Zane-Grey-Pljačkaško gnijezdo

– Oh, što si me uplašio! – reče Jim i osmjehnu se. – Sto to kažeš, Hank? – Ništa, ali čini mi se da si mi ti krivo opisao kako izgleda ta djevojka. Ti reče da je blijeda, beskrvna. Bogati! – Hank, mene plavuše ne zanimaju – odvrati Jim već izmoren igrom skrivača. – Do vraga, ako je tako, ja ti nisam kriv! Kladim se da tebe ne zanimaju nikakve žene… A što ti je govorila? – Herrick je pričao kako sam s konja gađao zečeve, pa ona to hoće vidjeti. – Gle, gle! Znači, izjahat ćeš s njom?… Što netko ima sreću! – Hank, meni bi bilo daleko draže da su tebe zamolili za to – nato će Jim i odmah mu pade na pamet ideja pomoću koje bi mogao razmrsiti čvor i riješiti nepoznanicu, ukoliko Hays ne bude oprezan. – Kako bi bilo da Herricku kažem da ćeš ti izjahati umjesto mene? – Ja bih to volio, ali to nije moguće. Ne mogu gađati zeca u trku. A ne bih se htio obrukati. – Sigurno ću i ja biti smućen pa ću svaki put promašati – odvrati Jim i obori oči da Hays ne bi pročitao misao u njima. Rad se nastavio. Hays gotovo cijelo vrijeme nije radio već se motao oko staje i promatrao dolinu sve dok se Herrickovi nisu uputili uzbrdo prema kući. Onda je Hays iznenada napustio staju. Više se nije vratio, niti ga se igdje moglo naći. Zauzet vlastitim brigama, Jim je tek navečer primijetio da nema Haysa. Od tog dana Jim Wall više nije radio na staji. Slijedećeg dana rano, već nakon doručka, pozvaše ga Herrickovi da s njima izjaše. I on pođe. Razmišljao je o tim Englezima, kako u njihovu duhu po svoj prilici postoji ogromna provalija između njih i njega, provalija toliko duboka i široka da o njoj ne vrijedi ni misliti. Ali, nekako je nodređeno osjećao da se on ne obazire na tu provaliju. Podstaknut djevojčinim prisustvom, Jim je izveo pravu egzibiciju brzog i točnog gađanja, nadmašio je sama sebe. – Veličanstveno! – uzviknu ona. – Za čovjeka bi bilo samoubojstvo suprotstaviti vama se… – Žao mi je jadnih zečeva! Šteta što su takve štetočine! – Helen, on je strijelac kakva treba tražiti – izjavi Herrick. Najvjerojatnije izazvan Jimovim izvještajem kako je od četrnaest zečeva u bijegu ubio trinaest, te je večeri Hank Hays iskazao sitnu ali nedvojbenu ljubomoru. Srećko Jack je na sva usta hvalio Jimovo djelo i kovao ga u zvijezde. – A je li, Jime – razvuče vođa bande – bi li ti bio tako dobar da se pred tobom nađe čovjek za kojeg znaš da je strašno brz? Jim se zagleda u njega. – U takvu slučaju nisam toliko dobar – polako odvrati. – Znaj da će te jednog dana netko iskušati – dobaci Hays ravnodušnim tonom. – U to sam siguran – mirno će Jim i pođe na spavanje. No, nije razmišljao o onome što je Hays natuknuo. Druge su ga brige morile. San mu je bio nemiran. Sutradan Herrick ne isprati sestru na jahanje. Stoga je ona bila mnogo slobodnija i življa. Jim se neprestance brinuo da joj se štogod ne dogodi. Koliko je ona vješta jahačica, nije mogao suditi jer je bila na ženskom sedlu. Otvoreno je iskazao svoje nezadovoljstvo onakvom rugobom koja je gora i od – torte na kojoj jaše njezin brat. Međutim, ona je svejedno jahala za lovačkim psima i dobro se držala sve dok nije pala. Da je pala na kamenje ili tvrdo tlo, slomila bi se a možda bi na licu mjesta i poginula. Na svu sreću, kad se konj spotakao i kad mu je ona odletjela preko glave, pala je na pijesak. Jim je skočio s konja gotovo istog trena i odmah je vikom dozvao kauboje. Kleknu kraj nje i podiže joj glavu. Ona kao da je bila ošamućena. Lice joj bilo oblijepljeno pijeskom. – Barnes, vode! – viknu on i kauboj priđe trkom. – Ovdje nigdje nema vode – odvrati mladić.

– Meni je… dobro – slabašno će gospođica Herrick. – Slabo… slabo sam se pokazala… zar ne? Sjela je. Očito se nije ozlijedila, ali nije puštala Jimovu mišicu. On svojim rupcem obrisa pijesak s njezina lica. Osjećao je kako mu ruka podrhtava. Zamisli da se tog trenutka morao mašiti revolvera! Tvrdi šešir, što ga je ona nosila u skladu sa svojim jahaćim odijelom, odletio je nekoliko jarda dalje. Barnes joj ga donese. Kosa joj se prosula po ramenima. Ona je ponovo smota i stavi šešir na glavu; usprkos rukavicama što ih je imala na rukama, učinila je to spretno. – Pomognite mi, molim vas – obrati se Jimu. Snažnom rukom, Jim je podupre i podiže na noge. Vidio je da može stajati, pa je pusti. Međutim, ona se i dalje držala za njega. – Baš sam bila nespretna – reče pregibljući desno koljeno. – Gospođice Herrick, jeste li sigurni da vas nigdje ništa ne boli? – zabrinuto upita Jim. – Gadno ste pali. – Ništa me ne boli – odvrati ona, te pusti Jima i pođe nekoliko koraka. Jim osjeti kako u njemu popusti tvrd i hladan stisak zebnje, pa se prepusti bijesu. – Gospođice Herrick – on će Ijutito – rekao sam vam da to sedlo ne vrijedi. Pravo je čudo što niste poginuli. – Oh, nemojte pretjerivati! Koliko sam puta pala s konja, pa mi ništa nije bilo. – Barnes, pomozi mi da joj dokažem – obrati se Jim kauboju. – Gospođice, Jim ima pravo – živo će Barnes. – Previše ste jurili. Da ste pali na kamenje, a vidite da ga ovuda ima na sve strane, više nikad ne biste ustali. – Pa, i ovako sam se dobro ugruvala – ona prizna žalosno. – Vama treba kaubojsko sedlo s dvostrukim kolanom, i odijelo – zaključi Jim. – Odijelo! Kaubojsko! – ona uskliknu i zacrveni se. – Mislite,.. ovakve hlače kakve ima Barnes? – Baš takve. U njima možete jahati. Ovo je Zapad, gospođice Herrick. Vi uživate tjerati konja punim trkom. A to je opasno. Morat ću razgovarati s vašim bratom. – Nemojte. Nikad nisam jahala – po muški ali ću i to učiniti, kad se već toliko bojite za mene… Molim vas, pomognite mi da pojašem. Ovaj je događaj potresao Jima, po svoj prilici mnogo jače nego gospođicu Herrick. Ali, ne od straha za nju. Jim se zapravo sladio mukama što ih je osjećao u dodiru s tom djevojkom. Sladio se, ali se i tresao kao prut lista na vjetru pri pomisli da ga je spopala žarka želja da djevojku stisne na grudi dok ju je gledao kako leži nauznak a njezina se plava kosa rasula po pijesku. Taj je poriv u takvoj prilici sasma prirodan, ali koliki je to idiotizam s njegove strane! Za večerom nije bilo Haysa. To nije zabrinulo Jima, koji je bio prezauzet mislima a da bi se sjetio šefa. Prolazili su dani. Jimu su bivali ili prazni ili značajni, što je ovisilo o tome je li izjahao ili nije s gospođicom Herrick. Ona se pak brzo privikla na kaubojsko sedlo, snašla se na njemu kao patka u vodi. I umjela je jahati. Tek je sada dala maha svom živom i objesnom duhu. Više je puta znala odjahati sama, letjela je kao vjetar, a jednom se prilikom izgubila, te su je kauboji morali tražiti do noći. Jim se ježio pri pomisli da je Hays ili Heeseman spaze negdje u pustoši kako sama jaše! Herrick se držao kao da ga to nimalo ne brine. Što se tiče Jima Walla, izlasci s njorn produbili su njegovu ljubav što ga je počela upravo proždirati; a za onih prilika kad je izjahala sama, ogromno je porastao njegov strah od Hanka Haysa. Dugo se nije mogao uvjeriti prati ii Hays djevojku, ali kad je jednog dana otkrio da Hays jaše stazama kojima prolazi gospođica Herrick, činilo se da je došlo vrijeme da stupi u akciju. Time je Jiin stavljen na nove muke. Jer, za čovjeka njegova kova stupiti u akciju, pri takvu stanju stvari, moglo je značiti samo jedno. Ali, kakn može ubiti svoga šefa zbog puke sumnje da kuje namjere prema djevojci, da je želi oteti? Takav je problem bio prava muka čovjeku koji se oduvjek pošteno odnosio bilo prema časnom prijatelju ili prema nečasnom ortaku. Usred gluhe noći Jim Wall je kročio ispod crnog stablja. Kročio je nemirno, jer nije mogao zaspati. Dani su prolazili, a on nije našao načina kako da izbjegne nesreću. A nije ga našao m–

tražio zato što je znao da je to uzaludan posao. S druge strane, želja da što više bude s tom plavokosom djevojkom bila je neodoljiva. Više je puta sebe zatekao kako pomišlja da istupi pred nju i da joj kaže koliko je voli. Sama je ideja, naravno, bila prava ludost, ali ga je ipak proganjala. Kad se pokušao otresti tkvih misli, one ga još jače stadoše goniti, postadoše mu prava opsesija. Otud je i pao u iskušenje. Jednog jutra za doručkom Hays je stao bjesnijeti što se Skija već puna dva tjedna ne pojavljuje. – Mislim da su dosad morali otjerati dva krda – prihvati Srećko Jack. – Jučer sam odjahao kojih devet ili deset milja niz dolinu. Stoke je mnogo manje, šefe. Danas će već i svaki ćoravi kaaboj shvatiti da je to naše maslo. – Dakako. Ja sam učinio što sam mogao. Zar nisam zadržao kauboje ovdje? Ali, ne mogu spriječiti ovu svinjariju od lova s psima. Ubrzo će Herrick početi loviti prema Limestoneu. A onda će nastati gužva. – On, neće ni opaziti nedostatak, Hank – reče Jim. – Napokon, baš me briga! – oporo će Hays. – Čekaj samo da se pojavi Škijina družina! Svakog jutra, kad ie odlazio u korale, Jima je opijalo nekakvo čuvstvo slađe od najslađeg vina. Sati na uncu, usred kadulje i ravni, u mionunsu borova, uz lavež pasa, i s plavokosom djevojkom, uvelike se razlikovahu od mračnih sati nakon sunčeva zalaska. Onda, u tmici, nadasve je iskakala činjenica – da nelogično i gorkoslatko stanje ne može zanavijek trajati. Tako se osjećao i toga jutra. Barnes i još jedan kauboj još su ranije doveli konje za Herrickove do ispred kuće. Kad je stigao Jim, djevojka se već bila zaputila, za njom su išli kauboji i vodili su konja koji je bio namijenjen njezinu bratu. S iskrenim nezadovoljstvom Jim pogodi da brat neće poći s njima. Oko djevojke su lajali i skakali psi, željni što prije krenuti u lov. U muškom jahaćem odijelu gospođica Herrick se činila ponešto manje gordom, ali kako god joj je odijelo promijenilo izgled, njezina se ženstvenost očitavala jače nego ikad. Barnes predade Herrickpva konja konjušaru, te sa svojim drugom pođe za gospođicom Herrick, koja krenu u dolinu. Jim im se pridruži, i potjera konja kraj kauboj a. – Zašto je Herrick ostao? – upita Barnesa. – Svađao se s Heesemanom – odvrati mladić. – Što kažeš! A oko čega? – Ne znam. Zašutjeli su čim sam se ja pojavio. To što ti kazujem, zaključio sam po onome što sam vidio. Bili su u pristrešku. Na Herricku se vidjelo da je zle volje. Čuo sam kako je rekao sestri da danas ne ide u lov. A ona mu je odgovorila da će ipak poći. – Kako se držao Heeseman? – zamišljeno upita Jim. Zaključio je da se nešto događa. Heesemanova je družina dva dana bila na vuči debala. – Bio je strašno ozbiljan, po njemu bih rekao da se trsio gazdu uvjeriti u nešto. Jim ušuti. Hoće li doći do obrta situacije? Postaje toplo na Star-ranču. Lovci su se svakim danom sve dalje upuštali u divljinu. Gospođici Herrick je dosadio lov na zečeve, a osim toga zečevi su se sklonili dalje u dolini. Tri ili četiri milje dalje psi istjeraše jednog kojota iz žbunja i hajka otpoče. Najprije su psi sustizali kojota, ali nakon nekog vremena zvijer je uspjela održavati odstojanje. Kojot je nagnuo uz blagu, šumovitu padinu na zapadu gdje su konji morali usporiti. Sad su kauboji išli naprijed, za njima je bila gospođica Herrick, a Jim se nalazio na začelju. Tjerali su uz dugu, blagu padinu navrh koje se dizalo sljeme s rijetkim borovima i žbunjem. Tu psi naletješe na čopor jelena. Kauboji su ih uzalud dozivali, uz divlje lajanje psi poletješe. Barnes i njegov drugar potjeraše za psima, da bi ih nekako pognali natrag. Svi se izgubiše iz vida, ubrzo im zamriješe i glasovi. Jim stiže gospođicu Herrick, koja ga je čekala na jednoj čistini među borovima. Zajapurena, razbarušena, sa sornbrerom na unkašu, sopćući od jurnjave, zaista je izgledala zanosno. – Za nas je lov gotov, gospođice Herrick – reče joj Jim. – Kauboji će satima goniti vaše pse.

– Žao mi je! Ali… lijepo je bilo… šteta… – ona će veselo. – Drago mi je… što je kojot umakao… Već mi je bio zapeo za oko… onaj njegov čupavi rep. – Hoćemo li krenuti dalje? – pomalo nelagodno upita Jim. Već je jednom ili dvaput bio pokoji trenutak na samu s djevojkom, te je znao kakva se opasnost krije u tome. – Najprije ćemo odmoriti konje. I ja sam ostala bez daha… Poslušajte. Čujete li pse? Možda će pognati jelene prema nama. Oh, što volim gledati jelene kako lako skaču na svojim elastičnim nogama! Jim okrenu uho vjetru. Ali, najprije je čuo kako mu tuče srce, nekim muklim zvukom, a potom je začuo šuštanje ovršja stablja. – Ne, to nisu psi. To čujete vjetar kako šumi u borovima. – Oh, što mu je šum nujan i sladak! – šapnu ona. Jim sjaha da pritegne kolane. Osjećao se nekako čudnovato slabim, nemoćnim i nestrpljivim da što prije krenu. – Walle, pogledajte malo i moj kolan – reče ona. – Smijem li vas zamoliti da me ne zovete Wall – nato će on, potaknut neshvatljivim jadom. Ponekad mu je bio mrzak način na koji mu se obraćala. – Moram vas podsjetiti da nisam sluga. – Oh, oprostite, molim vas – ona će iznenađeno. – Valjda bi trebalo da vas zovem gospodinom Wallom? – Da, ukoliko ste isuviše gordi da me zovete Jim – odgovori on osorno. Ona podiže glavu i ne udostoji se odgovoriti. To njega razjari. – Kad smo već kod toga, još nešto ću vam reći – produžio je istim tonom. – Nikad više ne smijete sami izjahati. Nisam imao prilike da vam to kažem. Ali, zato sam rekao vašem bratu. On mi se na to nasmijao u lice. Prokleta budala! – Gospodine Wall, ne dozvoljavam vam ni takav ton ni takve riječi! – Ah, dozvoljavali ili ne, morate me poslušati. Sad više niste u svojoj engleskoj ladanjskoj kući i pred vama nije jedan neposlušan sluga. Vi ste u Utahu, djevojko. I ja sam Jim Wall. – Ovo posljednje sasvim je jasno, na moju žalost – dočeka ona hladno. – Hoćete li biti tako ljubazni te pritegnuti kolan na mom sedlu? Bit će to posljednja usluga što ću je tražiti od vas. – I na tome hvala Gospodu! – mrgodno uskliknu Jim. – No, svejedno, i ovo ću vam reći: da ste vi obična Amerikanka, ne bi vas bilo teško urazumiti. Da ste pak rođena na Zapadu, ništa vam ne bi trebalo ni govoriti. Ali, pošto ste engleska dama, koja misli da će je njezin stalež i položaj štititi na svakom mjestu, treba vas doboro prodrmati… Nerazumno je od vas što po ovom kraju jašete sami kao kakav mladi vjetrogonja. – A zašto? Ovo ste mi nabacili još na putu iz Grand Junctiona. Ali niste mi jasno obrazložili zbog čega to ne valja. – Jer bi vas netko od ljudi koji žive ovdje mogao oteti radi otkupnine. – Glupost! – ona prezrivo odvrati. – Ili bi vas netko mogao sačekati na samu s još odvratnijim namjerama. – Gospodine Wall, ja još uvijek vjerujem da su vaše namjere plemenite, ali vi naveliko pretjerujete i preuveličavate opasnosti što ovdje prijete, ukoliko uopće prijete. Bernie je o tome pitao Heesemana, koji mu je odgovorio da vi klevećete Utah, pošto ste iz Wyominga. – Ha-ha-ha! – nasmija se Jim, koliko njezinim riječima toliko i sebi. – A što biste rekli, gospođice Herrick, kad bih vam kazao da vas je Hank Hays motrio s brda kad ste sami jahali, motrio vas je da bi ulovio zgodnu priliku kako bi vas negdje sačekao? Na to je problijedila, ili možda pred njegovim prodornim pogledom i izmijenjenim tonom. – Ne vjerujem – reče trenutak kasnije. – Tko zna iz kakvih vi razloga pretjerujete u svojoj brizi za mene. To već postaje besmisleno. – Mislite reci da lažem? – Gospodine Wall, nisam vas nazvala lažovom – odvrati ona razdraženo. – Samo sam rekla… – I dalje ćete jahati sami kad god to vašoj presvetoj mudrosti padne na pamet?

– To se vas uopće ne tiče – ona će najzad uvrijeđeno. – Ali, svejedno znajte da ću jahati kad god me bude volja i gdje god me bude volja. – Onda ste isto toliko budala kao i vaš blesavi brat – jarosno odbrusi Jim. – Ja sam jedini čovjek na ovom rancu koji ima dovoljno poštenja i hraborsti otvoreno vam reći istinu, a vi me zbog toga vrijeđate! Šutjela je, od nje ni bijele ni crne. Svojom snažnom šakom Jim dohvati unkaš i prodrma sedlo. – Kolan vam je popustio. Hoćete li biti toliko ljubazni da siđete s konja? – Ja mogu odjahati kući – odvrati mu ona ledeno. – Ali, ćebe će vam iskliznuti. Onda će se sedlo iskrenuti zajedno s vama. Doduše, da padnete i tresnete glavom o kamen, ne bi bila velika šteta! Ona izvuče nogu iz uzengije. – Dobro, onda stegnite kolan… i požurite. Jim doista i požuri, ali u svom poslu slučajno dotače djevojku. Kod tog dodira kao da je njime prošlo nešto nalik plamenu. Stresao se i podigao glavu da joj kaže riječ-dvije, da kaže koju riječ kojom će se ispričati zbog dodira i iskazati svoje žaljenje. Međutim, ona se bila sagnula da pritegne uzicu na čizmici, pa kad je Jim podigao glavu, našao se na nepunu stopu od njezinih usana. Bez ikakve pomisli, u jednom blijesku, on je poljubi i smjesta užasnut ustuknu. Uspravila se kao naelektrizirana, lice joj planu rumenilom. – Kako se usuđujete! – uzviknu zaprepašteno i ljutito. – Zaboga! Nije bilo namjerno! Ni sam ne znam… tako me nešto… Nije ni trepnuo okom, a ona zamahnu bičem i osinu ga preko usta. Šiknu krv. Munjevitom brzinom reagirao je Jimov bijes. Djelimice je izmakao drugom udarcu što ga pogodi u vrat, pa istrže bič iz njene šake i baci ga daleko od sebe. Potom gvozdenim stiskom zgrabi djevojku za bluzu. Jednim trzajem skide je sa sedla. Drugom je rukom obuhvati i stisnu tako da se ona uzalud bijesno batrgala. Svojim je usnama grubo prignječio njezine, prigušivši njezine krikove. Trenutak kasnije ona se očajnički borila. Nije bila slaba djevojka, ali se našla u rukama pomahnitala diva. Ljubio joj usne dugim, strastvenim, surovim poljupcima. Iznenada ona popusti, svom se težinom opusti u njegovom naručju. Ovaj trenutak – njegovo značenje – pogodi Jima Walla jače od ma kakva gorkog jada. On je pusti. Ustuknula je i udarila u jedan bor, te se kraj debla sruši, pade na koljena i odbojnim pokretom pruži ruke prema Jimu. – Tako… moja engleska damo… možda će vas ovo naučiti pameti! – muklo je soptao. Brada mu se tresla, u njegovim grudima harala je bura. – Da niste aristokratska lutkica… s vodom mjesto krvi… da u vama ima i kapi prave krvi… ja bih vama pokazao… boga mu i vraga!… kakvih ljudi ima u Utahu!… Ali, ne bih drugi put stavio ruku na vas… da mi se radi i o spasu života… A sad se dižite! Poslušala ga je polako, jednom se rukom nemoćno pridržavala za stablo, drugom je pritiskala grudi. Na njezinim je usnama i obrazima bilo krvi, inače joj lice bilo bijelo kao kreč. – Bit će da sam se zaljubio u vas… te sam vas htio zaštititi… od ljudi gorih od mene – nastavi on muklim tonom. – Volio bih da vam ovo može poslužiti kao lekcija… Sklanjajte svoje lijepo lice i tijelo od pogleda Hanka Haysa,.. ili ma kojeg od onih razbojnika. Njihova žeđ za zlatom ništavna je u usporedbi s gladi za ženom. Od te gladi oni umiru. Gotovo bi vas živu pojeli. Kriminalan je nehaj vaša navika da tako drsko šećete naokolo kao da pošto-poto muškarcima morate pokazati kako sunce lijepo sja na vašoj kosi. Vaš je brat bio lud što je došao u Utah… a još luđi što je vas doveo. Vratite se kući! Vratite se prije nego bude prekasno. Nagovorite i njega da pođe. Ubrzo će biti upropašten. Ona naprije obrisa krv s obraza, a potom, tresući se od jeze, obrisa je i s usana. – Jeste li me vi… tako ponizili da biste me uplašili? – užasnuto šapnu, ali uz to kao da je bila i omađijana nekakvim otkrićem što ga je tek nazirala. – Pojašite konja i pođite pravo ispred mene – naloži joj on kratko. – A sad, gospođice

Herrick, još jednu, posljednju riječ: da niste bratu rekli što sam vam učinio sve dok ne odem odavde… kažete li mu, ubit ću ga! Jedna joj rukavica osta na tlu. Jim se ne poštara da je podigne. Njegov je konj grickao travu nekoliko jarda dalje i dok je on došao do njega i po jahao ga, gospođica Herrick se već našla u sedlu. Jim je pusti malo naprijed, potom i on krenu. Uzbuđenje mu je utihnulo, sad se smirio i osjećao je bijesno zadovoljstvo što je stvar doživjela takav obrat. Ranija mu je situacija bila nepodnošljiva. Toliko ga je izazivala, da je u očima djevojke zaista želio ispasti bolji nego što jest. Smiješna želja u jednom razbojniku! Ali, on nije bio svjestan da čovjek ne mijenja svoje osjećaje prema ženi samo zato što je nepošten. Znao je da ne može očekivati poštovanje ili ljubav; no to saznanje nije slabilo njegova čuvstva. Koliko god mu to bilo čudnovato, morao je priznati: on se zaljubio u Helen Herrick. Jahala je polako nizbrdo, ne obazirući se ni lijevo ni desno. Izgledalo je da uopće ne diže očiju. Njezina oborena glava i pognuta pleća svjedočila su o stidu i snuždenosti. Ponižena je nekolikim poljupcima što su joj silom dati! Pamtit će te surove poljupce i surovog muškarca. A Jim će zauvijek pamtiti onaj prvi, iznenadni poljubac što ga je položio na njezine slatke, pune usne. Ukazala se i rančerska kuća, više nije bila daleko, žutjela se u zelenilu i sivilu. Gospođica Herrick je spazi i stade, kao da joj do sada uopće nije bila na pameti. Možda se sjetila da će se ubrzo suočiti s bratom. Jim ju je gotovo sustigao, kadli ona potjera dalje. Kad je Jim ponovo podigao pogled, vidio je da je ona zauzela uobičajeno ponosno i dražesno držanje. Kad su stigli na zaravan, do jednog zavijutka na stazi, ona stade i sačeka ga. Gledala je pravo preda se, usred zelenila, njezino se lice odražavalo svojom hladnom čistoćom i bjelinom. – Hoćete li biti džentlmen i reći mi istinu? – upita. – Ni dosad vam ništa nisam slagao – zapanji se izmučeni Jim. Zar se ženu može shvatiti, pomisli on. – Kad ste me… kad ste me prvi put poljubili. .. je li to zaista bilo namjerno? – Gospođice Herrick, ne znam čime da vam se kunem… nemam ni boga, ni časti, ni bilo čega. Ali, da, imam mrtvu majku! Kunem vam se njezinom uspomenom da ni u snu nisam pomišljao uvrijediti vas… Samo sam pogledao… vaše mi je lice bilo blizu… tu su bile vaše usne,, tako crvene!… i ja ih poljubih. Išli su još kojih desetak koraka, pa ona opet progovori: – Vjerujem vam – reče, a njezin dubok, pun glas ne zadrhta, premda se osjećalo da je duboko uzbuđena. – Vaš je gest neopravdan, neoprostiv. Ali, nisam vas smjela udariti… Taj udarac, i vaša strasna želja da me uplašite, možda opravdavaju vašu surovost… Nikome neću reći… Nemojte napustiti Star-ranč. Na trenutak Jim se osjećao kao na rubu kakva ponora. Bio je to vrhunac njegove nadasve čudnovate dogodovštine. Nikakvim naprezanjem mozga Jim nije mogao pogoditi što ona zapravo misli; mogao ju je samo bukvalno shvaćati. Ali, promjena na njoj, od gnušanja do neshvatljive širokogrudnosti, izazvala je u njemu sve što je dobro. – Gospođice Herrick, žao mi je, ali moram napustiti Star-ranč – tužno joj odvrati. – Ja sam jahač lutalica, ništa više… revolveraš, i… član jedne pljačkaške bande. A bio sam toliko lud da se zaljubim u vas… Zaboravite to… Vratite se svom domu u Engleskoj. Ukoliko to nećete, onda bar nikad više nemojte sami jahati. Podbođe konja i galopom prođe stazom kraj staja i preko dvorišta, pa se zaputi stazicom što je išla kraj potoka. Odjednom spazi zbijenu skupinu jahača kako prilazi stazom iza Havsove brvnare. Jahali su na doratima i vrancima, na njima je bilo nečega što Jima ustavi na mjestu i zapljusnu ga kao vrelom vodom. Skijina družina! Gologlav, razbarušene pješčanožute kose nalik grivi, široko raskrečenih nogu zbog što jačeg otpora, ustobočen, Hays je sam stajao ispred brvnare.

