćamo se prema Jami kada Zekeov mlađi brat – sjećam se njegova imena, Uriah – dotrči do nas. Već je prerastao Zekea, ima flaster iza svog uha, ispod toga je nova tetovaža. Obično ostavlja dojam kao da će svakog časa izvaliti neki vic, no to sada nije slučaj. Sada samo izgleda zapanjeno. „Amar“, kaže pomalo zadihano. „Amar je...“ Zavrti glavom. „Amar je mrtav.“ Malo se nasmijem. Jasno mi je da to nije prikladna reakcija, no ne mogu si pomoći. „Što? Kako to misliš mrtav?“ „Jedna žena iz Neustrašivih jutros je našla tijelo na tlu, u blizini Gnijezda“, kaže Uriah. „Upravo su ga identificirali. To je Amar. Sigurno... Sigurno je...“ „Skočio?“ kaže Zeke. „Ili pao, nitko ne zna“, kaže Uriah. Krenem prema uskim putevima u blizini Jame. Obično se držim blizu zida kada idem ovim putem, zbog svog straha od visine, no ovog puta čak ni ne mislim o tome što je ispod mene. Prođem pored djece koja trče i vrište, kao i pored ljudi koji idu u trgovine ili izlaze iz njih. Popnem se stubištem koje vodi u stakleni strop. Velika skupina ljudi okupljena je u predvorju Gnijezda. Laktarim se kako bih prošao. Neki me ljudi psuju, uzvraćaju udarce laktovima, no nije da ih zamjećujem. Idem do ruba prostorije, do staklenih zidova koji gledaju na ulice koji okružuju sjedište Neustrašivih. Tamo je jedno područje, ograđeno i oblijepljeno vrpcom, kao i tamnocrveni trag na pločniku. Zurim u tu tamnocrvenu mrlju dugo vremena, sve dok ne shvatim do kraja da je ta crvena mrlja Amarova krv, ostala tamo od trenutka kada je njegovo tijelo udarilo u tlo. Tada odem. + + + Nisam poznavao Amara dovoljno dobro da bih osjećao tugu, ne na način na koji sam sebe naučio shvaćati tugu. Tuga je bilo ono što sam osjetio nakon majčine smrti, uteg koji mi je onemogućavao da izguram dan. Sjećam se da bih se zaustavljao usred jednostavnih zadataka da bih se odmorio, a zatim bih zaboravljao nastaviti gdje sam stao, povremeno bih se budio usred noći sa suzama na licu.

Ne primam gubitak Amara tako. Osjećam ga povremeno, kada se sjetim kako mi je dao ime, kako me štitio kada i nije morao. Većinu vremena sam samo bijesan. Njegova je smrt imala veze s Jeanine Matthews i evaluacijom njegove simulacije straha, znam to. I to znači da što god se bilo dogodilo je i Ericova odgovornost jer je načuo naš razgovor i o tome ispričao vođi svoje bivše frakcije. Ubili su Amara, Učeni. No svi drugi misle da je skočio ili pao. To je nešto što bi Neustrašivi učinili. Te večeri Neustrašivi imaju karmine za njega. Do kasno popodne svi su već pijani. Skupljamo se pored ponora, Zeke mi dodaje čašu tamne tekućine, a ja je progutam bez razmišljanja. Dok tekućina prolazi kroz mene i smiruje me, malo se zanesem u hodu i vraćam mu iskapljenu čašu. „Da, dobro je to“, kaže Zeke dok zuri u praznu čašu. „Idem ja po još malo.“ Kimnem glavom i slušam zujanje u ponoru. Činilo se da Jeanine Matthews prihvaća moje abnormalne rezultate kao pogrešku u programu, no što ako je to samo bila gluma? Što ako se okomi na mene, baš kao i na Amara? Pokušam tu misao sakriti od sebe, negdje duboko, gdje je više neću pronaći. Tamna ruka s ožiljkom spusti mi se na rame, Max stoji uz mene. „Jesi li dobro, Four?“ kaže on. „Jesam“, kažem mu i to je istina. Dobro sam jer sam još uvijek na nogama i ne mumljam riječi bez veze. „Znam da se Amar zanimao za tebe. Mislim da je vidio jak potencijal.“ Max se malo nasmiješi. „Nisam ga dobro poznavao“, kažem. „Uvijek se činio kao da ga nešto muči, kao da je malo neuravnotežen. Nije bio poput ostalih iniciranih u svojoj klasi“, kaže Max. „Mislim da ga je to što je izgubio svoga djeda i baku doista pogodilo. Ili je problem možda bio dublji... Ne znam. Može biti da je ovako za njega i bolje.“ „Da je bolje sada kada je mrtav?“ kažem mu mrko ga gledajući. „Nisam baš tako mislio“, kaže Max. „No ovdje u Neustrašivima potičemo naše članove da odaberu svoj vlastiti put u životu. Ako je ovo ono što je izabrao... Još bolje.“ Ponovno stavlja svoju ruku na moje rame. „Ovisno o tome kako prođeš sutra na završnom ispitu, ti i ja bismo trebali razgovarati o budućnosti koju želiš imati ovdje u Neustrašivima. Ti si nam svakako inicirani s najviše potencijala, unatoč svom podrijetlu.“ Ja samo zurim u njega. Ne razumijem što to govori ili zašto to govori ovdje, na ceremoniji posvećenoj Amaru. Pokušava li me unovačiti? Za što? Zeke se vrati s dvije čaše, a Max se udalji i izgubi u gomili ljudi, kao da nikada nije ni bio ovdje. Jedan od Amarovih prijatelja stoji na stolici i izvikuje neke gluposti o tome kako je Amar bio dovoljno hrabar da istraži nepoznato. Svi podižu čaše i zazivaju njegovo ime. Amar, Amar, Amar. Izgovaraju ga toliko mnogo puta da izgubi svako značenje, buka postaje bezobzirna i

sveprožimajuća. Tada svi pijemo. Tako Neustrašivi tuguju: tjerajući tugu u zaborav alkoholom i tjerajući je da tamo i ostane. U redu. Dobro. I ja je mogu otjerati. + + + Na posljednjem ispitu u krajoliku straha, nadzire me Tori, a promatraju i ostali vođe Neustrašivih, uključujući Maxa. Po prvi put nemam ni najmanju tremu. Zabijena si iglu u vrat i pustim da stvarnost nestane. Radio sam to na desetke puta. Pojavim se na vrhu visoke zgrade, zatim trčim do ruba i skočim. Zatvore me u kutiju, ja si dopustim trenutak panike prije nego ramenom opalim o desni zid i tako razorim drvo, što je inače nemoguće. Uzmem pištolj i ustrijelim u glavu nevinu osobu – ovog puta čovjeka bez lica koji na sebi ima crnu odjeću Neustrašivih – bez ikakvog razmišljanja. Ovog puta, kada me Marcusi okruže, više nalikuju njemu nego ikad prije. Usta su mu ovoga puta normalna, iako su mu oči još uvijek prazne jame. Kada zamahne kako bi me udario, u ruci mu je pojas, a ne hrđavi lanac ili neko drugo oružje kojim me može rastrgati na komade. Dobijem nekoliko udaraca, zatim se bacim na najbližeg Marcusa, obavijem svoje ruke oko njegova vrata. Divlje ga udaram po licu, a nasilje mi pruža trenutak zadovoljstva prije nego se osvijestim, i tada spoznam da sam na koljenima prostorije krajolika straha. Svjetla su upaljena u prostoriji koja je pored ove tako da vidim ljude koji su unutra. Tamo su dva reda iniciranih koji čekaju, uključujući i Erica, koji sada ima toliko mnogo pirsinga na usnama da maštam o tome da ih čupam, jednog po jednog. Ispred njih sjede trojica vođa Neustrašivih, uključujući i Maxa, svi kimaju glavama i smiju se. Tori mi pokaže palac gore kao znak odobravanja. Otišao sam na ispit misleći da me više nije briga ni za prolaz, ni za to da se pokažem kao dobar, ni za to da budem član Neustrašivih. No Torin znak odobravanja ispunjava me ponosom i sebi dopustim maleni smiješak na izlasku. Amar je možda mrtav, no uvijek je želio da budem dobar. Ne mogu reći da sam ovo učinio za njega – nisam to učinio ni za koga, čak ni za sebe. No barem ga nisam osramotio. Svi Inicirani koji su završili s ispitom, čekaju rezultate u spavaonici transfera, oni koji su rođeni u Neustrašivima i oni koji nisu. Zeke i Shauna kliču mi kada uđem i sjednem na rub svog kreveta. „Kako je prošlo?“ pita me Zeke. „Dobro“, kažem. „Bez iznenađenja. Tvoj?“ „Grozno, ali izvukao sam se živ“, kaže i slegne ramenima. „Ali Shauna je

bila dobra.“ „Bilo je dobro“, Shauna kaže suviše nonšalantno. Drži jastuk preko svojih koljena, jedan od Ericovih. Neće mu se to svidjeti. Maska joj popušta, naceri se. „Bila sam stvarno jako dobra.“ „Aha, aha.“ Shauna ga udari jastukom posred lica. On joj ga uzima. „Što želiš da kažem? Da, bila si sjajna. Da, najbolja si Neustrašiva svih vremena. Sretna?“ Udari je jastukom po ramenu. „Hvali se bez prestanka još otkada smo počeli sa simulacijama straha jer je bolja u njima od mene. To je tako naporno.“ „Samo ti vraćam za ono tvoje hvalisanje tijekom borbi“, kaže ona. „Jesi li vidjela onaj moj super udarac koji sam dao odmah na početku? Bla, bla, bla.“ Ona ga gurne, on je zgrabi za zapešća. Ona se oslobodi i pljusne ga po uhu, smiju se dok se tuku. Možda ne razumijem privrženost u Neustrašivima, no očito prepoznajem flert kada ga vidim. Nasmiješim se poskrivećki. To je odgovor što se tiče Shaune, nije da me to zapravo mučilo. To je vjerojatno odgovor i sam po sebi. Sjedimo i čekamo još sat vremena, sve dok drugi ne završe sa svojim završnim ispitom, a zatim svi ulaze u sobu, jedan po jedan. Eric ulazi posljednji, stoji u dovratku, izgleda zadovoljan sobom. „Vrijeme je za naše rezultate“, kaže on. Drugi se ustaju i prolaze pored njega na izlasku. Neki od njih čine se nervozni; drugi se prave važni, sigurni u sebe. Čekam dok svi ne odu prije nego što odem do vrata, no ne idem dalje. Zaustavim se, prekrižim ruke na prsima i zurim u Erica nekoliko trenutaka. „Imaš nešto za reći?“ kaže on. „Znam da si to bio ti“, kažem. „Ti si rekao Učenima za Amara. Znam to.“ „Ne znam o čemu pričaš“, kaže mi, no očito je da to nije tako. „Zbog tebe je mrtav“, kažem. Iznenadim se kakvom mi se brzinom vrati gnjev. Tijelo mi drhti, lice mi se žari. „Jesi se ti udario u glavu tijekom ispita, Ukočeni?“ kaže Eric smješkajući se. „Govoriš besmislice.“ Žestoko ga gurnem i pribijem na vrata. Zadržim ga na mjestu jednom rukom – na trenutak sam iznenađen koliko sam jači – i pogledam ga pravo u lice. „Znam da si to bio ti“, kažem mu dok pretražujem njegove tamne oči u potrazi za nečim, bilo čim. Ne vidim ništa, samo mrtve oči, oči nalik ribljima, koje su neprobojne. „Ti si kriv što je mrtav i nećeš se izvući.“ Pustim ga i krenem niz hodnik prema kantini. Blagovaonica je krcata ljudima koji su odjeveni na najbolji Neustrašivi način – svi su se pirsinzi povećali, sve tetovaže jasno se vide, neki su čak skinuli i odjeću samo kako bi ih pokazali. Pokušavam držati pogled na licima ljudi dok se probijam kroz masu. Mirisi torte, i kuhanog mesa, i kruha, i

začina su u zraku, od čega mi slina navire u ustima – zaboravio sam ručati. Kada dođem do svog uobičajenog stola, ukradem pecivo sa Zekeova tanjura dok ne gleda i ustanem se s ostalima, kako bih čekao rezultate. Nadam se da nas neće tjerati da čekamo predugo. Osjećam se kao da sam rukama zgrabio struju, ruke me peckaju, a misli su mi raspršene. Zeke i Shauna pokušavaju mi nešto reći, no nitko od nas ne može vikati dovoljno jako da nadglasamo buku koja je oko nas pa se prepustimo čekanju bez razgovora. Max se popne na jedan od stolova i podigne ruke kako bi nas utišao. Uspijeva mu, iako i dalje ne može potpuno utišati Neustrašive, od kojih neki nastavljaju govoriti i šaliti se kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, mogu ga čuti dok govori. „Prije nekoliko tjedana, skupina mršavih i uplašenih iniciranih dala je svoju krv na ugljen i napravila veliki skok u Neustrašive“, kaže Max. „Da budem iskren, nisam mislio da će itko od njih izdržati prvi dan“, napravi stanku zbog smijeha, ljudi se smiju, mada to i nije baš bio dobar vic, „no zadovoljan sam što vam mogu reći da su ove godine svi naši inicirani skupili dovoljan broj bodova da postanu Neustrašivi!“ Svi radosno kliču. Unatoč jamstvu da ih neće izbaciti, Zeke i Shauna razmjenjuju nervozne poglede – redoslijed kojim budemo navedeni još uvijek određuje kakve poslove možemo dobiti u Neustrašivima. Zeke stavi ruku preko Shaunina ramena i stisne. Odjednom se ponovno osjećam sam. „Da više ne duljim“, kaže Max. „Znam da su naši inicirani jako nestrpljivi. Stoga evo naših dvanaest novih Neustrašivih!“ Imena iniciranih se pojavljuju na velikom ekranu iza njega, dovoljno je veliko da čak i ljudi u stražnjim redovima vide. Pretražujem popis u potrazi za njihovim imenima: 6. Zeke 7. Ash 8. Shauna U tom trenutku dio moje napetosti iščezne. Slijedim listu prema gore, panika me nakratko probode kada ne mogu pronaći svoje ime. Ali tamo je, eno ga, točno na vrhu. 1. Four 2. Eric Shauna krikne, a zatim me ona i Zeke zaskoče i privuku u veliki zagrljaj, njihova težina zamalo me obori na tlo. Smijem se, raširim ruke i uzvratim gestu. Negdje u čitavom tom kaosu ispustio sam svoju zemičku – smrskam je petom i promatram ljude oko sebe, ljude koje ni ne poznajem, ljude kako me tapšaju po ramenima, smiju se i govore moje ime. Moje ime, koje je sada

„Four“, a sve sumnje o mom podrijetlu i identitetu zaboravljene su sada kada sam jedan od njih, sada kada sam Neustrašivi. Više nisam Tobias Eaton, ne više, nikad više. Ja sam Neustrašivi. + + + Te noći s vrtoglavicom od uzbuđenja i želuca pretrpanog hranom, odlučim se kradom izvući sa slavlja i popeti se putevima na sam vrh Jame, u predvorje Gnijezda. Prođem kroz vrata i duboko udahnem noćni zrak koji je hladan i osvježavajuć, nije poput vrućeg i ustajalog zraka u kantini. Hodam prema tračnicama, suviše sam pun manične energije da bih mirovao. Jedan vlak približava se, svjetlo pričvršćeno na lokomotivu trepće dok mi se približava. Prođe pored mene, snažno i odrješito, glasno poput grmljavine. Nagnem se bliže, po prvi puta uživam u uzbuđenju straha koji osjetim u trbuhu, uzbuđenju što sam blizu tako opasne stvari. Tada vidim nešto tamno i ljudskog oblika kako stoji u jednom od posljednjih vagona. Visoka i vitka ženska figura, naginje se izvan vlaka, pridržava se za kvaku. Na trenutak, dok vlak prolazi pored mene, vidim tamnu, kovrčavu kosu i kukast nos. Izgleda gotovo kao moja majka. A zatim je više nema, otišla je, otišla je s vlakom.

SIN U MALENU STANU nema nikakvog namještaja, po uglovima je pod još uvijek prošaran tragovima čišćenja od metle. Nemam ništa čime bih mogao ispuniti prostor, osim moje odjeće Nijekanja koja je nagurana na dno torbe pored mene. Bacim torbu na madrac bez posteljine i u ladicama ispod kreveta potražim plahte. Ždrijeb Neustrašivih bio je dobar prema meni jer sam po redu ispao prvi, i jer sam, kao i ostali inicirani transferi, želio živjeti sam. Drugi inicirani, poput Zekea ili Shaune, odrasli su okruženi zajednicom Neustrašivih, njima bi tišina i mirovanje života u samoći bila nepodnošljiva. Brzo sam napravio krevet, oštro sam navukao posteljinu tako da se čini kao da ima oštre uglove. Plahte su na mjestima prošupljene, od moljaca ili prijašnje uporabe, nisam siguran. Plavi jorgan miriše na cedrovinu i prašinu. Otvaram torbu u kojoj su moje oskudne zalihe i vadim majicu Nijekanja – poderanu na mjestu gdje sam otrgnuo tkaninu kako bih previo ranu na svojoj ruci. Majica se doima mala – sumnjam da bih uopće stao u nju kada bih je sada pokušao odjenuti, no ne pokušavam, već je samo složim i ostavim u ladici. Začujem kucanje na vratima i kažem: „Naprijed!“, misleći da su to Zeke ili Shauna. No u stan ulazi Max, visok i tamnoput čovjek s ranama na šakama, s rukama prekriženima na prsima. Osvrne se po sobi jednom i usta mu poprime izraz gađenja kada vidi sive hlače složene na mom krevetu. Njegova reakcija me malo iznenadi – nema mnogo ljudi u ovom gradu koji bi izabrali Nijekanje kao svoju frakciju, no nema ni mnogo ljudi koji ih mrze. Čini se da sam naišao na jednog takvog. Stojim uspravno, nisam siguran što bih trebao reći. Vođa frakcije u mom je stanu. „Pozdrav“, kažem. „Oprosti što te prekidam“, kaže on. „Iznenađen sam što nisi izabrao dijeliti sobu sa svojim iniciranim kolegama. Našao si neke prijatelje, zar ne?“ „Jesam“, odgovorim. „Ovo mi je samo nekako normalnije.“ „Pretpostavljam da će ti trebati neko vrijeme da pustiš svoju staru frakciju.“ Max prelazi vrškom prsta po ormariću u malenoj kuhinji, gleda u prašinu koja se skupila na prstu, zatim obriše ruku o hlače. Pogleda me na kritički način – tako mi govori da zaboravim svoju staru frakciju brže. Da sam još uvijek inicirani, možda bi me taj pogled zabrinuo, no sada sam član Neustrašivih, a on mi to ne može oduzeti, bez obzira koliko „Ukočeno“ izgledam. Ili može?

