Zane-Grey-Pljačkaško gnijezdo

ptice. U međuvremenu, strijelac je i dalje gađao, postojano je ispucavao otprilike po tri metka u minuti. I Jim se već navikao na zviždanje tanadi. Onda je pokušao dogledom uhvatiti toga revnosnog Heesemanova strijelca. Očito je gađao s vrha litice, ali je bio dobro sakriven, ležao je nisko, ni cijev puške mu nije virila. No, prema oblačićima dima reklo bi se da mu je sa zapadne strane položaj nezaštićen. Jim je nekako osjećao da strijelac neće još dugo uživati u sigurnosti. Skija mora da je već prošao opasnu zonu. On bi mogao preći jarugu na sjevernoj strani, popeti se uz kamenitu padinu, pa sići u dol iza kotline i stalno zaštićen raslinjem mogao bi izbiti negdje visoko iza leđa Heesemanovih ljudi koji se možda još nalaze na zapadnoj strani. Dobro, a što je s Haysom? Dosadilo je Jimu da onako sam čeka dok oko njega zuje meci što se odbijaju od stijena. Odlučio je da opet izviri iz usjekline, ali da se pri tom ne dade zavesti nestrpljenem. Popeo se do otvora i izašao, u ruci je stiskao pušku a s vrata mu je visio dogled. Na mjestu gdje je pao Mac nalazila se velika lokva krvi. Uz pomoć dogleda, a ne izlažući glavu, mogao je gledati svuda unaokolo. Kroz žbunje je mogao vidjeti gornji dio zapadnog grebena, u dogledu je bio lijepo uvećan i jasan. Strijelac se sad odmarao, valjda je uvidio da uzalud troši municiju. Jim potraži onu izbočinu nalik sovinoj glavi i uperi dogled ravno u nju. Upravo toga trenutka izbi oblačić bijela dima, prasnu puška i za njom zazuja i bubnu olovo u usjeklinu pod Jimom. Trenutak kasnije začu jedan daleki pucanj. To bi mogao biti Skija. I gle, odjednom se na litici podiže jedna crna prilika, visoko zabaci ruke, zaljulja se i odrazi na pozadini neba. Ono se strijelac srušio niz liticu i tresnu pravo u jarugu pod njom. Na ovo, kao da se na grebenu otvori borba. Mukli prasak teških pušaka miješao se s oštrijim pucnjevima, a između njih praskala je jedna puška onkraj grebena, praskala je u jednakim, sigurnim razmacima što su svjedočili o mirnoj, ubilački spokojnoj ruci. Skija je uspio ostvariti svoj plan. Stvorio se na otvorenom, već prema tome kako mu nameću okolnosti ili potreba, i Heesemanovoj bandi zadaje vraškog posla. Prasak pušaka se prorijedio, no to nije bilo ono sporadično, raspršeno pucanje. Značilo je da puca manje ljudi. Od tri pucnja sad je barem jedan bio Škijin! A pucnjevi s grebena postali su jači, bliži, očito je Heesemanova banda, ili točnije ono što je ostalo od nje, uzmicala pred vatrom sa zapadne strane. Jim svrnu dogled ulijevo i stane tragati preko litice i njezina kamenita prilaza. Odjednom spazi Haysa kako se smiono penje uz padinu. Premda bez straha, Hays je jurio i bacao se od jednog do drugog kamena, koristeći svaki mogući zaklon. Činilo se da ga još nisu otkrili. Oni na vrhu bili su zaokupljeni opasnošću sa zapada. Jim se stao diviti pljačkaškom vođi. Tamo gore čeka ga sigurna smrt. Ali, on je i dalje išao. Suspregnuta daha, Jim je zurio kao očaran i čekao što će se zbiti. Začuo je još jedan Škijin pucanj – i više nijedan! Ali, Hays je već stigao na vrh. Uperio je pušku i bez žurbe nanišanio. U njegovu je položaju bilo neizmjerne, crne ubilačke odlučnosti. Iz njegove nepomičnosti zračila je neodoljiva i silna strast. Onda opali. – Heeseman! siknu Jim, siguran kao da je on sam stiskao u ruci onu pušku. Hays poskoči natrag i u stranu, repetirajući pušku. Odjeknuše pucnji. Nakon jednog pucnja, on pade na koljena, ali opet poskoči na noge i nastavi pucati. Baci se za jedan kamen koji nije bio dovoljno velik da ga svega zakloni. Opet ga pogodiše, ili mu pogodiše pušku, jer mu ispade iz ruku. Onda je izvukao svoja dva kolta, i stao iz njih naizmjence pucati i povlačiti se prema jednoj visokoj stijeni. Jim je spazio gdje se s kamena iznad Haysa diže prašina, a i niže njemu s obiju strana. Oni koji su mu bili nasuprot, pucali su nasumce, ili pak iz teška položaja, ili su se pak povlačili. Izgledalo je da Hays ipak ne može dugo izdržati na tom mjestu. Ispraznio je jedan revolver. Jim je ukočeno zurio. Kakvo je oličenje prkosnog prezira, taj Hays! Iako preko volje, Jim je osjetio turobno poštovanje i divljenje. Na kraju se pljačkaš ponovo preobrazio u čovjeka koji je zadobio Škijinu i Latimerovu vjernost. Bio je velik u svom preziru prema životu. Kad je krenuo uz onu padinu, pomirio se sa smrću. Ali, ona nije došla.

