Zane-Grey-Pljačkaško gnijezdo

ZANE Grey ROBBERS ROOST PLJAČKAŠKO GNIJEZDO Biblioteka „Divlji zapad”, 18

Jednog popodneva, u proljeće 1877. godine, neki se osamljeni jahač spuštao niz dugu, jezivo pustu strminu prema gazu na Zelenoj rijeci. Bio je to mlad čovjek, ali mu se na tvrdom licu i orlovskim očima čitalo zrelo irkustvo, stečeno u tom divljem kraju. Jezdio je na prekrasnu doratu, ali zaprašenu, izmorenu putovanjem i malko šepavu. Sudeći po njegovoj visini i širini pleća, jahač nije bio lagan teret, štoviše, na sedlu još bijahu puška, zavežljaj i mješina za vođu. Od vremena do vremena, jahač se osvrtao i preko ramena bacao poglede na veličanstvene, visoke klisure nalik nizu divovskih knjiga dijelom otvorenih stranica. Bio je to uporan, smotren pogled čovjeka iza kojeg su ostala važna zbivanja. Najzad doj aha na jednu stazu i ubrzo ngleda širok pojas zelenih topola, vrba i udikovine i mutnu rijeku što se probijala između golemih kamenih zidina. Na toj strani, visoko na zaravni, stajaše hrpa zelenila i skup kuća, što u takvu okolišu djelovahu čudnovato pusto. Bilo je to naselje Zelena rijeka u državi Utah, a ime je dobilo po rijeci što ju je jahač upravo bio ugledao. Jahaču je bilo nužno da do mraka stigne do naselja. Već je dva dana prošlo otkako mu je ponestalo hrane. No, sva je prilika da neće preći rijeku ako na njoj ne bude čamca. S ovako šepavim i umornim konjem ne usuđuje se preplivati te tmurne, vrtložne i pjeskovite vode. Silazio je stazom i ušao u pojas zelenila. U gustoj je prašini bilo svježih tragova konjskih kopita. Pod nogđma njegova konja prašina se dizala u oblacima. Udikovina mu je dosezala do sedla, prašina ju je pokrila i oličila žutom bojom. Kad je zašao među topole i vrbe, vidio je da su i one dobrano zaprašene. Ovaj kraj već odavno nije vidio kapi kiše. No, vonj prašine nekako se slagao s mirisom svježe vode. Još izdaljega jahač spazi kako pod jednom topolom stoji osedlan konj, oborio je glavu i brstio travu. Jahač odmah uspori te se oštrim pogledom stade ogledati unaokolo, i zasigurno je na obali rijeke opazio čovjeka prije nego je on njega uočio. Trenutak kasnije ujaha na čistinu s koje je ugledao mjesto gde je pristajala skela. Podigavši glavu, spazio je uže što je bilo prebačen preko rijeke, ovdje svezano za jednu topolu a u sredini ulegnuto. Na toj obali stajaše skela Jahač je mirno sjedio u sedlu. Znao je da je čovjek kojega je primijetio zakoračio iza vrba. Možda je to slučajno. Uto se čovjek pojavi. – Zdravo! – kratko reče. – Zdravo! – odvrati jahač. Jahač je odmah uočio da se obojica mjere i motre sličnim pogledima. U to su vrijeme za slučajna susreta ljudi očitovali neskrivenu ali ne i uvredljivu znatiželju. Jahač je u namjerniku vidio upadljivu mušku spodobu, u čizmama i s mamuzama, posivjelu od prašine, do zuba naoružanu. Lice oštrih i smionih crta bilo je zasjenjeno širokim sombrerom, pod kojim su jedino jasni bili dugački, žuti brci. Iz te sjene, nalik masci, blijedo su se caklile nekakve nedokučive oči. – Hoćeš prijeko? – upita namjernik. – Hoću. Vidim tamo skelu. Ne skrećuću pogleda s namjernika, jahač prebaci dugu nogu preko unkaša i sklizne na tlo. Za sve je to vrijeme držao namjernika na oku. – Bit ću presretan ako budem mogao preći. Konj mi je posustao. – To vidim. Krasan konj. A ja se, evo, već pun sat ovuda motam, čekam da pređem. Nadam se da će brzo na ovu stranu. – Onaj je grad Zelena rijeka, je li tako? – Tako se zove. Ti si ovdje novajlija? – Pogodio si. – Otkuda si?

– Recimo iz Wyominga – nehajno odgovori jahač. Drugi se ležerno nasmija. – Dakako. Ovo ili ono mjesto, nema razlike. Tako ti je i s imenima. Moje je Hank Hays. Svoje je ime izgovorio tako kao da očekuje da ono neznancu bude poznato, ali sugovornik ne oda da ga je ikad čuo. – Poznaješ li ovaj kraj? – upita jahač. – Prilično. – Možda bi mi mogao reći što je bolje: da Ar se ovdje zaustavim ili da produžim dalje – mirno će jahač. – I te kako bih ti mogao reci. Ali, to o mnogo čemu ovisi – odvrati namjernik i gurne sombrero na potiljak. Otkrio je lice smionih, nasrtljivih crta. – O čemu ovisi? – upita jahač. – O tome imaš li novaca. Imaš li ih? – Desetak dolara. – Ah, s tim ne možeš započeti poslove. Bar ne poštene. Sva je silesija stoke ovuda i u guštarama Prljavog sotone i u Henry-planinama. Tamo ima i dobrih družina. – Mormoni? – Pola njih, pola ostalih. Jest da je ovo Utah. ali ovdje mormone ne vole naročito. Jesi li stočar? – Nisam – zamišljeno će jahač. – Čini mi se da si za stranca kratak, jasan i iskren – odvrati Hays, koji je u jahačevom suhom poricanju očito nalazio nešto značajno. – Hej! Još jedan jahač… Danas odasvud nailaze stranci. Na stazi se pojavi zdepast, debeo muškarac na konju, za sobom je vodio još dva tovarna konja. – Još sam ga ranije primijetio. A eno i našeg skelara. Pa to je još dijete. – Vidim da imaš oštre oči. No, sad ćemo prijeko. Pošto je bacio još jedan pogled na jahača koji je tek nadolazio s tovarnim konjima, jahač poče motriti skelu. Dječak ju je bio otisnuo i sad je veslao prema matici. Skela i treći putnik stigoše na obalu otprilike u isti mah. Haysa je izgleda zainteresirao došljak i on mu se uljudno obratio, ali je dobio samo kratak odgovor. U međuvremenu, naš je jahač poveo svog. konja niz pjeskovit obronak k obali do široke ravne skele. Bila je primitivno sklepana od grubo tesanih dasaka, ali očito poprilično sigurna. Jahačev dorat bio je nešto nervozan; zazoran. Širokim osmijehom na lećastu licu mali je skelar pokazao da prepoznaje Haysa. – Koliko je prevoznina? – upita treći putnik, bradat sredovječan muškarac, naglim i zapovjedničkim tonom. – Dvadeset i pet centi. – Za čovjeka ili za životinju? – Pa, prevoznina je dvadeset i pet centi jednako za čovjeka i za životinju, po glavi. Ali, putnici mi obično daju više. Nato čovjek skide zavežljaje sa svojih konja i prebaci ih na skelu. – Pazi, pazi, kojeg li vraga ovaj sprema? – radoznalo će Hays. Odgovor je brzo dobio. Za rep jahaćeg konja onaj je čovjek privezao vodice prvog tovarnog konja, a za rep ovoga privezao je vodice drugog. Potom, držeći uzdu jahaćeg konja u ruci, stupi na skelu. – U redu, momče. Kreni. – Ali, zar nećete voditi i svoje konje? – Hoću, samo što će oni za nama plivati. Hajde, miči se. S pomoću motke skelar se odbije od obale, pa se prihvati velikog vesla i utjera skelu u struju koja je ubrzo pogna u mirnije vode na drugoj strani. Jahač je morao čvrsto držati svog nemirnog konja ne bi li ga spriječio da skoči na obalu prije nego skela pristane. – Nije ti se dopalo, je li, Doro? – reče jahač vodeći konja na obalu.

Hays otjera svog konja sa skele pljesnuvši ga po sapima, ali je cijelo vrijeme motrio debeljka koji je svoja tri konja poveo oko skele do mjesta gdje su im kopita dotakla dno. Frkćući i teško dišući, konji izbiše na obalu, a za njima pođe njihov vlasnik noseći jedan zavežljaj. – Mali – dovikne on – donesi mi taj drugi zavežljaj. – Johnny, da to nisi učinio – dobaci Hays. – Nisam ni mislio – reče dječak natmuren. – Ima li prometa u posljednje vrijeme? – Vi ste prvi za posljednja tri dana. Prije vas prošla su dva kauboja. Ali, skela ponovo radi tek dva tjedna. Rijeka je previše bila nabujala. Otac računa da će ovog ljeta naplaviti. Onaj je debeli, teško sopćući, odnosio na obalu svoj drugi zavežljaj. – Nisi jako ljubazan – reče on grubim tonom, čeprkajući po džepu u potrazi za sitnišem. Skelar pređe na obalu, a za njim i Hays. Gunđajući, očito nezadovoljan što mora pokazati debelu lisnicu, treći je putnik skelaru pružio novčanicu od dolara. – Izvoli. Vrati mi sedamdeset i pet centi. Dječak žurno vrati ostatak i s gađenjem dobaci: – Ako ikad više prođete ovuda, nećete me prevariti istim trikom. Jahač koji je sa svog mjesta na obali sa zanimanjem pratio prizor, spazi nešto od čega se lecnu. Hays je trgnuo revolver. – Ruke u vis! – naloži on. Debeljko zaprepašćeno izbeči . oči. – Diži ruke! – naglo viknu Hays. – Nemam običaj dvaput ponavljati. S tim riječima, revolverskom cijevi mune čovjeka pravo u debeli trbuh. Onaj zine i problijedi poput mrtvaca, te navrat-nanos podiže ruke što su mu se tresle kao pruće na vodi. – Što je ovo? Razbojstvo! – promrsi on. Hays segnu u njegov džep i izvuče mu lisnicu, potom ustuknu korak-dva, ne ispuštajući revolver. – A sad neka te đavo odavde odnese – naredi on, više ne obraćajući pažnju svojoj prestravljenoj žrtvi. Naš je jahač, međutim, zaključio da Hays sada više motri na njega. – Taj je lešinar dobro opskrbljen – reče Hays pipkajući debelu lisnicu. – Ako u ovoj zemlji ima zakona… platit ćeš mi za ovo – planu opljačkani putnik kinjeći se i mučeći da iznova natovari svoje konje. – Stari, budi pametan, jesi li ovdje došao u potragu za zakonom? Jedini je zakon ovdje ovo što držim u ruci… time, zna se, ne mislim na tvoj novac. Hays gurne lisnicu u džep svoga prsluka. Potom, istom rukom – dok je cijelo vrijeme držao onog putnika na nišanu – iz džepa izvuče jednu novčanicu. – Uzmi, Johnny, ovo ti je skelarina za sve nas – reče on. – Ali… oh, ovo je ipak previše – izmuca dječak koji se nekako činio uplašenim. – Nije previše, a osim toga… ne moraš se skanjivati da uzmeš jer ti nisam dao od njegova novca, to si vidio – reče razbojnik gurajući novčanicu u šake zbunjenom dječaku. Potom se obrati debeljku. – Čuj, mormonu, kada dođeš u grad ili gdje već ideš, samo reci da ti je Hank Hays ukazao dobrodošlicu. – Još ćeš ti ćuti za mene, razmetljivi lopove – bijesno odvrati mormon odlazeći. Hays vrati revolver u korice. Sad se obrati jahaču kojeg je cijelo vrijeme držao na oku. – Kako ti se ovo dopada, strance? – Lijepo izvedeno. I jako zanimljivo – odvrati jahač. – Samo to? – Samo to. Ona je tvrdica zaslužila kaznu. Podlo je podvalio dječaku. – Dakako. To me i naljutilo. Doduše, da nije izvadio lisnicu, bio bih oprezniji. – Postoji li u Zelenoj rijeci šerif? – Ako i postoji, ja ga još nisam vidio. No, sad bih krenuo. Hoćeš li sa mnom, strance? – Zašto ne? Samo, ja bih radije išao pješice. – Nije daleko. Smještaj nije loš, ali ja u gradu nikad ne spavam, samo jedem i pijem. – Ima više razloga da ostanem ovdje.

– Kako si rekao da se zoveš? – Ništa nisam rekao. – Oprosti, nisam radoznao, ali znaš, ugodnije ti je kad čovjeka zoveš po imenu. – Onda me zovi Wall, Jim Wall – odvrati jahač. – Wall. Dobro, to mi je dovoljno. Pođoše blagim usponom, pjeskovitom stazom između topola prema gradu, dok je dječak sa skele gledao za njima. Po Havsovu slobodnom držanju Wall je lako zaključio kakvo je stanje u Zelenoj rijeci. Napokon stigoše.na čistinu koja je više bila nalik trgu nego ulici, na čijem je daljem kraju stajalo nekoliko niskih odužih zgrada od kojih su neke pokušavale dočarati dostojanstvenu veličinu s pomoću lažnih drvenih pročelja što su se dizala visoko nad prizemnicama. Za prečagama i stupovima nije bilo vezanih konja. Nigdje nikakvih kola, samo nekoliko besposličara na vratima. Iza nasalja, ali podosta dalje od njega, dizala se orijaška klisura što se sada rumenjela na odbljesku smiraja. Snježni joj se plašt bijelio na grebenu. – Pleše li se u ovom gradu? – upita Wall.. – Na žalost, tu ćeš slabo plesati. Je li ti to slabost? – Ne bih mogao reći da mi je slabost. Za posljednja dva puta što sam bio na plesu, u meni se stvorila želja da od plesa bježim što dalje. – Žene? – naceri se Hays. – Ali, ne mojom krivicom. – Ne bih rekao da će te one baš lako mimoići. No, ovdje nemaš sreće, jer osim par starih baba i nekoliko mladih žena do kojih ne možeš doći ni na milju daleko, ovdje nema drugih žena. – Za mene to nije nesreća, ali bih po tvom tonu rekao da za tebe jest. – Mene su žene dosad upropastile – odgovori Hays. – Tko bi to po tebi rekao. – Nikoga ne možeš suditi po izgledu. – Tu se ne slažemo, Hays. Po izgledu uvijek znam s kim imam posla. – Pa što o meni misliš? – upita Hays glasom više oporim nego šaljivim. – Neću ti laskati već pri ovako kratkom poznanstvu. – Hm!… Tu smo – reče Hays zastavši pred jednom zgradom od crvenog kamena. – Sto misliš, kamo je pošao onaj debeljko što si ga olakšao za lisnicu? – upita Wall koj; očito nije smetnuo s uma opljačkanog čovjeka. – Po svoj prilici, sad je na putu za Moab. To je mormonsko naselje na rijeci. Nešto dalje odavde postoji jedan mormonski ranč. Ali, siguran sam da ovdje nećemo naletjeti na tog lešinara. – Ovo je tih grad – više za sebe promrmlja Wall. Na vratima se pojavi riđobrad muškarac. Na grubom je natpisu izblijedjelim i jedva raspoznatljivim slovima stajalo da je tu gostionica i prenoćište. – Zdravo, Riđi! – Zdravo, Hank! – Jesi li možda vidio jednog debeljka s licem kao da su ga pčele ubole? Jahao je na riđanu i vodio dva tovarna konja. – Za toga pitaš? Prošao je kroz grad vrišteći kako su ga orobili – naceri se čovjek nazvan Riđim. – A tko je taj, Riđi? – Neka ga vrag zna. Bit će kakav mormon. Bar mi je tako rekao Srećko. Kad se taj tip prestao derati kako traži šerifa jer su ga orobili, Srećko, koji se tu našao, samo mu je dobacio: – Čuj, prijatelju, budi sretan što ti je ostavio kožu. Na to je debeljko odjahao kao da ga svi đavoli gone. Iz Riđovih riječi Jim Wall izvede još nekoliko važnih zaključaka. – Želim smjestiti konja – kratko reče Wall. – Staja ti je otraga. Ako Jake nije tamo, sam ćeš naći vodu, sijeno i sve što ti treba. Hays sjaha sporo i naporno, vidjelo se da je tog dana dugo bio na konju. – Umoran sam kao pas. Pošalji tu lijenčinu Jakea po mog konja.

Zgrada je bila posljednja u ulici. Wall uoči topolik što je ležao odmah ispod strmine, nekoliko stotina jarda dalje. Spomenuta staja nalazila se nešto podalje iza zgrade, na kraju jedne ograde. Wall zaokrenu za jedan ugao da uđe u koral i tu se sretne s mladićem koji se vukao kao da su mu svi udovi slomljeni. – Hej, jesi li ti Jake? – Nema sumnje. Želite utjerati konja? – odvrati mladić na kojem su se najviše isticali njegovi stršeći zubi. – Hoću, ali ću se sam pobrinuti za njega. Tamo ispred gostionice stoji neki Hank Hays. Zove te da mu dođeš po konja. Znaš li ga? Umjesto odgovora konjušar potrči da je sve prašilo. – Dosta si mi rekao – izgunđa Wall, osvrćući se za onim što mu je bilo potrebno. – Gospodin Hays dobro stoji u Zelenoj rijeci, bar što se tiče ove družbe. Dok se starao za svog konja, koješta je u mislima prebirao. Još se poodavno naučio da tek tako ujaše u nepoznat logor ili naselje. Da hitro donese sud o ljudima, postala mu je navika, nužna poradi samoodržanja. No, Utah leži daleko na zapadu i u većoj divljini nego krajevi kojima je godinama lutao. Dopalo mu se neizmjerno prostranstvo kraja, tlo uzvaljano kao džinovskim valovima, živobojne kamene zidine, samotni grebeni i tajnovito crne i crvene planine. – Dobro, stari moj, već si zaboravio kad si posljednji put imao pregradak u štali. Uživaj dok možeš, možda neće dugo trajati. Kad je krenuo natrag, cio se zapad bio pretvorio u veličanstven bijes crvenila i žutila. Uživao bi da je sada negdje visoko na onim stijenama, da zuri prema Henry – planini što je cio dan gledao. Odavde mu zgrade i stablje priječe dogled. Na istoku, preko rijeke, vidjela se sjenama ošarana žuta strmina što se penjala do klisure nalik hrptu knjige, oko koje se već sastavljala tama. Bio je navikao da nikad ne zaokreće iza ugla ulice ako unaprijed ne zna što je pred njime. Tako je i sad prvi zapazio Hanka Haysa kako razgovara s dvojicom njemu nepoznatih ljudi. Tek ih je njegov spor korak, praćen zveckanjem mamuza, upozorio na njegovo prisustvo. Primijetio je da nema Riđeg. – Ah, tu si! – progovori Hays. – Upravo sam o tebi govorio. Ovo je Srećko Jack a ovo Brad Lincoln… Momci, ovaj stranac tvrdi da se zove Jim Wall. Ljudi promrsiše nekakve pozdrave, ali nitko ne pruži ruku. Pogledi su im kazivali više nego škrte prigodne riječi. Wallu je čovjek koji se nazivao Srećkom Jack posve odgovarao njegovu imenu. Od njegova su izgleda jedino odudarali revolveri koje pogled nije mogao mimoići. Poput Hanka Haysa, i on je nosio dva revolvera. Međutim, za Walla to nije bilo od naročita značenja. Onaj drugi, Lincoln, bio je čovjek koji će zadržati svačiji pogled – tamnoput, crnokos, nemirnih očiju, a cio. njegov izgled nije odavao ništa kaubojskog. – Popijmo nešto – predloži Hays. – Slažem se – reče Wall – ali već dva dana ništa nisam jeo. – Riđi nam sprema večeru – odgovori Hays, otvarajući vrata. Unutrašnjost gostionice, osvijetljena lampom, bila je pretenciozni ja od pročelja zgrade. Pod je bio kamen, šank upadljivo iskićen nizom zrcala i slikama razgolićenih žena, bocama i čašama. Za šankom je stajalo i pilo nekoliko grubo odjevenih ljudi, koji odmah umuknuše čim opaziše da se primiču Havs i njegovi drugovi. Na kraju velike prostorije, pred kaminom u kojem je gorjelo nekakvo pruće, dokono su sjedila tri kauboja. U lokalu je bilo nekoliko stolova, ali je samo za jednim sjedio neki čovjek koji se presavio i lice položio na stol. Iza jednih otvorenih vrata dopirao je primamljiv miris pržene šunke. Došljaci se poredaše pred šankom, gdje im Riđi natoči piće. On je očito bio i barmen i vlasnik lokala. Wall nije propuštao ni najmanji detalj. Hays je svoj viski ispio čist i u jednom gutljaju. Srećko Jack s čašom izvodio komedije, dok je Lincoln ležerno pijuckao. Wallu pak piće nije bila slabost. Zapravo on sebi nije smio dozvoliti nikakvu slabost. Ali, znao je popiti kad su mu to prilike nametale, a sad je za to svakako imao čvrstih razloga.

– Kauboj? – upita Lincoln, koji je stajao pokraj Walla. – Jesam, ali posljednjih godina nisam mnogo jahao za stokom – odgovori Wall. – To se i vidi po tebi. Otkuda si? Iz Wyominga. – Iz daleka si, brate. Ne poznajem taj kraj. Kamo si nakanio? – Nikamo određeno – oprezno odvrati Wall. – Možda ću ovdje pokušati pronaći posla. – Brišeš? – nakon stanke upita Lincoln. Wall spusti čašu i okrene se Lincolnu. Pogledi im se ukrižiše. – Zalaziš u osobne stvari! – hladno će Wall. – Ni najmanje. Čak nisam ni znatiželjan. Samo te pitam. – Pa što si mislio pod tim – brišeš? – Traži li te tkogod? – Ne stidim se reći. Ima ih više. – Sklanjaš li se od njih? – Ne od njih – prezrivo odgovori Wall. – Tako sam i mislio. Prijatelju, imaš izgled, oko, pokret i šaku revolveraša. Slučajno poznajem taj soj. – Jel? Pa, ako je tako, nadam se da mi to u Utahu nitko neće zamjeriti. Uto Hays, koji je pratio ovaj kratak razgovor, uskoči autoritativnim tonom: – To će ti, brajko moj, zamjeriti na cijelom Zapadu. Gdje god se okreneš, naletjet ćeš na neku prokletu ludu koja gori od želje da se s tobom ogleda! No, za moju družnu to je dobra legitimacija. – Za tvoju družinu – potvrdi Wall kao da podvlači pljačkaševu tvrdnju o nečemu određenom i izvjesnom. – Svakako. Ne obaziri se na Brada. On je radoznalac i nema dlake na jeziku. Hajdemo na večeru… Momci, naći ćemo se kasnije. Wall pođe za Haysom u stražnju sobu, gdje ih srdačno dočeka jedra žena i mahne im rukom da sjednu za stol. – Riđova žena, odlična kuharica! – reče Hays. – Hajde, sjedi. Jeli su šutke. Na kraju, puna želuca, Jim Wall je razmišljao kako bi najbolje bilo da se pričuva tog osjećaja dobrostanja i blaženstva. – Hoćeš li cigaru? – ponudi ga Hays. – Ovdje ih nemaš svaki dan. – Dobra cigara nikad se ne odbija. – Iziđimo da malo porazgovaramo prije nego se priključimo momcima – predloži Hays. Vratiše se u gostionicu, u kojoj nije bilo nikoga osim Riđog, zaposlenog punjenjem petrolejke. – Otišli su dočekati kočiju. Upravo treba stići. – Kočiju! Otkuda? – Ne sekiraj se, sa zapada – nasmije se Hays. – Ona s istoka neće doći do… stani malo, da se sjetim koji je danas dan. – Subota. – Tako je. Znači, do petka. A tada tebe ovdje neće biti. – Zar? A gdje ću biti, obzirom da, kako se čini, sve znaš? – Možda ćeš biti u raju, gdje ćeš jesti zabranjeno voće – odvrati Hays. – Čuj, Wall, ti si prilično težak tip. Imaš li određenih razloga zbog kojih ne možeš biti dobar mladić? – Kad me već pitaš, imam ih – zamišljeno odgovori Wall. – Vrlo dobro, hvala na iskrenosti. Bolje ću te razumjeti. Ne pitam te koji su to razlozi – odmjereno će Hays. Ritnu vatru što je zgašnjavala, prignu se i dohvati jedan ugarak, pripali cigare i ispusti oblak dima. – Aaah! podsjeća me na trgovinu što sam je u svoje vrijeme vodio u Zapadnoj Virginiji… Cime si se ti ranije bavio? Wall se nasmija. – Neko sam vrijeme bio seoski učitelj, prije dvadesete godine. – Neka me đavo ponese, valjda se šališ? – zbunjeno će Hays. – Ne šalim se. Znam da je smiješno. Prije večere toga se ne bih ni sjetio.

– Zaista je čudno kakvim se sve zanatima čovjek bavi za svoga života. No, mene zanima sadašnjost. Htio bih te nešto upitati. – Samo naprijed. – Nisi mi valjda zamjerio što sam opljačkao onog staroga lešinara na skeli? – Nisam. Još nisam vidio odvratnijeg čovjeka. – Dobro. Ja bih to učinio i da nisam bio izazvan. Mijenja li to, po tvom mišljenju, nešto na stvari? – Ne bih mogao reći. Mene se to ne tiče. – Pa neka te se tiče. – Hays, ti nešto obilaziš kao mačak oko vruće kaše – Wall će odmjereno. – Otvoreno reci što imaš. – Da, tako će biti najbolje – reče Hays kao za se, motreći svoju cigaru i sporim prstom otresajući pepeo s nje. Potom upre pogled u žeravicu u kaminu. Wall osjeti da je Hays u tom trenutku prvi put nenamješten, premda se dosad ne bi moglo reći da je bio neiskren. No, njegova iskrenost više je bila oznaka njegova položaja nego karaktera. – Rekao si da si švorc? – opet preuze Hays. – Bit ću kad platim večeru i konak. – To prepusti meni. Dat ću ti i nešto novaca. Bi li se priključio našoj igri? – Jesu li to uvjeti za zajam? – U mene nema uvjeta. Novac nije važan, lako dođe lako i ode. – Onda ti hvala. Pozajmit ću pedeset dolara. Bit će mi dovoljno dok se ne snađem. – Stvar je u tome, prijatelju, što ću se ja postarati da se snađeš. – Nagni se bliže, da se ne čuje – povjerljivo će Hays, pa proslijedi: – Kad sam danas opljačkao onoga mormona, pokazao sam ti svoje pravo zanimanje. Ali, obzirom na moje račune, to je bila greška. Da nije bio mormon, požalio bih što sam to učinio… Poslušaj. Odnedavna radim s jednim rančerom ovdje u Henry-planini. To ti je neki Englez, ima više novaca nego pameti. Zapravo se može reći da je neizmjerno bogat i neizmjerno lud. Ovo je krasan kraj i njime je oduševljen. Kupio je deset tisuća grla stoke i puno konja. No, oko njega ima nekih sumnjivih kauboiskih družina, a bogme i otvorenih, pravih pljačkaša i stokokradica. Taj je ludi Englez, zove se Herrick, došao na ideju da unajmi tko god mu se ponudi, kauboje, jahače svih vrsta, revolveraše i ostalu ološ. S jednom tako izabranom družinom želi se suprotsaviti cijelom kraju. Što kažeš na to? – Ideja je originalna ali nepraktična. Ne vidim kako će izaći na kraj s tim ološem – zainteresirano odvrati Wall. – Dobro govoriš. Međutim, mene ne zanima praktičnost te njegove ideje. Herricku sam se mnogo dopao, uzeo me za svoga poslovođu, kako on to zove, i dao mi zadatak da, gdje god znam, tražim dobre jahače i strijelce. I eto, danas smo se nas dvojica slučajno sreli. Mislim da će to obojici biti korisno. – Zaključio si da sam i ja dobar jahač i strijelac, je li tako? – Ta zna se. Malo mi treba da odvagnem čovjeka… Uz to, nemoj smetnuti s uma da te ništa ne pitam. – To sam već uočio. Nastavi. – Predlažem ti da pristupiš mojoj družini – produži Hays. – Bradu se nisi dopao, to sam odmah vidio. Ali, on je i sam revolveraš, čudan svat, ljubomoran i sumnjičav čovjek, kakvi su obično takvi ljudi. Već je, ni sam ne znam koliko, poskidao tobožnjih teških ubojica željnih slave. No, u mojoj je družini, pa držim da se već nekako možete trpjeti. Meni je kost u grlu neki Heeseman. – Heeseman. Tko li je taj? – Hoćeš li o ovome šutjeti u slučaju da se ne udružiš sa mnom? – živo upita Hays. – Hoću, od mene nitko ništa neće čuti. – Heeseman je glavni stokokradica iz Kanjona crnog zmaja. Od okolnih rančera nitko to ne zna, ali ja znam. Ima malenu ali žestoku družinu. Tko zna kako, dočuo je za Herrickov plan.

Đavo neka ga nosi, odmah je pokupio prnje i s cijelom družinom otišao u Henry-planinu i pristupio Herricku. – Znači, i Heeseman je uočio priliku koju si ti uočio? – tiho će i mirno Wall. – Da, baš tako, upravo sam to htio reći – neprijazno odvrati Hays. – Ali, aduti su u mene, u svoje sam siguran. Nema sumnje, između njih će doći do razmirica. Prije ili kasnije, stvorit će se dvije skupine, a Sto prije se potuku, to bolje. – Jasno mi je. Zavadi pa vladaj. – U svakom slučaju, ja nisam stokokradica – iziritirano se osovi Hays. – Oprosti, ako te smijem pitati, hoćeš li mi reci što si ti zapravo? – Jesi li ikad čuo za Henryja Plummera? – Možda i jesam, ali se ne sjećam. – Plummer je carevao prije kojih desetak godina, najprije u Montani, kasnije u Iđahu. Bio je to najveći pljačkaš kojeg je dao Zapad. Rodio se na Istoku, bio je iz dobre obitelji i školovan čovjek. No, zlatna ga je groznica privukla, ali nije bio čovjek od lopate. Stao je operirati po nalazištima zlata. Bio je u službi zakona, a istodobno vođa najveće pljačkaške bande što ju je granica ikad vidjela. Godinama je tjerao strah u kosti kopačima, poštanskim kočijama, putnicima Wells-Fargoa. I… svojim sam očima gledao kako ga vješaju. Bio sam u njegovoj družini, tada sam još bio mlad. – Hvala na povjerenju, Hays – iznenađeno će Wall. – Mora biti da te jako zanimam, kad mi pričaš takve stvari. – I te kako! Samo mi nije drago da me netko svrsta među stokokradice. – Znači, to je za tebe prenisko, je li?… Dobro, a sad mi reci kakvi su tvoji planovi s Herrickom? – U svakom slučaju, nikakva jeftina i bijedna krađa stoke… No, to u našim odnosima nije ni važno. Jedno želim znati: hoćeš li stupiti u moju družinu? – Pa… ovisi, Hays – zamišljeno će Wall. – Je li ti možda savjest ne dozvoljava? Upamti da nisam radoznalac. – Ni govora. Ja sam kidnuo iz zatvora u Cheyeneu. – Zbog čega si bio unutra? – Ubio sam jednog čovjeka. Htjeli su me objesiti. – Tako… Jesi li glatko kidnuo? – Ne baš glatko. Morao sam ubiti čuvara. – Kad je to bilo? – Prije nekoliko godina. – A odonda? – Stalno sam zapadao u kojekakve gužve, izvlačio sam se s revolverom. Naprosto nisam mogao naći mira. Zato sam i zašao daleko na Zapad, gdje nitko nije čuo za mene. – Hvala ti. Sad mi je bolje, kad si mi uzvratio povjerenje. Računam da nisi spao na krađu. Jesam li pogodio? – Jesi. Ali, često sam se nalazio na rubu krađe – s gorčinom će Wall. – Pa, ti si zvijer koju love. Nemaš ni prebijene pare. Jasno je da se nalaziš u veliku iskušenju, na raskrižju. – Još jedno pitanje. Ima li taj Herrick obitelj? – Nema nikoga. Čuli smo da mu dolazi sestra, ali se nije pojavila. – Sestra? Bilo bi divno da se pojavi! – Pa, ako do toga dođe, neka se snađe kako zna, jer ovo nije kraj za žene. Jimu Wallu se učini da je ta posljednja primjedba u njegovu duhu stvorila određeno osjećanje prema tom čovjeku koji sam za sebe tvrdi da je pljačkaš. Tek sad, od tog trenutka, Wall je osjetio nekakvu antipatiju i odvratnost prema tom čovjeku. Međutim, neobično ga je zanimala situacija na koju je slučajno nabasao. Zelja za pustolovinama oduvijek je igrala veliku ulogu u događajima što mu pretvoriše život u nadasve opasnu bujicu.

Hays naruči piće i navali da se rukuju, što učini na svečan način, kao po kakvu kodeksu časti među lupežima. Nešto kasnije, gostionica se stade puniti bučnim muškarcima teška koraka. Među njima bijahu i Srećko Jack, te Lincoln i nekakav orijaš riđosmeđe brade, kojeg Hays predstavi kao Montanu. Možda je nekad bio kopač, ali je njegova ruka, što ju je srdačno pružio, svojom mekoćom odavala da već odavna nije vidjela teškog rada. Šutke prihvaćajući situaciju koja Wallu nije bila sasvim nepoznata, ti su se ljudi držali rezervirano, malo su govorili a mnogo motrili. Brad Lincoln je imao prodoran pogled čovjeka kojeg nećeš iznenaditi tek olako. Jim Wall se držao slobodno, u njemu je bilo nekog užitka što ga već odavna nije okusio. Gostionice, krčme i kockarnice bijahu mu dobro znana mjesta, od zloglasna Dodge Cityja do Kalispela, ali se nikad nije našao u nekoj gostionici nalik ovoj u Zelenoj rijeci u Utahu. Nigdje nije bilo tipična kockara s crnim kaputom, niti polugole djevojke iz plesnih dvorana, ni dugokosa nazovi revolveraša koji traži jeftinu žrtvu da bi urezao novu crtu na dršku svog revolvera. Oči je bolo što nema kauboja, premda je prije večere Wall vidio trojicu. Bilo je dvanaestak prijevoznika, kopača i stočara, a preostale, bit će desetak njih, Wall je nakon oštra promatranja svrstao u kategoriju sumnjivih. Uto uđe jedan čovjek, naizgled traper. Na njemu .je bilo ruho od jelenske kože, odudarao je među onom gomilom. Bartender Riđi je imao pune ruke posla prodavajući viski po pola dolara čašu. – Čini mi se da ovdje ne nedostaje novaca – reče Wall Haysu, koji je neprestance motrio unaokolo. – Otkud im novac? – Vidim da si iznenađen. I ja sam se u svoje vrijeme iznenadio. Ovo je mjesto poštanska stanica na linijama za Utah i zapad. Ima dosta prometa. Osim toga, prema Henry-planini leže ogromni pašnjaci. Na jugu su ponajviše mormoni. – Shvaćam. Ali, tamo kod šanka najmanje šestorica nisu ni putnici, ni rančeri, ni jahači. – Znaš, što se toga tiče, u ovim krajevima svi ljudi moraju biti jahači. Daleko je od jedne do druge vode. No, svejedno imaš pravo. Ovdje je nekolicina njih koje dosad nisam vidio. – Tko je onaj dugački što je onako natukao šešir, te mu vidiš samo vrh crne brade? – To je Morley. Tvrdi da je rančer. Ali, ako on nije vođa družine Crnog zmaja, onda sam ja sveti Petar. – A onaj što onoliko galami, onaj u pledu? Taj pod svakim pazuhom ima po jedan revolver s drškom okrenutom prema vani. – Vraga mu, kakvo oko imaš! Ja to nisam primijetio. Zove se Stud, prezime mu ne znam. Nisam baš oduševljen njime. Tog trena vratnice se treskom raskriliše, gurnute nečijom snažnom šakom, i uđe zdepasta žena koja je sijevala pogledom. Glavu je omotala crvenim rupcem, u hodu je u teškim cokulama nabadala poput muškarca. – Same Buttleru, odmah da si se odatle pokupio – zapovjednički zagrmi prema jednom muškarcu koji se s ostalim naslonio na šank. Taj se poletno odvoji od svojih drugara i usred njihova smijeha i upadica pokorno izađe za ženom. – To je žena kakvu bih ja morao imati – s divljenjem će Hays. – Hajde da zaigramo partiju pokera. – Dakako, ali nećemo sami. – Imaš li novaca, Hank? – upita Srećko Jack. – Kad si me vidio bez novaca? Brade, pronađi dečke za poker. Samo nemoj zvati Studa. Taj sigurno ne vježba na pasijansu. U lokalu su bila dva kartaška stola, od kojih je jedan bio zauzet. Lincoln pođe unaokolo da pronađe kartaše i vrati se s Morleyjem i onim orijašem riđosmeđe brade, Montanom. – Znači, igramo u šestoro. Hodi, Wall, sjedi – reče Hays. – Udarit ćemo mali, prijateljski poker. Nema limita. Wall se nasmije. – Ne bih mogao igrati ni da je limit cent. – Ja ću ti dati.

– Ne, hvala. Drugi put. Radije ću gledati. – Oprosti, prijatelju, ali gledaoci nam nisu po volji – neljubazno će Morley. Tek što su sjeli, dogega se onaj za kojeg je Hays rekao da se zove Stud. Bio je malena rasta, ali snažne građe, po svemu čovjek kojeg ne bi bilo dobro sresti na samotnom i tamnom mjestu. – Jeste li me namjerno izostavili? – upita očito se obraćajući Haysu. – Lincoln je zvao na igru – mirno odgovori Hays, odvraćajući Studu jednakim pogledom. – Pozvali ste moje prijatelje, a mene niste. – Dobro, ako ti je toliko stalo, sjedi s nama – reče Hays gladeći špil karata. – Ali, ako želiš znati, znaj da nisam baš oduševljen kartati s tobom. – Kaniš li me vrijeđati? – oštro će Stud, desna mu se ruka podiže do skuta otvorena pleda. Da još ranije nije zamijetio one dvije izbočine ispod pleda, Wall bi sad iz tog pokreta odmah shvatio za čim Stud poseže. Čovjek je po svoj prilici bio prznica i kavgađija kojeg je boca činila nerazumnim. – Ni govora – odvrati Hays, naslanjajući se na naslon stolice. I on je uočio Studov pokret. U njegovim je blijedim očima bljesnuo sitan hladan sijevak. – Samo sam htio reći da si predobar kartaš za Hanka Haysa – nadostavi Hank. – Nemam novaca na bacanje. – Predobar, je li? U redu, prihvaćam to kao kompliment. Volio bih vidjeti kockara koji ne želi biti predobar. Samo, ako moje drugare pozivaš na igru, a mene ne, to je sasvim druga pjesma. – Sjedi, Stud – prihvati Hays uljudnim tonom i stade miješati špil. – Večeras osjećam da mi je sreća sklona. Prošli je put sve išlo po tvome. Tako je počela igra, sa Srećkom Jackom i Wallom kao kibicima. Morley je i gestom i rječju neuvijeno negodovao što mu Wall stoji iza leđa. – U redu, promijenit ću mjesto s tobom – susretljivo reče Hays, ali je očito bio ljut. – Ne uznemiravaj se, Hays – mirno će Wall. – Džentlmena je sigurno strah da ću odati što ima u ruci. Ako nemaš ništa protiv, stat ću iza tebe. Hays je od prve runde imao sreću. Morley nije ni gubio ni dobivao. Brad Lincoln je ponajviše gubio. Orijaš Montana bio je igrač – ziheraš, igrao je samo kad je imao dobru kartu. Stud je pak bio kockar koji je, da bi mogao razviti svoju igru, tražio dostojnog protivnika. Ali, nije htio čekati da mu se sreća osmjehne. Nikad nije – pasirao, već je igrao u svakoj rundi. Izgleda da nije bio najvještiji u dijeljenju karata, te nije umio sebi namjestiti dobru – ruku kad je na njega bio red da dijeli. Gledajući ga onako natmurenog, Wallu pade na pamet da se pokaže nezainteresiranim za igru i tobože upre pogled u kamin. Ubrzo je uočio da je partija pokera vrijedna njegove najveće pažnje. Uzgredan razgovor, ukoliko bi se takvim mogao zvati, vodio je neizbježivom sukobu, posebno zahvaljujući kockaru Studu. Ljudi za stolom su bili opaki tipovi. Wall je znao da u ovom kraju život mora biti surov. Drugog zakona nema osim zakona metka. I u Wyomingu i Montani bilo je surovo, sjeti se Wall, ali je bilo određenih ograničenja što su se svakome nametala. Bilo je šerifa, sudova, zatvora i nečega mudro smišljenog da sputa odmetnike, desperade i pobješnjele kauboje – konopac. U više je navrata Wall bio nazočan kad se čovjek trzao o konopcu prebačenom preko topoline grane. Najpozornije motreći Studa, na koga je usredsredio svu pažnju, Wall opazi kako kockar izvodi prilično vješt trik s kartama koji se mogao uočiti samo s mjesta na kojem je sjedio Wall. Usprkos tome, zla je sreća toga dana odabrala baš Studa. U tu je rundu uložio svu svoju gotovinu, a potom je s krajnjim samopouzdanjem posudio još novaca od Morlevja. Svejednako nije uspio prisiliti Haysa da – plati i stane. Sad mu se oduševljenje ponajprije izmetnu u čuđenje, zatim u dvojbu; iz dvojbe pade u očajanje, da bi se najposlije u njemu razbuktao nemoćan bijes, što je dokazivalo kako je on zapravo slab kockar. Najzad je graknuo: – Dobro… plaćam! Evo što imam. Tresnu na stol ful asova. Hays je u toj rundi zamijenio tri karte. – Stude, čisto mi je krivo što ti moram pokazati što imam – razvuče Hays. – Samo ti pokaži! Okreni ih. Rekao sam da plaćam.

Nato Hays blagom rukom raširi četiri desetke i odmah gramzivo privuče pot k sebi. Stud je zurio užagrenih očiju. – I zamijenio si tri karte!… Znači, išao si na par desetki? – Nikako! Zadržao sam jednu desetku i jednog asa – ležerno odvrati Hays. – Imao sam – špurijus, Stude. – Ti bi i mrtvom Crncu smakao bakrenjake s očiju! – Ho-ho! – grokne pobjednik, ali je među onom šestoricom bio jedini koji je nalazio da je situacija smiješna. Uto mu sinu. – Stude, shvatio sam da se šališ. – Zar? – sikne Stud. – Dakako – potvrdi Hays, tonom koji se hladio. U blijedim mu očima zasja nekakav zelenkasti sjaj. – A sad znaj da se nisam šalio. – Vidiš, kad te bolje zagledam, primjećujem da nisi naročito veseo. A kako bi bilo da mi kažeš što si mislio s tim? – Navlas ono što sam i rekao. – Da, razumijem, nisam baš toliki idiot. Ali, reci ti kakve veze imaju tvoje riječi s našom igrom? – Imaju to da si sebi namjestio one tri desetke – jarosno će Stud. Odjednom se igrači oko njih uzmuvaše, stolice zastrugaše, jedna se prevrnu. Sad su Stud i Hays bili sami za stolom. – Ti si prokleti lažov! – zapišta Hays, a lice mu najednom pocrnjelo. Tog se trenutka Jim Wall odluči umiješati. Spazio je i shvatio sijevak u Studovu oku. Ako dođe do trzanja, Hays će biti u nepovoljnu položaju. A Wall je shvatio da ga Stud može i želi ubiti. – Stanite! – dobaci Wall glasom od kojeg se ona dvojica ukočiše. Odvoji se od kamina na koji se naslanjao i iskroči naprijed. Hays se ne okrenu Wallu, ali reče: – Drugaru, miruj. Umijem izaći na kraj s njim. – Ruke k sebi, strance – opomenu Stud, po kojem bi se reklo da u isti mah motri i Haysa i Walla. Doduše, njih dvojica bili su gotovo jedan iza drugog. Kockar nadoda: – Ovo se tebe ne tiče. – Samo sam htio Haysu reći da sam vidio kad si digao asa s dna špila. – Istina, Wall je isto tako mogao potsjetiti i na neke Haysove trikove što su mu također pali u oči. – Sto! Tako je, znači, sebi domirio ful! – zagrmi Hays. – Baš kao što rekoh. – U redu, neka tako bude – ubitačno ledenim tonom prihvati Stud. – Ako pošteno tvrdiš da se nisi poslužio nikakvim trikom, potegni revolver. Ako ne, začepi gubicu. Taj je zahtjev bio tipičan za osebujno shvaćanje među lopovima. Hays je ušutio. Maleni je kockar znao s kim ima posla i odvagnuo je svoga protivnika, te je sad svoje smrtonosne nakane usmjerio na drugu stranu, tamo gdje mu ishod nije bio siguran. Takav je čar nesigurnosti donio smrt mnogim Zapadnjacima. – Jim Wall, je li? – drsko upita. – Na vašu službu – otpovrne Wall. Slutio je kakve se misli predu u kockarevu mozgu. Studu je trebalo vremena, u strancu je vidio nepoznanicu o kojoj mu nije bilo lako donijeti odluku. Nagon mu je tražio krv. ali njegova volja ili moć nisu bile na visini tog zahtjeva. Jim Wall je sve to shvatio. Među njima dvojicom postojala je velika razlika. – Priznajem da sam varao – tvrdo će Stud. – Ali, ne dozvoljavam nekakvom strancu da me potkazuje. – Dobro, i što sad? – upita W.all. Procijenio je da je minuo trenutak kad mu je bila potrebna najveća opreznost.

Što sad – to Stud nije znao. Bilo je to jasno kao na dlanu, a također je bilo jasno da žudi za krvlju. S druge strane, Wall nimalo nije želio ubiti toga tvrdolgavog kockara i galamdžiju. Te dvije suprotne nakane bile su očite. U njima je ležala Wallova snaga i Studova slabost. Prisutni su gotovo zadržavali dah. Wallovo ležerno pitanje okonča Studovo krzmanje. Tijelo mu se tek malo zguri. Njegove mršave, tamne, malene šake lakim se trepetom digoše sa stola. – Ne trzaj! – izdere se Wall. – Nema toga koji bi sjedio za stolom i trgao prije mene. – To ti lažeš! – zasopta Stud. Ali, Wallov je izazov oslabio njegovu nakanu. Ćelo mu se orosi kapljicama znoja. – Pod svakim pazuhom kriješ po jedan revolver – prezirno će Wall. – U mom kraju ljudi tvoga kova ne žive dugo. Kockarove nervozne šake. nalik kandžama, opustiše se i ponovo padoše na stol. Opća napetost popusti. – Hodi, Stude – reče Morley. – Hajdemo odavde. Zasad potučen, zlobna pogleda, Stud ustade stružuči nogama. – Hayse, nas dvojica smo kvit – reče osorno. – A s tvojim novim drugarom drugom ću prilikom izravnati račune. – U redu, Stude. I s moje strane nema zamjerke – razvuče Hays. Malešni kockar pođe k šanku, a za njim Morley i orij as riđosmeđe brade. – Naruči mi piće – muklo će Stud. – Ja sam švorc. Ispiše po čašicu i napustiše lokal. Tek se tada Hank Hays okrenu, lice mu je bilo upadljivo blijedo. – Jime, taj je kučkin sin zaista imao dva revolvera pod pazuhom. Da mi nisi rekao, ne bih opazio. Kučka jedna, on bi me ubio! – Bi, Hayse – ozbiljno odvrati Wall. – Nezgodno si sjedio. Trebao si na vrijeme ustati, čim si vidio da se zameće kavga. Hays obrisa znoj s lica te pogleda Walla drugačijim pogledom. Priključiše im se Srećko Jack i Brad Lincoln. Lincolnov je pogled bio sadržajniji od ma kakvih riječi. – Brade, kamo si se ti djenuo? – upita Hays. – Promatrao sam sa strane. – Da, to mi je jasno… Jime, sad sam ti dužnik. Baš ovog puta nipošto se ne bih povukao, a gledaj što bi me snašlo. Budi siguran da ti to neću zaboraviti… Volio bih nešto znati. – Što to? – Jesi li ga blefirao? – Ne bih rekao. Prije bih rekao da sam ga pročitao. Bio sam prilično siguran da neće trgnuti. Ali, da je samo makao… – … to bi mu bio posljednji dan u životu – dovrši Hays. – Znaš li ti da je Stud ovdje na zlu glasu, poznata je njegova brzina u trzanju revolvera. Već je ubio… – Bah! – prekide ga Wall raspoloženo. – Ljudi koji umiju baratati revolverom ne nose ga na onakav način. – To sam vidio samo kod njega, barem u ovom kraju – odvrati Hays. – Znaš, kad sam ga izazvao, nisam skidao očiju s njegovih šaka što su mu ležale na stolu. Mislio sam da bi mi bilo jako lako Ustrijeliti ga i sve sani se ttaka– njivao da to zaista i učinim. I, vraga mu paklenog, kako bi on mene lako izrešetao! – Ne bi, jer sam ja tu stajao… Hajdemo na počinak, Hayse. Pospan sam. – Dobra ideja. Poći ćemo svi. Popijmo još po jednu na moj račun. Svrstaše se kraj šanka. – Jime – reče Hays odlažući čašu – čudno kako ponekad čovjek lako odvaže drugoga. Ne samo da si ti odvagnuo Studa, već sam i ja, dolje kod skele, čim sam te vidio, naslutio da si ti čovjek kojeg vrijedi imati uza se. U tvoje zdravlje!

Koji trenutak kasnije zaželješe Riđem laku noć i izađoše. Noć je bila mračna, vjetrovita i hladna. Vjetar je cestom gonio i vitlao prašinu. Zvijezde su žmirkale hladnobijelim svjetlom. Mrke i crne dizale su se klisure, činilo se kao da su se prijeteći nadvile nad naseljem. – Gdje ćeš spavati? – upita Hays. – U štali, tamo sam ostavio konja i zavežljaj. – Nazivaš li ti zavežljaj krevetom? Dođi spavati u pravom krevetu. – I ovako će mi biti dobro. Sto ćemo sutra? – Baš sam na to mislio. Otprašit ćemo iz Zelene rijeke. Ovdašnji zrak nije najzdraviji za nas, obzirom da je ovo Morleyjeva jazbina. Osim toga, ja sam krcat novcem, pa bih ih jamačno izgubio. Predlažem da sutra lijepo dignemo sidro i odjezdimo za Herrickov ranč. – Nemam ništa protiv. – Što ti misliš, Brade? – Idem i ja, Hank, ali samo zato što mi se ne pruža nikakva druga prilika. Kako ja slutim, taj tvoj novi posao može donijeti neviđeno zlo. – Tako kažeš! A ti, Srećko? – Meni to silno zvuči, Hank – odvrati Jack ushićenjem koje je moralo biti neizbježno u čovjeka s takvim nadimkom. – Dobro. Onda, laku noć. Naći ćemo se ovdje rano u jutru na doručku – zaključi Hays. Raziđoše se. Opreznim koracima Jim Wall se uputi staji. Oči mu se svikoše na tamu te je zabrzao. Ali, zaobilazio je svako stablo, grm i ugao, i u staju nije ušao na vrata. Međutim, ništa mu se ne dogodi. Našao je svoj zavežljaj na mjestu gdje ga je i ostavio, te ga iznese, prostre sebi ležaj i ispruži se, pošto je sa sebe skinuo samo opasač s revolverom. Stade razmišljati o događajima toga dana. U svemu što se zbilo, nije nalazio ništa ohrabrujuće. Usprkos tome, zaključi da mu je ipak drago što je upao u društvo Hanka Haysa i njegovih drugova. Toliko je dugo bio osamljeni vuk da mu je dobro došlo društvo ma kakvih ljudi. No, znao je da će ubrzo opet sam odjedriti. Premda je dosad naišao na nekoliko mjesta gdje bi rado proveo ostatak života, skrasiti se nije mogao nigdje. Dopadali su mu se lijepi i mirni krajevi. Na žalost, nije se još našlo takvo mjesto koje bi za njega i ostalo mirno. To će se ponoviti i ovdje, u Utahu. Gdjekad, ali jako rijetko, misli su mu se navrtale na daleku prošlost kada je u pustolovinama tražio uzbuđenja i u njih se s poletom bacao. Sad je oguglao, otvrdnuo. No, ipak mu se čini da se nalazi na pragu nova i izvanredna doživljaja koji bi čak i njega mogao uzbuditi. Te misli za neko vrijeme odagnaše mu san, ali je u njima nalazio samo razočarenje. Kad se Wall probudio, pozdravi ga rumenilo sunčeva rađanja. Smota svoju ćebad i odnese zavežljaj natrag u staju. Na vodi u koritu uhvatila se tanka skrama leda. Kako je bila netaknuta, znao je da je prvi ustao. Iz jednog pregratka njegov ga dorat pozdravi rzanjem. Kad se malo kasnije pojavio na doručku u stražnjoj prostoriji Riđova lokala, zatekao je tamo Haysa, Srećka Jacka i Brada Lincolna. – Brojutro! – veselo ga pozdravi Hays. – Osjećaš li kako miriše proljeće? – Zdravo svima! – odvrati Wall. – Jutros mi se čini da volim ovaj kraj. – Sto se tiče ovog dijela Utaha, jedino je zlo što ga čovjek mora napuštati – napomene razbojnik. – Obično mi ovdje prezimimo, a preko ljeta nekamo otiđemo. U srpnju i kolovozu ovdje je vrelije nego u paklu. Ali, uvijek se zaželim vratiti. Ovaj kraj nekako zarobi čovjeka i to ne valja. – Brade, tovarne konje dovedi ovdje – naloži vođa kad se nađoše vani. – Srećko, ti sebi nabavi konja, potom nas odmah potraži u trgovini… Jime, ti pođi sa mnom. – Morao bih kupiti neke stvari – reče Wall. Hays izvuče pregršt novčanica i tutne ih Wallu u šake, uopće ne gledajući o kolikoj se svoti radi. – Evo ti, kupi sebi što god ti treba, a preporučujem ti da kupiš mnogo municije – reče Hays. – Trgovinu drži neki Josh Sneed, dobar je s mormonima. A ja opet njušim da je i sam mormon. Ne bi se moglo reći da nas naročito ljubi. Ali, novac će ti uzeti, ne sekiraj se, a i gaće će ti svući ako mu to dozvoliš.

Trgovina je po svemu bila nalik većini prodavaonica na Zapadu, čija je opskrba ovisila o poštanskoj kočiji. Zgrada je bila kamena, a prostorija toliko pretrpana raznom robom, da se u njoj čovjek s mukom kretao. Walla je poslužio neki momak bistra izgleda, po svoj prilici vlasnikov sin. Pošto je najprije odabrao novo konjsko ćebe, Wall uze potkove, čavle, čekić i turpiju. Taj mu je alat već odavno nedostajao, zbog toga je njegov dorat šepao. Zatim je uzeo kompletnu odjeću, novu ceradu, pokrivač, uže i na kraju podosta metaka za svoj kolt i nekoliko kutija naboja za pušku. Kupujući municiju, pomislio je kako mu je prijeko potrebno neprekidno vježbati gađanje, što je u posljednje vrijeme zanemario jer nije imao novaca. Iznenadio se kad je, nakon tolike kupovine, ustanovio da još ima novaca. Hays je uistinu bio velikodušan. Nato se odluči kupiti još neke stvari koje su za njega bile luksuz – svileni rubac, britvu, četku i češalj, ručnike i sapun, i najzad, smijući se samom sebi, uzeo je nekoliko kutija bombona. Sve je stvari umotao u ceradu i zavežljaj prebaci preko ramena. Krenuvši na vrata, zastade kraj Haysa koji je kupovao hranu. – Trebat će mi tovarni konj – reče Wall. – To i ja vidim! – isceri mu se Hays. – Odaberi sebi jednoga, imamo ih pet-šest… Jesi li kupio bisage i mješinu za vodu? – Ne, njih se nisam sjetio. – Dobro, ja ću ti ih kupiti. Reci Srećku i Bradu da požure ovamo. I neka osamare tovarne konje. Vrijeme je da krenemo. Wall putem sretne onu dvojicu. – Hays kaže da požurite. – Evo nas idemo. Pa ti si prvorazredan tovarni konj, Walle – odgovori mu veseli Srećko Jack. Kad je stigao do staje, Jim je i sam morao donijeti takav zaključak o sebi. Sad mu je bilo drago što više ne mora preopterećivati svoga Doru. U koralu je bilo kojih sedam-osam konja. Neki su privukli Jimovu pažnju, ali nije bilo ni jednoga koji bi se mogao usporediti s Dorom. Raširio je ceradu i sve je kupljene stvari raspodijelio u dva veća i jedan manji omot. Obavio je to pomno, imajući na umu da mu predstoji dug put po lošim stazama. Dotle su stigli Srećko Jack i Lincoln, teturajući pod svojim teretom. Dok su se odmarali, stiže i Hays. – Hank, što si se tako namrgodio? – primijeti Brad Lincoln. – Zamislite, ljudi! Ona lisica od Sneeda nikad mi, doduše, ne daje na veresiju, ali je ovaj put čak tražio da mu platim unaprijed. – Ti su mormoni lukavi trgovci – reče Srećko Jack. – Hank, glas što te bije i zajam ne idu skupa – naruga mu se Lincoln. – Znate što – izgunđa Hays. – Da nemamo taj posao na Star–ranču, odnijeli bismo Sneedu sve do posljednje šibice. – I ovako to možemo uraditi. – Ne. Bar ne sada. Možda na jesen… A ja bih volio malo i opaučiti Sneeda po nosu… Hajde, momci, tovarite. Valja nam žuriti, već kasnimo. Pola sata kasnije, izjahali su iz naselja i krenuli u ravnicu prema zapadu, pred sobom su gonili još pet natovarenih i dva prazna konja. Stigoše na jednu cestu kojom ih je Hays vodio otprilike milju ili nešto više, potom skrenuše nekakvom naizgled zapuštenom stazom koja je manje-više tekla poredo s prekrasnim planinskim lancem sivih klisura što se protezao i gubio u ljubičastim izmaglicama na obzorju. Siđoše jednom dugom padinom, gdje je ilovača tek narijetko bila istočkana stijenjem i kržljavim žbunjem. Podno padine pružalo se duboko i široko presahlo korito. Za njima je iza brijega ostalo naselje Zelena rijeka sa svojim topolama, skriveno od njihovih pogleda. Na stazi se tovarni konji postupno svrstaše u niz i uhodaše, te više nije bilo potrebno da ih se tjera. Jahači su se polako kretali za njima. Jim Wall je išao na začelju. Ukoliko je ikad bio zadovoljan, bilo je to upravo u takvim trenucima kad bi se našao na konju i kad bi pred sobom

imao otvorene i nepoznate predjele. Takva mu je situacija bila prisna. U jednom je trenutku sam sebe zatekao da se ogledava preko ramena i na to se nasmija. Nagnaše ga nagon i navika. Pošto su se uspeli uza suprotnu, tako reći beskonačnu padinu blaga nagiba, Wall je pogledom kružio po kraju koji izazva njegovo divljenje. Teksasu, Kansasu, Coloradu, Wyomingu i Montani nedostaje koješta što resi Utah. Doduše, nije jahao Arizonom, pa o njoj ne može govoriti, ali ga Utah naprosto zadivljuje. Njemu zdesna tekla je ispucana litica, siva i žuta, sa svojim izglačanim slazinama, oštrim šiljcima, svojom surovom divljinom što je bivala sve naglašenija. Pred njim se valjala prostrana ravan, isprva pusta, mjestimice jezivo gola, dok joj se udalj njezino monotono sivilo pretakalo u slabašno zelenilo. U daljini se dizalo crno gorje Henry-planina, nejasnih i čudnih obrisa, bijeli vrhovi na plavetnilu neba. No, Jima Walla najjače je očarala oblast što se protezala lijevo i južno od Henry-planine. Onkraj ogromne ravni, tu i tamo dizala su se osamljena i strma brda, nalik samotnim stražarima, svojim su izgledom nagovještavala pusti kraj što leži iza njih. Wallu više ulijevo, ravan se spuštala, te mu je pogled dosezao do vijugave rijeke što se ljeskala na suncu, oivičena zelenilom, i nestajala u divljem golom lancu ispucanih i ispreturanih stijena, kojima je vrijeme dalo najčudnovatija obličja. Wallu pade na pamet da se u takvu kraju jahač ne mora plašiti nikakvih progonilaca. Tamo bi bio sam. Mogao bi spavati, satima dangubiti, ne bi znao za žurbu, brigu i oprez. Ali – kako da živi? Kraj je pružao dojam grozote i bespoštednosti. Kako su milje prolazile, Wallovi su prvi dojmovi neprestance jačali. Staza je postala pjeskovita, ali ne toliko da bi smetala konjima. Po pustinji je stala izbijati tanka izbijeljena trava s natruhom zelenila. Wall je pomno motrio hoće li ugledati kakvu životinju. Kakav surov, negostoljubiv kraj! Dugi su sati prošli dok je najzad spazio tragove antilope. U pješčanim jarugama počeli su se ukazivati suncokreti koje je zelenilo tek dotaklo. Nigdje ptica, guštera, jastrebova, zečeva, ničeg osim beskrajne ravni blijedozelene boje. Ali, put nije bio dosadan. Takav put nije mogao dosaditi Wallu, jer je bio u mogućnosti zaboraviti sve ono čemu je okrenuo leđa i pred sobom gledati primamljive horizonte. Prije sumraka spustiše se usred široka udolja, gdje je zelenilo bilo gušće i gdje je iskusno jahačevo oko naslućivalo blizinu vode. Henry-planina postupno utonu iza ruba toga udolja, a neravan greben, što je postao grimizan, kao da je stao rasti. Još se vidjelo samo jedno od onih strmih brda, njegov se tupi vrh žutio i crvenio. Sve je ostalo bilo obojeno bljeskom sunčeva smiraja, na ružičastom zapadnom nebu lebdjeli su žuti oblaci. Golemo, kružno uđolje bilo je zastrto prozračnim ljubičastim svjetlom. Hays je zastao i odabrao logorište na jednom mjestu u močvarnom kraju pod šašom, gdje je vođa tekla a trava bila dovoljno bujna da konjima spriječi lutanje. – Dobro je opet biti na otvorenom, momci – razdragano reče Hays. – Hajde, zbacite ta sedla i zavežljaje, pustite konje. Srećko, izabran si za kuhara. Potražimo suha drva, što nam sigurno neće biti lako. Jim je prilično daleko morao odlutati da bi nakupio naramak suhih kaktusovih grana i stabljika suncokreta. Kad se vratio u logor, sumrak je već spuštao svoj plašt na pustoš. Kraj malene vatre žviždio je Srećko Jack, Hays je klečao i u jednoj posudi mijesio tijesto, a Lincoln se pozabavio ostalim uobičajenim logorskim poslovima.– Ne dajem ni prebijene pare za pekarski kruh – reče Hays. – Nema ništa boljeg od logorskog biskvita… Sto ti kažeš, Jime? – Slažem se. Ali, dopadaju mi se i kolači – odvrati Jim ispuštajući svoj naramak. – Kolači!… Slušaj našeg novog drugara. Jack, možeš li ispeći kolače? – Svakako, imamo brašna, šećera i mlijeka. Jesi li kupio i jaja? – Zar i to! Ah, u redu, dobit ćemo ih na Star-ranču. Momci moji, još nikad niste vidjeli takav ranč. Znate li vi da je Herrick kupio i posljednjeg konja, magarca, kravu, june i pile u cijelom kraju? – To smo već čuli – reče Lincoln. – Strašno sam znatiželjan da vidim tog Engleza. Bit će da ima više novaca nego pameti.

– Do vraga, tako je! Pameti nema ni koliko crno pod noktom, barem prema našim zapadnjačkim shvaćanjima. Ali se zato i te kako razbacuje novcem! Jim sjede da se odmori i posluša razgovor. Sad, kad su ga jahači primili kao svoga i kad se nalaze na otvorenom, može očekivati potpunu iskrenost. – Ja naprosto ne mogu vjerovati… nađe se nekakav bogati Englez koji je za svoju družinu unajmio ljude našeg kova – glasno je zamišljao Lincoln začuđenim tonom. – Meni to ne ide u glavu. – A kome ide? Ni meni, da znaš. Ali, tako je, i mi ćemo za kratko vrijeme biti toliko bogati da bismo još mogli – pobiti jedan drugoga. – U tome ima više istine nego šale, Hank, i to nemoj zaboraviti – odvrati Lincoln. – Samo mi reci na koji se način namjeravaš obogatiti? – Znaš, nemar neki određeni plan. Ali, i to će s vremenom doći. U svakom slučaju, imam prednost pred Heesemanom i njegovom družbom. – On će ciljati točno u istu metu. – Zna se. Prije ili kasnije, morat ćemo ubiti Heesemana i Progera. Ja bih volio da to bude što prije. – Hm. To baš neće biti tako lako, Hank. – U redu, Brad, najprije ćemo vidjeti krčmara, pa ćemo tek onda praviti račune. – Meni se ovaj posao ne dopada – uvjerljivo će Lincoln. Sjedoše večerati. Svoj obrok pojedoše gotovo bez riječi. Spusti se tama. Noćni je vjetar donosio oštar i kratak lavež kojota. Malena se vatra pretvorila u gomilu crvene žerave. Lincoln htjede na nju nabaciti još drva, ali se Hays usprotivi. Jedan po jedan, pođoše na počinak, Wall posljednji. Nije dugo ležao budan. Ustadoše još prije zore. Wall dovede nekoliko konja, a Lincoln ostale. S prvim zracima sunca krenuše dalje. Dan je bio vjetrovit i hladan, gotovo oštar. Sunce je blijedo sjalo. Uzvitlana prašina i pijesak skrivali su daleke putokaze. Oko podneva prođoše pokraj jednog strmog brda boje čokolade: bila je to vremenom neobično iskrunjena stijena, nalik ogromnim orguljama. Nedugo potom, kroz prašinu se ukaza drugo brdo – ovaj put nalik slonu. Iza njega je teren bio obasut sve češćim i gušćim stijenjem i brđem koje je bilo iskrižano jarugama i plitkim kamenitim koritima. Siva, vijugava litica skretala je više prema sjeveru. Polovicom popodneva staza se spusti na škripinu kojom je teklo jedno široko korito, gotovo posve suho osim tanke niti vode što je nekuda vrludala. Otprilike milju dalje, preko te ravni ležala je linija zelena žbunja. – Ovo je Blatara – objasni Hays Jimu. – Kad ima vode, nije jako pitoma. Ali, mačji je kašalj prema Podmuklom đavolu. Čekaj da vidiš njega! – A što je to Podmukli đavo? – upita Jim. – Rijeka i dobro joj ime nadjenuše, vjeruj mi! Preći ćemo ju sutra u neko doba. Slijedeći su logor udarili na jednom višem terenu iznad Blatare. Bilo je to zaštićeno mjesto, okruženo stijenjem, jahači su jedva dočekali da na takvu mjestu otpočinu. Drva je bilo u izobilju, ali je nedostajalo trave i vode. Međutim, konji su se već dobro napojili na rijeci. Sputali su im prednje noge i dali im zobi. Hays i Lincoln ponovo načeše razgovor oko – posla što će ga izvesti na Herrickovu rancu. Njihova je rasprava dokazala Wallu da je dobro ocijenio Lincolna – bio je to lukav, hladan, sumnjičav i agresivan tip. Hays se nije isticao naročitom mudrošću. Bio je to prost, otvoren, nesavjestan pljačkaš. Ta će se dvojica sraziti. Jim je ocijenio neizbježivost takva razvoja. Napokon, još nije naišao na družinu lovaca ili kauboja u kojoj nije bilo sukoba. Bio je to dio načina života ljudi na otvorenom. Jim se sjeti jedne potjere u kojoj je i on sudjelovao. Tjerali su stokokradice koji su se toliko svađali i tukli između sebe da su zaboravili odagnati svoj plijen. Svaki je zapadnjak dobro znao da u bandama pljačkaša vladaju neprekidne svađe i sukobi. Po Hanku Haysu se vidjelo da je već razbojnik većega stila, premda – se još nije svrstao među one stopostotne odmetnike očajnike. Uostalom, kako ćeš nekoga nazvati odmetnikom od zakona u kraju gdje nema zakona?

Slijedećeg dana izjutra Jim Wall je s velikom znatiželjom čekao da ugleda rijeku Podmukli đavo. Radoznalost mu je bila naročito potaknuta osebujnim terenom što je niz brdo vodio k rijeci. Staza, sad svedena na nekoliko starih i nejasnih tragova kopita, vijugala je sve niže kroz zemljane sive, žuto-smeđe, ljubičaste i crne kanjone gdje je u oči upadalo to što nigdje nije bilo kamenja. Oko podneva sunce je tako žarilo tu živobojnu rupčagu da su i ljudi i konji bili užasno oznojeni, morila ih je žeđ a prašina ljuto gušila. Staza kojom je vodio Hays izgubila se i oni se nađoše u nekakvu labirintu dubokih jaruga uz koje je bilo nemoguće uzaći i iz kojih, bar na izgled, nije bilo puta van. Situacija im je postala ozbiljna i oni zastadoše da se dogovore. – Prava paklenska rupa! – dahtao je Srećko Jack. – Koliko još ima ovoga, Hays? – upitao je Wall. – I sam bih volio znati. Ako upadnemo u guštare, onda smo gotovi. Jer ovo ovdje nije ništa kraj onih sedamdeset milja guštare do kanjonskog kraja. Čuo sam da su tamo zaglavili mnogi ljudi, jedni bježeći pred potjerom, drugi tražeći zlato. Više se ništa nije čulo o njima. – Ja bih rekao da smo se mnogo milja vrtjeli uokrug – reče Wall. Lincoln siđe s konja i pođe niz kanjon tražeći pogodno mjesto kojim bi se mogao uspeti do ruba. Ali, ništa ne nađe. Međutim, vrativši se i popevši na konja, on nekako pouzdano pozva ostale da ga slijede. – Neću, taj put ne valja – dovikne Hays. – Tamo je jug, pođemo li tim pravcem, nikad se nećemo iskobeljati. – A ja čujem rijeku i idemo prema njoj – odgovori Lincoln. I Jim je čuo nekakvo slabašno, tiho mrmorenje koje ga je začudilo, fali ga nije prepoznao. Pođoše za Lincolnom, koji je zastajkivao na ulazu svakog poprečnog klanca, silazio s konja i osluškivao. Napokon ih uvede u uzak kanjon visokih stijena kojim je tekla rijeka Podmukli đavo. Voda je bila mutna, matica opasna, pješčani prud nesiguran, ali kako je bilo plitko, jahači potjeraše pred sobom tovarne konje i zagaziše, te pređoše rijeku bez ikakva problema. Najveću glavobolju zadadoše im konji koji bi se, da ih nisu silom tjerali, od žeđi najradije bućkali i valjali u vodi. Na jednom šljunčanu jezičku obale zastadoše da napune svoje mješine za vodu i puste konje da se napoje. I dalje su lutali. Drugo im nije preostalo nego se penjati poprečnim kanjonom koji se, na sreću, nije račvao u bezbroj manjih kanjona poput onih na drugoj strani rijeke. Naposljetku izbiše na vrh, gdje se Hays već bolje orijentirao i poveo ih do nekakva logora koji se u takvu kraju nije mogao očekivati. – Momci, dobro slušajte što ću vam reći – reče prije no što će sići s konja. – U ovom kraju postoji skrovište gdje nas nikad nitko neće pronaći. – Pa, i kad bi nas pronašli, našli bi samo izglodane kosti – naruga se Lincoln. – Tvoje kosti možda istrunu još prije – osovi se Hays. – Jime, što ti kažeš? – Svakakvih sam krajeva vidio, ali nikad ovakav. Više me ništa ne iznenađuje – odvrati Wall. – Kad ćemo se već popeti negdje otkud možemo imati pregled terena? – Sutra, malo prije predbrežja. Divan je kraj i sasvim drugačiji od ovoga. Očarao je Engleza. Zaludio ga krajolik. Moram priznati da je veličanstven, nema mu premca. – Hank, uvijek imaš iste slabosti – reče Lincoln. – Čovjek mora imati slabosti, zar ne? Tvoje su viski, pohlepa i zloćudnost – mirno odgovori Hays. Taj se odgovor Lincolnu ne dopade, premda ga ušutka. Jim shvati da između njih dvojice nikad nije rodila simpatija. Povoljno logorište omogući ljudima ljenčarenje, osim Srećku Jacku koji je očito volio rad koliko i razgovor i smijeh. Znao je raditi. Poslije večere, Jim odluta dalje od logora do mjesta gdje se kanjon otvarao u ništavilo crna i duboka prostranstva. Smračilo se, ali još nije zanoćilo. Wall je fizički osjećao snagu beskraja, oblasti planina, klanaca i visoravni u kojoj se našao. Začuo je žubor vode što dobrodošlim, umirujućim zvukom teče preko stijenja. Kojoti su se već javljali svojim žalobnim urlanjem i zavijanjem. Ponekad je zrak parao refak krik buljine.

Šuškanje žbunja i kotrljanje kamenja svjedočilo je o prisustvu noćnih životinja. Hays ih je očito izveo iz spleta mrtvih kanjona do ruba zone pune životinja. Dok je Jim Wall tako razmišljao u tami što se skupljala, odjednom ga spopade nekakva neobjašnjiva odbojnost prema pustolovini u kojoj se našao. Kao da se pred njim našla nekakva pusta, neshvatljiva kob, nejasna i neodredljiva, ali ljuća od života bjegunca. Nije je mogao otkloniti smijehom. Da bi uklonio takve utvare, bilo mu je potrebno dnevno svjetlo i jasan vidik u ovoj čarobnoj divljini. Već je i ranije imao predosjećaje što su se nevjerojatno obistinili, ali mu je ovo nekako steglo dušu. Učinilo mu se kao da je u magnovenju spazio sjenku te duše u liku gola čovjeka gonjena amo-tamo preko pijeska i stijenja, izmučena užasima što nisu fizičke naravi, izmučena duhom u sebi. Zamišljeno se vrati u logor. Nije bio u stanju dokučiti s čim povezati ono svoje priviđenje, osim sa svojom mladošću, domom i roditeljima – sve samim avetima iz mutne prošlosti. Svaki čovjek, čak i ovi brutalni razbojnici u nekom zakutku svoga duha imaju uspavanu ili ušutkanu savjest što će se u određenim trenucima probuditi i bocnuti ih. Bilo mu je čudno što ga je taj neobični osjećaj napustio istoga trenutka čim je spazio Haysa i Lincolna koji su se crnjeli na tlu, gdje su mirno ležali nauznak, lica izložena odsjaju zvijezda. Ono se osjećanje više ne vrati, ali Jim Wall pođe, na počinak s drugačijim čuvstvom, osjećajem zbog kojega bi zapravo, istog trena mogao pronaći svoga konja i odjahati u nepoznato. Slijedećeg jutra sjećao se nečega nalik nakaznu snu; ali se nije sjećao detalja. Ovih nekoliko dana previše je pušio, a jako piće, što ga je Hays ponio, sigurno nije služilo smirivanju živaca. Jim stade razmišljati o mogućnostima – ili se sroditi s tim ljudima i njihovim životom, ili se vratiti samotničkom životu što mu je zadugo bila navika. Riješi se da zasad prihvati prvu mogućnost. Usprkos vodi i bogatoj travi, nekoliko je konja zalutalo. Lincoln ih je dugo tražio, kad ih je doveo, bio je natmuren poput olujnog oblaka. Hays ga žestoko izgrdi. Kasno krenuše, ali je Hays svejedno tvrdio da će predvečer stići na Star-ranč. Staza ih je vodila širokim plitkim, šljunkovitim kanjonom punim zelena raslinja. Ispred njih dizala se planina nalik kakvu crnu oblaku. Jim je radosno dočekao trenutak kad su napokon izbili iz tog beskonačnog kanjona i našli se u podnožju predbrežja. I najzad – ugledali su cedrove. Postoji li igdje jahač koji ne voli cedrove – koji se ne raduje njihovu gustom zelenom lišću, njihovoj poguljenoj kori, suhim grančicama, njihovoj zaštiti od vjetra i hladnoće i njihovu suhom i slatkom miomirisu? No, oglednuvši se, Jim zaboravi ono što je ležalo pred njim. Zar je zaista izjahao iz onakva živobojnog mora strahote? Hays mu se primače. – Ovo nije ništa, Jim. Sačekaj da vidiš kako izgleda malo dalje. Onda ću ti nešto pokazati. Jahali su uporedo. Sad su stigli na jednu širu stazu što se spuštala sa sjeveroistoka. Jim spazi svježe tragove kopita, koji ne izmakoše ni Haysovu oku. – Suma je puna jahača – izgunđa Hays. – Koliko te dugo nema, Hays? – upita Jim. – Na Star-ranču? Čekaj da se sjetim. Bit će par tjedana. Predugo, pobogu! Herrick me poslao do Grand Junctiona. Međutim, natrag sam se vraćao okolnim putem. Otud sam se i zadesio u Zelenoj rijeci. – I tamo su te morali sačekati Srećko Jaek i Lincoln. – Da, i još neki ljudi. Ali, s tobom sam nadoknadio ono što sam izgubio s njima. – Nadam se da te neću razočarati – kratko će Jim. – Do sada, nisi. Samo što bi mi bilo ljepše kad bi mi otvoreno rekao tko si i što si. – Hayse, ja nisam tražio da me povedes sa sobom. – Da, imaš pravo. Naprosto sam smatrao da svak poznaje Hanka Haysa. Znaš li da ovdje postoji jedno naselje koje je po meni nazvano Hankville? – Naselje? Tko bi rekao! – Pa, nije bogzna što. Nekoliko koliba, prvu smo otac i ja podigli još prije više godina. On je u posljednje vrijeme bio kopač zlata, a prije toga mormon. U meni nikad nije bilo ničeg mor-

monskog. Godinama smo tamo živjeli. Ovdje u brdima lovio sam krznaše. Zapravo, dobro sam upoznao cijeli kraj osim Kanjona đavo… Moga su staroga ustrijelili stokokradice. – Odmah sam shvatio da su ti se stokokradice zamjerijiie. A kako si se onda dao na poslove kojima se sada baviš? – A što ti misliš, Jime, kakvi su to poslovi? – Ne bih točno znao, činiš mi se mnogostranim, Hayse. Ako bih sudio po susretu s debelim mormonom kod skele, rekao bih da si sjecikesa. – Lijepo to kažeš, Jime. Znaš, ne želim biti običan sitan lopov… Još donedavno bio sam pošten čovjek. Jedna me žena načinila onim što sam sada. Zato su mi žene mrske. – Jesi li se ikad ženio? – upita Jim malko ganut grubim patosom svoga sugovornika. – U tome je i bio vrag – odvrati Hays i kao da izgubi volju dalje se povjeravati. Jim je u mislima premetao i raspredao nekakvu priču koju bi ispripovijedio razbojniku, tek toliko da mu ugodi i uspostavi dublju vezu među njima. – Hank, u mom životu nema ničega što bi izazvalo sućut, kao u tvom. A niti prijateljstvo. – Shvatio sam to, Jim – odvrati Hays klimajući glavom. – Jasno mi je da ti Jim Wall nije pravo ime. No, ovdje je svako ime dobro… Ne plaši se pričati mi o sebi, sada ili ma kada. – Hvala, Hank. Čovjek mora biti oprezan. Otkotrljaš kamen i stvori se lavina. – Ja ne volim samotan život. Radije ću se družiti čak i s neprijateljima nego dugo biti sam. – Znači, otud Lincoln u tvom društvu. Ali, on tebi ide na živce. – Brad je opak i zloćudan magarac, ali ima i svojih dobrih strana. Samo što ih ne pokazuje u ovakvim trenucima. Na Jimu je ostalo da nagađa u kakvim se trenucima iskazuju dobre strane Brada Lincolna. Možda ih je i naslućivao. Staza je ogrubjela i suzila se, sad se njome moglo kretati samo u nizu. Jutro je bilo vedro, svježe i lijepo, zrak je krasno mirisao kaduljom što je unaokolo prostirala svoje mekano zelenilo. Plave su sojke kreštale, kosovi milozvučno pjevali, padine su nadlijetali jastrebovi. Među cedrovima su se primjećivali jeleni. Pred Jimom su bila tri jahača, pa kako ni jedan od njih ne pripuca na divljač, i on se suzdrža. Zaključio je da na Star-ranču lovine mora biti u izobilju. Pitao se kako li je na tom rancu, što će ga ubrzo odnijeti vrag. Ujahali su u zonu predbrežja koja se isticala svojim bogatstvom i plodnošću. Po tamnoplavičastoj boji mirnih mrtva ja potoka kamenita korita vidjelo se da je voda potekla od okopnjela snijega. Tokom nekoliko sati puta Jim je samo povremeno, tek na tren, mogao ugledati sivocrne pakline Henry-planine, a raslinje mu je posve priječilo pogled na niže terene. Stoga, kad je iznenada izbio na otvoreno, uvelike se iznenadio. Osupnut veličanstvenim prizorom, htio je zaustaviti svoga dorata, ali uto zapazi Haysa kako ga naprijed čeka, dok su ostali, zajedno s tovarnim konjima, nestali iza jedne sive kamene izbočine. – Drugaru, eno ti Utaha – reče Hays kad mu je Jim prišao, u glasu mu je bio prizvuk ponosa. – Sad ću ti pokazati kako ovdje izgleda. .. Vidiš li onaj teren, sav žut i siv, u podnožju predbrežja? Vidiš li onu zelenu točku?… To je Hankville. Stazom četrdeset milja, mnogo manje zračne linije. A onaj bućkurii iza njega, to je vrlet Podmuklog đavola. Mislim da neću mnogo pogriješiti ako ti kažem da će tamo biti kojih sedamdeset milja u prečniku. Otac mi je pričao o nekom udolju tamo, volio bih ga vidjeti vlastitim očima. A vidiš, tamo gdje se zelenilo počinje penjati do onih crvenih brda, tek tamo prestaje pakao. Iza toga leže same travnate ravni, sve jedna za drugom, gotovo do same Zelene rijeke. U Jimovoj šutnji ogledalo se njegovo divljenje. Zapravo nije bio u stanju na dostojan način izraziti svoje ushićenje. – A sad pogledaj tamo prijeko, u kanjonski kraj – proslijedi Hays, pružajući dugačku ruku. – Dvije stotine milja stijenja istrošenih vjetrom i vodom. Vidiš li one crne konce što se provlače kroz sivilo? To su rijeke. Zelena utječe u Grand i one sačinjavaju Colorado. To je kojih šezdeset milja od mjesta gdje ti sada stojiš. A pogledaj one konce što utječu u Colorado. Sami kanjoni! Kad sam jahao s ocem, vidio sam kanjone Escalante, San Juan, Noki i Piute. Ali, sada te ne bih znao odvesti do njih. Čuo sam za velike kamene mostove što se dižu preko kanjona, ali za njih