„Danas popodne odabrat ćeš svoj posao“, kaže Max. „Imaš li već što na umu?“ „Pretpostavljam da to ovisi o onome što je dostupno“, kažem. „Volio bih nešto u vezi s poučavanjem. Možda nešto slično onome što je Amar radio.“ „Mislim da prvoplasirani inicirani može biti i nešto malo više od ‘instruktora iniciranih’, zar ne?“ Maxove se obrve podignu i vidim da mu se jedna obrva ne pomiče baš sasvim do gore – na njoj se nalazi ožiljak. „Došao sam jer se ukazala jedna prilika.“ Povuče stolicu koja je stajala ispod malena stola, odmah do kuhinjskog ormarića, okrene je i sjedne na nju natraške. Njegove crne čizme uprljane su svijetlo-smeđim blatom, a vezice na njegovim čizmama dobro su svezane i pomalo raslojene na krajevima. Možda je i najstariji Neustrašivi kojeg sam vidio, no djeluje kao da je napravljen od čelika. „Da budem iskren, jedan od mojih kolega vođa Neustrašivih postaje malo prestar za taj posao“, kaže Max. Sjednem na rub kreveta. „Mi ostali mislimo da bi bilo dobro dovesti neku svježu krv u vodstvo. Nove ideje za nove članove Neustrašivih, za inicijaciju. Taj zadatak i tako obično dobiva najmlađi vođa pa bi tebi dobro odgovarao. Mislili smo potražiti kandidate u novijim klasama iniciranih, kandidate za jedan program treninga. Ti si logičan izbor.“ Odjednom se osjećam kao da mi je suviše tijesno u vlastitoj koži. Govori li on to doista da bih mogao pokušati biti vođa Neustrašivih u dobi od šesnaest godina? „Program treninga traje godinu dana“, kaže Max. „Bit će naporan i iskušat će tvoje vještine u mnogim područjima. Obojica znamo da ćeš dobro proći u krajoliku straha.“ Kimnem glavom bez razmišljanja. Zacijelo mu ne smeta moja samouvjerenost, malo se nasmiješio. „Nećeš morati ići na sastanak biranja posla koji je kasnije danas“, kaže Max. „Obuka će početi ubrzo – zapravo, sutra ujutro.“ „Čekaj“, kažem dok mi se misao probija kroz izmaglicu u glavi. „Nemam izbora?“ „Naravno da imaš izbora.“ Izgleda začuđeno. „Samo sam pretpostavio da bi netko kao ti radije prolazio obuku da bude vođa, nego da provodi po cijele dane stojeći pored ograde s puškom na ramenu ili učeći Inicirane tehnikama borbe. No ako sam pogriješio...“ Ne znam zbog čega oklijevam. Ne želim provoditi dane čuvajući ogradu niti patrolirajući kroz grad, pa čak niti u sobi za treninge. Možda imam sklonost prema borbi, no to ne znači da to želim raditi po cijeli dan, svaki dan. Prilika da promijenim stvari u Neustrašivima odgovara Nijekanju u meni, dijelovima toga koji su još uvijek unutra i koji povremeno traže svoje. Mislim da jednostavno ne volim kada nemam izbora. Zavrtim glavom. „Ne, nisi pogriješio.“ Pročistim grlo i pokušam zvučati

jače, odlučnije. „Želim to. Hvala ti.“ „Izvrsno.“ Max se ustaje i pucketavo promrda šaku, kao da mu je to stara navika. Pruži mi ruku, želi da se rukujemo, a ja prihvatim, iako mi je ta gesta i dalje nepoznata – u Nijekanju se nikada ne bismo dodirivali tako neobvezno. „Dođi u sobu za sastanke pored mog ureda sutra ujutro u osam. To je u Gnijezdu. Deseti kat.“ Zatim ode, dok za sobom ostavlja komadiće suhog blata koji padaju s njegovih čizama. Pokupim ih metlom koja je naslonjena na zid, pored vrata. Ne shvatim to dok ne vratim stolicu ispod stola – ako postanem vođa Neustrašivih, predstavnik svoje Frakcije, ponovno ću se morati naći lice u lice sa svojim ocem. I to ne samo jednom već mnogo puta, sve dok on ne ode u mirovinu i dok mu se ne izgubi trag negdje u frakciji Nijekanja. Prsti kao da su mi otupjeli. Suočio sam se s mnogim strahovima u simulacijama, no to ne znači da sam spreman suočiti se s njima u stvarnosti. + + + „Čovječe, pa gdje si bio!“ Zeke me gleda široko otvorenih očiju, zabrinut je. „Jedini poslovi koji su na kraju ostali su odvratni, poput ribanja zahoda! Gdje si bio?“ „U redu je“, kažem mu dok nosim svoj pladanj natrag do našega stola koji se nalazi blizu vrata. Shauna je tamo, sa svojom malenom sestrom Lynn, a tu je i Lynnina prijateljica Marlene. Kada sam vidio da su tamo, želio sam se okrenuti i odmah otići – Marlene je prevesela za mene čak i kada sam raspoložen – no Zeke me već vidio tako da je bilo prekasno. Iza nas, Uriah trči kako bi nas sustigao, tanjur mu je nakrcan s više hrane nego bi ikada mogao staviti u želudac. „Nisam ništa propustio – Max me prije toga posjetio.“ Dok sjedamo za stol, ispod jedne od svijetlo-plavih lampi koje vise po zidovima, ispričam mu o Maxovoj ponudi pazeći da to ne zvuči suviše impresivno. Tek sam stekao prijatelje; ne želim stvoriti ljubomornu napetost između nas bez razloga. Kad završim, Shauna stavi svoj dlan pored usta i kaže Zekeu: „A trebali smo se više truditi za vrijeme inicijacije, ha?“ „Ili ga ubiti prije nego je mogao položiti posljednji test.“ „Ili oboje.“ Shauna mi se naceri. „Čestitam, Four. Zaslužio si to.“ Osjetim njihov pogled na meni, kao da me nešto prži dok me promatraju, brzo promijenim temu. „Gdje ste vi na kraju završili?“ „Ja u kontrolnoj sobi“, kaže Zeke. „Mama mi je radila tamo, a već me i naučila većinu toga što moram znati.“ „Ja sam na onom nečemu kao vođa patrole“, kaže Shauna. „Nije nešto najuzbudljivije na svijetu, no barem ću biti vani.“ „Aha, čut ćemo te kako to govoriš usred zime kad budeš gazila kroz metar

snijega i leda“, gorko dobaci Lynn. Vilicom probode hrpicu pire-krumpira. „Bolje bi mi bilo da budem dobra na inicijaciji. Ne želim zaglaviti na ogradi.“ „Nismo li razgovarali o ovome?“ kaže Uriah. „Nemoj govoriti riječ koja počinje sa T do najmanje dva tjedna prije. Od same pomisli na to mi se povraća.“ Pogledam u hrpu hrane na njegovu pladnju. „A trpanje hrane u sebe dok ne eksplodiraš je u redu?“ On zakoluta očima i nagne se nad pladanj kako bi nastavio jesti. Kljucam svoju hranu – nisam imao apetita od jutros, previše sam zabrinut zbog sutra da bih imao pun želudac. Zeke spazi nekoga na drugom kraju kantine. „Odmah se vraćam.“ Shauna ga promatra kako ide preko kantine kako bi pozdravio nekoliko mladih članova Neustrašivih. Ne izgledaju mnogo starije od njega, no ne sjećam se da su bili na Inicijaciji tako da su sigurno stariji godinu ili dvije. Zeke im nešto govori – većinu skupine čine djevojke – što ih sve nasmije, a on zgrabi jednu djevojku pod rebra, od čega ona zacvili. Shauna bijesno zuri pored mene i promaši usta vilicom, od čega po licu ostane trag umaka od piletine. Lynn frkne u hranu, Marlene je šutne pod stolom – tako da se čuje. „Znači“, kaže Marlene glasno. „Znaš li još koga da je upao u taj program treninga za vođe, Four?“ „Kad bolje promislim, danas ondje nisam vidjela ni Erica“, kaže Shauna. „Nadala sam se da se poskliznuo i pao u rupu, ali...“ Stavim malo hrane u usta i pokušavam ne misliti o tome. Od plavog svjetla ruka mi izgleda plavo, poput ruke mrtvog tijela. Nisam razgovarao s Ericom otkada sam ga optužio da je neizravno odgovoran za Amarovu smrt – netko je prijavio Jeanine Matthews da je Amar bio budan tijekom simulacije, a kao bivši Učeni, Eric je najvjerojatniji sumnjivac. Nisam odlučio ni što ću učiniti sljedeći put kada budem razgovarao. I da ga ponovno prebijem, to neće dokazati da je izdajnik frakcije. Morat ću pronaći načina da povežem neke njegove nedavne aktivnosti s Učenima i odnesem informacije jednom od vođa Neustrašivih – vjerojatno Maxu jer njega poznajem najbolje. Zeke se vrati do stola i sjedne. „Four. Što radiš sutra navečer?“ „Ne znam“, kažem mu. „Ništa?“ „E, više ne“, kaže on. „Ideš sa mnom na spoj.“ Zagrcnem se krumpirima. „Molim?“ „Uhm, znaš, veliki brate“, kaže mu Uriah, „na spojeve inače ideš sam, nije da vodiš prijatelja.“ „To je dvostruki spoj, očito“, kaže Zeke. „Pozvao sam Mariju van, ona rekla nešto o tome da nađem nekoga za njezinu prijateljicu Nicole, a ja rekao da bi ti bio zainteresiran.“ „Koja je Nicole?“ upita Lynn izvijajući vrat kako bi pogledala skupinu djevojaka.

„Crvenokosa“, kaže Zeke. „Znači, osam sati. Ideš, jasno da pristaješ.“ „Ja ne –“, kažem. Pogledam crvenokosu djevojku na drugom kraju prostorije. Svijetle je boje kože, krupnih očiju premazanih crnom bojom, na sebi ima usku majicu zbog koje se dobro vidi oblik njezina struka i... Druge stvari koje moj unutrašnji glas Nijekanja kaže da ne primijetim. Ali svejedno primijetim. Nikada nisam bio na spoju, zahvaljujući strogim pravilima udvaranja moje stare frakcije koja su uključivala zajednički rad i možda – možda – večeru s nečijom obitelji i pomaganju da počiste stol za sobom. Nikada nisam ni mislio o tome želim li izlaziti s nekim; to mi je bila toliko daleka mogućnost. „Zeke, ja nikada –“ Uriah se namršti i bocne me prstom u ruku, grubo. Odbijem mu ruku dlanom. „Što je?“ „Oh, ma ništa“, kaže Uriah veselo. „Samo si zvučao ukočenije nego obično pa sam mislio da provjerim –“ Marlene se nasmije. „Aha, da.“ Zeke i ja razmijenimo poglede. Nikada nismo otvoreno govorili o tome da ne spominje moju izvornu frakciju, no koliko mi je poznato, nije to rekao nikome. Uriah to zna, no unatoč tomu što je lajav, čini se da razumije kada treba prešutjeti neke stvari. Ipak, nisam siguran zašto Marlene nije shvatila – možda nije toliko perceptivna. „Nije to tako velika stvar, Four“, kaže Zeke. Pojede posljednji zalogaj svoje hrane. „Ići ćeš, razgovarat ćeš s njom kao da je normalno ljudsko biće – što ona i jest – možda će ti dopustiti da je – ajme – držiš za ruku –“ Shauna se najednom ustane, stolica joj grebe i cvili po kamenu podu. Zatakne kosu iza jednog uha i uputi se prema mjestu za vraćanje pladnjeva pogledom prema dolje. Lynn zuri u Zekea – pogledom koji se pretjerano ne razlikuje od njezina uobičajena izraza lica – i slijedi svoju sestru kroz kantinu. „OK, ne moraš se držati za ruke“, kaže Zeke kao da se ništa nije dogodilo. „Samo dođi, može? Bit ću ti dužan.“ Pogledam u Nicole. Sjedi za stolom pored odlagališta za pladnjeve i smije se na nečije tuđe viceve. Možda je Zeke u pravu – možda to i nije tako velika stvar, a možda je ovo još jedan način na koji se mogu odučiti svoje prošlosti i navika iz Nijekanja i bolje naučiti prigrliti svoju budućnost u Neustrašivima. I stvarno, ne mogu reći – lijepa je. „U redu“, kažem. „Idem. Ali ako budeš nabacivao neke fore o držanju za ruke, razbit ću ti nos.“ + + + Kada se te večeri vratim u svoj stan, i dalje miriše na prašinu i sasvim malo plijesni. Uključim jednu od svjetiljki i malo svjetla odbije se od radnog pulta u

kuhinji. Prijeđem prstom preko njega i malen komadić stakla poreže mi prst koji prokrvari. Prstima uhvatim komadić i odnesem ga do kante za smeće u koju sam ovog jutra stavio vrećicu. No na dnu te vrećice sada su krhotine stakla u obliku čaše za piće. Nisam još koristio te čaše. Drhtaj mi prođe kralježnicom dok pogledom pretražujem ostatak stana, tražim znakove stvari koje nisu na mjestu. Posteljina nije zgužvana, nijedna ladica nije otvorena, čini se da su sve stolice na svom mjestu. No znao bih da sam razbio čašu tog jutra. Tko je bio u mom stanu? + + + Ne znam zašto, no prva stvar koju mi ruke pronalaze sljedećeg jutra jest električni brijač koji sam jučer dobio s titulom člana Neustrašivih. Dok mi je još uvijek zamagljeno pred očima, stavim ga blizu svoje kose i počnem činiti ono što sam činio još od malena. Savijeni uho prema naprijed kako bih ga zaštitio od oštrice; znam točno kako treba držati i sagibati glavu, tako da vidim stražnji dio glave što je više moguće. Ritual mi smiri živce, čini me usredotočenim i staloženim. Skinem pošišane dlake sa svog vrata i ramena i bacim ih u košaru za smeće. Jutro je u stilu Nijekanja. Brzo tuširanje, skroman doručak, čista kuća. Samo što na sebi imam crnu boju Neustrašivih, njihove čizme i hlače, njihovu majicu i jaknu. Izbjegavam pogledati se u zrcalo na izlasku, škrgućem zubima zbog toga što vidim koliko duboko ti Ukočeni korijeni sežu i koliko će mi biti teško iskorijeniti ih iz svoga uma jer su tako čvrsti. To sam mjesto ostavio iz straha i prkosa, a to će mi učiniti asimilaciju ovdje još težom, još težom nego da sam zapravo odabrao Neustrašive iz pravih razloga. Brzo hodam prema Jami kroz uski puteljak koji je isklesan u zidu. Klonim se ruba staze, iako djeca Neustrašivih katkad trče niz taj rub bezbrižno se smijući, a ja bih trebao biti hrabriji od njih. Nisam siguran je li hrabrost nešto što možeš steći i povećati s godinama, kao mudrost – no možda je ovdje, u Neustrašivima, hrabrost najviši oblik mudrosti, priznanje da se život može i treba živjeti bez straha. To je prvi put da uhvatim sebe kako razmišljam o životu u Neustrašivima pa se držim te misli dok prolazim putevima oko Jame. Dođem do stubišta koje visi sa staklenog stropa i pogled držim uperen gore, dalje od prostora koji se otvara ispod mene, tako da me ne uhvati panika. No srce mi svejedno tuče do trenutka kada dođem do vrha; osjetim ga čak u grlu. Max je rekao da mu je ured na desetom katu tako da se vozim dizalom sa skupinom Neustrašivih koji idu na posao. Čini se da se ne poznaju svi međusobno, to nije kao u Nijekanju – njima nije tako važno zapamtiti sva imena i lica, i