Pucnji se prorijediše, potom utišaše. Hays se okrenuo lijevo, spustio je revolver. Sad je ciljao niz padinu na onoj strani. Zapucao je samo još jednom. Preostali su se Heesemanovi ljudi dali u bijeg. Hays ih je pratio pogledom. Onda se vrati, odlučno utače jedan revolver u korice i uze puniti drugi. Toga trenutka Jim ostavi dogled i dohvati pušku. Golim okom, kroz žbunje, gledao je Haysa kako puni revolver. Potom razbojnik pogleda svoje rame u koje je, izgleda, bio ranjen. Indiferentnim je pokretom presavio rubac i ugurao ga pod košulju. Jimu se taj trenutak učini najpogodnijim da ustrijeli pljačkaša. Nanišanio je u Haysove grudi. Ali, nije mogao pritisnuti obarač. Spustio je kokot i stao pratiti Haysa koji se spuštao preko kamenja sve dok nije nestao Jimu iz vida. Nesumnjivo je htio još jednom pogledati svoga neprijatelja, kojeg je onako, bez žurbe, ustrijelio iz puške. Spremala se oluja. Nebo se smračilo, sparnim je zrakom odjeknuo otegnut tutanj. Jim iskoči iz svoga zaklona da se bolje ogleda. Spazio je kako u bijeloj jaruzi, daleko ispod crvenog hrpta, trče neki ljudi. Trojica su trčala, svaki za sebe, dok je četvrti šepesao za njima. Pomamno je mahao za svojim prijateljima koji su ga radi vlastite sigurnosti napustili. Trčali su prema udolici gdje su im bili konji. Njihov je nagli bijeg svjedočio da je bitka završena i da je Heesemanova družina razbijena. Jim dohvati dogled, objesi ga oko vrata te se uputi u usjeklinu. Na onoj kamenoj izbočini on neodlučno zastade. Trenutak je sjedio, zanijele su ga misli. Ponovo se pokrenu da siđe, ali je opet stao, raskrečen nad usjeklinom. Bitka se kobno završila. Hoće li opet vidjeti Skiju? No, do raspleta još nije došlo. Kraj još uvijek predstoji. Krv mu naglo zakola žilama i on skoči u usjeklinu da pode u susret pljačkaškom vođi. Haysa još nije bilo na vidiku. Grmljavina se valjala i tutnjala iznad vrleti, iz purpurnih oblaka spuštala se siva kišna koprena. Olujni oblak, crn kao crnilo, kovitlao se iznad vrhova Henry-planine. Na zapadu je sunce sijalo kroz veličanstvenu i predivnu koprenu bijele i zlataste boje. Nad kanjonima su visile duge žive i eterične ljepote. U razmacima među grmljavinom vladala je mrtva tišina, u sparnom je zraku lebdjela nekakva napetost. Premda zaokupljen onim što ga očekuje, Jim je i u takvu trenutku bio zapanjen ljepotom prirode. I sve mu se to učini neprirodnim, jer smrt, jeziva i krvava, leži posvuda oko njega, a eno tamo, u jaruzi, koraci nemilosrdni pljačkaš. Jim izađe na otvoreno. Pljačkaš se primicao laganim korakom, izgledao je duboko zabrinut. Jimov je mozak grozničavo radio. Dobro je znao kako će najlakše okončati stvar, ali je u njemu bio duboko ukorijenjen zakon granice. Po tom je zakonu živio i Hank Hays do trenutka kad je poradi jedne lijepe žene sve odbacio. Ali, u krajnjem se trenutku Hays vratio tom zakonu, izašao je na otvoreno da svjesno na sebe navuče najžešću vatru Heesemanova napada, uz cijenu vlastita života. Sreća je, međutim, bila uz njega. Tako je Jim razmišljao, i te misli, a ne njegovo samopouzdanje, spriječiše ga da Haysa još izdaleka ubije. Čak ni radi djevojčina spasa Jim se neće odlučiti na takvo djelo, koliko god ono bilo opravdano Haysovim divljaštvom. Razbojnik se primakao usjeklini. – Gdje je Skija? – doviknu mu Jim, netremice zureći u Haysovu desnu ruku. – Zaradio metak – zagrmi Hays svojom glasinom i zagleda se u Jima svojim velikim, duboko usađenim očima, u kojima je gorjela blijeda vatra. – Bio je u zaklonu. Ubio ih je nekolicinu, ne znam koliko. Ali, mnogo ih je bilo. Morleyeva se družina udružila s Heesemanovom. Bio je tu i onaj kockar, Stud. Stao je bježati, pa je Skija iskočio da mu presiječe put. Ubili su jedan drugog. – Tko se od njih izvukao? Vidio sam ih četvoricu, jedan je ranjen. – Dvojicu znam, to su Morley i Montana. Ostale nisam prepoznao. Sto su trčali! I puške su bacili! – Jurili su prema svojim konjima, bili su im vezani pola milje dalje. Sto misliš, Hayse, kamo će poći?

– Sakupiti novu družinu. Morley je tvrdoglav koliko i Heeseman. Sad, kad je vidio ovo naše gnijezdo, on ga hoće… i hoće nas slistiti! – A Heeseman? – Ha, taj nije trčao. Ho-ho! Sad mu se crijeva puše na suncu. Pljačkaš priđe otvoru usjekline i ogleda se unaokolo. Jim se nije micao s mjesta gdje se postavio između Haysa i udubine u kojoj je ležala Helen. – Znači, i Jack i Mac? – Hays će zaprepašteno. – Kako to? Pa nitko vam se nije primakao! – Mac je previše isturio glavu iz one rupe gore. A Srećko je stradao od metka što se odbio d stijene. Vidiš li onu stijenu tamo? I one bijele točke? Svaka točka, jedan metak. Dvadeset i više metaka zazujalo je ovuda s one stijene. Samo su se odbijali od jedne do druge stijene. – Ha, i da ga nisam vidio, znao bih tko se to dosjetio takvu triku – kao za se reče Hays. – Uspomene s Kanjona crnog zmaja! – Ostali smo samo nas dvojica, Hayse – reče J im značajno. No, izgleda da je Hays zaboravio kakva ga odmazda čeka, ili ga sad više nije bilo strah jer ne mora računati sa skijom. – Oluja ide prema nama – reče on kad je opet zagrmjelo i zatutnjalo niz kanjone kao da se valjaju ogromne stijene. – Najbolje će biti da još jednu noć prenoćimo ovdje. – Hoćeš li pokopati svoje ljude? – upita ga Jim. – Odvući ćemo ih do jaruge, pa ćemo na njih navaliti šljunka i kamelija. – Ali to će voda otplaviti Js njih. – A što se to nas tiče? Ako štogod i učinim, to će biti samo za onu moju curu. Ukoliko je Jimu bio potreban kakav podstrek koji bi ga potakao na već smišljen čin, pljačkaševa riječ – moja bila mu je dovoljna. – Ja ću ih kasnije pokopati – reče on. – Dobro. Ja više nemam snage. Prevalio sam milju i više da bih se popeo do onih tipova. Hays se spusti na tlo i zavuče ruku pod košulju te popipa rame. Jim spazi kako bolno trepće očima. Krv mu je probila košulju. – Kako vidim, ranjen si. – Samo u meso. Sad nije vrijedno ni spomena. Ali, jedan mi je metak okrznuo glavu. Vraški me boli. Samo palac niže i… – I ja bih ostao gospodar tvog pljačkaškog gnijezda? – Bogme bi. I to s puno novaca i s djevojkom. Ali, eto, nije tako završilo. – Da, nije tako završilo, ali hoće! Jimova. mirna izjava zabode se poput noža u pljačkašev omamljen mozak. Njegova se čupava glava strelimice podiže, u njegovim blijedim očima, nalik zgasnulim ognjištima, bijesnu čudnovat, sićušan sjaj. Ruka mu se polako izvuče ispod košulje. Bila je umrljana krvlju. – Kakva je to šala? – on će zapanjeno. – Izgleda da si zaboravio, Hayse. – Ah, da! Zaista, zaboravio sam. Tko bi rekao da ću zaboraviti Skijin pogani jezik. Dabogda se pekao u paklu!… Ali ti se, Jime, nisi imao zašto miješati u to. – Imao sam jer sam tako htio. – Takvi ste – prijatelji postali ti i Skija. – Jesrno, i više nego prijatelji. – I tebi je krivo što nisam pošteno podijelio plijen? – Havse, držim da si i mene prevario jednako kao i ostale. – Tako kažeš! Pa, sad si me utjerao u škripac. Ostali smo samo nas dvojica. Bio bih lud da se sad svađam s tobom. Hoćeš li se složiti da ti dam trećinu novca? – Ne. – Ne? Znači, koristiš priliku za dobar posao, je li? Dobro, a što veliš na to da ti dam polovicu? – Ne. Pljačkaševa se spodoba strese. To je u njemu bijes na trenutak izmakao kontroli. Ali, on se opet svlada.

– Jime, ne shvaćam te. Sto je tebi? Pola novca što ga imam pravo je bogatstvo za čovjeka. Istina bio sam svinja, ali sad je to prošlo. – Ne želim nikakvih nagodbi s tobom. – Dobro, znači… razilazimo se? – Razišli smo se već odavna, Hayse. – Bi li možda htio zapodjeti kavgu sa mnom? Nato se Jim nasmija. – Jer, ako bi htio, znaj da se neću boriti. Bio bih idiot. Ti i ja lijepo možemo zajedno. Simpatičan si mi. Zajedno ćemo se negdje neko vrijeme skrivati, pa ćemo prikupiti novu družinu. – Hayse, baš si tupoglav – naruga mu se Jim. – Zar ti moram naročito podvlačiti da me ne možeš nasamariti? – Ta tko to pokušava? – naljuti se razbojnik. – Ja se samo trudim da izgladimo stvar. – Ne može se izgladiti. – Dat ću ti dvije trećijne novca. – Hayse, od tebe neću uzeti ni jednog jedinog dolara… ni po kakvoj pogodbi. – Uopće nećeš novac! – zaprepasti se pljačkaš. Duh mu je slijepo tražio objašnjenje zagonetke. Lijevi je bok Jim ovlaš okrenuo prema Haysu, tako da je sakrio desnicu, ona mu se sad spustila na držak revolvera, palac mu se našao na kokotu! I od tog trenutka za Jima je Hays bio mrtav. – Neću, jer će ubrzo sav novac biti moj – odvrati Jim. – Hoćeš me opljačkati, je li? – zaškripi Hays. – l tako, sa mnom si postao pravi pjačkaš, zar ne? – Hayse, obećao sam Skiji da ću te ubiti, što bi i on učinio da je preživio. Pod njegovom rijetkom bradom razbojnikovo lice problijedje, posta prijavobijelo. Najzad je shvatio. Kako li se zapanjio nad samim sobom i svojim dosadašnjim neshvaćanjem! Sav se promijenio. Odjednom mu sinu pravo značenje Jimova stava, i spazi Jimove skrivene ruke. – Da, to me ne iznenađuje – progovori razbojnik. – U ovakvim trenucima ljudi strašno ogrube, postanu surovi, međusobno se grizu. Ali, ja sam učinio sve što sam mogao da popravim stvar. I da je Skija ostao živ, drugačije bi na sve to gledao. Ja bih ga uvjerio da nije tako… Jime, ti si dovoljno pametan da i sam to vidiš, i dovoljno pošten da to i priznaš. – Dobro znam da bi ti zaista uvjerio Skiju. On ti je bio ludo vjeran… Ali, mene ni u što ne možeš uvjeriti. – A zašto, zaboga, kad ti dajem veći dio plijena – Zato što ja hoću djevojku! – zagrmi Jim. Od silna zaprepaštenja Hays osta kao ukopan. I onda u njemu stade cikati saznanje. – To!… To li si htio… cijelo vrijeme! – on se zagrcnu. – Da, Hayse, cijelo vrijeme – čvrsto odgovori Jim, motreći pljačkaševe oči u kojima više nije bilo blijedog sjaja, pomno pazeći da u njima na vrijeme otkrije misao i nakanu. No, premda mu je pogled bio uperen samo u oči, opazio je kako u Haysa svi mišići silovito drhte, polako se smiruju i najzad koče i napinju. Znači, pogodio je pravu žicu. Hank Hays voli onu ženu, onako kako on to zna i umije. U početku obična otmica, sa surovim i niskim ciljem, kasnije se pretvorila u Havsovo obožavanje zlatokose Herrickove sestre. Sve je to Jim pročitao u onim neobičnim rječitim očima – i u njemu je našao još više: da se pljačkaš zapravo borio poradi Helen, a ne zbog svoje družine i pljačkaške časti. Djevojka je u njemu raspalila paklensku baklju neutažive mržnje, hrabrost koju bi, tako reći, teško ugasila i sama smrt. I sad se sve to o magnovenju slilo u svjesnu odluku da djeluje i ubije! U trenutku kad je pljačkaš skočio, Jimov ga metak pogodi negdje u grudi. Silina olovna udarca ga obrnu. Iz njegova revolvera sunu plamen, prasnu šljunak pred Jimovim nogama. Strašna rana i bol od nje, svijest o neizbježnoj smrti, uz nadasve zvjersku ljubomoru i mržnju, pljačkašu dadoše natčovječansku snagu. Okrenuo se i poskočio u stranu takvom strelovitom brzinom da ga je Jimov drugi metak promašio. Havsov je revolver praskao, li je uz to poskakivao

i trzao se u skladu s grčevitim trzajima, njegova tijela. A kad je strašna mržnja svladala tjelesnu bol, te se cijev revolvera konačno uperila u Jima, treći Jimov metak uništi razbojnikovu nakanu, snagu i svijest. Havsovo se demonski iskrivljeno lice odrveni. Revolver, napeta kokota, pade i prasnu još jednom. Razbojnik se sruši na stijenu, mrtav, crte mu ostadoše iskrivljene u stravičnoj masci smrtne mržnje. – I tako – došao je kraj, duboko odahnu Jim. Ruka, u kojoj je stiskao revolver, bila je toliko mokra da je pomislio da iz nje teče krv. Ali, bio je to znoj. – Volio bih… da Skija zna uzdrhtalim usnama zamrmlja Jim. Gurnuo je Haysa sa stijene. Obrisao je lice, zateturao nekoliko koraka i sjeo na kamen. Oslabio je od silne suzdržane napetosti što se na kraju izlila u njemu dotad nepoznatu bijesu. Izmoren, zadihan, sjedio je i snagom volje pokušavao srediti uskovitlane misli. Ono što je moralo doći, došlo je i prošlo. I svi su mrtvi! Izginuli su svi, i oini vjerni i oni nevjerni. A što sad? Da, djevojka! Mora bježati iz ove paklene rupe koju će uskoro opkoliti. Istoga trenutka mora tovariti stvari i krenuti – odjahati s njom. Srce mu se nadulo. Krv je u njemu uzavrela, u njezinoj je vrelini izgarala hladna, grozna odvratnost zbog obavljena čina. Da spasi tu ženu, tu zlatokosu, modrooku božicu prekrasne bijele puti, da s njom bude samo jedan dan, jedan sat – Jim Wall bi platio istu cijenu što ju je platio pljačkaš. – Jime!… Oh. Jime! – dopre krik iz dubine usjekline. – Helen… sve je gotovo – doviknu joj on muklo. Glava joj se pomoli iz dubine. – Jesu li otišli? – šapnula je. – Jesu … otišli su … i izginuli. – Ja sam vas gledala… Je li on mrtav? – Jest – bukne iz Jimovih stisnutih grudi. – Oh! pomozite mi da izađem. On potrča da joj pomogne. Ispentrala se iz rupe, pala na koljena i čvrsto se stisnula uz Jima. Onda pade pred njega. Jimove ruke potražiše njezine, uzeše ih. Ali, ona mu je svejednako željeznim stiskom stezala koljena. – Dižite se – naredi on oštro i pokuša je podići, ali je ona bila teža od mrtva tereta. – Neka vas Bog blagoslovi!… Neka vas Bog blagoslovi! – kriknula je. Glas joj bio mukao, čudan, ali je u njemu i sad bilo osebujne punoće i milozvučnosti. – Ne želim čuti tako što – odvrati on zapanjeno. Opustila je stisak i podigla glavu, te se zagledala u njega. On je zurio u njezine oči u kojima nije bilo suza već samo neizmjerne zahvalnosti. – Jime! Vi ste me spasili – šapnu ona. – Ne… još nisam – izmuca on. – Moramo požuriti odavde. Sveudilj se držeći za njega, ona ustade. – Oprostite mi. Mislim samo na sebe. Razgovarat ćemo drugi put. I sama sam morala shvatiti da želite odmah otići odavde… Recite mi samo što trebam raditi. Slušat ću vas. Jim ustukne korak i strese se. – Ne, dajte mi da mislim – on će zaneseno. – Da, da, moramo otići odavde… Obucite svoje jahaće odijelo. Spakujte tu haljinu što je sad nosite i sve što ste ponijeli sobom. Nemojte se mnogo žuriti. Zasad smo sigurni. I nemojte se puno ogledati. Moram pokopati Haysa i ostale. – Zar mislite da ću klonuti pred takvim prizorom? – Ako sam bila kadra gledati kako ste ubili onu hulju… kadra sam pomoći vam da ga pokopate. – Niste mi potrebni – s mukom odvrati Jim i okrenu se od nje. U njemu su se sukobljavala čuvstva i misli. Kakva li je to žena? Obratila se Bogu da ga blagoslavi! U njemu ne gleda drugo doli spasioca. I što je još nesnošljivije, i slađe i uzbudljivije, svojevoljno se stisla uz njega! Kao pomaman ushodao se amo-tamo, pretražio je mrtve bandite, njihov je novac i dragocjenosti nabacao na gomilu, te ih je, neprekidno psujući, odvukao do ruba jaruge i svalio ih u nju. Haysa

je zgrabio za kosu i znažno ga gurnuo nogom – u grob gdje će počivati pokraj ostalih siledžija koji su ipak bili bolji ljudi od njega. Dovaljao je stijenje i svalio u jarugu. Najzad je u jarugu gurnuo lavinu pijeska i šljunka, čitavu jednu naslagu s ruba vododerine. Bio je mokar kao pas koji je upravo izašao iz vode. I gorio je kao u ognjici. Ali, uz to je osjećao da ga trese studen. No, kretanje mu je pomoglo da se smiri, premda nije posve došao k sebi. Sav je novac ubacio u svoje bisage. Onda je spremio sve svoje metke. Negdje bi ga, razmišljao je, opet mogli napasti. Zatim je odabrao namirnice, kojima je napunio dva zavežljaja, a teretu je dodao i nešto kuhinjskog posuđa. Jadni Srećko Jack! Više neće zviždati! Najzad je spremio i svoja tri ćebeta i ceradu. Odabrao je dva najmirnija konja i na njih bacio ćebad i samare. Odveo ih je do otvora usjekline, gdje je na njih natovario zavežljaje. U kakvu je stanju bio, najbolje se vidjelo po tome što je sad konje natovario neobično brzo i spretno, iako je u tom poslu oduvijek bio slab. Sad mu je još preostalo da osedla Doru i sivalja kojeg je jahala Helen. Odjednom se sjeti Skije. Da je bio sam, ili da je na Heleninu mjestu bio kakav muškarac, pa čak i kakav beskoristan slabić, on bi potražio tog neobičnog ali privrženog razbojnika, kako bi i njega pokopao. Ali, ne može ostaviti djevojku samu. Stajao je tako neko vrijeme i trsio se da se sjeti svega što valja uraditi, te mu padne na pamet vreća zobi što ju je Hays ponio sa Star-ranča. Nađe je još upola punu i zaveza na manje natovarena konja. Kako mu pogled pade na pušku, u njemu se stadoše namatati nove misli. Utakao je pušku u korice na sedlu. Po toplom kamenju i zemlji padale su rijetke, krupne kapi kiše. Oluja se kretala prema sjeverozapadu i preko kanjona prevlačila svoju zavjesu. Rep te zavjese brisat će preko pljačkaškog gnijezda i kanjon niže njega bit će neprelažljiv. Nakon kraćeg razmišljanja, Jim odluči krenuti prema jugu gdje je sijalo sunce, na plavom nebu jedrili su srebrni oblaci, a maglica je zastirala pustoš. Požurio je natrag k djevojci. – Jeste li spremni? – on joj doviknu. – Čekam vas – ona odvrati i namah izađe. Jahaće odijelo isticalo je njezine lijepe obline. Kosu je svezala. Lice joj bijaše zasjenjeno sombrerom kojeg se on odmah sjetio. – Gdje su vam veo i kaput? – upita Jim sjetivši se njezina izgleda onog nezaboravnog dana. – On ih je bacio u vatru – prigušenim glasom ona odvrati. – Navucito ovo. Pružio joj je jednu kabanicu, kojom se ona cijela omota, te joj se kabanica vukla po tlu. – U ovome me nema. – Na nas će se spustiti oluja. Ovo je razdoblje kiša. Morate se što bolje zaštititi. Okrenula se sivalju i pojahala. No, gotovo pade sa sedla jer joj je zasmetala dugačka kabanica. Jim to na vrijeme opazi i brzo priskoči te je pridrža, a potom hitrim prstima skrati predugo stremenje. – Kako ste jaki! Gledala sam vas kad ste kao kakav div valjali ono golemo stijenje. Ali, Jimu nije bilo do ćaskanja i brbljarija. Misli su mu ponovo munjevito letjele, ali kolikogod su ludo srljale jedna za drugom, nisu mogle prigušiti njegovu radost. Ona je spašena. Prošlo je beskonačno iščekivanje. Sad ona ovisu o njemu! I kaže mu da je jak! Nasmijao bi se da bi sve pucalo. Ta, njoj za volju dizao bi cijele planine! Gacao bi morem krvi. U njega je umiljelo novo i neodređeno čuvstvo, omamilo ga i opčaralo osjećanjem svojine. Njegove ruke, maločas tako hitre i vješte, sad stadoše nespretno baratati oko kolana što ga je valjalo pritegnuti. Bilo je to zato što nije mogao izbjeći da je ne dodirne. – Gdje god ima dovoljno mjesta, jašite kraj mene. A kad nema, onda tik iza mene – uputi je on. Privezao je vodice dvaju tovarnih konja za njihov tovar i potjerao ih. Onda je skočio na Doru – prvi put nakon tolikih tjedana. Konj se prope, ali se odmah umiri pod željeznom rukom i čvrstom petom.

Helen se kao očarana okrenula, ali je Jim mrko gledao samo naprijed. – Uništio bih ovaj kanjon kad bih imao takvu moć. Pođimo – reče on. Tjerajući pred sobom tovarne konje, izjahali su iz kotlinice. Kiša je pljuštala krupnim i teškim kapima, pod kojima je zamirisala prašina. Staza je vodila preko humaka. Na šljunčanom tlo u usponu, s kamenitim humrima među kojima su ležale zelene udolice, činilo se kao da se proteže u beskonačnu zabit. Jim se ogledao za pogodnim mjestom gdje bi prenoćili. Najposlije, kad je sumrak opasao daleke jaruge te kao da se prikradao njima, Jim stiže u jednu dolinicu u kojoj je rasla rijetka trava, gdje su osušeni cedrovi, nalik sablastima, svjedočili o nestašici vode, i gdje je, na zapadnoj strani, jedno udubljenje pod stijenom pružalo dobar zaklon. Pred udubljenjem sjaha i reče djevojci da će tu logorovati. Umjesto odgovora, ona se samo prigušeno zagrcnula, s mukom se ispentrala iz sedla i pala Jimu ravno na ruke. Jim Wall se čudio što istog trenutka nije pritisnuo Helen na svoje grudi. Krv mu je planula poput prerijskog požara pognata vjetrom. Ali, njezin sitan osmijeh, njezino povjerenje u njegovu snagu i njezino prepuštanje njegovu stisku, nagnaše ga da se obuzda. Spustio ju je na tlo i postavio je da sjedi. – Možete li stajati? – upita je on. – Nisam sigurna. Noge uopće ne osjećam. – Onda malo morate hodati. Ona to i pokuša, ali kad je pustila njegovu ruku, odmah se vidjelo da je dokraja iscrpljena. Jim joj pomože da se smjesti u udubljenju, posadi je tako da se leđima i glavom naslanjala na stijenu. – Duh mi hoće, ali mi tijelo popušta – ona reče. – Prekrasno ste izdržali. Bilo je to naporno jahanje, pogotovo nakon onako strašna dana – odvrati on. – Mislim da nisam bio dovoljno obazriv prema vama… Odmorite se dok ja rastovarim. Onda ću vam začas napraviti udoban ležaj. Jim je poletno obavljao logorske poslove, u kretanju i radu našao je lijek za smirenje svoga uzbuđenja. Za četvrt sata rastovario je konje, sputao ih i nahranio, naložio vatru i pristavio vodu da kuha. Bio je ponio tri čuturice i jednu mješinu vode. Sad je razmišljao kako će olujne kiše dobro doći kanjonima, ali će im otežati putovanje. Kad krene preko Paklenog kanjona, ne želi ništa riskirati. Usred tih misli sjeti se kako je Hays jednom pričao o prekrasnoj plodnjoj dolini negdje daleko uz rijeku, dolini što su je nekoć obrađivali mormoni a sad je napuštena. Bude li imao sreće, naći će on tu dolinu. Odnio je pod udubljenje ćebad koju odmota i presloži, potom prostre ceradu, pa je napola preklopi da je može podići u slučaju da kiša stane udarati u zaklon. To mu se, po svoj prilici, i sprema, jer se tutanj sve više primiče, a udubljenje nije baš toliko duboko. Kiša će ga mimoići jedino ako naiđe sa gornje strane. Vatra je bacala crvenkasto svjetlo pod udubljenje i Jim odjednom spazi da ga djevojka cijelo vrijeme motri širokim, potamnjelim, neprirodno sjajnim očima. Ono varavo svjetlo nije dokraja otkrivalo patnje što sujse minulih tjedana ucrtale na njezinu licu. Na torti je licu sad počivala neopisiva ljepota. – Hoćete li sad biti u stanju malo se prošetati? – upita on. – A morat ćete i jesti i napiti se vode, inače se nikad nećemo izvući. – Pokušat ću. Pomože joj da ustane i da se izvuče iz glomazne i nespretne kabanice. Nekoliko je koraka pošla uz njegovu pomoć, potom je uspjela sama produžiti. – Krasno! Vi ste puna srčanosti, Helen. A sad, šećite se gore-dolje dok ja pripremim večeru. – Jesmo li ovdje sigurni? – Tko to zna? Mislim da jesmo… nadam se. Ovo je pustoš, zabit. Naši su neprijatelji krenuli drugim putem. Ne brinite, više je njih strah od nas, nego nas od njih. Samo, Morlev je pobjegao, a s njim barem još jedan njegov bandit. Ostala su dvojica bili Heesemanovi ljudi. Oni znaju da je

Havsova družina gotovo uništena, pa će se vratiti s novim ljudima, da je istrijebe do posljednjeg čovjeka. Znaju da se Hays na sreću izvukao … i da ste se vi izvukli. – Morlev?… Odnekud se sjećam tog imena, ali ne znam s čim da ga povezem. Možda mi ga je spomenuo Hays. Znate, znao mi je on pričati kojekakve priče o ljubavi… o onome što je on nazivao ljubavlju, te o mržnji, osveti, smrti… Bi li se i taj Morley htio domoći mene radi novaca? – Helen, i Hays je s takvom nakanom začeo svoj plan, htio vas je oteti i ucijeniti vašeg brata, ali u ovom su divljem kraju sve sami samotni i progonjeni ljudi, te su oni nalik bijesnim psima – tumorno odgovori Jim. Nije dizao oči sa svoga posla, dok je ona šetala pokraj njega lakim i sporim korakom. Kiša je prestala padati, vodene su kapi cvrčale na žeravici i na željeznoj crepulji pod kojom je Jim grijao biskvite. Držao je da uz biskvit, meso te šalicu tople kave i konzervirano voće neće slabo večerati. Od vremena do vremena, osjećao je kako djevojka prolazi u njegovoj blizini, ali se ni jednom ne ogleda za njom. Ma gdje logorovali ili ma kakva im opasnost prijetila, uvijek joj mora omogućiti da se malo prošeta. Samo će je upozoriti da pazi da predaleko ne odluta, neka ima na umu da je i ona bjegunac, a ne samo on. Najzad je ustao da je pozove i uto opazi da ona sjedi u njegovoj blizini i promatra kako on radi. Na njegovo nezadovoljstvo i brigu, pojela je veoma malo. Doduše, pokušala je, ali nije mogla. No, ispila je kavu. – Već odavno nisam jela ovoliko – reče ona. – Možda bih imala bolji tek da nisam toliko uzbuđena. – Doći ćete vi na svoje – odvrati on pažljivo. – No, spavanje vam je potrebnije od hrane. – Spavanje! On, i ne sjećam se kad sam zaspala kako treba! Ali, sad je drugo. Jim je netremice zurio u plamen logorske vatre. Blijede žeravice opalne boje šuštjele su pod udarcima kišnih kapi. Ne smije zaboraviti sakupiti suhih drva i preko noći ih držati pod zaklonom, a mora pripaziti i da mu konji ne zalutaju. – Jime, ne mogu skinuti čizme – reče ona. – Molim vas, pomognite mi. – Najbolje će biti da spavate u njima, i ja ću u svojima. – Ali, noge me strašno bole. Bojim se da su mi otekle. Kako je sjedila na ležaju, podiže jednu nogu i Jim joj skide čizmu. Nije išlo glatko. Drugu je, međutim, skinuo daleko lakše. – Čarape su vam pune rupa – primijeti on. – Imate li druge? – Imam još jedne… Bole me noge. Gore mi. Ah, kakav bi užitak predstavljalo jedno kupanje! Za cijelo ovo vrijeme jedva sam se uspjela nekoliko puta okupati. Hays bi mi donio tople vode, ali se onda šuljao negdje u blizini kako bi me promatrao. Morala sam čekati da se udalji, a dotle bi se voda ohladila. – Molim vas, ne spominjite Haysa – oštrijim tonom dobaci Jim. – Oprostite, ali on me je poput more progonio i danju i noću – izmrmlja ona poradi objašnjenja, iznenađena njegovom naglom oporošću. – Pogledajte ima li plikova na nogama – reče on. – Ja ću vam ih isprati hladnom i posoljenom vodom. – Hladnom vodom? Pa da cijelu noć umjesto nogu imam dva komada leda? – Grijem vam kamen. Umotat ću ga u vreću i od njega će vam biti toplije. Donio je posudu s vodom i kleknuo pred Helen. U tom je trenutku na njoj bio izgled po kojem se nikad ne bi povjerovale da je preturila tolike tjedne grozne strave. – Još nikad nisam imala priliku da mi jedan džentlmen pere noge – reče ona s iskricom humora što ga uznemireni Jim, dakako, ne uoči. – Bez ustručavanja, Helen. Ispružite noge … Draga moja djevojko, ta s moje strane ovo je puka uslužnost!.Nemojte misliti da mi je naročito stalo do ovakva posla.

– Nekako ste se promijenili, niste više onaj sa Star-ranča – odvrati mu ona zamišljeno. – U redu, hvala vam lijepo. I tim riječima ispruži svoje malene noge. Ni trenutka ne kasneći, Jim joj zagnjuri noge u hladnu, posoljenu vodu, na što ona tiho kriknu. Ukoliko je u njega nedostajalo nježnosti, on je to nadoknađivao spretnošću. Da bi joj osušio noge, morao je uzeti svoju maramu jer je njen ručnik bio među stvarima. Zatim ih je protrljao sve dok joj se nisu zacrvenjele. Za to vrijeme nije baš vrištala, ali su se iz njezina grla otkidali glasovi koji nisu bili daleko od vriska. – Sad navucite čarape i spavajte u odjeći – reče on. – Mislite li da bih mogla učiniti nešto drugo, gospodine Wall?… Recite mi, jeste li ikad bili oženjeni? – Zaboga, nisam! – žurno odgovori Jim. – A jeste li imali djevojku? Jim obori glavu. – Ne baš pravu… ne baš takvu koja bi bila vrijedna spomena pred vama… Davno, davno, prije nego sam postao lopov … – Glupost! Niste vi nikakav lopov. To sani vas. upitala jer ste oko mojih nogu baratali tako … tako ravnodušno, da kažem. Ukoliko se dobro sjećam, nekad sam imala lijepe noge. A vi kao da to niste ni primijetili. Oh, kakvim se djetinjarijama bavim! Što ćete, Jime, moram govoriti pa što bilo. Kao da mi .se jezik razvezao! – Govorite koliko god vas je volja, ali večeras više nemojte. Sutra nam predstoji težak dan … Sačekajte, nemojte još leći. Najprije vam moram namjesiti kamen. Nogom je izbacio okrugli kamen s vatre, omotao ga vrećom i položio ga pod njezinu ćebad. – Sad ga nogom gurnite niže. – Ooooh! Ispružila se sporim, blaženim pokretom i navukla ćebad do ispod brade. Oči joj bijahu nalik modrim jezerima s nedokučivim dubinama čuvstava i misli. – Spavajte – on će, zureći u nju, svjestan da ta riječ nija ona prava koju bi on želio izgovoriti. – Ne mogu vam se zakleti da smo na sigurnu, niti da ću vas živu izvesti odavde. Ali, ako nas zaskoče te nam nema spasa, ubit ću vas prije nego oni ubiju mene. – U svakom slučaju vi ste moj spasilac. Tamo nisam imala nikakve nade. Više se nisam mogla ni moliti. Ali, večeras mogu i hoću. Bog me nije zaboravio. Reklo bi se da je gotovo odmah zaspala. Njezine bijele ruke stiskale su rub deke, a vatra je bacala odsjaj na njezino lice. Od svoje šesnaeste godine, Jim Wall je najveći dio života proveo na otvorenu, oko logorskih vatara. Ali, nije pamtio noć koja bi bila nalik ovoj. Nije mogao shvatiti kakav mu se to teret navalio na srce. Njegovo se raspoloženje promijeni u tren oka. Otišao je obići konje i ustanovio je da se nisu mnogo udaljili od logora, te da imaju dovoljno trave. Kiša je sad neprestance padala, ali nije bila gusta. Na nebu nigdje ni zvijezde. Daleko u pustoši, preko horizonta su na mahove bljeskale munje i osvjetljavale crne, sablasne stijene i duge, ravne, kosine. Na jugu je još tutnjao grom. Oluja će vjerojatno tek sutra prestati. Mjesto na kojem se našao, Jimu se učinilo samotnijim i od samog pljačkaškog gnijezda, jer je tamo, u gnijezdu, šuškalo lišće i žuborila voda, a ovdje nije bilo nikakva zvuka, čak je i kiša bešumno padala. Jim sakupi nešto suhog drveća koje spremi pod zaklon. Potom razmota deke koje je ponio za se. Pripadale su Skiji. Jim se sjeti nemilosrdnog malog revolveraša lavovskog srca, koji je izašao pred protivnika da bi spasio svoje drugare jer je osjećao da je jedini koji tako što može napraviti. Sad leži negdje na golom kamenu, ukočen i hladan, kiša mu pljušti po licu. Takvi su bili nazori kojih se Skija držao u odnosu prema muškarcima, pa ni u odnosu prema ženama nije mogao biti drugačiji. Ne mareći što po njemu lije kiša, Jim se šetkao tamo-amo. Nabacio je na vatru još jedan panj i nešto suha granja. Plamen liznu kroz granje i razagna sjene, te kao da stvori oreol oko bijela lica

usnule djevojke. Zapravo, bio je to odsjaj njezine zlatne kose. Jim joj se tiho primače na korakdva i zagleda se u nju. Spavala je dubokim snom, kakvim spava novorođenčad. Tko zna zašto, u duhu mu je iskrslo majčino lice. Iskrslo je iz magle što je zastrla tolike minule i daleke godine – onakvo kakvo je bilo u trenutku njezine smrt. Onda se on, kao bjegunac i odmetnik od zakona, izvrgnuo opasnosti da bude uhvaćen samo da bi je još jednom mogao vidjeti. Lice njegove majke bilo je tužno i sumorno. .. a sad, eto, gleda u lice usnule djevojke koja je bez pomoći, posvema prepuštena njemu na milost i nemilost, koja svu nađu polaže u njega kao što bi je položila u rođenog brata. Tako je Jim, ne ležući, satima koračao gore-dolje. Stražarskom stazom što ju je odabrao, između vatre i zaspale djevojke, koračao je od sjenke do sjenke, ne mareći za kišu, nemilosrdan prema sebi gotovo u istoj mjeri u kojoj bi bio prema mogućim noćnim razbojnicima. Kad je nakon toga ipak zaspao, spavao je samo jednim okom. Ustao je pred zoru i smotao ćebad. Zrak je bio rezak i hladan, vjetar je Jimu tjerao sitnu kišu u lice. Bilo je još prerano da pripremi doručak i premračno da potraži konje. Stoga je opet koračao istom stražarskom stazom. Činilo mu se da je proteklo vrijeme bilo mnogo duže od obične noći. Da bi se izvukli iz vrleti, trebat će im dva dana putovanja, bez ikakva zadržavanja, s tim da prevale po šezdeset milja dnevno. A hoće li to djevojka izdržati? Ne, morao se odlučiti – ili riskirati da uništi djevojku, ili biti prisiljen ostati u vrleti dok ne prođe kišno razdoblje. Odlučio se odmah. Posustane li ona, nosit će je na rukama, inače ako ovdje dočekaju poplave, zlo im se piše. Kad navale kiše i bujice, sva će se ova oblast, osim stijena, pretvoriti u pravu močvaru. A kako mu se čini, kiše će se izliti silnom snagom. Zora je cikala, ispred litice su sivjele sjenke. Čim je bilo dovoljno svjetlo, Jim pogleda u Helen. Ležala je u dlaku u istom položaju kao sinoć kad je usnula, pa ni šake nije rastvorila. Njezino lice na tamnu ćebetu nalik je bijeloj mrlji. Mogla bi biti i mrtva! Strese se kao od strašna uboda. Sagnuo se i osluhnuo, te mu laknu očuvši njezino tiho disanje. Onda se naglo uspravi, osjetio je kako se u njemu bude ranija čuvstva. Zar će se danomice morati nositi s njima? Požurio je – da nađe konje. Svukud samo vlaga i sivilo, sivi oblaci nad sivim i turobnim ravnima i humcima. Konji su se udaljili i on se uplaši. No, pri dnevnom svjetlu lako će ih naći. No, bilo mu je mrsko ostaviti Helen samu, ma koliko opasnost bila mala. Sreća je htjela te nabasa na sva četiri konja koja su pasla u susjednoj dolinici. Skinuo im je konopce kojima su bili sputani, te ih otjera natrag u logor, što mu nije bilo teško izvesti jer su se konji prethodno bili najeli zobi. I sad je svakom konju dao zobi, a potom je osedlao tovarne konje. Sedlanje jahaćih konja ostavio je za kasnije. Dok je spremao doručak, razdanilo se. Kiša je prestala. Na sivom nebeskom baldahinu ukazala se poneka poderotina, ali nigdje nebeskog modrila. Zrak kao da je bio nabijen olujom. Jim nađe tanak i ravan kamen, na nj položi djevojčin doručak te ga odnese do nje. Onda je stade buditi. No, ona se na njegov prvi poziv ne probudi. Stoga ju je morao stresti. Nato joj se rasklope oči. Pred njihovim ljubičastim dolinama Jim ustuknu. Probudila se i mislila da se nalazi na istom mjestu na kojem je bila do jučer. Ali potom, kad je on klekao pdred nje, njezin se pogled preobrazi. Jim uoči taj preobražaj, koji ga pogodi gore od njezina prvog pogleda. Nema mu spasa! Pogodila su ga najčudnija osjećanja i on njima ne može ovladati. – Teško ste se probudili – reče on. – Donio sam vam doručak i jake kave. To nekako morate progutati. – Čula sam vas kako me zovete. Osjetila sam i vašu ruku. A mislila sam… Nije dovršila misao već se uspravi na ležaju i sjede. – Pojest ću to što ste mi donijeli, makar imalo okus piljevine. Jim se udalji i ode doručkovati, a potom spremi biskvit i meso što će ih pojesti tokom jahanja preko dana. – Jeste li mi ukrali čizme, gospodine Pljačkašu? – doviknu mu ona. On ih žurno dohvati s mjesta pokraj vatre gdje ih je bio stavio da se suše. – Gori sam ja pljačkaš nego što vi mislite – odgovori joj.

– Osušili ste ih. Hvala vam… Samo vi igrajte tu svoju čudnu ulogu, Jime Walle, ali ja znam što znam… Oh, sva sam se ukočila, sve me boli! Oh, moje kosti! Ali, ili ću izdržati ili krepati. Navukla je čizme, ispuzala iz zaklona, uspravila se i polako i s naporom protegnula, te zatražila malo tople vode. Jim joj donese vodu i omot s njezinim stvarima. Sad se Jim brzim i metodičnim pokretima bacio na tovarenje. Uz to je bio i zanesen i zamišljen. Najzad je sve bilo natovareno, osim njezina omota, po koji ona pođe. On ju je gledao kako se vraća sporim korakom. Šešir joj je zasjenio lice. – Jutros sam bila bolja – reče ona prišavši mu. – Da vidimo možete li uzjahati – reče on i privede joj sivalja. – Pošto uzjašete, navucite kabanicu. Uzjahala je bez pomoći. Jim joj pomogne da navuče dugačku kabanicu čije joj skute udjene u čizme. – Pred nama je težak dan – on reče. – Ali, krećemo suhi, i ukoliko baš ne padnete u blato, više se nećete smočiti. Držite se koliko god duže možete. Ako bude potrebno, vezat ću vas za sedlo. Po svaku cijenu moramo izaći iz vrleti. Onda priveza njezin omot za svoje sedlo, navuče na se Skijinu kišnu kabanicu, potjera tovarne konje – i krenuše. Krajolik pred njima nije se razlikovao od onoga što su ga napustili: humci od škriljaca u raspadanju, hrptovi pod šljunkom i žbunjem, među njima jaruge, ravni i dolinice – sve se to prema zapadu uvećavalo, a prema istoku grubjelo i najposlije pretvaralo u tamnocrvenu, nepravilno ispruganu vrlet. Jim je birao put što je bolje mogao, naoko se nije držao određenog pravca već je vijugao lakšim terenom, ali nije gubio smjer prema sjeveru. U jednom trenutku opazi da jedan od tovarnih konja ili osjeća vodu ili pak zna put, odnosno pravac. Jim se odmah uhvati za tu mogućnost. Pustio je konja da ide kuda ga volja, i stade ga slijediti, a Helen je išla za njim. Pošto je još u početku vidio da se Helen za sada dobro drži, Jima je sad manje morila briga. Zasad ona neće usporavati putovanje. Počela je padati kiša, ali Jim nije štedio djevojku. Morali su putovati brzo, koliko god su tovarni konji mogli; preko gruba terena išli su hodom, a kasom gdje god im se pružala prilika. Jim je mogao vidjeti samo pola milje ispred sebe. U oblak što se nadvio nad cijelim krajem zarivali su se nejasni humci. Jimu se učini da sad skreće prema zapadu, ali to još uvijek nije mogao zasigurno ustvrditi. Kiša je padala cijelo jutro, prestajala je samo na mahove. Opet se rascijepala gusta, tmurna masa oblaka, kroz razdore se probilo svjetlo. Jednom se, daleko naprijed, čak ukazao i komadić plava neba, i s njega sunce pozlati jedan veoma visok, strm brijeg čudnovata vrha. Bio je to izvanredan prizor, i Jim se divio toj slici i zaključi da je to brijeg što ga je gledao s visoke padine ispod Henry-planine, stotinu i više milja prema jugu. Ubrzo nakon ovoga opet se skupiše crni oblaci, zagrmi i zablista, i oluja se spusti na njih. Žednim se konjima ukazala prilika da se napoje. Sa stijena je voda potocima tekla, te je Jim napunio čuturice ne silazeći s konja. Nedugo za tim, u svakoj se jaruzi i vododerini stvorila blatna bujica. Tovarni konj na čelu znao je što radi i zaslužio je Jimovo divljenje. Sad je Jim po terenu mogao sa sigurnošću tvrditi da je ranije tuda prošao. Kiša oslabi, ali bujice ojačaše. Najzad su bjegunci došli do bujice što je bila narasla kao prava rijeka, pred njom ustukne čelni tovarni konj. Doro, međutim, nije osjećao straha. Bujica je jurila širinom od oko pedeset jarda, jaruga je očito bila plitka, voda je valjala i nosila kamenje. Posvuda unaokolo bila je prava pustoš. Jim nigdje nije mogao vidjeti prikladan zaklon, pa ni žbuna ni trave. I tako je potjerao Doru. Krupan konj lako je prešao, voda mu je dopirala do slabina. Onda se Jim s njim vrati, pa povede tovarne konje preko gaza. Pametne životinje prođoše prijeko. Za vrijeme prelaza, umalo se utopio konj s težim tovarom. Ipak, sretno se osovio na noge i prestravljeno njišteći, bacio se na obalu bućkajući i prskajući vodom na sve strane. Zatim se Jim vrati po Helen.

– Ja ću vas ponijeti, a vi samo dobro držite uzde svoga konja – reče Jim kad je dojahao kraj sivalja. – Izvadite noge iz stremenja i priđite bliže. Podiže je s konja i stavi je preda se te je lijevom rukom zagrli. – Evo vaših uzda. Dobro ih držite… Naprijed Doro, ribo moja stara. Pod dvostrukim teretom hrabri se konj spotakao, ali je u posljednjem trenutku ipak izbio na suprotnu obalu. Iza njih se nadula bujica, kao kakvim valom. Jim spusti Helen na tlo. – Pogledajte! – uskliknu Jim. – Vidite li kako bujica raste? Da smo se sad našli negdje na sredini, ne bismo mogli preći preko. Čujete li kako tamo niže voda buci, očito se tamo spušta u neko ždrijelo… Kažem vam, sreća je uz nas. – Bog i sreća su s nama – ispravi ga ona. – Bojite li se? – upita Jim. – Ni najmanje., Pod sretnijim okolnostima, ovo bi bila prekrasna avantura… Moram se malko razmrdati. Noge ni ne osjećam, kao da ih nemam. I strašno me boli u slabinama. – Sjajno se držite. Prešli smo dvadesetak milja. Ali, ne dopada mi se izgled onoga što je ispred nas. Cijelo se vrijeme penjemo. Mislim da je to huk Podmuklog đavola. – Taj daleki, mukli tutanj?… Da smo pošli putem koji je on… kojim smo onda došli, sad bismo sigurno bili izgubljeni. Sto mislite, jesu li se prebacili oni koji su pobjegli? – Ne bih rekao. Ili su odsječeni na kakvoj uzvišici, ili su se vratili. U tom slučaju, mogli bi naići na naše tragove. – A bi li nas onda slijedili? – Ne znam. Ne bi nas brzo stigli, ali svejedno, ne smijemo gubiti vrijeme. – Izvući ćemo se, ja to osjećam. Molim vas, pomognite mi da siđem s konja. Kad su se ponovo našli na putu, Jim joj dade jedan biskvit i komadić mesa. – Jedite. Brzo će se na nas spustiti nova kiša. I doista se spusti – bio je to strašan pljusak od kojeg se nisu vidjeli predmeti na svega nekoliko koraka. No, tovarni konj na čelu ni tu nije otkazao. Više nije bilo sumnje, očito je ranije prošao tim putem. Jim je opazio tragove stare staze i to ga ohrabri. Staza nekamo mora voditi. Prođe oluja, za sobom ostavi kišicu. Sa stijena se rušila voda u slapovima, a ravni su se pretvorile u jezera. Međutim, u vododerinama još je uvijek bilo plitko. Za kasna popodneva razrijediše se gomile oblaka na zapadu. Mrke su brežuljke okupali tamno crvenilo i grimiz. Izjahali su iz oblasti niskih, šljunčanih brežuljaka što su im sprečavali pogled, i ušli u dugu, zelenu, vijugavu dolinu iz čijeg je kraja do njih dopirao mukao tutanj. Tamo se valjala rijeka, dakako to je mogla biti samo rijeka Podmukli đavo. Uskomešala se i zapjenila među strmim zemljanim obalama. Dok ju je Jim gledao, prolomi se šuplji prasak, i u rijeku se sruši cio jedan podriveni komad obale. Tragovi staze vodili su podnožjem brežuljaka. Dolina je odavala dojam prijetećih vratnica što vode u još opasniji i suroviji kraj. – Više… ne mogu – jedva izmuca Helen. – Nosit ću vas. Što mi niste ranije rekli? – predbaci joj Jim. Na njezinim je uzdama napravio uzao, pa je omču prebacio preko unkaša njezina sedla. Onda je podiže s konja i uze je preda se. Pošto ju je smjestio što je udobnije mogao, obujmio ju je lijevom rukom. – Kreni, sivalju – pogna on njezina konja. I tako je Jim jahao dalje, svjestan kako njezina klonulost, jezovitost pustoši i prijetnje nove oluje podrivaju čak i njegov čelični duh. Možda sad ide pravo u stupicu, možda će ga paklenska rijeka odvesti u dubok i uzak kanjon ili će ga navesti na naslagu živa pijeska – u bilo kojem slučaju neće moći naprijed. Dobro, a kamo da pođe bude li se morao vratiti? Za leđima mu je neprijatelj, pljačkaško gnijezdo u svakom slučaju otpada – u njemu više ne može tražiti zaklon.

Ali, podržavalo ga je povjerenje u njuh tovarnog konja koji je išao na čelu. I išli su tako dalje, a kiša im je tukla U lice. On okrenu Helen na bok, da joj kiša radije) bije u leđa. Pri tom joj nešto i reče, ali od nje ne dobi odgovora. Dok su prebrodili i tu oluju, prešli su nekoliko milja, te su se primicali izlazu iz doline. Zdesna su se pružale crvene litice i beskonačne padine drobnog kamena spremna da se svakog trenutka surva usovom. Najzad se podnožje te kamenite padine svelo na usku traku zemlje čija je vanjska ivica bila kao nožem odsječena i ispod koje je ležala ravan što ju je nabujala rijeka sada stanjila na širinu od svega stotinjak jarda. Tovarni je konj na čelu gazio dalje, ničim se nije dao smesti, ali se Jim uznemirio kad se našao ispod ogromne strmine. Međutim, s toga je mjesta rijeka skretala lijevo od klisure. Do mraka je malo nedostajalo. Sumrak je ubrzala nova, zlokobno crna oluja. Skrenuše za ugao strmine, te se nađoše na višoj i užoj zaravni, kojom je vodila stara staza. Jim ne bi nikad pošao tim putem da nije bilo konja na čelu. Jim je dobro razaznavao kad je konju svejedno kuda ide ili pak kad luta. Čelni konj, međutim, zasigurno ide znanim putem prema nekom nepoznatom mjestu. Konj zađe za nov ugao, sad je put bio jedva deset stopa širok, teren je bio mokar i klizak, s padine je voda tekla potocima a kamenje se valjalo. Siguran u prednjaka, drugi tovarni konj pođe za njim. – Stani, Doro – viknu Jim i zaustavi konja da sačeka sivalja. – Ovdje mi se ne dopada. Ne gledajte, Helen. Kako mu nije odgovorila, on se prignu k njoj i zagleda joj se u lice. Spava! Za vrijeme ove avanture imao je niz prilika da se koječemu isčudi. Kako bi se tek sad morao začuditi sebi i svojoj reakciji pri pogledu na djevojku? Jer od toga pogleda osjeti kako ga prožima jarosna snaga koja ne dozvoljava nikakvo oklijevanje. – Naprijed, sivalju – dobaci on konju koji je išao za njim, a Doru će: – Samo mirno, stari moj. Pazi dobro, nek ti korak bude siguran. Staza se pred njim sužavala – osam, pa šest stopa, pa i manje! S ruba se odronjavao materijal. Ali, tovarni su konji odmicali dalje. Do Jimovih ušiju dopre čudnovat zvuk. Pa to se negdje voda valja! Nije smio dići pogleda sa staze, ali je znao da ga naprijed čeka nešto strašno. Slijeva, malne ispod njegovih nogu, zjapio je ponor kojih pedesetak stopa dubok, a u njegovu podnožju prostirala se muljevita ravan. Odjednom se Jim nađe na još užem mjestu. Tu je bilo jedva pet stopa širine. Ivica se nedavno odronila. I sad se odronjavala. Usprkos sve jačem muklom zvuku naprijed, Jim i osjeti i ocu kako se za njim odronjava materijal. Doro je kročio polako ali pouzdano. U jednom trenu Jim osjeti kako mu se konj kliže. Ispod njegove lijeve stražnje noge odronilo se tlo. Konj posrnu, ali se frkćući bacio naprijed i zagrabi na širi teren. Jimu je srce bilo poskočilo u grlo. Jezik mu se zalijepio za nepce. Za sobom začu topot kopita, pa mukao štropot kao da se nešto ruši. Osvrnu se i spazi sivalja kako skače s jednog bloka staze što se počeo naginjati u ponor. Trenutak kasnije, komad staze u dužini od šest stopa usovom skliznu u dubinu. – Za dlaku izmakosmo! – muklo uzviknu Jim i pogleda naprijed da vidi s čim će se sad suočiti. Upravo ispred njega, iz duboka, kamenita ždrijela raspucanih stijena iskakala – je bujica crvene boje. A tutanj, što ga je ranije natjerao na krzmanje, dolazio je od druge, također crvene vode što se niz vodopad rušila s visoke litice. Posvukud se crvena voda slijevala sa stijena. