Kažem joj što sam vidio na Maxovu računalu, popis zaliha, karte. Kažem joj što sam shvatio iz stava Učenih prema Nijekanju, prema njihovim izvješćima, kako truju smirene umove Neustrašivih prema našoj bivšoj frakciji. Kada završim, Evelyn se ne doima iznenađeno, ne izgleda čak ni ozbiljno. Zapravo, nisam do sada imao pojma koliko je teško odgonetnuti njezin izraz lica. Ona stoji u tišini nekoliko trenutaka, a zatim kaže: „Jesi li vidio ikakve znakove kada bi se to moglo dogoditi?“ „Ne“, kažem joj. „A brojevi? Koliko ljudi Neustrašivi i Učeni namjeravaju koristiti? Odakle će ih vrbovati?“ „Ne znam“, kažem frustrirano. „Nije me ni briga, zapravo. Bez obzira koliko ljudi imaju, pokosit će pripadnike Nijekanja u roku od nekoliko trenutaka. Nije da u Nijekanju imaju obuku kako da se brane – a nije ni da bi to učinili, čak i kad bi znali kako.“ „Znala sam da se nešto događa“, kaže Evelyn mrgudno. „Svjetla u sjedištu Učenih sada su upaljena neprestano. Što znači da se ne boje upasti u nevolje s ostalim vođama vijeća što... Daje naslutiti nešto o njihovu stavu.“ „U redu“, kažem. „Kako ćemo ih upozoriti?“ „Upozoriti koga?“ „Nijekanje!“ kažem zajapureno. „Kako ćemo upozoriti pripadnike Nijekanja da će ih pobiti, kako ćemo upozoriti Neustrašive da njihovi vođe kuju zavjeru protiv vijeća, kako –“ Napravim stanku. Evelyn mirno stoji, ruke su joj opuštene uz tijelo, lice joj je opušteno i smireno. Naš grad se mijenja, Tobiase. Rekla mi je to na prvom ponovnom susretu. Uskoro će svi morati odabrati stranu, a znam na kojoj bi strani ti radije bio. „Ti si to znala“, kažem polako, borim se s tom istinom. „Znala si da planiraju nešto ovako, a znala si to već i neko vrijeme. Čekala si na to. Računala si na to.“ „Nemam nikakve privrženosti prema svojoj bivšoj frakciji. Ne želim da oni, niti bilo koja druga frakcija, nastave s kontrolom ovog grada i ljudi u njemu“, kaže Evelyn. „Ako netko želi ukloniti s puta moje neprijatelje, to ću im dopustiti.“ „Ne mogu vjerovati“, kažem. „Evelyn, nisu svi oni Marcus. Oni su bespomoćni.“ „Ti misliš da su oni tako nedužni“, kažem. „Ti ih ne poznaješ. Ja ih poznajem, vidjela sam tko su zapravo.“ Glas joj zvuči grleno i prigušeno. „Kako misliš da ti je tvoj otac uspijevao lagati o meni sve te godine? Misliš da mu drugi vođe Nijekanja nisu pomogli u laži? Oni su znali da nisam bila trudna, da nitko nije bio pozvao liječnika, da nije bilo tijela. Ali ipak su ti rekli
da sam mrtva, zar ne.“ To mi prije nije palo na pamet. Nije bilo tijela. Nije bilo tijela, no ipak su svi ti muškarci i žene sjedili u kući mog oca, tog groznog jutra i tijekom sprovoda koji je bio navečer, igrali se sa mnom igru pretvaranja, a ostatak zajednice Nijekanja samo je govorio u tišini, Nitko nas nikada ne bi napustio. Tko bi to htio? Ne bih trebao biti iznenađen da je frakcija prepuna lažljivaca, no pretpostavljam da su neki dijelovi mene još uvijek naivni, još uvijek dječji. Više ne. „Razmisli o tome“, kaže Evelyn. „Jesu li to ljudi – ljudi koji bi radije rekli djetetu da mu je majka mrtva samo da bi spasili obraz – jesu li to ljudi kojima želiš pomoći? Ili želiš pomoći da ih svrgnu s vlasti?“ Mislio sam da sam u pravu. Ti nevini pripadnici Nijekanja, s neprestanim dobrim djelima i poslušnim kimanjem glava, da njih treba spasiti. Ali ti lažljivci, koji su me otjerali u tugu, koji su me ostavili samog s čovjekom koji mi je uzrokovao bol – treba li njih spasiti? Ne mogu je pogledati, ne mogu joj odgovoriti. Čekam da vlak prođe pored perona, zatim iskočim iz vlaka bez osvrtanja. + + + „Nemoj shvatiti ovo na krivi način, ali izgledaš grozno.“ Shauna sjedne na stolicu pokraj moje, spušta svoj pladanj. Osjećam se kao da je jučerašnji razgovor s mojom majkom bio iznenadan i preglasan zvuk koji mi je proparao uši, a sada mi svi drugi zvukovi zvuče prigušeno. Oduvijek sam znao da je moj otac okrutan. No uvijek sam mislio da su ostali članovi Nijekanja nedužni; duboko u duši, uvijek sam se smatrao slabim što sam ih napustio, osjećao sam se kao izdajnik vlastitih vrijednosti. A sada mi se čini da bez obzira na to što odlučim, izdat ću nekoga. Ako upozorim Nijekanje na plan napada koji sam pronašao na Maxovu računalu, bit ću izdajnik Neustrašivih. Ako ih ne upozorim, ponovno ću izdati svoju bivšu frakciju, na mnogo gori način nego prije. Nemam izbora osim odlučiti, a od te pomisli o odlučivanju naprosto mi je zlo. Progurao sam današnji dan na jedan jedini način koji mi je poznat: ustao sam se i otišao na posao. Stavio sam rang-ljestvice zbog čega sam se malo prepirao s Ericom koji je zagovarao konzistentnost pri ocjenjivanju, a ja poboljšanje tijekom inicijacije. Zatim sam otišao jesti. Skoro da se guram kroz dan samo pokretima svojih mišića. „Hoćeš li pojesti to?“ kaže Shauna, glavom pokazuje na moj tanjur pun hrane. Slegnem ramenima. „Možda.“ Vidim da će me pitati što nije u redu tako da krenem s novom temom.
„Kako je Lynn?“ „Ti to znaš bolje nego ja“, kaže ona. „Budući da vidiš njezine strahove i sve to.“ Odrežem komad mesa sa svog tanjura i stavim ga u usta. „Kako je to?“ oprezno me upita s podignutom obrvom. „Mislim, to kada gledaš njihove strahove.“ „Znaš da ti ne smijem govoriti o njezinim strahovima“, kažem. „Je li to tvoje pravilo ili pravilo Neustrašivih?“ „Zar je važno?“ Shauna uzdahne. „Katkada imam osjećaj kao da je uopće ne poznajem, to je sve.“ Bez razgovora nastavimo s obrokom. To je ono što najviše volim kod Shaune; nema potrebu da ispunjava prazni prostor. Kada završimo, zajedno izađemo iz blagovaonice, a Zeke nas pozove s druge strane Jame. „Hej!“ povikne on. Vrti kolut ljepljive vrpce oko prsta. „Hoćemo ići nešto udarati?“ „Da“, Shauna i ja istovremeno odgovorimo. Dok idemo prema sobi za trening, Shauna govori Zekeu o svom tjednu patrole: „Prije dva dana, glupan s kojim sam patrolirala pošizio je, bio je uvjeren da je tamo nešto vidio... Ispada da je to bila plastična vrećica“, Zeke joj stavi ruku preko ramena. Prstima gladim zglobove na šakama i trudim im se da im ne smetam. Kada se približimo prostoriji za trening, meni se učini da unutra čujem glasove. Namršten, nogom otvorim vrata. Unutra su Lynn, Uriah, Marlene i... Tris. Sudar svjetova malo me zapanji. „I mislio sam da nešto čujem“, kažem. Uriah puca na metu iz plastičnog pištolja koji ispaljuje kuglice, Neustrašivi drže te pištolje za zabavu – sigurno znam da nije njegov tako da je ovaj zacijelo Zekeov – a Marlene nešto žvače. Naceri mi se i mahne kada uđem. „I tu je moj glupavi brat“, kaže Zeke. „Ne biste smjeli biti ovdje ovako kasno. Pazite, ili će Four reći Ericu, a tada vam se crno piše.“ Uriah zatakne pištolj za pojas, iza leđa, vidim da ga nije zakočio. Vjerojatno će završiti s masnicom na dupetu kada mu pištolj opali u hlačama. Ne kažem mu to. Držim vrata otvorena da ih požurim van. Dok prolazi kraj mene, Lynn kaže: „Ne bi to rekao Ericu.“ „Ne, ne bih“, odgovorim. Kada Tris prođe pored mene, ispružim ruku i ona automatski nađe put do praznine među njezinim lopaticama. Čak ni ne znam je li to bilo namjerno ili ne. I nije me baš puno briga. Drugi krenu niz hodnik, naš plan provođenja vremena u sobi za trening zaboravljen je kada se Uriah i Zeke porječkaju, a Shauna i Marlene podijele
ostatak kolačića. „Čekaj malo“, kažem Tris. Ona se okrene prema meni, izgleda zabrinuto, pokušavam se nasmiješiti, no to mi je sada teško. Primijetio sam napetost u sobi za trening kada sam postavio rangljestvicu tijekom večeri – dok sam zbrajao bodove, nisam pomislio na to da bih joj možda trebao malo spustiti bodove, da je zaštitim. Bilo bi uvredljivo za njezinu vještinu u simulacijama da je stavim niže na ljestvici, no možda bi joj bila draža uvreda nego taj sve više prisutni jaz između nje i drugih transfera. Iako je blijeda i iscrpljena, oko njezina kreveta nalaze se maleni rezovi, a u očima joj vidim umorni pogled, znam da to ipak nije tako. Ova djevojka ne bi htjela da je se čuva na sigurnom, pri sredini čopora, nikada. „Ti pripadaš ovdje, znaš to?“ kažem. „Pripadaš s nama. Uskoro će ovo završiti tako da... Samo se drži, OK?“ Na stražnjem dijelu šije odjednom mi je vruće, počešem to mjesto jednom rukom, ne mogu susresti njezin pogled, iako osjećam njezine oči na sebi dok tišina traje. Tada stavlja svoje prste među moje, a ja zurim u nju, zapanjen. Stisnem joj ruku, lagano, i unatoč svom nemiru i iscrpljenosti shvatim to da iako sam je dotaknuo već dosta puta – svaki put nepromišljeno – ovo je prvi puta da je ona uzvratila dodir. Tada se ona okrene i potrči, kako bi sustigla prijatelje. I tako ja ostanem stajati u hodniku, sam, smijem se kao budala. + + + Veći dio sata pokušavam zaspati, prevrćem se ispod pokrivača kako bih pronašao udoban položaj. No čini mi se kao da mi je netko zamijenio madrac vrećom punom kamenja. Ili mi je možda um previše opterećen da bih zaspao. Nakon nekog vremena odustanem, navučem cipele i jaknu i odem do Gnijezda, kao što to činim svaki put kada ne mogu zaspati. Pomislim na to da ponovno pokrenem program krajolika straha, no nisam se sjetio obnoviti svoju zalihu simulacijskog seruma danas popodne, a bila bi gnjavaža sada ga tražiti. Umjesto toga odem do kontrolne sobe gdje me Gus pozdravi mrmljanjem, a druga dva tehničara uopće me ne primijete kako ulazim. Više ne gledam Maxove datoteke – mislim da znam sve što trebam znati, a to je da se nešto gadno sprema i da ja nemam pojma hoću li to pokušati spriječiti. Moram reći nekome, trebao bih s nekim ovo podijeliti, nekoga da mi kaže što mi je činiti. No ne postoji netko kome bih povjerio nešto ovako. Čak i prijatelji koje ovdje imam, bili su rođeni i odgojeni u Neustrašivima; kako
mogu znati da neće vjerovati svojim vođama. Ne mogu to znati. Iz nekog razloga, Trisino lice pojavi mi se pred očima, otvoreno, ali u isto vrijeme i strogo, dok mi hvata ruku u hodniku. Idem kroz popis snimki, gledam gradske ulice, a zatim ponovno promatram sjedište Neustrašivih. Većina hodnika vrlo je mračna pa ne bih mogao ništa vidjeti ni da se nešto tamo pojavi. Kroz slušalice čujem samo zvuk žuborenja vode u provaliji ili zavijanje vjetra u prolazima. Uzdahnem, na čelo stavljam dlan, gledam slike kako se izmjenjuju, jedna za drugom, puštam ih da me uljuljkaju u nešto što sliči na san. „Idi u krevet, Four“, kaže mi Gus s druge strane sobe. Probudim se uz trzaj, kimnem glavom. Ako neću promatrati snimke, nije mi baš dobra ideja da budem u kontrolnoj sobi. Ugasim svoj korisnički račun i krenem niz hodnik do dizala, treptanjem se pokušavam održati budnim. Dok hodam predvorjem, čujem vrisak koji dolazi od ispod, iz Jame. To nije Neustrašivo vikanje ili krik nekoga tko se naglo iznenadio već vrlo poseban ton, posebna zvučna frekvencija strave. Dok trčim dolje, šutam sitne kamenčiće na putu, a disanje mi je brzo i teško, ali ujednačeno. Tri visoka lika u tamnoj odjeći stoje pored ograde. Nagomilani su oko četvrte, manje osobe, i bez obzira na to što ih ne mogu dobro vidjeti, prepoznajem borbu kada je vidim. Zapravo, nazvao bih to borbom kada to ne bio slučaj trojice protiv jednog. Jedan od napadača okrene se, spazi me i uhvati trk u suprotnom smjeru. Kada se približim, vidim da je jedan od dva preostala napadača podigao metu napada, drži je iznad provalije i ja poviknem: „Hej!“ Vidim njezinu kosu, plavu kosu, ne mogu vidjeti ništa više. Sudarim se s jednim od napadača – to je Drew, vidim po boji njegove kose, narančastocrvenkasta – i zabijem ga u ogradu pored jame. Opalim ga jednom, dvaput, triput u lice, on se sruši na pod, a tada ga šutam i ne mogu misliti, ne mogu misliti ni o čemu drugom. „Four.“ Glas joj je tih, grub, jedina stvar koja mole doprijeti do mene. Ona visi s ograde, visi nad ponorom kao mamac na udici. I posljednji napadač je nestao. Trčim prema njoj, zgrabim je ispod ramena, povučem je preko ruba ograde. Držim je blizu sebe. Pritišće svoje lice na moje rame, prstima mi gužva majicu. Drew je na tlu, nepomično leži. Čujem ga kako stenje dok je nosim – ne u bolnicu, gdje će im pasti napamet da je traže, već u moj stan, u usamljenom i izdvojenom hodniku. Ramenom gurnem svoja ulazna vrata i polegnem je na svoj krevet. Prstima prelazim preko njezina nosa i jagodnih kostiju kako bih provjerio ima li lomova, zatim joj provjerim puls, nagnem se prema njoj kako bih
poslušao njezino disanje. Sve se čini normalno, stabilno. Čak i natečena kvrga koju ima na stražnjem dijelu glave ne čini se ozbiljnom. Nije teško ozlijeđena, iako je mogla biti. Ruke mi se tresu kada se udaljim od nje. Ona nije teško ozlijeđena, no Drew bi mogao biti. Ne znam ni koliko sam ga puta zapravo udario prije nego je ona izustila moje ime i prije nego sam se probudio. Čitavo tijelo počinje mi drhtati, a ja se pobrinem da ispod glave ima jastuk, zatim izađem iz stana kako bih se vratio do ograde pored Jame. Dok se vraćam, pokušavam si ponovno odvrtjeti proteklih nekoliko minuta u glavi, pokušavam se sjetiti gdje i što i koliko jako sam udarao, no čitava stvar mi je u izmaglici napada gnjeva. Pitam se je li i njemu bilo ovako, pomislim, prisjećajući se divljeg i suludog pogleda u Marcusovim očima, svaki puta kad bi se naljutio. Kada dođem do ograde, Drew je još uvijek tamo, leži u čudnom i skvrčenom položaju na tlu. Stavim jednu njegovu ruku preko mojih ramena i napola ga podignem, a napola odvučem u bolnicu. + + + Kada se vratim u svoj stan, odmah odlazim u zahod kako bih oprao krv sa šaka – nekoliko ručnih zglobova razderano mi je i posječeno od sudara s Drewovim licem. Ako je Drew bio tamo, drugi napadač morao je biti Peter, no tko je bio treći? To nije bila Molly – obris je bio suviše visok, krupan. Zapravo, postoji samo jedan inicirani te veličine. Al. Gledam se u zrcalo, kao da ću u svom odrazu vidjeti dijelove Marcusa kako zure u mene. Imam posjekotinu na ustima – je li me Drew udario? Nije bitno. Moja rupa u sjećanju nije bitna. Ono što je bitno je da Tris diše. Držim ruke pod hladnom vodom dok ne budu čiste, zatim ih osušim na ručniku, potom odem do zamrzivača po vrećicu s ledom. Dok to nosim prema njoj, shvatim da se probudila. „Tvoje ruke“, kaže ona, i smiješno je što to kaže, tako glupo, brine se za moje ruke, a ona je upravo visila nad ponorom obješena za grlo. „Moje ruke nisu tvoja briga“, odgovaram joj. Nagnem se nad nju, stavljam joj vrećicu s ledom pod glavu, na mjesto gdje sam ranije osjetio da ima kvrgu. Podiže svoju ruku i lagano mi dotakne usne. Nikada nisam mislio da na ovakav način mogu osjećati dodir, poput proboja energije. Prsti su joj meki, radoznali. „Tris“, kažem joj. „Dobro sam.“ „Zašto si bio ondje?“ „Vraćao sam se iz kontrolne sobe. Čuo sam vrisak.“ „Što si im učinio?“
„Prije pola sata prebacio sam Drewa u ambulantu. Peter i Al su pobjegli. Drew tvrdi da su te samo htjeli preplašiti. Barem mislim da je to pokušavao reći.“ „Je li u lošem stanju?“ „Preživjet će. Ali ne znam u kakvom stanju“, ispljunem riječi. Ne bih joj trebao pustiti da vidi ovu moju stranu, stranu kojoj pričinja divljačko zadovoljstvo to što je Drew u bolovima. Ne bih trebao imati tu stranu. Ona zgrabi moju ruku, stišće je. „Dobro“, kaže. Pogledam je. Ona također ima tu stranu, sigurno je ima. Vidio sam to u njoj dok sam je gledao kako pobjeđuje Molly, kao da je htjela nastaviti bez obzira na to je li se njezina protivnica onesvijestila ili ne. Možda smo ona i ja isti. Lice joj se zgrči, izokrene i ona počinje plakati. Svaki puta kada je netko počeo plakati preda mnom, osjećao sam se pritisnuto, kao da trebam pobjeći od njih da bih mogao disati. Tog osjećaja ovoga puta nema. Ne brinem se da ona očekuje previše od mene ili da uopće bilo što treba od mene. Tada joj rukom dotaknem obraz, pazim da je ne dodirujem po masnicama koje se tek oblikuju. Prstom prelazim preko njezine jagodične kosti. Koža joj je topla. Nemam pravu riječ za to kako izgleda, no čak i sada, s dijelovima njezina lica koji su otečeni i druge boje, nešto je prisutno u njoj, nešto što nisam opazio prije. U tom trenutku mogu prihvatiti neizbježnost toga što osjećam, iako mi to nije drago. Moram razgovarati s nekim. Moram vjerovati nekome. I zbog kojeg god razloga, znam, znam da je ona prava osoba. Morat ću početi tako da joj kažem svoje ime. + + + Približavam se Ericu u redu za doručak, stojim iza njega sa svojim pladnjem dok on žlicom s dugom drškom grabi kajganu na svoj tanjur. „Ako bih ti rekao da su jednog od mojih iniciranih sinoć napali i da su napadači bili drugi inicirani, bi li te uopće bilo briga?“ kažem mu. On gurne jaja na jednu stranu svog tanjura i podigne rame. „Bilo bi me briga to što njihov instruktor očigledno ne može držati pod kontrolom svoje inicirane“, kaže Eric dok ja uzimam zdjelu žitnih pahuljica. Promatra moje ozlijeđene šake. „Možda bi me bilo briga da je taj napad već drugi koji se dogodio učenicima tog instruktora... Čini se da inicirani rođeni u Neustrašivima nemaju taj problem.“ „Napetosti među transferima po prirodi su veće – ne poznaju se međusobno, ne poznaju ni ovu frakciju, a njihove prošlost se itekako razlikuju“, kažem. „A ti si njihov vođa, ne bi li trebao biti odgovoran da ih