potrebe, i želje svih, moguće je da se drže samo svojih prijatelja i obitelji, da imaju bogate, no odvojene zajednice unutar svoje frakcije. Poput one koju ja sada formiram. Kada dođem do desetog kata, nisam siguran kamo ići, no tada spazim tamnu glavu kako skreće iza ugla ispred mene. Eric. Slijedim ga, djelomično zato što on vjerojatno zna kamo ide, no djelomično i zato što želim znati što namjerava, čak i ako ne idemo na isto mjesto. No kada skrenem iza ugla, vidim Maxa kako stoji u sobi za sastanke koja ima staklene zidove, uokolo su mladi Neustrašivi. Najstariji ima možda dvadeset, a najmlađi vjerojatno nije mnogo stariji od mene. Max me vidi kroz staklo i pokretom ruke me poziva unutra. Eric sjedi pored njega – ulizica, pomislim – no ja sjednem na drugi kraj stola, između djevojke koja u nosu ima prsten i mladića čija je kosa obojena tako svijetlo-zeleno da ga ne mogu ni gledati kako spada. U usporedbi s njima osjećam se obično – možda sam istetovirao plamenove Neustrašivih na bok tijekom inicijacije, no nije da se to baš vidi. „Mislim da su svi ovdje, stoga možemo započeti.“ Max zatvori vrata prostorije za sastanke i stoji pred nama. Izgleda čudno u takvom okruženju, čini se kao da je prije došao da porazbija sva stakla i napravi nered nego da vodi ovaj sastanak. „Svi ste ovdje jer ste pokazali potencijala, to prije svega, no i zato što ste pokazali entuzijazam za našu frakciju i njezinu budućnost.“ Ne znam kako sam to učinio. „Naš se grad mijenja sada brže nego ikada prije, a kako bismo to mogli pratiti, i mi se moramo promijeniti. Morat ćemo postati jači, hrabriji, bolji nego što smo sada. A među vama su ljudi koji nas mogu dovesti do toga, no morat ćemo ispitati tko su oni. Ovdje ćemo se baviti kombinacijom instrukcija i testova vještina tijekom sljedećih nekoliko mjeseci, naučiti vas što morate znati da prođete ovaj program, no želimo vidjeti i koliko brzo učite.“ To zvuči kao nešto što bi Učeni više cijenili, a ne Neustrašivi – čudno. „Najprije ćete popuniti ovaj obrazac s informacijama“, kaže on, a ja se zamalo nasmijem. Nešto je smiješno u tome kad se pomisli na grubog i čvrstog ratnika Neustrašivih s hrpom papira koji se zovu „obrasci s informacijama“, ali naravno, neke stvari moraju ići tako, ipak je to učinkovitije. Pošalje svima za stolom snop papira s hrpicom kemijskih olovki. „Jedina svrha ovoga jest da nam kaže više o vama i o tome u kojoj ste fazi tako da možemo mjeriti vaš napredak. U vašem najboljem interesu jest da budete iskreni i da se ne pokušavate doimati boljima nego što jeste.“ Zurim u papir, pomalo nervozan. Napišem svoje ime – to je prvo pitanje – svoje godine – to je drugo pitanje. Treće pitanje odnosi se na moju izvornu frakciju, a četvrto je u vezi s brojem strahova. Peto pitanje traži da se ti strahovi opišu. Nisam siguran kako da ih opišem. Prva dva nisu teška – visine, zatvoreni

prostori – no sljedeći? Kako da napišem nešto o svom ocu, da se bojim Marcusa Eatona? Na kraju samo nažvrljam gubitak kontrole kao treći strah i fizičke prijetnje u skučenim prostorima za četvrti strah, znajući da je to daleko od istine. No neka su od sljedećih pitanja čudna, zbunjujuća. To su izjave, sročene na kompliciran način, s kojima bih se trebao složiti ili ne složiti. U redu je ukrasti ako se time pomaže nekom drugom. Pa, to barem nije teško – slažem se. Neki ljudi zaslužuju nagrade više od drugih. Možda. Ovisi o nagradama. Moć bi se trebala dati samo onima koji je zasluže. Teške okolnosti formiraju jake osobe. Ne znate koliko je jaka osoba dok se ne nađe na kušnji. Gledam druge ljude koji su za stolom. Neki od njih doimaju se začuđeni, no nitko ne izgleda onako kako se ja osjećam – uznemireno, gotovo da se bojim zaokružiti odgovor ispod svake izjave. Ne znam što učiniti pa zaokružim „slažem se“ ispod svake tvrdnje i predam svoj papir sa svima drugima. + + + Zeke i njegova djevojka Maria naslonjeni su na zid, u hodniku pored Jame. Odavde vidim njihove siluete. Čini se da su još uvijek jedno uz drugo, baš kao i prije pet minuta kada sam otišao do tamo, hihoću se kao budale čitavo vrijeme. Prekrižim ruke i uzvratim pogled Nicole. „Znači“, kažem. „Znači“, kaže ona naginjući se najprije na prste, zatim opet na pete. „Ovo je malo neugodno, zar ne?“ „Aha“, kažem ja s olakšanjem. „Je.“ „Koliko se dugo družiš sa Zekeom?“ kaže ona. „Nisam te baš viđala uokolo.“ „Nekoliko tjedana“, kažem. „Upoznali smo se tijekom inicijacije.“ „Oh“, kaže ona. „Bio si transfer?“ „Um...“ Ne želim priznati da sam došao iz Nijekanja, djelomično jer kadgod kažem to ljudi odmah pomisle da sam ukočen, a djelomično zato što ne volim otkrivati informacije o svom podrijetlu kad to mogu izbjeći. Odlučim slagati. „Ne, samo... Samo sam bio dosta povučen prije.“ „Aha.“ Malo suzi oči. „Sigurno ti je dobro išlo.“ „U tome sam specijalac“, kažem. „Koliko se ti dugo družiš s Marijom?“ „Još otkad smo bili klinci. Oduvijek je mogla naći nekoga za spoj, i da samo stoji i ništa ne radi“, kaže Nicole. „Mi ostali nismo tako talentirani.“ „Aha.“ Kimnem glavom. „Zeke me morao malo pogurati za ovo.“ „Stvarno.“ Nicole podigne jednu obrvu. „Je li ti bar pokazao što te čeka?“ Prstom pokaže na sebe. „Um, je“, kažem joj. „Nisam bio siguran jesi li moj tip, no mislio sam

možda –“ „Nisam tvoj tip.“ Odjednom zvuči hladno. Pokušam se izvući. „Mislim, ne mislim da je to tako važno“, kažem. „Osobnost je puno važnija od –“ „Od mojeg nedovoljno dobrog izgleda?“ Ona podigne obje obrve. „Nisam to rekao“, kažem. „Ja... Stvarno sam grozan u ovome.“ „Aha“, kaže ona. „Jesi.“ Zgrabi malenu crnu torbu koja je bila pored njezinih nogu i stavi je pod ruku. „Reci Mariji da samo morala otići kući ranije.“ Brzo se odmakne od ograde i nestane u jedan od prolaza u blizini Jame. Uzdahnem i ponovno pogledam u Zekea i Mariju. Po njihovim pokretima koje mogu razabrati vidim da uopće nisu usporili. Prstima kuckam po ogradi. Sada kada je naš dvostruki spoj postao neugodni spoj u troje, sigurno je u redu da se izgubim. Vidim Shaunu kako izlazi iz kantine i mahnem joj. „Nije li večeras tvoj veliki spoj s Ezekielom?“ kaže ona. „Ezekiel“, kažem grčeći se. „Zaboravio sam da je to vjerojatno bilo njegovo cijelo ime. Aha, djevojka je upravo odjurila.“ „Svaka čast“, kaže ona smijući se. „Koliko si izdržao, deset minuta?“ „Pet“, kažem joj i sam se počnem smijati. „Očito sam nedovoljno osjećajan.“ „Ma ne“, kaže ona s podrugljivim iznenađenjem. „Ti? Ali ti si tako nježan i drag!“ „Dobra fora“, kažem. „Gdje je Lynn?“ „Počela se svađati s Hectorom. Našim malenim bratom“, kaže ona. „Slušam ih tako već, pa otprilike cijeli život. I onda sam otišla. Mislila sam otići do sobe za trening, malo vježbati. Hoćeš ići?“ „Može“, kažem. „Idemo.“ Krenemo prema sobi za trening, no tada shvatim da moramo proći niz isti hodnik u kojemu su sada Zeke i Maria. Pokušavam rukom zaustaviti Shaunu, no prekasno – vidi njihova tijela pritisnuta jedno o drugo, oči joj se rašire. Zastane na trenutak i čujem zvukove cmakanja koje bih volio da ne čujem. Tada ponovno nastavi niz hodnik, hoda takvom brzinom da moram lagano trčati da bih je sustigao. „Shauna –“ „Soba za trening“, kaže ona. Kada dođemo u sobu za trening, ona odmah počne udarati po vreći i ja je prije nisam vidio da udara tako jako. + + + „Iako vam se to možda čini čudno, za Neustrašive visokog ranga važno je da

razumiju kako neki programi rade“, kaže Max. „Program nadzora u kontrolnoj sobi prilično je očit – vođa Neustrašivih ponekad će morati nadzirati stvari koje se događaju u frakciji. Zatim, tu su simulacijski programi koje morate razumjeti kako biste evaluirali i ocijenili Neustrašive inicirane. Također, tu je i program koji nadzire stanje valute, koji drži trgovinu u našoj frakciji, među ostalim. Neki od tih programa prilično su sofisticirani što znači da ćete brzo morati usvajati računalne vještine, ako ih već nemate. To je ono što ćemo raditi danas.“ Rukom pokaže na ženu koja stoji pored njegova lijevog ramena. Mlada je, s ljubičastim pramenovima u kratkoj kosi i toliko pirsinga da ih ne mogu sve ni prebrojati. „Lauren će vam pokazati osnove, a zatim ćemo vas testirati“, kaže Max. „Lauren je jedna od naših instruktora inicijacije, no ostatak vremena radi kao računalna tehničarka u sjedištu Neustrašivih. To je malo Učeno s njezine strane, no oprostit ćemo joj.“ Max joj namigne, a ona se naceri. „Ti kreni“, kaže on. „Vraćam se za sat vremena.“ Max odlazi i Lauren pljesne rukama. „U redu“, kaže. „Danas ćemo govoriti o programiranju. Oni koji već imaju iskustva u tome, slobodno se opustite. Vi ostali bolje dobro pazite jer neću ponavljati. Učenje ovoga je poput jezika – nije dovoljno memorirati riječi; morate razumjeti i pravila, kao i zašto ona rade tako kako rade.“ Kada sam bio mlađi, volontirao sam u računalnim laboratorijima na Gornjim Razinama kako bih ispunio volonterske kvote svoje frakcije – i kako bih se maknuo iz kuće – i naučio sam kako rastaviti računalo i ponovno ga sastaviti. No nikada nisam učio o ovome. Sljedeći sat prolazi u izmaglici tehničkih izraza koje jedva mogu pratiti. Pokušavam zapisati neke bilješke na komad starog papira koji sam pronašao na podu, no ona govori tako brzo da mi je rukom teško pratiti tempo onoga što čujem pa prestanem s tim nakon nekog vremena i samo pokušavam slušati što govori. Ona pokazuje primjere onoga o čemu govori na monitoru koji je u prostoriji, ali pažnju mi odvlače prozori iza nje – iz ovog kuta Gnijezdo baca pogled na grad, visoko Žarište koje probada nebo, močvara koja se nazire u daljini. Ja nisam jedini kojemu se čini da je ovo previše – drugi kandidati međusobno razgovaraju, brzo šapuću, ispituju se definicije koje su propustili. No Eric samo udobno sjedi u svojoj stolici, crta nešto na dlanu ruke. Ima podsmijeh na licu. Poznajem taj podsmijeh. Naravno da on sve ovo već zna. Vjerojatno je to naučio dok je živio s Učenima, vjerojatno još dok je bio dijete, inače ne bi izgledao tako zadovoljan sobom. Prije nego što mogu postati svjestan koliko je vremena prošlo, Lauren na ekranu pritišće gumb i monitor se povlači prema stropu. „Na radnoj površini vašeg računala pronaći ćete datoteku koja se zove

‘test programiranja’“, kaže ona. „Otvorite je. Tako ćete početi ispit za koji imate određeno vrijeme da ga završite. Ići ćete kroz niz manjih programa i označiti pogreške zbog kojih ti programi ne rade. To su možda velike stvari, kao recimo krivi redoslijed koda, a mogu biti i male stvari, kao krivo napisana riječ ili oznaka druge vrste. Ne morate ih sada znati popravljati, no morate ih znati uočiti. U svakom će programu biti po jedna pogreška. Krenite.“ Svi počnu lupkati po monitorima svojih računala. Eric se nagne do mene i kaže: „Je li tvoja kuća kod Ukočenih imala računalo, Four?“ „Ne“, kažem ja. „Pa, vidiš, ovako otvaraš datoteku“, kaže on s prenaglašenim lupanjem po datoteci na svom monitoru. „Vidiš, to ti izgleda kao papir, no to je zapravo samo slika na ekranu – znaš ti što je ekran, zar ne?“ „Zaveži“, kažem mu dok otvaram svoj ispit. Zurim u program. To je poput učenja jezika, kažem samome sebi. Sve mora početi pravilnim redoslijedom i završiti obrnutim redoslijedom. Samo se pobrini da je sve na pravom mjestu. Ne krenem na početku koda pa prema dolje – umjesto toga, gledam u najdublju jezgru koda, unutar svih zagrada. Tamo primijetim jedan red koda koji završava na krivom mjestu. Označim mjesto i pritisnem gumb sa strelicom koji će mi dopustiti da nastavim s ispitom ako sam ponudio točan odgovor. Slika na ekranu se promijeni, preda mnom je novi program. Podignem obrve. Mora da sam usvojio više nego što sam mislio. Počinjem sa sljedećim na isti način, krećem se od sredine koda prema van, uspoređujem gornji dio programa s donjim, pazim na navodnike, točke i zagrade. Traženje pogreški u kodu umiruje na neki čudan način jer, naposljetku, to je samo provjeravanje da je svijet još uvijek poredan kako treba i dokle god je tako, sve će teći glatko. Zaboravljam na ljude oko sebe, čak i na nebo koje možemo vidjeti, kao i na ono što će značiti završavanje ovog ispita. Usredotočim se samo na ono što je ispred mene, na splet riječi na mom monitoru. Primijetim da je Eric završio prvi, mnogo prije nego bilo tko drugi, no pokušam da me to ne ometa. Čak i kada odluči biti pokraj mene i zuriti mi preko ramena u ono što radim. Napokon, kliknem na strelicu i nova se slika pojavi. ISPIT ZAVRŠEN. „Bravo“, kaže Lauren kada dođe provjeriti moj monitor. „Treći si koji je završio.“ Okrenem se prema Ericu. „Čekaj“, kažem. „Nisi li mi htio objasniti što je monitor? Izgleda da nemam nikakvih vještina s računalom tako da doista trebam tvoju pomoć.“ On me gleda smrknuto, a ja se nacerim. + + +

Vrata moga stana otvorena su kada se vratim. Otvorena su samo centimetar, no znam da sam ih zatvorio prije nego sam otišao. Polagano ih otvaram vrhom svoje čizme i ulazim dok mi srce jako lupa, očekujući da ću unutra pronaći uljeza koji kopa po mojim stvarima, iako nisam siguran tko bi to mogao biti – jedan od Jeanineinih potrčkala u potrazi za dokazima da sam možda drukčiji kao što je to bio i Amar, ili možda Eric, traži načina da me dočeka u zasjedi. Ipak, stan je prazan i ništa ne nedostaje. Nešto je novo ovdje – komadić papira na stolu. Prilazim komadiću papira polako, kao da bi se mogao odjednom zapaliti ili nestati u zraku. Na njemu je poruka ispisana malenim, nakrivljenim rukopisom. Na dan kojisi mrzio najviše U vrijeme kada je ona umrla Na mjestu gdje si prvi puta skočio Isprva su mi te riječi besmislene i pomislim da su šala, da je to netko ostavio ovdje da me uznemiri, i to mu je i uspjelo jer se osjećam nestabilno na nogama. Sjednem u jednu od rasklimanih stolica, ne mičem oči s papira. Čitam poruku ponovno i ponovno, a njezine se riječi u mom umu polagano oblikuju. Na mjestu gdje si prvi puta skočio. To mora da misli na peron gdje sam prvi puta uskočio u vlak, nakon što sam se pridružio Neustrašivima. U vrijeme kada je ona umrla. Samo je jedna osoba koja bi mogla biti „ona“: moja majka. Moja majka je umrla u gluho doba noći tako da su i prije nego sam se probudio njezino tijelo odnijeli moj otac i njegovi prijatelji iz Nijekanja. Rekao je da je vrijeme u koje je umrla bilo otprilike dva ujutro. Na dan koji si mrzio najviše. To je najteži dio – misli li se ovdje na dan u godini, rođendan ili blagdan? Ništa mi ne pada na pamet, a i ne vidim zašto bi netko ostavio poruku toliko unaprijed. Tu se zacijelo misli na dan u tjednu, no koji dan u tjednu sam mrzio najviše? To je lako – dani sastanka vijeća jer bi moj otac bio vani do kasno i vraćao bi se kući grozno raspoložen. Srijeda. Srijeda, dva ujutro, na željezničkom peronu u blizini Žarišta. To je večeras. A postoji samo jedna osoba na svijetu koja bi znala sve te informacije: Marcus. + + + U šaci stežem komad presavijena papira, no ne osjetim ga. Dlanovi me svrbe, a ruke kao da su mi otupjele otkako sam ponovno pomislio na njegovo ime. Ostavio sam vrata svog stana širom otvorena, a vezice na cipelama su mi odvezane. Krećem se prolazom u blizini Jame, bez da primijetim koliko sam

visoko i trčim stubama do Gnijezda, bez ikakvog iskušenja da pogledam dolje. Zeke je u prolazu spomenuo lokaciju kontrolne sobe prije nekoliko dana. Mogu se samo nadati da je i sada tamo jer ću trebati njegovu pomoć ako želim vidjeti snimke hodnika koji vodi u moj stan. Znam gdje se nalazi kamera, skrivena je u kutu gdje misle da je nitko neće vidjeti. Pa, ja sam je vidio. Moja je majka također zamjećivala takve stvari. Kada bismo se šetali kroz sektor Nijekanja, samo nas dvoje, ona bi pokazivala prema kamerama koje su bile skrivene u mjehurima tamnog stakla ili pričvršćene na rubove zgrada. Nikada nije ništa rekla o njima, niti mi se činilo da je to zabrinjava, no uvijek je znala gdje se nalaze, a kada bi prolazili pored njih, uvijek bi se potrudila da pogleda točno u njih, kao da im govori vidim i ja vas. I tako sam odrastao pretražujući, gledajući, promatrajući detalje svoje okoline. Dizalom krenem na četvrti kat, zatim slijedim znakove sve do kontrolne sobe. Put me vodi niz kratki hodnik, a zatim se otvore vrata. Odmah mi u lice skoči mnogo ekrana po zidovima – s nekoliko ljudi iza njih, sjede za stolovima, a tamo su i drugi stolovi, za kojima također sjede ljudi, svaki ispred sebe ima svoj monitor. Snimke se mijenjaju svakih pet sekundi, pokazuju različite dijelove grada – polja Dobrohotnih, ulice oko sjedišta Učenih, sjedište Neustrašivih, pa čak i Nemilosrdnu odaju i njezino golemo predvorje. Bacim pogled na sektor Nijekanja na jednom od ekrana, a zatim se otrgnem od zurenja i potražim Zeka. On sjedi za stolom s desne strane, do zida, tipka nešto u prozorčić za pisanje na lijevoj polovici ekrana dok se snimke Jame puštaju na desnoj strani. Svi u prostoriji imaju slušalice na ušima – slušaju, pretpostavljam, ono što bi trebali i promatrati. „Zeke“, kažem tiho. Neki u prostoriji me pogledaju kao da me prekoravaju što im smetam, no nitko ne kaže ništa. „Hej!“ kaže on. „Drago mi je da si došao, dosadno mi je kao – što je bilo?“ Pogleda u moje lice, zatim u moju šaku koja je još uvijek stisnuta oko papirića. Ne znam kako objasniti pa ni ne pokušavam. „Trebam vidjeti snimke hodnika, ispred svog stana“, kažem. „Otprilike zadnja četiri sata. Možeš li mi pomoći?“ „Zašto?“ kaže Zeke. „Što se dogodilo?“ „Netko mi je bio upao u stan“, kažem. „Želim znati tko je to bio.“ On pogleda oko sebe, provjerava da nitko ne gleda. I da ne sluša. „Čuj, ne smijem to – čak ni mi ne smijemo kopati po pojedinim stvarima ako ne primijetimo nešto čudno, to je sve na rotaciji –“ „Duguješ mi uslugu, sjećaš se?“ kažem. „Ne bih te nikada to tražio da se ne radi o nečem važnom.“ „Da, znam.“ Zeke ponovno pogleda oko sebe, zatvori program u koji je tipkao, a zatim otvori još jedan. Promatram kod koji upisuje, kako bi izvukao

traženi snimak, a ja se čudim što razumijem dio toga nakon današnjeg predavanja. Slika se pojavi na ekranu, jedan od hodnika Neustrašivih u blizini kantine. Klikne na to, a zatim se pojavi druga snimka, pregled kantine; sljedeća je radionica s tetovažama, a zatim bolnica. Pretražuje sjedište Neustrašivih, a ja promatram slike kako dolaze i odlaze, pokazujući isječke svakidašnjeg života Neustrašivih, ljude kako se igraju s pirsinzima dok čekaju u redu za novu odjeću, ljude kako vježbaju udarce u sobi za trening. Nakratko vidim Maxa kako sjedi u prostoriji koja se čini kao da mu je ured, sjedi za stolicom, a nasuprot njega sjedi neka žena. Žena s plavom kosom povezanom straga u čvrstu gvalju. Stavim ruku na Zekeovo rame. „Čekaj.“ Komad papira u mojoj ruci čini se malo manje hitan. „Vrati se.“ On to učini, a ja potvrdim ono što sam sumnjao: Jeanine Matthews je u Maxovu uredu s fasciklom u krilu. Odjeća joj je savršeno izglačana, držanje savršeno ravno. Uzimam slušalice sa Zekeove glave, on se namrgodi na mene, no ne zaustavlja me. Glasovi Maxa i Jeanine su tihi, no ipak ih čujem. „Suzio sam broj na šest“, kaže Max. „Rekao bih da je to prilično dobro zar ne? A tek je drugi dan?“ „To je neučinkovito“, kaže Jeanine. „Već imamo kandidata. Ja sam se zato pobrinula. To je oduvijek bio plan.“ „Nikada nisi pitala mene što mislim o planu, a ovo je moja frakcija“, Max odgovori kratko. „On mi se ne sviđa, a ne želim po čitav dan raditi s nekime tko mi se ne sviđa. Zato mi moraš dopustiti da barem pokušam pronaći nekog tko udovoljava svim kriterijima –“ „Dobro.“ Jeanine se ustaje, s fasciklom pritisnutim na trbuh. „Ali kada ne uspiješ u tome, očekujem da to priznaš. Nemam strpljenja za ponos Neustrašivih.“ „Da, a Učeni su slika i prilika poniznosti“, Max kaže gorko. „Hej“, prosikće Zeke. „Moj nadzornik gleda. Vrati mi slušalice.“ Strgne ih moje glave i pritom mi zgnječe uši tako da me zaboli. „Moraš otići odavde ili ću izgubiti posao“, kaže Zeke. Izgleda ozbiljno i zabrinuto. Ne prigovaram, bez obzira na to što nisam našao ono što sam htio znati – sâm sam kriv što sam se omeo. Diskretno izađem iz kontrolne sobe, u glavi mi juri, napola prestravljen na pomisao što mi je otac možda bio u stanu, kao i to što želi da se nađem s njim na napuštenoj ulici usred noći, a napola zbunjen onime što sam upravo čuo. Već imamo kandidata. Ja sam se za to pobrinula. Zacijelo su govorili o kandidatu za vodstvo Neustrašivih. Ali zašto je Jeanine Matthews tako zainteresirana za to tko će biti izabran kao sljedeći vođa Neustrašivih? Vratim se u svoj stan bez da uopće i primijetim, zatim sjednem na rub kreveta i zurim u zid. I dalje mislim različite, no jednako sulude misli.

Zašto se Marcus želi naćisa mnom? Zašto su Učeni toliko umiješani u politiku Neustrašivih? Možda Marcus želi da me ubije bez svjedoka ili me želi upozoriti na nešto ili mi prijetiti...? Tko je bio kandidat o kojem su govorili? Dlanovima pritisnem čelo i pokušavam se smiriti, no i dalje osjetim svaku živčanu misao poput uboda iglicom u glavi. Sada ne mogu učiniti ništa u vezi Maxa i Jeanine. Ono što moram odlučiti sada jest hoću li ili neću ići na ovaj sastanak večeras. Na dan koji si mrzio najviše. Nikada nisam znao da me Marcus uopće doživljavao, a kamoli zamjećivao stvari koje sam volio ili mrzio. Činilo se kao da sam mu samo smetnja, nešto što ga živcira. No nisam li prije nekoliko tjedana saznao da je znao da simulacije neće raditi na meni, kao i da mi je pomogao da izbjegnem opasnost? Možda, unatoč svim groznim stvarima koje mi je učinio i koje mi je rekao, možda je on nekim svojim dijelom doista moj otac. Možda je to dio njega koji me poziva na ovaj sastanak, a ovim mi pokušava pokazati da me poznaje, da zna što mrzim, što volim, čega se bojim. Ne znam zašto me ovakve misli ispunjavanju takvom nadom kada sam ga toliko dugo mrzio. Ali možda, kao što je on jednim svojim dijelom moj otac, možda sam ja jednim svojim dijelom doista i njegov sin. + + + Toplina sunca još se uvijek osjeti na pločnicima, čak i u pola dva ujutro kada izađem iz sjedišta Neustrašivih. Osjetim je na svojim vršcima prstiju. Mjesec je pokriven oblacima tako da su ulice mračnije nego obično, no više se ne bojim ni mraka ni ulica, ne više. To je jedna od stvari koju naučiš nakon što prebiješ hrpu Neustrašivih iniciranih. Udišem miris toplog asfalta i dam se u polagani trk, tenisice mi odzvanjaju od tla. Ulice koje okružuju sektor Neustrašivih prazne su; moja frakcija živi na jednom mjestu, kao čopor pasa. U tom trenutku shvatim da se zbog toga Max činio tako zabrinutim zbog toga što živim sam. Ako sam doista Neustrašivi, ne bih li trebao željeti da se moj život preklapa s njihovim životima što je moguće više, ne bih li trebao tražiti načine da se uklopim u frakciju sve dok ne budemo nerazdvojni? Razmišljam o tome dok trčim. Možda je u pravu. Možda mi uklapanje baš i ne ide; možda se ne tjeram dovoljno. Uhvatim stalan ritam trčanja, žmirkam prema uličnim znakovima dok prolazim pokraj njih kako bih pazio kamo idem. Jasno mi je da sam došao do kruga zgrada u kojima borave ljudi bez frakcije jer vidim njihove sjene kako se pomiču tu i tamo, na mračnim i daskama zabarikadiranim prozorima. Prebacujem se na tračnice, rešetkasto drvo proteže se daleko ispred mene i vodi me dalje od ulice. Žarište se povećava kako se približavam. Srce mi lupa, no mislim da to

nije zbog trčanja. Naglo se zaustavim kada dođem do željezničke postaje, a dok tako stojim u podnožju stuba i pokušavam doći do daha, sjećam se kada sam se prvi puta uspeo tim stubama, mnogo Neustrašivih oko mene, pritišću me naprijed. U tom trenutku lako je bilo ponijeti se njihovom energijom. Sada moram ponijeti samog sebe. Počnem se penjati, koraci mi odzvanjaju na metalu, a kada dođem do vrha, pogledam na sat. Dva ujutro. Ali željeznička je postaja prazna. Hodam uokolo, kako bih se uvjerio da nema likova u tami i iza mračnih uglova. Vlak se približava u daljini, a ja zastanem kako bih potražio svjetlo na prednjoj strani njegove lokomotive. Nisam znao da vlakovi voze ovako kasno – sva bi struja u gradu trebala biti ugašena nakon ponoći kako bi se sačuvala energija. Pitam se je li Marcus zamolio nefrakcijaše za posebnu uslugu. No zašto bi išao vlakom? Marcus Eaton kojeg ja znam nikada se ne bi usudio dovoditi se u toliko blisku vezu s Neustrašivima. Prije bi bos hodao po ulici. Svjetlo na lokomotivi bljesne, samo jednom, prije nego što nastavi dalje. Vlak topta i stenje, usporava, no ne zaustavlja se, a jedna osoba iskoči iz predzadnjeg vagona, vitka i gipka. Nije Marcus. Žena je. Stišćem papir u šaci, toliko čvrsto dok me zglobovi ne zabole. Žena mi se približava i kada mi dođe na samo nekoliko metara, vidim je. Duga i kovrčava kosa. Upadljiv, kukasti nos. Crne hlače Neustrašivih, siva košulja Nijekanja, smeđe čizme Dobrohotnih. Lice joj je izborano, umorno, mršavo. No poznajem je, nikada ne bih mogao zaboraviti to lice, moja majka, Evelyn Eaton. „Tobiase“, ona uzdahne raširenih očiju, kao da je omamljena time što me vidi, baš kao i ja, no to je nemoguće. Ona je znala da sam živ, ali ja se sjećam kako je njezina urna izgledala i kako je stajala na drvenom okviru kamina, s tragovima njegovih prstiju. Sjećam se dana kada sam se probudio i vidio pripadnike Nijekanja s ozbiljnim licima u kuhinji moga oca, kako su svi pogledali u mene kada sam ušao i kako mi je Marcus objasnio, sa suosjećanjem koje znam da nije osjećao, da je moja majka umrla usred noći, zbog komplikacija prilikom preuranjenog porođaja i pobačaja. Bila je trudna? Sjećam se da sam to pitao. Naravno da je bila, sine. Okrenuo se drugim ljudima koji su bili u kuhinji. Šok, naravno. Mora se dogoditi kada je nešto ovako u pitanju. Sjećam se da sam sjedio s tanjurom punim hrane, u našoj dnevnoj sobi, sa skupinom mrmljajućih članova Nijekanja oko sebe, čitava četvrt bila je u mojoj kući i nitko nije rekao ništa što bi meni bilo važno. „Znam da je ovo sve... Čudno za tebe“, kaže ona. Jedva da prepoznajem njezin glas; dublji je i jači nego u mojim uspomenama koje imam na nju i tako znam da su je godine promijenile. Osjećam previše stvari da bih se s njima

mogao nositi, osjećam suviše jako, a zatim ne osjećam više ništa. „Trebala bi biti mrtva“, kažem joj jednolično. To je glupa stvar za reći. Takva glupa stvar za reći svojoj majci kada se vrati iz mrtvih, no to je i glupa situacija. „Znam“, kaže ona, čini mi se da ima suze u očima, no previše je mračno da bih vidio. „Nisam.“ „Očito.“ Glas koji dolazi iz mojih usta podrugljivo je običan. „Jesi li uopće bila trudna?“ „Trudna? To je ono što su ti rekli, nešto o tome da sam umrla na porodu?“ Zavrti glavom. „Ne, nisam. Planirala sam svoj izlaz mjesecima – morala sam nestati. Mislila sam da će ti on možda reći kada budeš dovoljno star.“ Iz mene izađe kratak smijeh, poput životinjskog laveža. „Ti si mislila da bi Marcus Eaton priznao da ga je žena ostavila. Da bi to priznao meni.“ „Ti si njegov sin“, kaže Evelyn. „On te voli.“ Tada sva napetost proteklog sata, proteklih nekoliko tjedana, proteklih nekoliko godina, sve to proključa u meni, previše da je obuzdam, i prasnem u smijeh, no taj smijeh izađe čudno, mehanički. Dovoljno da uplaši i mene. „Imaš pravo biti ljut zbog toga što su ti lagali“, kaže ona. „I ja bih bila ljuta. Ali Tobiase, morala sam otići, znam da razumiješ zašto...“ Posegne rukom prema meni, ja je zgrabim za zapešće, odgurnem je. „Ne diraj me.“ „Dobro, dobro.“ Pokazuje dlanovima prema meni i odmakne se. „Ali ti razumiješ, moraš razumjeti.“ „Ono što ja razumijem jest da si me ostavila samog u kući sa sadističkim manijakom“, kažem. Izgleda kao da se nešto u njoj ruši. Ruke joj padaju sa strane, poput dva utega. Ramena su joj pogrbljena. Čak joj se i lice objesilo, dok shvaća o čemu govorim, o čemu sigurno govorim. Prekrižim ruke i ispravim ramena, pokušavam izgledati što je moguće veće i jače, koliko god je moguće. To je sada lakše, u crnoj odjeći Neustrašivih, nego što je to ikad bilo u sivoj boji Nijekanja, a možda je i to još jedan razlog zbog čega sam odabrao Neustrašive kao utočište. Ne iz pakosti, ne da bih povrijedio Marcusa već zato što sam znao da će me ovakav život naučiti kako da postanem jači. „Ja –“ ona progovori. „Prestani tratiti moje vrijeme. Što radimo ovdje?“ Bacim zgužvani papirić na tlo između nas i pogledam je s podignutom obrvom. „Prošlo je sedam godina otkako si umrla, a nikada nisi pokušavala ovakvo dramatično otkrivanje, što je sada toliko drukčije?“ Isprva mi ne odgovara. Tada se sabere, vidim to, i nastavi: „Mi – ljudi bez frakcije – volimo motriti stvari. Stvari poput Ceremonije izbora. Ovoga puta naš mi je špijun rekao da si odabrao Neustrašive. Otišla bih sama, no nisam

željela riskirati da naletim na njega. Postala sam... Nešto poput vođe ljudima bez frakcije, važno je da se ne razotkrijem.“ U ustima osjetim nešto gorko. „Vidi, vidi“, kažem. „Kakve ja važne roditelje imam. Stvarno imam sreće.“ „Ovo ti ne nalikuje“, kaže mi. „Je li barem dio tebe sretan što me ponovno vidiš?“ „Sretan što te ponovno vidim?“ kažem joj. „Evelyn, jedva da te se sjećam. Živio sam toliko dugo bez tebe, gotovo isto toliko koliko i s tobom.“ Lice joj se zgrči. Zaboljelo ju je. Drago mi je. „Kada si odabrao Neustrašive“, ona polako nastavlja, „znala sam da je vrijeme da ti pristupim. Uvijek sam te planirala pronaći, nakon što bi odabrao i bio svoj, da bih te mogla pozvati da nam se pridružiš.“ „Da vam se pridružim“, kažem. „Postanem nefrakcijaš? Zašto bih to želio?“ „Tobiase, naš grad se mijenja.“ Istu stvar je i Max rekao jučer. „Nefrakcijaši se okupljaju, a jednako tako i Neustrašivi, a i Učeni. U skoro vrijeme, svi će morati izabrati stranu i znam na kojoj bi ti radije bio. Mislim da s nama doista možeš nešto promijeniti.“ „Ti znaš na kojoj strani bih radije bio. Stvarno“, kažem. „Nisam izdajnik frakcije. Izabrao sam Neustrašive; tamo pripadam.“ „Ti nisi jedna od onih bezumnih budala što samo skaču pred opasnost“, ona ljutito kaže. „Kao što nisi bio ni potisnuta radilica Ukočenih. Možeš biti više od toga, više od obje frakcije.“ „Nemaš ti pojma tko sam ja ili tko mogu biti“, kažem. „Bio sam prvi među iniciranima. Žele da budem vođa Neustrašivih.“ „Nemoj biti naivan“, kaže ona škiljavim pogledom. „Oni ne žele novog vođu; oni žele pijuna kojim mogu baratati. Zato Jeanine Matthews često ide u sjedište Neustrašivih, zato neprestano postavlja poslušnike u tvoju frakciju. Nisi primijetio da je znala sve o stvarima o kojima uopće ne bi trebala znati, ili da se neprestano poigravaju s obukom Neustrašivih, da nešto eksperimentiraju s njom? Kao da bi Neustrašivi mogli nešto tako promijeniti sami od sebe.“ Amar nam je rekao da krajolik straha obično ne dolazi prvi u inicijaciji Neustrašivih, kao i da je to nešto novo. Eksperiment. No ona ima pravo; Neustrašivi se ne bave eksperimentima. Da ih stvarno zanima praktičnost i učinkovitost, ne bi se gnjavili tim da nas uče bacati noževe. A tu je i Amar, koji je završio mrtav. Nisam li ja taj koji je optužio Erica da je doušnik? Nisam li već tjednima bio sumnjičav da je još uvijek u kontaktu s Učenima? „Čak i da imaš pravo“, kažem i osjetim kako je sva zlobna energija isparila iz mene. Približim joj se. „Čak i da imaš pravo u vezi s Neustrašivima, nikad vam se ne bih pridružio.“ Trudim se spriječiti drhtanje svoga glasa i dodam:

„Ne želim te više vidjeti.“ „Ne vjerujem ti“, ona tiho kaže. „Nije me briga što vjeruješ.“ Krenem hodati prema stubama kojima sam i došao na peron. Ona viče za mnom: „Ako se predomisliš, bilo koja poruka koju daš nefrakcijašima stići će do mene.“ Ne osvrćem se. Trčim niz stube i šprintam niz ulicu, što dalje od perona. Ne znam idem li u pravom smjeru, samo znam da se želim maknuti dalje od nje, što je više moguće. + + + Ne mogu spavati. Šetam po svom stanu gore-dolje. Izvadim ostatke svog života u Nijekanju iz ladice i bacam ih u smeće, bacam poderanu majicu, hlače, cipele, čarape, čak i svoj sat. Kada je sunce izašlo, grunem električni aparat za šišanje u zid kupaonice i on se razleti u nekoliko komada. Sat vremena nakon zore, odem do radnje za tetoviranje. Tori je već tamo – pa, „tamo“ bi mogla biti suviše jaka riječ jer su joj oči otekle od sna i još uvijek neusredotočene, a tek je počela piti svoju kavu. „Nešto nije u redu?“ kaže ona. „Nisam zapravo ovdje. Trebala bih ići trčati s Budom, tim manijakom.“ „Nadam se da ćeš napraviti iznimku“, kažem. „Ne dolaze mi često ljudi s hitnim zahtjevima za tetovaže“, kaže ona. „Postoji prvi puta za sve.“ „U redu.“ Ona se uspravi, sada je prisebnija. „Imaš neku ideju?“ „Imala si onaj crtež u svom stanu, vidio sam ga kada smo bili tamo prije nekoliko tjedana. Na crtežu su bili svi frakcijski simboli, zajedno. Imaš li ga još?“ Ona se ukoči. „Nisi trebao vidjeti to.“ Znam zašto nisam trebao to vidjeti, kao i zašto taj crtež nije nešto za što bi se trebalo znati. On daje naslutiti privrženost drugim frakcijama, umjesto naglašavanja nadmoći Neustrašivih, što je i svrha njezinih tetovaža. Čak i viši pozicionirani Neustrašivi brinu se oko toga da se čine dovoljno Neustrašivi, ne znam zašto je tako, a ne znam ni kakve prijetnje budu usmjerene prema ljudima koje bi mogli nazvati „izdajnicima frakcije“, no upravo sam zato i ovdje. „To je zapravo i poanta“, kažem. „Želim tu tetovažu.“ Razmišljao sam o tome na putu kući dok sam u mislima prelazio preko onoga što mi je majka rekla, ponovno i ponovno. Možeš biti više od oboje, više od obje frakcije. Mislila je da ako želim biti više od bilo koje frakcije, moram napustiti ovo mjesto i ljude koji su me prihvatili kao svog; moram njoj

oprostiti i dopustiti da me progutaju njezina uvjerenja i njezin stil života. No ne moram otići i ne moram učiniti ništa što ne želim. Mogu biti više od bilo koje frakcije već ovdje u Neustrašivima; možda već i jesam više i možda je sada vrijeme da to pokažem. Tori pogleda oko sebe, oči joj poskoče prema kameri u kutu, onoj koju sam primijetio kada sam ušao. I ona je tip osobe koja primjećuje kamere. „Bio je to samo glupi crtež“, ona kaže glasno. „Hajde, uzrujan si – možemo popričati o tome, pronaći nešto bolje za tebe.“ Pokretom me zove u stražnji dio radnje, kroz stražnja vrata i spremište, ponovno ulazim u njezin stan. Idemo kroz razrušenu kuhinjicu i ulazimo u dnevnu sobu, gdje su njezini crteži i dalje poslagani na stoliću za kavu. Prelistava stranice sve dok ne pronađe crtež o kojem sam govorio, plamen Neustrašivih kojeg drže ruke Nijekanja, drvo Dobrohotnih kako raste ispod oka Učenih, koje je balansirano ispod vage Iskrenih. Svi frakcijski simboli poredani su jedan na drugome. Ona mi ga pokaže, ja kimnem. „Ne mogu ti ovo napraviti na mjestu koje će uvijek biti vidljivo“, kaže. „Tako bih te napravila živom metom. Bio bi sumnjiv kao frakcijski izdajnik.“ „Želim to na leđima“, kažem. „Da mi prekrije kralježnicu.“ Rane od mojeg posljednjeg dana s ocem već su mi zacijelile, no želim da upamtim gdje su bile; želim zapamtiti od čega sam pobjegao dok god živim. „Ti stvarno ne radiš stvari napola, zar ne?“ Ona uzdahne. „Potrajat će. Trebat ćemo raditi u nekoliko navrata. Morat ćemo to obaviti ovdje, nakon što završim s poslom u radnji jer ne želim da se to primijeti na kamerama, bez obzira na to što obično i ne gledaju previše ovo mjesto.“ „U redu“, kažem. „Znaš, osoba koja napravi ovakvu tetovažu, trebala bi to zadržati za sebe“, kaže mi gledajući me iskosa. „Ili će netko početi misliti da je ta osoba Različita.“ „Različita?“ „To je naziv za ljude koji su svjesni tijekom simulacija, koje se ne može kategorizirati“, kaže ona. „Riječ kojom se baš ne treba razbacivati jer ljudi koje tako zovu često umiru pod tajanstvenim okolnostima.“ Laktove je pritisnula na koljena, drži se opušteno dok skicira tetovažu koju želim na transfer-papir. Pogledi nam se susretnu i ja shvatim: Amar. Amar je bio svjestan tijekom simulacija, a sada je mrtav. Amar je bio Različit. A i ja sam. „Hvala što si me naučila novu riječ“, kažem. „Nema problema.“ Ona se vrati crtežu. „Imam osjećaj da uživaš stavljati se u škripac.“ „I?“ kažem. „Ništa, samo to je prilično Neustrašivo za nekoga tko je dobio Nijekanje

kao rezultat na testiranju.“ Usta joj zadrhte. „Hajde da krenemo. Budu ću ostaviti poruku; može trčati sam ovog puta.“ + + + Možda Tori ima pravo. Možda doista uživam u tome da se „stavljam u škripac“; možda imam neku mazohističku crtu u sebi koja koristi bol kako bih bolje istrpio bol. Lagano peckanje koje me prati čitav dan svakako mi olakšava da se usredotočim na ono što namjeravam učiniti, umjesto na hladni i tihi glas moje majke i kako sam je odgurnuo kada me pokušala utješiti. Nakon njezine smrti, godinama sam sanjao da će se vratiti usred noći, pomilovati me po glavi i reći mi nešto utješno i besmisleno, nešto kao „Bit će sve u redu“ ili „Jednog dana bit će bolje“. No tada sam sebi prestao dopuštati snove jer je bolnije bilo čeznuti za stvarima i nikada ih ne dobiti, nego nositi se s onim što je bilo ispred mene. Čak ni sada ne želim pomisliti na to kako bi bilo pomiriti se s njom, kako bi bilo imati majku. Prestar sam da sada slušam utješne besmislice. Prestar da bih vjerovao da će sve biti u redu. Provjeravam flaster koji mi je otraga, na vratu, kako bih se uvjerio da je još uvijek na svom mjestu. Tori je počela oslikavati prva dva simbola ovoga jutra, simbol Neustrašivih i simbol Nijekanja, koji će biti veći od drugih, jer je to frakcija koju sam odabrao i frakcija prema kojoj imam sklonosti – barem mislim da imam sklonost prema Nijekanju, no teško je biti siguran. Rekla mi je da to držim pokriveno. Od mene se ne traži da često skidam majicu u javnosti tako da sumnjam da će to biti problem. Svi su drugi već u sobi za sastanke, Max im nešto govori. Osjetim neku vrstu neopreznog zamora dok prolazim kroz vrata i sjedam na svoje mjesto. Evelyn je bila u krivu o dosta stvari, no nije bila u krivu o Neustrašivima – Jeanine i Max ne žele vođu Neustrašivih, oni žele pijuna, i zbog toga biraju među najmlađima jer su mlađi ljudi skloniji tome da ih se lakše oblikuje i kontrolira. Neću biti oblikovan ni kontroliran, to neće činiti ni moja majka ni moj otac; neću pripadati nikome osim samome sebi. „Lijepo što si nam se priključio“, Max kaže. „Jesmo li te probudili?“ Čujem prigušeno cerekanje od ostalih, Max nastavlja. „Kako sam upravo govorio ostalima, danas bih želio čuti vaše misli i ideje o tome kako poboljšati Neustrašive – viziju koju vi imate za našu frakciju u nadolazećim godinama“, kaže on. „Razgovarat ću s vama po vašim dobnim skupinama, najprije s najstarijima. Vi ostali, smislite nešto dobro za reći.“ Zatim ode s tri najstarija kandidata. Eric je odmah preko puta mene, primijetim da sada ima još više metala u licu nego posljednji put kada sam ga vidio – sada ima pirsinge i na obrvama. Uskoro će izgledati više kao živi jastučić za igle nego ljudsko biće. Možda je to i smisao – strategija. Nitko tko

ga sada vidi ne bi ga mogao pomiješati s pripadnikom Učenih. „Varaju li to moje oči mene ili ti doista kasniš jer si se tetovirao?“ on kaže pokazujući na vrh flastera koji se vidi na mom ramenu. „Izgubio pojam o vremenu“, kažem. „Nešto puno metala ti je zapelo na licu nedavno. Mogao bi otići kod doktora za to.“ „Duhovito“, kaže Eric. „Nisam siguran da bi netko s tvojom prošlošću ikada mogao razviti smisao za humor. Čini se da tvoj otac nije tip koji bi to tolerirao.“ Probode me strah. Blizu je toga da kaže moje ime pred svima, u ovoj sobi prepunoj ljudi, želi da znam to – želi da shvatim da on zna tko sam i da to može iskoristiti protiv mene kad god mu se prohtije. Ne mogu se pretvarati da mi to nije važno. Dinamika moći promijenila se, a ja je sada ne mogu vratiti. „Mislim da znam tko ti je to rekao“, kažem. Jeanine Matthews zna moje ime i moje drugo ime. Sigurno mu je rekla obje stvari. „Već sam bio prilično siguran“, kaže on tihim glasom. „No da, sumnje mi je sada potvrdio i jedan povjerljivi izvor. Nisi tako dobar u čuvanju svojih tajni koliko misliš da jesi, Four.“ Prijetio bih mu, rekao bih mu da ako otkrije moje ime Neustrašivima, ja ću otkriti njegove veze s Učenima. No nemam nikakvih dokaza, a Neustrašivi su i tako netrpeljiviji prema Nijekanju nego prema Učenima. Naslonim se, čekam. Drugi odlaze redom kako ih se proziva, uskoro smo mi jedini ostali u prostoriji. Max dođe niz hodnik, zatim nas pozove rukom bez riječi. Slijedimo ga u njegov ured, koji prepoznajem s jučerašnjih snimki njegova sastanka s Jeanine Matthews. Služim se sjećanjem na taj razgovor kako bih se pripremio na ono što slijedi. „Znači.“ Max preklopi ruke na stol, a ja još jednom pomislim kako je čudno vidjeti ga u tako čistom, službenom prostoru. On pripada u sobu za treniranje, da udara vreću ili da bude pored Jame i naginje se preko ograde. Ne da sjedi za niskim drvenim stolom i bude okružen papirom. Gledam kroz prozor Gnijezda i promatram sektor grada koji pripada Neustrašivima. Odavde vidim i rub jame u koju sam skočio kada sam odabrao Neustrašive, kao i krov na kojemu sam stajao prije toga. Odabrao sam Neustrašive, to sam jučer rekao svojoj majci. Tamo pripadam. Je li to doista tako? „Eric, počnimo s tobom“, kaže Max. „Imaš li ideje o tome što bi moglo biti dobro za Neustrašive, kako bismo mogli napredovati?“ „Imam. Mislim da trebamo napraviti neke promjene i mislim da trebamo početi s time tijekom inicijacije.“ „Kakve promjene imaš na umu?“ „Neustrašivi su oduvijek prihvaćali duh natjecanja“, kaže Eric. „Natjecanje

nas čini boljima; izvlači ono najbolje u nama, najjači dio nas. Mislim da bi u inicijaciji takav duh trebao biti prisutniji nego što je sada tako da proizvodi najbolje inicirane što je moguće. Trenutno se inicirani natječu samo sa sistemom, žele određeni rezultat kako bi mogli ići naprijed. Mislim da bi se trebali natjecati jedni protiv drugih za mjesta u Neustrašivima.“ Ne mogu si pomoći; okrenem se i zurim u njega. Ograničen broj mjesta? U frakciji? Nakon samo dva tjedna inicijacijskog treninga? „A ako ne dobiju mjesto?“ „Postaju nefrakcijaši“, kaže Eric. Progutam podrugljiv smijeh. Eric nastavi: „Ako doista vjerujemo da su Neustrašivi superiorna frakcija, tada su njezini ciljevi važniji od ciljevi drugi frakcija, tada bi pripadništvo Neustrašivima trebala biti čast i povlastica, ne pravo.“ „Jesi ti ozbiljan?“ kažem mu, nesposoban da se više suzdržavam. „Ljudi odabiru frakciju jer cijene iste stvari koje ta frakcija cijeni i na koje polaže vrijednost, ne zato što već imaju to što ta frakcija uči. Izbacivao bi ljude iz Neustrašivih samo zato što nisu dovoljno jaki da skoče na vlak ili pobjede u borbi. Favorizirao bi velike, jake i nesmotrene više od malenih, pametnih i brzih – uopće ne bi poboljšao Neustrašive.“ „Siguran sam da bi malenima i pametnima bilo bolje u Neustrašivima, ili među Ukočenima u sivom“, kaže Eric s drskim osmijehom. „I mislim da baš ne cijeniš mnogo naše nove članove Neustrašivih, Four. Ovaj bi sustav nagrađivao one najupornije.“ Pogledam Maxa. Očekujem da nije impresioniran Ericovim planom, no to nije tako. Naginje se naprijed, usredotočen je na Ericovo izbušeno lice, kao da ga je nešto na tom licu nadahnulo. „To je zanimljiva rasprava“, kaže Max. „Four, kako bi ti poboljšao Neustrašive, ako ne natjecateljskom Inicijacijom?“ Zavrtim glavom, ponovno gledam kroz prozor. Ti nisi jedna od onih bezumnih budala što skaču pred opasnost, to mi je moja majka rekla. No to su ljudi kakve Eric želi u Neustrašivima: bezumne budale koje samo traže opasnost. Ako je Eric jedan od pomoćnika Jeanine Matthews, zašto bi ga Jeanine poticala da predloži takav plan? Aha. Pa da. Zato što je bezumne budale koje samo traže opasnost lakše kontrolirati, njima je lakše manipulirati. Očito. „Ja bih poboljšao Neustrašive promicanjem prave hrabrosti, umjesto gluposti i brutalnosti“, kažem. „Izbacite bacanje noževa. Pripremite ljude fizički i mentalno da brane slabe od jakih. To je nešto što naš manifest potiče – obične činove hrabrosti. Mislim da se tome trebamo vratiti.“ „A onda se možemo svi uhvatiti za ruke i pjevati pjesme, je li tako?“ Eric zakoluta očima. „Ti bi htio pretvoriti Neustrašive u Dobrohotne.“ „Ne“, kažem mu. „Samo se želim osigurati da još uvijek znamo misliti za sebe, misliti više nego o sljedećem šutu adrenalina. Ili jednostavno misliti, to

je to. Tako nećemo moći biti preuzeti ili... Kontrolirani izvana.“ „To mi zvuči malo previše Učeno“, kaže Eric. „Sposobnost da se misli nije nešto što je dostupno samo Učenima“, naglo odgovorim. „Sposobnost da se misli u stresnim situacijama ono je što bi simulacije straha trebale razvijati.“ „U redu, u redu“, kaže Max pomirljivo podižući dlanove. Izgleda zabrinuto. „Four, žao mi je što ti to moram reći, no doimaš se malo paranoičnim. Zašto bi nas preuzeli ili nas pokušavali kontrolirati? Frakcije su egzistirale u miru dulje nego što si ti živ, nema razloga da se to sada promijeni.“ Otvorim usta kako bih mu rekao da je u krivu, da je u trenutku kada je dopustio Jeanine Matthews da se uplete u poslove naše frakcije, da je u trenutku kada joj je dopustio da podmetne transfere odane Učenima u naš program inicijacije, da je kada se počeo s njom konzultirati koga odabrati kao sljedećeg vođu Nijekanja, ugrozio sustav ravnoteže koji nam je dopustio miran suživot čitavo ovo vrijeme. No shvatim i da bih ga time optužio za čin izdaje, a i otkrio bih koliko zapravo znam. Max me promatra, čitam razočarenje na njegovu licu. Znam da sam mu drag – sigurno draži od Erica. No moja majka je jučer bila u pravu – Max ne želi nekoga poput mene, nekoga tko može samostalno razmišljati, razviti svoj program. Želi nekoga poput Erica, tko će mu pomoći da uspostavi novi program Neustrašivih, Neustrašivih kojima će se lako manipulirati jer će biti pod šakom Jeanine Matthews, netko s kim je Max u bliskoj vezi. Majka mi je jučer ponudila dvije opcije: biti pijun Neustrašivih ili postati nefrakcijaš. No postoji i treća opcija: biti nijedno od toga. Ne svrstati se ni s kim. Živjeti ispod radara, slobodno. To je ono što stvarno želim – biti slobodan od svih ljudi koji me žele formirati i oblikovati, naučiti kako oblikovati i formirati samoga sebe. „Da vam budem iskren, gospodine, mislim da ovo nije pravo mjesto za mene“, mirno kažem. „Rekao sam vam još prvi puta da bih volio biti instruktor, a shvaćam još i više da je to mjesto gdje pripadam.“ „Eric, ispričaj, nas, molim te?“ kaže Max. Eric se jedva suspreže od radosti, kimne glavom i ode. Ne gledam ga kako odlazi, no kladio bih se u sve bodove u Neustrašivima da malo pocupkuje od sreće dok se vraća hodnikom. Max se ustaje i sjeda pored mene, u stolicu koju je Eric upravo napustio. „Nadam se da to ne govoriš zato što sam te optužio da si paranoičan“, kaže Max. „Bio sam samo zabrinut za tebe. Bojao sam se da pritisak utječe na tebe, da zbog toga ne razmišljaš kako spada. I dalje mislim da si sjajan kandidat za vodstvo. Odgovaraš profilu, pokazao si učinkovitost oko svega što smo te naučili – i štoviše, iskreno, simpatičniji si od nekih drugih obećavajućih kandidata, što je važno ako ćeš raditi s nekim.“ „Hvala vam“, kažem. „Ali u pravu ste. Pritisak je počeo utjecati na mene. I to bi bilo gore kad bih zapravo bio vođa.“

Max tužno kimne. „Dobro.“ Ponovno kimne. „Ako bi volio biti instruktor inicijacije, to ću ti srediti. No to je sezonski posao – gdje bi volio biti ostatak godine?“ „Mislio sam možda u kontrolnu sobu“, kažem. „Shvatio sam da volim raditi s računalima. Mislim da ne bih baš toliko uživao u patroliranju.“ „U redu“, kaže Max. „Smatraj to učinjenim. Hvala ti što si bio iskren sa mnom.“ Ustanem se, sve što osjetim je olakšanje. On se doima zabrinuto, suosjećajno. Ne sumnja u mene ili u moju paranoju. „Ako se ikada predomisliš, slobodno mi reci. Uvijek bi nam dobro došao netko poput tebe“, reče Max. „Hvala vam“, kažem mu, i premda je najgori izdajnik frakcije od svih koje sam upoznao, vjerojatno i barem djelomično odgovoran za Amarovu smrt, ne mogu a da ne osjećam barem malo zahvalnosti što me tako lako pustio. + + + Eric me čeka iza ugla. Kada pokušam proći pored njega, on me uhvati za ruku. „Oprezno, Eatone“, promrmlja. „Ako ti bilo što o mojoj vezi s Učenima izleti iz usta, dogodit će ti se gadne stvari.“ „Tebi će se isto dogoditi gadne stvari ako me ikada ponovno nazoveš tim imenom.“ „Uskoro ću biti jedan od tvojih vođa“, kaže Eric sa zlobnim smiješkom na licu. „I vjeruj mi, jako, jako dobro ću paziti na tebe i kako provodiš moje nove metode treninga.“ „Ne sviđaš mu se, znaš li to?“ kažem. „Mislim, Maxu. Radije bi imao bilo koga drugoga osim tebe. Neće ti dati više od milimetra, u svakom smislu. Sretno ti bilo s tim lancem oko vrata.“ Istrgnem ruku iz njegova stiska i krenem prema dizalima. + + + „Čovječe“, kaže Shauna. „To doista jest loš dan.“ „Aha.“ Ona i ja sjedimo pored ponora, s nogama preko ruba. Držim svoju glavu prislonjenu na rešetke metalne ograde koja nas sprječava da padnemo u smrt, kao i špricanje vode po gležnjevima, nakon što jedan od većih valova udari o zid. Rekao sam joj o svom odlasku s obuke za vođu, kao i o Ericovoj prijetnji, no nisam joj rekao o svojoj majci. Kako reći nekome da ti se majka vratila iz mrtvih?

Cijelog su me života pokušavali kontrolirati. Marcus je bio tiranin u našoj kući i ništa se nije događalo bez njegova dopuštenja. A tada me je Max htio regrutirati kao svog pobočnika u Neustrašivima, čak je i moja majka imala plan za mene, da joj se pridružim kada budem dovoljno star i da radim protiv frakcije kojoj se ona pokušavala osvetiti, zbog kojih god razloga. A onda kada sam pomislio da sam napokon pobjegao svim pokušajima kontrole, Eric je upao i podsjetio me da će me promatrati ako postane vođa Neustrašivih. Shvaćam da sve što imam jesu maleni trenuci pobune koje mogu ugrabiti, baš kao kada sam bio u Nijekanju, kada sam skupljao predmete koje sam pronašao na ulici. Tetovaža koju mi Tori crta na leđima, ona koja bi me mogla proglasiti Različitim, jedan je od tih trenutaka. Morat ću ih još tražiti, još trenutaka slobode u svijetu koji je odbija dopustiti. „Gdje je Zeke?“ pitam je. „Ne znam“, kaže ona. „Nije da sam se baš puno htjela družiti s njim u posljednje vrijeme.“ Pogledam je iskosa. „Znaš, mogla bi mu jednostavno reći da ti se sviđa. Ja stvarno mislim da on nema pojma.“ „To je očito“, ona kaže frkćući. „Ali što ako je to što on želi – neko vrijeme samo ići od jedne djevojke do druge? Ne želim biti jedna od takvih kratkotrajnih djevojki.“ „Stvarno sumnjam da bi bilo tako“, kažem joj, „ali kako želiš.“ Sjedimo u tišini nekoliko trenutaka, oboje zurimo u zapjenjenu vodu ispod. „Bit ćeš dobar instruktor“, kaže ona. „Mene si stvarno dobro obučio.“ „Hvala.“ „Znači tu ste“, čujem Zekea iza nas. Nosi smeđu bocu punu nekakve smeđe tekućine, drži je za grlo. „Dođite. Nešto sam pronašao.“ Shauna i ja se pogledamo i samo slegnemo ramenima, zatim ga slijedimo do vrata na drugoj strani Jame, ona kroz koja smo prošli nakon što smo skočili u mrežu. No umjesto da nas povede do mreže, on nas vodi kroz druga vrata – brava je prekrivena ljepljivom trakom – i niz mračni hodnik i zatim nekakve stube. „Evo, to je tu blizu – jao!“ „Oprosti, nisam znala da si stao“, kaže Shauna. „Samo malo, evo tu je –“ On otvori vrata i blago nas svjetlo obasja pa možemo vidjeti gdje smo. Nalazimo se na drugoj strani ponora, nekoliko metara iznad vode. Iznad nas, čini se da se Jama prostire beskonačno, a ljudi koji su načičkani oko ograde su maleni i tamni, nemoguće ih je razaznati s ove udaljenosti. Nasmijem se. Zeke nas je doveo u još jedan maleni trenutak pobune, vjerojatno ne namjeravajući to. „Kako si pronašao ovo mjesto?“ Shauna kaže s očitim čuđenjem i skoči na

jedan od kamenova niže. Sada kad sam tu, vidim prolaz koji bi nas odveo gore i na drugu stranu, ako bismo htjeli hodati do drugog kraja ponora. „Ona djevojka Maria“, kaže Zeke. „Njezina mama radi na održavanju jame. Nisam ni znao da postoji tako nešto, ali očito postoji.“ „I dalje se viđaš s njom?“ upita Shauna pokušavajući zvučati nezainteresirano. „Ma ne“, kaže Zeke. „Svaki put kad bih bio s njom imao bih želju da budem s prijateljima. To nije dobar znak, zar ne?“ „Nije“, složi se Shauna, sada se čini sretnija nego prije. Spustim se pažljivije na kamen na kojem Shauna stoji. Zeke sjedi pored nje, otvori bocu i predaje je dalje. „Čuo sam da si ispao iz utrke“, kaže Zeke dok mi dodaje bocu. „Mislio sam da ćeš trebati piće.“ „Aha“, kažem i potegnem iz boce. „Smatraj ovaj čin javnog pijanstva velikim –“ Učini prostu gestu prema staklenom stropu iznad jame. „Znaš, Maxu i Ericu.“ I Evelyn, pomislim i popijem još jedan gutljaj. „Radit ću u kontrolnoj sobi kad ne budem obučavao inicirane“, kažem. „Zakon“, kaže Zeke. „Bit će dobro imati prijatelja tamo. Trenutno tamo nitko ne razgovara sa mnom.“ „Zvuči kao moja stara frakcija“, kažem i nasmijem se. „Zamisli da te za vrijeme cijelog ručka nitko čak ni ne pogleda.“ „Au“, kaže Zeke. „Pa, kladim se da ti je drago što si sada ovdje.“ Ponovno uzmem bocu, popijem još malo alkohola koji me peče u ustima i obrišem usta rukom. „Da, je“, kažem. Ako se frakcije doista raspadaju, kao što moja majka želi da vjerujem, ovo nije loše mjesto da ih promatram u raspadu. Ovdje barem imam prijatelje da mi prave društvo dok se sve to događa. + + + Krećem odmah poslije mraka, navukao sam kapuljaču preko lica dok trčim kroz dio grada koji pripada ljudima bez frakcije, odmah na granici sa sektorom Nijekanja. Morao sam ići do škole kako bih se orijentirao, no sada se sjećam gdje sam i kamo trčao tog dana kada sam upao u skladište nefrakcijaša u potrazi za ugljenom. Dođem do vrata kroz koja sam tada izašao i pokucam na njih. Čujem glasove odmah iza vrata, a osjetim i miris hrane kako se širi kroz jedan od otvorenih prozora, gdje se dim vatre koja gori unutra vidi kako suklja na ulicu, čujem korake, netko dolazi provjeriti kucanje. Ovog puta taj čovjek nosi crvenu košulju Dobrohotnih i crne hlače Neustrašivih. Ručnik mu još uvijek viri iz stražnjeg džepa hlača, isto kao i

kada sam prošli puta razgovarao s njim. On otvori vrata dovoljno da me pogleda, ne više. „Vidi vidi, tko je to došao“, kaže on odmjeravajući moju odjeću Neustrašivih. „Čemu dugujem posjet? Nedostajalo ti je moje šarmantno društvo?“ „Znao si da je moja majka živa kada smo se sreli“, kažem. „Tako si me i prepoznao jer si bio s njom. Tako si znao što je rekla o inertnosti koja ju je odnijela u Nijekanje.“ „Da“, reče čovjek. „Nisam mislio da bih ti ja trebao reći da je ona još živa. Ovdje si da zahtijevaš ispriku ili nešto?“ „Ne“, kažem. „Ovdje sam kako bih predao poruku. Hoćeš li joj je dati?“ „Da, naravno. Vidjet ću je u sljedećih nekoliko dana.“ Posegnem u džep i izvadim presavijeni komadić papira. Ponudim mu ga. „Slobodno i pročitaj, meni je svejedno“, kažem. „I hvala.“ „Nema problema“, kaže on. „Želiš li ući? Počinješ ostavljati dojam više kao jedan od nas nego jedan od njih, Eatone.“ Zavrtim glavom. Krenem natrag niz ulicu i prije nego što skrenem iza ugla, vidim ga kako otvara papirić kako bi pročitao što piše. Evelyn, jednog dana. Još ne. 4 P.S. Drago mi je što nisi mrtva.

IZDAJNIK JOŠ JEDNA GODINA, još jedan Dan posjeta. Prije dvije godine, kada sam bio inicirani, pretvarao sam se kao da Dan posjeta ne postoji i zavukao sam se u sobu za trening, s vrećom za udaranje. Bio sam tamo toliko dugo da sam posvuda osjetio miris prašine i znoja još danima poslije. Prošle godine, kada sam prvi puta poučavao inicirane, učinio sam istu stvar, iako su me Zeke i Shauna pozvali da provedem dan s njihovim obiteljima. Ove godine imam važnijih stvari od udaranja vreće i tugovanja o svojoj disfunkcionalnoj obitelji. Idem u kontrolnu sobu. Idem kroz Jamu, izbjegavam plačljive susrete i zvuk smijeha. Obitelji se uvijek mogu ponovno okupiti na Dan posjeta, čak i ako su iz drugih frakcija, no s vremenom ljudi obično prestaju dolaziti. „Frakcija prije krvi“, ipak je to tako. Većina raznobojne odjeće pripada obiteljima transfera: Willova sestra iz Učenih odjevena je u svijetloplavu boju, Peterovi roditelji iz Iskrenih odjeveni su u crno i bijelo. Na trenutak promatram njegove roditelje i pitam se jesu li ga oni pretvorili u osobu kakva je danas. Pretpostavljam da se većinom ljude ne može baš tako jednostavno objasniti. Trebao bih se baviti svojim zadatkom, no zastanem pored ponora, naginjem se na ogradu. Komadići papira plutaju u vodi. Sada kada znam gdje su stube u zidu koji je preko puta, odmah ih vidim, kao i skrivena vrata koja vode do njih. Malo se nasmiješim, kada se sjetim noći koje sam proveo na tim stijenama sa Zekeom ili Shaunom, katkad bismo razgovarali, a katkad bismo samo sjedili i slušali zvuk vode kako teče. Čujem korake kako mi se približavaju, pogledam preko ramena. Tris ide prema meni, ruku pod ruku sa ženom iz Nijekanja. To je Natalie Prior. Ukočim se, odjednom očajnički želim pobjeći – što ako Natalie zna tko sam, što ako zna odakle dolazim? Što ako to slučajno kaže, ovdje, pred svim ovim ljudima? Nema šanse da me prepoznaje. Više ne nalikujem onom dječaku kojeg je poznavala, žgoljavom i pogrbljenom, dječaku koji nosi preveliku odjeću. Kada se dovoljno približi, pruža mi ruku. „Dobar dan, moje ime je Natalie. Ja sam Beatriceina majka.“ Beatrice. To joj ime tako ne odgovara. Uhvatim Natalienu ruku i stisnem je. Nikada nisam volio rukovanje Neustrašivih. Suviše je nepredvidljivo – čovjek nikada ne zna koliko jako da stisne, niti koliko dugo treba držati stisak. „Four“, kažem. „Drago mi je što smo se upoznali.“ „Four“, kaže Natalie i nasmije se. „Je li to nadimak?“ „Da“, kažem. Promijenim temu. „Vaša se kćerka ovdje dobro snašla. Nadzirem njezino treniranje.“

„Drago mi je što to čujem“, kaže ona. „Znam ponešto o inicijaciji Neustrašivih, pa sam bila zabrinuta za nju.“ Pogledam u Tris. Obrazi joj se pomalo rumene – izgleda sretno, kao da joj godi to što vidi majku. Po prvi put doista shvaćam koliko se promijenila otkako sam je prvi put vidio, otkako je skočila na onu drvenu platformu, kako je tada izgledala krhka, kao da ju je sudar s mrežom mogao uništiti. Više ne izgleda krhko, s tragovima masnica na licu i novom stabilnošću koju ima u hodu i držanju, kao da je spremna na sve. „Ne biste trebali brinuti“, kažem Natalie. Tris skrene pogled. Mislim da je još uvijek ljuta na mene zbog onoga kada sam joj nožem porezao uho. Ne mogu reći da joj zamjeram. „Iz nekog mi razloga djeluješ poznato, Four“, kaže Natalie. Pomislio bih da je njezin komentar dobronamjeran i veseo, da nema tog načina na koji me gleda, kao da me pokušava prokužiti. „Ne znam zašto“, kažem, zvučim najhladnije što mogu. „Nemam običaj družiti se s predstavnicima frakcije Nijekanja.“ Ne reagira na način na koji bih očekivao, s iznenađenjem ili gnjevom. Samo se nasmije. „U posljednje se vrijeme rijetki s nama druže. Ne shvaćam to osobno.“ Ako me i prepoznaje, čini se da to neće reći. Pokušavam se opustiti. „Pa, pustit ću vas da se družite.“ + + + Na mom se monitoru izmjenjuju sigurnosne snimke, najprije predvorje Gnijezda, a zatim rupa okružena četirima zgradama, ulaz u sjedište Neustrašivih za inicirane. Mnogo ljudi okupljeno je oko rupe, penju se unutra i van, pretpostavljam da iskušavaju mrežu. „Nisi tip za Dan posjeta?“ Moj nadzornik, Gus, stoji pored mog ramena, pijucka kavu iz svoje šalice. Nije baš tako star, no ima jednu ćelavu rupu na vrhu glave. Svoju frizuru održava kratkom, još kraćom od moje. Uške su mu razvučene i probušene. „Nisam mislio da ću te ponovno vidjeti sve dok inicijacija ne završi.“ „Mislio sam da bih mogao napraviti nešto korisno.“ Na monitoru vidim kako svi izlaze iz rupe i pomiču se, okreću se leđima prema jednoj od zgrada. Tamni lik primiče se rubu krova, visoko je iznad rupe, zatim se zatrči i skoči. Želudac mi propadne kao da sam ja taj koji pada, gledam kako lik nestaje ispod pločnika. Nikada se neću naviknuti na to. „Čini se da se dobro zabavljaju“, kaže Gus dok pijucka svoju kavu. „Pa, uvijek možeš doći raditi i prekovremeno, no nije grijeh otići se malo i ludirati, Four.“ On odlazi, a ja promumljam: „Tako mi kažu.“

Pogledam uokolo po kontrolnoj sobi. Gotovo da je prazna – na Dan posjeta samo nekoliko ljudi mora raditi, a to obično budu oni najstariji. Gus se krivi pred svojim monitorom. Druga su dvojica pored njega, jedan sa svake strane, pregledavaju snimke sa slušalicama napola na ušima. A tu sam još i ja. Utipkam programsku naredbu, tražim snimke koje sam usnimio i pohranio prošli tjedan. Na snimci vidim Maxa u svom uredu, kako sjedi za svojim računalom. Lupa po tipkama kažiprstom, lovi prave tipke po tipkovnici, treba mu nekoliko sekundi dok pronađe pravu. Nema mnogo pripadnika Neustrašivih koji znaju pravilno tipkati, a osobito Max, za koga sam čuo da je proveo većinu svog vremena u Neustrašivima patrolirajući u sektoru nefrakcijaša s puškom na leđima – vjerojatno mu nikada nije palo na pamet da će jednog dana morati koristiti računalo. Naginjem se blizu monitoru kako bih provjerio da su brojevi koje sam ranije zapisao bili točni. Ako jesu, imam lozinku Maxova korisničkog računa zapisanu na komadu papira u svom džepu. Još otkako sam shvatio da Max blisko surađuje s Jeanine Matthews i otkako sam počeo sumnjati da su oni imali nešto s Amarovom smrti, tražio sam načina da to istražim detaljnije. Kada sam ga neki dan vidio kako upisuje lozinku, pronašao sam način. 084628 Da, čini se da su brojevi točni. Ponovno otvaram trenutne snimke, prelazim s kamere na kameru sve dok ne pronađem one koje gledaju u Maxov ured i u hodnik iza njega. Tada utipkam naredbu da uklonim Maxov ured iz rotacije snimki tako da Gus i drugi to neće vidjeti; to će se prikazivati samo na mom monitoru. Snimke čitavog grada podijeljene su između ljudi koji su u kontrolnoj sobi, koliko god ih je, tako da svi ne promatramo iste snimke u isto vrijeme. Trebamo izvlačiti snimke iz rotacije samo na nekoliko sekundi, ako trebamo nešto bolje promotriti, no nadam se da mi za ovo neće trebati previše vremena. Diskretno izađem iz sobe i krenem prema dizalima. Ova razina Gnijezda gotovo je prazna – svi su otišli. To će mi samo olakšati ono što moram. Dizalom se vozim do desetog kata, s upadljivom namjerom krenem prema Maxovu uredu. Otkrio sam da kada se šuljaš naokolo, najbolje je izgledati kao da se uopće ne šuljaš, Provjerim maleni disk koji mi je u džepu i nastavim hodati, skrenem iza ugla, idem prema Maxovu uredu. Lagano otvorim vrata svojom cipelom – ranije tijekom dana, nakon što sam se uvjerio da je otišao u Jamu kako bi krenuo s pripremama za Dan posjeta, došuljao sam se ovamo i zalijepio bravu. Tiho zatvorim vrata iza sebe, ne palim svjetla, čučnem pored njegova stola. Ne želim pomicati stolicu kako bih sjeo u nju; ne želim da vidi da se išta u ovoj sobi promijenilo kada se vrati.

Njegov monitor traži lozinku. Usta su mi suha. Uzimam komad papira iz džepa i pritisnem ga na stol dok upisujem lozinku. 084628 Slika na monitoru promijeni se. Ne mogu vjerovati da je upalilo. Požuri se. Ako Gus otkrije da me nema, ako shvati da sam ovdje, ne znam što ću reći, nemam pojma kakvu bih razumnu ispriku mogao ponuditi. Ubacim maleni disk i prebacim program koji sam tamo stavio ranije. Zamolio sam Lauren, jednu od tehničarki Neustrašivih, koja također radi kao instruktor iniciranih, za program kojim bi jedno računalo moglo oponašati drugo, uz izliku da želim zeznuti Zekea dok smo na poslu. Rado mi je pomogla – još jedna stvar koju sam primijetio kod Neustrašivih jest to da su uvijek spremni na psine i podvale, rijetko misle da lažeš. Uz samo nekoliko pritisnutih tipki, program je instaliran i zakopan negdje na disku Maxova računala, siguran sam da ga nikad neće naći niti gledati. Vratim disk natrag u džep, kao i komad papira na kojemu sam napisao lozinku, zatim izađem iz ureda bez da ostavljam otiske prstiju na staklenom dijelu vrata. To je bilo lako, pomislim dok se vraćam prema dizalima. Pogledam na svoj ručni sat, čini se da mi je za ovo trebalo samo pet minuta. Mogu reći da sam bio na pauzi za WC, ako me itko bude pitao. No kada se vratim u kontrolnu sobu, vidim Gusa kako stoji pored mog računala, zuri u moj monitor. Ukopam se na mjestu. Koliko dugo stoji tamo? Je li me vidio kako provaljujem u Maxov ured? „Four“, kaže Gus, zvuči ozbiljno. „Zašto si izdvojio ove snimke? Ne smiješ vaditi prijenose iz rotacije, znaš to.“ „Ja...“ Laži. Laži smjesta! „Mislio sam da sam vidio nešto“, jadno dodam. „Smijemo vaditi prijenose ako spazimo nešto neuobičajeno.“ Gus krene prema meni. „Aha“, kaže on, „a zašto sam te onda vidio na ovom monitoru kako izlaziš iz tog istog hodnika?“ Pokaže na hodnik koji je na mom ekranu. U grlu me steže. „Mislio sam da sam vidio nešto pa sam pošao to istražiti“, kažem. Žao mi je, samo sam želio malo protegnuti noge.“ On zuri u mene, grize se za usnu. Ne mičem se. Ne spuštam pogled. „Ako ikada ponovno vidiš nešto neobično, slijedi protokol. Prijavi to svom nadređenom, a to je.... tko?“ „Ti“, kažem uz mali uzdah. Ne volim kad mi se govori pokroviteljski. „Točno. Vidim da ti to možeš“, kaže on. „Zaista, Four, već više od godinu dana radiš ovdje, ne bi trebalo biti tako mnogo čudnog ponašanja na radnom mjestu s tvoje strane. Imamo vrlo jasna pravila, a sve što ti moraš raditi jest pridržavati ih se. Ovo ti je posljednje upozorenje. U redu?“ „U redu“, kažem. Nekoliko puta ukorili su me zbog toga što sam vadio

snimke sastanaka Jeanine Matthews i Maxa ili razgovore Maxa i Erica. Nikada iz toga nisam izvukao nikakve korisne informacije, a skoro uvijek su me uhvatili. „Dobro“. Glas mu dobije svjetliju boju. „Sretno s iniciranima. Ti ponovno radiš s transferima ove godine?“ „Da“, kažem. „Lauren dobiva one koji su rođeni u Neustrašivima.“ „Ah, šteta. Nadao sam se da ćeš možda upoznati moju mlađu sestru“, kaže Gus. „Da sam na tvom mjestu, otišao bih se malo opustiti. Mi imamo sve pod kontrolom ovdje. Samo makni te snimke sa svog monitora prije nego odeš.“ On odlazi natrag do svog računala, a ja popustim stisak svoje čeljusti. Nisam bio ni svjestan da sam bio u takvom grču. Lice mi pulsira, isključim svoje računalo i napustim kontrolnu sobu. Ne mogu vjerovati da sam se izvukao. A sada, s ovim programom koji sam instalirao na Maxovo računalo, mogu vidjeti svaku datoteku koju ima pohranjenu i to sve iz prilično ugodne privatnosti u kontrolnoj sobi. Mogu saznati točno što namjeravaju on i Jeanine Matthews. + + + Te noći sanjam da hodam kroz hodnike Gnijezda, hodam sam, no hodnicima nema kraja, a pogled kroz prozore ne mijenja se, vidim samo natkrivene tračnice vlaka kako vijugaju između zgrada, vidim sunce iza oblaka. Osjećam kao da hodam satima, a zatim se naglo probudim, s osjećajem kao da uopće nisam ništa odspavao. Tada začujem kucanje i glas kako viče: „Otvaraj!“ Ovo me više podsjeća na noćnu moru još goru od dosade od koje sam upravo pobjegao – siguran sam da su to Neustrašivi vojnici koji mi lupaju na vrata jer su shvatili da sam Različit, ili da sam uhodio Maxa, ili da sam bio u kontaktu sa svojom majkom u nefrakcijašima tijekom prošle godine. Sve to upućuje na „frakcijski izdajnik“. Neustrašivi vojnici dolaze da me ubiju – no dok hodam prema vratima, shvatim da ako to namjeravaju učiniti, tada ne bi pravili toliko puno buke u hodnicima. A uostalom, taj glas pripada Zekeu. „Zeke“, kažem kada otvorim vrata. „Koji je tvoj problem? Pa mrkli je mrak.“ „Radio sam noćnu smjenu u kontrolnoj sobi“, kaže Zeke. „Nešto se dogodilo u sobi transfera.“ Iz nekog razloga, odmah pomislim na nju, na njezine krupne oči kako me promatraju, vidim je u svom sjećanju. „Što?“ kažem. „Kome?“ „Idemo, pričat ću ti usput“, kaže Zeke.

Obučem cipele i navučem jaknu, zatim ga slijedim niz hodnik. „Onaj lik iz Učenih. Plavokosi“, kaže Zeke. Moram suzdržati uzdah olakšanja. Nije ona. Ništa joj se nije dogodilo. „Will?“ „Ne, onaj drugi.“ „Edward.“ „Da, Edward. Napali su ga. Uboli.“ „Mrtav?“ „Živ je. Dobio je u oko.“ Zastanem. „U oko?“ Zeke kimne glavom. „Kome si to rekao?“ „Noćnom nadgledniku. On je otišao reći Ericu, Eric je rekao da će to srediti.“ „Naravno da hoće.“ Oštro skrenem udesno, dalje od spavaonice transfera. „Kamo ideš?“ kaže Zeke. „Je li Edward već u bolnici?“ hodam unatrag dok govorim. Zeke kimne. „Onda idem do Maxa“, kažem. + + + Sjedište Neustrašivih nije tako veliko da ne bih znao gdje drugi ljudi žive. Maxov stan nalazi se u podzemnim hodnicima sjedišta, u blizini stražnjih vrata koja vode do tračnica vani. Idem prema njima, slijedim plava svjetla za slučaj nužde koje pokreće naš solarni generator. Šakom lupam po metalnim vratima, budim Maxa na isti način na koji je Zeke probudio mene. On otvori vrata nekoliko trenutaka kasnije, bos je i oči su mu krvave. „Što se dogodilo?“ kaže on. „Jednog od mojih iniciranih uboli su u oko“, kažem. „I ti si došao ovamo? Nije li netko obavijestio Erica?“ „Da. O tome sam htio s vama razgovarati. Smijem li ući?“ Ne čekam odgovor – prođem pored njega i uđem u njegovu dnevnu sobu. On uključi svjetla i ja vidim najneuredniji životni prostor koji sam ikada vidio, prljave čaše i tanjuri su posvuda po stolu, svi jastuci na kauču u neredu, pod je posve siv od prašine. „Želim inicijaciju kao što je bila i prije, prije nego ju je Eric učinio kompetitivnijom“, kažem, „i želim da se Eric makne iz moje sobe za trening.“ „Ne misliš valjda da je Eric kriv za to što je taj inicirani ozlijeđen“, kaže Max s rukama prekriženim na prsima. „Ili da si u poziciji da nešto zahtijevaš.“ „Da, on je kriv, naravno da je on kriv!“ kažem mu glasnije nego što trebam.

„Da se svi međusobno ne bore za jedno od tih deset mjesta, ne bi bili tako očajni da napadaju jedni druge! Nabrijao ih je do te mjere da će prije ili kasnije sigurno eksplodirati!“ Max je utihnuo. Izgleda naživcirano, no ne govori mi da sam smiješan, što je barem početak. „Ne misliš da bi inicirani koji je napadač u ovom slučaju trebao biti odgovoran?“ kaže Max. „Ne misliš li da je on kriv za to, a ne Eric?“ „Naravno da bi on – ona – tkogod – trebali biti smatrani krivima“, kažem. „No ovo se nikada ne bi dogodilo da Eric –“ „Ne možeš to reći sa sigurnošću“, kaže Max. „Mogu to reći sa sigurnošću razumne osobe.“ „Ja nisam razuman?“ Glas mu je tih, opasan, a meni najednom svane da Max nije samo vođa Neustrašivih kojemu sam simpatičan zbog nekog neobjašnjivog razloga – on je vođa Neustrašivih koji radi s Jeanine Matthews, on je taj koji je postavio Erica, on je taj koji je vjerojatno imao nešto s Amarovom smrti. „To nije ono što sam mislio“, kažem i pokušavam ostati miran. „Trebao bi pripaziti da govoriš točno ono što misliš“, kaže Max dok mi se približava. „Ili će netko početi misliti da vrijeđaš svoje nadređene.“ Ne odgovorim. On se primiče još bliže. „Ili sumnjaš u vrijednosti svoje frakcije“, kaže on, a njegove crvene i krvave oči pogledaju u moje rame gdje se vidi plamen Neustrašivih koji sam istetovirao. Sakrio sam pet frakcijskih simbola koji su mi na leđima, no zbog nekog razloga, u ovom trenutku, užasnut sam da Max možda zna za njih. Da zna i što oni znače, što dovodi do zaključka da nisam savršeni član Neustrašivih; ja sam netko tko vjeruje da bi trebalo cijeniti više od jedne vrline; ja sam Različit. „Imao svi svoju priliku da postaneš vođa Neustrašivih“, kaže Max. „Možda si mogao izbjeći ovu nesreću da nisi odstupio poput kukavice. No ipak jesi. Stoga se sada moraš nositi s posljedicama.“ Na licu mu se vide godine. Ima bore koje nije imao prošle godine, ni pretprošle godine, a koža mu je sivo-smeđe boje, kao da na njoj ima pepela. „Eric je uključen u proces inicijacije jer si ti odbio poslušati zapovijedi prošle godine –“ Prošle godine u sobi za trening zaustavio sam sve borbe prije nego što su ozljede postale suviše teške, usprotivio sam se Ericovoj zapovijedi da se borbe zaustavljaju samo ako jedna osoba ne može nastaviti. Zamalo sam izgubio svoje mjesto instruktora; izgubio bih ga da se Max nije umiješao. „ – i želio sam ti pružiti novu priliku da popraviš stvar, uz jači nadzor“, kaže Max. „Ne ide ti. Pretjerao si.“ Znoj koji me oblio na putu ovamo sada se ohladio. On uzmakne i ponovno otvori svoja vrata.

„Izlazi sada iz mog stana i pobrini se za svoje inicirane“, kaže Max. „Nemoj da te ponovno uhvatim da prekoračuješ granice.“ „Da, gospodine“, kažem tiho i izađem. + + + Rano ujutro odem u bolnicu dok sunce izlazi i baca svjetlo kroz stakleni krov Jame. Njegova glava obavljena je bijelim zavojima, on se ne miče, ne govori. Ni ja njemu ne govorim ništa, samo sjedim pored njegove glave i promatram kako zidni sat odbija minute. Bio sam budala. Mislio sam da sam neranjiv, da Maxova želja da me učini jednim od vođa nikada neće popustiti, da mi je na nekoj razini vjerovao. Trebao sam znati bolje. Sve što je Max želio bio je pijun – tako je moja majka rekla. Ne mogu biti pijun. No ne znam što bih zapravo trebao biti. + + + Mjesto koje vidim u glavi Tris Prior jezivo je i gotovo da je prekrasno, s nebom koje je žuto-zelene boje, zemlja je prekrivena travom koja se proteže na kilometre u svim smjerovima. Promatrati nečiju tuđu simulaciju straha je čudno. Intimno. Ne osjećam se dobro kada tjeram druge ljude da budu ranjivi, čak i ako ih inače ne volim. Svako ljudsko biće ima pravo na svoje tajne. Dok promatram strahove svojih iniciranih, jedan za drugim, osjećam se kao da mi je netko ribao kožu flispapirom. U Trisinoj simulaciji žuta trava savršeno miruje. Da zrak nije statičan, rekao bih da je ovo san, a ne noćna mora – no zrak bez vjetra za mene predstavlja samo jednu stvar, a to je dolazak oluje. Sjena se pomakne niz travu i velika crna ptica sleti na njezino rame, zabija svoje pandže u njezinu majicu. Vrhovi prstiju peckaju me kada se sjetim kako sam joj dotaknuo rame kada je ušla u prostoriju za simulaciju, kako sam joj maknuo kosu s ramena da joj dam injekciju. Glupan. Nisam pazio što radim. Udari crnu pticu, žestoko, a zatim se sve dogodi brzo. Grom se začuje; nebo se zamrači, ne zbog olujnih oblaka već zbog ptica, nemoguće veliko jato ptica pojavljuje se, pomiču se kao da su sve dijelovi istog uma. Zvuk njezina vriska jedan je od najgorih zvukova na svijetu, očajan – ona očajnički želi pomoć, a ja joj očajnički želim pomoći, iako znam da ono što vidim nije stvarno, znam to. Vrane neprestano dolaze, ne popuštaju, okružuju je, guše je svojim crnim perjem. Ona vrišti upomoć i ja joj ne mogu pomoći i ne želim gledati ovo, ne želim gledati to više ni sekunde.

No tada se ona pomakne, mijenja svoj položaj u travi, sada leži, opušta se. Ako je u bolovima, ne pokazuje to; samo zatvara oči i predaje se, a to je još i gore nego kad vrišti u pomoć, na neki način. Tada je gotovo. Ona iskoči iz metalne stolice, pljeska rukama po svom tijelu kako bi od sebe maknula ptice, iako ih više nema. Zatim si rukama obavije koljena i sakrije svoje lice. Posegnem rukom kako bih joj dotaknuo rame, kako bih ju ohrabrio, a ona me opali po ruci, žestoko. „Ne diraj me!“ „Gotovo je“, kažem joj uz maleni uzmak – udara jače nego što misli. Zanemarim boli rukom joj prelazim po kosi, zato što sam glup, i nepristojan, i glup... „Tris.“ Ona se samo pomiče naprijed-nazad kako bi se smirila. „Tris, odvest ću te natrag u spavaonicu, može?“ „Ne! Ne smiju me vidjeti... ne ovakvu...“ To je ono što stvara novi Ericov sustav: hrabro ljudske biće koje je upravo pobijedilo jedan od svojih najgorih strahova u manje od pet minuta, a za to većini ljudi treba barem dvostruko više vremena, no užasnuta je time da izađe u hodnik, kako ne bi izgledala slaba ili ranjiva. Tris je Neustrašiva, to je jasno kao dan, no ova frakcija više nije Neustrašiva kao prije. „Oh, smiri se“, kažem, zvučim živčanije nego što bih želio. „Odvest ću te kroz stražnja vrata.“ „Ne trebaš me...“ Vidim kako joj ruke drhte dok odbija moju ponudu. „Gluposti“, kažem. Primam je za ruku i pomažem joj da stane na noge. Ona briše oči dok idemo prema stražnjim vratima. Amar me jednom vodio kroz ova vrata, pokušao me otpratiti natrag do spavaonice iako ja to nisam želio, baš kao što ona sada to ne želi. Kako je moguće proživjeti istu priču drugi puta, samo s drukčijeg gledišta? Ona iščupa svoju ruku iz moje, krene vikati na mene. „Zašto ste mi to učinili? Koji je smisao svega toga, ha? Nisam znala da ću time što sam odabrala Neustrašive prihvatiti tjedan dana mučenja!“ Da je bilo tko drugi, bilo koji drugi inicirani, izvikao bih se na nju zbog neposluha barem desetak puta do sada. Osjećao bih se ugroženo njezinim stalnim napadima protiv mene i pokušao zgromiti te njezine ispade okrutnošću, kao što sam to učinio Christini tijekom prvog dana inicijacije. No Tris je zaslužila moje poštovanje kada je skočila prva u mrežu; kada mi se usprotivila tijekom prvog obroka; kada nije odustala zbog mojih neljubaznih odgovora na pitanja; kada se zauzela za Ala i gledala mi u oči kada sam bacao noževe na nju. Ona nije moj podređeni, ne može to biti. „Zar si mislila da je lako prevladati kukavičluk?“ kažem. „Nije ovo prevladavanje kukavičluka! Kukavičluk je ono što odlučiš biti u

stvarnom životu, a u stvarnome životu vrana me neće na smrt kljucati, Four!“ Počinje plakati, no previše sam zapanjen onime što je upravo rekla da bih se osjećao neugodno zbog njezinih suza. Ona ne uči lekcije koje Eric želi da nauči. Ona uči drukčije, mudrije stvari. „Želim kući“, kaže ona. Znam gdje se nalaze kamere u ovom hodniku. Nadam se da nijedna nije vidjela ovo što je upravo rekla. „Naučiti kako razmišljati usred straha, to je lekcija koju svatko, čak i oni iz obitelji Ukočenih, mora naučiti“, kažem joj. Sumnjam u mnoge stvari koje su dio inicijacije Neustrašivih, no simulacije straha nisu neke od tih stvari; one su najizravniji način na koji se osoba može suočiti s vlastitim strahovima i prevladati ih, mnogo izravnije od bacanja noževa ili borbi. „Tome smo te htjeli poučiti. Ako to nisi spremna naučiti, onda ti je najbolje da se gubiš odavde jer mi te nećemo htjeti.“ Strog sam jer znam da ona to može podnijeti. I zato što ne znam za drukčije. „Pokušavam. Ali nisam uspjela. Ja sam oličenje neuspjeha.“ Dođe mi da se nasmijem. „Što misliš, koliko si dugo halucinirala, Tris?“ „Ne znam. Pola sata?“ „Tri minute“, kažem joj. „Izvukla si se triput brže od svih ostalih iniciranih. Što god bila, sigurno nisi izgubljen slučaj.“ Možda si Različita, pomislim. No nije učinila ništa kako bi promijenila simulaciju, stoga možda i nije. Možda je jednostavno tako hrabra. Nasmiješim joj se. „Sutra ćeš biti još bolja. Vidjet ćeš.“ „Sutra?“ Sada je mirnija. „Što je bilo tvoja prva halucinacija?“ upita me. „Nije bilo toliko ‘što’, više ‘tko’.“ Kada je ona u blizini, ne mogu kontrolirati što govorim ili što činim, kao što to inače mogu s drugim ljudima. Govorim neodređene stvari jer to je najbliže tome da ne kažem apsolutno ništa, um mi je zbunjen zbog toga što osjetim blizinu njezina tijela kroz majicu. „Nije važno.“ „I jesi li sada prevladao taj strah?“ „Još nisam.“ Stigli smo do vrata spavaonice. Šetnja mi nikada nije prošla tako brzo. Guram ruke u džepove tako da ne mogu s njima učiniti ništa blesavo. „Možda nikada i neću.“ „Strahovi dakle ne nestaju?“ „Ponekad i iščeznu. Ponekad ih zamijene novi strahovi. No nije svrha ostati bez strahova. To je nemoguće. Smisao je naučiti kako svoje strahove držati pod nadzorom, kako ih se osloboditi.“ Ona kimne glavom. Ne znam zbog čega je došla ovamo, no kada bih morao pogađati, rekao bih da je odabrala Neustrašive zbog slobode. Nijekanje bi

ugušilo iskru koja je u njoj, sve dok se ne bi potpuno ugasila. Neustrašivi su, sa svim svojim manama, ipak pretvorili tu njezinu iskru u plamen. „Bilo kako bilo, u simulacijama rijetko proživljavamo svoje istinske strahove“, dodajem. „Kako to misliš?“ „Pa, bojiš li se doista vrana?“ nasmijem se. „Kada vidiš vranu, događa li ti se da doista vrištiš i bježiš od nje?“ „Ne. Pretpostavljam da nije tako.“ Ona mi se približi. Osjećao sam se sigurnije kada je više prostora bilo između nas. Sada kad je još bliže, pomislim na to da je dodirnem, a usta su mi najednom suha. Gotovo nikad ne mislim o ljudima na taj način, o djevojkama na taj način. „Čega se onda zapravo bojim?“ kaže ona. „Ne znam“, kažem. „To samo ti možeš znati.“ „Nisam znala da je tako teško postati jedna od Neustrašivih.“ Drago mi je što imam i nešto drugo o čemu mogu razmišljati, osim o tome kako bi lako bilo staviti ruku na udubinu na njezinim leđima. „Nije oduvijek bilo tako, rekli su mi. Biti Neustrašiv, mislim.“ „Što se promijenilo?“ „Vodstvo. Osoba koja nadzire trening postavlja standarde ponašanja unutra Neustrašivih. Prije šest godina, Max i drugi vođe promijenili su metode obuke koja je tako postala u većoj mjeri natjecateljska i brutalnija.“ Prije šest godina, borbeni dio obuke bio je kratak i nije uključivao sparing golim rukama. Inicirani su nosili zaštitu. Naglasak je bio na snazi i sposobnosti, kao i razvijanju drugarstva s drugim iniciranima. Čak i kada sam ja bio inicirani, bilo je bolje od ovoga – imali smo neograničena mjesta za inicirane, kao i borbe koje su prestajale kada se jedna osoba predala. „Tako se kod ljudi trebala testirati snaga. A to je u cijelosti izmijenilo prioritete Neustrašivih. Kladim se da nemaš pojma tko je novi miljenik vođa.“ Naravno, odmah shvaća. „Ako si ti bio prvi na rang-ljestvici iniciranih, koji je onda bio Eric?“ „Drugi.“ „On je dakle bio drugi izbor za vodstvo. A ti si im bio prvi izbor.“ „Perceptivno. Ne znam jesam li im bio prvi izbor, no svakako sam bio bolja opcija od Erica.“ „Zašto to kažeš?“ „Zbog načina na koji se Eric ponašao za večerom prvoga dana. Bio je ljubomoran premda je dobio ono za čime je žudio.“ Nikada nisam mislio o Ericu tako. Ljubomoran? Na što? Nikada mu nisam ništa uzeo, nisam mu bio prava prijetnja. On je taj koji se okomio na Amara, okomio se i na mene. No možda je u pravu – možda nikada nisam vidio koliko

je bio frustriran što je bio iza transfera iz Nijekanja i što sam Maxu bio bolja opcija za vodstvo, bez obzira na to što su ga postavili ovdje upravo za tu svrhu. Ona obriše lice. „Izgledam li kao da sam plakala?“ Pitanje mi se čini gotovo smiješno. Suze joj nestaju gotovo istom brzinom kojom su se i pojavile, lice joj je ponovno svijetlo, oči su joj suhe, kosa joj je glatka. Kao da se ništa nije dogodilo – kao da nije upravo provela tri minute preplavljena stravom. Jača je nego što sam ja bio. „Hmm.“ Približim joj se, pokušavam se našaliti, kao pregledavam joj lice, ali to onda postane ozbiljno, i ja sam blizu nje, i dijelimo isti dah. „Ne, Tris“, kažem. „Izgledaš...“ Pokušam izrazom Neustrašivih. „Izgledaš kao da si od čelika.“ + + + „Hej“, Zeke kaže pospano stavljajući svoje lice na šaku. „Hoćeš me zamijeniti? Skoro da moram zalijepiti kapke da ne zaspim.“ „Žao mi je“, kažem. „Samo trebam računalo na kratko. Znaš da je tek devet navečer, zar ne?“ Zijevne. „Budem umoran kada mi je dosadno. Doduše, smjena mi je skoro gotova.“ Obožavam kontrolnu sobu tijekom noći. Samo troje ljudi promatra snimke tako da je prostorija tiha, izuzevši zujanje računala. Kroz prozore vidim samo srebrni sjaj Mjeseca; sve ostalo je u mraku. Teško je pronaći mir u sjedištu Neustrašivih, a ovo je mjesto gdje ga najčešće uspijevam pronaći. Zeke se vrati svom monitoru. Sjedim za računalom koje je za nekoliko mjesta udaljeno od njega, podesim kut monitora tako da nitko drugi ne može vidjeti što radim. Tada se logiram, koristeći lažno ime i račun koji sam napravio prije nekoliko mjeseci tako da nitko ne može povezati ovo sa mnom. Kada se ulogiram, otvorim program koji mi dopušta da na daljinu vidim što je u Maxovu računalu. Treba mu nekoliko trenutaka da se učita, no kada završi s učitavanjem, imam osjećaj kao da sjedim u Maxovu uredu i doista koristim njegovo računalo. Radim brzo i sistematično. Datoteke naziva po brojevima tako da ne znam što se nalazi u njima. Većinom su to bezopasne stvari, poput popisa članova Neustrašivih ili rasporedi događanja. Otvaram ih i zatvaram u nekoliko sekundi. Sve dublje i dublje ulazim u datoteke, a tada pronađem nešto čudno. Popis zaliha, no zaliha koje nisu hrana ih odjeća ili bilo što drugo što bih očekivao u svakodnevnom životu Neustrašivih – na ovom popisu se nalazi oružje.

Injekcije. I nešto što je označeno imenom Serum D2. Na pamet mi pada samo jedna stvar za koju bi Neustrašivi trebali toliko oružja: napad. Ali na koga? Ponovno bacim pogled po kontrolnoj sobi, čujem lupanje svog srca. Zeke igra računalnu igru koju je sam isprogramirao. Druga operaterka u kontrolnoj sobi leži ispružena na stolu, s napola zatvorenim očima. Treći miješa vodu u svojoj čaši slamčicom, zuri kroz prozore. Nitko ne obraća pažnju na mene. Otvaram još datoteka. Nakon nekoliko promašaja, pronađem kartu. Označena je uglavnom slovima i brojevima tako da isprva ne znam što pokazuje. Zatim otvorim kartu grada koja je u bazi podataka Neustrašivih kako bih usporedio karte i odjednom shvatim koje ulice su označene na Maxovoj karti. Sektor Nijekanja. Dogodit će se napad na Nijekanje. + + + To je trebalo biti očito, jasno. Koga drugog bi Max i Jeanine htjeli napasti? Njihov rat je protiv Nijekanja, oduvijek je i bio. Trebao sam to shvatiti kada su Učeni objavili onu priču o mom ocu, čudovišnom mužu i ocu. Mislim da je to jedina istinita stvar koju su napisali u svemu tome. Zeke mi gurne nogu svojim stopalom. „Smjena je gotova. Idemo na spavanje?“ „Ne“, kažem. „Moram nešto popiti.“ On se nasmije. Ne događa se svake noći da odlučim odbaciti svoje sterilno i povučeno ponašanje za večer Neustrašivog provoda. „Znaš da može“, kaže on. Isključim program, račun, sve. Pokušavam ne misliti o napadu na Nijekanje sve dok ne shvatim što bih mogao poduzeti u vezi s tim, no to me prati cijelim putem, kroz dizalo, predvorje i duboko natrag u Jamu. + + + Prekidam promatranje simulacije s osjećajem težine u želucu. Iskopčam žice i ustanem. Ona se još uvijek oporavlja od osjećaja skorog utapanja, ruke joj drhte i duboko udiše. Promatram je na trenutak, nisam siguran kako da joj kažem što trebam. „Što je?“ upita ona. „Kako si učinila to?“ „Što?“ „Kako si razbila staklo?“

„Ne znam.“ Kimnem glavom i pružim joj ruku. Ona se pridigne na noge bez ikakvih teškoća, no izbjegava moj pogled. Provjeravam kamere u prostoriji. Vidim samo jednu, upravo tamo gdje sam i mislio da se nalazi, odmah preko puta nas. Uzimam je za ruku i vodim je iz sobe, na mjesto gdje znam da nas neće vidjeti, na slijepo mjesto između dvije nadzorne točke. „Što je?“ ona me upita. „Ti si Različita“, kažem. Nisam bio baš ljubazan prema njoj danas. Sinoć sam je vidio s prijateljima pored provalije i u trenutku neuračunljivosti – ili trijeznosti – približio sam joj se malo previše, rekao sam joj da izgleda dobro. Brinem se jesam li možda otišao predaleko. Sada se još više brinem, no zbog drugih razloga. Ona je razbila staklo. Ona je Različita. Ona je u opasnosti. Ona samo zuri. Zatim se nasloni na zid, gotovo uvjerljivo glumi da je opuštena. „Što je Različita?“ „Ne glumi budalu“, kažem. „Posumnjao sam još prošli put, no sad je bilo očigledno. Manipulirala si simulacijom; ti si Različita. Izbrisat ću snimku, no ako ne želiš završiti mrtva na dnu ponora, morat ćeš naučiti kako tijekom simulacije prikriti ono što jesi! A sada te molim da me ispričaš.“ Vratim se u prostoriju za simulacije, iza sebe zatvorim vrata. Lako je obrisati snimke – samo pritisnem par tipki i to je to, sve čisto. Ponovno provjerim njezinu datoteku, kako bih se uvjerio da su unutra samo podaci iz prve simulacije. Morat ću smisliti način kako objasniti gdje su nestali podaci s ove sesije. Neku dobru laž, nešto što će Eric i Max doista povjerovati. U žurbi vadim džepni nožić i zaglavim ga u kućište, tamo gdje bi trebala biti matična ploča. Otvorim kućište, zatim izađem u hodnik do fontane s vodom za piće gdje vodom napunim usta. Kada se vratim u prostoriju za simulacije, pljunem vodu u otvoreno kućište. Spremim nož i čekam. Oko minutu kasnije, monitor se ugasi. Sjedište Neustrašivih zapravo je samo jedna velika i mokra špilja – voda radi štetu svaki dan. + + + Bio sam očajan. Poslao sam poruku svojoj majci preko onog istog nefrakcijaša kao i prošli put. Dogovorio sam da ćemo se naći u posljednjem vagonu vlaka koji u 10:15 kreće iz sjedišta Neustrašivih. Pretpostavljam da će znati kako da me nađe. Sjedim naslonjen na zid, ruka mi je obavijena na jednom koljenu,

promatram kako se grad pomiče ispred mene. Noćni vlakovi nisu brzi kao dnevni vlakovi, nemaju toliko postaja. Lakše je promatrati kako se zgrade mijenjaju dok se vlak približava središtu grada, kako postaju više, ali i uže, kako tornjevi od stakla stoje pored manjih i starijih građevina. Kao da je jedan grad postavljen na drugi. Netko potrči uz vlak kada dođemo do sjeverne strane grada. Ustanem se, pridržim se za jednu od ograda uz zid i Evelyn upadne u vagon, na sebi ima čizme Dobrohotnih, haljinu Učenih i jaknu Neustrašivih. Kosu je zavezala u rep, zbog čega joj se lice, koje i inače djeluje ozbiljno, doima još grublje. „Zdravo“, kaže ona. „Zdravo“, kažem ja. „Veći si svaki puta kada te vidim“, kaže ona. „Pretpostavljam da nema smisla da te pitam jedeš li dobro.“ „Mogao bih isto reći za tebe, ali zbog drugih razloga“, kažem ja. Znam da ne jede dobro. Ona je nefrakcijaš, a Nijekanje nije moglo pružati toliko pomoći kao inače jer su se Učeni okomili na njih. Posegnem iza sebe, zgrabim naprtnjaču u kojoj sam donio konzerve iz spremišta Neustrašivih. „To je samo obična juha i neko povrće, ali bolje nego ništa“, kažem joj kada joj to ponudim. „Tko kaže da trebam tvoju pomoć?“ Evelyn kaže pažljivo. „Ja sam sasvim dobro, znaš.“ „Aha, ali to nije za tebe“, kažem. „To je za sve tvoje mršave prijatelje. Da sam na tvom mjestu, ne bih odbijao hranu.“ „Ne odbijam“, kaže ona dok uzima naprtnjaču. „Samo nisam navikla da ti je stalo. To je malo iznenađujuće.“ „Poznat mi je taj osjećaj“, hladno joj odgovorim. „Koliko dugo je prošlo prije nego si ti provjerila kako je meni u životu? Sedam godina?“ Evelyn uzdahne. „Ako si me pozvao da dođem ovamo samo zato da ponovno razgovaramo o tome, bojim se da ne mogu dugo ostati.“ „Ne“, kažem joj. „Nisam te zbog toga pozvao ovamo.“ Nisam s njom uopće želio kontaktirati, no znao sam da nisam smio reći nikome iz Neustrašivih ono što sam saznao o napadu na Nijekanje – ne znam koliko su drugi odani frakciji i njezinoj politici – a neko me sam morao reći. Posljednji put kada sam razgovarao s Evelyn, učinilo mi se da zna neke stvari o gradu koje ja nisam znao. Pretpostavio sam da mi možda može pomoći s ovim, prije nego bude prekasno. To je rizik, no ne znam kome bih se obratio. „Držao sam Maxa na oku“, kažem. „Rekla si da su Učeni povezani s Neustrašivima i imala si pravo. Kuju nekakve planove, Max i Jeanine, možda još netko s njima.“