– Ha! Izgleda da šef nije bijesan, ne, nije, sačuvaj bože! Jim će sam sebi. – Tko bi to rekao! A zubima sigurno škripi da sve odjekuje… Nije ni čudo. Skijina družina otkazala mu je poslušnost ili se na to sprema… Pa, sve mi se čini da u ovome ima nečeg dobrog za mene. Skrenuo je u koral i poduže se zabavio rasedlavanjem konja. Htio je ne pokazati da mu se žuri da dozna što je nova. Dorata nije pustio na pasište, već mu je dao zobi. I pušku je ostavio u koricama na sedlu. Ukoliko ne griješi u računu, noćas će odjahati sa Star-ranča. Koliko god ga taj zaključak zabolio, od njega mu i laknu. Začuo je ljuti glas vođe bande koji je nadjačao žubor potoka. Onda se Jim zaputi k mostu, pređe ga i zagleda se. Ugledao je konje Škijine družine kako stoje na čistini, a jahači su bili u pristrešku. Jim se pope uza stubište. Sad je Hank Hays sjedio na klupi, čupavu je glavu naslonio na stijenku brvnare, njegove su blijede oči plamenim pogledom proždirale red ljudi koji su se naslanjali na ogradu pristreška. Dugačke je noge opružio, mamuze je zabio u pod pristreška. Bio je to pomahnitao i pobijeđen čovjek, po njegovim se zgrčenim usnama vidjelo da mu bijes ne da doći do riječi. Skija je upravo palio cigaretu, nije bio ni najmanje uznemiren, ali je u njegovim očima bilo tvrdog, čeličnog sjaja. Brad Lincoln je sjedio na ogradi, uz ironičan cerek motrio je svog šefa. Mac je izgledao svirepiji nego obično. Bridges i Kobac Latimer bili su nervozni. – Zdravo, Jime! – progovori Skija. – Zdravo, momci! Kakva je to igra? Idem li i ja na tu kartu ili ne idem? – odvrati Jim. – Mislim da – ideš – reče Skija. – Izgleda da jedini Hank ne želi ići… Na, Jime, uhvati ovo. Iz nabijena džepa Skija izvuče tamnozeleni smotuljak i baci ga Jimu tako hitro da ga ovaj uhvati tek kad mu se odbi o grudi. Bio je to snop novčanica stegnut remenčićem od jelenske kože. – To je tvoj dio, Jime – nastavi Skija. – Nemoj ih sad brojati. Unutra je mnogo malih novčanica, ako ih sad odmotaš, sve će ti se rasuti. Ali, vjeruj mi da si do pare dobio ravnopravan dio. Gornja je novčanica bila stotinjarka. Smotuljak mu nije mogao stati u džepu od prsluka već ga je jedva ugurao u džep od hlača. – Velik je to novac za čovjeka koji ništa nije uradio, Skijo – reče on kao u dvojbi. – A šef, čini mi se, nije naročito oduševljen novcem. Tek sad Jim primijeti da isti takav smotuljak leži na podu pred Haysom. – Sto ti bogova! – Najzad grmnu Hays. – Prevario si me! – Pa, tako ti držiš – odgovori mu Slocum. – A nisi bio s nama kad si trebao biti. Nismo valjda svakodnevno mogla prelaziti po četrdeset milja samo radi dogovora s tobom. Neke su se stvari dogodile u Grand Junctionu. Vidjeli smo neke ljude iz Heesemanove družine. Sigurno je da su nas otkrili, ili će nas jako brzo otkriti. Stoga smo se odmah dogovorili, i svi su se složili, da svu preostalu stoku otjeramo najedanput. Tako i učinismo. Deset smo dana tjerali onoliko krdo, deset dana danonoćno u sedlu, izgladnjeli smo nasmrt. Tvoji su nas kupci uvjeravali da trenutno nemaju novaca, već će nam platiti samo po dvanaest dolara grlo. Pa onda nas nazivaju pljačkašima! Ja sam pristao… Tako, šefe, tu su ti karte, položene na stol, pa kako te volja! – I baš kako me volja, Skijo Slocum… Ali, znaj da sam i za manje stvari ubio čovjeka! – Dakako. Samo ne bih rekao da ćeš mene ubiti. Mene ne možeš koriti. Rekao sam ti da smo se svi složili. – Do vraga! Ti si. postupio suprotno naređenjima. – Evo, upitaj Jima. On je svima nama gotovo stran čovjek i on nema miljenika ni drugara. .. Što ti kažeš, Jime? Pozvan da kaže svoje mišljenje, Jim se najprije duboko zamisli, potom se obrati izravno Haysu. – Skija ima pravo. Ako si namjeravao počistiti Herricka, ovo je bio najbolji način. – Ah, pa ja sam znao da ćeš mu ti povladavati. – Sigurno mu ne bih povladavao kad ne bih bio uvjeren da ima pravo – ljutito odbrusi Jim.

Ukazala mu se prilika da raspali Havsa i on je iskoristi. Navede li razbojnika na sukob sa svojim ljudima, Herrickovima će bar za neko vrijeme olakšati situaciju. – U svojim poslovima ne tražim savjetnike ražesti se pljačkaš. – Da, ali ovaj si posao ovdje, ma kakav bio, veoma slabo smislio. – Neka sam. To se tebe ne tiče, Jime Walle – još oštrije odbrusi Hays. – A ipak me se tiče. Za koga me držiš? Za budalu? Ako sam ja u ovoj družini, onda me se tiče i sve što smišljaš, do sitnica, kao što se tiče i Skije i svih ostalih. – Bit će bolje da zavežeš. – Neću da ušutim, Hayse. Netko mora imati petlje da ti kaže. Eto, ja sam taj čovjek. U ovoj družini nitko ti se ne protivi. Još nisam vidio družine toliko privržene jednom čovjeku. Još nisam vidio ni čuo da se družina jahača satrla radeći dok je njezin šef vrtio palce i govorio u zagonetkama. Haysove se oči zakrvaviše kao u pobješnjela bika. Privukao je noge i polako ustao. – Nemoj prenagliti, šefe – dobaci mu Skija. – Tko vodi ovu družinu? – zašišta Hays. – Sad nitko. Pokušao sam te urazumiti. Jim bogme pametno zbori. Taj momak umije govoriti, Hank. A ti sebi utuvi u tvrdu tikvu da on zapravo zbori u ime sviju nas. – I meni kažeš da sam tvrda tikva? Znaj da si me razbjesnio kao samoga vraga! Ta, nisam bio spreman napustiti Star-ranč, a sad ga, bogamu, moram napustiti! – Zašto nisi spreman? – začudi se Skija. – Naš smo posao obavili. Počistili smo ranč, možda je ostalo tisuću-dvije grla i to je sve. Imamo pune džepove zelenjaka. Morao bi biti presretan. – Nisam završio posao ovdje – odvrati pljačkaš, uspravljajući se. – Ne znam zašto. Uostalom, Heesemanova družina će nam biti za petama. Imi li smisla nizašto se tući? Herrick po svoj prilici ima novac kod kuće. Sve je plaćao gotovinom. Ali, do vraga, Hank, ne možeš orobiti čovjeka do gole kože! Mi smo divno uspjeli i podmazani smo kao što nikad dosad nismo bili. Činilo se da se Hays smiruje pod uticajem ubjedljivih argumenata što ih je mirno izlagao njegov pomoćnik. Jim je vidio da je sad trenutak da iskoristi svoju priliku. – Skijo, zašto ne pitaš Haysa kakav je to njegov tajanstveni posao? – ironično će Jim. Sad je Hays više ličio na pacova u zamci nego na lava u tijesnu. A Jim se malko pognuo i napeo mišiće. – Hank, što je tebi, do vraga? – upita Skija. – Sijevaš na Jima kao kakav kojot u škripcu. I na mene! – Skijo, šef nam visoko puca – zajedljivo ubaci Jim. – Da, svakako, on kani orobiti Herricka. Ali, to nije ono najvažnije. To je samo izlika. Glavno je djevojka. – Ona zlatokosa koju si dovezao ovamo? – Da. Herrickova sestra. – Zaboga! Ho-ho-ho! Tako. to li tebe muči, Hank? Hays je bio na kraju strpljenja, njegov bi se bijes zasigurno izlio da nije bilo Skijina smijeha. Sad je neodlučno stajao, ali je u njegovu pogledu, kojim je ukočeno piljio u Walla, plamsala ubitačna vatra. Skija se nađe među njima. – Čekaj malo, Hank. Znači, o tom se poslu radi? I ti bi umlatio našeg Jima samo zato što te je pročitao?… Vraga mu, ako ti je toliko stalo da na nekoga trgneš, trgni na mene. Ja sam sve ovo započeo. I Jima sam uvukao u to. I neka me đavo nosi, ali ti ne dozvoljavam da se iskališ na njemu. Potraja kratak trenutak kad je i najmanja iskrica bila dovoljna da izazove eksploziju. Onda se Hank smiri. – Predajem se. Jim je u pravu. Skijo, i ti si u pravu. Tvrdoglav sam… Svoju sam tvrdu glavu izgubio zbog Herrickove sestre i zbog novaca što bi ih mogao dobiti za nju. – Tako, brate, govori… kao čovjek – Skija će od srca i s olakšanjem. – Pa to si n am v eć odavno mogao otvoreno reći! Ni Jim, ni ja, niti itko od nas ne može te koriti što ti je ta djevojka

zapela za oko. Pa to je mirisna ruža! Ali, Hank, do vraga! Zar si pobenavio pod stare dane? A pošašaviš li kao što si već jednom učinio, te tu djevojku dovučeš u vrlet s nama, onda ćemo ti svi do jednoga okrenuti leđa. Hays se saže i dohvati smotuljak novčanica, te se nehajno stade igrati s njima. U Jimovu je prodornu oku šef popustio samo trenutno, a bilo – je daleko od toga da se smatra pobijeđenim. – Srećko, je li vrijeme za večeru? – doviknu on kroz vrata. – Gotovo je, šefe. – Naprijed, momci. Ja ću kasnije jesti, valja mi još promisliti o nekim stvarima – reče Hays. Večera još nije bila završena, kad Hays uđe i baci sombrero u jedan ugao. Njegovo je lice bilo nalik crnoj masci. – Noćas se opraštamo sa Star-rančom – reče on odmjereno. – Dakle, spakujte stvari i odmah odlazite. Ja ću doći za vama. Ako vas u osvit ne stignem kod Skijina logora, onda ću vas sigurno stići u podne u cedriku iznad početka Crvenog kanjona. – Dobro! – složi se Skija. – Pa, već je i bilo vrijeme – dometnu Brad Lincoln. – Planiraš li da se negdje ugnijezdimo dok ne prođe bura? – Tako je. Skijo, jesi li dognao one namirnice o kojima sam ti govorio? – Jesam. Opskrbljeni smo hranom za šest mjeseci. Više nije bilo nikakvih pitanja ni komentara. Što god su mislili o Haysovu čudnu načinu vođenja svoje bande, svoja su mišljenja zadržali za sebe. Jimu Wallu nije bilo mnogo lakše. Međutim, držao je da je Hays morao napustiti svaki plan što ga je možda kovao u pogledu Herrickove sestre. On će, po svoj prilici, pokušati dokrajčiti Herricka, orobiti ga. No, Jim se nije naročito sekirao zbog toga. Mlada je žena dobila veoma vrijednu lekciju. Nitko je neće baš tako lako iznenaditi ili zaskočiti. Ali, bilo kako bilo, što god Hays kanio, Jim se nije mogao izvući pogibelji da se zavadi s njim ili s njegovim ljudima. Morat će odjahati s njima. Zastane li, da prati Haysa ili da ga spriječi u mogućem pokušaju da napadne Herrickove, morat će ubiti pljačkaša. Međutim, teškoća nije u tome, već u činjenici da bi se nakon obračuna s Haysom našao sam, u nepoznatom kraju, sa Škijinom bandom za petama. – Neka netko spremi moje stvari i konja. – reče Hays. – Ja ću držati stražu. Nema smisla da nas Heeseman iznenadi u posljednjem trenutku. Kad je Jim izašao, tama je spuštala svoj plašt na dolinu. Ispod zaravni zagustile su sjene. Zaklonjen mrakom pod borovima, ogledavao se da bi ugledao Haysa, očekivao je da će ga vidjeti kako stražari s nekog mjesta. I spazi ga – no pljačkaš nije pazio hoće li naići Heeseman, već se ushodao gore-dolje uz potok. Njegova pognuta prilika, korak, naglo okretanje ruke na leđima – sve je to svjedočilo da je natmuren, zanesen mislima i rastrgan strastima. Jim ispotiha opsova. U gadnoj je situaciji – povede li se ljubomorom, a ne za činjenicama, sa sumnjama koje se pokažu nezasnovanim, navući će sebi na vrat cijelu Havsovu bandu. I gotovo se dao zavesti svojim sumnjama. Skoro je povjerovao svom strahu. Ali, na vrijeme se suzdržao, shvatio je da ga na to u prvom redu goni ljubav prema gospođici Herrick. Hank Hays je hulja koja će poduzeti sve što može samo da bi na nekoj ženi – zaradio paru više, ali on neće prevariti svoje drugove. On je njima privržen, kao što su i oni njemu. Tu je u pitanju čast među pljačkašima! A ipak, kad se radi o onakvoj prekrasnoj djevojci kakva je Helen Herrick… Najzad se Jim udalji, dok je pljačkaš ostao dalje koračati kraj potoka. Jim se morao odlučiti što će poduzeti – i odlučio je. Ništa neće poduzeti; njegov strah zbog Helen, koja je opkoljena slugama i pod zaštitom svoga brata, zaista je neosnovan, ako ne i smiješan. Prišao je svom ležaju, smotao ćebad i spremio ostale stvari. Potom odnese svoje stvari do brvnare. Tamo je vladala vesela vreva. Ljudi su se radovali što će pobjeći sa Star-ranča. Pričali su o pljačkaškom gnijezdu što im ga je Hays odavna obećavao, nagovještavali sebi dane i dane nerada, uz dobro jelo, piće i kocku, kojima će provesti duge mjesece u zaklonu. – Jeste li svi spremni? – upita Hays koji se pojavio u dovratku. – Jesmo i jedva čekamo da krenemo.

– Nešto sam se predomislio, pa bih volio da jedan od vas ostane sa mnom. Bi li ti htio, Latimeru? – U redu – složi se Latimer. – Nemaš ništa protiv, Skijo? – Što bih imao protiv? Kad bi mene pitao, ja bih ti preporučio da ja i Jim ostanemo s tobom. – Zadržao bih vas, kad bi prijetila opasnost da će doći do borbe… Povedite i moga i Latimerova tovarnog konja. Za nekoliko minuta svi koji su odlazili našli su se na konjima. Tovarni konji, na kojima su se u tmici sivjeli zavežljaji, već su se zaputili stazom. Jim se iz petnih žila upinjao kako bi Haysu zagledao lice, ali su svjetla bila pogašena, a tmica je posvuda bila gusta. – Sačekajte me u logoru do osvita – zaključi Hays. – Ne dođem li dotle, naći ćemo se oko podne na početku Crvenog kanjona. Ne dodavši više ni riječi, Skija povede ljude; tragom tovarnih konja, a za njim je krenulo pet jahača. Čim su prešli potok, konji udariše u živ kas. Jim Wall se oglednu. Brvnara se izgubi u tmici. Milju i više puta Jim se nije osvrtao. Onda spazi jarko svjetlo na zaravni. Dolazilo je iz Herrickove kuće. On i njegova sestra sad valjda sjede u dnevnoj sobi, čitaju ili razgovaraju. Pobogu, Hanku Haysu ne bi bilo nimalo teško da ih sad tamo uhvati kao u mišolovci! Jim nije mogao ugušiti svoj nemir. Smelo ga je njemu novo čuvstvo, nalik teretu hladna olova na grudima. Jedno je znao – drago, mu je što više nikad neće vidjeti Helen Herrick. Kako su sati prolazili i jahači se sve više penjali kosinom, proljetna je noć bivala sve hladnijom. Kad su izbili iznad doline, te izašli iz sive magle i crnih sjena, nad njima zasjaše bijele zvijezde. Tišinu je remetio samo ujednačen topot kopita. Jahači su išli jedan za drugim, rijetko bi se čula pokoja riječ, samo pokoji usklik upućen zaostalom tovarnom konju. Oko ponoći Skija svrnu tovarne konje uz padinu u šumu, te nakon milje teška puta izbi na početak jednog kanjona. Odnekud je dopirao žubor vode što je padala preko stijena. – Tu smo – najavi Skija i sedlo pod njim zaškripi dok se on umorno spuštao s konja. – Skinite tovare i ležite. Ja ću stražariti prvu smjenu. Dakako, konje se nije moglo pustiti da slobodno pasu. Međutim, Jim pusti svoga Doru, samo mu sputa prednje noge. Dok su s konja skidali sedla i zavežljaje, ljudi su tu i tamo prigušenim glasom izmijenili koju riječ. Jim začu Lincolna kako nekom nudi okladu da se Hays neće pojaviti u osvit. Postupno, jedan po jedan, polegoše i umiriše se. Jim sebi prostre ćebad kraj jedne stijene, skide čizme, pored glave složi opasač i zavuče se pod pokrivače. Ali, nije bio ni umoran ni pospan. Bijele su zvijezde žmirkale nekako bezosjećajno i podrugljivo. Hoće li doći vrijeme da će lijegati a da pri tom pred očima neće imati lik Helen Herrick, neće osjećati kako mu na usnama sveudilj lebdi miomiris i mekoća njezinih usana? Ali, ne, ti su trenuci vrijedni spomena. Njihova mu je uspomena dobro došla. U svojim je mislima prizivao sve događaje što su doveli do onog poljupca i do njegova žestoka nasrtaja na njezine usne. Najposlije se u mislima spomenuo i njezine čudnovate molbe – da ne napusti Starranč i na tome se zadrža sve dok ga nije svladao san. Prije no što će otvoriti oči, začuo je tresak sjekire i prodoran glas Srećka Jacka. Na istočnom obzorju izbijalo je sunce. Jim sjede, protegnu se, segnu za čizmama i ogleda se unaokolo. Logor im se nalazio na jednoj čistini čije se ravno tlo na donjem kraju sužavalo i završavalo pojasom šume. Na gornjem kraju dizale su se litice obasute žbunjem, iz jedne je pukotine curio mlaz vode. Ljudi su se motali amo-tamo, dvojica su bili kod vatre, ostali kod konja. Srećko Jack donese naramak drva; Bridges je križao šunku. Jim osjeti miris dima i kave. – Osvit je davno prošao – reče Slocum prilazeći vatri. – Tko se okladio s Bradom da će se Hank pojaviti u osvit? – Nitko – odvrati sam Lincoln. – Jime, kako bi bilo da uzmeš pušku, odšuljaš se malo nizbrdo i ubiješ nam jelena – predloži Skija. – Maločas sam vidio jednoga i tri srne s njim. Ako ustrijeliš kojeg, ostavi ga gdje jest, samo označi mjesto. Kad budemo krenuli nizbrdo, pokupit ćemo ga uz put. Trebat će nam svježe meso. Ali, najprije izađi iz šume i dobro pogledaj ide li Hank ili netko drugi.

Trista jarda nizbrdo Jim izbi na otvoreno. U kakvu je bijesu sjalo sunce! Dolina je gorjela grimizom i crvenilom. Na krivudavoj bijeloj stazi nije bilo jahača. Jim se dugo zagledao u ljubičaste kanjonske bezdane što su zjapili njemu slijeva. Bila je to slika pred kojom bi se osupnuo i najsuroviji jahač. Taj je prizor zapadnjaku bio dovoljan da zavoli svoju divljinu. Prikradajući se natrag u šumu, uskoro na šezdesetak koraka pred sobom spazi dva jelena koja su stala naćuljenih ušiju. Jednoga ustrijeli, a brzo opali i na drugoga koji je već nagnuo bježati ali ga promaši. Kad se vratio u logor, Skija ga dočeka širokim cerekom. – Baš sam se okladio s Bradom da si ustrijelio dva. – Zao mi je, ali izgubio si. Jednoga sam promašio. Ali, ubio sam jednog krupnog i debelog mužjaka. – Krasno. Imamo dva prazna tovarna konja. Hajde, Jime, založi štogod. Sad ćemo krenuti. – Koliko ima do Crvenog kanjona? – upita Jim. – Ne znam. Valjda kojih petnaestak milja… petnaest ovdašnjih milja, ha-ha! Ne sjećaš se onog gustog cedrika niz koji se silazi kao u nekakvu crvenu rupčagu? – Mislim da ga se sjećam. Ako nam se Hays tamo priključi, znači da je došao nekim drugim putem, je li tako? – Ako! Znači, pretpostavljaš da bi mogao izostati?… Da, naravno, doći će oko brijega, ili možda preko nekog drugog prevoja. Poznaje on mnoge staze koje mi ne znamo. – Ah, Hank će se pojaviti na vrijeme. – Pitam se je li ostao zato da umlati Heesemana? Mrzi tog stokokradicu. Za manje od sata, jahači su silazili niz brijeg. Kako je Skija htio da svi budu stalno na okupu, stali su i sačekali da se natovari jelen što ga je ustrijelio Jim. Na rubu šumskog pojasa Skija ih zaustavi i on pođe naprijed virkati i motriti. Trenutak kasnije začu mu se glas: – Priđite ovamo, vi koji imate dobre oči. Svi dojahaše do njega. S konja je pokazivao nejasnu točku na grimiznom tlu doline. – Je li ono prašina? Međutim, njegovi su drugari većinom držali da je to samo sumaglica. – Do tamo je deset i više milja, teško je razabrati šta je to, sumaglica, dim ili prašina. – Sad bih volio imati Hankov dalekozor. Oči me više ne služe na daljinu. Ah, vrlo važno. Toliko je daleko da nam je svejedno što i tko je toj No, usprkos toj izjavi, Skija povede ljude ulijevo, rubom šume preko jednog sljemena, a tek potom siđoše na stazu. Ubrzo skrenuše iza jedne izbočine u žutoj litici i stigoše do mjesta s kojeg je Hays pokazivao Jimu krajolik. Onoga dana, u dostojanstvu podnevnog svjetla, kad je sve bilo maglovito i nejasno, prizor je bio krasan, ali sad, nakon sunčeva izlaska, bio je to vrtoglav svijet duginih boja što je čovjeku oduzimao dah. Tolika je bila razlika, da se Jim nije mogao sjetiti ni jedne točke što mu je tada pokazivao Hays. Sad je pred njim nicalo na tisuće upadljivih pu^ tokaza. Na Jimovu žalost, taj se prizor ubrzo izgubi za surim predbrežjem. Skija je kasom gonio tovarne konje. Vijugali su među žbunjevitim brežuljcima i najzad krenuše niz dugu kosinu što je vodila u vrlet. Odatle se, slijeva, dizala kraljevski ogromna crna gromada Henry-planine s bijelom kapom što joj se gubila među vječitim oblacima. U jednom je trenutku Jim spazio vijugav kameni zid što se podigao onkraj jezive pustoši, presvukao se živim purpurom, osim na daljem kraju gdje mu je boja blijedjela do nježnoljubičastog. Gust cedrik crnio se daleko naprijed, iznad nepravilne crvene pruge što je označavala početak kanjona u kojem su se jahači morali naći s Haysom. Kad su opet zašli iza jede izbočine, na mjesto s kojeg se moglo vidjeti kojih pet ili više milja unatrag, Skija zaustavi povorku. – Jeffe, ti se ne miči odavde – reče – i ne skidaj oka sa stražnje staze. Nisam baš posve uvjeren da je ono bila samo sumaglica. Ja bih rekao da se micala, a nije bilo ni daška vjetra.

Odavde ćeš lako paziti na cedrik gdje se trebamo sastati sa šefom. Opaziš li da dolazi više od dva jahača, dojuri kao da te svi vrazi gone. Zadrži se tu do dvanaest sati. Mjesto kojem su se zaputili ležalo je kojih pet milja niz padinu. Išli su nešto slabijim hodom, pa za sat vremena stigoše do cedrika. Jim se sjećao toga mjesta, ali se sad uvjerio da je pogrešno pretpostavljao kako ih je tuda Hays vodio kad su izlazili iz vrleti Podmuklog đavola. Još je bilo daleko do podne. Skija je pogledom istražio padinu prema jugu i istoku. Ali, kako je teren bio neravan, isprugan hrptovima i stijenama i osut žbunjem, teško je bilo izdaleka opaziti dolaze li kakvi jahači. – Što da radimo, Skijo? Hoćemo li rasteretiti konje ili nećemo? – upita netko. – Do vraga, ni sam ne znam – smeteno će Slocum. – Blesave li situacije. Vruće je, a bit će još toplije. Konje držite na okupu. Nema nam druge već čekati. Ja ću motriti ide li šef. Jim sveza svog konja pod cedrom i pope se na kamenjar, odakle je imao nešto bolji pregled. Gotovo istoga trenutka ugledao je neke jahače koji su se približavali jarugom udaljenom oko milju, te već zinu da ostalima dojavi radosnu vijest, kadli ga nešto presječe tako naglo da se ugrize za jezik. Protrljao je oči i opet se zagledao. Tri jahača! Dobro, dvojica su Hays i Latimer, ali tko je treći? Sad su nestali iz vida. Možda su to Indijanci, putnici iz Hankvillea, ili kopači zlata. Ne, neće biti, nije vidio tovarne konje s njima. Dugo je i napeto iščekivao, te najzad spazi ona tri jahača gdje ponovo izbijaju u jaruzi, sad mnogo bliže. Jahač u sredini cijelom se svojom prilikom razlikovao od ostale dvojice koji su bili u crnim odijelima i na vrancima. Tercet opet nestade. Skija se nervozno vrtkao naokolo i motrio, ali se nalazio prenisko da bi mogao opaziti jahače. Sad se Jim stade tresti. Iznenada ga je spopalo strašno predosjećanje. Odupre mu se i odoli mu, sebi ga protumači kao posljedicu napetosti – kadli se ponovo pojavi prvi jahač. Prepoznao je snažnu priliku, široki, crni sombrero, držanje u sedlu. Bio je to Hank Hays. Jim se gotovo s mukom odlučio pogledom preći na drugog jahača. Učinio je to više nesvjesno, gonjen neodoljivom silom. Bila je to sitnija, vitkija prilika, u nečemu mrkožutom, zgurena na sedlu! – Bože pomozi, šapnu Jim i spusti se na kamen. Drugi je jahač bila Helen Herrick. Za trenutak je u Jimovim grudima harao pravi pakao. Kako je žestoko kleo sebe i svoje krzmanje i dvoumljenje! Intuicija ga nije prevarila. Dobro je on protumačio držanje pljačkaškog glavešine na Star-ranču! Ali, bio je budala, pa sam sebi nije vjerovao. Hank Hays je time sebi potpisao smrtnu presudu. Jim se ohladi do same srži. Ipak, njegov razum se ne poklopi s njegovim bijesom. Stade razmišljati. Ta je zvijer ugrabila Helen, a kako to sad uopće nije važno, nema smisla nagađati. Međutim, ima li ga smisla smjesta ubiti? Nad tim se pitanjem Jim zamisli. Haysovi će se ljudi buniti, oni će bjesniti zbog šefova postupka kojim su uvučeni u zločin prema jednoj ženi. Da, bunit će se, ali neće otići tako daleko da na njega dignu ruku. On će, pak, biti slavodobitan, raspoložen, pomirljiv. Jim zaguši svoj ubilački poriv. Valja čekati i počuti što će reći ostali. Valja čekati pogodnu priliku. Kakva sreća što je spazio onaj tercet mnogo prije no što je stigao do njega! Ovako je imao vremena doći k sebi, bolje promisliti. Da se Hank Hays iznenada pojavio pred Jimom, život bi mu se ugasio u trenu. Jedan tovarni konj prodorno zanjišta te ostali konji naćuliše uši. – Hej, čujem topot potkova po kamenu – viknu Mac u koga je sluh bio oštar kao u konja. – Što, što? – oštro će Skija i poskoči. – Dolaze neki jahači – uzviknu Brad Lincoln. – To može biti samo Hank. Jim skoči s kamenjara. Od treska njegova skoka ljudi se trgoše. – Skijo – on doviknu – ono je Hays. Vidio sam ga još na milju daleko. – Pa što odmah nisi rekao? – obrecnu se Slocum. – Bio sam i previše zaprepašten – mirno odgovori Jim, prilazeći skupini.