znaju samo Indijanci… Ona gora s oblim tjemenom, to .je Navajo. Pazi, Jime… Vidiš li onu oštru, visoku liniju, ravnu kao pod, što se proteže na horizontu? To je Visoravan divljeg konja. Duga je sedamdeset i pet milja, ne računajući kosine prema Henry-planini. A široka svega nekoliko milja. S obje strane leže kanjoni. Prodire sve tamo do konjskog kraja, te nam se oblast oko Podmuklog đavola odavde čini kao kakav mormonski ranč sav isprekrižan kanalima za navodnjavanje. Taj kraj nitko ne poznaje, Jime. Otac mi je govorio da je samo nekoliko mormona doprlo do Visoravni divljeg konja. Zamisli!… Što sad kažeš? – Veličanstveno, drugo ne znam kazati, Hayse. – Tako! Drago mi je što nisi kao Lincoln. Mi ćemo se nekako složiti, Jime… A sad. gledaj: bliže nama, ono su Crna brda, negdje ih zovu i Medvjeđim ušima, a tamo je Siva litica, to je onaj greben što prema nama iskače iz onog sivila… Ona gužvara kamenja s one strane doline su Crvene stijene. I tako dalje, već ćeš sve to upoznati. Tamo, iza onog zavoja, vidiš dio Herrickove doline i ranca. To je komadić bogate zemlje, trideset milja dug a upola toliko širok. Krenimo, Jime, da ga malko pogledaš izbliza. Jim se trudio da obuhvati cio prizor što mu je ležao pred očima. Pomislio je kako će s vremenom i navikom zavoljeti Utah i držati ga svojim. Istog se trenutka stresao, kao da se našao na rubu nečega od čega više nema odstupanja. Sad su mu se čuvstva izmakla kontroli. Ispod padine s koje je Jim gledao, otvaralo se ždrijelo – na jednoj njegovoj strani prostirala se Herrickova dolina, sva u sivilu i zelenilu, a s druge strane pružale su se ogromne, zelene i crne stube od stijenja, dizale su se prema beskonačnom plavetnilu neba, tamo do Visoravni divljeg konja što se u svojoj samotnosti i podnevnom dostojanstvu ocrtava na samom obzorju. Njezin se doseg činio nevjerojatnim, nestvarnim, njezin čar doslovce neodoljivim. Kamo ona upire? Sto leži iza nje? Kako se mogu savladati njezine visine? Bliže i slijeva, dizala se kolosalna zbrka stijenja, urvina i klisura što su svojim nejasnim obrisima isprva bile nalik čudovištima iz snova. a potom, izbliže, svojim su bojama, krivinama i oštrinama poprimale i određene oblike. Na suncu su se crvenjele visoke, nedosežive visoravni, poput stražara koji bdiju nad onom grobnicom stvorenom erozijom i raspadanjem. Tek ovlaš obojene, crne i sive izbočine i terase pružale su se nad provalijom u dnu koje su poput crnih traka zmijugale vode. I sve je to ležalo onkraj vrleti Podmuklog đavola. Podmukli đavo bila je oblast gdje su se zeleni brežuljci i padine postupno pretapali u svijet divljeg stijenja i gline što je počinjao brazdama sivih jaruga, strmim uvalama i plavim kanjonskim ždrijelima za kojima je ležao kraj gdje se priroda iskazala svojim stravičnim, mrkim i jezivim oblicima – krivih, raskidanih, nabreklih i raspucanih crta, bila je to prava paukova mreža istkana od bezbrojnih grebena monotonih boja, sivih, žućkastomrkih, surih, te isto tako bezbrojnih prolaza tamnijih boja, ponajviše purpurne, prolaza isprepletenih poput labirinta, tajnovitih i odbojnih. Bila je to golet u kojoj je vrebala smrt biljci, životinji ili čovjeku. Miljama udalj nigdje jedne zelene točke! A potom, daleko iza ove pustoši prostirala se druga živobojna, bezgranična oblast – humci ispresijecani bijelim napuklinama, išarani jarugama sivim, crvenim i žutim, zatim prostrane zelene ravni, izdaleka nalik livadama, što su se sterale do krivudava kamena zida, Bijelih klisura, ispod kojih je Jim danima jahao. – Da, negdje tamo dolje Hank Hays će naći svoje pljačkaško gnijezdo, reče Jim sebi i okrenu konja, te se opet vrati na stazu. Do kasna popodneva toga dana Jim Wall se osvjedočio da u travnatoj, plodnoj i vodnoj dolini pase bezbroj goveda – mogao bi reći isto toliko ih je vidio u velikim krdima što su bila tjerana iz Teksasa do Abilenea i Dodgea ili na Vjetrovitoj rijeci u Wyomingu. Grubo je procijenio da bi tu moralo biti desetak tisuća grla. Haysove riječi nije primio zdravo za gotovo, ali sad mora priznati da ovdje zaista postoji izvanredan, neviđen teren, kao stvoren za pašu, a i stoka je tu. Iza šumovite visoravni, što se diže na kraju ove doline, nesumnjivo je druga dolina, a možda ih ima više, te se protežu kao u kakvom lancu. Ali – gdje je tržište za ono što mogu pružiti ovakvi pašnjaci?

Svoj je dom Herrick podigao na mjestu koje je, bez dvojbe, bilo najživopisnije u cijeloj dolini, premda s praktično-poslovne strane nije bilo najbolje odabrano. Deset milja daleko od najviše točke u dolini, na prostranoj padini planine, usjekla se borjem obrasla zaravan, gotovo nalik kakvoj izbočini. Na kraju te zaravni dizala se i na suncu šutjela duga i niska brvnara od oguljenih brvana. Niže nje, na zaravni, bile su razasute mnogobrojne staje, šupe i korali. S brda se spuštao bjeličast potok, otjecao je ispod zaravni i gubio se u dolini gdje se sastajao s ovećim vodenim tokom. Na istoj zaravni, ali nešto podalje od korala i ostalih pomoćnih zgrada, stajala je nova brvnara, očito podignuta na brzinu, na njoj još nisu bile popunjene pukotine između brvana. S triju je strana imala prostrane pristreške na kojima je bilo razasute kaubojske opreme, nekoliko ležaja i više sedala. Brvnara se svojim začeljem naslanjala na samu stijenu planine. Jim nasluti da je tu brvnaru sebi podigao Havs, da ne bi obitavao preblizu ostalim Herrickovim ljudima. S čeonog je pristreška čovjek mogao baciti kamen u potok, ili pak pecati pastrmke. Borovi su se spuštali do same obale potoka. Naravno, u cijeloj dolini nije bilo mjesta koje ne bi odisalo ljepotom i čarom, ali je položaj Havsove brvnare bio uistinu idealan za jahače. Hays je imao čak i svoj koral. Prilazeći nastambi, Jim je svojim hitrim okom spazio neke ljude na trijemu, koji su nepomično i znatiželjno pratili njihovo približavanje. Zamijetio je i naslagu drva za vatru posloženih ispod trijema. – Pa, tu smo – najavi Hays. – Ako ti se ne sviđa, onda je tebe doista teško zadovoljiti. Ovdje ima vode, mesa, i to goveđeg, janjećeg, jelenjeg i medvjeđeg, baš koliko te – volja. Ima i maslaca za dvopek. A mlijeka! I što je najljepše, jako se malo radi. Ha-ha! – Gdje ćemo spavati? – upita Jim. – Na pristrešku. Ja pak spavam u potkrovnici. – Ako nemaš ništa protiv, ja ću stvari ostaviti ovdje, ali ću spavati pod borovima – reče Wall. Kad je Jim prenio svoje stvari na pristrešak, Hays progovori: – Jime, ovdje je ostalo ljudstvo iz moje družine. Momci, da vas upoznam s Jimom Wallom… došao je iz Wyominga. S tim je škrtim riječima Hays obavio formalnost upoznavanja. Ljudima, koji su ga motrili i mjerili, Jim dobaci jedan – zdravo i odluči da on njih odmjeri jednom drugom prilikom. Hays odmah stupi u potih razgovor s tom četvoricom. Dotle je Srećko Jack unosio namirnice, a Brad Lincoln je bio zabavljen svojim zavežljajem. Jim prene.se svoje stvari u dalji kut pristreška, potom se udalji među borove gdje pođe u potragu za kakvim zgodnim kutkom gdje bi sebi mogao prostrti ležaj. Po svojoj već staroj navici, stvorenoj iz potrebe za oprezom, Jim je volio spavati u zaklonu, kao zec ili koja druga životinja prisiljena da se na neki način zaštiti. Ni najmanje se nije htio od toga odučiti, pogotovu ne u društvu Hanka Haysa i njegovih drugara. Kratak pogled, kojim je zaokružio po onoj četvorici, nije bio dovoljan, ali je u njemu ipak stvorio oštro određen dojam. Rančer koji će unajmiti onakav kvartet žilavih, mrkolikih jastrebova s granice, bez dvojbe je grozna neznalica, ukoliko nije i sulud. Jim je bio neobično znatiželjan da vidi kako izgleda taj Englez rančer. Najzad je našao pogodnu rupu između dviju stijena, gdje su borove iglice stvorile debelu i mekanu naslagu i gdje je dopirao slabašan žubor potoka. Jim je uvijek pazio da ne prostre ležaj tamo gdje će mu opreznu uhu smetati buka brze vode ili štogod slično. Nitko ga nije gonio, ali je on nagonski prezao od Lincolna, a znao je da će prezati još od nekoga. Tek slijedećeg jutra Jim Wall je bolje pogledao preostalu četvoricu Havsovih ljudi. Odmah je zaključio da nijedan među njima nije bio čuvar goveda, čime je njihovo prisustvo na tom rancu zapravo bilo smiješno. I svi su bili prevalili tridesetu godinu života. I tako su se Wall i ona četvorica mjerkali cijelo vrijeme prije, a i poslije doručka. On se dotad nikad nije družio s takvim tipovima, ali je vrlo dobro znao kako će se s njima ponašati. Najstariji među njima, Mac, imao je ispijeno lice mrtvačkih crta, koža mu je naizgled morala biti hladna i ljepljiva, a oči su mu bile lešinarske. Dugačke je, žilave i snažne šake neprestance stezao i grčio. – Otkuda si? – upita on Walla.

– Došao sam iz Wyominga – nehajno odvrati Jim. – Glavu dajem da si prije toga bio u Teksasu. – Smiješno je što me ljudi uzimaju za Teksašanina, a ja nikad nisam bio u toj državi. – Nema tu ničeg smiješnog – nasmije se Mac. – Bar ne našem Skiji. Jer, dragoviću moj, upravo odišeš po Teksašaninu. – Nadam se da mi to neće smetati ovdje u Utahu. – Ni najmanje, naprotiv! – odgovori Mac. Drugi, Jeff Bridges, bio je zdepast, plavokos muškarac četrdesetih godina, po izgledu je odavao propala farmera ili poljskog radnika. Držanje mu bilo prostodušno i srdačno, po njemu se ne bi reklo da je navikao čačkati i prekapati ispod površine stvari. – Drago mi je što te Hank uzeo s nama – reče on. – U ovoj je družini potreban čovjek koji se razumije u stoku, vjeruj mi da se ne šalim. Treći je bio neki Latimer, zvan Kobac. Wallu je bio neobično nalik nekom konjokradici čijem je vješanju negdje bio nazočan – imao je isti orlovski nos, malenu spljoštenu glavu i iste prodorne, čeličnoledene oči. – Jim Wall, je li? S Vjetrovite rijeke, je li? – reče on. – Bio sam tamo, prije mnogo godina. Sad mora da je taj kraj naseljen. U ono vrijeme to nije bilo jako zdravo mjesto. – Sad je u njemu puno rančera, jahača… i šerifa – ležerno će Jim. – Zato sam i otišao. – Takvih ovdje nema. Utah je još ničija zemlja, osim dijela za stočarenje, u mormonskim dolinama. Hays se obratio Slocumu, četvrtom članu kvarteta: – Skijo, ti i Wall bit ćete idealan par za borbu. – Misliš… međusobno? – odgovori Slocum zvan Skija. Bio je to omalen i mišićav čovjek, pjegava lica i ruku, hladnomodrih očiju, s nekakvom sjenkom u jednom oku. – Sačuvaj bože! – frknu Hays tonom koji je njegove ljude nagnao na smijeh. – Ne međusobno!… Skijo, sjećaš li se onoga kartaša, Studa Smitha, što hara po postajama za poštanske kočije, a pomalo je i revolveraš? – Nisam ga zaboravio. – Jedne smo večeri sjeli igrati poker. Imao sam sreće. Stud se, međutim, naljutio što gubi i pokušao je zametnuti kavgu. Najprije je htio trgnuti na mene, a poslije se okomio na Jima. A Jim ga je, bogme, natjerao da se okani te namjere. – Kako? – Naprosto mu rekao da ne povlači, jer nema živa čovjeka koji će sjediti za stolom i brže od njega trgnuti revolver. – Bio si jako ljubazan i susretljiv, Walle – ironično će Skija i nezadovoljnim pogledom odmjeri Jima od glave do pete. – Ako si već toliko bio siguran u sebe, zašto si mu to rekao? – Jer nikad nisam ubio čovjeka samo zato što mi se pružila prilika – hladno odbrusi Jim. U tim je riječima mnogo toga bilo rečeno, što je Slocum, bez dvojbe, osjetio. Najveći su revolveraši uvijek bili tihi, škrti na riječima i trezveni ljudi, koji nikad nisu izazivali kavge. Takvih je bilo malo, dok je, naprotiv, bilo mnogo onih nazovi ubojica koji su se mogli sresti svugdje po pašnjacima i naseljima na granici. Jim je vrlo dobro znao da takvim odgovorom sebi može stvoriti neprijatelja, čak i u slučaju da Slocum Skija dosad nije bio neraspoložen prema njemu. Ali, tu nije bilo pomoći. Samoodržanje je počivalo isključilo na vještini ulijevanja dvojbe i straha. Drugačije nisi mogao steći poštovanja u ljudi Slocumova kova. Skija je poput psa njuškao oko Jima. – Nisi, je li? – upita on. – A ja se pak držim suprotnog načela. Čini mi se da ću tako živjeti duže… Walle, nisi mi simpatičan. Hays nešto opsova. – Nije ti simpatičan? A reci mi što zapravo imaš protiv njega? – Ja nisam rekao da mi je antipatičan, već samo da mi nije simpatičan. Neka se ne nađe uvrijeđen.

– Ah, gluposti! – nevoljno zabrunda Hays. – A kako ćeš drugovati š čovjekom koji ti nije simpatičan. – Već sam i dosad drugovao, do određene mjere. – Skijo, ne želim svađe u družini. Spremam najveći posao do sada, stoga, je među nama potrebna sloga. – Hank, pa tebe je napustila pamet. Kako možeš tražiti slogu među okorjelim, .surovim i ogorčenim odmetnicima? – Skijo, ako si ti odmetnik, nije rečeno da sam to i ja, ili Srećko Jack, ili Brad, ili Mac. Za Jima ne znam, još nije rekao tko je i što je. – Ja nisam odmetnik – spokojno će Jim. – Ta će se greška brzo ispraviti. U Engleza je toliko novaca, da će predstavnici zakona začas doći ovdje na oranicu. A tome ćeš ti biti kriv, Hank. Ja sam od početka bio, a i sada sam, protiv ovog posla. – I ja tako mislim – javi se Lincoln. – A mi ostali se ne slažemo i točka – mirno odgovori Hays. – Ali, to sad nije važno. Važno je što se Skija okomio na mog novog čovjeka… za mene je to ozbiljan problem. Hajde, položimo karte na stol. Jime, hoćeš li biti iskren? – Spreman sam odgovarati na pitanja… ukoliko budu pristojna – iskrenim tonom odgovori Jim. Unaprijed se pripremio na takvu situaciju i sad joj se čak i radovao. – Hoćeš li nam reći istinu? – upita Slocum. – Hoću… ukoliko budem odgovorio – polako će Jim. – Sto si zaključio, tko smo mi? – nastavi Slocum. – To mi nije bilo teško pogoditi, bar što se tiče Hanka – ležerno će Wall. – Sreli smo se kod skele na Zelenoj rijeci. Pridružio nam se i treći namjernik. Nekakav smrdljivi mormon. Svoje je konje preveo preko vode, samo da ne plati vozarinu za njih. Hank ga je orobio. – Sto mu gromova! – uzviknu Slocum. – Pa zar tamo, kraj grada?,! još mormona?! – Skijo, bila je to prava ludost, ali ja naprosto nisam mogao drugačije – – utučeno objasni Hank. – Neće dugo proći a morat ćemo potražiti sklonište među kanjonima – naruga mu se Slocum. Potom se opet obrati Wallu: – To baca sasvim drugo svjetlo na tvoje pristupanje Hanku. Ali, kad smo već počeli, htio bih ti postaviti još nekoliko pitanja. – Samo izvoli – raspoloženo odvrati Jim jer je osjećao da je glavna opasnost prošla. – Tebe su najurili iz Wyominga? – Nisu. Ali. da sam ostao još malo, :po .svoj prilici omastio bih konopac. – Jesi li stokokradica? – Nisam. – Onda si konjokradica? Tvoj je konj vrijedan krađe. – Nisam. – Jesi li opljačkao poštansku kočiju ili nekoga? – Nisam. Jednom sam pomogao u pljački banke. Ali, bilo je to prije mnogo godina. – Pljačkaš banaka! Pa ti ne spadaš među nas, Jime. – Ali, nisam baš ni pljačkaš banaka. Samo sam jednom bio u napadu na banku, bio mi je to prvi i poljednji put. Dvojica smo uspjeli pobjeći. Potom smo napali vlak i razvalili sef u poštanskim kolima. – Koliki je bio plijen? – s velikim zanimanjem upita Slocum, a zanimanje se vidjelo i na licima njegovih drugova. – Ništa naročito. Šest tisuća dolara u zlatu. Bilo ga je teško prenositi. Tihim zviždukom Skija je iskazao svoje divljenje. Ostali su kao očarani gledali u Jima. Mac je trljao šake. Onda Jim nastavi:

– I eto, gospodo, to, je sve moje pljačkaško iskustvo. Nikad nisam uhvaćen, ali me je to stalno pratilo. Međutim, ne tvrdim da sam zbog toga otišao iz Wyominga. Uostalom, ono što sam ispričao, izveo sam u Iowi. A iz Wyominga me otjeralo nešto drugo, osobne prirode. – Žene! – vedro se naceri Hays. – Ne. – Revolver? – ubaci Slocum. Jim se nasmije. – Jedan svakako. Nato se svi nasmijaše. Napetost je popustila. – skijo, mislim da je ovo dosta – progovori Hays. – Vidi se da je Wall bio fer, ni toliko nije morao priznati. – U redu je – složi se Slocum kao silom gonjen na takvo mišljenje. Ipak, vidjelo se da nije posve zadovoljan, a možda je bio nezadovoljan samim sobom. Topćući teškim čizmama, koje kao da su htjele iskazati njegovo olakšanje i zadovoljstvo, Hays se spusti s ograde strehe na kojoj je sjedio. – A sad, momci, pređimo na rad. – Na rad! Pobogu, čovječe, pa mi smo se oderali radom otkad si ti otišao – požali se Mac. – A što ste radili? – iznenadi se Hays. – Što smo radili? Kopali jarke i jame za stupove, sjekli i kresali granje, miješali malter, vukli kamenje, klali stoku. De, ljudi, recite: što nismo radili? – U redu, znači da ste sada kauboji – šaljivo će Hays. – Da, sad sam se nečeg sjetio. Herrick mi je natovario na vrat svakojake poslove o kojima ja nemam pojma, nemam veze sa stočarstvom. Jim, je li ti znaš štogod o tome? – Sve od a do zet – osmjehnu se Wall. – Ama zar nisam sretne ruke? Sad možemo da vodimo ranč. Tko je izdavao naloge dok mene nije bilo? – Herrick lično. Zbog toga su Heeseman i njegovi ozlojeđeni. Hank, sprema nam se svađa s njima. Za nas ovdje nema kruha ako se najprije ne riješimo njega i njegovih ortaka. – Slušajte, ljudi, meni je samo jedna stvar na pameti – otpovrnu Hank ubjedljivo. – A za to treba mi vremena. – Koliko vremena? – upita Lincoln. – Ne znam. Možda koji mjesec… Znam, Ileeseman nam je kamen spoticanja. Večeras ćemo se nešto dogovoriti. Sad idem kod gazde. A vi se vratite na rad. – Sto ću ja raditi, Hank? – upita Wall. – Ti pregledaj kako je obavljen dosadašnji posao. Jim se odmah baci na obavljanje prvog zadatka što mu ga dade poslovođa na Star-ranču. Kakva li se čudovišna i nevjerojatna podvala priprema onom strancu! Jimu nije bilo žao Engleza. U njega je bilo samo znatiželje. Očigledno je u dolini bilo rančera i prije Herrickova dolaska. Bilo je tu starih brvnara i korala. A nove zgrade, staje, pašnjaci i torovi vrvjeli su životom. Jim nije pamtio takvu graju ni na jednom rancu. Posvuda su revali magarci, konji rzali i njištali, purani puckali, svinje skvičale, pjevci kukurijekali, ovce blejale. Bio je to pravi prizor s farme, pun cara, boje i života, premda je svojom prenatrpanošću ta slika odudarala od slike što ju pruža prosječan ranč. Staju kakva je bila Herrickova, još ni jedan Zapadnjak nije vidio, Jim bi na to stavio i svoju posljednju paru. Ni sam nije znao da li da je nazove nakazom ili prekrasnom i veoma pogodnom novotarijom. Očito je bila sagrađena na .engleski način. Ako Herrick ne mora voditi računa o tome kako troši novac, takve mu novotarije i ne mogu štetiti. Bilo je tu i novih ograda, kojima se Jim divio i pred kojima se čudio, kao i pred svim zgradama od oguljenih brvana. Na prolazu je pozdravljao kauboje tek jednom riječi ili samo kimanjem glave. Znao je kako se treba ophoditi prema tim ljudima, bilo ovdje ili drugamo, jer je među takvim i stekao svoje iskustvo na pašnjacima. Trudio se da neopaženo osmotri i one ostale – ljude iz družine koja je smetala Haysu. Porazgovarao je s jednim stajskim momkom koji je bio veoma susretljiv i razgovorljiv, i s jednim starcem koji mu ispriča kako je imao jedno imanje u dolini, jedno od

mnogih što ih je Herrick otkupio. Herrick je zapravo otkupio sva imanja u dolini i po brežuljcima, sve do Krečnih izvora, gdje su počinjali pašnjaci velikog ranca X Bar. S otkupljenih imanja koja su uglavnom pripadala malim rančerima, kauboji su stupali na posao kod Herricka. Bili su to sami mormoni. Jim zaključi da je takvo stanje stvari povoljno, jer će zasigurno izbiti sukob između pravih kauboja i onih ostalih neodređena zanimanja. Kako mu je rečeno, Heeseman se sa deset ljudi nalazio negdje na pašnjacima. Na svom obilasku, Jim se najednom nađe pred Havsom, s kojim je išao visok, plavokos i rumen muškarac, u nekakvu ruhu za zapadnjaka posve neobičnom i čudnom. To će svakako biti Englez, zaključi Jim. Bio je to mlad čovjek, najviše trideset godina star, naočit, nekako senzualan i lijep. – Gospodine Herrick, ovo je moj čovjek o kojem sam vam govorio – Hays će glatko. Bio je sav ozaren, oči mu sijale. – Jim Wall, došao je iz Wyominga… Jime, ovo je naš gazda. – Drago mi je, gospodine Wall – reče Herrick i ispruži ruku koju Jim prihvati kimnuvši glavom i uz jedno kratko – i meni. – Hays vas je kovao u zvijezde. Koliko mi je on rekao, vi ste veoma iskusan u ovom poslu? – Jesam, gospodine. Jahao sam pašnjacima još od malih nogu – odvrati Jim, osjećajući kako ga mjerkaju Englezove pametne modre oči. – Hays mi je predložio da vas postavimo za predradnika. – To mi veoma laska. – Jeste li vi mormon? – Nisam, gospodine. – Kojoj crkvi pripadate? – Roditelji su mi bili metodisti. – Jeste li oženjen? – Nisam, gospodine. – Vi ste, čini mi se, bolje obrazovan od ostalih ovdje. Stavit ću vam u zadatak da mi vodite knjigovodstvo. Ja sam nekako nespretan s brojkama. – Gospodine Herrick, ako niste na vrijeme ubilježili svaku poslovnu operaciju, kupovinu stoke, namirnica, isplatu plaća, sve to i slično, onda će to sada biti jako teško srediti. Već sam se i ranije hvatao ukoštac s takvim poslom. – To sam i ja govorio gazdi – umiješa se Hays. – Ali, siguran sam da ćeš ti to urediti, Jim. – Kako sam shvatio – nastavi Herrick – predradnik na rancu vodi kauboje. A. kako in ovaj posao meni posve nov, drago mi je što ću imati iskusna predradnika. U Salt Lake Cityju i Granđ Junctionu savjetovali su mi da se ne upuštam u gajenje stoke na ovom području. Navodno zbog toga što je Henry-planina sastajalište lopovskih bandi. Ima ih više, rekoše mi. To su mi potvrdili i rančeri od kojih sam kupio zemlju i stoku. Onda mi je palo na pamet da pored kauboja unajmim i revolveraše. U Grand Junctionu isticali su mi Haysa kao najopasnijeg čovjeka takve vrste u cijelom istočnom Utahu. Tako mi Jupitera, za njega ne baš pohvalno, ali za moje potrebe kao stvoreno! Tako sam Haysu poručio da mu nudim posao i on ga se prihvatio. Trebalo bi da me brani od stokokradica. Pretpostavljam da se to jako brzo pročulo, jer su mi se obratili i ostali revolveraši s reputacijom, sposobni prestrašiti lopove. Uzeo sam Heesemana i njegove prijatelje… Biste li bili toliko ljubazni da kažete svoje mišljenje o tome, gospodine Wall? – Gospodine Herrick, vi niste prvi kojem je pala na pamet takva ideja – otvoreno će Jim, vidjevši da je ostavio dobar dojam na Engleza. – U nekim su slučajevima i ostali tako postupili prije vas, ponekad se unajmio i lopov da uhvati lopova. Bilo kako bilo, taj način vrijedi, jer je svoju vrijednost dokazao na djelu. Međutim, niste se morali izložiti trošku, a mogao bih reći i riziku, da unajmite Heesemana i njegovu družinu. – Trošak ne igra ulogu. Međutim… rizik… što podrazumijevate pod rizikom? – Među nama rečeno, pretpostavljam da je taj Heeseman stokokradica i vođa najveće lopovske bande s Henry-planine. – Tako mi Jupitera! Sto mi to govorite? Pa to je čudovišno! To isto Heeseman tvrdi za Haysa! Jim je bio spreman i na to.