‘držiš pod kontrolom’?“ Hvataljkom grabi komad pečenca pored svojih jaja. Tada mi se približi i prosikće mi na uho: „Na tankom si ledu, Tobiase. Prepireš se sa mnom pred drugima. ‘Izgubio’ si rezultate simulacije. Očito favoriziraš slabije inicirane na rang-ljestvici. Čak se i Max s time slaže. Da se dogodio nekakav napad, mislim da ne bi bio zadovoljan tobom, možda i ne bi prigovarao kada bih predložio da te se smijeni s mjesta instruktora.“ „Tada bi ostali bez inicijacijskog instruktora tjedan dana prije kraja inicijacije.“ „Mogu s time završiti i sam.“ „Mogu samo zamisliti kako bi to izgledalo“, kažem mu, suzim pogled. „Ne bismo morali nikoga ni izbacivati. Svi bi poginuli ili pobjegli sami od sebe.“ „Ako one budeš pazio, nećeš morati ništa zamišljati.“ Dolazi do kraja reda. „Natjecateljsko okruženje stvara napetost, Four. Prirodno je da se ta napetost mora nekako osloboditi.“ Malo se nasmije, rasteže kožu između svojih pirsinga. „Napad bi svakako ukazao na to tko je u stvarnoj situaciji jači, a tko slabiji, ne misliš? Tako se ne bismo uopće morali oslanjati na rezultate testa. Mogli bismo na još čvršćem temelju donijeti odluku o tome tko ne pripada ovamo. To jest... Kad bi se napad dogodio.“ Jasno je što želi reći: zato što je doživjela napad, Tris bi se promatralo kao slabiju od ostalih članova, pogodnu za eliminaciju. Eric se ne bi zauzeo za žrtvu, već bi se radije zalagao za njezino isključenje iz Neustrašivih, kao što je to bio slučaj i s Edwardom prije nego što je on svojevoljno otišao. Ne želim da Tris bude prognana među ljude bez frakcije. „Aha“, kažem mu. „E pa, dobro da onda u posljednje vrijeme nije bilo napada.“ Istresem mlijeko na svoje pahuljice i vratim se do svog stola. Eric neće učiniti ništa Petera, Drewu ili Alu, a ja ne mogu učiniti ništa bez da prekoračim ovlasti i snosim posljedice. Ali možda – možda ne moram ovo obaviti sam. Stavim svoj pladanj između Zekea i Shauna i kažem: „Trebam vašu pomoć.“ + + + Nakon simulacije krajolika straha i nakon što inicirani odu u blagovaonicu na ručak, povučem Petera u prostoriju za promatranje simulacije. U njoj se nalaze dva reda stolica, spremne su za inicirane koji će polagati svoj završni ispit. U njoj su također Zeke i Shauna. „Moramo popričati“, kažem ja. Zeke se baci na Petera, silovito ga tresne na zid. Peter se udari u stražnji dio glave i trgne se. „Hej, pa bok“, kaže Zeke, a Shauna se počinje kretati prema njima, vrti nož
u ruci. „Što je ovo?“ kaže Peter. Ne doima se čak ni malo uplašeno, čak ni kada Shauna uhvati nož za dršku i dotakne vrhom sječiva njegov obraz. „Pokušavate me uplašiti?“ upita nas nacereno. „Ne“, kažem ja. „Pokušavamo ti nešto pokazati. Ti nisi jedini koji ima prijatelje koji su voljni nekoga ozlijediti.“ „Mislim da instruktori inicijacije ne bi trebali prijetiti iniciranima, zar ne?“ Peter me pogleda raširenih očiju, pogled koji bih mogao pobrkati s nevinošću da ne znam kakav je on doista. „Morat ću pitati Erica doduše, čisto da provjerim.“ „Nisam ti prijetio“, kažem. „Čak te ni ne diram. A prema snimkama ove prostorije koje se nalaze na računalu, mi uopće nismo ni ovdje.“ Zeke se ceri kao luđak. To je bila njegova ideja. „Ja sam ona koja ti prijeti“, kaže Shauna, gotovo da reži. „Još jedan nasilni ispad i očitat ću ti lekciju o pravdi.“ Zatim uperi nož prema njegovu oku, približava ga sve više, gotovo da mu uđe u oko. Peter se smrzne, jedva diše. „Oko za oko. Masnica za masnicu.“ „Erica možda nije briga ako napadaš svoje vršnjake“, kaže Zeke, „ali nas je briga, a puno je Neustrašivih koji su kao mi. Ljudi koji misle da ne smiješ dirati članove svoje frakcije. Ljudi koji slušaju tračeve i šire ih poput vatre. Neće potrajati dugo da drugi saznaju kakav si gad, kao i da ti jako, jako zagorčaju život. Vidiš, u Neustrašivima, glas prati čovjeka.“ „Počet ćemo sa svim tvojim potencijalnim poslodavcima“, kaže Shauna. „Nadzornici u kontrolnoj sobi – Zeke ih može obavijestiti; vođe u patroli pored ograde – ja ću srediti njih. Tori poznaje sve u Jami – Four, ti si dobar s Tori, zar ne?“ „Jesam“, kažem. Približavam se Peteru, spuštam glavu. „Ti možda možeš ljudima nanositi bol... Ali mi ti možemo uzrokovati jad i čemer za čitav život.“ Zeke pusti Peterovu majicu i izgladi je, još uvijek se smješka. Nekako je ta kombinacija Shaunine krvoločnosti i Zekeova veselja taman dovoljno čudna da bude zastrašujuća. Zeke mahne Peteru i mi odemo. „Želiš da svejedno kažemo ljudima, zar ne?“ kaže Zeke. „Oh, da“, kažem. „Svakako. Ne samo o Peteru. O Drewu i Alu također.“ „Ako preživi inicijaciju, možda ću mu podmetnuti nogu da se potepe u jamu“, kaže Zeke gestikulirajući rukama. + + + Sljedećeg je jutra gomila ljudi okupljena pored ponora, svi su tiho i svi miruju, iako nas miris doručka mami prema kantini. Ne moram ni pitati zbog čega su se okupili. Kažu mi da se ovo događa skoro svake godine. Smrt. Poput Amarove,
iznenadna, i grozna, i uzaludna. Izvukli su tijelo iz jame, poput ribe na udici. Obično to bude netko mlad – dogodi se nesreća, suviše hrabra vratolomija koja pođe po zlu, a katkad to i ne bude nesreća, već samo ranjeni um koji povrijedi tama, pritisak i bol Neustrašivih. Ne znam kako bih se trebao osjećati zbog tih smrti. Možda krivim jer i sam ne vidim tu bol. Možda tužno jer neki ljudi ne mogu pronaći drugi način bijega. Čujem ime preminule osobe, a oba me osjećaja žestoko probodu. Al. Al. Al, Moj inicirani – moja odgovornost, a ja nisam uspio, nisam uspio jer sam bio toliko opsjednut da uhvatim Maxa i Jeanine, ili time da krivnju za sve svalim na Erica, ili zbog toga što sam bio neodlučan da upozorim Nijekanje. Ne – ništa od toga nije uzrok koliko ovo: zapravo sam se udaljio od njih da bih zaštitio sebe, a trebao sam im pokazati put koji vodi van ovog mračnog mjesta, put u svjetlo. Smijanje s prijateljima na stijenama pored ponora. Tetoviranje u gluho doba noći nakon igre Izazova. More zagrljaja nakon objavljivanja rang-ljestvice. To su stvari koje sam mu mogao pokazati – čak i da mu to nije pomoglo, trebao sam pokušati. Znam jednu stvar: nakon što se ovogodišnja inicijacija završi, Eric se neće morati toliko truditi da me makne s mjesta instruktora. Odlazim odavde. + + + Al. Al. Al. Zašto mrtvi ljudi postaju junaci? Zato što je to nama potrebno? Možda su oni jedini junaci koje možemo pronaći U svijetu korumpiranih vođa, konkurentnih vršnjaka i ciničnih instruktora. Mrtvaci mogu biti naši junaci jer nas kasnije ne mogu razočarati; s vremenom mogu samo postati bolji jer zaboravljamo sve više i više o njima. Al je bio nesiguran i osjetljiv, zatim ljubomoran i nasilan, a zatim mrtav. Mekši su ljudi od Ala poživjeli, tvrđi su ljudi od Ala umrli i ni za što od toga nema objašnjenja. No Tris želi objašnjenje, žudi za objašnjenjem, vidim joj to na licu, poput gladi. Ili gnjeva. Ili oboje. Ne mogu zamisliti kako je, kako je to kada ti netko drag, zatim ga mrziš, a zatim ga izgubiš prije nego bilo koji od tih osjećaja dobije svoj zaključak. Slijedim je dok se udaljava od Neustrašivih koji pjevaju jer sam dovoljno arogantan da vjerujem da joj mogu ublažiti bol. Da. Možeš si misliti. Možda je slijedim zato što sam umoran od toga da budem toliko odvojen od svih, a više nisam siguran da je to najbolji način. „Tris“, kažem. „Što ti radiš ovdje?“ ona kaže ogorčeno. „Ne bi li trebao odavati počast?“ „Ne bi li trebala ti trebala činiti isto?“ krenem prema njoj.
„Ne možeš odati počast nečemu što ne poštuješ.“ Na trenutak sam iznenađen da može biti tako hladna – Tris nije uvijek ljubazna, no rijetko je drska. Trenutak kasnije zavrti glavom. „Nisam tako mislila.“ „Aha.“ „To je smiješno“, kaže, obrazi joj se žare. „Bacio se preko izbojka, a Eric to naziva hrabrošću? Eric koji je htio da Alu bacaš noževe u glavu?“ Lice joj se zgrči. „Nije bio hrabar! Bio je kukavica, deprimiran i gotovo me ubio! Zar su to stvari koje ovdje poštujete?“ „A što bi ti htjela od njih?“ pitam je najnježnije što mogu – što mi baš i ne ide, priznajem. „Da ga osude? Al je ionako mrtav. Ne može ih čuti, prekasno je.“ „Nije tu riječ o Alu“, kaže ona. „Riječ je o svima koji to gledaju! Svima koji bacanje u ponor sada doživljavaju kao prihvatljivu opciju. Mislim, zašto ne učiniti to, ako će te poslije svi nazivati junakom? Zašto ne učiniti to ako će se poslije svi sjećati tvoga imena?“ Ali naravno, tu se radi o Alu i ona to zna. „To je...“ Bori se sama sa sobom. „Ne mogu... Ovo se u Nijekanju nikada ne bi dogodilo! Ništa od svega ovoga! Ovo ga je mjesto uništilo i dotuklo i nije me briga ako dok ovo govorim zvučim kao Ukočena, nije me briga, nije me briga!“ Paranoja je tako duboko usječena u mene da automatski pogledam prema kameri iznad fontane s pitkom vodom koja je prikrivena plavom svjetiljkom. Ljudi u kontrolnoj sobi sad nas mogu vidjeti, a ako nemamo sreće, mogli bi odabrati ovaj trenutak da nas i prisluškuju. Već vidim, Eric naziva Tris frakcijskom izdajicom, Trisino tijelo na pločniku pored željezničkih tračnica... „Budi oprezna, Tris“, kažem joj. „Zar je to sve što imaš za reći?“ Bijesno me gleda. „Da bih trebala biti oprezna? Je li to to?“ Razumijem da moj odgovor nije ono što je očekivala, no za osobu koja je upravo na sav glas pričala protiv neobuzdanosti Neustrašivih, svakako se ponaša neobuzdano. „Jednako si loša kao i Iskreni, znaš?“ kažem. Iskreni uvijek blebeću, nikada ne razmišljaju o posljedicama. Odvučem je dalje od fontane, unesem joj se u lice i vidim njezine mrtve oči kako plutaju u vodi podzemne rijeke i ne mogu to podnijeti, ne sada kada su je napali, a tko zna što bi se dogodilo da nisam čuo njezin vrisak. „Neću ponavljati, zato dobro slušaj“, kažem joj i položim joj ruke na ramena. „Motre te. Baš tebe tebe.“ Pamtim kako ju je Eric gledao nakon bacanja noževa. Njegovih pitanja o obrisanim podacima simulacije. Ja sam rekao da je to zbog štete koju je napravila voda. On je mislio da je zanimljivo da je voda procurila baš otprilike pet minuta nakon što je Trisina simulacija završila. Zanimljivo. „Pusti me“, kaže ona.
Odmah je pustim. Ne volim kada joj glas postane takav. „Promatraju li i tebe?“ Uvijek jesu, uvijek i hoće. „Neprestano se trudim pomoći ti, no ti odbijaš svaku pomoć.“ „Oh, da. Tvoju pomoć“, kaže ona. „A ti mi pomažeš tako da mi nožem probadaš uho, zastrašuješ me, vičeš na mene više nego na ikog drugog, to mi je stvarno od velike pomoći.“ „Zastrašujem te? Misliš na ono kada sam bacao noževe? Nisam te zastrašivao!“ Zavrtim glavom. „Htio sam te podsjetiti da će netko drugi zauzeti tvoje mjesto ako ne uspiješ.“ Meni se to tada činilo sasvim očito. Budući da me razumije bolje od većine ljudi, mislio sam da će možda i ona to shvatiti. No naravno da nije. Ipak, ne može čitati misli. „Zašto?“ „Zato... Zato što si iz frakcije Nijekanja“, kažem. „I zato što si najhrabrija baš kada se ponašaš nesebično. Na tvom bih se mjestu više trudio pokazati kako su me prošli ti nesebični poriv jer ako pogrešni ljudi to otkriju... Pa, neće biti dobro za tebe.“ „Zašto? Zar ih je briga za moje namjere?“ „Namjere su sve što ih zanima. Pokušavaju te uvjeriti kako im je stalo do onoga što radiš, ali nije tako. Ne žele da se ponašaš na određeni način. Žele da misliš na određeni način. Tako da je lako proniknuti te. Tako da im ne predstavljaš prijetnju.“ Stavljam ruku na zid, sasvim blizu njezina lica, naginjem se prema njoj, mislim o tetovaži koja je na mojim leđima. Ta tetovaža nije me učinila izdajnikom frakcije. Izdajnikom frakcije čini me ono što mi te tetovaže predstavljaju – bijeg od uskog razmišljanja bilo koje frakcije, razmišljanje koje ne priznaje sve moje dijelove, osuđuje me samo na jednu verziju mene samog. „Ne shvaćam zašto bi ih trebalo zanimati što mislim, dokle god se ponašam onako kako od mene očekuju“, kaže ona. „Sada se ponašaš onako kako od tebe očekuju, no što će se dogoditi kada ti tvoj u Nijekanju odgojeni mozak bude rekao da učiniš nešto drugo, nešto što oni i ne žele?“ Koliko god mi je drag, Zeke je savršeni primjer toga. Rođen u Neustrašivima, odgojen u Neustrašivima, izabrao Neustrašive. Mogu računati da će svemu pristupiti na isti način. Uvježban je za to od rođenja. Za njega nema drugih opcija. „Možda mi tvoja pomoć nije potrebna. Jesi li ikad pomislio na to?“ kaže ona. Poželim se nasmijati na njezino pitanje. Naravno da me ona ne treba. Kada se uopće radilo o tome? „Nisam slaba, znaš. Mogu to sama.“ „Misliš da mi je prvi instinkt zaštiti te.“ Približim joj se. „Zato što si sitna,
djevojka, ili zato što si Ukočena. Ali griješiš.“ Još bliže. Prste joj obavijam oko brade, na trenutak mislim da ću otići do kraja. „Moj je prvi instinkt forsirati te dok se ne slomiš, samo da vidim koliko te moram pritisnuti“, kažem i to je čudno priznanje, opasno. No ne mislim joj zlo, nikada i nisam, nadam se da zna da to nije ono što mislim. „No odupro sam mu se.“ „Zašto je to tvoj prvi instinkt?“ kaže ona. „Strah te ne blokira“, kažem. „Budi te, zapravo. Vidio sam to. Dojmljivo je.“ Njezine oči u svakoj simulaciji podsjećaju na led i čelik, poput plavih vatri. Ta niska, mršava djevojka. Hodajući paradoks. Ruka mi prijeđe preko njezine čeljusti, dotaknem joj vrat. „Ponekad samo želim to ponovno vidjeti. Želim te vidjeti sasvim budnu.“ Njezine ruke diraju moj pojas, ona mi se približi, ili mene privuče k sebi, ne vidim što se događa. Njezine ruke miluju mi leđa, želim je na način na koji nisam osjećao prije, to nije samo bezumni fizički poriv, nego stvarna, određena želja. Ne za „bilo kim“, već samo za njom. Dotaknem joj leđa, kosu. To je dovoljno, za sada. „Bih li trebala plakati?“ upita ona i treba mi trenutak da shvatim kako ponovno govori o Alu. Dobro, jer ako je zbog ovog zagrljaja poželjela plakati, morao bih priznati da ne znam apsolutno ništa o romantici. Što je možda i istina. „Je li sa mnom nešto nije u redu?“ „Misliš li da znam išta o suzama?“ Moje dolaze nenajavljeno i nestaju nekoliko sekundi kasnije. „Da sam mu oprostila... misliš li da bi sad bio živ?“ „Ne znam.“ Stavljam joj ruku na obraz, prsti mi dodiruju njezino uho. Doista je malena. Ne smeta mi to. „Osjećam kao da sam kriva za to“, kaže. I ja. „Nisi ti kriva.“ Spustim svoje čelo na njezino. Dah joj je topao, osjetim ga na svom licu. Bio sam u pravu, ovo je mnogo bolje od izoliranosti i izdvojenosti, ovo je mnogo bolje. „Ali trebala sam, trebala sam mu oprostiti.“ „Možda. Možda smo svi mogli učiniti više“, kažem, a zatim ispljunem frazu Nijekanja bez razmišljanja. „No pustimo samo neka nas osjećaj krivnje podsjeti da sljedeći put budemo bolji.“ Istog se trena odmakne od mene, a ja osjetim taj poznati nagon da budem oštar prema njoj tako da zaboravi što sam rekao, da me više ne pita ništa. „Iz koje si frakcije došao, Four?“ Mislim da znaš. „Nije važno. Sada sam ovdje. Ponekad bi i tebi bilo pametno da tako razmišljaš.“ Ne želim joj više biti blizu; to je sve što želim.
Želim je poljubiti; sada nije vrijeme. Prislonim svoje usne na njezino čelo, nijedno od nas se ne miče. Nema povratka sada, bar ne za mene. + + + Razmišljam o nečemu što je rekla. Ovo se u Nijekanju nikada ne bi dogodilo. Isprva pomislim – ona ne zna kakvisu oni zapravo. No ja sam u krivu, a ona je u pravu. Al ne bi završio mrtav u Nijekanju, a ondje je ne bi ni napao. Možda nisu tako neiskvareno dobri kao što sam nekoć vjerovao – ili želio vjerovati – no svakako nisu ni zli. Pred sobom vidim kartu sektora Nijekanja, onu koju sam pronašao na Maxovu računalu, vidim je kao da je otisnuta na mojim kapcima kada zatvorim oči. Ako ih upozorim, izdajnik sam, ako ih ne upozorim, izdajnik sam. Bilo kako bilo, nešto izdajem. Ako je odanost nemoguća, čemu mogu težiti umjesto toga? + + + Treba mi neko vrijeme da smislim plan kako da pristupim tome. Da je normalna Neustrašiva djevojka, a ja normalan Neustrašivi mladić, pozvao bih je van i ljubakali bismo se pored jame i možda bih se pravio važan svojim poznavanjem sjedišta Neustrašivih. No to mi se čini previše obično nakon svih stvari koje smo si rekli, nakon što sam vidio najmračnije dijelove njezina uma. Možda je u tome problem – sada je sve jednostrano jer ja poznajem nju, znam čega se boji, što voli, što mrzi, no ona zna samo ono što sam joj rekao. A ono što sam joj rekao je toliko neodređeno da se može i zanemariti jer imam problem s osobnim detaljima. Nakon toga znam što trebam napraviti, jedino što to doista i napraviti nije lako. Uključim računalo u prostoriji krajolika straha i podesim ga da pusti moj program. Uzimam dvije injekcije simulacijskog seruma iz spremišta, stavim ih u malenu crnu kutijicu koju imam za ovu prigodu. Tada krenem prema spavaonici transfera, nisam siguran hoću li je uspjeti uhvatiti nasamo kako bih je mogao pozvati da pođe sa mnom. No tada je vidim s Willom i Christinom, stoje pored ograde, trebao bih je pozvati i pitati je, no ne mogu to. Jesam li ja lud, pustit ću da vidi ono što mi je u glavi? Dopustiti joj da vidi Marcusa, da sazna moje ime, da shvati sve što sam čitavo vrijeme pokušavao držati skrivenim?
Krenem putem koji je u blizini Jame, u želucu me probada. Dođem u predvorje i svjetla grada počinju se gasiti svuda oko nas. Čujem njezine korake na stubama. Ona je došla za mnom. Prevrćem malenu crnu kutiju u rukama. „Kad si već ovdje“, kažem joj opušteno, što je zapravo smiješno, „mogla bi poći sa mnom.“ „U tvoj krajolik straha?“ „Da.“ „Smijem li?“ „Serum te povezuje s programom, no program odlučuje u čiji ćeš krajolik straha zaći. Program je sada tako podešen da će nas odvesti u moj.“ „Dopustit ćeš mi da to vidim?“ Ne mogu je pogledati. „Što misliš zašto bih inače ulazio?“ Želudac mi se sada stvarno buni. „Neke bih ti stvari volio pokazati.“ Otvorim kutiju i izvadim prvu injekciju. Ona nagne glavu, ja joj ubrizgam serum, kao i uvijek tijekom simulacija straha. No umjesto da sebi ubrizgam drugu injekciju, njoj ponudim kutiju. Ovo je ipak poravnavanje stvari između nas. „Nikada još to nisam radila“, kaže ona. „Tu.“ Dotaknem mjesto. Ona se malo trese dok mi stavlja iglu pod kožu, ta bol mi je poznata, no ne smeta mi. Previše sam puta ovo činio. Promatram joj lice. Nema povratka, nema povratka. Vrijeme da vidimo od čega smo, oboje. Uzmem je za ruku, ili možda ona mene, i zajedno uđemo u prostoriju za krajolik straha. „Pokušaj dokučiti zašto me zovu Four.“ Vrata iza nas zatvore se, prostorija je u tami. Ona mi se približava i upita; „Koje ti je pravo ime?“ „Da vidimo možeš li i to dokučiti.“ Simulacija krene. Prostorija se pretvori u panoramu prepunu širokog plavog neba i mi smo odjednom na krovu zgrade, usred grada koji se presijava na Sunčevu svjetlu. To je prekrasno na trenutak, sve dok vjetar ne krene, divlje i snažno, a ja obavijem ruku oko nje jer znam da je na ovakvim mjestima ona stabilnija od mene. Teško dišem, što je normalno za mene, normalno ovdje. Strujanje zraka kao da me guši, a od visine se želim sklupčati u loptu i negdje sakriti. „Moramo skočiti, zar ne?“ kaže ona, a ja se sjetim da se ne mogu sklupčati u loptu i sakriti; moram se s ovim suočiti sada. Kimnem glavom. „Na tri, dobro?“ Ponovno kimnem. Sve što moram učiniti jest slijediti je, to je sve što
moram. Ona broji do tri i vuče me za sobom dok trči, ona je poput jedrilice, a ja poput sidra, usporavam nas oboje. Padamo i ja se borim s tim osjećajem, borim se svakim dijelom svog bića, strah mi vrišti u svakom živcu, a tada se nađem na tlu i držim se za prsa. Ona mi pomaže ustati. Osjećam se glupo kada se sjetim kako se pentrala po onom velikom kotaču bez oklijevanja. „Što je sljedeće?“ Želim joj reći da to nije igra; moji strahovi nisu kao vožnje u lunaparku na koje ona može ići. No vjerojatno to nije mislila na takav način. „To je –“ Zid se stvori niotkuda, opali i nju i mene po leđima, sa svih strana. Tjera nas da budemo blizu jedno drugom, bliže nego što smo bili kad prije. „Skučenost“, kažem i shvatim da je još gore kada je ona unutra jer uzima polovicu količine zraka. Jauknem, sagibam se preko nje. Mrzim biti ovdje. Mrzim biti ovdje. „Hej“, kaže ona. „U redu, evo...“ Povuče moju ruku oko svog struka. Uvijek sam mislio da je jako mršava, bez trunke bilo čega drugog na tijelu. No struk joj je mekan. „Ovo je prvi put da sam sretna što sam tako sitna“, kaže ona. „Mhmm.“ Govori o tome kako da se izvučemo. Strategija krajolika straha. Pokušavam se usredotočiti na disanje. Zatim nas ona oboje povuče prema dolje, kako bi kutiju učinili manjom, zatim okrene leđa prema mojim prsima, tako da sam posve obavijen oko nje. „Ovo je gore“, kažem jer kad se spoje moj strah od ove kutije i neugoda toga što je diram, ne mogu više ni razmišljati. „Ovo je doista...“ „Pšššt. Zagrli me rukama.“ Obavijem svoje ruke oko njezina struka, zakopam svoje lice u njezino rame. Miriše na sapun Neustrašivih, slatki miris jabuke. Zaboravljam gdje sam. Ona ponovno govori o krajoliku straha, a ja slušam, no također obraćam pažnju i na to kako se ona osjeća. „Pokušaj zaboraviti da smo ovdje“, ona kaže. „Da?“ stavljam svoja usta odmah pored njezina uha, ovog puta namjerno, kako bih održao svoj um okupiranim, no počinjem dobivati osjećaj da nisam jedini koji to pokušava. „Samo tako, ha?“ „Znaš, većina bi mladića uživala u ovolikoj blizini s djevojkom.“ „Ali ne i oni koji su klaustrofobični, Tris!“ „Dobro, dobro.“ Vodi moju ruku do svog srca, odmah ispod ključne kosti. Sada je sve o čemu mogu misliti ono što želim, a najednom to što želim nema
nikakve veze s izlaskom iz ove kutije. „Osjeti otkucaje moga srca. Možeš li ih osjetiti?“ „Da.“ „Osjećaš li kako su ujednačeni?“ Nasmiješim se. „Brzi su.“ „Da, ali to nema nikakve veze s ovom kutijom.“ Naravno da nema. „Diši kad god osjetiš da dišem. Usredotoči se na to.“ Dišemo zajedno, jednom, dvaput. „Zašto mi ne kažeš otkuda ti ovaj strah? Možda će ti razgovor o tome nekako... pomoći.“ „Hm... dobro.“ OK, samo to učini, reci nešto stvarno. „Ovaj je strah iz mog predivnog djetinjstva. Kazne pretrpljene u djetinjstvu. Maleni ormar na katu.“ Bio bih zatvoren u mraku kako bih razmislio o tome što sam učinio. To je bilo bolje od drugih kazni, no katkad bih bio unutra predugo i očajnički bih vapio za svježim zrakom. „Moja je majka u ormaru držala naše zimske kapute“, kaže ona i to zvuči blesavo nakon onoga što sam joj ispričao, no vidim da ne zna što bi drugo rekla. „Ne želim više o tome razgovarati“, kažem. Ne zna što da kaže jer nitko i ne može znati što bi rekao, jer je bol mog djetinjstva suviše bijedna da bi se itko nosio s njom – srce mi ponovno počne lupati. „Dobro. Onda... mogu ja govoriti. Pitaj me nešto.“ Podignem glavu. To je upalilo i prije kada se usredotočim na nju. Njezino srce koje lupa, njezino tijelo tako blizu mojeg. Dva jaka kostura obavijena mišićima, isprepleteni zajedno; dva transfera iz Nijekanja koji se trude prevladati neodređeni flert. „Zašto ti srce tako divljački lupa, Tris?“ „Pa, ja... Jedva te poznajem.“ Mogu je zamisliti kako se mršti. „Jedva te poznajem i zgurana sam u kutiju, Four, što misliš zašto je tako?“ „Da smo u tvom krajoliku straha...“ kažem. „Bih li i ja bio u njemu?“ „Ne bojim te se.“ „Naravno da se ne bojiš. Ali znaš što sam mislio.“ Nisam mislio pitati bojiš li me se, već nešto poput jesam li ti dovoljno važan da se svejedno pojavim u tvom krajoliku straha? Vjerojatno ne. U pravu je, jedva da me i poznaje. Ipak; srce joj žestoko lupa. Nasmijem se, a zidovi počinju pucati i raspadati se, kao da ih je moj smijeh razbio. Udahnem zrak punim plućima i mi se odvojimo jedno od drugog. Ona me sumnjičavo pogledava. „Možda si stvorena da budeš u Iskrenosti, loše lažeš“, kažem. „Mislim da je moj test sposobnosti sasvim isključio tu mogućnost.“
„Testovi sposobnosti ne govore ništa.“ „Što mi to pokušavaš reći? Tvoj test nije te naveo da završiš u Neustrašivima?“ Slegnem ramenima. „Ne baš, ne. Ja...“ Krajičkom oka vidim kako se nešto novo pojavljuje, okrenem se kako bih se suočio s tim. Vidim ženu prosječnog i neupadljivog lica koja stoji sama na drugom kraju prostorije. Između nas i nje nalazi se stol na kojemu se nalazi pištolj. „Moraš je ubiti“, kaže Tris. „Svaki put.“ „Ona nije stvarna.“ „Izgleda stvarno. Doima se stvarno.“ „Već bi te ubila da je stvarna.“ „U redu je. Sam ću... Učiniti to.“ Krenem prema stolu. „Ovo nije tako strašno. Nema toliko panike.“ Panika i užas nisu jedine vrste straha. Postoje i dublje vrste, još strašnije. Strahovanje u iščekivanju i teška, teška strepnja. Napunim pištolj bez razmišljanja, držim ga ispred sebe, gledam joj ulice. Izraz joj je lica bezizražajan, kao da zna što ću učiniti i kao da je to prihvatila. Nije odjevena u tipičnu odjeću neke frakcije, no mogla bi biti pripadnik Nijekanja jer samo tamo stoji i čeka da je povrijedim, isto kako bi i oni. Tako će i biti, ako Max i Jeanine i Evelyn ostvare svoj naum, ako bude po njihovu. Zatvorim jedno oko kako bih se usredotočio na metu, povučem okidač. Ona padne, a ja se sjetim kako sam izudarao Drewa sve dok se zamalo nije onesvijestio. Osjetim Trisinu ruku na svom ramenu. „Hajdemo. Idemo dalje.“ Prolazimo pored stola, a ja drhtim od straha. Iščekivanje ove posljednje prepreke moglo bi biti poseban strah. „Evo ga“, kažem ja. U krug od svjetla u kojem sada stojimo polako dolazi mračni lik, lagano korača tako da najprije vidimo samo rub njegove cipele. Zatim zakorači prema nama, to je Marcus, sa svojim crnim rupama umjesto očiju i kratko ošišanom frizurom zbog čega se dobro vide crte njegove lubanje. „Marcus“, ona prošapće. Promatram ga. Čekam da padne prvi udarac. „Ovo je dio kada otkrivaš kako se zovem.“ „On je...“ Ona zna, sada zna. I znat će to zauvijek, ja je ne mogu natjerati da zaboravi, čak i da želim. „Tobias.“ Prošlo je toliko vremena otkako je netko izgovorio moje tako, kao da je moje ime otkrivena tajna, a ne prijetnja. Marcus odmotava svoj pojas. „Ovo je za tvoje dobro“, kaže on, a ja poželim vrištati.
Odmah se umnoži, okružuju nas Marcusi, pojasi se vuku po podu. Zgrbim se i skvrčim, čekam, čekam. Zamahne pojasom i ja se trgnem iščekujući udarac, no udarca nema. Tris stoji ispred mene, ruka joj je podignuta, napeta je od glave to pete. Škrguće zubima dok joj se pojas obavija oko ruke, a zatim ga povuče i izvuče ga iz njegove ruke. Njezin pokret tako je jak, začuđen sam, začuđen sam kakvom snagom udara Marcusa po koži. On se zaleti prema Tris, a ja skočim ispred nje. Ovog sam puta spreman, spreman sam za borbu. No taj se trenutak ne dogodi. Svjetla se pale i krajolik straha je gotov. „I to je to?“ kaže ona dok promatra mjesto gdje je Marcus stajao. „To su bili tvoji najgori strahovi?“ Zašto imaš samo četiri... Aha.“ Pogleda me. „Zato te zovu...“ Bojao sam se da, ako sazna za Marcusa, da će me promatrati sa sažaljenjem, da ću se zbog toga osjećati slabo, maleno i prazno. No vidjela je Marcusa i pogledala u njega, s gnjevom, bez straha. Zbog nje se nisam osjećao slabo već snažno. Kao da sam dovoljno jak da uzvratim udarac. Uhvatim je za lakat i povučem prema sebi, ljubim je u obraz, polako, pustim da njezina koža ostavi traga na mojoj. Držim je za ruku, grlim je. „Hej.“ Ona uzdiše. „Prošli smo kroz to.“ Prstima joj gladim kosu. „Ti si me provela kroz to“, kažem. + + + Vodim je na stijene gdje se ponekad, kasno u noći, družim sa Zekeom i Shaunom. Tris i ja sjedimo na ravnoj stijeni koja je iznad vode, voda mi šprica po cipelama, no nije jako hladno. Kao i svi inicirani, ona je suviše usredotočena na test sposobnosti, a meni je teško o tome razgovarati s njom. Pretpostavljao sam da će ostale tajne samo početi izlaziti iz mene nakon što otkrijem barem jednu, no sada shvaćam da otvorenost nije prekidač koji možeš uključiti ili isključiti kada god ti se prohtje već navika. „To su stvari koje nikome ne govorim, znaš. Čak ni prijateljima.“ Promatram mračnu i tamnu vodu, kao i sve što pliva u njoj – komadići smeća, odbačena odjeća, prazne boce koje kao da se spremaju otplutati na daleka putovanja. „Moji rezultati bili su očekivani. Frakcija Nijekanja.“ „Oh.“ Ona se namršti. „No svejedno si izabrao Neustrašive?“ „Iz nužde.“ „Zašto si morao otići?“
Gledam u stranu, nisam siguran mogu li to naglas izgovoriti jer kada to izgovorim, to me čini izdajnikom frakcije, kukavicom. „Morao si pobjeći od svog oca“, kaže ona. „Je li to razlog zašto ne želiš biti vođa Neustrašivih? Jer ćeš ga morati ponovno vidjeti budeš li postao vođa?“ Slegnem ramenima. „To, ali i zato što se nikada nisam u potpunosti osjećao kao jedan od Neustrašivih. Barem ne Neustrašivih kakvi su postali.“ „Ali, ti si... nevjerojatan“, kaže ona. Pogledam je s podignutim obrvama. Čini se da joj je neugodno. „Mislim, prema standardima Neustrašivih. Četiri straha, to je nečuveno. Kako ne bi mogao pripadati ovamo?“ Ponovno slegnem ramenima. Što više vremena prođe, sve mi je čudnije to da moj krajolik straha nije prepun strahova, kao što je to slučaj s većinom drugih pripadnika. Mnoge me stvari čine nervoznim, napetim, mnoge su mi stvari neugodne... no kada se suočim s tim stvarima, mogu djelovati, nikada ne budem paraliziran. Ako ne pazim, moja četiri straha mogu me paralizirati. To je jedina razlika. „Imam teoriju prema kojoj nesebičnost i hrabrost nisu baš tako različite. Cijeli su te život odgajali da zaboraviš samoga sebe pa kad si u opasnosti, to postaje tvoj prvi instinkt. S jednakom bih lakoćom mogao pripadati i frakciji Nijekanja.“ „Aha, pa, Nijekanje sam napustila zato što nisam bila dovoljno nesebična, koliko god sam se trudila.“ „To nije u potpunosti točno“, kažem uz osmijeh. „Ona djevojka koja je dopustila da netko na nju baca noževe kako bi poštedjela prijatelja, djevojka koja je udarila moga oca kako bi me zaštitila – ta nesebična djevojka, nisi li to bila ti?“ Pod ovim svjetlom čini se kao da ona dolazi s drugog svijeta, oči su joj tako svijetle, doima se kao da svijetli u mraku. „Budno si me motrio, zar ne?“ „Volim promatrati ljude“, lukavo joj odgovorim. „Možda si stvoren za Iskrenost, Four, jer užasno loše lažeš.“ Stavim svoju ruku pored njezine i nagnem se bliže. „Dobro.“ Njezin dugi i uski nos više nije otečen od napada, kao ni njezine usne. Ima lijepe usne. „Promatrao sam te zato što mi se sviđaš. I nemoj me zvati ‘Four’, dobro? Lijepo je... ponovno čuti svoje ime.“ Na trenutak se čini kao da ne zna što bih. „Ali stariji s od mene... Tobiase.“ Kako dobro zvuči kada izgovori moje ime. Kao da ga se više ne moram sramiti. „Da, taj ogromni jaz od dvije godine nepremostiv je, zar ne?“ „Ne pokušavam biti ironična“, tvrdoglavo kaže. „Samo mi nije jasno. Mlađa sam od tebe. Nisam lijepa. Ja –“ Smijem se, poljubim je u glavu.
„Ne pretvaraj se“, kaže ona, zvuči malo zadihano. „Znaš da nisam. Nisam ružna, ali sigurno nisam ni lijepa.“ Riječ „lijepa“ i sve što ona predstavlja sad mi se čini tako beskorisno da nemam strpljenja ni slušati to. „Dobro. Nisi lijepa. I?“ Ljubim je u obraz, pokušavam skupiti hrabrosti. „Sviđa mi se kako izgledaš. Opako si pametna. Hrabra si. A premda si doznala za Marcusa... ne gledaš me onako. Znaš, kao izudarano štene ili nešto u tom stilu.“ „Pa“, kaže ona činjenično, „kad nisi to.“ Bio sam u pravu: vrijedi joj vjerovati. Povjerio sam joj svoje tajne, svoju sramotu, kao i ime koje sam napustio. Vrijedi joj povjeriti i prekrasne istine, a i one užasne. Znam to. Svojim usnama dotaknem njezine. Oči nam se ponovno susretnu, ja se nasmijem, ponovno je poljubim, ovaj puta sigurnije. Nije mi dovoljno. Privučeni je bliže, poljubim je čvršće. Ona oživi, grli me rukama, a meni još nije dosta, kako bi i moglo biti? Otpratim je do spavaonice transfera, na nogama još uvijek imam vode iz rijeke, ona mi se nasmiješi dok nestaje iza vrata. Krenem prema svom stanu i ne prođe dugo vremena prije nego vrtoglavo olakšanje ponovno zamijeni neugoda. Negdje između trenutka kada sam promatrao kako se onaj pojas obavija oko njezine ruke u mom krajoliku straha i trenutka kada sam joj rekao da su sebičnost i hrabrost često ista stvar, donio sam odluku. Skrenem iza sljedećeg ugla, ne prema svom stanu već prema stubištu koje vodi van, odmah pored Maxova stana. Usporim tempo svojih koraka kada prođem pored njegovih vrata, bojim se da će moji koraci biti dovoljno glasni da ga probude. Nerazumno. Srce mi tuče kada dođem na vrh stubišta. Vlak upravo prolazi, njegova srebrna metalna površina sjaji se na mjesečini. Hodam ispod tračnica, krenem prema sektoru Nijekanja. + + + Tris je došla iz Nijekanja – dio njezine unutrašnje snage dolazi od njih, kad god treba braniti ljude koji su slabiji od nje. A ja ne mogu smisliti to da ljudi koji su slični njoj padnu pokošeni oružjem Neustrašivih i Učenih. Možda su mi lagali, možda sam i ja iznevjerio njih kada sam izabrao Neustrašive, a možda ću sada iznevjeriti Neustrašive, no ne moram iznevjeriti sebe. I ja, bez obzira na to kojoj frakciji pripadao, znam što je ispravno i što trebam učiniti. Sektor Nijekanja tako je čist, nema ni komadića smeća na ulicama, pločnicima ili travnjacima Identične sive kuće pomalo su oštećene na nekim
mjestima gdje su ih nesebični ljudi odbili popravljati kada su u sektoru nefrakcijaša doista trebali materijale, no ipak, kuće su uredne i sve nalikuju jedna na drugu. Te bi ulice svakako mogle poslužiti kao labirint, no nisam bio odsutan dovoljno dugo da bih zaboravio put koji vodi do Marcusove kuće. Čudno je to koliko je brzo u mojoj glavi ta kuća postala njegova, umjesto moja. Možda ne moram to reći njemu; možda bih mogao reći drugom vođi Nijekanja, no on je taj koji ima najviše utjecaja, a on je jednim svojim dijelom još uvijek moj otac, koji me pokušao zaštititi zbog toga što sam Različit. Pokušam se sjetiti snage koju sam osjetio u svom krajoliku straha, kada mi je Tris pokazala da je on samo čovjek, a ne čudovište, i da se mogu suočiti s njim. No ona sada nije ovdje sa mnom, a ja se osjećam klimavo, kao da sam od papira. Krenem prema kući, noge su mi obamrle, kao da u njima nemam zglobova. Ne kucam na vrata; ne želim probuditi druge ljude uokolo. Posegnem ispod otirača za noge i izvadim rezervni ključ, a zatim otključam prednja vrata. Kasno je, no u kuhinji je svjetlo još uvijek upaljeno. Kada uđem kroz vrata, on već stoji na mjestu gdje ga jasno mogu vidjeti. Iza njega vidim kuhinjski stol pretrpan papirima. Na nogama nema cipele – one su sada na tepihu u dnevnoj sobi, s odvezanim vezicama – a oči mu se doimaju tamno baš kao i u mojim noćnim morama. „Što radiš ovdje?“ Odmjerava me pogledom. Pitam se u što gleda, sve dok se ne sjetim da sada nosim crnu odjeću Neustrašivih, teške čizme i jaknu, a na leđima mi se vide tragovi tetovaže. On se malo približi, a ja zamijetim da sam jednako visok kao i on, i jači nego što sam ikada bio. Sada me nikada ne bi mogao svladati. „Više nisi dobrodošao u ovu kuću“, kaže on. „Ja...“ Ispravim se i to ne zato što on mrzi loše držanje. „Nije me briga“, kažem, a njegove obrve poskoče, kao da sam ga upravo iznenadio. Možda i jesam. „Došao sam te upozoriti“, kažem. „Nešto sam otkrio. Planove za napad. Max i Jeanine planiraju napad na Nijekanje. Ne znam kada, ni kako.“ Promatra me nekoliko trenutaka, imam osjećaj kao da me mjeri, a zatim se njegov izraz pretvori u nacerenu grimasu. „Max i Jeanine planiraju napad“, kaže on. „Samo njih dvoje, naoružani injekcijama za simulaciju?“ Stisne oči, promatra me. „Je li te Max poslao ovamo? Jesi li postao njegov potrčko u Neustrašivima? Što je, on me sada želi uplašiti?“ Kada sam razmišljao o tome da upozorim Nijekanje, bio sam siguran da će najteži dio biti natjerati se da uđem kroz ulazna vrata ove kuće. Nije mi palo na pamet da mi on neće vjerovati.
„Nemoj biti glup“, kažem. Nikada mu to ne bih rekao dok sam živio u ovoj kući, no zbog truda da usvojim način govora Neustrašivih tijekom dvije godine te mi riječi jednostavno izlaze iz usta. „Ako sumnjaš na Maxa, imaš razloga za to, a ja ti mogu reći da je to dobar razlog. Imaš pravo što sumnjaš. U opasnosti si – svi ste.“ „Usuđuješ se doći ovamo, u moju kuću, nakon što si izdao svoju frakciju“, kaže on, glas mu je prigušen. „Nakon što si izdao svoju obitelj... i vrijeđaš me?“ Zavrti glavom. „Odbijam da me se zastrašuje da činim ono što žele Max i Jeanine, a svakako odbijam da to čini moj sin. „Znaš što?“ kažem mu. „Zaboravi. Trebao sam otići do nekog drugog.“ Okrenem se prema vratima, a on kaže: „Ne okreći mi leđa.“ Njegova ruka čvrsto stegne moju nadlakticu. Zurim u nju, na trenutak mi se vrti u glavi, kao da sam izvan svog tijela, odvajam se od trenutka kako bih ga mogao preživjeti. Možeš mu se suprotstaviti, pomislim u sebi, dok se prisjećam kako mu je Tris izvukla pojas iz ruku i udarila ga njime. Iščupam ruku iz njegova stiska, suviše sam jak da bi me držao. No mogu skupiti snage jedino da odem, a on se ne usuđuje vikati za mnom, ne kada postoji opasnost da susjedi čuju. Ruke mi pomalo drhte tako da ih stavljam u džepove. Ne čujem kako se ulazna vrata zatvaraju iza mene tako da znam da me gleda dok odlazim. To nije bio pobjednički povratak kakvom sam se nadao. + + + Osjećam krivnju dok prolazim kroz vrata Gnijezda, kao da su oči Neustrašivih posvuda oko mene, osuđuju me zbog onoga što sam učinio. Radio sam protiv vođa Neustrašivih, a zbog čega? Zbog čovjeka kojeg mrzim, koji mi čak nije ni vjerovao? Nemam osjećaj kao da je vrijedilo, da je zbog toga vrijedilo biti izdajnikom frakcije. Pogledam kroz stakleni pod u ponor koji je duboko ispod mene, u mračnu i mirnu vodu koja je suviše duboko da odbija Mjesečevo svjetlo. Prije nekoliko sati stajao sam tamo dolje, namjeravao djevojci koju jedva znam pokazati sve svoje tajne, tajne za koje sam se borio da sačuvam. Ona je bila dostojna mog povjerenja, čak i ako Marcus nije. Ona, njezina majka, a i ostatak frakcije u koju ona vjeruje, njih još uvijek vrijedi zaštititi. To ću i učiniti.
„PRVI SKAKAČ – TRIS!“ GLEDAM NA SAT. Prvi inicirani trebao bi skočiti svakoga trena. Mreža pored mene čeka, široka je i čvrsta, okupana Sunčevim svjetlom koje dolazi odozgora. Posljednji put kada sam bio ovdje bio je prošlogodišnji Dan izbora, a prije toga, na dan kada sam skočio. Nisam želio pamtiti osjećaj polaganog približavanja rubu zgrade, dok mi um i tijelo divljaju preplavljeni užasom, grozan pad, obamrlost svih udova, udar u niti mreže koji sam osjetio na rukama i vratu. „Kako je psina prošla?“ upita me Lauren. Treba mi trenutak da shvatim na što misli: onaj program i moja navodna želja da zeznem Zekea. „Nisam to još obavio. Radno vrijeme danas nam se baš nije puno preklapalo.“ „Znaš, ako si zainteresiran za malo ozbiljnije učenje, dobro bi nam došao u tehničkoj podršci“, kaže ona. „Ako vrbujete nove članove, trebala bi pričati sa Zekeom. On je u tome puno bolji od mene.“ „Da, ali Zeke ne zna kada treba začepiti usta“, kaže ona. „Ne gledamo na vještinu koliko na kompatibilnost. Ipak provodimo dosta vremena zajedno.“ Nasmijem se. Zeke voli biti okružen brbljanjem, no to mi nikada nije smetalo. Katkada je ugodno to da uopće ne moram govoriti. Lauren se igra jednim prstenom u svojoj obrvi, i tako čekamo. Istežem vrat kako bih vidio vrh zgrade, no sve što vidim je nebo. „Kladimo se da će biti jedan od mojih rođenih u Neustrašivima“, kaže ona. „Uvijek bude neki rođeni u Neustrašivima. Nema šanse.“ Rođeni u Neustrašivima imaju prednost koja nije poštena. Obično i znaju što se nalazi na dnu nakon što skoče, iako to pokušavamo sakriti što je više moguće – ovim ulazom služimo se jedino na Dan izbora, no Neustrašivi su znatiželjni, istražuju sjedište kad misle da ih nitko ne gleda. Također, dok odrastaju, kultiviraju u sebi želju da čine odvažne stvari, da rade drastične korake, da se potpuno predaju onome što su odlučili. Trebala bi posebna vrsta transfera da zna kako to učiniti bez da su je prethodno učili. Tada je ugledam. Nije odjevena u crno, kao što sam mislio, već u sivo, siva boja pada kroz zrak. Čujem zvuk mreže koja se napinje i kako je hvata. Ne mogu vjerovati kakvu odjeću ima na sebi. Tada ispružim ruku prema mreži, kako bi je ona mogla dohvatiti. Obavija svoje prste oko mog dlana, ja je povučem prema sebi. Ona se prebacuje preko ruba, a ja je zgrabim za ramena kake bih je pridržao i
uspravio. Niska je, mršava – krhkog izgleda, kao da ju je udar u mrežu trebao smrskati. Oči su joj velike i svijetloplave boje. „Hvala“, kaže. Možda izgleda krhko, ali glas joj zvuči snažno. „Ne mogu vjerovati“, kaže Lauren s više Neustrašivog šepurenja nego obično. „Ukočena je skočila prva? Neviđeno.“ Ima pravo. To je neviđeno. Neviđeno je čak da se Ukočeni pridružuju Neustrašivima. Nije bilo transfera iz Nijekanja prošle godine. A prije toga, nakon dugo vremena, bio sam samo ja. „Postoji razlog zašto ih je napustila, Lauren“, kažem joj dok se osjećam udaljen od trenutka, udaljen od vlastitog tijela. Saberem se i upitam iniciranu: „Kako se zoveš?“ „Hm...“ Ona oklijeva, a ja tijekom jednog čudnog trenutka osjećam kao da je poznajem. Ne iz vremena koje sam proveo u Nijekanju, ne iz škole, već na dubljoj razini, nekako, njezine oči i usta traže ime, nezadovoljne su onim koje pronalaze, baš kao što je bio slučaj i kod mene. Moj instruktor inicijacije pružio mi je bijeg od starog identiteta. I ja sada to mogu pružiti njoj. „Razmisli“, kažem joj uz maleni smiješak. „Nećeš moći poslije ponovno birati.“ „Tris“, kaže ona, kao da je već sigurna. „Tris“, kaže Lauren. „Objavi to, Four.“ Ipak je ona moj inicirani, ova djevojka koja je transfer iz Nijekanja. Osvrnem se preko ramena, pogledam u gomilu Neustrašivih članova koji su se okupili kako bi gledali inicirane kako skaču, a ja uzviknem: „Prvi skakač je Tris!“ Na taj će je način pamtiti, ne po sivilu koje nosi već po prvom činu hrabrosti. Ili ludosti. Katkada je to isto. Svi kliču, a dok zvuk klicanja ispunjava špilju, još jedan inicirani tresne u mrežu uz strahovit vrisak. To je djevojka odjevena u crnu i bijelu odjeću Iskrenih. Ovog puta Lauren je ona koja posegne preko mreže kako bi joj pomogla. Dotaknem Trisinu ruku kako bih je poveo prema stubama, u slučaju da nije stabilna kao što izgleda. Prije nego što napravi prvi korak, kažem joj: „Dobrodošla među Neustrašive.“
„PRIPAZI, TRIS.“ JEDNA IZ NIJEKANJA, pet iz Iskrenih, dva Učena. To su moji inicirani. Kažu mi da Iskreni i Neustrašivi uzajamno imaju prilično velik broj međusobnih transfera – obično izgubimo isto koliko i dobijemo. Smatram da je moj posao progurati ove inicirane kroz barem prvi krug eliminacije. Prošle godine, kada su Eric i Max inzistirali na izbacivanju, borio sam se protiv toga koliko god sam mogao i smio. No čini se da će rezovi i izbacivanje ostati, sve zbog frakcije Neustrašivih kakvu Max i Eric žele – frakciju bezumne brutalnosti. No namjeravam napustiti Neustrašive čim saznam što namjeravaju Max i Jeanine, a ako se to dogodi usred inicijacije, tim bolje. Kada nam se pridruže svi inicirani rođeni u Neustrašivima – uključujući Uriaha, Lynn i Marlene – krenem niz tunel, pokretom ruke pozivam ih da me slijede. Idemo niz mračni hodnik prema vratima Jame. „Ovdje ćemo se podijeliti“, kaže Lauren kada dođe do vrata. „Inicirani rođeni u Neustrašivima idu sa mnom. Pretpostavljam da vama ne treba obilazak.“ Nasmije se, a zatim je svi inicirani rođeni u Neustrašivima slijede niz hodnik koji prolazi pored Jame i vodi ih ravno u kantinu. Gledam ih kako odlaze, a nakon što odu, uspravim se. Prošle godine naučio sam da ako želim da me ozbiljno shvate, moram biti čvrst od samog početka. Nemam Amarov prirodni šarm, koji je pridobivao ljude jednim osmijehom ili šalom, tako da to moram kompenzirati na druge načine. „Glavninu vremena radim u kontrolnoj sobi, no tijekom sljedećih nekoliko tjedana bit ću vaš instruktor“, kažem im. „Zovem se Four.“ Jedna od djevojaka iz Iskrenih – visoka djevojka tamne boje kože i živahnog glasa – progovori. „Four? Kao broj?“ „Da“, kažem razdražljivo. „Je li to nekakav problem?“ „Ne“, kaže djevojka. „Dobro. Uskoro ćemo zaći u Jamu koju ćete s vremenom naučiti voljeti. To...“ Djevojka iz Iskrenih me ponovno prekine. „Jama? Baš pametno.“ Osjetim kako mi se podiže tlak i krenem prema njoj, bez da sam to namjeravao. Ne smijem imati nekoga tko valja viceve na sve što ja kažem, osobito ne na početku inicijacije kada su ponašanja uglavnom pod kontrolom. Moram im pokazati da nisam osoba s kojom se mogu zezati i to moram učiniti sada. Unesem joj se u lice, zurim u nju nekoliko trenutaka, sve dok ne vidim
kako joj smiješak nestaje s usana. „Kako se zoveš?“ upitam je održavajući svoj glas tihim. „Christina“, kaže ona. „E pa, Christina, da sam se htio natezati s pametnjakovićima iz Iskrenosti, pridružio bih se njihovoj frakciji“, kažem. „Prva lekcija koju ću ti dati jest ta da držiš jezik za zubima. Jesi shvatila?“ Ona kima glavom. Okrenem se, čujem vlastito srce kako mi nabija. Mislim da je to bilo dovoljno, no ne mogu biti siguran, ne dok inicijacija doista ne počne. Gurnem dvostruka vrata koja vode do Jame i na trenutak vidim to mjesto kao da mi je prvi put, taj nemoguće veliki prostor koji pršti životom i energijom, ritam bujanja vode koja se razbija o stijene u ponoru, jeka razgovora sa svih strana. Većinu vremena izbjegavam ovo mjesto jer je prepuno ljudi, no danas mi se sviđa. Ne mogu si pomoći. „Budete li me slijedili“, kažem. „Pokazat ću vam ponor.“ + + + Djevojka iz Nijekanja sjedi za mojim stolom. Na trenutak se pitam zna li tko sam ili je nekako podešena na magnetsko polje Ukočenih koje možda izvire iz mene. No ne gleda me kao da me poznaje. A i ne zna što je hamburger. „Zar nikad nisi jela hamburger?“, kaže Christina. Stalno se sablažnjuje. Iskreni su takvi, čudom se čude što svi drugi ne žive načinom na koji oni žive. To je jedan od razloga zašto ih ne volim. Kao da za njih ostatak svijeta ne postoji, no za Nijekanje, ostatak svijeta sve je što postoji i taj svijet pun je potrebitih. „Ne“, kaže Tris. Za nekoga tko je tako malen, ima dubok glas. Uvijek zvuči ozbiljno, bez obzira na to što kaže. „Tako se zove?“ „Ukočeni jedu bezličnu hranu“, kažem, pokušavam koristiti sleng. Osjećam da je ipak nekako neprirodan, kada govorimo Tris; osjećam kao da joj dugujem uljudnosti koje bih dugovao bilo kojoj drugoj ženi u mojoj bivšoj frakciji, uviđavni pogled bez odmjeravanja i pristojan razgovor. Moram se tjerati da se prisjetim kako više nisam u Nijekanju. A nije ni ona. „Zašto?“ kaže Christina. „Ekstravagancija se smatra samodopadnom i izlišnom.“ Ona kaže to kao da recitira iz sjećanja. Možda je doista i tako. „Nije čudo da si otišla.“ „Aha.“ Tris zakoluta očima, što me iznenadi. „Učinila sam to samo zbog hrane.“ Pokušavam se ne nasmijati. Nisam siguran da mi uspijeva. Tada Eric uđe i sve utihne. Postavljanje Erica za vođu Neustrašivih izazvalo je zbrku i, u nekim slučajevima, bijes. Nikada nismo imali tako mladog vođu, a mnogi ljudi žalili
su se na odluku, glasno komentirali svoje zabrinutosti o njegovoj mladosti i njegovu Učenom podrijetlu. Max se pobrinuo da utiša takve prigovore. Kao i Eric. Netko tko je jedan dan bio glasan, drugi bi dan postao tih i uplašen, gotovo kao da im je prijetio. Poznavajući Erica, vjerojatno i je, uglađenim rječnikom koji je izvitoperio na zloćudan način, pametno i proračunato kao i uvijek. „Tko je to?“ kaže Christina. „Zove se Eric“, kažem ja. „On je vođa Neustrašivih.“ „Stvarno? Ali tako je mlad.“ Držim se za bradu. „Dob ovdje nije važna.“ Veza s Jeanine Matthews svakako jest. Prilazi nam i skoči u stolicu pored mene. Zurim u svoju hranu. „Nećeš li nas upoznati?“ upita me veselo. Kao da smo prijatelji. „Ovo su Tris i Christina.“ „Ooh, Ukočena“, kaže Eric smijuljeći se. Na trenutak se zabrinem da bi mogao reći odakle sam ja došao, grčevito se rukom držim za koljeno, da mi ne pobjegne i da ga ne odalamim. No sve što kaže jest: „Vidjet ćemo koliko ćeš dugo trajati.“ I dalje ga želim odalamiti. Ili ga podsjetiti da mu je posljednji transfer iz Nijekanja, onaj koji sad sjedi pored njega, izbio jedan zub tako da tko zna što će mu sljedeći učiniti. Nos ovim novim praksama – borba sve dok jedna osoba ne može stajati, rezovi nakon samo tjedan dana borbene obuke – u pravu je, nije vjerojatno da će dugo opstati jer je tako mala. Ne sviđa mi se to, ali tako je kako je. „Čime se u posljednje vrijeme baviš, Four?“ upita me Eric. Na trenutak me probode strah, brinem se da zna da špijuniram njega i Maxa. Slegnem ramenima. „Ničim posebno.“ „Max mi kaže da se pokušava susresti s tobom, no da se ti ne pojavljuješ na dogovorenim sastancima“, kaže Eric. „Zatražio je da otkrijem o čemu se radi.“ Lako mi je odbaciti Maxove poruke, one su poput komadića smeća koje do mene donosi vjetar. Reakcija na Ericovo promaknuće za vođu Neustrašivih možda više ne smeta Ericu, no i dalje smeta Maxu, kojemu njegov štićenik nikada nije bio drag koliko mu je trebao biti. ja sam mu bio draži, iako nisam siguran zašto, jer živim sam, dok su drugi Neustrašivi zajedno. „Reci mu da sam zadovoljan mjestom koje trenutno imam“, kažem. „Želi ti dakle dati posao.“ Opet to sumnjičavo podbadanje, cijedi mu se iz usta poput gnoja iz novog pirsinga. „Tako se čini.“
„A tebe to ne zanima.“ „Ne zanima me već dvije godine.“ „Pa, nadajmo se da je onda shvatio poruku.“ Udari me po ramenu, kao da ispadne prijateljski, no snaga tog udara zamalo me gurne na stol. Zurim u njega dok odlazi – ne volim da me se gura, osobito ne žgoljavi ljubitelji Učenih. „Jeste li vas dvojica... prijatelji?“ upita me Tris. „Bili smo u istoj skupini iniciranih.“ Odlučim udariti unaprijed, zatrovati njihov stav prema Ericu prije nego on njih zatruje protiv mene. „On je ovamo prešao iz Učenih.“ Christina podiže obrve, no Tris ne obraća pozornost na riječ „učeni“, zanemaruje sumnju koja bi joj trebala biti ispod kože, nakon života provedenog u Nijekanju i upita: „I ti si ovamo prešao iz druge frakcije?“ „Mislio sam da ću najviše problema imati s Iskrenima zbog silnih pitanja koja postavljaju“, kažem. „Zar su i Ukočeni sada takvi?“ Kao što sam to učinio i s Christinom, moja žestina tu treba zalupiti sva vrata prije nego se previše otvore. No Trisina usta izvrnu se kao da je upravo okusila nešto gorko i kaže: „Sigurno je to zato što si tako pristupačan. Znaš već. Kao krevet posut čavlima.“ Lice joj crveni dok zurim u nju, no ne skreće pogled. Nešto u vezi s njom čini mi se poznato, iako bih se zakleo da bih zapamtio da sam upoznao takvu oštru djevojku iz Nijekanja, čak i na trenutak. „Pripazi, Tris“, kažem. Pripazi što govoriš meni, to je ono što mislim, pripazi na ono što govoriš bilo kome u ovoj frakciji koja cijeni sve krive stvari, koja ne razumije da kada dolaziš iz Nijekanja, to da se zauzimaš za sebe, čak i na trenutke, da je to vrhunac hrabrosti. Dok izgovaram njezino ime, shvatim da znam tko je ona. Ona je kćer Andrewa Priora. Beatrice. Tris.
„DOBRO IZGLEDAŠ, TRIS.“ NISAM SIGURAN što me točno natjeralo da prasnem u smijeh, no bilo je nešto što je Zeke rekao, i bilo je urnebesno. Svuda oko mene Jama se ljulja kao da stojim na ljuljački. Držim ogradu kako bih se uspravio i iskapio ono što je ostalo u boci, što god je to točno. Napad na Nijekanje? Kakav napad na Nijekanje? Jedva da se sjećam. Pa dobro, to je zapravo laž, ali nikada nije prekasno naviknuti se na laganje samome sebi. Vidim plavu glavu kako se pomiče u gomili i slijedim je i shvatim da je to Tris. Za promjenu, ne nosi na sebi nekoliko slojeva odjeće, a ovratnik njezine košulje nije zakopčan do grla. Vidim oblik njezina – Prestani, čujem glas u glavi kako me vrijeđa, prije nego što misao može otići dalje. „Tris!“ Sad mi je riječ pobjegla iz usta, ne mogu to više zaustaviti, ne želim ni pokušavati. Krenem prema njoj, ignoriram Willa, Ala i Christinu kako zure u mene. Nije mi teško – oči joj se čine svjetlijima nego prije, kao da još više probadaju. „Izgledaš... drukčije“, kažem. Zapravo želim reći „starije“, no ne želim time naznačiti da je prije izgledala mlado. Možda se ne savija na svim mjestima kao starije žene, ali nitko ne bi mogao gledati to lice i vidjeti dijete. Nijedno dijete nema tu žestinu. „Baš kao i ti“, kaže ona. „Što radiš?“ Pijem, pomislim, no to je vjerojatno već primijetila. „Poigravam se smrću“, kažem uz smijeh. „Pijem pokraj Jame. Vjerojatno nije baš najpametnije.“ „Ne, nije.“ Ne smije se. Izgleda oprezno. Oprezna zbog čega, zbog mene? „Nisam znao da imaš tetovažu“, kažem joj dok promatram njezinu ključnu kost. Vidim tamo crne ptice – jednostavna tetovaža, no izgleda kao da joj doista lete preko kože. „Da. Vrane.“ Želim je pitati zašto bi jedan od svojih najgorih strahova istetovirala na svom tijelu, zašto želi nositi žig svog straha zauvijek, umjesto da ga duboko zakopa u sramoti. Možda se ona ne srami svojih strahova, kao što se ja sramim svojih. Ponovno pogledam u Zekea i Shaunu koji stoje pored ograde, dodirujući se ramenima. „Pozvao bih te da nam se pridružiš, no ne bi me smjela vidjeti ovakvog.“ „Kakvog?“ pita ona. „Pijanog?“ „Aha... ma ne.“ Odjednom mi se to ne čini baš tako smiješno. „Pravog mene, zapravo.“ „Pretvarat ću se da te nisam vidjela.“
„Lijepo od tebe.“ Prinosim joj svoje lice, bliže nego što sam namjeravao tako da osjetim miris njezine kose, osjetim hladnu, glatku, nježnu kožu tik do svog obraza. Bilo bi mi jako neugodno to što se ponašam tako suludo i izravno da se odmaknula, čak i na trenutak. No nije to učinila – čak se malo i približila. „Dobro izgledaš, Tris“, kažem joj jer nisam siguran da ona to zna, a trebala bi. Ovog puta se nasmije. „Učini mi uslugu i drži se podalje od Jame, može?“ „Naravno.“ Nasmiješi se. I ja se po prvi puta pitam sviđam li joj se. Ako se i dalje može smijati kada me vidi ovakvog... Pa, moguće je. Znam samo jednu stvar: ako želim zaboraviti kako je grozan svijet, ona mi je draža od alkohola.
[1] Four na engleskom jeziku znači četiri. Op. prev. [2] Ash (eng.) na hrvatskom jeziku znači pepeo. Op. prev.