– Da, to je Hank – reče Mac. – Naravno, sad ga i ja vidim. – A što si se zaprepastio – upita Slocum. – Jer sam ugledao tri jahača! – Jim će kao iz puške. – Gle!… Pa da, sad ih i ja vidim. Što li će to biti? – zbuni se Slocum. Ona tri jahača sad izbiše između cedrova. Škijini ljudi zamukoše. Jim je napokon potpuno savladao svoj ubilački bijes. Misli su mu se grozničavo kovitlale. – Hm! Nekako je sitan onaj srednji jahač – oglasi se Lincoln. – Onaj treći je Kobac. – Dobro, a tko je onaj drugi? – čudan je Hank, uvijek će uz put pokupiti nekog neznanca. – Taj kao da ima masku na licu. – I jako je tanak. – Momci – zastruže Slocumov glas – ono je žena s velom na licu! Jim osjeti da je kucnuo njegov trenutak. – Ljudi – on uzviknu – Hank nas je prevario. Odveo je Herrickovu sestru! – Gle kučkina sina! – opsova Slocum. Nitko više ništa ne reče. U Škijinu je uskliku vjerojatno bilo izraženo zajedničko mišljenje cijele skupine. Hank Hays dovede svoja dva pratioca do na nekoliko stopa od skupine što ih je čekala, te skoči s konja. Odmah za njim sjaha i Kobac Latimer. Pogledom brzim poput svjetlice, Jim šibnu preko sve trojice i preko njihovih zaprašenih konja, pa se zaustavi i zadrža na gospođici Herrick. Nije joj mogao vidjeti lice skriveno velom. Na njezinu ogrtaču vidjeli su se tragovi poderotine izazvane žbunjem i trnjem. Jim se zapanji opazivši da ona na sebi ima kaubojsko odijelo i jahaće čizme. Nisu joj bile vezane ni ruke ni noge. Na njezinu je sivalju bio privezan dugačak zavežljaj. – Svi ste tu, samo nema Jeffa – progovori Hays. Gledao ih je drskim, prodornim očima. U njega nije bilo straha ni od ljudi ni od Boga. – Jeff će odmah doći – odgovori mu Skija. – Nemamo mnogo vremena – reče Hays. – Kamo ćemo sada? – U vrlet Podmuklog đavola. – Ali, najprije si rekao da ćemo poći naokolo i zaci tamo gdje počinje ta paklenska rupa. – Sad nemamo vremena za to. Uto iskroči Brad Lincoln, smrknuta lica, pridižući opasač s revolverom. – Tko ti je taj treći? – upita on. – Pa, pogodi – naceri se Hays. – Rekao bih da si poveo Herrickovu sestru. – Zaista si pametan momak. Mora da si bio odlikaš u školi. – Hank Hayse, ipak si nas prevario – riknu Skija. – Pa, ako i jesam… ali okreni kartu i vidjet ćeš da je to dobar posao. – Vraga dobar! Slagao si nas! Podvalio! Kujin sine! Misliš da i nas možeš uvući u takve poslove? Vidio sam ja da se ti nekako čudno držiš. Tako, podvalio si nam zbog te djevojke i njezinih bujnih grudi?… Ti, gade jedan podmukli ! Sad Jim Wall iskroči naprijed i u stranu, njegov je hitar pokret bio značajan i prijeteći. – Hayse, tvojoj je igri kraj. Djevojka će se vratiti kući! – zagrmi on. – Tornjajte se svi do đavola! – škripavo odbrusi pljačkaš. – Birajte kako vas volja, ili ovako ili. zbogom! Ali, ipak ću vam nešto reći, samo ako me pustite da dođem do riječi. Ovu sam djevojku poveo radi otkupnine. Pristala je poći s nama, jer sam joj zaprijetio da ću u protivnom ubiti njena brata. A on će platiti dvadeset i pet, a možda i pedeset tisuća za nju. Ima li smisla režati na tako zamišljen posao? – Znači, to je bio taj tvoj posao? – upita Slocum. – To, i ništa drugo. Sad recite, što ćete zbog toga poduzeti? – Hank, kad tako kažeš, onda je stvar drugačija. No, svejedno si nas prevario.

– I vi ste mene, a ja sam se zakleo da ću vam vratiti milo za drago. Jim se opet umiješa. – Hayse, ti si prljavi lažljivac – reče žestokim tonom. – Djevojku nisi ugrabio radi otkupnine. – Razumijem da ste toliko – bijesni. Ali, više neću dozvoliti da mi govorite što god vas volja. Jim se okrenu zgurenoj prilici na sivalju. – Gospođice Herrick, je li istina to što je Hays rekao? – Da, odveo me radi otkupnine – ona uzbuđeno odvrati. – Upali su u moju sobu… jedan kroz prozor… drugi na vrata… Zaprijetili su mi revolverom… vrisnem li, ubit će me! Ne pođem li s njima, ubit će mi brata!… Pokorila sam se. Zvijeri jedne, morala sam se odijevati pred njima! Rekli su mi da se odjenem za jahanje… Od ponoći nisam sišla s ovog konja. – Što su učinili s Herrickom? – Ne znam, nisam vidjela. – Jime, ako već umireš od želje da sve saznaš, ja ću udovoljiti tvojoj znatiželji – upade Hays. – Mi smo najprije svezali Herricka, pa smo tek onda pošli po djevojku. A poslije smo ga natjerali da nam obeća da će platiti za nju. Onda… – To nam je dovoljno – oštro će Jim. – Neka sa mnom pođe još jedan ili dvojica. Odvest ćemo je natrag i dobit ćemo novac. – Stani! Upravo sam ja tako planirao – razvuče Hays. – Ali, plan mi propade. Morali smo ubiti Progara… – Tko je to Progar? – Heesemanova desna tuka. Dogodilo se da je ona lisica Heeseman smislio isti pothvat Progar i još jedan zatekoše nas kako odovodimo djevojku. Onaj drugi nam pobježe. – Sto mu bogova! Pa od toga ne može biti gore! – dreknu Skija. – Heesemaoi će to otkriti. – Nemoj me nasmijati! Družina mu je već na našem tragu, mi smo ih vidjeli! – Tišina! Čuju se konji! – Uzimaj puške, hvataj zaklon! Nastade strka koju ustavi Skijin prodoran glas: – Stani! To je Jeff! – Uh, pogledaj ga kako ide! Nije čudo što nam se učinilo da smo čuli stampedo! Bridges izbi na čistinu. Ispod kopita njegova vojničkog konja, koji je divlje iskolačio oči, na sve strane frknu šljunak. – Heesemanova nas družina slijedi – najavi Bridges. – Sad su kojih pet milja iza nas U ledenu bijesu skija se okrenu svome šefu: – Proklet bio, idiote! Sad vidiš u što si nas uvalio! Kako je Jim kasnije zaključio, s tim je riječima otpočeo razdor između Hanka Haysa i njegova pomoćnika Skije Slocuma. – Sad nije vrijeme da me psuješ – zareza vođa bande. – I žao mi je što ga nemam – oporo odgovori Slocum. – Momci, uzimajte puške i hvatajte zaklon. – Ovdje nema zaklona, skijo – reče Brad Lincoln. – Ovo mjesto ne vrijedi – oštro će Jim. – A može stradati i gospođica Herrick. Najbolje da se sklonimo ujkakav kanjon. – Nema smisla da se borimo – dometnu Hays. – Čovječe, morat ćemo se boriti – zaškripa Slocum. – Heesemanu je lako, on za sobom ne vuče opremu i tovarne konje, kao mi. Ubrzo će nas stići. Predlažem da se sakrijemo iza stabala i da ga dočekamo. Maleni je jahač pametno zborio i Jim bi ga podržao da nije bilo djevojke. Ali, njoj ne bi bilo ništa bolje, već možda i mnogo gore, da padne Heesemanu u šake. – Jeffe, jesu li blizu? – Hays upita Bridgesa koji se dizao u sedlu i motrio. – Nisu, ali vidim prašinu kako se diže preko jednog hrpta, mislim da su to oni.

Hays skoči k svome konju, pojaha ga te se prignu i dohvati vodice konja kojeg je jahala gospođica Herrick. – Slagali ste me! – Ijutito viknu ona. – Uvjeravali ste me da ćete me, ako pođem bez otpora, odmah pustiti. A evo nas već miljama daleko od Star-ranča! Hays joj ne obrati ni najmanju pažnju već krenu, vodeći za sobom njezina konja. – Jime Wall, zar ćete dozvoliti ovakvo nasilje? Okrenula se u sedlu, očajnički se nagnuvši prema Jimu. – Ja sam bespomoćan, gospođice Herrick – žurno joj odvrati. – I ja sam član ove družine. A progone nas. Ako nas Heeseman uhvati, bit će gore po vas. – Oh, jezivo! Ne želim da me vučete u onu strašnu rupetinu! – Pognajte tovarne konje za mnom i stalno ih tjerajte – vrisnu Hays. – Ako se dočepamo rijeke, više nam ništa neće moći. – Ah, ti si lud – Skija će s gađenjem. – Heeseman poznaje ovaj kraj isto kao i ti. Nato vođa ne odgovori. Krenuo je niz padinu, vukući za sobom djevojčina konja. Za njima pođe Kobac Latimer. Jim je čuo kako djevojka prosvjeduje. Ostali jahači brže-bolje stadoše goniti tovarne konje. Skija je išao na začelju. Jaruga kojom je stigao Hays, vodila je u Crveni kanjon. Bila je plitka i suha, u njoj je prašina bila zagušljiva. No, konji su lako silazili suhim koritom. Jim je gledao, ali nigdje nije mogao spaziti bilo kakav trag nekoj stazi, pa čak ni kakav stari trag stoke. Međutim, vidjelo se da Hays dobro zna kuda ide. Jahao je kao čovjek koji odlično poznaje taj kanjon u crvenoj ilovači i surom kamenu. Ubrzo se kanjon spoji s jednim drugim kanjonom koji mu se protezao slijeva i sad se svi razmjeri uvećaše. Stao se spuštati, zidovi mu se sve više dizali, korito postajalo sve grublje i teže. Sve što je bilo iznad kanjona, izgubi se iz vida; nije se više vidjela čak ni Henry-planina. Za tovarnim konjima dizala se gusta prašina nalik crvenu oblaku; jahači svezaše rupce preko lica, da zaštite usta i nos. Prigušeno su odzvanjali njihov vrisak i psovke. Jim se neupadljivo probijao sve više naprijed, dok najzad pred njim nisu bila samo još tri tovarna konja, te je od vremena do vremena mogao vidjeti Haysa i djevojku. Latimer se držao odmah iza njih. Kanjon je i dalje bivao sve dublji. Više nigdje nije bilo mjesta kamo bi se konj mogao ispeti. A uskoro litice kanjona postadoše tako strme da se uza njih ne bi ispeo ni čovjek. Prema pravcu kanjona reklo bi se da vodi prema sjeveru, ali u kojoj mjeri, to Jim nije mogao odrediti. Kako je kanjon vijugao, događalo se da se sunce nalazilo ispred njih, pa opet zdesna, a pogdjegdje gotovo njima za leđima. Kratki dijelovi u sjeni donosili su im pravo olakšanje. Konji su bili oblijepljeni prašinom, znojem, i pjenom. Iza posljednjeg tovarnog konja jahao je Brad Lincoln, lice mu je bilo otkriveno, zajapureno i oznojeno. Za njim su slijedili Jeff, Mac, Srećko Jack i posljednji Slocum. Bile su to mrke, tvrde spodobe koje su samim držanjem odavale bijes zbog neočekivana bijega. Međutim, samo se po Slocumu moglo vidjeti da ih netko goni, jer se samo on neprestance okretao i zagledao prema vrhu kanjonskih litica. Postupno su pijesak, kamenje i rupe prisilile tovarne konje da idu hodom. Hays je vriskao na jahače da požure. Pokazivao je na lijevi zid kanjona, kao da bi njihovi progonitelji svakog trenutka mogli izbiti odatle. Jim pomisli da bi u tom slučaju Havsova družina zaista bila pečena. Problem – što da poduzme, toliko je izmučio Jima da je na kraju, uz onu jaru i prašinu, posve poremetilo njegovo uobičajeno hladnokrvno razmišljanje. Od onoga trenutka kad je opazio da je djevojka u Havsovim rukama, donio je odluku da je spasi. Ali – kako, kad, gdje? Jedino mu preostaje da ide s bandom i čeka razvoj događaja. A sad, kad prijeti neposredna opasnost, jedino mu preostaje da s njima bježi dok ne nađu siguran zaklon. A onda… Putovali su možda sat ili nešto više, najprije brzo, potom sporo, te najzad dođoše do mjesta gdje se kanjon vidno širio i zakretao. Tu je bilo i previše otvoreno i nesigurno, te je Jimu bilo nelagodno. Očito se i Skija zbog toga uznemirio, stao se derati na ostale da brže potjeraju tovarne konje.

Nešto kasnije, Skija se oglasi praskom iz puške. Odjeknulo je od jedne do druge litice kanjona. Jim se okrenu i spazi Skiju kako u cijev ubacuje novi metak, a pušku i pogled uperio u jednu točku iza njih navrh desne litice. – U što pucaš? – viknu Brad, vadeći pušku iz korica. Ostali se također razgalamiše. Jim spazi kako navrh litice nešto bijesnu, negdje jako daleko i iza njih , u čin i mu se d a to moraju biti njihovi progonitelji. – Bježite! – vriskao je Skija. – Vidio sam jahače. Sad su se povukli. Žele nam presjeći put. Hays doviknu neki nalog i pokaza nekamo naprijed. Sa ovog mjesta Jim nije mogao vidjeti kakva im opasnost prijeti. Sad se kanjon dugačkim dijelom protezao pravo, a na pola puta presijecao ga je drugi duboki kanjon. To će sigurno zaustaviti progonitelje, trebat će prevaliti milje i milje dok ne zaobiđu taj drugi kanjon. Jimu postade malo lakše pri srcu. Zajedno s ostalim jahačima tjerao je tovarne konje galopom, što im svakako nije odgovaralo, jer kad bi koji zavežljaj spao i sapleb konja, morali bi ga napustiti, a bjeguncima koji su silazili u tu rupetinu zavežljaji bijahu neizmjerno dragocjeni. Odjednom se na mjestu gdje su se dva kanjona ukrštavala ukazaše jahači. Hays i Latimer na njih otvoriše vatru iz svojih koltova koji nisu mogli dobaciti već su samo na strmini podigli žute oblačke prašine. Jahači odozgo odvratiše vatrom iz pušaka. Latimer se sruši s konja, ali ponovo skoči na njega, očito nije bio teško ranjen. Pojurio je za Haysom, koji je brzo odmicao vukući djevojčina konja i istodobno pucajući u jahače sve dok nije odmakao iza litice. Onda jahači s litice obratiše pažnju na ostale jahače iz Haysove družine. – Naprijed – vrisnu Jim ostalima koji su bili za njim. – Trkom! Inače smo stradali! Potjerao je Doru za tovarnim konjima najvećim galopom, puštajući mu uzde, te izvuče pušku. Udaljenost do jahača na litici, koji su se motali amo-tamo, derali se, pucali i skakali sa sedla, bila je otprilike četiri stotine jarda. Teško ih je bilo pogoditi iz vinčesterke s konja u trku. Heesemanovi su očito bili u sjajnom položaju. Mogli su pucati stojeći i klečeći. Bili su svjesni svoje prednosti jer nisu tražili zaklona. Jim začu prodornu vrisku i dernjavu jahača koji su jurili za njim. Pred sobom je imao četvrt milje koje je trebao prijeći da bi se našao na sigurnom. Tovarni su se konji raštrkali, ali su jurili niz kanjon. Jim ih je pristizao. Onda otpoče pucati, trudio se koliko bolje može gađati s konja u trku. Kanjon se odjednom ispunio paklenskim treskom. Među liticama prasak pušaka je odzvanjao stostruko jače, te se napokon pretvorio u neprekidnu grmljavinu. Nakon nekoliko prvih hitaca, Jim pogodi jednog konja, a sedmim hicem zakači jednog čovjeka koji, poput ranjena zeca, odskoči izvan dogleda. Nato se Heesemanovi ljudi uzbudiše, te se rastrkaše u zaklone, ili se pak povukoše s ruba litice. Jim je upravo ispraznio magazin, kad se našao na sigurnom. Ne opazi ni Haysa ni ono dvoje s njim, ali je kanjon ponovo oštro zaokretao naprijed. Jim zaustavi svoga Doru, a tovarni konji ubrzo prođoše kraj njega. Uvjerio se da svi zavežljaji još stoje na njima. Iza njega, jenjavao je prasak pušaka. Prvi se pojavio Lincoln, za njim dojuriše Mac, pa Srećko Jack, te Jeff. Svima su se puške dimile. Posljednji stiže Slocum; izgubio je šešir, lice mu je bilo zakrvavljeno. – Skijo… jesu li te pogodili? – zabrinu se Lincoln. – Samo okrznuli – sopćući odgovori skija. – Majku im bezobraznu!… Samo da smo imali priliku boriti se!… Izgleda da je naprijed sve u redu… Napunite puške… i produžimo! Iza slijedećeg ugla naiđoše na Haysa i njegova dva pratioca. Tovarni su konji sporo prolazili. Zdesna se pružao još jedan kanjon, što je značilo da će njihovi gonioci ostati daleko za njima. – Momci, Heeseman se mora vraćati – reče Lincoln. – Izgubit će mnogo sati. Čini mi se da je Hank znao što radi. – Pa, za dlaku smo mu izbjegli – odgovori Skija. – Jedan mi je rnetak udario u pušku, odbio se i oderao mi kožu s uha. – Vidio sam kad je Latimer pao – reče Jim. – Ali, digao se kao mačka i začas je opet bio na konju. – Da, imali smo sreće. Ljudi, što je vruće! Ako brzo ne dođemo do rijeke, kuhani smo.

– Sad rijeka mora biti blizu. Međutim, posljednja je ocjena bila pogrešna. Premda su za svakim uglom očekivali da će ugledati Podmuklog đavola, nigdje nije bilo rijeke. Kanjon je dalje bivao sve dublji, napokon su njegove litice, iz golog, trošnog i živobojnog kamena, dosegle visinu od trista stopa, posvukud je na njima bilo osulina po kojima bi se reklo da svakim trenutkom prijete kamenim usovom. Sredinom popodneva bjegunci uđoše u prostraniji kraj, a po sunčevoj svjetlosti i otvorenu predjelu što se nazirao pred njima, reklo bi se da tamo leži širi kanjon, zasigurno Podmukli đavo. Tako je i bilo. Tu i tamo najprije naiđoše na blatne rupčage, a potom se stadoše ukazivati bare s bistrom vodom s kojih su jedva odvlačili žedne konje. Onda se Crveni kanjon spoji s kanjonom Podmuklog đavola. Golet na tom sastavku upravo je bila zastrašujuća. Sve je bilo turobno sivo, žuto i crveno, a među pješčanim obalama tmurno je tekla plitka rijeka. Hays sačeka da se skupe svi jahači i tovarni konji. – Pritegnite kolane i pregledajte kako stoje zavežljaji – naredi on. – Pred nama je pravi pakao, ali za nama više nema opasnosti. – To ti samo misliš! – dobaci mu Lincoln. – Zar si toliko lud pa se nadaš da nas Heeseman neće slijediti? – Dovde hoće, ali dalje ne može – izjavi pljačkaš. – U Utahu nema čovjeka koji će me pronaći u vrleti Podmuklog đavola. – Hank, idemo li sada prema gnijezdu o kojem si nam uvijek pripovijedao? – upita Slocum, – Da, Skijo, čuvao sam to gnijezdo upravo za ovakav poduhvat… Hajde sad, spremite se. Kad se nađemo u vodi, više ni radi koga ni radi bilo čega ne možemo stati. Pregledajte sedla i zavežljaje. Jahači ga poslušaše. Iznad leđa svoga konja Jim je motrio gospođicu Herrick, kojoj je Hays naredio da siđe. Njezin dugački ogrtač padao joj je do ispod koljena. Pokročila je, ali se činilo kao da su joj noge odrvenjele. Spazio je kako se ukočeno prignula i stala trljati noge, potom je podigla veo da bi joj blagi povjetarac rashladio lice. No, čim ju je Hays oporo dozvao, opet je spustila veo. Bila je umorna, glava joj je padala na grudi. – Momci, poslušajte – obrati se Hays ljudima. – Rijeka je oplićala. Mene je bilo strah da nije narasla. I pravo je čudo što nije, jer sada snijeg kot>ni. Imamo sreće, na nju se ne možemo požaliti. Vi samo idite za mnom. Tovarni konji neka idu onako kako mogu. Ni zbog čega se nemojte zaustavljati. – U redu. Ali, Latimer je jako blijed i slab – reče Slocum. – Neće on pasti. Sad ne možemo stati da ga previjemo. – Kopče, ja toliko ne vjerujem šefu. Reci nam sam, jesi li teško ranjen? – Nije tako teško, Skijo – odvrati Latimer. – Pogodili su me u leđa, odmah ispod vrata. Metak je unutra. Ah, boli me paklenski. – Ide li ti krv na usta? – Da, ide malo, mislim da mi je metak zahvatio plućno krilo. Ali, nije mi jako teško, mogu jahati. Ne brini za me, Skijo. Grubom rukom Hays dotače gospođicu Herrick, pa će: – Na konja, i da više nisam čuo nikakvu kuknjavu. Pljačkaš uze vodice njezina konja, podbode svoga i potjera ga u blatnu rijeku. Prilaz je bio teži no što se činilo s obale. Konjima su kopita tonula duboko u pijesak i teško su ih izvlačili. Doro se bojao pijeska, ali je imao povjerenja u svoga gospodara. Tovarni su se konji skupili u zbijenu skupinu na samoj obali; jedan se najzad zaputi u vodu, a onda ostali pođoše za njim. Hays je vodio pravo do sredine rijeke, potom skrenuo niz vodu. Konj mu je gazio s lakoćom, a sivalj s djevojkom bio je još spretniji. Voda je bila jedva šest palaca duboka, što je, bez sumnje, umnogome olakšalo putovanje. Ubrzo je cijela skupina gacala niz rijeku, jahači su se kretali iza i pokraj tovarnih konja. Za njima više nisu ostajali tragovi. S obiju strana rijeke otvarali su se ulazi u jaruge, klance i

kanjone. Pola milje niže, rijeka je naglo zaokretala i njezin kanjon opet se suzio u tamno, prijeteće, mnogobrojno ždrijelo. Hays je svejednako vodio, sad je gazio bržom i dubljom vodom, tjerao svoga konja i vukao sivca. Prošli su kraj jedne jaruge iz koje se tanak, blatan potok slijevao u rijeku. Jim pomisli kako bi ta jaruga morala biti veoma pogodna da se preko nje izađe iz kanjona. No, pljačkaš je bez sumnje znao kamo ih vodi. Nije on išao nasumce, već s određenim ciljem. Ništa ga nije moglo zaustaviti, osim smrti. Ponegdje su tovarni konji zapinjali, ali bi ih batinama natjerali da se napregnu i prevale teška mjesta. Jim je pogledom šarao unaokolo, ali ga je uvijek vraćao na priliku u mrkožutom koja je jahala na sivcu. S vremena na vrijeme, voda bi je cijelu poprskala; konj joj jednom pokleknu, zaglavi mu se jedno, potom i drugo kopito, stade se batrgati da ih oslobodi i najzad uspije krenuti dalje: djevojka se povodila u sedlu; često se ogledavala, sigurno je kroza svoj veo svaki put ugledala Jima koji se stalno držao što bliže njoj. Jim se nadao da ona shvaća kako to nije slučajno. Prođoše kraj još nekih jaruga što su zjapile u lijevoj litici kanjona, a put je bivao sve opasniji. Najzad Havs skrenu u naprslinu u litici što se nije mogla vidjeti dok joj se nije prišlo na stotinu jarca. Na svoje čuđenje. Jim se našao u tijesnoj jaruzi kojom je tekao brz i uzan potok. Odmah je uočio da je ovdje mogao ući samo čovjek koji je znao za ulaz, inače ga ne bi našao. Ulaz je bio sakriven jednom izbočinom litice. Pošto je bio u vječnoj sjeni, ni sa suprotne strane kanjona niti s ma kojeg drugog mjesta uz rijeku nije se mogao otkriti ovaj prolaz, koji je nesumnjivo vodio u najdivljiji dio vrleti Podmuklog đavola. Poput zmije, ovaj je prolaz krivudao, probijao se među visokim i živobojnim stijenama. Jim je tek tu i tamo mogao ugledati Haysa i djevojku koji su išli nešto ispred njega, ali su ih skrivale okuke. Kad se voda ponešto razbistrila, Jim zaključi da se priroda tla morala promijeniti ili je pak kraj kanjona blizu. Prva je pretpostavka bila točna. Kanjon se stao širiti, tlo se dizalo a zidovi bivali niži; na obalama i zaravnima sad je bilo trave i žbunja; korito je potoka sad bilo šljunčano, voda je njime žuborila; izbijale su klisure i ponegdje zjapile pećine. Voda, međutim, nije oplićala. Kad je sunce stalo zapadati, Jim je računao da su konji putovali sedam do osam milja a da ni jednom nisu iskročili iz vode. Nestalo je jare i prašine. Među liticama se zgušnjavala sumračina. I konačno, na mjestu gdje su mu stijene biLe jedva sto stopa visoke, kanjon se račvao. Hays pođe lijevim rukavcem koji je bio suh. Ubrzo je tama sakrila sve predmete, pa je Jim tek povremeno, kao u nekom odsjaju, razabirao siluetu gospođice Herrick na sivalju. Litice su sad bile crne, duž trake neba između zidina sjale su zvijezde, čuo se samo topot umornih kopita po kamenu. Nakon dva duga sata, Hays stade izlaziti iz kanjona. Našli su se na pustom brežuljkastom, crnom i surom terenu, oivičenom zvjezdanim obzorjem. Sad je pljačkaš vodio svoju družinu uz i niz brdo, preko trave i korova, ravni i hrptova; išli su tako još dva sata ili više, a Jim se stao pitati koliko će izdržati tovarni konji. Onda su se odjednom stali spuštati u crnu, kružnu rupčagu, čiji se razmjeri nisu mogli jasno razabrati. Došli su tako do dna, nad kojim su se dizale jezivo crne, strme litice. Njihov se iskrzan rub odražavao na tamnu nebu. Jim pod nogama osjeti gustu travu. Osjetio je miris vlažne zemlje. Začuo je šuštanje topolina lišća. – Stigli smo – reče Hays. – Rasedlajte, skidajte zavežljaje. Konje pustite. Nema straha da će se udaljiti odavde. Samo je Jim čuo njegov nalog, te ga prenese prvom jahaču koji je slijedio za njim, a ovaj drugom i tako se koji trenutak kasnije tovarni konji nađoše na okupu, oborenih glava, u tmici su se jedva nazirale njihove sive prilike, a jahači, premda umorni, glasno izraziše svoje zadovoljstvo što je ubitačno putovanje okončano. – Gdje smo to? – Lijepo miriše. – Do vraga! Jesti ne mogu, ali jedva čekam da se opružim. – Kopče, kako si? – Živ, i ne krvarim.

Jimove mačje oči kroz tamu su spazile kako Hays diže gospođicu Herrick s konja i upola je nosi prema jednom topoliku. Gradeći se kao da hoće voditi konje, Jim pođe za Haysom, koji zastade na rubu jednog kružnog šumarka u kojem je vladala crna, neprobojna tama. Čuo se milozvučan žubor vode izbliza, a odnekud izdaljega mrmorio je i vodeni tok. – Oh, ako boga znate, pustite me – dahnu djevojka i spusti se na travu. – Bolje je da se priviknete na to – tihim , glasom odvrati Hays. – Hoćete li štogod pojesti? – Vode hoću… samo vode… gušim se. – Donijet ću vam vode, a pripremit ću vam i ležaj. Kad se vraćao natrag konjima, Haysu ni na kraj pameti nije bilo da na njega iz tmice vreba Jim, zgrčene šake na revolveru i s krvožednom nakanom u srcu. Znao je Jim da mu valja ubiti Hanka Haysa. Dobrof zašto to ne bi učinio sad? Ali, i sad, kao i ranije, razum ga je spriječio i on se snagom volje odupre svojoj silnoj strasti. Mirnim je rukama raspakirao svoje stvari i svog oznojenog tovarnog konja pustio da slobodan pase s ostalima. Potom sjede na svoju smotanu ćebad, iscrpljen duševnim i tjelesnim naporom kojem je za posljednja dvadeset i četiri sata bio izložen. Na određenoj udaljenosti od njega ostali su jahači skidali teret s konja i nešto potiho razgovarali, u tonu im se osjećalo olakšanje. Prođe Hays noseći smotanu ćebad pod rukom. Jim naču kako nedaleko od njega onaj omot ćebadi tupim udarcem pada na mekano tlo. – Ima li drva u ovoj vražjoj rupi? – đoviknu Srećko Jack. – Već je ponoć, ali ću ipak pripremiti koji zalogaj i malo kave, samo da mi je zapaliti vatru. – Mračnije je nego u paklu – zabrunda Skija. – Što me boli glava! Volio bih sresti toga lafa što me je okinuo olovom po glavi. Hays se vratio. Bio je pun energije, glas mu zvonko ječao. – Drva koliko te volja – reče on veselo. – Ja ću ih donijeti, Srećko. A sutra ćeš imati prilike razgledati najveće pljačkaško gnijezdo što se može naći u cijelom Utahu. – Da nije, ne bi valjalo – zagunđa Lincoln. Jim je motrio oko sebe i napinjao uši. Zaključio je da se nalaze u kružnoj kotlini, litice što je okružuju moraju biti stotinjak ili više stopa visoke. Nazirao je samo dvije naprsline u litici, jednu u obliku slova V prema zapadu, i jednu prema sjeveru – jedino su one prekidale krug litice. Na tamnoplavu nebu zvijezde su bile veoma bijele. Ljudi su ispotiha govorili, ćebad je šuštala, konji su grickali travu i svi su ti šumovi samo produbljivali okolnu posvemašnju tišinu. Na tom se mjestu čovjek osjećao kao omađijan. Negdje je huhukala buljina, a izdaleka se svojim krvožednim urlikom oglasio vuk. Ubrzo je zapraskala vatra te se Jim okrenu i ugleda crne prilike ljudi oko sve jačeg plamena. Srećko Jack je zviždao. Njega ništa ne može ozlovoljiti ni izmoriti. Jim sačeka da se Hays vrati logorskoj vatri, pa i on pođe pridružiti se ostalima. – Šefe, hoćemo li noćas stražariti? – upita Lincoln. – Nećemo. Samo danju treba stražariti – odvrati pljačkaš. – Sutra ću vam pokazati kako izgleda ovdje. – Kakvo je ovo gnijezedo, Hank? Je li nalik Kanjonu crnog zmaja? – Nije. Tamo sam bio jednom. Imaš pećinu što se nalazi kojih četrdeset stopa iznad tla kanjona. Do nje se možeš popeti jedino ljestvicama. Ja se nisam penjao. Prilaz je samo jedan, njime i dolaziš i odlaziš. Ovo gnijezdo ovdje, međutim, ima četiri prilaza. Da nas sto godina love, ne bi nas uhvatili. – Tako! A što je s konjima? – Konji će se udaljiti samo kad se nalaze u suhom i jalovom kraju. A ovdje, neće oni daleko. Vidjet ćeš vodu, kao suza je čista, a tek trava, nećeš vjerovati rođenim očima. Ima već deset godina otkako sam posljednji put bio ovdje, ali znam da se ništa nije promijenilo. – Ima li divljači? – Bezbroj antilopa i zečeva. – Gdje smo mi zapravo?

– Pokazat ću vam ujutro, kad se razdani. – Hank, kako je dama izdržala put? – Sva je satrvena. – Zar se tome čudiš! Nije ni nama bilo lako! – Nadam se da ćete za moju gošću podići maleni šator. – Čuj, Hank, da ne misliš spavati pod šatorom s njom? – upita Skija koji dotad nije progovorio. Ton mu je bio neobičan. – Neću, ukoliko se to tebe uopće tiče – nakon oduže stanke odvrati Hays. – Mnogo hvala. Samo sam bio radoznao. – javi se Lincoln. – Do vraga, ni sam ne znam. Heeseman mi je pokvario račune. Ali, već ću nešto smisliti, pa ćemo najprije neko vrijeme mirovati, zatim ćemo prijeći na posao. – A djevojku ćemo cijelo vrijeme držati ovdje? – upita Skija. – A što drugo da radim, čovječe? Namjeravao sam se zadržati negdje u blizini ranca dok ne dobijem novac, ali sad to otpada. – Nikad to nije imalo smisla, šefe. I da se Heeseman nije okomio na nas, ja se nikad ne bih složio s tim poslom. – Sad se moraš složiti, dopao ti se ili ne. – Hm! – izgunda Skija kao za sebe. S tim se zaključila rasprava oko djevojke, bar trenutačno. Srećko Jack posluži ljude šalicom kave, kriškom hladna mesa i biskvitom. – Tako je već bolje – reče Hays. – A sad, Kopče, da ti vidim ranu. – Sačekaj do jutra, šefe. Sad se ne osjećam loše – odvrati Latimer. – Ta, znaš da ti rana nije laka. Ako dobiješ otrovanje, onda si brzo gotov. Idem donijeti mast i čiste zavoje. Potpali vatru, Srećko. Ugrij mi dva kotlića vode, u jednom neka voda bude vrela. Sa svoga mjesta Jim je promatrao kako vođa bande čisti ranu svom drugu. Latimer je kleo, grčio se, strugao mamuzama po tlu. – Kuglu ti moram izvaditi, inače odlaziš pod ledinu. Neću je sad vaditi, već sutra kad se bude vidjelo. Od toga mnogo zavisi, Kopče. Ako se kugla zadrži u mesu, neće biti gadno. I ja imam jednu u sebi. Ali, ako taj komad olova krene nekamo nizbrdo a ne uzbrdo, onda se opraštaj sa suncem. Hays je bio miran i metođičan, ali njegovoj brizi i usrdnosti nije bilo pogovora. Dok je previjao ranu, Jim se iskrao u mrak prema mjestu gdje je vođa bande ostavio svoju zarobljenicu. Nije se izlagao velikoj opasnosti, jer je mogao vidjeti što se događa u dosegu svjetla vatre, dok je ljudima oko vatre bilo nemoguće razabrati njegovu priliku u mrkloj tmici. Ispod topolika, nad kojim se nadvisila klisura što je na tom mjestu bila veoma blizu, bijaše tamno kao u rogu. Jim se orijentirao prema šuštanju lišća i žuboru vode. Čuo je i tanak kreket proljetnih žaba. Konačno je razabrao neke predmete što su se sivilom isticali na umračenoj travi. Prikrao se bliže. . – Gdje ste, gospođice Herrick? – šapnu napregnutim glasom. – To sam ja, Jim Wall. Začulo se struganje čizama po ceradi. Jim je žmirkao i naprezao oči, te najzad spazi djevojku kako sjedi na tek upola razmotanoj ćebadi. Onda se spusti na jedno koljeno. Djevojčine su oči bile neprirodno raširene, crnjele su se na njezinu blijedu licu. – Oh, budite oprezni! Rekao je da će pucati u svakoga tko mi se samo primakne – šapnu ona. – I hoće… bude li dobio priliku. Ali, mene bogme neće ubiti! – odvrati Jim šapatom. – Htio sam vam reći kako ću vas već nekako izvući iz ovoga. Samo nemojte klonuti. Oduprite mu se ukoliko… – Osjećala sam to… da ćete me vi spasiti – prekinu ga ona. – Oh, kamo sreće da sam vas poslušala! Sto ćete, nije me bilo strah. Ostavila sam otvorena vrata i prozore. Tako su ušli. On me zgrabio i svukao s kreveta.., gotovo mi je posve rastrgao spavaćicu… bacio me na pod. Bila

sam upola omamljena. Zatim mi je naložio da se obučem jer ćemo jahati. Otrčala sam u ostavu za odjeću, ali je on držao otvorena vrata… promatrao me… kakve li zvijeri! – Vidio sam kad vas je dirao – istisnu Jim. – Da.., da. Koristi svaku priliku. Oh, muka mi je i pomisliti… Strah me da je ono o otkupnini samo priča, isprika. Ako je mene orobio, jamačno će orobiti i Bernieja. A tjedni će proći dok poštom stigne novac. Dotle… – Kažem vam, nemojte klonuti – ubacio joj se Jim u riječ. Bacio je pogled prema logorskoj vatri, te proslijedi: – Samo, neću vas zavaravati. Znajte da je Hank Hays spreman na sve. Ljudi su mu privrženi. Osim mene. Ja ne spadam u njihovu družinu, ali se nalazim s njima. Njega bih lako mogao ubiti, ali bih se onda morao obračunati sa svim ostalima. Prevelik je to rizik. Na taj vas način nikad ne bih spasio. Morate mi pomoći da nekako dobijemo na vremenu… dok se ne ukaže povoljna prilika. – Vjerujem vam… učinit ću sve što hoćete … Oh, hvala vam! – Maloprije rekoste da vas je orobio? – nastavi Jim, opet se osvrćući prema logoru. Tamo je stajao Hays. – Da. Imala sam četiri tisuće funti u američkom novcu. Bile su mi navrh robe u sanduku, oni su razbili sanduk i svega ga pretražili. Kobac je našao i novac i nakit… Još me nešto brine: on me natjerao da u svežanj smotam moju odjeću, pribor… – Tako! Ali, gdje je za to vrijeme bio Herrick? – Govorili su kako su ga svezali u dnevnoj sobi – ona će žurno. – Sjećam se da sam čula glasove i popriličnu buku. Ali, to me nije uznemirilo. Koliko sam bila luda! Oh, nisam smjela doći u Utah, nikad! – Koliko je Herrick imao novaca kod kuće? – Ne znam, ali bilo ga je dosta. – Gdje ga je držao? – Nemam pojma. Mi Herrickovi ne vodimo mnogo računa o novcu. – Ja sam gotovo siguran da je on orobio i vašeg brata. Da ničeg drugog nema, to bi bilo dovoljno da posumnjamo u navodnu ucjenu. Hank Hays je od onih razbojnika koji će za sobom spaliti sve mostove. – Oh, što da radim? – za jeca ona. – Prepuštena sam mu na milost i nemilost. – Vraški je gadno, gospođice. Ali, bili ste upozoreni. A sad, morate kušati kašu što ste je sami sebi smiješali, kako mi ovdje kažemo. Ukoliko vam je život dragocjeniji, prije ili kasnije mogu vam ga spasiti. Ali, i to ovisi od moga držanja i glume pred Haysom i njegovima, dok se štogod ne okrene. Sigurno znate da nam je Heesemanova družina za petama. Možda nas i stignu. Ja se nadam da hoće… Ali… što se ostaloga tiče. .. što se tiče vaše… vaše djevojačke časti… – Gospode!… Mogli biste me radije ubiti! – Ne, ne bih mogao… naprosto ne bih mogao … Ja vas volim… – Pazite! On dolazi. Odlazite… odlazile! Vi ste mi jedina nada. Ne oklijevajući ni trenutka Jim ustade i hitro se zaputi rubom šumarka. Kročio je bešumno. Tama ga ubrzo proguta. Ali, tama ga umalo nije upropastila jer ga je samo šesto čulo spasilo da se ne surva u jednu rupu. Ispriječila se između šumarka i klisure. Začuo je žubor vode. Iz suprotnog pravca do njega je dopirao Haysov dubok glas. Jim uvrnu ulijevo i pope se na kosinu s koje opet ugleda logorsku vatru. U blizini su pasli konji. Nervozno se ushodao. Nije pametno to što čini. A da ga je Hays otkrio, ili Skija? Neće pogriješiti ako zaključe da kuje neke svoje posebne planove. Najzad potraži svoj ležaj i uvuče se u nj. Sad se obavezao. Obećao je djevojci da će je spasiti od Hanka Haysa. Ljubi tu svijetloputnu, zlatnokosu djevojku, ali da je i ne ljubi, svejedno bi je spasio. Na Star-ranču jednom-dvaput ponio se onako kako bi to nekad učinio, odazvao se svojim negdašnjim porivima. U samom je začetku ugušio potrebu da joj se udvara. Ali, jedno je gospođica Herrick u svojoj kući, kraj brata, i u svjetlu svoga položaja i društvenog staleža, a drugo je djevojka-robinja, djevojka u rukama razbojnika, sama u divljini. Kao Bog i šeširdžija.

Stojeći tako na nemilostivom, bijelom odsjaju zvijezda, Jim Wall zaključi da će gospođica Herrick pretrpjeti grozne duševne i tjelesne muke bude li tjedan ili možda cio mjesc dana izložena ćudima i pogledima tih razbojnika. A on će danomice morati gledati njezino izmučeno bijelo lice s divnim očima i sjajnom kosom – lice koje nikad neće izgubiti svoju ljepotu! A po noći će možda u jezivoj tišini ove pustinje strahovati u iščekivanju njezina krika. Bit će mu nesnosno. I nato, poučen iskustvom što ga je stekao družeći se s tim samotnicima divljine, dođe do zaključka da je otmicom djevojke Hank Hays prekršio zakone svoje bande, zapravo je obmanuo svoje ljude i sama sebe osudio. Ma koliko bilo njihovo drugarstvo, njihova odanost prema Haysu, djevojka će to uništiti. Samo njezino prisustvo znači neslogu, rasap družine, znači smrt. Naposljetku je zaspao. Tek je na jutarnjem svjetlu imao priliku vidjeti na kakvu se lijepu mjestu našao. Zrak je bio svjež, miomirisan, nimalo studen. Drozđovi, kosovi i ševe miješali su svoje ćurlike u jedinstven poj, prožet divljom ljepotom ove zabiti. Jim se ogleda unaokolo, pa ustade da se uvjeri je li to san ili java. Ali ne, ljepota je bila stvarna. Nešto niže bijelio se malen šator što ga je Hays podigao za svoju zarobljenicu. Ležao je na rubu topolika što je rastao na jednoj zaravni. Bilo je otprilike pedesetak mladih topola. Jedna se polovica stablja dizala nešto više od druge polovice, po čemu se dalo zaključiti da na sastavu tih dviju polovina teren tvori stepenik. Po gustoj puzavici, paprati, mahovini, cvijeću i travi vidjelo se da tu ima vode. Između šumaraka i klisure ležale su duboke jaruge, ali su se te jaruge naglo prekidale na mjestu gdje se tlo ispred šumaraka širilo u ovalnu ravan. Otuda dalje, krivio se i vijugao dubok kanjon omeđen crnim klisurama. Jim se okrenu na drugu stranu, te spazi logorsku vatru i pokraj nje neke iz družine, među njima i Haysa. Iza njih dizao se zid u bijelu, sivu i crvenu kamenu što se zubom i tijekom vremena preradio u fantastične oblike. Na drugoj je strani litica bila crvena i siva, okomitija, po njoj se osule izbočine i zaravni na kojima su rasli cvijeće, mahovina i kaktusi. Nešto dalje u litici se usjekla nekakva pukotina. Jim se sjeti Havsovih riječi o prilazima njihovom gnijezdu. Na suprotnoj je strani bio tijesni ulaz kojim je Hays ujahao u ovo čarobno mjesto. Cijela je kotlina zapremala kojih dvadeset i pet jutara ravni pokrivene gustom travom, nalik dobru pašnjaku. Na njezinu kraju litice su se spuštale do široka prolaza onkraj kojeg se vidjela dolina obrasla žbunjem što se završavala sivim okomcima. Konja nije bilo, očito su, pasući, izašli iz kotline, što je svjedočilo o kvaliteti trave u dolini. Jim je sad zapazio da se u sredini oaze diže jedna glavica. Jim se ušeta u logorište da se umije. – Dobro jutro, narode. Hankovo je mjesto divno. Ne bi mi bilo žao da ovdje dugo ostanemo. – Sada je sasma lijepo, ali će već postati zaguljeno – odvrati mu netko. – Kako je Kopcu? – upita Jim. – Više ne krvari – odgovori mu Hays. – Izvući će se ako na njega ne navali groznica. Ali, moram mu izvaditi kuglu, a sve me strah da to ne mogu. – Pusti ga neko vrijeme. A kako naša zarobljenica? – Pa svi me odreda pitate za nju! A ja, pravo da kažem, uopće ne znam! Sinoć je bila kao mrtva, za cijeli svijet. – Jadna djevojka, pusti je neka počiva. Jahanje je bilo strašno naporno. – Poslije doručka popet ćemo se i pregledati naše gnijezdo – najavi Hays. – Odavde ga ne možeš ocijeniti. Jedan put odavde vodi onom jarugom. Tamo je jedna kosina niz koju ti konj može lijepo skliznuti nizdol. Onda dolazi jedan vodopad, visok oko pedeset stopa a čini se neprelaznim. Samo da znaš koliko je sklisko na onoj mahovini ispod vode! Bogme, jahaču su potrebni vraški dobri živci da natjera konja pod onu vodu! Doduše, zna se, ako te netko slijedi, pa opazi tamo tvoje tragove, onda će i on onuda krenuti. Ta se jaruga spaja s onom kojom smo išli kad smo dolazili od Podmuklog đavola. Drugi je izlaz onim kanjonom kojim smo sinoć došli.

Treći je izlaz uz kosinu. Tu je staza koja se gubi negdje visoko. Postoji i četvrti izlaz, ždrijelom na sjevernoj strani. Ali, on ne valja, pođeš li njime, izgubit ćeš se među kanjonima. – Ovo je zaista prekrasno gnijezdo – složi se Jim brišući oznojeno lice. – Ako nas netko iznenadi, jednostavno se izgubimo suprotnim pravcem. – Ali, mi naprosto ne možemo biti iznenađeni – zadovoljno će Hays. – Jedan jedini stražar s dvogledom može pripaziti na sve prilaze, i mnogo prije no što se itko primakne, već smo na konjima i daleko odavde. – Hank, reci kako si nas uspio dovesti po mraku? – upita Skija. – Nije mi bilo lako. Put dobro znam, ali sam ga, ni sam ne znam koliko puta, opet gubio. – Ima li još ljudi koji znaju za ovo mjesto? – Bilo ih je, ali više nisu živi. – Mrtvi te neće tražiti, to je bar sigurno – reče Skija. – Ali, Hank. ja se baš ne bih zakleo da nas nitko neće slijediti dovde. Sto ti kažeš, Brade? – Najprije treba stisnuti petlju pa prijeći Podmuklog đavola. – A što ti misliš, Jime? – Da sam ja Heeseman i da sam vas vidio, kao što je on nas vidio, ja bih vas našao u roku od tri dana – odmjereno će Jim. – Naravno, pod uvjetom da sa sobom imam hrane i tovarne konje, – A ja se s tobom kladim da ne bi bio u stanju ni izaći odavde – skoči Hays. – Čovječe, ta maločas si nam kazao kako! – Niz ždrijelo, da… ali, nikad ga nisi vidio i ja ti kažem da bi se tamo izgubio… Nego, da se dogovorimo kako ćemo stražariti. Dovoljan je jedan stražar. Sto mislite, dva sata straže i deset sati slobodno? Ili pak četiri sata straže, pa svakog drugog dana? – Ja bih više volio četiri sata odjedrom – reče Jim. – I ja. – Tako će biti najbolje. – U redu, četiri sata straže – zaključi Hays. – Jime, s obzirom da si se ti prvi iziasnio, neka bude tvoja prva smjena. No. prije doručka nema nikakve potrebe da se stražari. – Havse, ne zaboravi da si nas ti ovdie doveo tokom noći, pa bi i netko drugi mogao doći obnoć – usprotivi se pesimist Lincoln. Za doručkom je Havs bio neuobičaieno razgovorliiv, što ie smotrenom Jimu pokazalo da pliačkaš mora biti u naročitom raspoloženju. Svoiim je liudima ponavljao kako je mjesto savršeno sigurno i na svaki se način trudio da kod njih razbije svaku sumnju u tu tvrdnju. – Ljeti je ovdje kao u paklu – proslijedio je Hays. – A što pada! Ljudi, kakve su to kiše! To ste svakako pogodili po onim izjaruženim kanjonima kojima smo prošli. Da te jaka kiša zatekne u kojem od kanjona, gotov si… Valja nam podići kakvu kolibu, moramo imati zaklon pod kojim ćemo jesti i kartati. Što se tiče spavanja u suhom, ovdje ima kamenih izbočina pod kojima je lijepo kao u brvnari. Pošto pojedemo, pokazat ću vam cio kraj odozgo. Jim će za to vrijeme stražariti. Kad je spomenuo zaklon pod kojim će jesti i kartati, Jim je spazio kako su se Skija i Lincoln nekako neobično zgledali. Nije to bio nikakav pogled dogovora, sporazumijevanja. Ne, oni su toga trenutka naprosto imali istu misao u glavi, a Jim je znao da pogodi koju. – Ljudi – oglasi se opet Hays pošto završiše s jelom, ton mu je bio važan – zaboravio sam vam reći da smo Herrickovoj odnijeli nešto malo novaca. Ja ću to danas podijeliti. Ta je novost primljena s očitim zadovoljstvom. – Koliko je toga otprilike, Hank? – žustro upita Bridges. – Nije mnogo. Novac nisam prebrojao, ali računam da će biti najmanje par tisuća svakome. – Au! Kad to dodam onome što već imam, tko će se moći mjeriti sa mnom! A taj ću novac bogme čuvati. – Onda, Hank, kad već za cijelo ljeto nema nikakva posla na vidiku, možemo se prihvatiti karata, je li tako? – Kartajte se do mile volje, samo da ne bude tuče i pucnjave. Dobro je što nemamo alkohola.

– Šefe, zaboravio sam ti reći da sam kupio par bačvica – Skija će kao pogruženo. – U redu, neka ti bude, samo mi se ne dopada što postajemo tako zaboravljivi – nekako ljutito odgovori kolovođa. – Da, zaista je tako – prihvati Lincoln. – Hank, kaniš li tražiti otkupninu za djevojku? – Neću sve dok god nam se ona paklenska družina nalazi za petama, nemoj to zaboraviti! – Brade, dokle god šef ima poštene namjere, nema smisla da mu se petljamo u posao – ubaci Jim koji je zaključio da ne bi valjalo uvijek šutjeti. – Da… dokle god bude imao poštene namjere – nehajno će Skija. Lincoln, međutim, ništa ne reče. Kasnije Jim uhvati Skiju nasamu, kad je on nešto prekapao po svojoj vreći, te mu prišapnu: – Skijo, žao mi je što nemamo vremena da malo duže porazgovaramo. Stoga ti moram reći što hoću, s neba pa u rebra. Nas se dvojica moramo pobrinuti da se onoj djevojci ništa ne dogodi. – A zašto nas dvojica, Jim? – odgovori Skija, zureći u Jima svojim prodornim pogledom. – Baš mi je žao što nemam više vremena da ti podrobnije objasnim, eto, moraš me ukratko shvatiti. Da ja nisam ovdje, ti bi i sam učinio za nju sve što je u tvojoj moći. Čini mi se da ne griješim. A sad, odgovori! Brzo! Hays je vraški sumnjičav. – Pa… prava si vidra, Jime – odvrati Skija, vraćajući se svojoj vreći. – Računaj da sam uza te. Bilo danju bilo noću, jedan od nas uvijek se mora nalaziti u logoru. Shvaćaš li to? – Da… Hvala ti, Skijo. Nekako sam bio siguran u tebe – žurno će Jim i vrati se logorskoj vatri. Nakon doručka, Hays je poveo svoje ljude, sve osim Latimera, prema zapadnom prolazu, preko kojeg se popeše do najviše obližnje točke. Nađoše se tako navrh litice punih petsto stopa iznad kotline. Odozgo je pucao prekrasan vidik na cio čudesan kraj. Kao na dlanu, mogli su gledati svaku točku ogromne rupčage. I svaki su prilaz njoj mogli dobrano osmotriti, pa i onaj niz tamno ždrijelo. Osvjedočili su se da će stražar oštra oka, uz pomoć dvogleda na milje daleko otkriti ljude, spaziti prašinu daleko prije no što se pojave konji. – Nema smisla o tome ni govoriti – reče Skija. I ostali su rječito izrazili svoje oduševljenje. A Brad Lincoln će ironično: – I tako, ti si čuvao ovo sklonište za svoje stare dane? Svi se hasmijaše, a onda Jim tiho ubaci svoje: – Ovdje se jedna družina može održati i dvadeset godina… osim ako se između sebe ne pobiju. – Ha l – kratko ispusti Slocum, i u tom je uskliku bilo slaganja, premda se nije moglo razabrati pozdravlja li on to ili osuđuje. – Ja se ne bih upuštao u takva nagađanja – zaključi Hays. – Prepustimo to budućnosti. Ja bih se u posljednji dolar okladio da će neka družina ovdje izdržati dvadeset godina. Ako nas Heeseman sredi njega će udesiti Morley. I tako će ići dalje. Ali, neće doći dan da će kakva potjera ući u vrlet Podmuklog đavola. Jima ostaviše na klisuri da u prvoj smjeni stražari. – Ja bih se svakoga dana prihvatio ovoga posla – odvratio je on na neke pošalice ostalih. – To ti vjerujemo, tako bi izbjegao pravi rad. I mi bismo, mudrijašu! Jim je sa zadovoljstvom dočekao da ostane sam. Sad je kocka bačena. Hays je sebi prostro postelju i mora leći u nju – bez dvojbe na posljednji dugi i krvavi počinak. On je obmanuo svoje odane saveznike, ne samo time što je odveo djevojku, već i što krije pljačku. Jim je od gospođice Herrick doznao kolika joj je svota oduzeta, a bio je siguran da je Hays opljačkao i njezina brata. Međutim, Hays je svojim drugovima spomenuo samo njezin, a ne i njegov novac. Bio je to još jedan dokaz da kolovođa zastranjuje, da odstupa od načela bande. Povjerenje i vjernost tih tvrdih ljudi mogao je sačuvati samo dosljednom, jednakom podjelom i posljednjeg centa. Po svemu sudeći, Kobac Latimer morao je znati za tu šefovu prevaru, jer je ljude njegova kova bilo teško prevariti. Po svoj je prilici on nešto dobio da bi držao jezik za zubima. Jim odluči ne gubiti vrijeme i da će prema ranjeniku biti što ljubazniji i susretljiviji. Cilj mu je što više

doznati. Latimer je teško ranjen. Sto se ostalih tiče, ubrzo će se posvetiti kocki, pa će im vrijeme proći kao na krilima. Na izbočini nalik malenu humčiću bila je okrugla udubina u kojoj se ugodno sjedjelo. Tu usred ljeta mora vladati paklenska vrućina, ali se nekako može podići zaklon. Sunce je sad ugodno peklo. Ljude je mogao vidjeti i golim okom, a dvogledom im je gotovo čitao misli. Sad je mogao pratiti Haysa daleko ljućim i Ijubomornijim pogledom nego dolje! Našao se u jedinstvenoj situaciji, ali i opasnoj. Tu gore Jim nije morao ništa kriti. Usprkos svojim burnim mislima i čuvstvima, nije smetnuo s uma zadatak zbog kojeg je bio postavljen na tom mjestu. Pomno je proučavao okolinu. Između njega i logora, u dolini su pasli konji, po svoj prilici nikad se neće udaljiti s takva pašnjaka. Kad budu došle tople Ijetnje kiše, dolina će biti još zelenija. I s takva zelenila samo silom možeš odvući konje navikle na pustoš. Prema tome, ovdje se uopće ne postavlja vječiti problem kako ćeš konje držati stalno nadomak logoru. Prema sjeveru i zapadu dominirali su lanci crvenih stijena, ali je i između stijena bilo mnogo travnatih mjesta livada i dolinica. Glavni kanjon, Haysov – izlaz za nuždu, protezao se miljama i potom se negdje daleko na zapadu širio i gubio. Jim je primijetio bezbroj zečeva, nekoliko kojota i mnogo antilopa. Prema jugu i istoku protezala se vrlet. Naizmjenično su se redale pruge: bijela, crvena, siva, žuta, te opet istim redom, sve do tamnih padina u podnožju Henry-planine, crne podmukle, sa svojm vrhovima izgubljenim među oblacima. Kanjonski splet, kojem je vrlet Podmuklog đavola bila samo prilaz, iz te je daljine bio nalik plavom moru ispruganom nejasnim crtama. Jim je pamtio veličanstvene litice što se spuštaju s Visoravni divljeg konja – samo golo stijenje što seže u tisuće stopa duboku provaliju: stijene vrleti bile su od ilovače i šljunka, a dosezale su do stotinu stopa. Svojim su prijetećim izgledom branile pristup svakom, osim najvećim i najsmjelijim očajnicima. S kakvim bi motivom Heeseman gonio Haysa, ukoliko nastavi to gonjenje? Napad u kanjonu nije bogzna kakav izazov. Jahači bez tovarnih konja uvijek su u stanju izvesti tako što. No, ukoliko Heeseman nastavi gonjenje, cilj bi mu mogao biti i novac, a ponajprije i jedno i drugo. Jim je uočio da Heeseman žestoko mrzi Havsa. Ta se mržnja morala roditi u dalekoj prošlosti. Zaključio je da je bolje biti skeptičan kao Lincoln i očekivati novi sukob s Heesemanom. Dok su mu misli tako jurile, skakale s jednog predmeta na drugi, neprestance je dogledom šarao krajolikom. Najprije je proučio jarugu kojom je Hays ušao u kotlinu, pokušao je slijediti njezin krivudav tok sve dok mu se nije izgubio iz vida. Onda se prebacio na crnoobrubljeno ždrijelo što je otpočinjalo ispod zaravni pod topolama. Obratio je pažnju i dvama preostalim izlazima iz pljačkaškog gnijezda. Tako se, malo-pomalo, upoznao s njima. Od vremena do vremena pogledavao je put mjesta gdje su razbojnici bili na poslu. Neki su kauboji nosili vodu, granje, kamenje, drugi su kopali rupe za stupove. Posebno probranim ravnim kamenjem Hays je brzo i vješto, poput zidara, gradio kamin. Gradio je sam, dok su mu drugi donosili materijal, kamen, pijesak i vodu. Nakon sata posla kamin je bio gotov. Sad je Hays dizao dimnjak. Četiri su topole predstavljale četiri ugla kolibe. Umjesto greda, poslužile su debele topoline grane. Hays će vjerojatno granjem pokriti krov, ali će ga, da bi s njega tekla voda na jednu stranu ukositi. Jimove misli stadoše se motati oko gradnje. Sto li će se zbiti u toj kolibi? Tri je puta Hays napuštao rad i odlazio do šatora pod kojim se krila gospođica Herrick. Razbojnik ju je bez sumnje dozivao. Treći je put i zavirio pod šator. – Samo uđi, prokleto šugavo pseto! žestoko je zarežao Jim. Oblila ga vrela radost očuvši vlastite riječi. Ovdje ne mora izigravati budalu. Ako hoće, može i rikati kao bik. Ali, Hays ne pokuša ući. Međutim, ogledao se da vidi motri li ga netko od njegovih ljudi. I gledali su ga, ali po njegovoj ocjeni svakako neupadljivo. Pomoću dogleda, Jim je mogao vidjeti izraze njihovih lica. Skija nešto reče Lincolnu, te značajno trgnu glavom prema šatoru i Haysu. Hays se najzad vratio svom poslu.

Sunce je već peklo, a kad je doseglo zenit, Hays i njegovi prekinuše rad i provedoše otprilike jedan sat pod Srećkovim zaklonom. A cijelo vrijeme, još od jutra, iz Šatora nije bilo nikakva znaka života! Dugo iza podne, pošto je Jim proveo na straži najmanje šest sati, Jeff Bridges se odvoji od svojih drugara i s naporom se stade uspinjati dugom, sivozelenom padinom do crvene litice na čijem se vrhu smjestio Jim. Jeff je bio krupan čovjek, nenavikao na pješačenje pogotovo uzbrdo. Kad je stigao, s lica mu je curio znoj. – Jime, umalo da te zaboravimo – reče on prostodušno. – Sef nas je zanio. Sav je oduševljen što će iz ove rupe napraviti lijepo gnijezdo. Jim mu predade dogled i svoje mjesto. – Ne bunim se ja – reče on. – Dopadalo mi se sjediti ovdje. Polagano je krenuo preko ravnih, crvenih terasa do padine, potom se padinom stao spuštati u kotlinu. Zečevi su mu skakali pred noge, krili se u travi ili pod grmljem kraj kojeg je prolazio. Jim izvuče revolver, te u samo oko ustrijeli prvog zeca na kojeg naleti; onda ubi još jednog. Noseći u svakoj ruci po jednog zeca, pojavio se na čistini gdje se u sebi nasmija što nema žive duše na vidiku. Ljudi su čuli pucanj, pa su strugnuli u zaklon. Kad su ga ugledali, stadoše jedan za drugim izlaziti iz svojih skloništa. Jimu se činilo kao da izbijaju iz sama tla. Dok je došao do Srećkova zaklona, već su se svi pojavili. – Ah, utjerao si nam strah u kosti – Ijutito će Hays. – Otkud smo, do vraga, mogli znati da loviš zečeve? – Večera od mlade zečevine nije loša – odvrati mu Jim. – I ja to tvrdim – dobaci Skija. – Daj da vidim zečeve, Jime. Uzeo je zečeve te ih ispitao, potom se okrenu Bradu. – Brade, pogledaj ovo – reče. – Oba je ustrijelio kroz oko! Brad se odmah oduševi. – Neka me vrag nosi, tako je! Na koju daljinu, Jime? – Nisam mjerio. Mislim da je bilo kojih dvadesetak koraka kod prvog, a kod drugog nešto dalje – odvrati Jim. Malo je slagao jer je dobro znao te ljude i kako će oni u svom morbidnom duhu razmišljati o određenim stvarima i premišljati nad njima. – Tako kažeš! Daaa, slab si ti strijelac – izjavi Lincoln. – Hank, ako boga znaš, ne daj Jimu prilike da puca na nas! – uz bučan smijeh usklikne Skija. Međutim, vođa bande nije našao ništa šaljivo u toj upadici. – Do vraga, neću. Mi ne želimo da Jim puca na nas, kao što ni on ne želi da mi pucamo na njega. Jim je jasno uočio razliku u tonu sve trojice. Skija se iskreno našalio, Lincoln je bio sumnjičav, a Hays podmukao. – Momci, na moju dobru namjeru da vam za večeru donesem mladu zečevinu možete se šaliti koliko vas volja – reče on srdačno. – Ali, nemojte se zafrkavati na račun moga pucanja. Tu sam osjetljiv. – Možeš li pogoditi bocu u zraku? – upita ga Skija. – Ne bih pucao kad bi bila puna. – Ah, mani se šale. Možeš li, Jime? – Reci u što se želiš okladiti? – Hej, kauboji štedite municiju – osorno će Hays. – Možda ćemo i na pretek imati pucnjave… Jime, pojedi koji zalogaj pa kreni s nama na rad. Dok su jeli, Skija predloži da za djevojku podignu poseban zaklon koji će je štititi od sunca i kiše, a Jim se neupadljivo i nehajno složi s tim prijedlogom. Hays također prihvati, ali preko volje. I tako, prije nego što pade noć, sklepaše zaklon pod kojim će gospođici Herrick biti malko udobnije. – Momci, neka ovaj šumarak bude njezino osobno vlasništvo – reče Skija.

Ljudi su uglavnom bili ljubazni i pristojni. A Lincolnovo nezadovoljstvo sa šefom iskazalo se i u ovoj prilici. – A ja mislio – reče on – kako ovaj šumarak Hays smatra svojim. – Ako je tako, znači da je sebi stvorio pogrešnu sliku – odbrusi Skija. – Mi nismo krivi što je djevojka ovdje. Ali, kad već jest, onda se prema njoj valja ophoditi kao prema dami. Bile su to teške riječi, ali se Hays ipak napravi kao da ih je prečuo. Kad mu je već pošlo za rukom da djevojku dovede u svoje gnijezdo, sad je u njega bilo i strpljenja. Zaklon su joj podigli na rubu šumarka, tamo gdje joj je bio i šator. Tu je tekao i uzan potočić, čije je obale Jim na jednom mjestu ogradio čistim crvenim kamenjem i tako stvorio zgodno jezerce s bistrom vodom. Umješni je Skija vješto sklepao grubi naslonjač, koji je potom pokrio ćebetom te je bio posve udoban. Da ne bi zaostao za ostalima, Hays je donio ogroman naramak paprati. – Izađite, gospođice – viknuo je prema šatoru. – Evo vam namještamo stan. Ovo je paprat na kojoj ćete ležati. Helen se odmah pojavi, oči su joj bile crvene, ali nisu izgubile mnogo od svoga sjaja. Jim ih najradije ne bi gledao, ali mu je to bilo nemoguće. Hays unese paprat u šator i rasprostre je po tlu. – Molim vas izađite, ja ću sama sebi namjestiti ležaj – dobaci mu ona netrepeljivim glasom, na što kolovođa brzo ispuza iz šatora. – Hayse, iz truda što ga ulažete zaključujem da će moje robovanje biti jako dugo, je li tako? – upita djevojka. – Pa, i meni se tako čini. Ali, što da radim? – odgovori Hays, izbjegavajući djevojci pogledati u oči. – Sto da radite? Evo, ja ću vam reći. Pošaljite Jima Walla i još jednog čovjeka na ranč. Ja ću napisati bratu pismo da plati ucjenu i da ništa drugo ne poduzme. – Da, jasno mi je da bi Jim odmah pošao, toliko i sam vidim. Ali, sumnjam da bi s njim htio poći i netko od mojih ljudi – odvrati Hays. – Postoji drugi i bolji način, Hayse – javi se Skija. – Pošalji Jima i mene s njom. Ako nam ona obeća da će dati novac sigurno je da ćemo ih i dobiti. – Ja vam odmah dajem reč – brzo se suglasi gospođica Herrick. – O tome ni govora! – oporo odgovori šef bande. Jim je pak čekao priliku da kakvim pogledom opomene Helen. Zaboravila je njegovu preporuku. Ta mu se prilika i ukazala, te Helen zašuti. S druge strane, Skija je opravdao Jimove pretpostavke – momak je zaista bio promućuran i znao se snaći u svakoj, pa i u najneočekivanijoj situaciji. – Vraga, nema govora, Hayse – reče Skija. – Baš o tome i treba govoriti. Valjda imam pravo razmišljati na svoj način, to mi nećeš zabraniti ni ti niti ma tko drugi. – Dobro, ali ja ne mislim tako kako ti misliš, a kako sam ja šef ove družine, moja se mora slušati. Shvaćaš li to? – Sasvim jasno. To je bar rečeno kratko i jezgrovito. – Onda, prestanimo s tom pričom. Kada mene bude volja, što znači kad se ukaže prigodna i bezopasna prilika da pošaljemo po otkupninu, onda ćemo to i učiniti, a prije toga ništa. I Hays pođe prema zaklonu pod kojim se kuhalo, očito u namjeri da uzme jedno vedro i lavor za gospođicu Herrick. Čuo se glasan prosvjed Srećka Jacka, koji se nije htio rastati s jednim komadom svoga malobrojnog i dragocjenog posuđa. Jim začu glas kako mu odgovara: – Uostalom, ne treba joj vedro, jer su ona dva donžuana napravila jezerce na potoku. Prema tome, uzet ću ti samo lavor i sve će biti u redu. U međuvremenu Helen je dobacila Jimu takav prestrašen i nadežljiv pogled, da je on u očajanju gotovo odmahnuo rukama. – A vi… kako se vi zovete? – upita ona, obraćajući se Skiji.

– Zovite me Skija – odvrati on uz neodređen osmijeh. No, moglo se vidjeti da je bio duboko dirnut nečim na djevojci, valjda njezinom ljepotom, nevinošću, ili hrabrošću. _ Jim se sprijateljio s vama… da biste mi pomogli? _ Bit će da je tako, ali, pobogu, nemojte govoriti tako glasno. Pokušajte shvatiti što se oko vas zbiva i odigrajte svoju ulogu. Hays se vraćao, pa se Skija udalji. Gospođica Helen se vrati pod svoj šator, Jim začu kako prostire ćebad. Nakon ovog, ljudi su izmijenjali tek pokoju riječ, i malo kasnije završiše svoj dnevni posao. – Skijo, gdje si se ti smjestio? – upita Hays. Ispod litice, uz Kopca. Netko se treba brinuti za tog ubogog vraga. – Jako mi ga je žao. Ali, svi smo mogli upasti u gadan sos. Kad malo bolje promislim, što bi bilo od nas da smo samo četvrt sata zakasnili! – Sto bi bilo… bio bi kraj Hanka Haysa i njegove družine – podrugljivim tonom odvrati Skija. – Glavno da smo se izvukli, pa bilo to za dlaku ili za milju… Jime, gdje ćeš ti spavati? – Eno mog ćebeta i sedla – pokaza Wall prstom. – Ostat ću tamo dok ne počne kiša. Hays ništa ne reče. Potom se svi skloniše pod zaklon Srećka Jacka da povečeraju. Kasnije, na svjetlu logorske vatre, Jim spazi Helen kako je izašla iz svoga šatora da u sumraku malo protegne noge. Došetala se gotovo do Jimovih stvari što su ležale ispod niske kamene izbočine. Jim se pitao je li ona dovoljno dovitljiva da se sjeti kako se namjerno smjestio najbliže njoj i kako je u njega lak san. Ubrzo se spusti mrak, a i razbojnici polijegaše. Bili su izmoreni radom toga dana. Jim nije legao sve dok nije vidio Haysa kako se ispružio pod svoju ćebad ispod Srećkova zaklona. Dosad se nekako izguralo. Jim teško uzdahnu, malo mu se smanjio strašan teret na srcu. Moglo je ispasti i gore! Zaista, kad se obratio Skiji za pomoć, bilo je to pravo nadahnuće. Znači, intuicija ga još uvijek ne vara. Skija je možda zlikovac od glave do pete, ali u njemu ipak ima nekih pozitivnih osobina koje će ljudi osjetiti u trenucima potrebe. Jim je već sad bio siguran da će se Skija lijepo ponijeti u toj opasnoj igri. Još cio sat Jim je ležao budan, osluškivao i motrio, dok su se u njemu kovitlale misli. Osvanuo je i slijedeći dan, a bio je posve nalik prethodnom – sa svim logorskim dužnostima i sitnim poslovima, stražarenjem, brigom za Kopca Latimera i prikrivenim, ali sveopćim snishodIjivim ophođenjem prema gospođici Herrick. Ona je pak cijelo vrijeme bila vani, jela je i motrila ljude raširenim, uznemirenim očima koje su proganjale Jima. I tako su promicali dani, za Jima puni opreza i napetosti. Pri svakom je svanuću predosjećao nove događaje. A slutio je da će ta napetost još dugo trajati. No, zauvijek ne može potrajati. Za vrijeme svojih stražarskih smjena, na čistom dnevnom svjetlu, mrko i odlučno u sebi je pretresao i razmotrio situaciju. Ništa ne može poduzeti dok se ne ukaže pogodna prilika. Mora iščekivati i kad naiđe, mora iskoristiti takvu priliku. U međuvremenu, on i Skija preuzeli su na sebe svu brigu oko Latimera, kojemu je najprije tokom nekoliko dana krenulo nabolje, ali mu se odmah nakon toga stanje pogoršalo. Hays, koji se činio sve više obuzet svojim mislima, sa zadovoljstvom je taj zadatak prepustio Jimu. A Jimu je pripomogao Skija. Njih su dvojica učinili sve što je bilo u ljudskoj moći da spase Kopca, ali je njemu svakim danom počelo bivati sve gore. U nekim je svijetlim trenucima često pitao za Haysa i djevojku. – Do vraga, Jime – u jednom trenu, kad su bili sami, reče Skija – ja bih rekao da Kobac ima nešto na savjesti što ga peče. – Tako je, a mislim, pored toga, zamjera Haysu što ga je zanemario – dometne Jim. – Da… pa on je najduže s Haysom. Sto misliš, ne krije li on neku tajnu? – Možda mu je žao što je pripomogao da se otme djevojka – reče Jim. – Neće biti – odbije Skija. – Kopca zbog toga ne bi boljela glava. – Pa, kako znaš? Ubili su Progara, a to je natjeralo Heesemana da pođe za nama. To si čuo iz Haysovih usta.

– Hm. Ne znaš ti Latimera! To što su ubili čovjeka, znači mu taman toliko koliko da se počeše po glavi. Ne, čini mi se da se radi o nečem drugom… o nečem među nama. Od tih riječi Jimu pade nešto na pamet, ali se bojao iskazati svoju misao. Latimer sigurno zna da šef nije na pošten način podijelio sav Herrickov novac. Možda ga to sad peče. I premda nije mogao biti ljubazniji prema ranjeniku, Jim je provodio još više vremena s njim. Sedmog dana, za vrijeme podnevne žege, dok su neki ljudi spavali, a ostali se nekamo udaljili, Jim se nalazio na straži na litici, s dalekozorom u ruci. Vidio je Haysa kako nosi neke stvari iz šumarka do kolibe što ju je sebi izgradio. Jim je podesio svoj dogleđ, i ono što je vidio, unijelo je strašan nemir u njegovu dušu. Hays je najprije prenio svoj zavežljaj, odnio ga je u kolibu. Jim opsova. Potom je Hays ponio ćebad. Očima jastreba, Jim je pratio njegove pokrete. Oblio ga je studen znoj. Uto je prošlo vrijeme njegove smjene, te je trkom sišao niz padinu i utrčao u kolibu. Primičući se logoru, smanjio je korak. Naišao je na neke od ljudi koji su o nečemu raspravljali. – Do vraga, ta nije valjda! – uzviknu Skija u trenutku kad je Jim stigao do njih. – Do vraga, jest! – odgovori mu Lincoln, – Ljudi, pa to bi bilo i odveć podlo – uzbuđeno nastavi Skija. – Mi nismo nikakvi čistunci, ali ne mogu vjerovati da je Hank dotle dotjerao. .. Zar da pokupi otkupninu a djevojku vrati kući tek pošto je obeščasti?! – Skijo, baš si ti naivna budala! Kad ćeš već jednom progledati! – odbrusi mu Lincoln. – Odavno sam ja progledao, ne brini! – naljuti se Skija. – Sad će biti bolje da zavežeš, eno ide Hays. Jim je bio zadovoljan što među ljudima raste nezadovoljstvo i što se ruši povjerenje prema šefu. – Momci, čuo sam što ste rekli – dobaci on na brzinu – i slažem se s Lincolnom. Meni se pak čini da Hays želi odvući gospođicu Herrick u svoju kolibu. Nastao je težak muk. – Ja sam odozgo gledao kroz dogled – nastavi Jim. – Bogamu i vraga – planu Skija i preko volje uvjeren od drugova. – Nadam se da smo krivo procijenili Hanka. No, u svakom slučaju ne smijemo ga suditi a da u to nismo sigurni… Jim, ako mene sredi, onda ti nastupi. – Pusti da ja najprije porazgovaram s njim – tvrdo će Jim. – Što je sad, bogamu, Skijo! – uzviknu Lincoln. – Umukni! Sad ide. I ne miješaj se u to. Stiže Hank, koji je bio toliko zabavljen svojim mislima da je gotovo mimoišao ljude. – Hayse, dođi ovamo – dozva ga Skija i istupi naprijed. Pljačkaš se prenu i skrenu sa svoga puta. – Nešto smo raspravljali o tebi. Ti znaš mene, pa te upozoravam da odgovaraš bez okolišanja. Gaiiš li kakve zle namjere prema Herrickovoj? – Zle! – uskliknu Hays, koji je isprva pocrvenio a potom problijedio kao krpa. – Da, zle, to te pitam – odvrati Skija. – A što će biti ako kažem da imam? – upita Hays. – Sto te se to uostalom tiče? – Ako imaš, onda se možemo obračunati i to odmah ovdje! – Skijo! – zaprepasti se šef družine. – A ucmekaš li mene, čeka te Jim – zareza Skiia. – Kakva izdaja! – izdera se Hays pomamno. – Točno, ali nije gora od tvoje, Hank. Kolovođa je siktao u bijesu, ali je ipak pomalo došao k sebi. – Samo sam htio vidjeti kako ćete reagirati – odvrati on. – I zaista, vidim da sam vas nabrusio. Što se tiče djevojke, moja su osjećanja prema njoj u dlaku ista kao i vaša. Je li jasno? I još ću vam reći da više ne želim čuti takve priče, inače ću raspustiti družinu. – Hank, ona je već raspuštena – odvrati mu Skija tonom u kojem se osjećala gorčina razočarana čovjeka.

Jim se do sumraka povukao u samoću. Vidi se, Haysu nije do obračuna. Znači, Jimu su ruke vezane sve dok se ne ukaže bolja prilika koja će ih razvezati. Čak ni najveća i najvatrenija ljubav ne može njega, Jima, nagnati da prekrši kredo kojeg se drži i Skija Slocum. A po svoj prilici, u družini ima i ostalih ljudi koji će se slijepo držati kodeksa pljačkaške časti. U svakom slučaju, izgleda da će Hank najzad ipak skrhati sebi vrat zbog čari jedne žene. Kad se vraćao u logor, Skija spazi Jima, te mu pođe u susret. – Kobac pita za tebe – reče mu neraspoloženo. – Bojim se da mu je još gore. Kad se Jim nagnuo nad ispijenim Latimerom, podišla ga je jeza. – Što je, Latimeru? Bio sam na straži – reče Jim uzimajući ranjenikovu istanjelu šaku. – Spremam li se ovo otegnuti? – spokojno upita Latimer i poprati to pitanje pogledom od kojeg se Jim strese. – Treba da se boriš, Kopče. Gdje ima života, tu je i nade. – Meni ovo nije prva rana… ali, prvi put se tako čudno osjećam… Jime, ako sam putnik za onaj svijet, valjda da mi to kažeš. Ako ću umrijeti, hoću tebi i Skiji kazati nešto što bih prešutio ako bih ostao živ. Shvaćaš li? Skija, koji je klečao Latimeru s druge strane, tužno klimnu glavom. – Sparrove, kad bih ti sad rekao da se odmah možeš ispovijediti, ne bi bilo pošteno – odgovori – Još uvijek se možeš izvući. Ne bude li tako, reći ću ti, obećavam ti to, evo moje ruke. – Lijepo. Sad mi je lakše. Dajte mi gutljaj svježe i hladne vode. Skija dohvati kutlaču i pođe donijeti vodu. – Jime… neobično si mi simpatičan – reče Latimer. – Hvala ti, Kopče. Mogu ti reći da si i ti meni drag. – Ljudi poput mene samo ovakvu smrt mogu očekivati. To sam oduvijek znao… Ali sad, kad je smrt tu, – drugačije se osjećam… Jime, jesi li ikad pomišljao kako bi bilo bolje vratiti se… vratiti se poštenom životu? – Jesam, ali ranije, ne sad – sumorno odvrati Jim. – Ne zaboravi da si najmlađi među nama. Skija se vrati s vodom i njih dvojica pomogoše Latimeru da se napije. – Kopče, ne možeš ojačati od same vode – brižno će Skija. – Idem ti donijeti nešto da pojedeš. Koračajući preko čistine, Skija se veoma ozbiljnim tonom obrati Jimu. – Jime, ako Sparrow ima nešto na duši, a što nam želi reći, najbolje će biti da nam to već sutra kaže. Zna se, ukoliko mi to želimo čuti. Je li tako? – Tako je, Skijo. – Pa, do vraga, ja nisam naročito znatiželjan – mrko će Skija. – Skijo, ako se radi o nečem što Latimer nužno mora kazati, onda je to nešto što mi nužno moramo čuti. – Pa makar i uz cijenu raspada družine? – Ako se radi o nečemu što bi izazvalo takve posljedice, onda nema nikakve sumnje da mi to moramo doznati – odgovori Jim naglašujući riječi. – Tiše, čovječe. I litice imaju uši. Sutra ćemo vidjeti. Te je večeri Jim pojeo svoj obrok polako, potom se vrzmao oko logorske vatre i ostao uz nju još dugo pošto je Hays zakoračio u tmicu nakon što je ostalima dobacio jedno odlučno: – Laku noć svima, odoh ja u krpe. – Mislim da se Hank već morao umoriti po svu noć ležati budan i slušajući kako ona cura plače – reče Mac. – I meni se čini. – To sam i ja vidio – dobaci kuhar. – Prije nego sam vas dozvao, spremio sam joj večeru. Hank je uzeo i sam je ponio. – Pa to je barem bio pristojan gest. Jim pomače svoj ležaj bliže šumarku a dalje od logorske vatre. Smjestio se na jednom humčiću s kojeg je mogao motriti hoće li netko proći. I dugo je sjedio na svom ležaju i promatrao. Kad se najzad umorio i legao, opet nije mogao a da ne stražari.

Ali, nitko se ne pojavi. Sati su sporo odmicali najzad se Jimu učinilo da mu na bolne grudi svom svojom težinom leži i sama pusta mrkla noć. Ni zrikavci se više nisu čuli, a vjetar je popustio. Jim kao da se našao u ogromnoj kamenoj grobnici. Našao se prikovan u pustoj samoći koja je djelovala na njega. No, Jim Wall nikad nije vjerovao u duhove i oduvijek je poricao ono mistično kojim je odisala priroda oko njega. Neumoljivo odlučan da smakne pljačkaša s kojim se najprije udružio, ostao je gluh prema sitnim i upornim glasovima što su nešto šaptali u njemu. Zaspao je i sanjao kako jaše na divovskom vrancu platnenih očiju, te kako je nekakav bijeli cvijet izrastao iz jedne provalije, a on, gonjen neobičnom i nadasve smjelom željom da ga ubere, strovalio se u ponor. Padao je sve dublje u mrklinu. I odjednom se iz tih dubina podiže prodoran, jeziv krik. Našao se gdje sjedi na ležaju, čelo mu se orosilo znojem, srce mu se steglo kao željeznom stupicom. Sto ga je to probudilo? Noć je bila tiha, tužna, zlokobna. Mogao bi se zakleti da ga je iz sna probudio krik što čovjeku para i samu dušu. Onda se sjeti svoga sna. Kakve li gluposti! Želi ubrati bijeli cvijet i pada u paklenu provaliju! Ipak, san mu nije đavao mira. Mnogo je stvari što ih čovjek sam sebi ne može objasniti. Ostatak noći proveo je ponajviše budan, tek je na trenutke kunjao. Nešto ga je progonilo, a ni sam nije znao što. Jedan po jedan, na Srećkov je poziv cijela družina izgmizala pred njegovu kuhinju. Kako nije bilo rada, nije trebalo ići po konje, niti nekamo jahati, pa su se razbojnici razlijenili. Jim je bio posljednji, odnosno izostao je samo Hays. – Dobro je što se ne nalazimo na indijanskom teritoriju – reče Mac. – Hm – dobaci zlovoljno Skija – jest da ležim i po deset sati dnevno, ali veoma malo spavam. Stalno nešto čujem i nešto iščekujem. – Zovnite šefa. Ja sam promukao – reče Srećko Jack. Ali, nitko se ne odazva njegovu zahtjevu. Ljudi su počeli jesti. Brad Lincoln ne progovori ni riječi niti podiže očiju. No, Brad je izjutra uvijek bio turoban. Nakon doručka, Jim već po navici požuri k mjestu gdje je ležao Latimer. Na pola puta sustiže ga Skija. – Jime, jutros izgledaš kao da su te svi bjesovi gonili. – Slabo sam spavao. Ustao sam na lijevu nogu, a čini mi se da bi me osvježilo jedno brijanje… – Ako je samo to… A jesi li čuo kako je djevojka noćas kriknula? – Kriknula?. .. Zar ona? – Da. Ako to nije bila ona, onda sam ja pošašavio… Bože! Pogledaj jadnog Latimera! Ranjenik se bio otkotrljao sa svoga ležaja na travu. Požuriše i podigoše ga, te ga opet položiše na ležaj. Gorio je u ognjici, oči su mu se opasno žarile, ali je bio pri svijesti i zatraži vode. Jim mu hitro donese. – Do bijesa, ni sam ne znam kako mi se uspjelo od val jati tako daleko – reče Latimer pošto se žudno napio vode. – Bit će da si to učinio u bunilu, Kopče – objasni mu Skija. – Nikako. Uplašio sam se. – Uplašio? Ti? Ne zbijaj šale! – odvrati Skija i pogleda prijeko u Jima. – Od čega si se uplašio, stari moj? – upita Jim, dok je mokrim rupcem brisao znoj s Latimerova lica. – Moralo je to biti jako kasno, jer sam već bio odspavao svoje, a dok spavam ja sam kao mrtav, ništa me ne može probuditi najmanje pet-šest sati. I tako, bio sam budan. Noć mi je bila tiha, samotna… Mora biti da su me pritisli moji grijesi… No, bilo kako bilo, odjednom začuh krik. Toliko me uplašio da sam se otkotrljao s ležaja. Boljelo me, pa se nisam ni pokušao vratiti na svoje mjesto. – Možda je to bio kakav kojot u blizini – reče Jim. – Momci, kladim se da ćete onu curu naći mrtvu… umorenu! – muklo zaključi Latimer. – Pa, neka me… – uskliknu Skija.

– Kopče, po tebi se ne bi reklo da buncaš – ozbiljno će Jim. – Ali, riječi su ti čudne, lude. Osim ako nemaš razloga za takve sumnje. – Zna se da ih imam – prihvati Latimer, spuštajući glas do šapta. – Hays je izmlatio i orobio Herricka!… To je ono što sam vam htio reći, za slučaj da otegnem. Ali, sad ću vam to svakako reći. A vas dvojicu kao drugare molim da to održite u tajnosti sve dok god sam živ. – Kunem ti se, Kopče – reče skija. – I u mene možeš imati povjerenja – dometnu Jim. – Eto, zato mislim da bi Hank umlatio i djevojku. – Kažeš, orobio Herricka! – u nevjerici uzviknu Skija. – A nama je spomenuo samo ono, što ste našli kod nje! Je li bilo borbe? – Da, ali da je htio, Hank ju je mogao izbjeći. Ja bih rekao da je uživao u premlaćivanju Engleza. – Ta nije valjda! – Ljudi, Hank je lopov nad lopovima, kad se s njim rukuješ, valja ti prste prebrojati. Rekao je da hoće ugrabiti djevojku radi ucjene. A izazvao je Herricka i tukao ga je revolverom. – Kopče, kako to da nam dosad ništa nisi rekao? – tvrdim glasom upita Skija. – Jer ga nisam htio izdati. Samo vam jedno moram reći: da sam kojim slučajem unaprijed znao kakve su mu nakane, nikad ne bih pošao s njim. Poslije toga bilo je prekasno, pa sam tako i ostao uz njega. I čuvao bih njegovu tajnu, ali u kostima osjećam da sam gotov. I tako, propjevao sam, a to činim zato što je Hank sve vas prevario. – Mislim da bih i ja tako postupio kad bih imao štogod zajedničkog s Hankom – složi se Skija. – Kako bi bilo da trgneš gutljaj viskija, pa da nam ispričaš što se sve dogodilo? – Ja sav gorim i bez viskija. No, reći ću vam.,. Samo mi dajte još malo vode. Trenutak kasnije, Latimer duboko uzdahnu te će: – Hank je izabrao mene jer je znao da ću ga ja slušati. Te noći, pošto ste vi ostali otišli, Hank ode i dovede još jednog konja. Imao je negdje i još jedno sedlo viška, sakrio ga je još prije. Odveli smo konje na zaravan izvan kuće i tu ih svezali. Potom se zaputismo prema kući. Tako! Znači, cijelo je vrijeme smišljao upravo to! – reče Skija klimajući glavom. – Točno. Prije no što ćemo ući u kuću, on mi reče kako Herricku kani odnijeti sav novac što ga ima kod sebe, a djevojku će odvesti da bi za nju dobio otkupninu. Ja sam zinuo da se usprotivim tom dijelu posla s djevojkom, ali mi on skresa nešto oštro, te ja začepih. Vidio sam da ga ni svi vrazi neće odvratiti od toga nauma, bolje mi je bilo šutjeti… Herrick je bio u dnevnoj sobi. Obišli smo kuću, i Hank mi pokaza kroz prozor djevojčine sobe koji je bio otvoren… Onda smo se obojica vratili u pristrešak i upali u dnevnu sobu. Herrick podiže oči, a Hank mu gurnu revolver pod nos. Reče mu da bude miran i ispljune lovu. To se Englezu ne dopade. On skoči kao mahnit. A Hank ga maznu po glavi, Englezu puče tikva, obli ga krv. Ali, bio je tvrd, još se držao i tukao, dok ga Hank nije dotukao. Najzad Englez otvori svoj stol i iz njega izbaci nekoliko svežnjeva novčanica. Onda se sruši na pod. Hank mi naloži da izađem i kroz prozor uđem u djevojčinu sobu. Bila je mjesečina, ali nisam odmah mogao naći prozor. Tada sam začuo djevojčin glas, pa sam pošao u tom smjeru… Dajte mi još gutljaj vode. Opet je Latimer ugasio neodoljivu žeđ, dok su Jim i Skija nad njim zamišljeno gledali. – Da, gdje sam ono stao?… Prekoračio sam prozor i ušao u djevojčinu sobu. Spazio sam kako djevojka sjedi na krevetu, bijela kao plahta na njoj. Hank joj je uperio revolver u glavu i govorio joj da će je ubiti ako vrisne. Onda mi reče da pretresem sobu i pokupim sav novac i sve što je vrijedno. To sam i uradio, ali uz put nisam skidao oka s njih dvoje. U sobi se vidjelo koliko i napolju. Hank naredi djevojci da ustane i spremi se za jahanje. Ona odbi, a on je silom izvuče iz kreveta, otkide joj pola spavaćice. Reče joj kako joj u dnevnoj sobi leži brat, dobro svezan, te će ga ubiti ako ona odbije poći s nama… – Vas ću odvesti radi otkupnine, reče, – čim on plati, vi ćete se vratiti kući. Ništa vam nećemo, samo mirujte. Kad je to čula, djevojka ustade i utrča u jednu sobicu. Čuo sam je kako jeca. On je natjera da odjene jahaće odijelo i da ponese sve što joj treba. U međuvremenu, ja sam našao zlato, drago kamenje, i neki novac, koji je još bio u omotu – Wells-Farga. Sve sam to potrpao u džepove, bio sam pravi živi zlatni majdan.

– Koliko je bilo tog novca? – upita Skija, kad je Latimer stao da predahne. – I to ću reći… Izašli smo kroz prozor, te Hank žurno potjera djevojku u šumu, a ja sam išao za njima. Začas smo bili kod konja, Hank prebaci djevojku na sivalja. Meni je naredio da pripazim na nju, a on je otrčao nekamo nizbrdo. Djevojka je nešto govorila, o nečemu je mljela, ali nije bila na smrt uplašena. Prestrašila se tek kad smo čuli pucanj; potom se čulo kako netko juri preko kamenita tla. Trenutak kasnije stiže Hank, dahtao je kao uhvaćeni bik. Reče kako je naletio na Progara i još jednog Heesemariova čovjeka. – Gospođice Herrick, obrati se on djevojci, – ti su ljudi namjeravali opljačkati vašeg brata… možda ga i ubiti… Ja sam ustrijelio Progara… ali je drugi umakao… Onaj je uzeo omot od mene i svezao ga na svog konja, pa je poveo djevojčina konja i tako smo se zaputili uz brijeg. Jahali smo sve do zore, tek tada smo se zaustavili da se odmorimo. Tu sam mu predao i sav novac i ostale vrijednosti što sam ih našao u djevojčinoj sobi. On izbroja novac što mu ga je predao Herrick… nešto preko šesnaest tisuća… ali paket – Wells Farga nije ni otvorio… I to je sve, momci. Produžili smo put i s vama se našli kako je bilo dogovoreno, ispod cedrova. – Sto je bilo u paketu Wells Farga? – nakon poduže šutnje upita Skija. – Novac. Novčanice od po stotinu dolara. Ja sam ih vidio jer sam otkinuo komadić papira s ugla. Bio je to debeo i težak paket. – Znači, Hank je sebi prisvojio taj novac i dragulje? – Da. Kad je dijelio plijen, dao mi je svoj dio od onih šesnaest tisuća… Evo ga ovdje, u džepu. Poklanjam ga tebi i Jimu i neka vam je sretno jer ja odoh… meni više ne treba nikakav novac. – Kopče, za ranjena čovjeka bila je to duga i zamorna priča… i teško ju je bilo ispričati – Skija će ganuto. – Jim i ja znat ćemo cijeniti tvoje povjerenje. Ako se iz ovoga izvučeš, u što se od srca nadam, nikad ništa nećemo reći… Ali, drugaru moj, nemoj se čuditi onome što će se ovdje dogoditi. Pet dana kasnije, tokom noći, umro je Kobac Latimer, upravo poslije jednog kratkotrajnog poboljšanja, koje je njegovim drugovima pothranilo nove nade u njegovo ozdravljenje. Umro je kad nije bilo nikoga pokraj njega, a sudeći po njegovu zgrčenu licu, agonija je bila teška. Kad je Slocum ujutro našao njegovo tijelo, ono je već bilo hladno i ukočeno. – Pa, ja bih rekao da je ovako bolje za njega – ganuto reče Skija. – Ova naša igra nimalo nije privlačna. Zakopaše ga na istom mjestu gdje je i ležao, tijelo su mu omotali u ceradu, a njegove stvari kockom podijeliše među sobom. – Što ste uradili s novcem što ste ga našli kod njega? – upita Hays. – Nije bilo potrebe da ga pretražujemo. Kobac je još prije nekoliko dana meni i Jimu dao sav svoj novac – odvrati mu Skija. – Bilo bi bolje da ga podijelite s ostalima. – Hm – nehajno zahmka Skija, svojim sitnim prodornim očima netremice zureći u šefa. – A zašto ne? – Jer je Kobac nama dao taj novac, i to ne samo zato što smo ga njegovali onda kad si ga ti zaboravio, već i zato što smo se u međuvremenu duboko sprijateljili. – Reci Haysu i drugi razlog – dobaci. – To neka čeka, Jime. Nema žurbe. A nisam siguran ni da bi Kobac htio da ga kažemo. Hank Hays mrtvački problijedi, a u pogledu, kojim je ošinuo dva hladnokrvna nepokornika, bljesnuo je plamen očajnika. – Tako! Možda je za vas dvojicu najpametnije da ne otvarate gubice – izgunđa i ode. Brad Lincoln je prvi izrazio svu svoju znatiželju. – Dobro, može li se znati na što ste to ciljali? – upita on. – Ne sekiraj se ti, Brade – odgovori mu Skija.

– Momci – opet će Lincoln, obraćajući se ostalima – cijelo sam vrijeme njušio da u našem poslu ima nečeg smrdljivog. Slažete li se da od Skije i Jima tražimo da izađu s otvorenim kartama? – Svakako se slažemo – reče Bridge, a Mac i Srećko kimnuše glavom. – Skijo, ti si otvoren eovek. Želimo znati o čemu se radi. – Pa, radi se o mnogo čemu: sad kad više nema Latimera, Jim i ja ne namjeravamo šutjeti. Ali, kako smo osuđeni da svi skupa sjedimo u ovoj rupi, ne želimo da među nama dođe do tuče. – Ne poričem da je to pametno, ali sad nije važno – prasnu Lincoln. – Brad, upropastio bi poker. Ti si na gubitku u igri, a dok imaš prilike Haysu pokupiti novac, zašto je ne bi koristio? Lincoln načini opasnu grešku. Skija ga je pogodio u slabu točku. Lincoln je bio glavni u družini. Svi su oni bili kockari kad su imali novaca i vremena, ali Lincoln se isticao svojim najčešćim i naj zamašnij im dobicama. – Skijo, gađaš me tamo gdje se ne mogu braniti. Ti paklenski dobro znaš da bih progutao sve samo da mi je dobiti Haysa. U redu, bit ću fer. Nemoj govoriti sve dok za to ne dođe vrijeme. A možeš se i u glavu kladiti da će, ako je zaista ozbiljno kao što ti nagovještavaš, biti paklene strke. – Možda ćemo proći i bez toga – lukavo će Skija. – Ako dobijemo sve šefove novce, a sad će to svakako biti lako, jer je on izgubio glavu za djevojkom, onda neće imati smisla da uopće govorimo o ovome. Sto ti misliš, Jime? – Ja ništa ne obećavam, Skijo – odvrati Jim. – Tebe poštujem, ali mislim da tu griješiš. Nije pravo da ovim ljudima ništa ne kažemo. – Idi do vraga, Walle! – planu Skija, ali u njegovu tonu nije bilo gorčine. Lincoln poskoči i zašišta kao zmija. Njegov je bijes potvrđivao kakve sumnje gaji. Skija umirijivo ispruži ruku prema njemu. – Smiri se, Brade. Vjeruj mi na riječ i odluči se: ili karte, ili moju tajnu. – Dobro, neka budu karte. Tajnu ne možeš zanavijek čuvati – mračno će Lincoln. Od tog je trenutka počela mrka i strastvena kocka u kojoj su svi sudjelovali. Dok je jedan čuvao stražu, ostali su najveći dio dana provodili za stolom što ga je Srećko sklepao od topolinih grana. Hays je bio rođen kockar, kockao se sa svim, a naročito sa životom i smrću. Svoj je novac Jim podijelio u dvije hrpice, jednu od krupnih, a drugu od sitnih novčanica. Prva je naravno bila daleko veća. I dok je na litici čuvao stražu, Jim je tu svotu ušio u podstavu kaputa i prsluka. Predosjećao je da će mu jednog dana taj novac zatrebati. Ostali je novac odredio za kocku, s namjerom da se okani igre čim ga izgubi. Ali, sreća je bila varljiva. Nije ga odmah izgubio. Naprotiv, dugo je stalno dobivao. I nije se mogao izvući iz igre sve dok je bio na dobitku. Kasnije mu je sreća okrenula leđa i on izgubi sve što je dobio. Onda je pauzirao jedan dan, pa je opet sjeo i zaigrao, te je izgubio sav novac što ga je odredio za karte. – Sad sam čist – reče on ustajući. – Ali, sam vam ipak utjerao strah u kosti, zaboga! – Jim, pri kraju te je slabo služila karta – prihvati Hays. – Ali, ne može biti da nemaš više ni pare! – Ne, imam, nešto sam novca ostavio na stranu i to neću trošiti. – Ja sam na dobitku, mogu ti posuditi koju paru – širokogrudno mu ponudi Hays. – Neću, hvala. Drago mi je da sam se ovako izvukao. Idem gore na liticu, smijenit ću Maca. Odsad pa dalje, ja ću najviše stražariti. Meni se to dopada. – Lijepo od tebe, Jime… Koliko ćeš karata, Jeffe? … Hej, Skijo, je li ti se zavezao jezik. Hajde, govori, inače ne mogu pogoditi što misliš! – Vraški je dobro što ne možeš – mrgodno odgovori Skija. Kockanje je u njemu budilo zlo, kao i u svima ostalima. Hays je bio bučan, zadovoljan, podrugljiv kad je dobi jao, a kad je gubio raspoloženje mu je opadalo. Jimu je bilo drago što se sad ne mora družiti s ostalima, bar ne u igri. Danima je s njima igrao, dobijao i gubio, sve u interesu plana što ga je smišljao. Sad je želio biti sam. Ako se u međuvremenu ništa drugo ne dogodi kockanje će na kraju svakako dovesti do neminovne svađe.

Svakim su danom ulozi rasli, relansiranje bezobzirnije, gorčina ili oduševljenje naglašeniji. Pljačkaši su raspolagali prevelikim novcem. Taj novac, stečen u zlu, može donijeti samo zlo. Macu je bilo toliko drago što je oslobođen dužnosti na vrelom suncu da je, poskakujući kao dijete, pojurio niz padinu i naprosto uletio u logor. Jim se obradovao promjeni. Sunca se nije plašio. No, ponio je naramak gusta granja i tri duga kolca i s pomoću toga sebi podiže zaklon. To mu nije bilo lako jer nije imao kamo zabosti kolce. Međutim, podupro ih je kamenjem pa se najzad posadio na svoje mjesto da se zasluženo odmori. I odjednom, kao da je iz njega nestalo nemira, nesigurnosti, žurbe što ju je do toga trenutka osjećao. Za cijelo vrijeme dok je, dan za danom, sat za satom, morao sjediti s onim ljudima i dobro skrivati svoje misli živci su mu bili prenapeti. Doduše, Srećko Jack, na primjer, bio je prijazan i dopadljiv čovjek, njemu doista nije bilo mjesto među razbojnicima. No, u njega nije bilo karaktera. Okretao se kao vjetrenica, padao je pod utjecaj onoga koji je posljednji razgovarao s njim. Skija Slocum je bio čovjek na svom mjestu, ukoliko bi se takvim mogao nazvati netko iz Havsove bande. Ali, ostali su se Jimu gadili. Želio je biti na licu mjesta kad izbije svađa i otpočne pucnjava. Kao i uvijek, i sad je marljivo motrio dogledom, prelazio preko nejasnih daljina, purpurnih kanjona, bijelih jaruga i zelenih dolina s kojih se dizala jara nalik dimnoj maglici, te preko brežuljaka i hrptova iz crvena kamena. Potom je neko vrijeme motrio logor i igrače. Počesto je pogledavao šator gdje je svoje tmurne dane provodila djevojka. Kolikogod on po prirodi bio nagao i sklon izazivanju buktaja i katastrofe, sad je u njemu bilo i razboritosti i postojanosti – umio je čekati. Vrijeme mu je išlo na ruku. Sigurno je, kao što sunce danju prži ovo pljačkaško gnijezdo, a zvijezde ga noću osvjetljavaju, da će se tragedija samouništenja okomiti na bandu. Svakim je danom taj trenutak bio sve bliži. Naiđe olujno doba i pljuskovi se gotovo svakodnevno stadoše rušiti. Zrak se očistio od prašine. Vrućina je popustila. Rascva se cvijeće i razmnoži trava. Jim je na osmatračnici stalno držao svoj kišni ogrtač za slučaj da počne padati duga uporna kiša ali ga je ipak rijetko kad obukao. Događalo se da izađe iz svoga zaklona i izloži se kiši da ga dobro namoči. Volio je miris vlažna i topla kamena, pijeska i prašine. Ujutro je nebo bivalo čisto i modro, osim oko vrhova Henry-planine, gdje se skupljala oluja. Oko podne ili nešto kasnije, sa svih bi strana dojedrili bijeli oblaci, natmurili bi se, naduli i smračili. Potom bi se s njih spuštala kišna zavjesa, čeličnosive boje, te bi se kretala preko pustoši. Tamo bi sjalo sunce, a ovdje bi bilo tamno, a između toga svjetla i tame opružala bi se duga veličanstveno živih, tamnih i prijetećih boja, prozirna i eterična, svakojakih lukova. Jednog dana, dok se nekako pred zalaz sunca vraćao u logor, Jim začu pucanj. Trgnu se. Osim njega, kad je lovio zečeve i antilope, nikad nitko nije pucao. A ovaj je pucanj imao zloslutan zvuk, ili se tako činilo Jimovu osjetljivu uhu. Oslušnuo je hoće li čuti još koji pucanj. No, više se ništa nije čulo.U trenutku kad je ušao na čistinu i spazio Haysa, razbarušena, kako krupnim koracima grabi prema svojoj kolibi, a ostale okupljene izvan Srećkova zaklona, Jim je shvatio da se nešto dogodilo. Ono što se dugo kuhalo, najzad je izbilo. Jim se ponadao da Hays nije pucao na Skiju ili na Srećka Jacka. Ukoliko je ubio nekog drugog, bit će jedan manje. Iz skupine se izdvoji Skija i pođe Jimu u susret. Išao je polako, oborene glave. Sretoše se na humčiću preko puta Havsove kolibe. – Što je sad, Skijo? – Hank je udesio Brada. – Kako? Zašto?… Valjda ga nije pretekao u trzanju? – Da, Jime. Pobogu, jest! – uskliknu Skija i oči mu čudnovato bljesnuše. – Samo što je Hank bio na kraju stola i imao je slobodnu ruku. Brad je pak sjedio i revolver mu udari o ivicu stola. To je spasilo Hanka. Ustrijelio je Brada. Ja sam to jedini gledao. Ostali su se razbježali i sakrili. – A zbog čega, Skijo? – Brad je svakim danom bio sve tmurniji, a danas smo mu pokupili i posljednju paru. Ni Hank danas nije dobro prošao. Ali inače je na velikom dobitku, kao što znaš, a najviše je dobio od Brada. Brad se želio iskaliti na Hanku, imao ga je namjeru izazvati na dvoboj, ali fer. Međutim, tako reći nije ni počeo, a Hank je na njega zarežao i potegao revolver.

– Skijo, on se na to još ranije riješio – napeto će Jim. – Svakako. U tome je čitava stvar. Hank nije htio dozvoliti Bradu da mnogo priča… I, drugaru dragi, to je opomena i za nas. – Za tebe i mene? – Tako mislim. – Hays me ne može preteći u trzanju – odvrati Jim tonom u kojem jeknu leden prizvuk. – Ni mene. – To je sigurno. – Zna li on to? – Pa, morao bi znati, bar što se mene tiče – zamišljeno će Skija – Ali, u posljednje se vrijeme jako obezobrazio, te će možda biti toliko lud da to zaboravi. – Da ga izazovem? – Do vraga, ne! – skoči Skija, poprativši riječi odlučnim gestom. – Napokon, Brad je bio kriv … Ali, Jime, ja više nisam u stanju pružiti ti dobar savjet. Obojica sami moramo isplivati iz ove kaše. – Pa, ja se toliko ne libim – značajno će Jim. – Skijo, ti mi se sviđaš. Mislim da si ti jedini pravi čovjek u ovoj družini. Ako pak ti hoćeš poslušati moj savjet, ja ću ti ga rado dati. – Jime, i ja sam se nekako s tobom zbližio – prihvati Skija. – Ali, bogami, strah me je da te išta upitam. – Čega te je strah, Skijo? – Ne znam. Strah me da nas je Hays sve upropastio zbog one djevojke. Vratiše se u logor. Lincoln je ležao preko stola, desna mu je ruka visila, kraj šake mu je ležao revolver. – Momci, ako hoćete da vam spremim večeru, sklonite odatle svoga preminulog druga – dobaci Srećko Jack. – Pitam se, tko li je slijedeći? – tmurno će Mac, grčeći koštunjave šake. – Neka mi netko od vas pomogne – odlučno naloži Slocum. Ponesoše Linoolna, okrenuta potrbuške, prema nižem kraju topolika gdje mu je bio ležaj i kraj njega njegove stvari. – Ja ću mu pretražiti džepove – reče Slocum. – Mac, ti mu pregledaj zavežljaj. Jime, donesi štogod da mu iskopam raku. U roku od pola sata Lincolna predadoše majčici zemlji, a njegovu imovinu podijeliše među sobom oni koji su ga zakopali. – Tko će biti idući kome ćemo kopati grob? – pitao se Slocum. – Momci, progoni me pomisao da će pljačkaško gnijezdo biti posuto grobovima. Ne samo našim, već i tuđim. – Otkud tuđim, kad nitko ne zna za njega? – Heeseman će ga naći, a i Morlev, a nakon njih na njega će naići i mnogi drugi – proročki će Slocum. – Najbolje je da kidnemo iz te proklete rupe – predloži Bridges. Već je bio mrak kad ih je Srećko Jack pozvao na večeru. Jim donese naramak drva da podstakne vatru. Na njezinu odsjaju primijetili su kako prilazi Hays. Kad je prišao blizu, progovori: – Jime, jesu li ti rekli istinu kako je došlo do toga da sam trgnuo na Brada? – Mislim da jesu – hladno odvrati Jim. – Imaš li što reći? – Nemam. Ne bih rekao da si mogao drukčije postupiti. – Bolje nisi mogao reći. Onoga trenutka kad me je kibio, vidio sam da me namjerava iznenaditi na trzaju. I onda sam se odmah odlučio… Jack, što si nam spremio za večeru? Kao po kakvu prešutnu sporazumu, bez ijedne riječi dogovora, ljudi su se te večeri klonili Srećkova stola i večerali pokraj logorske vatre. Hays je stajao, Skija je sjedio na jednom kamenu, Jim je klečao na jednom koljenu, a ostali su zauzeli razne poze, karakteristične za prerijske jahače na putu.

– Svježe je poslije kiše – reče Hays pošto je večerao. Potom dohvati jednu upaljenu granu. – Naložit ću vatru mojoj maloj zarobljenici. Otišao je mašući granom da bi održao vatru. – To su živci! – reče Skija. – Što ti kažeš, Jime? – Samo blefira. Motri ga bolje, pa ćeš vidjeti. – Hank je šenuo – graknu Srećko Jack. – Djevojka ga mrzi kao vraga. – Momci, briga Haysa što djevojka misli ili osjeća – zvonko ubaci Jim. – Vidio sam je sinoć, kad me je pozvao da joj donesem večeru – reče Srećko Jack. – Već odavno nisam imao prilike da joj vidim lice. Više ne liči na sebe. Sva se smanjila i stanjila. – Da, momci, a vi ste vidjeli samo smanjeni i stanjeni dio novca što ga je Hays oteo Herricku – odgovori Jim zaključivši da je došao trenutak da im kaže istinu. Podigoše se glasovi bijesna prosvjeda. Skija očajnički podiže ruku i napusti logorsku vatru. Onda Jim kratkim i hladnim riječima objasni ljudima što je učinio njihov šef. Sad su ljudi zaprepašteno šutjeli. Posij avši sjeme razdora, Jim se udalji u tmicu. Na jarkom svjetlu vatre koju je Hays naložio ispred djevojčina zaklona, vidjela se gospođica Herrick kako korača gore-dolje. Jim se primicao držeći se sjene litice, približio se par stotina stopa, potom stade i sjede na travu. Nije čuo je li djevojka išta rekla Haysu kad joj je donio večeru. Jim zadrhta kad se okrenula u pravcu gdje se on nalazio, a nakon svoje kratke šetnje, zagledala se prijeko u logorsku vatru. Bio je to i predug pogled da bi bio slučajan. Jim je osjećao da više ne može dugo izdržati. I da je toga trena Hays makar samo dotakao djevojku, on bi ga ubio i riskirao obračun s ostalima. Ali, šef je mirno sjedio, njegova se prilika jedva razabirala u tmini. Najzad se Helen vrati u šator. Sad je u Jimu popustila napetost i on taj trenutak iskoristi da pođe na počinak. Sutra! Može sačekati do sutra. Izbit će opet kakva svađa i nešto će se dogoditi. Hays nije raspoložen trpjeti ispitivanje i kritiku. On zapravo ne samo da želi zadržati novac što ga je oteo, već želi prisvojiti sav novac ostalih razbojnika. Njemu je taj novac potreban za nešto drugo, a ne samo za kockanje. Ovo mu je gnijezdo samo privremeno sklonište; Utah mu je postao pretijesan… I tako je Jimov uzbuđeni duh redao misli sve dok ga ne pritisnu san. U neko doba noći Jim se probudi. Otvori oči. Nad njim se nadvilo zvjezdano nebo opalne boje. Mjesec je iščezao, ali je njegov odsjaj još uvijek bio jači od odsjaja zvijezda. Visoke su litice bile okrunjene sedefastom bojom. U daljini su zavijali vukovi. Možda su ga upravo vukovi probudili? U sebi je osjećao tajnovitu tugu, kao da se nalazi pod dojmom sna. Zaklopio je oči i uto mu mekana ruka dodirnu obraze i nečiji ga šapat posve razbudi. Ukočio se, prođoše ga trnci. – Jime!… Probudite se! To sam ja. Kraj njega je klečala Helen. Jim se naglo uspravi i sjede na ležaj. – Vi!… Sto je, što se dogodilo?… Je li taj đavo… – Tiho! Govorite tiše. Ništa se nije dogodilo… Ali, ne mogu spavati… moram razgovarati s vama … inače ću izludjeti. Na zvjezdanu odsjaju njezino je lice imalo sedefastobijelu boju oblaka, njezine oči bile su nalik velikim crnim jezerima. Trenutak kasnije došao je k sebi. – U redu… govorite . . . ali, opasno je – šapnu on muklo. Jedna mu je ruka bila na ćebetu. Ona na nju položi svoje ruke, kao u živoj želji da ga uvjeri u svoju prisutnost i u svoje osjećaje. Prignula se, lice je svoje primakla njegovu, stala mu govoriti najtišim šaptom. – Prvo, hoću vam priznati kako sam grubo došlo k svijesti… spoznala sam svoju neumnost, svoju ludost što nisam imala povjerenja u vas … makar ste me vi tako… tako surovo uvrijedili onoga dana na brijegu. Oh, da sam onda imala vjere u vas! Sad je prekasno. Ali, hoću da znate da sad imam povjerenja u vas. – Hvala vam… drago mi je… premda vas toga dana nisam poljubio … nisam onako postupio s vama… samo da vas uplašim. Pogriješio sam.

– U to sasvim ne vjerujem. Ali, nije važno. Da sam vas poslušala, sad ne bih bila u ovako strašnoj situaciji. Strah… napetost me iscrpljuje. – No, je li kod vas još uvijek sve u redu?… Helen, je li vas on dirao? – Ne, nije me dirao, a nisam ni bolesna. Slabini zato što ne mogu jesti. Ali, to nije ništa… U posljednje vrijeme ne spavam jer me je užasno strah da on ne dođe k meni… da me gnjavi… da me guši tako da ne mogu vikati. Samo sam malo spavala i to danju. Jime… stvar je u tome što … što više ne mogu izdržati. Jim priguši tešku psovku. – On me ne dira – nastavi djevojka – kunem vam se da bih u tom slučaju skočila s litice. Mislim da sam ga uplašila. Ali, vidim, osjećam što me čeka… Oh, Jime, ako boga znate, učinite štogod da okončate… ovu grozotu… U svojoj slabosti i uzbuđenju, ona klonu i glava joj pade na njegove grudi. On joj nježno pogladi kosu, njegova je gesta bila daleko od strastvena i drska zagrljaja na Star-ranču. – Helen, nemojte klonuti – on joj odvrati. – Do sada ste bili izvanredno odvažni. I sve je dosad išlo… daleko bolje nego što smo se nadali… Samo se još strpite! – Mogli bismo pobjeći… sad odmah. – Da, i na to sam pomišljao, ali samo bismo se izgubili ili umrli od gladi… i od žeđi u ovoj vrleti. – Pa to bi gotovo bilo bolje… za mene. – Ako ćete vi izdržati, ja ću već skrojiti nekakav plan bijega … krenuli bismo, recimo, sutra navečer. Moramo imati hrane, konje… Ali, pošteno je da vam kažem da su nam šanse samo jedan prema sto… Imali bismo bolje šanse ako bismo sačekali. – Otkud vam … takva nada? – Banda je već kernula putem uništenja. Među njima će doći do strašne bitke. Haysa će sigurno ubiti. Isto tako, sigurno je da će, osini njega, još netko poginuti. Time bi se stvorila situacija kojom bih ja mogao ovladati bez velika rizika po vas. – Pa i u takvu slučaju … morat ćemo tražiti put iz ovog užasnog mjesta. – Da, ali bih tada imao vremena, a mogao bih spremiti dovoljno hrane i vode… Helen, vjerujte mi, to je bolji plan. – Ako me odvedete natrag bratu, vama ću isplatiti otkupninu. – Nemojte me vrijeđati – gorko će on. Nato se ona naglo uspravi i smače kosu s lica. – Oprostite mi… vidite da sam izgubila razum … uopće mi nije palo na pamet… Ali, nekako ću vam se odužiti. – Jedina nagrada koju želim je da vas spasim … i to je više no što zaslužujem… Zaboravili ste da vas volim … – Da … jesam – šapnu ona. Njezine su ga krupne oči proučavale na odsjaju zvijezda, kao da je njegova ljubavna izjava imala sasvim drugačije značenje ovdje nego na Star-ranču. – Dokaz da vas volim možete sagledati u tome što sam ja, premda član ove bande, zbog vas spreman izdati svoje drugove, ubiti svoga šefa i sve ostale redom. Samo ne Skiju. Njega sam pridobio, on nam je prijatelj. To je pravi čovjek, uvjerit ćete se kad dođe do raspleta… A da ste vi Amerikanka, u vas bi bilo dovoljno razuma da prihvatite situaciju i da mi pomognete. – Razumna jesam… a imam i hrabrosti koliko i bilo koja Amerikanka – planu ona na njegovu žaoku. – Vi… o ljubavi govorite slobodno… kao što se u vas na Zapadu govori o konjima … revolverima … smrti… Ali, valjda ne mislite reći da ćete me spasiti zato što me volite? – Meni se čini upravo zbog toga! – Ne mogu vam vjerovati… U vama nikad nisam gledala desperada. – Gospođice Herrick, sve to nije važno – gotovo hladno odgovori Jim. – Gubimo vrijeme… mnogo riskiramo … – Baš me briga. Znate li zašto sam došla do vas? Prije nego ću vas probuditi, neko sam vrijeme ovdje klečala. To mi je nekako pomoglo … a i lakše mi je kad razgovaram.

– Dobro, onda razgovarajte. Ali, budite tihi… Mora da ste mi se jako tiho prikrali. Jer ja spavam s jednim okom otvorenim. – Ah, ne, ne spavate. Oba su vam bila zatvorena. I usne su vam bile tvrdo stisnute. Nešto ini je čudno palo na pamet. Pomislila sam da ste morali imati dobru majku, možda ste imali i sestru. – Imao sam – ganuto šapnu Jim. – Tu je objašnjenje. – Ali, to me nije spriječilo da … Odjednom se ona ukoči, bez dvojbe zbog lagana šuma od kojeg je i Jim ušutio. Šakom mu je pokrila usta i ukočeno se zagledala u njega širokim, zasjenčenim očima. Preko njezina ramena Jimov se pogled zaustavi na odsjaju što žmirnu s nekog predmeta na tlu. Iznad i iza tog predmeta neka je sjenka, tamnija od tamne pozadine, postupno poprimila oblik čovjeka koji se četveronoške spuštao. Usprkos njegovim željeznim živcima, leden je užas oblio Jima Walla. Bio je to Hays. Šuljao se s revolverom u ruci. I dok mu je misao grčevito radila, Jimovim žilama burno šiknu krv. Njemu i djevojci smrt se preblizu približila. Revolver mu bijaše pod uzglavljem. Između njega i razbojnika nalazila se Helen koja je klečala. I najsitniji njegov pokret može biti fatalan. Lukavština mu je jedini spas. Svoj ukočen pogled svrnu sa zgurene crne prilike na Helenino lice. Bilo je bijelo kao mramor. U očima joj se čitao strahovit napor što ga je uložila da se savlada. I ona je u tom trenutku gotovo bila u stanju pročitati njegove misli. Njezini prsti još su ležali na njegovim usnama, a sad su stali drhtati. – To je Hays – jedva čujno šapnu Jim. – A sad mi pomozite! A onda, napinjući svu snagu svoje volje da mu ton bude što prirodniji, on će glasno: – Gospođice Herrick, jako mi je žao, ali ne mogu vam pomoći. Ne slažem se s vašom otmicom, ali stvar je gotova. Uostalom, ja sam Haysov čovjek. Ni na kraj mi pameti nije da mu se suprotstavim, a kamoli da bježim s vama. Uslijedila je napeta tišina, nabijena groznom strepnjom. Jim je strahovao hoće li ona biti u stanju glumiti zajedno s njim? Postojala je malena nada da Hays nije čuo njihov raniji razgovor. U tom slučaju, moglo bi ga se prevariti. I onda je Jim Wall vidio kako se ta žena snašla u trenutku krajnje opasnosti. – Vama ću isplatiti otkupninu – reče ona posve jasnim a zasigurno i jako uvjerljivim glasom. – A moj će vas brat i drugačije nagraditi. – Ne možete me kupiti – odgovori Jim. – A ne bih vam savjetovao da tako nešto pokušate ni kod Skije a ni kod ostalih. – Hays je možda u početku na umu imao samo novac, ali sada … – Ne miči, Jime! – dopro je tih i tvrd glas iz mraka. Helen sitno ciknu i klonu na koljena. Jim sačeka trenutak. – Neću, Hank. Onda se Havsova prilika podiže s tla. On pokroči naprijed. Da je vratio revolver u korice, Jim bi kratkim postupkom okončao situaciju. Ali, Hays je držao revolver u ruci, crno mu se sjao na odsjaju zvijezda. Razbojnik upilji pogled u Jima i Helen. Izraz njegova lica nije se mogao vidjeti, ali je način kako je držao glavu bio dovoljno rječit. Ipak, Jim je osjećao da ga je uspio prevariti. – Kujo! – grubo se izdera bandit. – Ako te još jednom uhvatim da pokušavaš podmititi moje ljude, udesit ću te tako da te neće biti volja vratiti se tvom balavom bratu … A sad, gubi se u svoj šator! Helen nesigurno ustade i izgubi se u tmici. – Jime Wall, nisi dugo sa mnom i ne poznam te, ali si mi učinio uslugu – polako će Hays. – Ovo ti neću zaboraviti. Mislim da si ti jedini od cijele družine koji je mogao odbiti tu ženu. – Varaš se, Hank. Ni Skija je ne bi htio saslušati. A siguran sam da bi se i ostali ponijeli na isti način. – Moje je povjerenje gotovo nestalo. – To ovisi o tebi, Hank. Nemaš razloga da ga izgubiš. A ti si zbog te žene gotovo ostao bez druga.

– Ne tražim savjete ni od tebe ni od ma koga drugog – mrko zareza bandit. – Svi ćete vi i te kako biti zadovoljni da dobijete svoj dio otkupnine. – Stvar je u tome, šefe… hoćemo li ga dobiti? – značajno upita Jim. Hays se žestoko trgnu, kao zmija kod napada. – Sto bi time htio reći? – Samo te pitam. – Jesi li možda htio reći da nećeš dobiti svoj dio? – nakostriješi se Hays. A Jim, tokom dugih godina obučavan da osjeti pogibelj, pogodi da se tog trenutka ne nalazi daleko od smrti. Otkako mu se Hays primakao, nije ni mrdnuo rukom. Da je imao revolver pri ruci, okončao bi taj spor. Ali, situacija se nalazila u Haysovim rukama. Mora se izvući samo dovitljivošću i lukavošću. Prosto je osjećao kako šef silno žudi da dozna koliko on zapravo znade. – Nisam, već sam mislio na sve nas – on kratko odgovori. – U redu, ja ću okupiti družinu pa ću ih sam pitati za mišljenje. – To ti je dobra ideja. Time ćeš možda spriječiti … rasulo družine… ukoliko ljudima podijeliš novac što si ga oteo Herricku. – Toj ću kuji zavrnuti vratom! – zašišta razbojnik. – Opet se varaš, šefe. Nije mi to ona rekla. Ona i ne zna da si joj opljačkao brata. Kobac je to priznao pred smrt. Hays ispusti gadnu kletvu. – I on … propjevao? – Jest. Kazao je meni i Skiji. Mi smo o tome šutjeli sve dok nismo bili prisiljeni da kažemo. Oni su pretpostavljali da nešto nije u redu. – I vi ste to cijelo vrijeme znali! Bilo je patosa u zaprepaštenju i stidu na licu propalog vođe bande. Činilo se kao da tek sad shvaća svoju nekorektnost prema ostalima. – Vidiš, Hank, kako se tvoja družina vjerno držala tebe, čak i u tvojoj krivici. – Ah!… Popravit ću to… ukoliko nije kasno – Hays odvrati promuklim glasom i krupnim koracima se udalji u mrak. Jim leže natrag na ćebad, činilo mu se kao da se kakav kamen svalio s njega. Zasad se spasio, ali što ga očekuje? Nakon određenog razmišljanja, zaključi da je Havsa natjerao u ugao iz kojeg mu nema izlaza. Sutradan izjutra Jim, koji je loše prospavao ostatak noći, upravo je potpaljivao vatru kad ga začu Srećko Jack, koji je ležao pod svojim zaklonom, te ustade i pozdravi ga veselim zviždukom. – Ti si dobričina da ti nema ravna, Jim – razvuče on. – Volim kuhati ali mi najteže pada skupljati i cijepati drva. Kad sam bio mali, jednom sam sebi gotovo odsjekao nožni prst. – Srećko, i ti si rijedak čovjek – odvrati Jim. – Kako se, do vraga, možeš smijati i zviždati kad znaš da je družina osuđena na raspad? – Reci mi, Jime, kakva je korist od toga što se rogušiš i grizeš? – filozofski će Jack. – Sto više stari, čovjek se više drži nečeg određenog, sebe usmjeri ovim ili onim pravcem. Sjeti se Brada. Kockanje mu postalo život i on izgubi taj život. Gledaj Havsa. Zavolio je pljačku, pa je zbog toga izgubio i ženu, i obitelj, i ranč, i čast. A gledaj sebe, Jime. Ti si vuk samotnik, šaka te neprestano svrbi da trgne taj revolver. – Za takva me ti držiš – uzviknu Jim iskreno iznenađen. – Mnogo toga ja vidim, na što se ne obazirem. – Ali, kod mene se varaš, Jack. Ja nisam jahač koji obilazi naokolo tražeći neprilike. Međutim, ne mogu ih izbjeći kad me na njih nagone ljudi i situacije. – Pa, točno je da se Hays poslužio nama za jedan prljavi posao. Jim je doručkovao prije no što su ostali ustali. Još je nedostajalo pola sata do izlaska sunca. Bio je to najljepši dio dana. Sve je odisalo svježinom, miomirisom, blagošću, Ijupkošću. Kosovi se derali iz puna grla. Njihova pjesma činila se Jimu porugom na račun ljudi, života i prirode. Ni

u čemu oko sebe, ni u zori, ni u nebu, ni u pticama, ni u liticama, nije nalazio ni najmanji nagovještaj pakla što će uskoro izbiti u pljačkaškom gnijezdu, a ni znake pogibelji što prijete zarobljenoj ženi! Požurio je na stražu prije nego se oko logorske vatre okupe Hays i oni koji će ga optužiti. S puškom u ruci, uputio se prema zapadnom prolazu. Tek kad se našao u dolini, osjetio je da nosi pušku. Ta ga činjenica iznenadi. U logoru je bilo dosta svježeg mesa, znači pušku nije ponio jer mu je palo na pamet poći u lov. Prema tome, pušku je uzeo po nekom nagonu i sad se pitao po kakvom. No, osjećao je i kako je u njemu popustila napetost. Danas se nešto mora dogoditi. Bio je malne oduševljen. Možda je to njegovo osjećanje imalo neke veze s ljepotom jutra, s veličanstvenom samoćom, s čistini zrakom zbog kojeg su se bregovi i planine činile tako blizu. Reklo bi se da se ostali Utah nameće ovoj divljini kanjonske vrleti. Sunce se još nalazilo iza istočne litice, ali je njegov izlazak bio najavljen divotnim crvenilom i žutilom, ozarenim vrhovima i ružičasto obojenim visoravnima, usplamtjelim krivudavim liticama na dalekoj suprotnoj strani. Jiin se prvi put našao na toj visini u taj rani jutarnji sat. Pred njim se pružao prizor pred kojim bi svaki čovjek morao stati kao ukopan. Osjećao je da bi, kad bi toga dana poginuo, napustio ovaj svijet a da nije posvema shvatio njegovu uzvišenost, tajnovitost, opomenu i njegovo nedokučivo obećanje. Uto mu padne na pamet kako bi gospođica Herrick uživala u tako veličajnu prizoru. – Ah, i ja sam šašav, tiho prebaci sebi, naglo priveden k svijesti onom apsurdnom pomisli. Zaboravio se, toliko su silno na njega djelovali uzbuđenje i osjećaji. I tu, na licu mjesta, zakleo se sebi da će biti pri svijesti, da će, čim se vrati u logor i nađe se licem u lice s Havsom, biti onaj stari Jim Wall. Zaklon, što ga je bio sebi podigao, bio se srušio, stajao je samo jedan kolac. Složio je suho granje te je sebi napravio udobno sjedalo s naslonom. Nije se zadržao na kratkoj pomisli što mu je tek u hipu bljesnula – kako je zaklon već odslužio svoje. Sjeo je i stao motriti. Činilo mu se kao da prvi put u životu gleda kako se rađa sunce. Vidio je mnogo izlazaka, ali se nije mogao sjetiti ni jednog ljepšeg od toga. Gledan kroz dogled, izlazak je nadilazio sve što se može zamisliti. U jarkim bojama, bezgraničnoj Ije.–poti i neizmjernom prostranstvu priroda je i običnom oku nosila preveličanstven pečat a tek dogledu! Minula je i ta nadnaravna ljepota. Sa svoje je visoke osmatračnice Jim zurio u prostranstvo preko rupčage pod njim, u koju još nije ušla sunčeva zraka. Crno ždrijelo gladno je zjapilo. Nad njim su se posvuda širili suri i crveni kameni hrptovi posuti kržljavim cedrovima, a između njih bijelile su jaruge. Litice su bile boje rđe, stijene su im se činile željeznotvrdim, isprugane tamnim crtama i sjenama, iza njih stajale su klisure i urvine vrleti. Potom je slijedilo divlje, tmurno, rebrasto prostranstvo što se završavalo Henry-planinom koja se, kao kakav kolos, u svom jutarnjem ljubičastom ruhu jezivo prijeteći i nepristupačno dizala i zabadala u blijedomodro nebo. Planini slijeva dizalo se sunce, koje je svoje žutilo pretapalo u crvenilo. Bacalo je prozirnu zavjesu preko ravna grebena litice, da bi konačno u kanjonu pod njom bljesnule svojim zasljepljujućim zracima. Zdesna su se protezale i sjale mnoge milje kamenitih hrptova i humaka, ponegdje isprekidane bjeličastim jarugama, ravnima i naslagama sive gline. Tu je carovala samotnost. Nije bilo nikakva zvuka – samo beskrajno dubok muk. Nikakva života! Nikakvo krilato biće nije nadlijetalo taj jezivi kraj. Nad tim se prizorom pustoši samo širio veličanstveni sjaj jarkog, vrelog sunca koje će ga ubrzo umotati svojim plastom sumaglice. Trenutak prije nego što će se ta sumaglica spustiti, Jim Wall opet podiže dogled. U logoru su se ljudi lijepo protezali i polako odlazili na kasni doručak. Visoka Havsova prilika ukazala se na ulazu u kolibu. On izađe i zjevnu. Široko je rastegao svoje duge ruke. Njegovo rumeno lice sjalo je u dogledu pred Jimovim okom. Jim osjeti kako mu cijelo biće poskoči. – Pobogu!, odjeknu njegov glas, – Hayse, ovo ti je posljednje jutarnje protezanje… Prije nego što padne mrak, protegnut ćeš se zauvijek!

Ostavi ljudima vremena da učine svoje, mislio je Jim mrgodno, ali ako oni ne presude svom šefu. njegov je kraj ipak određen i neumitan. Više iz navike nego iz opreznosti, pomjeri dogled prema vrleti. Nigdje ništa osim grozne zbrke i goleti. Ali ne! Odjednom mu u vidokrug umilješe nekakvi tamni predmeti, zapravo niz takvih predmeta. Toliko se iznenadio i trgnuo, da mu ruka skrenu dogled s pravca. Onda ga stade pomjerati amo-tamo i iražiti. Sto li je to bilo? Možda kakva priviđenja, red cedrova, ili plod mašte zbog napregnuta duha? – Tu su! on dahnu. Ponovo je ugledao one predmete. Nisu to bili cedrovi ni žbunje, već nešto što se kreće! – Nebesa! izmuca. – Jesam li poludio? Konji! Niz tamnih konja! Slika se zamutila pred njegovim napetim pogledom. Drhtavim rukama spusti dogled i protrlja oči kako bi odagnao mutnu koprenu. – Tako mi svega! Izgleda da su jahači! I treći je pjt dogledom našao te predmete. Sad ih više nije puštao. Konji su to i – jahači! I tovarni konji! Dakle tu je očekivana potjera, već odavna zanemarena, gotovo zaboravljena! Izgleda da je to Heesemanova družina, bit će najmanje tri milje daleko, polako se približava jednim putem južno od onoga kojim je došao Hays. – Oko tri milje, izmuca Jim. – Idu polako. Ne znaju put… Ali, ona jaruga u kojoj su sada, završava na stazi kojom nas je doveo Hays… Ako naiđu na nju, brzo će nam se naći na vratu. Po njoj će još biti naših tragova. Nemamo vremena da tovarimo i pobjegnemo… Sto mu gromova! Uhvatili su nas! A sad, Hank Hays… Još jednom je napeo pogled. Nema nade! Velika je to družina, a ne ide ni baš tako polako. Vođa je jahao na vrancu. Jim se sjeti toga konja. Zgrabi pušku, objesi dogled oko vrata i potrča nizbrdo. Palo mu .na pamet da pogleda gdje su im konji. Spazio je neke – šest, sedam, osam – ali nije otkrio ostale. Hays će bjesnjeti kao luđak. Zagrabio je niz padinu orijaškim skokovima. Stigavši na dno doline, pojuri kraj jaruge i zadera kroz prolaz u kotlinu te kad se našao na travi, gotovo je preletio preostali dio puta do logora. Na svoje najveće iznenađenje, spazio je Haysa kako sjedi naslonjen na gomilu drva, noge mu steglo uže, a ruke su mu naopako vezane na leđima. Pogleda bolje i opazi da su Haysu krpom začepljena usta, a lice mu je bilo gotovo neljudsko, toliko je zlobna bijesa bilo na njemu. – Pakla mu, što je to? – uzviknu Jim – dolaze k sebi. Hays izgunđa nešto neartikulirano, ali veoma rječito. Jim oprezno zaviri pod zaklon, s rukom na revolveru, kao da očekuje da je Heeseman stigao prije njega. Na svoje još veće zaprepaštenje ugledao je gospođicu Herrick kako sjedi za primitivnim Srećkovim stolom i doručkuje. Upadljivo velik revolver, u kojem Jim prepozna Haysovu pucaljku, ležao je pred njom. Služio ju je Srećko Jack, koji je, po svom običaju zviždao. – Što ovo treba značiti? – upita Jim. – Pitajte ljude – ona mu kratko odvrati. U blizini zaklona stajali su ostali, a Skija je sjedio na kamenu. Svi su izgledali zbunjeni, kao da su u nedoumici. – Brojutro, Jime – naceri se Skija. – Kao što vidiš, imamo novog vođu. – Tko je onako vezao Haysa? – Ja… uz malu pomoć. – A zašto? – Što ja znam? Na to me natjerala naša zarobljenica. – Zar te gospođica Herrick prisilila da svežeš Haysa? – upita Jim pokušavajući prikriti svoje oduševljenje. – I to na kakav način! Zabila mi je Haysov revolver, s napetim kokotom, pravo u trbuh i rekla: – Hoćete li svezati ovu hulju i zakleti mi se svojom čašću da ga nećete pustiti i da ostalima nećete dozvoliti da ga oslobode, ili želite da vas ustrijelim? – Kako je došla do revolvera?

– Kako je došla? Zgrabila ga brže od munje, eto kako! Objema rukama napela mu je kokot, a revolver opalio. Bang! Tane se zabilo između Haysovih nogu. Ostala mu rupa na hlačama. A kako se uplašio! Još nisi vidio toliki strah! A djevojka, ni okom da trepne, već opet napne kokot, pa natjera Haysa da digne ruke uvis, pa onda i sve nas. Sjedili smo za stolom. Natjerala nas je da ustanemo, dignutih ruku, pa je na meni izvela ono s revolverom. Jime, tako mi svega, ukočio sam se i ohladio poptrt kamena. Ali, dao sam joj svoju riječ da ću svezati Haysa i paziti da i ostali ne prekrše riječ. A kraj svega toga, htio sam pući od smijeha. Haysa je prošao strah kad je bio vezan, pa je stao mahnitati! Da si to vidio! Sipao je takve strašne kletve da me natjerala da mu začepim usta. – Ma to je nevjerojatno! – izusti Jim. – Ta i mi smo sami jedva vjerovali rođenim očima! Prije toga, bili smo za stolom, doručkovali smo, a Hays je pokušavao izgladiti stvar s nama. Dobro se ponio, Jime. Podijelio je među nama sav novac što ga je uzeo od Herricka i njegove sestre, te sve njezine dragocjenosti. – Momci, reče nam, – mogao bih vam slagati i kazati kako sam to namjeravao podijeliti kasnije. Ali, ja to ne mogu. Sve sam vas prevario… prvi put u svom životu. Namjeravao sam sve to zadržati za se, kao i otkupninu .za djevojku. No, sad više nema otkupnine, jer ću djevojku zadržati za sebe. Ona je moja i ja ću s njom raditi što me volja, ako pak netko od vas ima nešto protiv, neka se odmah izjasni. Bili smo toliko zaprepašteni da nismo ni primijetili kako nam se djevojka prišunjala. Čula je sve što je Hays rekao. Jime, žao mi je što je nisi promatrao kad je skočila na Hanka! Ne znam zbog čega, ali on je ustuknuo, bit će pred njezinim očima. I onda se domogla njegova revolvera. – Tako li je to bilo! – uskliknu Jim. – A što ćete sad raditi? – Mene nemoj pitati. Ja sam dao časnu riječ i kanim je održati. A ostali su za djevojku, bilo otkupnine ili ne bilo. Iznenada se Jim prenu iz svoga iznenađenja i sjeti se da je Heeseman blizu. – Skijo, znam što ćete svi raditi, tući ćete se – on će uzbuđeno. – Toliko sam bio iznenađen da sam zaboravio najvažnije. Heesemanova družina dolazi ovamo. Vidio sam ih koje tri milje odavde. Idu polako ali sigurno. Nemamo vremena natovariti stvari i bježati. Moramo izabrati dobar zaklon, u njemu spremiti naše stvari, te ih sačekati i boriti se! – Heeseman! – mirno uzviknu Skija. – Znači, stigao je. Računao sam s tim. Na posao, momci! Jim pođe pod zaklon i stade pred gospođicu irrick. Ćula ga je i problijedjela. – Heeseman nam se iznenada našao na vratu – – on će joj kratko. – Moramo se boriti. Vama će biti gore ako padnete njemu u šake. Zao mi je, ali moram pustiti Haysa. Potreban nam je. – Zakasnila sam ! – uskliknu ona. Spremite svoje stvari i požurite. – Brzo! Onda uzme Haysov revolver sa stola i istrča iz zaklona. Prvo odveza razbojniku usta, pa mu ukratko ispriča situaciju. Zatim mu odveza ruke i noge i preda mu revolver. – Heeseman, je li? Pa, neka bude! – reče Hays gledajući u Jima izrazom punim riješenosti, u kojem je bilo olakšanja. – Koliko su daleko? – upita on. – Dvije milje. – Pobogu! A gdje su? Kojim putem dolaze? Okrenuvši se prema jugu, Jim upre prstom. – Malo više jugozapadno. Vidio sam ih u jaruzi što završava na stazi kojom smo mi stigli. – Znam tu jarugu. Ali, imaju težak put. Možda neće stići još za pola sata. Jesi li se sjetio pogledati gdje su konji? – Osam je konja u dolini. Ostale nisam vidio. – Skote jedan! – odjednom planu Hays. – I ti si mi krasan stražar! Kako to da ih nisi opazio na vrijeme? Onda bismo mogli kidnuti! – Nisam ih mogao vidjeti jer su bili iza jedne okuke – oštro će Jim. – Jesu đavola! Meni to pričaš? Bolje reci da si spavao! – Lažeš! – prasnu Jim i skoči dalje od ljudi koji su stajali oko njih. – Samo se usudi još jednom otvoriti gubicu!

– A ti ćeš je začepiti, ja ti kažem – škripavo prihvati Hays. – Hoćeš li da te poslužim istim lijekom što sam ga dao Bradu Lincolnu. – Samo probaj… pseto kukavičko, otmičaru žena! Uto Skija Slocum skoči i postavi se pred Jima. – Čekajte momci! – on će prodornim tonom. – Sad nije pogodno vrijeme da se tučemo između sebe? Smiri se, Jime. Pokušaj shvatiti Haysa. Gore mu je nego da je pijan. – Mene nije briga taman da nam je deset družina na tragu … Ne dozvoljavam mu da sa mnom tako govori… A ti, Skijo, mislim da zloupotrebljavaš naše prijateljstvo. – Dobro, dobro, imaš pravo – žurno će Skija. – To više neću činiti, Jime. Hays je baš ono kako si ga nazvao, i točka. Ali, odgodi obračun dok ne riješimo stvar s Heesemanom. – U redu. Pametno zboriš – odvrati Jim. – U Heesemanovoj družini bit će deset jahača. – Ja se slažem – tvrdo dobaci Hays. – A sad, brzo razvijaj strategiju – osovi se na njega Skija. Hays se pribra. – Mac, i ti Jeffe, trčite i dovedite sve konje do kojih možete doći… Jack, Skija i Wall, skupite hranu, posuđe, zavežljaje i ćebad, te sve prenesite u onu usjeklinu preko jaruga. Ja ću se popeti negdje visoko i paziti. Kad vam vrisnem, hvatajte zaklon. – Kaniš li se boriti ili kidati? – upita ga Skija. – Kad bi njih štogod zadržalo, mogli bismo i pobjeći, ali bez teških tovara. No, ne možemo se vratiti istim putem kojim smo došli. Sad je rijeka nadošla. Heeseman je baš naišao na najbolja mogući put osim rijekom. Da smo imali više vremena. .. Nema smisla pričati, požurite! Mac i Jeff su već otrčali svojim poslom, a Srećko Jack je nesmetano zviždukao i trpao u vreću svoje posuđe. Hays se zaputi prema litici zapadno od njegove kolibe. Jim se također svojski prihvati posla, dok je Slocum otrčao prema topoliku. Na povratku iz usjekline, u koju je prenio tovar opreme, Jim sretne djevojku koja je nosila svoje stvari. – Helen, ja ću vam to ponijeti. Žurite! Nemamo mnogo vremena. U dnu usjekline bila je pukotina, dovoljno široka da se u nju zakloni Helen. Jim je uputi da se tamo sakrije i sačeka razvoj događaja. – Jime … obećajte mi da ćete me ubiti .. ako budem pala u ruke Haysu ili ma kome drugom. On na trenutak razmisli, pa će: – Obećajem. Odgovorila je, nešto nesuvislo, ali izrečeno strastvenim tonom. Jim potrči prema logoru, odlučivši sačuvati jedan metak u pušci i dobro paziti na Haysa. Vratolomna jurnjava i žurba trajala je punih petnaest minuta. Svojski su zapeli da pokupe svu hranu, posuđe, sedla i ostalo, te sve smjestiše u usjeklinu u kojoj je raslo gusto žbunje, koje je usjeklinu skrivalo od pogleda. U njezinoj je blizini bila i koliba iza koje je, pod samom liticom, banda izgradila jedan koral. Bilo je to za obranu najbolje mjesto u kotlini. Jim je držao da bi se tu mogli braniti u nedogled, premda ne bi mogli spasiti konje. Skija je sopćući stigao sa Haysovim stvarima, pa je opet krenuo. – Dosta je, Skijo – dobaci mu Jim. Slocum se vrati. – Ništa nije ostalo … osim Haysove ćebadi – dahtao je. – Nisam je mogao … naći… – Poslušaj! – Sto si čuo? – Konje! – Da, čujem ih i ja… Otkud ih ti čuješ? – Do vraga, ne bih znao reći. – Hvataj pušku, Hays bi morao čuti konje prije nas, kad bi uistinu bio visoko gore kako je rekao da će biti.

– Svakako. Znači da su to Mac i Jeff. Skija je pogodio. Šest je konja u divljem trku nahrupilo u kotlinu preko kamenja i žbunja, za njima su na neosedlanim konjima jurila dva konjanika. A onda tu buku nadjača gromovit Haysov glas: – Bježi! Bježi u logor… Pusti konje! Vođa bande se spusti trkom nizdol. I dalje je dovikivao Macu i Jeffu. Valjda odozgo ugleda opasnost što im je prijetila. – Jime, ne skidaj oko s one litice – reče Skija i pođe naprijed, skriven žbunjem. Onda se iznad litice podiže bijeli oblačić. Fiju! Borba je počela, jedan Havsov čovjek – Bridges – muklo zaurla i zatetura, gotovo izgubivši ravnotežu. Jim svrnu pogled s njega i poče motriti vrh litice. Opet bijeli oblačić! Tamo se nešto pomače, nečiji šešir. Već usmjerena Jimova puška samo malko mrdnu i opali. Šešir odleti. – Ako ta ptičica nije držala šešir na štapu, onda je, ruku dajem, njegov vlasnik ostao bez skalpa. – reče Skija. Njegove su riječi najbolje svjedočile kako je u njega oštar vid. Stigoše i konji. Bili su uplašeni, ali ne i u panici. Mac ih utjera u koral koji je biozaklonjen od strijelca na vrhu litice. Bridges stiže klateći se na konju, prihvati ga Mac koji je izletio iz korala i pošao mu u susret. Onda iz drugog pravca stiže i Hays. – Heeseman s družinom – soptao je – ima ih devet… opkoljavaju naše gnijezdo … Ali, ispod nas ne mogu preći… a iznad… daleko je od dometa. Nama je lijepo. – Baš nam je krasno, ha-ha! – naruga mu se Skija. Mac prenese krupnog Bridgesa u zaklon i spusti ga na tlo, glavu mu položi na smotanu ćebad. – Gdje je ranjen? – upita Hays. – Spazio sam onoga koji ga je ranio, ali prekasno. – U trbuh. – Hank ja sam gotov – slabašno će Bridges. – Daj da vidim. Bandit kleknu pokraj Bridgesa i rastrga mu košulju na grudima. Bridges je zapravo bio pogođen u leđa, ali mu je tane izišlo na trbuh. – Da, nema ti spasa. Pomoli se, Jeffe… Neka netko uzme njegov revolver. – Uzmi ga ti, Hank – turobno će Mac. – Hank, samo ti idi i sakrij se u mišju rupu sa svojom zarobljenicom, a nama prepusti bitku – reče Skija koji je dopuzao natrag. – Da se sakrijem! Sto je tebi, čovječe, što te spopalo? – Znaš ti što mi je, prljavo kopile! – Hays, više volimo izginuti nego dugovati život makar i samo jednom tvom metku – reče Srećko Jack hladnim prezirom koji Jim nije očekivao od toga čovjeka. – Dobro, poslušat ću vas – hrapavo će Hays, nakon što je trenutak razmišljao. Spao je tako nisko da se posve prepustio svojoj strasti. – Hays, da nisi mrdnuo odavde – odjednom planu Jim. – Ti si nas uvalio u ovu kašu. Lagao si nas i varao. Izdao si nas. I ti ćeš se boriti, sto ti bogova, ukoliko nisi kukavica! Bandit problijedi kao mrtvac. Sad je tek shvatio značenje prezira njegovih drugova – svi su se okrenuli protiv njega. – Vi mi podvaljujete! – A što si ti mislio? Podvalio si i ti nama. Ako se iz ovoga izvučemo, a meni se čini da nećemo, onda ćeš polagati račune – izjavi Skija. – Pošteno sam vam podijelio sav novac i sve sam iskreno priznao – prigušenim glasom reče Hays. – No, ona mi je djevojka oduzela pamet, nisam bio u stanju misliti na drugo. – Ho-ho! Pazi ti njega kako se sad kaje!… Gle! Jedno je tane udarilo o stijenu i nekamo se odbilo, za njim se začuo prasak puške. – Zaklonite se! – dreknu Hays. – Ovaj puca iz drugog ugla! Povukli su se dvadeset stopa natrag. Tu su naizgled bili na sigurnom, moglo ih se gađati samo s travnate glavice nasred kotline, ali je strijelcu za dana bilo nemoguće dokopati se tog položaja. Skija je virkao na jednu, a Mac na drugu stranu. Hays je klečao na jednom koljenu, u ruci je

stiskao pušku, i motrio naprijed. Jim se usjeklinom ispentra navrh litice, odakle je lijepo mogao motriti unaokolo. Pred njim pravo bilo je žbunje, nisko i gusto; desno je ležao već rjeđi red grmova, a lijevo je bila otvorena čistina. Dobro je osmotrio kotlinu i ždrijelo ispod nje, ali usprkos pomnom pregledu, nije mogao otkriti napadače za koje je Hays tvrdio da ih opkoljavaju. No, sjetio se da se možda šunjaju zaštićeni stijenjem. Pošto je dobro osmotrio cijeli teren, Jim otpuza u žbunje potaknut novom salvom puščane vatre, ovaj put sa zapadnog grebena. Položaj napadača pokazivali su mu oblačići bijela dima što su se gubili na vjetru. Izvirivši iz žbunja, Jim najprije pogleda ispred sebe. Nigdje nikoga nije vidio, ali je preko jedne gomile stijenja u jednoj udolini opazio mnogo konja. Na nekima su još stajali zavežljaji, na drugima sedla. Heeseman se odlučio na opsadu! Jim nije žurio. Pažnju mu je privukla jedna golema stijena što je stajala nekako ponad i ulijevo od južnog izlaza iz njihova gnijezda. Predstavljala je idealno mjesto za zasjedu. A dalje prema zapadu, odakle je dopirala pucnjava, teren je pružao određene nade da bi se neprijatelj mogao otkriti. Kao zmija Jim je otpuzao još nekoliko jarda bliže rubu žbunja i još jednom se ogledao. Gotovo u isti mah spazio je nešto tamno kako se kreće vrhom grebena. Daljina je bila velika, odatle nije mogao najbolje gađati i to još u pokretnu metu. No, pošto se na trenutak odmorio, nanišanio je i opalio. Onaj predmet pade. Začuo se prodoran krik, poznat svakom čovjeku vičnom borbama i vatrenom oružju. Jim je znao da je njegov metak pogodio jednog od Heesemanovih ljudi, barem ga je onesposobio. Tren kasnije, gusta je puščana vatra obasula žbunje oko Jima. Otpuzao je natraške kao rak, gotovo je upao u jednu rupčagu. Neki su meci zazujali na svega jednu stopu od njegove glave. Spustio se natrag u usjeklinu. Naišao je na Skiju koji se spremao penjati. – Nazdravlje ti bilo, Jime – otegnu Skija. – Malo je nedostajalo da me udese – reče – Jednoga sam pogodio na onom mjestu odakle su pucali u Bridgesa. Desno od prolaza, znaš tamo gdje je Jeff otišao izviđati, ima ih cijela gomila. Eno ih na grebenu. – Tako! Pa to je mnogo bliže nego sam ja po dimu zaključio! – Da, ali ništa nam ne mogu ako se dobro zaklonimo. – Jime, najgore je što točno znaju mjesto gdje se nalazimo – Skija će uozbiljeno. – Naravno da znaju, ali dok god nas ne mogu uzeti na nišan,… – Ali, mogu potražiti takvo mjesto. Ubrzo će Heeseman uočiti da nas može upecati s onog humčića nasred kotline. – U pravu si, Skijo. Jedan od nas morao bi poći tamo, na drugi kraj kotline. – Ja mogu otpuzati tamo a da me ne vide. Ići ću uz liticu, preći ispred ždrijela, zaobići topole, pa se privući s druge strane. – Možeš, ali što ako se tamo dolje nalazi netko od njih, kao što je Hays rekao? – Onda će se završiti životni put Skije. – Znači, bolje je sačekati. Nemoj riskirati. Mislim da mogu vidjeti što se događa iza humčića. – Otkuda? – Iznad ove rupe. Strana prema kotlini prilično je zaklonjena. – Ja ću poći gore s tobom. Bridges je stenjao, lice mu je pomodrjelo, objema je šakama grabio i trzao odjeću. Kraj njega je bespomoćno sjedio Mac. Hays je klečao pored izbočine na litici, iza njega je bio Jack i nešto šaputao. – Pridrži mu pušku, idem ja prvi – Jim će Skiji. Rasterećen, brzo se pope na liticu, otkud je, na svoje zadovoljstvo, mogao gledati cijelu kotlinu a da sam ne bude izložen pogledima onih s grebena. – Sad mi dodaj obje puške. Skija ga posluša i brzo se nađe kraj Jima, ali zbog svoga malena rasta nije mogao vidjeti preko ruba litice. No, najzad sebi nađe zgodan kamen na koji se pope te, kao kakav zapovjednik, stade motriti cijelu okolinu.

– Jime, odavde ne možemo vidjeti samo jedno mjesto, a to je odmah iza sredine kotline. Ako oni to shvate, nastojat će ga se dočepati sa zapadne strane. – Imaš pravo, stari moj – mrgodno se složi Jim i pokaza prema zapadnom prolazu, gdje su se mogle vidjeti dvije crne prilike kako se kao Indijanci prikradaju od žbuna do žbuna. – Jime, dušu si dao za sudruga u borbi – oduševljeno će Skija. – Pa zar ovo nije sramota? Nemaju dovoljno pameti! Da jurnu kao ludi, teže bi nam bilo pogađati ih. Ne, oni se hoće došunjati… Ha, gledaj ih, mislim da bih odmah mogao smaknuti jednoga. – Priznajem da imaju vrašku hrabrost, i to pošto sam s ovog mjesta pucao na njih – reče Jim. – Možda ova dvojica to ne znaju. Trebat će im dobrih četvrt sata da se spuste i obiđu… Gdje su sada, Jime? – Ispod hrpta. Dobro pazi, Skijo! Ne daj im da oni prvi zapucaju. – Pa, ako i zapucaju! Nadam se da će oba metka probušiti Hankovu kožu. – Tome se i ja nadam… Skijo, nešto je tamo bljesnule. Grlić puške… Desno, više desno. ..Ah! – Jime, ti gađaj onoga prvoga. Jedan… dva… tri! Puške im prasnuše istodobno. Jimova meta grčevito poskoči uvis, te se sruši i otkotrlja izvan dogleda. Onaj na kojeg je opalio Skija, ležao je bez pokreta. Trenutak kasnije s grebena se zaori pucnjava i kiša metaka opasno zapljušta blizu dvojice prijatelja. – Sklonimo se, Jime – isceri se Skija. – Daj meni pušku, a ti se spusti. Opasno gađaju. Jim skliznu u usjeklinu pod njima, pa Skija leže, dodade mu obje puške te se i on spusti za njim. Sad se do njih dovuče i Hays, a slijedio ga je Srećko Jack. – Na koga ste pucali? – upita on snishodljivo. Jim ga nije udostojio ni pogleda, već se okrenu Skiji i reče: – Stari, ja sam svoga osakatio, a ti si svoga dotukao. – Dvojica rnanje. Heeseman sad valjda uviđa da ovo nije obična šetnja. Majku mu, da nam je ubiti još dvojicu-trojicu, a naročito Heesemana, sredili bismo tu družinu! – Da, ali kako, Skijo? Odavde ne možemo ni maknuti. A oni će sad biti oprezniji. – Mi imamo sreće. A ja bih mogao pokušati zaobići ih i zaci im za leđa. – Skijo, neću dopustiti da tako nešto pokušaš! – Jime, nije me puno briga hoćeš li ili nećeš. Stvar je u tome da ne možemo dozvoliti da nas ovdje zatekne noć. – Zbog čega ne možemo? Koliko su oni sigurni, toliko smo i mi. – Vraga smo sigurni! Ne možemo posvijetliti. Ovo grmlje neće gorjeti. Heeseman zna gdje se nalazimo. Kad padne mrak, rasporedit će svoje ljude iza humaka i stijena. Postavit će ih u onoj jaruzi, a svakako i nad nama, da motre na izlaz iz naše rupe. A kad osvane, bit ćemo gotovi. Ne, ako stvar ne privedemo kraju prije mraka, onda se poslije mraka moramo iskrasti odavde. Hays priđe bliže. – Dobra ti je ideja, Skijo – reče on. – Govoriš li ti to meni? – okomi se Skija na njega. – Tebi, divlja mačko, nego kome? Sto je tebi, koji vrag … što je svima vama? – muklo uzviknu pljačkaš. – A ti bi htio razgovarati, je li? – Naravno, ja sam ovdje vođa i što ja kažem … – Hej, momci, vođa se zaželio razgovora – žestoko ga prekinu Slocum. – Ti, Srećko, i ti, Mac, razgovarajte s gadom koji nam je bio šef. – A ti, Jeffe, jesi li ti u stanju razgovarati s Haysom? Umirući podiže ispijeno, mračno lice koje je, bez riječi, iskazivalo svu mržnju prema palom vođi. – Hayse … kad se s tobom … nađem … u paklu … zn aj d a ću ti iščupati… ta izdajnička crijeva! –, šapnu Bridges u strahotnom naporu da posljednjim duševnim i tjelesnim snagama iskaže svoj osjećaj. Potom klonu, glava mu pade na grudi i život se u njemu ugasi. – Ode! Znači, dosad nam trojica odoše – uzviknu Mac, nemirnom rukom stišćući cijev puške. – Razgovarajte s Haysom, prokleti bili! – zagrmi Skija. – Njemu je do razgovora.

– Ne bih s njim razgovarao ni kad bih time mogao spasiti glavu. – Jime, možeš li ti zadovoljiti našeg bivšeg vođu i drugara? – upita Skija okrećući se Jimu. – Nemam više o čemu razgovarati s njim, Skijo. – Znači, ostajem samo ja – gorko će Skija. – Ja, koji sam s tobom spavao, borio se, pljačkao i ubijao! S kakvom se značajnom prijetnjom cijev Skijine puške uperila u Haysa! Jima prođoše hladni trnci iščekivanja – Skija bi mogao i ubiti svoga vođu. Hays možda može odoljeti riječima, ali ne može tanetu. – Hank Hayse, nadam se da će netko od nas preživjeti da bi po Utahu mogao pričati kakva si smrdljiva kukavica bio – nastavi Slocum. – A ovo mjesto, za koje sam siguran da će ti biti grob, neće biti zaboravljeno. Pljačkaško gnijezdo mu je ime? Bolje bi mu bilo ime Pljačkaški grob. Dugo još poslije nas, ovdje će dolaziti razbojničke družine da se tu sakriju. I mnoge će podmukle stokokradice i obične konjokradice s prezirom kazivati: – Ovdje je crkao Hank Hays, pošto je prljavo izdao najbolje ljude koji su igda trgnuli revolver jedan za drugoga. I to sve poradi jedne bljedolike žene, kojoj je gadila i sama njegova blizina! – Ah, tornjaj se do đavola! – pakosno će Hays. – Još me nisu ucmekali. – Pa, ako to ne učini Heeseman, ja ću! – Čovječe, jesi li lud ili pijan? – smušen nevjericom skoči Hays. – Nisam ni lud ni pijan. I ovo su moje posljednje riječi tebi, Hank Hayse – hladno i odlučno zaključi Slocum. Jim je sjedio na jednom kamenu i sve to pratio i slušao. Više od toga ne bi mogao zaželjeti, premda se bio ponadao da će Skija na licu mjesta dotući Haysa, usprkos opasnosti što im prijeti. Hays, međutim, svojom drskošću nije prevario Jima. Zapravo, njegova se muževnost, nagrizena i podlokana tokom posljednje dvije avanture, sad iz temelja raspala. I sam je Hays shvatio da mu se primakao posljednji čas. Tu je Heeseman, njegov dugogodišnji neprijatelj, došao je ubiti ga. A ukoliko on i ostaci njegove družine razbiju napadače, čak i onda njemu je zapečaćena sudbina. Skija nikad nije prijetio uzalud. Ako pak on ne ubije Havsa, onda će to učiniti ovaj stranac, tajanstveni revolveraš iz Wyominga. To se moralo kovitlati u Haysovim mislima. Za njega postoji samo jedna mogućnost! Po njemu se vidjelo da se sprema na očajnički korak. – Jack, dodaj mi Jeffov opasač i revolver – reče on, pa pošto ga Jack posluša, on opasa Jeffov opasač preko svog. Onda otvori svoj zavežljaj i izvuče kutiju puščanih metaka koju istrese u lijevi džep kaputa. Zatim raskopča košulju i sa sebe skine širok, crn opasač za novac koji objesi za jednu izbočinu u litici. – Za slučaj da se ne vratim – reče on. – U mom zavežljaju je još jedan omot sitniša. U tom je trenutku na njemu bilo nečeg i turobnog i svijetlog. Toga trena nije znao za strah, ni od boga, ni od ljudi, ni od smrti. S puškom, u ruci, odšuljao se lijevo, pa se odvažno uspravio i pokazao, te na sebe privukao salvu metaka s dviju strana. – Tu ste! Pokvarit ću ja vama veselje! – promrmlja on, pa pođe pokraj svojih ljudi i otvora usjekline, te se stade šuljati uz krivudavu liticu na drugoj strani. Da bi obišao koral, opet se morao izložiti, ali ovaj put ne privuče paljbu na sebe. Onda nestade iz vida. – Pa, uspjeli smo nahuškati tog starog vraga, zar ne? – reče Skija ublaženijim tonom. – To što je tu objesio opasač s novcem, najbolje pokazuje da se našao prikliješten uza zid. Jednom davno, gledao sam ga kako to isto radi. Bogami, Jime, ovoga se trenutka Heeseman nalazi s jednom nogom u grobu. – Što li Hays namjerava? – Valjda zna nekakav put kojim ih možezaobići … Jime, ako mu to pođe za rukom, te na se privuče njihovu vatru, onda ću pokušati ostvariti svoj plan. – Da ih zaobiđeš s druge strane? – Svakako. – Ako ih Hank navede da pucaju na njega, onda bi ti mogao riskirati. Ali, najprije sačekaj da vidimo što…

Uto začu metalan udarac popraćen pucnjem, odmah zatim drugi tupi udarac presiječe Jimu riječ. Naglo se okrenuo, dobro je znao da je to udarac od taneta što se zabija u meso. Metak je ušutkao tihi zvižduk Srećka Jacka. On se samo malko stresao, a onda pade uz strašan krkljaj. Skija skoči k njemu, prigne se nada nj. – Mrtav! Pogodilo ga u sljepoočicu. Otkud li je došao taj metak? – Odbio se od kamena. Znam po zvuku. Ali, je li to bilo slučajno? Pa zna se. Ovdje nas metak ne može doseći, osim ako ne pucaju s onog humka. – Ne, taj je metak došao … Bup, odjeknulo je ponovo, opet se odnekud odbilo olovo, udarilo u kamen iznad Jimove glave i odzviždalo nekamo u šljunak. – Pazi na onu stijenu, tamo – uzviknu Skija upirući prstom. – Vidiš li one bijele tragove taneta, … Jime, neki nam je lukavi strijelac doskočio! Dvadeset stopa ispred usjekline, malko ulijevo, dizala se golema stijena čija je površina malo bila ukošena prema zapadu, i ta je kosina bila usmjerena baš prema usjeklini. Na njezinoj suroj površini isticale su se dvije bijele točke blize jedna drugoj. Opet je bubnulo, iznova se začuo pucanj, ponovo se olovo odbilo od stijene u liticu. Za dlaku je promašilo Maca, koji je zlovoljno zagunđao i bacio se na tlo. – Jime, ovdje se ne može više ostati – reče Skija, te se stade uza zid privlačiti krajnjem lijevom uglu. – Ovo je gore od najgoreg. Heesemanovo maslo. Gadno je imati posla s tim čovjekom! Sjećam se da mi je Hank pričao kako su on i Heeseman bili ortaci i uzgajali stoku. Smiješno, zar ne? Neki su ih kradljivci stoke pokrali. Hank im je ušao u trag i slijedio ih do Kanjona crnog zmaja. Tamo je bila neka pećina, jako visoka, u koju su se kradljivci sakrili. Hank, Heeseman i njihovi ljudi stadoše tući u stijene pećine i začas istjeraše kradljivce van. – Skijo, ako imaju dosta municije, mogu i nas istjerati – reče Jim. – Vražjeg li kamena! A kad bismo se i usudili, ne bismo ga mogli ni pomaći. – Ne, već moramo ubiti Heesemana. – I ja mislim da nam je to jedini spas… Evo ga još jednom! – Sad sam vidio dim. Gledaj, Jime. Vidiš li onu stijenu što se izbočila, liči na sovinu glavu? Taj što puca nalazi se lijevo od nje, iza one široke pukotine. Tamo se krije taj smrdljivac. Hajde da ga počastimo njegovim vlastitim izumom. Imamo dosta municije, i da hoćemo, ne možemo je svu potrošiti. – Sačekaj da opet opali, onda ti isprazni cio šaržer, pa ću ja za tobom. Ubrzo je izbio oblačić bijela dima, praćen praskom. Skija se spustio na jedno koljeno, te sad mirno ispali cijeli magazin iz puške u mjesto otkud ih je gađao nepoznati strijelac. Jim je opazio kako se u toj pukotini i oko nje diže crvena prašina od Skijine tanadi. I prije nego se ta prašina slegla, Jim nastavi s pucnjavom. – Možda će ga ovo za neko vrijeme ušutkati – mrmljao je Skija puneći pušku. Međutim, strijelac je nastavio gađati, oko njih su se i dalje odbijali meci, te Jim i Skija sad više nisu znali što da rade. – Odoh ja gore – bijesno će Mac, pošto ga je jedan metak potjerao s jednog na drugi kraj usjekline. – Mac, gore nije ništa sigurnije nego ovdje – opomenu ga Skija. – Meni je samo stalo do toga da ubijem barem jednog od te bagre. Mac se s mukom ispne iz usjekline, trenutak kasnije čulo ga se kako puca. Na njegovu pucnjavu ne odgovori salva, već samo jedan jedini pucanj. Tamo su se, izgleda, mijenjale prilike. Mac opet opali, pa viknu u usjeklinu: – Skijo, jednoga sam u trku ranio. – Ne ranjavaj ih, Mac. Ubij ih! – vrisnu Skija. – I odviše ne diži glavu! Nekoliko pušaka ciknu s grebena. Jim začu neko struganje nad usjeklinom, potom udarac kovine o kamen. Macu je ispala puška. Jim se strese predosjećajući zlo, te se zalijepi uza zid i zagleda gore u otvor. Nije se iznenadio kad je začuo tup udarac. Mac se srušio na kamenu

izbočinu odmah ispod otvora. Preko ruba tog kamena virila je njegova čupava glava iz koje je tekla krv. Zatim on mrtvo skliznu s kamena i poput pune vreće pade na dno usjekline. Jim i Skija ni jednom riječi ne stigoše popratiti novu smrt, kad se komad olova opet odbi i zazviždi od jedne do druge stijene njihova ZEK klona. Tane je udarilo ne samo u obje stijene već i u strop, pa se tek onda izgubilo nekamo napolju. – Jime, jedino sigurno mjesto je u ovom uglu – reče Skija. – Ali, nema mjesta za obojicu. – Samo ga ti zadrži, Skijo. Mene neće pogoditi. Danas je moj sretan dan. Nešto osjećam u kostima, ali to nije smrt. – Ah, i ja nešto osjećam, u želucu, ali je mučno i hladno… Jime, hajde da se išuljamo i da im se prikrademo iza leđa. Vjeruj mi, u ovakvim situacijama uvijek imam dobre ideje. – I da djevojku ostavimo samu? Ja ne bih. – Do đavola! Posve sam zaboravio na nju – Skija će podižući ruke. – Dobro, onda… ja ću poći, ti ostaješ… Jime, žalosno bi bilo da Heesemanovoj družini dozvolimo da je se dočepa. Oni bi je živu rastrgali kao gladni vukovi! – I bi, Skijo, tako mi nebesa! – Daaa!… Hays će njima dobro zaprašiti s jedne strane, pa ako ja to učinim s druge, mogli bismo odbiti Heesemana. No, ako ne uspijemo ni ti nećeš imati priliku pobjeći s djevojkom i vratiti tu jadnicu kući… – Sto misliš, Skijo, da ću ja sjediti skrštenih ruku? – Ah, ne to… ali, ako vidiš da se ne možemo izvući, onda najprije nju ubij. To bi za nju bila milost. – Skijo, ja sam joj to već obećao. – Onda je sve u redu… Evo ga!… opet komad olova! K vragu i taj strijelac… moram mu rascopati glavu… Jime, moram ti još nešto reći što mi smeta kao kost u grlu. – Što to? – Hays. Nikad se ne bih smirio u paklu kad bih znao da on i dalje živi i muči tu djevojku… Jednom sam imao sestru. Gospode, čini mi se da je to bilo beskonačno davno! Imala je zlatnu kosu, premda ne tako zlatnu kao u Helen. – I meni je on kost u grlu, skijo. I u grlu i u mozgu, i u kostima. – Onda ne može biti suđeno da obojica poginemo, a da Hays ostane živ… Jime, mislim da se razumijemo. – Da… Skijo, volio bih da smo drugovi pod sretnijim prilikama i okolnostima. – Sad je prekasno, jer se obojica ne možemo izvući iz ove gužve. Ali, kažem ti da si čovjek kakav se meni dopada. Bile su to njegove posljednje riječi upućene Jimu. Nešto gunđajući, on položi debeli svežanj novčanica ispod opasača što ga je Hays objesio na izbočinu na litici. Uz taj gest nije bilo potrebno nikakvo objašnjenje. Potom povuče gutljaj viskija iz pljoske što je ležala kraj Bridgesove jezivo iskrivljene prilike. I najzad, dok je prekapao po svom zavežljaju da uzme još pregršt metaka, u usjeklinu uđe, odbi se od stijena i zazvižda nov pozdrav nepoznata strijelca. – Jim se hitro okrene da vidi ima li smisla uzvratiti metkom. No sad nije vidio dima. Kad se opet okrenuo, Skije nije više bilo. Jim ga samo u jednom trenutku spazi kako trkom obilazi koral, potom mu se prilika izgubi. Tek što je Skija iščezao, Jim se sjeti dogleda. Skija ga je morao ponijeti sobom. Jim skoči prema svom zavežljaju po dogled, ali se morao baciti na tlo da izbjegne novom podmuklom metku. Sto, li je od Haysa? Trenutačnu i prirodnu sumnju u novu Haysovu izdaju Jim je otklonio nakon trenutka razmišljanja. Ne, sad nema izdaje. Kad je Hays zaboravio djevojku i kad je pod žestinom Skijinih grdnji krenuo ubiti Heesemana, u njega se vratio njegov raniji duh. Ne samo što mu se vratio, već se očajanjem ojačao. Heesemanova će družina dobiti poruku od svrgnutog vođe, i ta će poruka biti žalosna. Jim se vrati u sigurnost svoga zaklona i stade čekati. Sjeo je leđima naslonen na stijenu i dogledom motrio kotlinu da bi našao Skiju. No, jedina živa bića koja je ugledao bili su zečevi i