– Hays će zbog toga ubiti Heesemana – kratko odvrati, pa nadostavi: – Zna se, ne dok je u vašoj službi… Važno je, gospodine Herrick, da shvatite određene stvari tipične za zapadnjake. Velika je razlika između zapadnjaka vična konju, kartama i revolveru, i stokokradice, premda stokokradica također može biti vičan konju, kartama i revolveru. No, zapadnjaku je krađa stoke ispod časti. Havsov je otac bio kopač zlata, mormon. U sredini u kojoj je on odrastao, nije bilo važno govedo, već konj. Otkad ga poznam, bio je trgovac konjima. Raspitate li se u Zelenoj rijeci, ili u Moabu, ili u ma kojem mjestu prema istoku, doznat ćete da Hays nikad nije bio stokokradica. – Ja sam Haysa primio na njegovu riječ – odvrati Englez. – U Heesemana nisam imao toliko povjerenja. On mi je izgledao nekako šaren. – Gospodine Herrick, vi ništa ne brinite – prihvati Hays uvjerljivim i prijaznim tonom. – Dakako, ni najmanje mi se ne sviđa ta Heesemanova tvrdnja, ali ću je za sada zaboraviti. Neka Heeseman tjera svoje, sam će sebi skrhati vrat. To neće biti našom krivicom, a dođe li do krvoprolića, vi tome nećete biti uzrokom. Osim toga, dokle god je njegova družina u vašoj službi, vi ćete zapravo biti na dobitku. Vidite, ja bih rekao da je Jim krivo ocijenio ono o troškovima. Ako Heeseman radi za vas, ne može vam pokrasti onoliko grla koliko bi vam odnio da ne radi. – A u međuvremenu mi ćemo steći iskustvo – dometnu Jim. – U ovako velikim družinama potrebne su neprestane promjene i dopune. Ovog ljeta ne smijete prodati ni jednog junca. – Prodati! Ta ja ih kupujem! – Time će nam posao biti lakši – uvjerljivo će Hays. – Jeste li se pogodili s onom družinom s Grand Junctiona? – Jesam. Prije dva dana. dobio sam njihov odgovor – odvrati Herrick. – Morat ćemo im pisati, da bismo najzad sve to zaključili. Tako mi Jupitera! Sad sam se sjetio! Javila mi se i moja sestra Helen iz St. Louisa. Dolazi preko Denvera, stići će u Grand Junction oko petnaestog. – Ah, da, znam, rekli ste mi kako će vam doći sestra – Hays će nekako usiljeno. – Ako sam slobodan upitati – krzmajući upita Jim – je li to mlada žena? – Jako mlada. Dvadeset i dvije godine. – Dolazi vam malo u posjet? – upita Hays. – Da, u posjet koji će izgleda potrajati cio život! – zadovoljno uskliknu Herrick. – Želi od Star-ranča sebi napraviti dom. Na put ovamo nagovorili su me neki naši prijatelji rančeri iz Colorada. Helen i ja nemamo nikoga na svijetu, osim nekih veoma dalekih rođaka. Mnogo se volimo. Bit će mi jako drago ako se navikne na ovu zabit. – Tako! – nimalo oduševljeno dočeka Hays. – Ali, Utah nije nimalo pogodno mjesto za jednu mladu ženu. – Otkud vam to pada na pamet? Ja vam kažem da će se njoj dopasti! – Surov je ovdje život, a surovi su i ljudi. Žena uopće nema. A mormoni!… Oprostite, gospodine Herrick, je li vaša sestra zdrava? – Je li zdrava? Svaka je Engleskinja zdrava. Jaka je i jaše kao Tatarin. Neću se čuditi ako cio Star-ranč preokrene naopačke. – Pa, to bi mogla učiniti svaka zgodna djevojka, gospodine Herrick – rezignirano reče Hays. – U svakom slučaju, Jim i ja smo ovdje da držimo na uzdi stokokradice, i samo to vam jamčimo. – Tako mi Jupitera, morat ćete držati na uzdi i kauboje mormone – nasmija se Herrick. – Možete li za jedan dan kolima preći put od Grand Junctiona dovde? – Svakako, s laganim kolima i dobrom zapregom – odvrati Hays. Jim se suzdrža i ne pokaza svoje nezadovoljstvo. Razgovor im prekinu dolazak malenog krda junica što su ga kauboji potjerali preko čistine ispred staje. A kad je čopor prošao dalje, Herrick nastavi obilazak s Havsom i pusti Jima da ode svojim poslom. Jim se prošeta oko korala i pojata, pa niza stazu između pašnjaka i pođe u otvorenu preriju, čije je sivilo miljama nadaleko bilo išarano grlima stoke, pa se vrati do kovačnice. Tu se upozna

s kovačem, dobroćudnim čovjekom koji se zvao Crocker. I on je bio sitni rančer koji je svoje imanje prodao Herricku, samo što nije bio mormon. Očigledno su i on i njemu slični rančeri bili zaprepašćeni načinom kojim se Englez ustremio na njihovu mirnu dolinu, no iz toga su svakako izvukli samo korist. Od kovača se Jim vijugavom stazom zaputio prema kraju zaravni, gdje se osamila i žutjela nova kuća, toliko nova da su oguljena debla još uvijek mirisala po smoli. Kuća, te veličanstveni borovi, a ponajviše pogled odozgo na dolinu, izazvaše jedno za nj doista rijetko čuvstvo – zavist. Kakvo je to neprocjenjivo blago – posjedovati jedno ovakvo mjesto, imati svoj dom, bacati pogled niza staze bez ikakve potrebe da napeto motriš hoće li se odnekud pojaviti čovjek koji ti želi oduzeti život, te uživati u ljepoti i beskrajnosti pustoši! To je nešto što Jim Wall nikada neće spoznati. Stope njegove sudbine ne kreću se prijatnim stazama. Englezova sestra – Helen Herrick – naći će se u naseljenoj, divljoj i prekrasnoj dolini, kakvu će obožavati svaka djevojka zdrava duha. Ali, koliko god će se radovati sastanku s bratom i uzbuđivati slobodnim životom Zapada, toliko će teška biti i tragedija kojom će se neumitno završiti njezin posjet. Ta se pomisao ne dopade Jimu Wallu. I premda je tog trenutka mislio samo na nju, Jim se sjeti kako žena, a naročito lijepa žena, muškarcima uvijek donosi nevolju. Čudni su ljudi ti Englezi. Sjetio se jednog kockara iz Abilenea, Engleza, uvijek besprijekorno odjevena u crno odijelo i bijeli prsluk. Bio je stalan gost rupčaga tog graničnog grada i tržišta stoke. Jim još nije upoznao hladnokrvnijeg i odvažnijeg čovjeka. Bilo je neke sličnosti u izgledu tog kockara i Herricka, samo što je iz Herricka uz to zrači ponos i dostojanstvo, a iz kockara je zračila nesreća i propast. Kako li će izgledati Herrickova sestra? Dvadeset i dvije godine stara, jaka, dobra jahačica, i zgodna k tome – po svoj prilici plavuša, kao i njezin brat! I Jim stade brojati zlikovce u Herrickovoj službi. Ima ih osamnaest! Ne, više, ima ih devetnaest – zaboravio je sebe. S gnušanjem je popratio pomisao da će i on pripomoći da se upropasti ta mlada žena. Ali, ima li smisla buniti se protiv slučaja? Premda mu je namjera bila sebična, Hank Hays mu je postao prijatelj – to je činjenica. Prosjak ne može biti izbirljiv. Pljačkaš se ne smije libiti, a on ipak ne može biti izdajnik. Ali… Nastavio je put i prepustio se kretanju da mu izmijeni tok misli. Izbjegavajući da se još jednim pogledom zaustavi na pedeset milja dugačkom prostranstvu što mu je „ležalo ispod nogu, nađe jednu strmu stazu što je vodila do zaravni, te se spusti do Havsove brvnare. S tim je jutrom u isti mah bio i zadovoljan i nezadovoljan. Popodne je Jim proveo na konju, upoznavajući se s dolinom što se protezala ispod rančerske kuće. Pravo je zadovoljstvo bilo jahati kaduljom, zadovoljstvo koje već odavna nije osjetio. Starranč mu se sve više sviđao. Na povratku iz doline, prošao je pokraj Heesemanova logora. Sastojao se od nekoliko nečistih šatora i jednih kola – poljske kuhinje, što je smjestiše na drugom kraju iste zaravni na kojoj je bio Haysov logor. Tu je zaravan bila kamenita i nepristupačna. Kroz logor prolazila je cesta što se spuštala u dolinu i njezinom sredinom tekla do prevoja između dva obronka Henry-planine. Bio je to glavni put za Grand Junction, mjesto udaljeno dobrih pedeset milja. Jim zastade da izmijeni koju riječ s kuharom, krupnim čovjekom koji se motao po poljskoj kuhinji. – Zdravo! Je li ovo Heesemanov logor? – prijaznim tonom upita Jim. – Zdravo i tebi! Sjaši i izvoli – odvrati kuhar mjerkajući Jima. – Gazda se još nije vratio. – Neću ga čekati. Već me prijeko kod Haysa čeka večera. Hoćeš li izručiti Heesemanu moje pozdrave, ja sam Jim Wall iz Wyominga. – Jim Wall? Da, svakako, izručiti ću mu tvoje pozdrave. Ti si prvi iz Haysove družine koji tako nešto čini – nabusito će kuhar. – Ono je gomila nedruštvenih grubijana. Mi u Wyomingu nismo takvi – odvrati Jim.

Produžio je put između staja gdje je sreo suhonjave jahače, gotovo dječake, koji su ga gledali ispod oka i međusobno se došaptavali. Kod korala, blizu Haysove brvnare, sjahao je, skinuo sedlo s konja te utjerao svog dorata u ogradu. Tu je ostavio i sedlo, ali je ponio svoju vinčesterku. Hays ga pozdravi sa strehe gdje je sjedio na klupi s nekolicinom svojih ljudi. – Gdje si bio, Jime? Upoznavao si se s okolišem? – Samo sam – puno mnogo gledao naokolo, kako bi rekao Indijanac. Svratio sam i kod Heesemana da ga pozdravim, ali ga nije bilo u logoru. – Imaš čelične živce, Jime. Upravo sam Bradu i Kopcu pričao kako si na gazdu ostavio dubok dojam. – Navali narode, inače ću hranu dati drugim prascima – iz brvnare se zaori veseli glas Srećka Jacka. Nastala je opća jurnjava i gurnjava. No, Jim ne požuri s ostalima. On uđe posljednji i nađe se kraj Slocuma Skije, koji se upravo spremao sjesti na jedan sanduk, na samom kraju dugog stola. Uto Jim nogom izbi sanduk pod njim, pa Skija svom težinom tresnu na pod. Srušio se tako nespretno i smiješno da se prostorijom zaori grohotan smijeh. Najbučniji je bio Hays, koji je čak ustao da bolje vidi povaljenog Skiju. Nesretni Skija polako ustade pipkajući stražnjicu i pogledom sijevajući na Jima. – Nemaš li očiju? – zabrunda. – Ovakvi su nestašluci koštali glave neke budale prije tebe. – Slocume… neću te slagati… – smijao se Jim. – Ali eto… nije bilo slučajno… – Hoćeš reći da si me namjerno?… – riknu Skija. – Ne tebe, već sanduk… Naprosto nisam mogao odoljeti iskušenju. Pa to bi na mom mjestu i ti učinio. – Neka me vrag odnese! – odjednom vedro uzviknu Skija. – Tako znači, dobili smo i šaIjivdžiju u logoru. A da si me slagao, mili moj Walle iz Wyominga, ja bih te izrešetao tu na mjestu, na mjestu na kojem stojiš…. Dobro, dobro, samo se smijte, magarci jedni! Ali, nije smiješno! Rasklimali su mi se i zubi. Hays se najduže smijao, uz to je kimao Jimu, očito je u njegovoj šali vidio pametan potez. Zatim je uslijedio napad na obilnu večeru što ju je pripremio Srećko Jack. Kad je večera pojedena, Hays se obrati svima: – Momci, sad se nešto trebamo dogovoriti. Počistite stol. Donesite još jednu lampu. Stavit ćemo na stol karte i koju paru, kao da tobože igramo, ukoliko netko slučajno naiđe. Ali, upamtite da je naša igra zapravo najveći poduhvat što je ikad izveden u Utahu. Tako se dogodilo da je Jim Wall zasjeo s bandom pljačkaša na dogovor kako orobiti i upropastiti bogata i ekscentrična rančera. – Samo tiho govorite – naloži Hays. – Neka s vremena na vrijeme po jedan od vas izađe na pristrešak. Možda se onaj lukavi Heeseman osmjeli ovamo poslati svog špijuna. Tako nešto mi ćemo njemu učiniti… Srećko, vadi onu kutiju cigara što sam je sačuvao. – Zar cigare! – uskliknu Skija. – Hank, posluži nas i šampanjcem – iskezi se Brad Lincoln. – Nema pića, momci – odgovori Hays. – Mi smo trijezna družina. Nema ni kartanja za velike novce. Zabranjene su svađe i tuče… Kome se to ne sviđa, može odmah otići. Svi su bili impresionirani njegovom mirnoćom i autoritetom, ali i perspektivom u bliskoj budućnosti. Nitko ne izađe da napusti družinu. – U redu. Znači, svi smo složni. A sad da počnemo – nastavi Hays. – Danas sam promijenio mišljenje. Mislim da je naš posao bolje ubrzati. Nije potrebno objašnjavati zašto. Jimu se učini da bi mogao pogoditi zbog čega je Hays promijenio svoj plan. Zaključio je da je Hays lukaviji no što se čini. – Herrick računa da na rancu ima preko deset tisuća grla. Među mormonima čija je imanja kupio ima i takvih koji uopće nisu brojali stoku što su je prodali. Osim toga, ja sam za njega kupio nekih pet-šest manjih krda, računao sam da u njima ima otprilike oko dvije tisuće grla. Znači, sve skupa oko dvanaest tisuća. Kakvo je to krdo, momci moji! Možemo li ga potjerati? – Pa zar nismo kaubojska družina? – naruga se Lincoln.

– Nismo, ali nismo ni družina stokokradica – jednako ironičnim tonom odgovori Hays. – Stoga, ako mi već ne možeš pomoći, onda barem šuti i budi miran. Ima li među vama netko tko ne bi htio preuzeti rizik kad se radi o dvanaest tisuća grla po četrdeset dolara po grlu? Među njima očito nije bilo takvoga. – U redu, i to je riješeno. A sad, da se vratim na ono pitanje: možemo li otjerati takvo krdo? Ovaj put Hays je pitanje uputio Jimu. – Dokle? – upita Jim. – Pedeset milja. Put je osrednje dobar. Tamo bismo mogli naći kupce koji su spremni platiti a da ništa ne pitaju. I k tome da ne budu naročito strogi kod brojanja. – Možemo – odvrati Jim. – Osam jahača na dobrim konjima to mogu obaviti za tri dana pod uvjetom, da se ne moraju boriti. – Tu smo! – dobaci Skija koji se bio zastro duhanskim dimom. – Pa, vraški je – sigurno da ćemo se morati boriti i to da će sve prašiti. A Heesemanova je družina veća od naše. – Nema smisla krasti stoku pa prepustiti da ti je drugi digne – dobaci Brad Lincoln. – Slažem se s tobom – odmah će Hays. – To nikako ne bih želio. Ali, s druge strane, ovakvu priliku ne možemo propustiti! – Gazda, poslušaj malo ovaj prijedlog – ubaci se Skija. – Najveći dio te stoke pase u dolini, dvadesetak milja odavde. Kako bi bilo da recimo petorica od nas otkaže posao i sakriju se tamo dolje? U međuvremenu ti bi otišao u Grand Junction i sredio s kupcima da recimo svakog tjedna očekuju po jedno krdo od tisuću do dvije tisuće grla. Mi bismo svaki put potjerali po toliko stoke, i to bismo ponavljali dok god se bude dalo. Uostalom, ti si poslovođa, a Wall je predradnik. Vas dvojica biste mogli spriječiti kauboje da se udalje odavde. – Skijo, ideja ti je zaista jako dobra – oduševljeno će Hays. – Ali, što ćemo s Heesemanom? – Moramo računati s tim da to od njega ne možemo sakriti. – Bar ne jako dugo. – Heeseman je kamen spoticanja. Njega se moramo otarasiti. – Hajde da pomlatimo njegovu družinu. Nad svim je tini prijedlozima Hays samo otresao čupavom glavom. – Momci, ako s tom družinom zametnemo bitku, bit će nas i mrtvih i sakatih. A onda nećemo moći obaviti posao. Ja mislim da je bolje da netko od nas ubije Heesemana. – To bi valjalo. –Družina bi mu se raspala. – A koga bi ti izabrao za to, Hank? Uto se svojom gromkom glasinom javi Jeff Bridges. – Pa što, zna se! Skiju ili Brada! – Nikako – odmahnu Hays glavom. – Svaka njima čast, ali ja to ne bih povjerio ni Skiji ni Bradu. Mislim da je Jim čovjek kao stvoren za to. – A zašto? – čudnim glasom upita Skija. Teško bi bilo reći je li se osjećao povređenim ili ljubomornim. – Dva su razloga tome: Jim je na revolveru bolji od ikoga među nama, to je prvo, a drugo… – Otkud to znaš? – ledeno ga prekinu Lincoln. – Sto mu gromova! – odjednom razjareno grmnu Hays. – Ne možeš li bez toga, idiote prokleti! A sad bih, po svoj prilici, ja morao dopustiti da se ti i Jim ogledate, je li tako? Budi siguran da neću. Kad bih bio toliko lud, imao bih dvojicu manje. Njegova ih žestina ušutka. Jimu jebilo drago što prisustvuje malom intermecu. Uvjerio se da je u Haysa čvrsta ruka, a stekao je i bolju sliku o ćudljivu Skiji i šutljivom Lincolnu. – Samo produži, šefe, uvjeren sam da ti je na srcu dobro sviju nas – po prvi put progovori Mac. – Kod tebe nikad nije bilo miljenika. – Jime, za tebe je prava igra potegnuti na Heesemana – reče Hays šireći ruke. – I ja ću upitati isto što i Brad: otkud znaš? – spokojno će Jim.

– Zato što u toj igri Heeseman nema nikakva dara. Koliko ja znam, ubio je dvojicu ljudi. Ali, kladim se da čak i ja s njim mogu zametnuti kavgu i srediti ga za vječita vremena. No, da bih bio sto posto siguran, bolje bi bilo da ti navališ na njega. Osim toga, Heeseman te ne poznaje, Jime. – Ako mene pitaš, ja bih rekao da je bolji plan sačekati Heesemana i njegove u zasjedi i pobiti ih – reče Lincoln. – Tako ćemo najsigurnije izbaciti iz stroja i njega i većinu njegovih. Među njima ima nekoliko pravih guja otrovnica. – Da ih sačekamo u zasjedi, je li? – zamisli se Hays. Onda protrlja neobrijanu bradu: – Rekao bih da je to prenisko za nas. – Ali, kad igramo u veliki ulog! – Možda bismo mogli otjerati šest-sedam tisuća grla prije nego što Heeseman to opazi – opet će Skija. – Nema smisla tuči se ako to možemo izbjeći. Dohvatimo se s Podmuklim đavolom tek onda kad nam se ispriječi na putu. Ovaj je prijedlog odmah kod svih naišao na podršku. – Ali, ne smijemo dozvoliti Heesemanu da pođe za nama – opomenu Hays. – Misliš, pošto obavimo posao? – kao u nevjerici upita Brad. – Dakako, pošto obavimo posao. – Pa kojeg nas je vraga briga za njega, kad budemo imali novac u ruci i kad krenemo prema gnijezdu što ć.emo ga sebi potražiti? – Momci, meni se naprosto ne dopada i sama pomisao da je Heeseman za nama – neodređeno odvrati Hays. Pomno motreći šefa, Jim zaključi da Hays ne izlaže sve detalje svoga plana. – Ah, neka đavo nosi Heesemana, bilo prije ili poslije posla! – uzviknu Skija. – Glasajmo o mom prijedlogu. Kad je izvlačenjem karata obavljeno glasanje, utvrđeno je da je Slocumov prijedlog dobio većinu. – Pa neka i bude tako – Hays će kao s olakšanjem. A sad, da vidimo… skijo, sutra uzmi svoje ljude, zajedno s Bradom, i otkazi Herricku. Ponesi nešto hrane i zobi i sakrij se u dolini. Sve što vam ne treba, odbacite. Ja ću krenuti u Grand Junction da tobože pronađem nove ljude. Jasno? Međutim, vratit ću se s uputstvima kojih ćete se vi pridržavati. Onda možete početi tjerati stoku. – Dobro! A kad ćemo dobiti novac? – Kupci mi neće platiti unaprijed, u to budi uvjeren. Ali, platit će tebi, a ti novac podijeli i naš dio spremi. – Kratko i jasno. Sviđa mi se takav posao – izjavi Skija. Ležerno je prihvatio ukazano mu povjerenje. Jimu je bilo jasno da se Skija prema šefu, a i prema ostalim drugovima, odnosi časno i s povjerenjem. Lik šefa bande porastao je u Jimovim očima, počinjao je shvaćati otkud takva privrženost ljudi prema njemu. – Moramo znati gdje si se smjestio – reče Hays. – Najbolje će biti da sutra odjašem s tobom. – Ne, ti kreni za Grand Junction. Mi ćemo se postarati da Srećko Jack i Jim budu upućeni kako će nas naći. Jimu nešto pade na pamet. – Ljudi, jeste li pomislili na to da ne možete tjerati stoku ovim putem i kroz ranč? – upita on. – Jesmo. Ali, za to nema potrebe. Da idemo ovim putem, imali bismo sedamdeset milja. Ali, mi ćemo potjerati oko Limestona, pa uz drugu cestu kroz dolinu. Otprilike je ista udaljenost do Grand Junctiona. – Da nismo štogod zaboravili? – izgunđa šef. Njegove krupne oči buljile su u prazno. – Ništa… osim Heesemana – zagrakta Lincoln. – Ima još neka sitnica, ali se sad nećemo upuštati u to – odvrati šef. Potom dohvati nekoliko cigara, utakne ih u džep na prsluku te kutiju gurne nasred stola. – Podijelite ih. Nadam se da vam ovo neće biti posljednji luksuzni dim. Dogovor je završen. Hays nađe sebi mjesto u sjenci kraj kamina te stade razmišljati. Jim je bio uvjeren da su njegove misli zabavljene nečim što nije rekao ljudima. Lincoln je sumnjičavo i

dugo gledao šefa. Ostali su kanda bili zadovoljni dobrim plijenom koji je bio u izgledu, ali bilo kako bilo, više ništa ne rekoše. Samo su se šalili i pušili. – Hajde da se igramo – nosekanja – predloži Srećko Jack. Polovica pristunih njegov prijedlog dočeka prosvjedom i porugom. – Drage volje igrat ću i po dvadeset i pet centi kartu, ali ne želim da mi nos bude crven kao paprika – reče Skija. – Kakva je to igra? – začudi se Jim. – Zasjedni sa Srećkom, pa ćeš vidjeti. – Kakva je to igra, Srećko? – Pa ako mene pitaš, bolja od pokera – odvrati Srećko Jack. – Napeta kao i poker, ali treba više živaca… A ne gubiš puno novaca… Dijele se svakome po tri karte. Onda otvara onaj koji je slijeva onome koji dijeli. Svatko mora odgovarati na boju. Ako nema, uzima s kupa sve dok ne dobije boju kojom može odgovoriti. Zna se, pune karte nose. Kad više nema karata… Ali, hodi da ti pokažem. – Neću. Samo hoću znati zašto se zove – nosekanje. – Kome ostanu karte u ruci, makar bila samo jedna, izgubio je. A kome su ostale tri karte, dobije tri puta po nosu. Uz to i svakom suigraču mora platiti po dvadeset i pet centi za svaku kartu što mu je ostala. – Baš krasna igra za ovakvu družinu – nasmije se Jim. – Dakako, u nas ima divnih pokrupnih kljunova kao stvorenih za tu igru. Ljepše igre još nisi vidio. Jim im zaželi laku noć i izađe. Posljednji pogled što ga je dobacio zamišljenom Haysu nagnao ga je na razmišljanje. Zapalio je još jednu cigaru, zaklinjući se da će mu to biti posljednja za duže vrijeme, te uze šetati gore-dolje pristreškom, u mislima namatajući i prematajući sve što je vidio i čuo za vrijeme dogovora. Noć je bila prava proljetna, zvjezdana, planinski je zrak odisao oštrinom što je negovještavala jutarnji mraz. Kojoti su zavijali. Ali, uz njihov glas odjekivao je još jedan – kreket proljetnih žaba. Bio je nekako tugaljiv i milozvučan, te je prizivao i najbljeđa sjećanja. Jimu se noć ne dopade kao protekli dan. Da, prešao je Rubikon, dao je svoju riječ i kani je održati i ostati do kraja ovoga posla, ali mu se taj posao sve manje sviđao. Je li moguće da onaj razbojnik ima zle namjere i u pogledu Herrickove sestre? Jim odbaci tu sumnju. Naravno, ako je čovjek ženskar, onda je posve normalno da iskoristi priliku. Ali, ne smišlja li neku podvalu o kojoj ne govori svojim ljudima, ne uvlači li ljude u nešto što je daleko gore od krađe stada goveda, ne navodi li ih na zločin, umorstvo i silovanje. .. ah, nemoguće! Hank Hays je iznad takvih podvala. On uživa povjerenje svoje družine. A ipak… – Kako bilo da bilo, do vraga i razmišljanje o djevojci, izgunđao je i bacio nedopušenu cigaru u bučni potok. Zašto sad mora naići jedna žena i pomutiti najljepši plan što su ga muškarci mogli smisliti? Otišao je k udobnom ležaju što ga je sebi prostro pod tamnim borovima, te je budan ležao u tmici i osluškivao šapat oko sebe. Činilo se kao da i samo stijenje ima glas. Priroda je Jima obdarila osjetljivošću, a život mu je neprestance gradio željezni oklop. I što je teža i grublja iskustva stjecao, sve je više morao odoljevati svojoj tajnovitoj, duboko skrivenoj osjetljivosti. Slijedećeg jutra ljudi bijahu mrki. Pet Havsovih ljudi uzelo je šest tovarnih konja i najveći dio namirnica, te je odjahalo s ranca. Hays ih pratio pogledom dok nisu nestali među cedrovima. – U redu, a sad se idem suočiti s gazdom – reče on. – Što ćeš mu reći? – Herricka možeš slagati kako god te volja. Ali, bojim se da će me Heeseman pročitati. – Znaš što? Reci Herricku da se tvoja družina razišla zbog mene. – Zbog tebe? Pazi vraga! Pa, nije ni tako loše. A što da mu kažem, zbog čega? – I Slocum i Lincoln su pomalo sujetni što se tiče trzanja revolvera, nije li tako? Pa dobro, a ti njemu reci kako su čudni ti revolveraši, kako instinktivno mrze svakog pravog revolveraša. Reci

da su te Slocum i Lincoln natjerali da biraš: ili njih ili mene. Ti si se odlučio za mene, pa su oni odjahali zajedno sa svojim drugarima. – Tako! I tako će do Heesemanovih ušiju doći kako u slučaju obračuna uza se više volim imati tebe nego njih? – Baš tako. Samo ti to dobro izvedi. Herrick neće puno shvatiti, prema tome, što tajnovitiji budeš, tim bolje. Nedugo potom u brvnaru se. sav ozaren, vrati Hays. – Jime, nikad ne bi pogodio što je bilo. Englez se smijao da je milina. I odmah mi naložio da odjašem i dovedem desperadose koji se neće bojati Jima Walla. – Ha-ha! Ali, Heeseman se na to neće nasmijati. – Pazi što smo se dogovorili, izbjegavaj gužvu s njim. – Ja ću njega izbjegavati, Hayse, ali ako me on slučajno stane draškati… – Onda ga umlati kao pseto – žestoko ga prekinu Hays. – Dobro, ja odlazim u Grand. Srećko, daj mi nešto suhe hrane. – Koliko će ti trebati do tamo? – Računamo oko osarn sati. A vratit ću se sutra navečer. – Znači, ne treba ti mnogo vremena da se povežeš s kupcima? – To se zna. – Oprosti što sam radoznao, šefe, ali me čudi kako se tako brzo možeš povezati ako nikad nisi bio stokokradica, kako kažeš? – To su moja posla, Jime. Ali, jednog dana reći ću ti i to. – Je li sigurno da će kupci znati da im prodaješ ukradenu stoku? – Ta razumije se! Pošto je Hays krenuo, Jim se spremao nekako utuci vrijeme. – Možda nam i ne bude jako dosadno – suho će Srećko Jack. – Pri ruci imamo tri puške i vrećicu municije. Prema tome, samo neka dođu. Jim je upola iščekivao Herrickov posjet, ali je jutro prolazilo a nitko se nije pojavljivao. Međutim, sredinom popodneva, šest se jahača pojavilo na stazi što je vodila preko zaravni. Od toga prizora Jim se trgnu. Kako je često gledao takav prizor – zbijenu skupinu jahača odjevenih u crno kako jašu vrance! Čovjeku njegova iskustva ta je slika koješta govorila. – Hodi ovamo, Jack – doviknu on kuharu. – Pogledaj malo niz cestu. Srećko Jack pogleda. – Pa, dolaze nema šta. Moram bacit pogled na večeru, da mi ne bi zagorjela. Jim segnu rukom iza vrata te izvuče svoju pušku, priđe ogradi pristreška i bezbrižno se nasloni na jedan stup. Kad je skupina jahača koja je išla stazom stigla do potoka, upravo izvan dometa revolvera, zaustavi se, te se jedan, očito vođa, izdvoji i pređe preko mostića. – Hej, vi tamo! – poviknu on potežući uzde. – Što hoćeš? – izdere se Jim. – Primate li danas posjete? – Svakim radnim danom i nedjeljom. Nato onaj čovjek, za koga je Jim pretpostavljao da je Heeseman, na konju pređe polovicu puta i opet zastade. Oštrim se okom Jim uvjeri da u namjernika nema puške na sedlu, što je bilo veoma važno. Bio je još predaleko da ga dobro osmotri, ali je i izgledom i držanjem odavao čovjeka vična sedlu. Uto se iz brvnare pojavi Srećko Jack, koji tobože nehajno nasloni jednu pušku na stijenu. – Tko to zove? – zagrmi on. – Ne znam – odvrati mu Jim. – Ja sam Bili Heeseman, dolazim da porazgovaramo – dovikne posjetilac. – Je li prijateljski? – upita Jim. – S moje strane jest, a s vaše kako bude. – Onda priđi.

Ona petorica, što ostadoše s one strane potoka, pušila su i mračna lica gledali kako im vođa silazi s konja i slobodno odlazi stazom prema brvnari. Jim nasloni pušku na ogradu pristreška i pokroči u stranu. Ne dižući glavu, Heeseman se uza stube pope na pristrešak. Tu je skinuo svoj stari sombrero. Ukazalo se preplanulo, zdravo lice četrdesetogodišnjaka, uzanih modrih očiju što su pocrvenjele od prašine i vjetra. Bilo je to lice čestitije no što je Jim očekivao. Na prvi pogled Heeseman je nedvojbeno bio privlačniji od Haysa. – Mogu li sjesti? – upita on. – Samo izvoli – odvrati mu Jim, te zauze slobodniji položaj dok je gost sjedio. – Ti si Wall? – Da, tako se zovem. A ovo je Srećko Jack, također iz Havsove družine. Heeseman kimnu glavom Jacku koji odgovori pristojnim – zdravo! da bi se odmah potom vratio u brvnaru. Onda se Heeseman nasloni na stjenr ku brvnare i odmjeri Jima otvorenim i pametnim pogledom koji nije skrivao i određeno hladno razmišljanje. Jim ne osjeti ni najmanju antipatiju prema tom čovjeku, ali je dobro poznavao značenje hladnog, radoznalog sjaja u njegovim očima. – Ti si Havsova desna ruka, čovjek koji je nedavno došao iz Wyominga? – Ovo posljednje je točno. – Jesi li njegov stari drugar? Hays je prošao mnoge krajeve. – Ne baš naročito stari. – Poznaješ li ti njega? – tišim glasom upita Heeseman. – Možda ne tako dobro kao ti – odgovori Jim kojem iznenada pade na pamet kako Haysa zapravo sasvim površno poznaje. – Onda ću ti nešto reći. – Uzalud se trudiš, Heesemane – nervozno će Jim. Odgovor mu je bio pravi, kakav se mogao očekivati, ali se živcirao zbog samog sebe. – Pa, nikad se ne trudim uzalud – razvuče Heeseman. – Ali, da nisi nov u Utahu, sad bih sebi prištedio taj trud. A ti ćeš povjerovati onome, što ću ti reći. – Zbog čega ću povjerovati? – Zato što je istina. Bila je to tvrdnja što se nikakvim argumentom ne da oboriti. Istina je izbijala iz modrog odsjaja iz očiju, te u Heesemanovu glasu, u kojem se osjećao ton opravdane ljutnje ili želje za pravdom. – Je li ti Hays rekao da sam ja stokokradica? – Mislim da je tako nešto spomenuo. – A je li ti rekao da je nekoć bio moj ortak?… I da me je prevario? – Nije. – Možeš li se zakleti da te ove moje riječi ne gone na razmišljanje? – Ne bih se mogao zakleti – odvrati Jim kojeg su Heesemanove riječi izvanredno zainteresirale, usprkos ranijoj odluci da se prema tom čovjeku drži neprijateljski. – U redu, više od ovoga ne trebam reći – mirno će Heeseman. – Zahvaljujem ti što si mi dozvolio da priđem. Ukoliko te podstakne radoznalost, skokni do mene. Ustade, protegnu svoju dugu spodobu, te siđe s pristreška i pojaha konja. Krajnje zapanjen, Jim je gledao za njim. Srećko Jack izađe iz brvnare u Uenutku kad je Heeseman došao do svojih ljudi i s njima krenuo prema koralu. – Kratak posjet. Neka, draže mi je. Sto je htio? – Vrag da me nosi, ni sam ne znam. Zar nisi čuo što je rekao? – Nisam. Računao sam da je za me bolje što manje čuti. Onda me Hank ne može gnjaviti. Ali, ponešto sam i slutio što bi htio taj Heeseman. Jim ne upita Jacka za objašnjenje. Vratio je pušku u brvnaru pomalo postiđen svojom maloprijašnjom žurbom. Sad je već osjećao želju da posjeti Heesemana. Nešto kasnije Srećko Jack pođe u lov u nadi da će se vratiti s jelenskim butom. Jim je ostao sam do sutona, kad se vratio kuhar posrćući pod teretom lovine.

– Ovo je kao da ubijaš kravu – on će odbacujući teret s ramena. – Ubio sam krasna debela mužjaka. Odsjekao sam i oderao jedan but, a ostalo objesio na drvo. Sutra ćemo tamo s konjem pa ćemo i ostalo prenijeti. Večerali su te zapalili cigarete, pa je Jim slušao priču što ju je razvezao Srećko Jack. Srećku je očito postao jako simpatičan. Rano je otišao na počinak, ne zato što je bio pospan, već zato da ne bi krenuo Heesemanu. Koliko je dugih besanih noći proveo Jim Wall. ležeći pod crnim stabljem, rastrgan mislima što će uzdrmati dušu svakom čovjeku koji je skrenuo s uzanoga ali pravoga puta! Pogdjekad je bivao nemiran do nepodnošljivosti. Ali, nikad nije dozvolio tom starom, teškom nutrenju nad sutrašnjicom da posvema osvoji njegovu svijest. Ljudi njegova kova u prvom redu moraju biti koncentrirani na samoodržanje. Stav Hanka Haysa u odnosu na Heesemana bio je posve jasan i nedvosmislen. U svojoj naglosti i surovosti, Hays je otvoreno dao do znanja kako iznad svega želi ovaj svijet osloboditi od Heesemana. Ovaj je, međutim, bio lukaviji. Nije bilo sumnje, u Jimu je htio poljuljati povjerenje u Haysa. To je postigao – sa svega nekoliko pitanja i jednom ili dvjema tvrdnjama. Doduše, Jim nije od Haysa ništa prihvatio zdravo za gotovo. Ali, za ovo vrijeme Hays se dojmio kao čovjek izvanredne snage, autoriteta i lukavosti. Sad je, međutim, taj dojam pokvaren, iako za to nije bilo vrijedna opravdanja. Razmišljajući o svemu, Jim najzad zaključi da je nevolja u posljednjim Heesemanovim riječima. Ne tvrdnja da je Hays bio stokokradica i Heesemanov ortak, već to da u svom ortakluku nije bio pošten! To je Jima smetalo i kopkalo. A zašto mu se ta tvrdnja činila točnom – nad tim se Jim čudio. Napokon, što on zna o Haysu? Ali ne, stvar je u tome što je Heeseman naprosto podupro i utvrdio jednu još nesređenu Jimovu sumnju – da Hank Hays krije nekakve paklenske namjere u odnosu na Herrickovu sestru. / Heeseman i Hays su verojatno već odavna znali da se očekuje dolazak te Engleskinje. Pa ako! Konačno, što se to tiče Jima Walla? Uopće ga se ne tiče, osim što kao član Haysove bande ima pravo kritizirati ovu ili onu akciju. Krasti stoku, barem na određeni ograničen način, gotovo i nije nezakonit posao. U prvo vrijeme, kad se stoka gonila iz Teksasa, rančeri su se skrštenih ruku mirili s gubicima takve vrste. Samo su krupne krađe izazivale njihov bijes, dizale ih na noge i tjerale ih da od stokokradica stvore odmetnike. No, kako bilo da bilo, teško je pretpostaviti da bi ovdje, u divljem Utahu, čak i posvemašnja pljačka cijelog krda jednog rančera izazvala veliku uzbunu. Dok bi, s druge strane, otmica jedne žene mogla skrenuti pozornost cijeloga Zapada na otmičare. Hays sigurno namjerava oteti djevojku radi otkupnine. U tom slučaju, u najmanju ruku ispast će svinja. Međutim, to nema veze ni s onim na što je ciljao Heeseman, niti s onim što je potaklo Jimove prve sumnje… Pa onda… Najzad Jim s gađenjem odbaci svako daljnje razmišljanje. Vrijeme će pokazati svoje. Sad više ne osjeća želju da posjeti Heesemana. Držat će se Haysa i čekati razvoj događaja. Slijedeći je dan prošao bez ikakvih zbivanja. Od Slocumove družine nitko se nije pojavio, niti se vratio Hays. Jim je čekao na Herrickove naloge koji nikako nisu stizali. Rančer je sa svojim lovačkim psima lovio zečeve i kojote. Sutradan ujutro Jim je odjahao do staja da vidi što se tamo zbiva. Stiže rančer u nekakvu smiješnu ruhu. Jimu je naročito zapeo za oko njegov crveni kaput. Sad je Jim prvi put vidio i šareni čopor lovačkih pasa i ovčara koji se dotad nisu mogli ni vidjeti ni čuti na rancu. Rančer je pozvao Jima da s njim i nekolicinom kauboja krene u lov. Prošli su pokraj Heesemanova logora koji je bio prazan. Jim sazna da je rančer poslao Heesemanovu družinu da na brijegu obara i kreše debla od kojih će se podići nova staja. Zečeva je bilo na sve strane. Kauboji su vodili pse koji su se ubrzo uznemirili, te je bilo teško njima vladati. I najposlije započe utrka. Na ravnu tlu, po kojem nije bilo žbunja i jaruga, Herrick se pokazao priličnim jahačem, ali se na neravnu terenu nije mogao održati u sedlu. Dvaput pade, a jedan ga pad dobro razdrma..

– Gazda, ubit ćete se na toj torti – zabrinuto mu dobaci jedan kauboj, aludirajući na njegovo englesko sedlo. – Vi mislite na moje sedlo? – reče Herrick koji je upravo bio ustao poslije drugog pada. – To nije sedlo već torta – glasio je odgovor. I sad nastade natezanje i rasprava oko sedla, u kojoj, usprkos svoj svojoj upornosti, Herrick osta u manjini. On se onda obrati Jimu za pomoć. – Gospodine Herrick, u ovakvu divljem kraju morate imati i kaubojsko sedlo – odvrati mu Jim. – Da i ne govorimo o jačim kolanima i boljim uzengijama, te o mjestu što ga imate na takvu sedlu a na koje ćete objesiti laso, čuturicu, pušku, bisage pa čak i zavežljaj. Na kaubojskom sedlu se imate za što držati. A to je važno na ovakvu terenu, gdje čas idete niz a čas uz brdo. Ali, i pored slaba sedla, Herrick je izdržao do kraja lova. Bio je čudan i smiješan, ali je u njemu bilo odvažnosti i time se dopao Jimu. Na putu natrag, Jim je zabavljao Engleza pucajući iz svoga kolta u zečeve u trku. Od pet zečeva koje je gađao, ubio je tri, čemu se Herrick neizmjerno čudio i divio. – Tako mi Jupitera! Još nisam vidio takva strijelca! – uskliknu on. – Pa to i nije bilo bogzna kakvo gađanje. – Zar tako? Pa što onda nazivate dobrim gađanjem, molim vas lijepo? – Pa, recimo da u galopu kraj jednog direka u njega utjerate pet metaka. Ili, pak, da na dvadeset stopa pogodite brid igraće karte postavljen sječimice. – Dozvolite mi da vam vidim revolver. Iako je to bilo kršenje njegova pravila, Jim Wall dohvati revolver i, držeći ga za cijev, preda ga Englezu. Herrick se radoznalo zagledao u revolver, pa nakon nekog vremena zapanjeno uskliknu: – Ta na njemu nema obarača? – Ne treba mi. – Sto mu gromova! Pa kako onda iz njega pucate? – Vratite mi ga da vam pokažem – reče Jim uzimajući revolver. – Palcem vraćam i naglo puštam kokot, evo ovako, vidite? – Tako mi Jupitera! Ali, objasnite mi zašto! – Gospodine Herrick, stvar je u tome da potezanje kokota i pritiskanje obarača zahtijeva dvaput više vremena nego samo okidanje kokotom na način koji sam vam pokazao. Na primjer, pod pretpostavkom da jedan nasuprot drugom stoje dvojica iste brzine oka i trzaja, onaj koji puca ovako kao ja, sigurno će ubiti onog drugoga. – AhJ… ovaj… da… jasno mi je. Izvanredna stvar! Vaš je američki Zapad pravo čudo. Je li ovakvo pucanje uobičajeno među vama desperadosima? – Nije, naprotiv, jako je rijetka pojava. Toliko je rijetka da ću vam biti zahvalan ako to što sam vam pokazao zadržite za sebe. – Oh! Da, Jupitera mi, svakako! Ha-ha-ha! Sad shvaćam u čemu je stvar… Znate, čovjeku je nekako lakše kad zna da mu se uz bok nalazi čovjek takva kova. Bilo je očito da je Herrick bezbrižan, otvoren i neposredan čovjek, navikao na ispunjenje svake njegove želje. I ekscentričan je bio, ali je tu svoju osobinu odavao samim svojim prisustvom u divljem Utahu. Volio je konje, pse, oružje, fizički napor, provod na otvorenu. Ali, nije imao ni najslabiju predstavu o svojoj osebujnoj situaciji u pustom kraju. Pošto su stigli do staje, on pozva Jima da s njim uđe u kuću na viski sa sodom, i da mu pokaže svoju kolekciju engleskih pušaka. Velika je dnevna soba Jimu bila neobično čudna, ali i privlačna. Herrick je sobom donio tko zna koliko sagova, koža, slika, oružja i kojekakvih stvari. Pokraj za Zapad tipična namještaja i ćebadi, jedne jelenske i medvjedove glave, sve su ostale stvari sobi davale poseban, karakterističan izgled. – Ja sam ostavio piće – reče Jim dižući čašu. – Ali, jedna mi čašica neće štetiti. U vaše zdravlje, gospodine Herrick! Kasnije je ozbiljno kimao glavom gledajući teške engleske puške.

– Ovdje vam ničemu neće služiti, gospodine Herrick. Čak ni za grizlija. Nabavite sebi dobru vinčesterku. – Hvala na savjetu. Budite sigurni da ću vas poslušati. Lov je moja najveća strast. Kraj prozora je bio Herrickov radni stol, na kojem se, pored knjiga, papira i ostalih sitnica nalazila uokvirena slika lijepe, mlade plavokose žene. Crte njezina lica bile su slične Herrickovim. Bila je to slika njegove sestre. Na povratku, dok je jahao niza strminu, Jim se sjećao lika te slike. U sebi je grdio ludog Engleza koji je bio toliko nesmotren da onakvu devojku dovodi u Utah. Nije ovo Afrika, gdje je bijela žena sigurna među kanibalima i Crncima, kako je Jim negdje pročitao. Potom je stao psovati situaciju u koju je dozvolio da upadne. – Morat ću se izvući iz toga, gunđao je dok mu je pred očima lebdjela slika lijepog lica uokvirena zlatnom kosom. – Kamo sreće da sam izbjegao ovu družinu! – Na prijevoju sam naletio na Škijinu družinu – zadovoljno obznani Hays. – Do vraga, tjerali su preko dvije tisuće grla! Jim nije imao što reći, premda su ga na usnama svrbila veoma škakljiva pitanja. Vidio je da se Havsov plan ostvaruje. Razbojnik je sav sjao od sreće. – Do vraga, Srećko, gladan sam kao vuk. Dodaj mi još malo. Pošto je pojeo svoju večeru, on će: – Moram se pripremiti prije no što večeras pođem kod gazde. Recite mi što se događalo dok me nije bilo. – Slocum nam se nije javio, stoga ne znamo ni gdje se ulogorio. – To ja znam. Nije ni milju dalje od mjesta odakle sam ti pokazao vrleti Podmuklog đavola. – Bliže ili dalje od nas? – Dalje. U jednom kanjonu. Izabrao je dobro i zabito mjesto. Naredio sam mu da svaki put kad ode u Grand Junction kupi što više namirnica. – Zhači, planiraš da ćemo se negdje jako dugo kriti – naceri se Jim. No, Hank je prečuo Jimovu primjedbu, pa upita: – Jesi li negdje naišao na Heesemana? – Jesam. Zapravo, on je došao k nama. Jimov je ton bio nemaran, ravnodušan. – Što?! – To što ti velim, Hank. Heeseman nam je došao u posjet. l – Sto to govoriš! – zaprepašćeno će Hays\ – Tražio je kavgu? – Ni govora. Mislim da je htio vidjeti mene. – Gle! Pa je li bio zadovoljan onim što je vidio? – Lija je to, Hank. Mislim da me je dobro odvagnuo. Ako je radi toga došao, može biti zadovoljan. – Je li što govorio o meni? – upita Hays, čije oči zasjaše mutnom vatrom. – Baš mi je to bilo najčudnije – šlaga Jim ne trepćući. – Ni spomenuo te nije. – Hm! Zaista je čudno! U svakom slučaju, ne valja. Heeseman je najveći lisac u Utahu. I što kažeš, došao tek tako, sklopiti poznanstvo s tobom, je li? – Baš tako. Meni se čak učinilo da bi on htio . udružiti vaše dvije družine. – To sam ja još otprije slutio. Može biti – zamišljeno će Hays. – Najbolje će biti da mirujemo i čekamo da on predlaže. Heeseman je možda spor, ali je ubitačno siguran. – Herrick je poslao njegovu družinu da obaraju i krešu debla. Želi nabaviti još konja, pa mu treba nova staja. – To je dobro, jer tako Heesemanovi neće imati prilike ići putem prema Limestoneu. A kauboji, gdje su oni bili? – Imaju pune ruke posla ovdje oko ranca, malo jašu naokolo, osim kad s gazdom i psima idu u lov na zečeve. – Psi i zečevi! Pa to je već dovoljno! Ali ne, neka, ni to nije loše. Nama je dobrodošlo da što bilo rade, samo da nije pravi rančerski rad.

– Herrick me uveo u kuću da mi pokaže svoje puške – nehajno nastavi Jim, gledajući Havsa ispod oka. – Jesi li mu ih ti vidio? – Dakako! Pa to su topovi, ako mene pitaš. Gori od starih pušaka za bizone. – Ja se bogme ne bih volio naći na nišanu takvoj starudiji. – Hm. Nađem li se ja nekome na nišanu, onda što veći metak tim bolje. – Ima krasnu dnevnu sobu. Jesi li bio u njoj? – Jesam. To je i njegov ured. Natrpao je tamo svega i svačega. Ali, ima on nešto što će svakako biti moje. Jim se nasmija. Svako je dalje pitanje bilo suvišno. Osjetio je kako je nešto opasno i neočekivano iznenada žmarnulo cijelim njegovim bićem. – A ja bih volio imati sve one stvari – prihvati on nehajno. – Dobro, a što je sada na redu? Ti si se vratio. Skijina je družina na poslu. Heesemanu su, zasada, vezane ruke, premda nisam jako siguran u to. – Gledat ćemo da ljudi budu zabavljeni što većim poslom po šumi. Mi ćemo se i sami dati na posao. I to je zasad sve. Tri je noći za redom Jim išao na spavanje tako umoran i zadovoljan teškim radom na rancu, a posebno na izgradnji nove staje, da bi potpisao ugovor za takav život do smrti. Rad mu je prijao. Urnio je vješto baratati alatom, u to su se svi uvjerili. Međutim, četvrtog dana, negdje pri kraju posla, priđe mu Herrick. – Walle, želim da sutra pođete u Grand Junction dovesti moju sestru – reče rančer. Povedite sa sobom i kauboja Barnesa. Njegova je obitelj u Grand Junctionu. Neka u kola upregne vrance i zarana krenite. Moja će sestra stići tek prekosutra ili čak za dva dana. Kočija obično u Grand Junction stiže oko deset sati. Čim je dočekate, što brže krenite ovamo. – Da, gospodine – odvrati Wall i opet se lati svoga posla. Ali, krajičkom je oka motrio Havsa. – Gazda, poći ću i ja s Wallom – javi se mirni Havsov glas. – Hayse, nisam to tražio od vas – odvrati Herrick. – Vi ste mi ovdje potrebni. I riječima i tonom, Herrick je dao do znanja da se ne želi dalje prepirati. Jim je namjerno razvukao svoj posao, da bi izbjegao Havsa. Nije želio da razbojnik opazi u kakvu se duševnom stanju nalazi. I tako, kad se najzad vratio u brvnaru, već je bio ovladao sobom, ali je još uvijek bio zbunjen i pomalo zapanjen zbog. čega je Herrick baš njega odabrao za takav zadatak. U njemu je bilo i drugih osjećaja. Zaključio je da među tim čuvstvima mora biti i likovanje nad Haysom, ako nije tako, znači da ne poznaje sebe. Padao je suton. Dan je bio pretopao za travanj. Posvuda je odjekivao prodoran kreket proljetnih žaba. Jim na trenutak zastade na pristrešku, da baci pogled na ranč, nad kojim se skupljala tama. Goveda su mukala. Nešto ga je čudno steglo. Takav osjećaj ne potraja dugo, ali u njemu on ipak razazna žaljenje. Dopadao mu se rad na rancu. Već mu je godinama nedostajao. Uzdahnuo je i pošao prema umivaoniku. U brvnari je zatekao Haysa. zavijena u teške misli. Pljačkaš mu ništa ne reče. Na Srećkov veseo poziv zauzeše svoja mjesta za stolom. Hays nije jeo s uobičajenim tekom. Za stolom se, međutim, našalio jednom-dvaput, a poslije večere je zapalio lulu, pa je najzad progovorio, ali ne gledajući u Jima: – Čuj, je li ti gazda još ranije spominjao ovo putovanje? – Nije, iznenadio sam se isto koliko i ti. – Kako bi bilo da izmisliš kakav izgovor te mene pustiš da pođem umjesto tebe? – Što? – zapanji se Jim. – Ja bih ionako morao poći u Grand Junction – objasni Hays. – Morao bih obići jednog kupca. S tim mi se pruža zgodna prilika i isprika. – Ali, to se ne bi dopalo Herricku – prosvjedova Jim. – Zar nisi čuo kako je odbio tvoj prijedlog? – Jesam i to mi je bilo čudno. Ali, da ti ne možeš ili nećeš ići, ja bih sigurno bio određen za to.

– Njemu bi to bilo sumnjivo – Jim će oštrijim tonom, napinjući se da shvati kakve su Haysove nakane. – Baš me briga što će njemu biti sumnjivo – odgovori Hays, koji je već gubio strpljenje. – Ako učiniš kako ti kažem, ja ću poći. – Hayse, iznenađuješ me. Spremaš se izvesti veliki poduhvat, najveći u životu, a izvrgavaš se opasnosti da u takvu trenutku naljutiš Herricka! Pa gdje ti je pamet? To bi ti bio slab potez! Greška. Zaboga, zašto ti je toliko stalo da pođeš u Grand Junction? Radi čega? – Već sam ti rekao – Ijutito odbrusi Hays, ali se vidjelo da bijesom izbjegava pravi odgovor. Hays je odbijao dimove lule. Bio je potučen i sad je smišljao kako da ipak spasi čast, Jim se okrenu iznenađenom kuharu. – Srećko, spremi mi doručak za sutra rano izjutra. – Kako hoćeš, Jime. Najzad se Hays teškim pokretom okrenu, na njemu su blijedjeli posljednji ostaci gnjeva. – Mislim da si u pravu, Jime – reče on iskrenim tonom. – Nisam to odmah uvidio. Sutradan, kad je izašlo sunce, Jim Wall se nalazio na putu za Grand Junction. Kauboj koji ga je pratio, mladi Barnes, imao je pune ruke posla sa živahnom zapregom vranaca. Kadulja i stijenje blistali su se mrazom. Na tvrdu je putu odjekivao topot konjskih potkovica. Radi brze vožnje vjetar se činio jačim i britkijim. Ispred kola iskakivali su jeleni i nestajali u cestaru. Drski su kojoti nepomično motrili i pogledom pratili zapregu. – Plaše li se ovi konji pucnja? – prodera se Jim gotovo u samo uho Barnesu. – Ne, ali su sad siti i razigrani, pa je bolje da zasada ne pucate, bar ne zabadava. Jim se dobro umotao ogrtačem, ali mu je svejedno bilo hladno. No, kad su se stali penjati, konji su usporili kas, a sunce ugrijalo, pa on oživi i posveti se dvostruku poslu: pridobivanju kaubojeva povjerenja i izvlačenja korisnih obavještenja iz njega. Barnesa je obasuo pitanjima, zapravo je pitao sve što mu je padalo na pamet. Raspitivao se o stazama, izvorima vode, rančerima, jahačima, o prevoju preko kojeg su upravo prelazili, o šumi i vrstama drveća i b divljači u planini. Sve je to zanimalo Jima, ali je u svojim pitanjima dobro pazio da ne pokaže nikakvo naročito zanimanje. Prevoj je bio dugačak, u blagom usponu, a vidokrug ograničen. Međutim, kad su se našli na vrhu, pred njima puče veličanstven prizor – ogromna dolina što se izdužila i gubila u crvenim i crnim bojama. Jim je dobro pazio kad će naići na stazu što je pred njih morala izbiti slijeva. Došavši na nju, utvrdio je da je sva isprekrižana tragovima stoke, ali je bilo teško utvrditi pravce i starost tih tragova jer je put bio tvrd, kamenit i šljunčan. – Kraj mi se silno dopada – reče Jim kauboju. – Samo, nisam baš jako zadovoljan svojim poslom. – Vi ste sigurno nekoć bili kauboj – naceri se Barnes. – Jasno. Kamo sreće da sam i sada! Ali, eto, pošao sam krivim putem, pa sam ubio jednog čovjeka… Eh, a nisam bio stariji od tebe. – A koji vam je ovdje posao? – upita mladić ohrabren Jimovim povjerljivim tonom. – He, pa zar ne znaš zbog čega je Herrick unajmio Haysa i Heesemana? – Svatko od nas ima svoje mišljenje, ali sve su to samo nagađanja, – Herricku su bili potrebni vrsni jahači i strijelci poradi zaštite. – Vi niste odavno u Utahu. – To si pogodio. I stoga ne znam kakva je tu situacija. – Pa, gospodine Jime, ovo ću vam reći: Herrick je pametno napravio, samo ako vi budete pošteni. U ovom dijelu Utaha ima svakojakih štetočina, ne samo četvoronožnih već i dvonožnih. – Barnes, drago mi je što govoriš bez ikakva okolišanja. Hvala ti. – U Utahu nitko više točno ne zna tko je stokokradica a tko nije – nastavi mladić. – To može biti vaš susjed, a vaš šef lako može biti šef bande stokokradica. I to je ono najgore.

– A kakav je Heeseman? Ako ti zdrav razum nalaže da mi ne odgovoriš, onda nemoj. Ja samo pitam. Kako vidiš, nemam pojma što se ovdje zbiva. No, što bilo mi rekao, držat ću jezik za zubima. – To sam već i sam pogodio… Neki tvrde da je Heeseman stokokradica, a neki to niječu. On ima svoj ranč i žig, negdje iza Monticella. – I to si mi neuvijeno rekao. A što misliš o Hanku Haysu? – U gadnom bih se sosu našao da me gazda tako što upita. Morao bih mu slagati. A vama ću reći da svaka živa duša između Zelene rijeke i Velikog kanjona zna Hanka Haysa i što je on, ali se nitko to ne usuđuje ni šapnuti. – Tako! Vraški zanimljivo! Meni se Hank nekako bio dopao na prvi pogled. Znači, on je stokokradica? Ili pak običan pljačkaš? – Ja ništa nisam rekao, gospodine Wall. – Ostavi se toga – gospodine i ne govori mi vi, prosto me zovi Jim – odvrati mu Jim držeći pametnim da sad malo promijeni temu razgovora. – Pusti mene da malko vozim. Neko je vrijeme šutio. Možda će ga radoznalost ponukati da još štogod upita, ali o Hanku Haysu nema potrebe išta više doznati. U njemu je počela jačati antipatija prema pljačkašu. Izgleda da će se naći u središtu važnih zbivanja. Oko podne su zastali kraj jednog potoka i dok su se konji odmarali, oni pojedoše ručak što im ga je pripremio Srećko Jack. Iza toga mjest^ po dolini se stala pojavljivati stoka, a zelene krpe tu i tamo ukazivale su na prisustvo farmi. Kako je Jim doznao od Barnesa, na deset milja od Grand Junctiona protežu se pašnjaci jednog velikog stočarskog udruženja iz S alt Lakea. Jim je neprekidno pomno motrio, pa uskoro daleko naprijed opazi oblak prašine i jahače koji su upravo skretali s puta u cedrov guštik. Zaključio je da je to Skijina družina. Valjani su to momci, pomisli Jim, kad su prvi spazili kola. Više se nisu pojavili. Jim je znao da su se uputili na Star-ranč, otkud će otjerati novo krdo stoke. Teren je bivao ravniji i zeleniji, bilo je sve više obrađenih površina. Međutim, još uvijek su se, tu i tamo, dizale crvene, cedrovima obrasle klisure, a u daljini su se ukazivali bjeličasti planinski vrhovi. U četiri sata popodne uđoše u Grand Junction koji je biti daleko veći i življi od Zelene rijeke. Poput svih naselja na Zapadu, imao je samo jednu, široku ulicu niz koju su se nizale kamene i drvene zgrade. – Stigosmo, Barnes – reče Jim. – Ovo je velegrad u poređenju sa Zelenom rijekom. – Već odavna nisam bio kod kuće – odvrati Barnes. – Konje ću odvesti kod oca, tamo ću se postarati za njih. Čujte, gospodine Wall… ovaj, Jime, hoćeš li doći sa mnom i ostati kod nas ili ćeš se smjestiti u hotelu? – Hvala, ostat ću ovdje, u hotelu. Je li to taj hotel? – Da. Ne izgleda naročito lijepo, ali je hrana dobra a kreveti su čisti. – Odlično, Barnes, ti i ja se dobro slažemo. Bi li me mogao savjetovati kako da se ponašam u ovom mjestu? – Ho-ho! Jime, tebe će gedati sa svih strana i dobro će te zagledati, to znaj, ali te nitko ništa neće pitati. Pa, do viđenja. Barnes potjera kola niz ulicu, a Jim lagano pođe u takozvani hotel. Držala ga je jedna jedra žena koja Jima primi veoma ljubazno i ubrzo ga sa zanimanjem stade mjerkati. Međutim, nije bila nimalo znatiželjna, ali s druge strane bila je razgovorljiva, te je Jim, na svoje iznenađenje, doznao da toga tjedna nikakvo krdo stoke nije prošlo kroz naselje. Nakon večere, Jim pođe u šetnju da pogleda kako izgleda naselje. Ulica je bila gotovo sasvim pusta. On pređe cijelu jednu stranu, potom i drugu stranu ulice, pa priđe uredu poštanske kočije, ali nađe zaključana vrata. Na njegovu je pročelju stajao natpis – Wells Fargo and Co. Grad je, znači, bio na liniji što vezuje Denver i Slat Lake. Onda Jim pođe u veliku trgovinu na uglu koja je još bila otvorena. Tamo je kupio neke sitnice i konačno provjerio stiže li sutra ujutro kočija, kako mu je Herrick kazao. Najzad je dolutao u krčmu. Bio je to neočekivano prostran lokal, u

njemu bijaše preko dvadesetak ljudi koji su se dijelom poredali za šankom ili sjedili za stolovima kao da nešto iščekuju. Jimu je bila poznata takva atmosfera. Osjetio se u svom elementu i znao je da i ostalima odaje takav dojam. Odmah je shvatio da u ovom mjestu i lokalu naoružani neznanci zapravo ne predstavljaju strance. Tu nema kauboja ispičutura i kavgadžija, ni elegantnih kockara. Jim je uočio da nekolicina prisutnih izbjegava njegov pogled. Bilo je i nekoliko odrpanaca i skitnica. No, u najvećem su broju to bili tipovi zaprašenih čizama, i iz tih ljudi nije zračila ni uljudnost ni neprijateljstvo. Takvi su ljudi i odgovarali Jimu. Upravo je i očekivao da će naći ovakvo mjesto. Najprije je pročitao jedne stare novine, pa kad je iscrpio sav njihov sadržaj, skrenuo je pažnju na jednu kartašku igru, kao i ostali kibici, gledao je s pristojne udaljenosti. Tako mu je večer mirncV prošla, ali ništa nije doznao. Te je noći spavao u krevetu, bio je zaboravio kad mu se to posljednji put dogodilo. Ipak, kasno je zaspao, možda zbog mekog ležaja, ili zbog iščekivanja sutrašnjeg događaja. Cijelo vrijeme dok je ležao budan slušao je kako se vrti točak ruleta, ali nije znao otkud dolazi taj zvuk. Pretpostavio je da na katu iznad krčme mora biti kockarnica. Rano se probudio, ustao je te se polagano obrijao i obukao, svom je izgledu obratio veću pažnju nego obično. Nato se sam sebi gorko osmjehnuo. Jim Wall, negdašnji kauboj, pljačkaš banaka i vlakova! A što je sada? To ne bi umio odrediti. No, sad je tu da preko pedeset milja pustare doprati jednu djevojku Engleskinju do Star-ranča. Jedno je sigurno – da će gospođici Herrick biti daleko bolje u njegovoj pratnji nego da je po nju došao Hank Hays. Onda se trgnu. A je li on išta bolji od Hanka Haysa. Pretpostavlja da jest. Još od onih dana kad je bio kauboj, srce bi mu uvijek poskočilo gledajući zgodnu djevojku ili lijepu ženu. Međutim, dugo je godina izbjegavao žene, ne zato što nije žudio za njima, već zato što je rijetko nailazio na takve koje ne bi izazivale njegovo gađenje. Nakon doručka izađe i nađe jednog dječaka koji mu iščetka crno, iznošeno odijelo i crni sombrero i izlašti visoke čizme. Trenutak kasnije sretne Barnesa. – Zdravo, momče! Jesi li se lijepo proveo kod kuće? – I te kako! – naceri se momak. – Sinoć sam bio s curom, pa me nije htjela pustiti. – Pravo je imala. I to se jutros vidi na tebi. – A što bih mogao reći na to što si ti toliko nalickan? – razvuče Barnes. – Smiješno je kako se čovjek mijenja pri samoj pomisli na djevojke. – Smiješno, hoćeš reći strašno, moj prijatelju! Žena je prava strahota, ništa manja od cijele neprijateljske vojske koja ide na tebe s razvijenim zastavama. – Gospode, tko bi rekao da si tako pjesnički nadaren! – uskliknu kauboj. – Ostavimo sad šalu, mladiću. Nego, čuj! Ta će gospođica Herrick pomisliti da sam ja poštenjačina i pristojan mladić poput tebe. To ne mogu dozvoliti, jer ne želim da ljudi imaju krivo mišljenje o meni. Tako što ne volim. A kako joj ja ne mogu reći istinu, to ćeš ti učiniti. – Sto da joj kažem? – začudi se Barnes. – Znaš što… kakav sam ja čovjek. – Ti si meni drag, Jime. A što hoćeš da joj kažem. – Pa… reci joj kako je Herrick unajmio sve desperadose Utaha, pa među njima i mene. Oslikaj me kao čovjeka goreg od Haysa i Heesemana zajedno. – U redu, to je bar lako. Ali, što ti to treba, Jime? – Znaš, ja nisam oduvijek bio otpadnik… Mene bi nekako manje boljelo kad bi se ta djevojka mene plašila i kad bih joj bio odbojan. Jer, da me uzme za prava i poštena zapadnjaka, te sa mnom stane tako i razgovarati i smijati se… pa, ja bih se sigurno napio kao svinja, pa bih pobio cijeli Star-ranč. Stoga mi učini tu uslugu, hoćeš, Barnes? – Svakako ću ti to učiniti – odvrati Barnes, gledajući Jima ispod oka. – Ti mi samo daj priliku čim ona stigne. Još malo pa će stići kočija. Idem dovesti kola. Ali, kočija se ne pojavi još cijeli sat. Bio je to dugačak sat nervoznom i nemirnom Jimu Wallu. Grand Junction se nije razlikovao od ostalih naselja na Zapadu – svi su došli dočekati poštansku kočiju.

U oblaku prašine u naselje dojuri poštanska kočija koju je vukla zaprega od četiri konja. Vozač, prosijed stari graničar, cifrastim pokretom potegnu uzde i razdera se: – Grand Junction! Pola sata odmora za ručak! U kočiji je bilo šest putnika, od kojih dvije žene. Posljednja je iz kočije izašla jedna visoka, mlada žena u velu, svoju vitku i uspravnu priliku umotala je pamučnim ogrtačem. Nosila je kuferčić. Čim je sišla, stala se ogledati kao da nekoga iščekuje. Jim istupi preda nju, skinuvši sombrero. – Jeste li vi gospođica Herrick? – Oh, da! – uskliknu ona. – Vaš brat poslao je nas dvojicu po vas – nastavi Jim pokazujući na Barnesa koji je stajao po strani. – Zar on nije došao? Njezin pun, bogat glas sa stranim naglaskom bio je Jimu neobično prijatan. – Nije, gospođice Herrick. Znate, na Star-ranču ima mnogo posla. Ali, njemu je savršeno dobro, ne brinite. Mi ćemo vas još prije mraka dovesti na ranč. Jim još nije mogao vidjeti što se krije iza onoga vela, ali je razaznao krupne oči što su ga motrile i proučavale. – Zar nije poslao nikakvo pismo ili cedulju? Otkud ću znati da ste baš vi ljudi poslati od moga brata? – Žao mi je, ali mi morate vjerovati na riječ. Međutim, moj drug, Barnes, može dokazati tko je i što je. Njegova je kuća ovdje, te ima pouzdanih ljudi koji će za njega svjedočiti. – Gospođice, zaista nas je gazda poslao – progovori Barnes, dodirnuvši obod svoga šešira, pa priđe korak bliže i dometnu tišim glasom: – Sinoć mi je rekao da ćete vi donijeti jedan paket upućen preko – Wells Farga. – Onda je sve u redu – odvrati ona očito s olakšanjem. – Moj je prtljag dijelom unutra, a dijelom gore i otraga. Na svakom komadu naći ćete moje ime: Helen Herrick. – Ja ću se postarati za prtljag, gospođice Herrick. Dotle će vas Barnes odvesti na ručak. Bit će bolje da malo protegnete noge. Vozit ćemo se osam sati. – Hvala vam. Dva sam se tjedna neprestance vozila, pa sam se odrvenila. Jim se dao na posao na pokupi sav prtljag označen imenom Helen Herrick. Kočija kao da je , bila sva natrpana njime. Ukupno devetnaest komada! Vidjelo se da je gospođica Herrick došla u Utah da bi tu i ostala! Slijedeći je problem bio kako u Herrickovim kolima stvoriti dovoljno mesta za toliki prtljag. Tom se poslu Jim marljivo posvetio, posložio je nešto prtljaga ispod sjedala, nešto i na sjedalo, pa je tako ipak sve stalo. Potom ode u trgovinu i kupi konopac kojim će svezati sve one kufere i.kutije. Pitao se kako li izgleda djevojka. Kad ga je maločas gledala kroza svoj veo, bilo mu je pomalo neugodno. Završio je svoj posao i stao pokraj konja da sačeka da Barnes dovede djevojku. Činilo mu se da iščekuje još nešto, ali nije znao što. Uto eto Barnesa, nešto se uzbuđeno cerekao. U očima mu blistala nekakva važnost. – Jime, sredio sam stvar. Svašta sam joj napričao. – Jesi li? Baš ti od srca hvala, momče. – Gospode, da si je vidio kad je skinula ogrtač i veo! Utah još nije vidio takvu ljepotu. Crvene usne, rumeni obrazi, kosa kao zlato, oči kao ljubice! Jime, na trenutak sam htio iznevjeriti svoju djevojku! Jarca mu, kakva djevojka! Da čovjek poludi! Pozvala me da sjednem s njom za stol. Sjeo sam. Slobodna je i prijazna kao njezin brat. Dok mo jeli, ukazala mi se prilika da joj pričam o zloglasnom Jimu Wallu. Kako me gledala! Kakvim očima! I reče mi: – Tako, Bernie Herrick poslao mi je jednog desperada za pratnju? Pa to je savršeno! Na časnu riječ, Jime, baš je tako rekla! Na to sam odmah ušutio… Kad sam se zaputio ovamo, ona reče kako će malko prošetati i poći do ureda – Wells Farga, pa će potom biti spremna za put. – Da mi nisi štogod podvalio? – sumnjičavo upita Jim. – Trebalo je da me oslikaš najcrnjim bojama. – Jime, na časnu riječ, ako se ta djevojka ne boji tebe gore nego đavola, onda sam ja magarac!

Ali, Barnesove su se pametne bademaste oči nečemu smijale i zasigurno nešto krile. Reklo bi se da ipak nije postupio prema Jimovu naputku. – Idem do Kineza smotati koji zalogaj na brzinu – reče Jim. – Ti pripazi na konje. Vraćajući se, Jim spazi gospođicu Herrick kako izlazi iz dvorišta – hotela gospođe Bowe. Svoj je ogrtač nosila preko ruke, bez nje,ga se nije činila toliko visokom. Korak joj je bio prekrasan, ležeran, graciozan; odavao je zdravlje i vitalnost. Sad se nije činila ni tako tankom, već divno građenom, širokih ramena. Na smeđoj je haljini nosila kratak kaput s ovratnikom od crnog krzna što je odudarao od njezine bijele puti. Veo je zabacila i sad je izlagala bujnu i blještavu plavu kosu. Na određenoj su udaljenosti njezine oči bile nalik tamnim rupama usred bijele puti. Ali, kad se primakao bliže, Jim opazi da su joj oči tamnoljubičaste, lijepe, tople i odvažne. – Jesmo li spremni za polazak? – ona upita veselo. – Jesmo, ako ste vi okončali posao kod – Wells Farga – odvrati Jim. – Posao je u mojoj torbi – ona će pokazujući na torbu što ju je upola krila pod ogrtačem. Jim pokuša sve svoje zanimanje prenijeti na torbu. Ako se već udružio s pljačkašima, samo na to mora misliti. Ali, nije mu pošlo za rukom. Iznenada ga spopade grozna želja da ubije Haysa. A djevojka – jer je to bila djevojka u svoj živoj svježini rane mladosti – nije bila nimalo zaplašena, od njega nije prezala, naprotiv, gledala ga. neskrivenim zanimanjem i oduševljenjem. – Gospodine Jime Wall, pa vi nikako ne odgovarate opisima iz pisama moga brata – ona reče. – Iz pisama vašeg brata! što, pa Herrick nije imao vremena pisati o meni! – zaprepasti se Jim. – Ta najzad, na Star-ranču sam svega nekoliko dana, pismo je moglo stići do vas tek za… – Oh, nije on pisao o vama osobno – ona se nasmija. – Ali, iz njegovih sam opisa bandita i desperadosa stvorila jednu veoma ružnu sliku o njima. – Hvala vam, gospođice Herrick – ozbiljno odvrati. – Na našoj granici nemojte imati povjerenja u vanjski izgled… Hoćete li se popeti? Trebamo krenutiv Nakon toga, tjapravi pokret kao da će joj pomoći da se popne na stražnje sjedalo. – Ako ćete vi voziti, onda želim biti na prednjem sjedalu – reče ona. On se pokorno nakloni i pomogne joj da se popne na prednje sjedalo. U sebi je kleo i Hanka Haysa, i Herricka, i nedokučivu sudbinu što ga je dovela do svega ovoga. Tko zna zašto – osjećao se izgubljenim. Gotovo je zaboravio sačekati Barnesa, koji se dotle opraštao s jednom rumenom djevojkom širokih očiju koja je stajala među ostalom gomilom. Najzad se Barnes trkom vrati i skoči u kola, a potom se i Jim popne. Radi mnogobrojne prtljage,, na prednjem sjedalu nije bilo mnogo mjesta. Teškim revolverom, što mu je bio u koricama za pojasom, lupkao je u bok gospođice Herrick. – Ne možete ni mrdnuti od ove moje revolverčine – on joj dobaci i okrene revolver sebi u krilo. – Spavate li s njim? – radoznalo ga upita. – Da. Ako ga nemam za pojasom, čini mi se kao da sam gol. – Kakvi ste čudnovati ljudi vi Amerikanci sa Zapada! – Neki su među nama uistinu doista čudnovati. Nadam se da nas nećete proglasiti neprijatnim zbog toga – on joj odgovori, pa opusti uzde i nemirni konji krenuše. Za nekoliko trenutaka daleko iza njih ostade bučni, zaprašeni i vreli Grand Junction sa svojim žiteljima koji su maločas zjakali u njih. Našli su se među travom i kaduljom, a u daljini su se dizali humci i brda u crvenom i crnom. – Oh, predivno! – uskliknula je djevojka kad se kao očarana zagledala u prizor što im se ukazao iza jednog zavijutka na putu. Jim se naprezao kako bi spriječio vrance da udare u trk, nastojao ih je obuzdati na lagani kas. Mrgodno je pomišljao kako bi najradije pustio da konji pojure koliko ih volja, pa da poginu i on i djevojka. Stao je upoređivati sliku gospođice Herrick sa bratova radna stola s djevojkom što se nalazila kraj njega. Utvrdio je da je slika doista blijeda, na njoj nema ni traga svježini, krasnoj boji usana, sjaju njezine kose. Po slici se nikad ne bi moglo zaključiti koliko su krasne te nemirne,

nasmijane ljubičaste oči, kakva vitalnost bije iz prekrasna bića. Djevojka je naprosto sva zračila, životom. Jimu Wallu se činilo da i u samim njegovim žilama pulsira život što zrači iz nje. Prožimao ga je toplinom. – Vjetar mi tjera suze na oči – ona će veselo. – Ili možda plačem zato što sam sretna. Rekli ste da ćemo prije mraka stići na Star-ranč? – Svakako. – Oh, što sam prevalila dug i spor put! Nagutala sam se prašine i dobro istresla. A sad jedva čekam da uživam u prirodi, da mirišem, osjećam, gledam, divim se. – Krasan je ovaj kraj, gospođice Herrick. Ali, ovo ovdje je pitomo u usporedbi s onim što ćete naći oko Henry-planine. Tu ćete planinu ugledati čim se popnemo na slijedeći brijeg. Znate, ja sam vidio veliki dio Zapada, najveći. Ali, kažem vam da je kanjonska pustoš ispod Star-ranča nešto najdivljije i najljepše na cijelom Zapadu, možda i u cijelom svijetu. – Ja se, pak, najviše divim vašim riječima. One me iznenađuju. Nisam znala, da jedan revolveraš… jer ste vi revolveraš, zar ne?… umije cijeniti čuda i ljepotu prirode. – To je shvaćanje pogrešno i, na žalost, uobičajeno, gospođice Herrick – odvrati Jim. – Priroda je ta što odgaja ljude koji u njoj žive svojim samotnim, surovim i krvavim životom. Doduše, od većine ona pravi samo puste hvalisavce jedino s razvijenim osjećanjem za samoodržanje, ali pogdjekad u nekom čovjeku uspije izgraditi i sasvim suprotna čuvstva. – Vi ste veoma zanimljivi – ona mu reče neposredno. – Pričajte mi o toj kanjonskoj pustoši i ljudima koji žive u prirodi. Cio je sat Jim pričao nadahnut njezinim nesmanjenim zanimanjem. Opisao joj je krasne predjele i slikovite krajolike što se dižu do visoravni Divljeg konja, i nepoznate kanjonske ponore što leže između visoravni i planine Navajo, te najzad avetinjski jezivu vrlet Podmuklog đavola. – Uh! Tjerate mi jezu u kosti! – uskliknu ona. – Ali, ti krajevi moraju biti prekrasni. Meni je već dosta ljudi, magle, kiše, blata, hladnoće, buke. Voljela bih se izgubiti negdje u tim vašim crvenim kanjonima. Sišli su u ravnu dolinu gdje se bijeli put protezao kao na dlanu a konji su letjeli kao krilati. Wall ih je nesvjesno pustio da lete. Duh mu je lutao. Engleskinja sada nije mogla doći do daha da progovori barem jednu riječ. Na vjetru se vijorio njezin veo zajedno s ponekim čuperkom zlatne kose. Činila se nekakvim bijelim i zlatnim priviđenjem što pulsira silnim životom. Kako li će ovo izvanredno žensko biće djelovati na surove ljude iz ove pustoši? Kako li će djelovati na crnog Hanka Haysa? Možda su njegove blijede oči negda počivale na rumenoj i zdravoj djevojci što liči na ružu, no Hank je sigurno – u to Jim nije dvojio – imao posla isključivo s košćatim, priprostim, suhonjavim ženama dugih stopala i tvrdih šaka. sa ženama čija su lica gruba i koža im ispucala na vjetru, sa ženama što nose muška odjela i čizme gotovo češće nego haljine, isključivo s udatim ženama. Utah je još bio divlji i nenaseljiv. Konje su zaustavili u podnožju najdužeg uspona na putu. Gospođica Herrick utače svoju raskuštranu kosu i krajeve vela pod kapu. – Kakva trka! Ja sam vična konjima.. . a ne da ovako jure… s ovakvim kolima – ona će gotovo bez daha. – Čekajte da se nađete s kakvim starim vozačem, pa da vam on pokaže svoju vještinu. Ja zapravo nisam vozač. – Jeste li onda kauboj? – Bio sam. l sad ponekad gonim stoku. Ali, sad sam samo… prerijski jahač. – U čemu je razlika? – Pa… prerijski jahač samo putuje od logora do logora. – To mora biti divan život. Kao u Cigana. Bila sam među Ciganima u Španjolskoj. Ali, ne vjerujem da ste u takvu svojstvu na rancu moga brata. – Zar vam Barnes nije rekao tko sam i što sam? – upita Jim okrećući se k njoj.

– Pričao je on, brbljao je kao onaj potok kraj kojeg srno maločas prošli. – Milozvučno se nasmija ona. – No, malo sam shvatila od njegove priče. Jasno mi je jedino da ste odnedavno u Utahu, da ste došli iz Wyominga gdje ste ubili mnoge zlikovce i da je vaš renome dovoljan da odbije stokokradice i desperadose od Star-ranča. Gospodine Wall, u njegovim ste očima vi pravi heroj. Nije trebalo mnogo inteligencije da bi se shvatijo kako je ispao heroj i u njezinim očima. Jim zastenja u sebi. – Gospođice Herrick, taj je momak nadebelo slagao – on reče. – Kako to? Ja bih rekla da je bio veoma iskren i otvoren. Ima veoma pošten pogled. Ne poznajem zapadnjake, kako vas inače zovu, ali mi se čini da se ne varam. – Vi ćete se strašno razočarati. – Gospodine Wall, nećete mi ubiti oduševljenje. Znam da ću zavoljeti ovaj divlji i krasni kraj. Najviše sam živjela u Londonu. Zamrzila sam pune ulice, blato, buku, tamne, hladne sobe gdje morate paliti svjetlo u podne, i beskrajno, vječno užurbane rijeke ljudi. U meni teče divlja krv. Među precima imam jednog Vikinga. A mislim da mi je neki drugi predak morao biti Indijanac. – Zvonko je odjeknuo njezin grlen smijeh. – Bilo kako bilo, ja ću se držati svoje divlje žice. Oduvijek sam slušala šapat bogova crvenih. Još kao dijete znala sam da mi je namijenjeno nešto veliko, izvanredno, neobično. – Gotovo vas ne razumijem, gospođice Herrick – zbunjeno će Jim. – Ja nisam obrazovan čovjek, moja je najveća škola bila prerija. Doduše, išao sam u školu a u mladosti sam bio i seoski učitelj. Ali, još nisam sreo osobu nalik vama. Stoga, ako vam ispadnem neznalica, molim vas oprostite mi. – Naprotiv, gospodine Wall, na mene ste ostavili dojam da ste daleko iznad prosjeka zapadnjaka – djevojka mu odvrati ljubazno no nimalo snishodljivo. – Na putu sam upoznala bezbroj ljudi. Pionire, farmere, rančere, vozare, kauboje i dosta njih koje nisam znala gdje smjestiti niti sam mogla doznati tko su. A razgovarala sam sa svima njima. I kažem vam, ne morate se ispričavati. .. A bili ste učitelj! Pa to po vama nikad ne bih rekla! I što ste još bili? U tom trenutku je Jim bio previše zbunjen da bi iskoristio ovu priliku i jednim jedinim priznanjem djevojku odbio od sebe, A trenutak kasnije sinu mu zapanjujuća pomisao da je ne želi odbiti od sebe. I on odgovori: – Svašta pomalo… po zapadnjački, da tako kažem. Osjećao je kako ga ona promatra. – Vidim da ne želite pričati o sebi. Oprostite mi moju radoznalost. Ali, znajte da sam odlučila s bratom raditi na rancu. To znači da ćete vi raditi i za mene. – Volio bih da se ne upuštate u tako što, gospođice Herrick – bubnu on. – Nešto se vama mora reći. Doduše, morao bi vam reći netko drugi, a ne… jahač kao ja. Evo u čemu je stvar: Utah nimalo nije podoban za djevojku vaše vrste. – Na što ciljate, gospodine Wall? Meni se čini da to baš nije neki kompliment. Sposobna sam za rad i željna sam ga. Obožavat ću ovaj divlji kraj. Objasnila sam vam zašto. Mogu musti krave, peći kruh, timariti konje. To što imam novaca, ne znači da nisam za rad. – Gospođice Herrick, vi mene ne shvaćate – žurno i uzbuđeno odvrati Jim. – Ne radi se o tome da se vi ne biste snašli ovdje. Vi ste me uvjerili da to možete. I ja vam za to skidam kapu… Ali, htio sam vam reći da nećete biti u stanju živjeti i raditi u Utahu onako kako biste to htjeli. Ovdje se nikako ne možete prepustiti toj divljoj žici o kojoj ste mi pričali. Ne smijete jahati naokolo… ne smijete čak ni napuštati kuću. Čak ni toliko… – Ako boga znate, a zašto? – ona se zaprepasti, – Mlada ženo, zato što ste previše nova, previše neobična i ljupka da se izvrgavate pogibelji a i pogledima muškaraca koji žive u Utahu… Ne govorim o svim muškarcima, niti o desetom dijelu njih, već samo o nekim. Ali, nesreća je u tome što ćete baš na takve naići na Star-ranču. Po njegovu napetu tonu i ozbiljnim riječima ona shvati da govori istinu i da tu ima nečeg o čemu joj brat nije pisao. – Valjda ne mislite ozbiljno – reče ona.

– Kunem vam se da je tako, gospođice Herrick. – A gdje je onda poznata kavalirština zapadnjaka? Cijela Engleska odzvanja od pohvala na račun smionosti i plemenitosti Amerikanaca s granice. Čitala sam o Fremontu, Kitu Carsonu, Crooku i mnogim drugima. A što je s tisućama koji nisu opjevani! – Sve je to točno – on odvrati muklim glasom. – Na svu sreću, to mogu potvrditi. Ali, takve nećete naći na Star-ranču. – Možete tvrditi i da sam previše nova, neobična, i previše … ljupka… u redu, razumijem vas. Ali, svejedno dvojim, usprkos vašem ubjedljivom tonu. Možda vi zbijate šalu sa mnom. – Kamo sreće da je tako! – Moj će brat provjeriti ima li istine u vašim riječima. – Ne! Nikako! – uzruja se Jim. Gubio je strpljenje i sa sobom i s njom. Sto ga je obuzelo da je počeo govoriti o takvim stvarima? – Herrick ne zna. On nikad neće znati. To je Englez. Pa on ne vidi ni prst pred nosom! Oh, nemojte me krivo shvatiti. To je krasan čovjek, plemenit, susretljiv, ni najmanje uobražen. Ali, Utah nije mjesto za jednog engleskog džentlmena niti je pogodan za njegovu sestru. – O tome ćemo mi odlučiti – odgovori ona hladno. – I znajte da ću ja i jahati i svakamo odlaziti, gdje god me bude volja. Pa ja bih izludjela kad ne bih smjela prejahati ovaj prekrasan kraj. – Dobro. Ja sam učinio što sam mogao – on će kratko, tonom kao da se obraća ne samo njoj već i vlastitoj savjesti. Vidjelo se da je odmah stvorila promjenu na njemu. – Veoma sam vam zahvalna, gospodine Wall. Ne sumnjam da vi zapadnjaci gledate na Bernieja kao na ekscentrična čovjeka. I priznajem da njeova ideja o rancu, koliko god se on i ja oduševili njome, vama mora izgledati nastrana i čudna. U redu, hajmo sklopiti pogodbu. Ako je uistinu tako opasno da sama jašem naokolo, ja ću povesti vas. No, nemojte misliti da je mene strah samu poći. Pored vas, bit ću savršeno sigurna, je li tako? Na to Vali cimnu uzde. – Evo, gospođice Herrick, pogledajte. Tu smo na vrhu. Ona crna planina na kojoj se bijeli snijeg, to je Henry. Kroz ono ždrijelo, to je jedan prevoj, ulazimo na Star-ranč. Onaj grimizni pojas lijevo, sav u brazdama i crtama, to je pustinja. Sve što gledate uvećajte deset tisuća puta. – Ah! – jedva je uspjela istisnuti djevojka. Pošto je zaustavio konje, Jim se i sam zagledao u onaj prizor, trudio se da ga gleda očima te djevojke iz daleka svijeta. Sad je njezina šutnja bila veoma riječita. On, međutim, nije našao nikakvo zadovoljstvo u promatranju prizora što se pružao pred njima. Nekakav ga nagon tjerao da na licu mjesta ispregne jednog konja i sam odjaše u divljinu. Još gore – u njemu je nikla slutnja da neće dugo proći te će ga pustoš i samoća ponovo prizivati k sebi. Potjerao je kola niz brijeg, pa je dolje, na ravnoj cesti, opet pognao konje živim kasom. Put se poput prave bijele vrpce protezao kroz podugu dolinu. Toplo je sunce stalo silaziti sa zenita. Jim zaključi da će stići na Star-ranč ranije no što je mislio, prije zalaza sunca. Pred njima je bio samo još jedan brijeg i to s veoma kratkim usponom. Volio bi da može poletjeti. Čudnovato i nepojmljivo kako na njega djeluje sestra Bernieja Herricka. Brzo je vozio, ali mu ta brzina nije mogla pomoći da pobjegne od sebe. Onda se dogodi da vjetar odnese gospođici Herrick kapu – pa je Jim morao zaustaviti konje, što nije bilo nimalo lako, sići s kola i pješice se vratiti po kapu. No, ta promjena kao da mu ne bi neugodna, naprotiv. Vratio se s kapom. Nije mu bilo lako gledati onaj krasni prizor – gologlavu gospođicu Herrick. – Hvala vam – reče ona. – Zao mi je što ste morali sići i ići po nju. Ali, tjerali ste konje strašno brzo. Pravo čudo da mi i haljine nisu odletjele zajedno s kapom. Jim joj odgovori jednom beznačajnom frazom, ni sam nije znao što je rekao. Poput kakva plamena što je sunuo iz tame njegova duha, planula mu je pomisao kako je zapravo čudo što nije okrenuo kola i s tom djevojkom odjurio u divljinu, kako više nikome ne bi dozvolio da pogledom zastane na toj ubitačnoj ljepoti.

Za sat vožnje prešao je dolinu i opet se našao na padini gdje su konji morali usporiti hod, te je gospođica Herrick sad ponovo dobila priliku da progovori. Jim se pak istodobno i plašio i žudio za njezinim punim glasom, toliko različitim od ženskih glasova što ih je pamtio. Međutim, ona ga ovaj put iznenadi, i to – šutpjom. Izgleda da je bila i previše očarana dvosatnim putom prema živopisnoj brdovitoj oblasti. Tek kad su stigli navrh prevoja, te je Jim prstom upro u Star-ranč, djevojka kao da se probudila iz transa. Zatim je uslijedila vožnja od sat i pol do ranca, tokom koje je Jim odgovarao na djevojčina mnogobrojna pitanja i objašnjavao svaku stvar koja joj je zapinjala za oko. Takav mu je razvoj događaja odgovarao i vrijeme mu brzo prođe. Put je prolazio na nepunih pedeset stopa od poljske kuhinje Heesemariove družine. A kad su kola prolazila, svi su oni bili na okupu, na večeri. – Kakva lopovska družba! – šapnula je gospođica Herrick. – Molit ću lijepo, a tko su ti ljudi? – Dio družine koju je vaš brat unajmio da bi zaštitio svoju stoku od stokokradica – odvrati Jim. – Najsmješnije je to što su i sami oni stokokradice. – Zaista jako smiješno, premda je za Bernieja žalosno. Zna li on to? – Koliko je meni poznato, ne zna. Vođa te družine je Heeseman, nitko ga nije preporučio već se sam javio i dobio posao. – A ja ću imati to zadovoljstvo da kažem Bernieju… Oh, a što je to? Kolika staja! Sva žuta… A eno i jedne nove, još nije gotova… Kolika debla!… A vidi, konje! Stanite! – Ne, gospođice Herrick – mrgodno odbije Jim. – Odvest ću vas kući živu i zdravu, ili ću poginuti… Nemojte gledati u onog visokog čovjeka koji nam ide u susret. – Kojeg? – nasmija se ona. – Onoga s crnim sombrerom… Ne gledajte u njega… To je Hank Hays… Gospođice Herrick, spustite taj vaš veo. Neupadljivo ga je poslušala i njezin smijeh ponovo odjeknu. – Ta znam da se šalite, ali vas moram poslušati kako bih nagradila vaš trud što me zabavljate. Jim prođe kraj Hanka Haysa koji je stajao nešto podalje od jedne skupine kauboja. Pljačkaš se tu pritajio i oprezno motrio, misleći da ga nitko ne vidi. Ukoliko je i pogledao Jima, bilo je to posve neupadljivo. Ali, Wallov je prodoran pogled probio sjenku za kojom su se krile Havsove oči. One čudne oči, zakriljene obodom sombrera, sad nisu bile blijede. Jimove se šake stegoše oko uzda. Zabrinu se zbog prve ubilačke misli što se u njemu pojavila u odnosu na Hanka Haysa. – Hank Hays. A tko je to? – pitala ga gospođica Herrick. – Također čuvar vašeg brata. – Ah! A kako je zurio! Zapanjila sam se, ali ne zbog njegova zurenja. Naime, u Indiji sam vidjela kobru kako diže glavu i sprema se na skok. Taj vaš gospodin Hays upravo mi liči na ogromnu kobru s crnim sombrerom na glavi. Nije li to glupa poredba? – Nimalo glupa. Stvar nagona. Nagon samoodržanja – mrgodno odgovori Jim. Ona pređe preko te njegove primjedbe, možda jedino zato što su ugledali rančersku kuću na padini. Djevojka se nato prepusti oduševljenju. Na stubištu pristreška stajao je Herrick okružen lovačkim psima. Bio je u crvenom kaputu i čizmama. Mahnuo im je. Jim je zaustavio oznojene konje pred stubištem. Bio je radoznao da vidi kako će izgledati susret između sestre i brata. Djevojka ustade. – Bernie, kućo stara, evo me – reče ona. – Da, eto tebe, Helen – on reče i istupi da joj pomogne sići s kola. – Kako si putovala? – Divno… od Grand Junctiona dovde. Nisu se zagrlili, nisu se čak ni rukovali. Jim zaključi da Englezi ili ne znaju šta su to čuvstva, ili ih pak kriju. Onda i on iskoči iz kola i stade skidati prtljag. S druge strane iskoči Barnes, na kojeg je Jim bio potpuno zaboravio. – Barnes, ponesi prtljag u kuću. Jime, brzo odvedite vrance. Vrući su. Mora biti da ste ih vraški tjerali. – Jesam, gospodine. Kočija je zakasnila, pa smo nadoknađivali izgubljeno vrijeme. – Helen, gdje ti je taj paket – Wells Far ga? – upita Herrick. – Ovdje, kod mene. Oh, Bernie, što je lijepo naći se kod kuće… ukoliko nam je ovo konačno kuća.

– Hajde, uđi i skini taj veo – odvrati on, uze je pod ruku i povede na pristrešak. Jim predade zapregu Barnesu, a on sam pođe niz kamenitu zaravan prema Haysovoj brvnari. Srećko Jack je žviždukao i motao se oko vatre, lupkarao posuđem i na sto načina najavljivao da će brzo večera. – Zdravo, Jack. Sto ima nova? – upita Jim. – Drago mi je što si tu, Jime – radosno će kuhar. – Sudeći prema Havsovu držanju, čovjek bi rekao da si izdao našu družinu. Ponašao se kao pas na lancu. Zamisli, danas je dojahao Skija, pun novosti i debelih smotuljaka zelenjaka, ali ni to nije obradovalo šefa. – Dobro, što ga to žulja, Jack? – znatiželjno će Jim. – Nek me vješaju ako znam. Naravno, moralo je biti u vezi s tvojim odlaskom u Grand Junction. Izvana se začuše teški koraci. To se Hays vraćao. Jim bez riječi ustade i pokroči u stranu, te se okrenu prema vratima. Uđe Hays, ali to ne bijaše onaj veseljak iz posljednjih dana. No, teško je bilo odrediti promjenu što se na njemu zbila, samo se vidjelo da u njemu leži mrk i opak nemir. Skija, koji je ušao za njim, bio mu je sušta suprotnost. – Hej, tu si! A ja te čekao kod staje – osorno će Hays. – Zdravo, šefe! Sišao sam prečacem – odvrati Jim i kimnu Skiji. – Vidio sam Barnesa i porazgovarao s njim. Tako, dobro ste putovali? Čuo sam da si vraški tjerao konje. – Pa, put nije bio baš tako zabavan kako ti zamišljaš – natmureno će Jim. – Ah… mora biti da si ženomrzac.,. Je li ti se možda nešto dogodilo da si tako mutan? – Ništa u vezi s tobom ili tvojom družinom. Jučer sam spazio Skiju na putu, ali je i on mene na vrijeme vidio, pa se sklonio. A u Grand Junctionu nitko mi nije obratio naročitu pažnju. – To je dobro – reče Hays, pa pođe k svom ležaju, gdje uze jedan omot i baci ga na stol. – Ovo je tvoje, Jim. Dio od naše prve zarade. Omot se zakotrlja i razmota – u njemu bijahu same krupne novčanice. – Za što je to? – zapanjeno upita Jim. – Za brzu akciju. Tako mi radimo. Tvoj dio. Skija ti ga je donio. Jim nije htio ostaviti dojam da nije navikao na takve stvari. Privukao je bliže klupu i počeo brojati novac. – Pet tisuća i šest stotina – on će kao sebi i strpa novac u džep. – Mnogo ti hvala, Skijo. Sad ću najzad i ja moći zasjesti na partijicu oštra pokera. – Jime, nemaš mi ništa reći? – upita Hays motreći ga. – Čovjek s tvojim okom i uhom uvijek nešto vidi i čuje. – Gospođica Herrick je donijela svome bratu jedan paket Wells Farga – odvrati Jim, polako se prepuštajući svojoj dužnosti pljačkaševa ortaka. – Znači, stigao je! – uzviknu Hays tarući ruke. – Znam da je Herrick očekivao novčanu pošiljku. – Da – nemarno će Jim. – Momci, večera je poslužena, sjedite – dozva ih Srećko Jack. Po običaju, za večerom nije bilo razgovora, Haysovi su ljudi uvijek jeli kao da ih očekuje sedam gladnih godina. Bila je to navika jahača koji se svakog trenutka može naći u sedlu. Nakon večere, Skija je prvi progovorio. – Šefe, sad kad je tu Wall, možeš se odlučiti i učiniti ono što sam ti ja predložio. – Jime, slušaj ovo: Skija i ostali, osim Brada, žele da Herricka operušamo dokraja tako da mu odmah dignemo svu preostalu stoku. Sto ti kažeš? – Da ga posve operušimo? – Upravo tako. Jim se trenutak zamisli^ Na to je pitanje on već imao spreman odgovor, ali je držao pametnim da s njim ne žuri.

– To će ići nešto teže, ali ćemo uštedjeti na vremenu, a možda i sačuvati kožu. Jer ovi će kauboji ubrzo otkriti da je stoke manje. Otkrit će to sigurno ako Skija odvede barem još dvije tisuće grla. – Vidiš, šefe? Wall ti kazuje isto što i ja. Uz put ima dovoljno vode i trave. Najbolje je da odmah potjeramo sve, da pognamo cijelo krdo. – Znači, da se ja, Jim i Srećko vama pridružimo? – natmureno će Hays. – Dakako, ukoliko misliš da je ideja dobra. – Pa, to bi značilo navrat-nanos napuštati Star-ranč – odvrati vođa bande. – Dakako, i to je pametno. – Ali, ja se ne želim odavde pokupiti na brzinu – izjavi Hays. – Zašto nećeš, ako već odlazimo sa svih deset tisuća grla? – zapanji se Skija. – Zato što krađom tih grla nisam završio sav posao koji sam zamislio. – A što si sve zamislio, Hank? – To je moja stvar. Ti gledaj svoja posla, pazi kako tjeraš stoku. – Valjda nećeš orobiti Engleza? Hank, ne budi svinja! – Hays, oprosti, ali mislim da Skija ima pravo – tiho ubaci Jim. – Ja vas slušam, ali ne vjerujem da me možete odvratiti – odgovori Hays. – Ako bismo o tome glasali, Hank, tebe nigdje ne bi bilo. Ali, ne želim ti se protiviti. Samo, znaj da si s tim prekardašio… Slušaj: ja sam riskirao te sam rekao Hadleyju da pođe u Salt Lake po novac. Shvatio me. Reče da će poći, te nam jamči da će kupiti do posljednjeg grla. – To je dobro izvedeno. Pametno. Samo, ne vidim razloga žurbi. – Ali, mi ga ostali vidimo. Svi smo spremni okončati stvar. I Brad smatra da je to pametno. Njemu se ionako ne dopada ovaj poduhvat s Englezom. A evo, i Jim se slaže s našim mišljenjem. Hays istrese duhan iz neupaljene lule, ustane, onakav visok i snažan, te se ushoda po sobi. On je očito bio u teškoj dilemi. Ali, njegova neodlučnost ne potraja dugo. Iznenada napravi jedan pokret, nagao i plahovit, kojim je ne samo obuhvatio ljude koji su se nalazili pred njim, već i nešto daleko šire. – Ja sam svoje odlučio. Držat ćemo se našeg prvog plana. Vi samo tjerajte stoku malopomalo, samo polako… Dotle ću ja imati vremena… – Tako dakle, bez ikakvih obzira protiviš se volji cijele družine – prekinu ga Skija, gledajući ga čudnim pogledom. – Do vraga, tako je, ako to već želiš nazvati protivljenjem – odgovori Hays i izađe iz brvnare. – Ljudi, nema smisla dalje razglabati – reče Skija. – Šef ima neke svoje planove. Idem pravo u logor. Nisam namjeravao otputovati prije jutra. Ali, ovako je bolje. Jime, hoćeš li poći sa mnom?– Volio bih, ali što će Hays na to reći? – Reći će da si ga prevario. A ja se samo nadam da on nas neće prevariti! – Prepustit ću družini da o tome odluči. Do viđenja. Ovako ili onako, brzo ćemo se vidjeti. Skija izađe. Jim začu kako Hank i Skija izmijeniše nekoliko oštrijih riječi, potom sve utihnu. Srećko Jack pogleda u Jima, pa sumnjičavo zavrti glavom. Jim sačeka neko vrijeme. Nadao se da će se Hays vratiti, ali kako ga nije bilo, on pođe na počinak. Ovaj put mu je bilo mrsko biti sam u tišini i miru. U svom je srcu shvatio da je strašno uznemiren zbog onoga što čeka Herrickovu sestru. Sutradan se vratio poslu na novoj staji. Na Hanku Havsu zbila se nekakva nevidljiva, tajnovita promjena, koju Jim nasluti, te njegove sumnje porastoše. Nije se približio Hanku. Za to više nema potrebe – Hank Hays mu je jasan. Dok je radio s kaubojima, Jim je sokolovim okom neprekidno motrio na sve što se oko njega zbiva. Herrick je, po običaju, došao nadgledati rad, zanimao se za svaki detalj gradnje. Preostali &u kauboji otišli s Haysom na drugu stranu doline nekim, po svoj prilici izmišljenim poslom, koji će ih držati daleko od Limestone Springa, gdje je pasao veći dio stoke. Jim je vidio Haysa tek za večerom. A cijelog dana nije bilo ni traga Heleni i Herricku. Razočaranje što ga je zbog toga osjetio najrječitije je govorilo koliko je snažna bila njegova

čudovišna želja da je vidi. Stao je sebe kleti kao budalu. I njegovo se raspoloženje promijenilo kao i u Haysa na kraju on i natmureni šef bande nikome nisu predstavljali prijatno društvo. Te je večeri Jim smišljeno počeo proučavati Haysa, bilo kad mu se našao blizu, bilo izdaleka. Za stolom i jako vatre Hays je očito ulagao određeni napor da bude u svom starom elementu. Ali, vidjelo se da je to usiljeno. A kad se našao napolju, u tmici, gdje je mislio da ga nitko ne gleda, Hays je ličio na progonjena čovjeka. Sto mu se vrti po glavi? Kakve li planove sad smišlja? Je li moguće da je toliko zaokupljen samo planom da orobi Herricka, da mu odnese i novac i sve što je iole vrijedno? Najzad, zaključi Jim, on Haysa ne poznaje dobro. Stoga, ništa pouzdano ne može tvrditi. Idućeg jutra za doručkom Hays iznenadi Jima. – Je li Herrickova jučer bila vani? – upita on. – Nisam je vidio – odvrati Jim odlažući šoljicu. – Nisi mi pričao kako izgleda. Neki dan, kad je došla, lice joj je bilo sakriveno velom. Kao da je na sebe stavila masku. Samo sam joj kosu vidio. Kao suncokret! A bogme ima i lijep stas. – Ah – nasmije se Jim – nisam ni pretpostavljao da te toliko zanima. Sva je blijeda, kao isprana. Čovjek ne bi rekao da u njoj ima krvi je anemična ili tuberkulozna. – Tuberkulozna? S onakvim grudima? – posmijehnu se Hays. – Volio bih ju jednom dobro zagledati prije nego ovdje obavimo posao. – Hoćeš li možda prihvatiti Skijin prijedlog? – Neću, već sam zabrinut u vezi sa Skijom. Haysova se želja ispunila slijedećeg dana. Radio je na novoj staji, na jednom kraju, dok je na drugom kraju bio Jim. Uto dođoše gospođica Herrick i njezin brat. Jim se zabuljio kao da ne vjeruje rođenim očima. Dotad je samo na slikama gledao englesko jahaće odijelo. U njemu je ona izgledala kao kakva kraljica. Ali, Jim joj se ne zagleda u lice. Odmah je svrnuo pogled na Ranka Haysa, htio je vidjeti kako će on reagirati. Poput kopca, razbojnik je digao glavu, ali mu Jim nije mogao vidjeti one njegove zagonetne oči. Hays je neko vrijeme stajao kao opčaran, potom, odlučnim i konačnim gestom, baci alat kojim je radio. Je li time dao oduška zadovoljstvu što je vidio onako krasnu djevojku? Je li to bio pozdrav i oproštaj s takvom ljepotom, koja samo jednom može doći pred oči čovjeku njegova soja? Izvjesno je bilo samo jedno – da je u toj gesti bilo neke konačne odluke. Herrick i njegova sestra pođoše prema mjestu na kojem je radio Jim. Razgovarali su. Jim začu njezin smijeh. Stajao je kao omađijan. Onda mu ona priđe. – Dobro jutro – reče djevojka. – Gle, pa vi ste ne samo čuvar već i tesar? Jim skide sombrero i uspravi se. Pri tom mu revolver muklim ali čujnim udarom lupi o jednu željeznu sponu. Ona to uoči i za tren zašuti. – Nisam baš najvještiji s ovakvim alatom – osmjehnu se pošto otpozdravi i njoj i njezinu bratu. – Da, Bernie mi je pričao kako vi s konja gađate zečeve – djevojka će s divljenjem. – To bih i ja željela vidjeti. I naučiti kako se to radi. Hoćete li mi to pokazati? – S najvećim zadovoljstvom, gospođice Herrick. Ali, ne mogu vam jamčiti da ćete ih i vi pogoditi. – Mogla bih vas iznenaditi, sutra ćemo zajedno iz jahati? – Ja sam vam na službi – odvrati Jim, osluškujući svoj glas kao da dolazi iz nekakve daljine. – Meni ćete učiniti veliku uslugu ako budete jahali s mojom sestrom kad ona to zaželi – reče Herrick. – Tako mi Jupitera! Ja ne mogu vječito biti konju na leđima, a ne želim da sama jaše. – Pravo imate, gospodine – odgovori Jim i pogleda preko u Haysa koji je stajao nepomično kao kip. Brat i sestra krenuše na čistinu, gdje su neki jahači dogonili dva osedlana konja. Malo kasnije, Herrickovi odjahaše, praćeni lavežom pasa. Odjednom se Hays nađe kraj Jima koji podiže glavu sa svoga posla. – Vidio sam djevojku, Jime – reče pljačkaš tonom kao da se radi o tko zna kakvu značajnom događaju. – Prošla je kraj mene. Osjetio sam njezin miris.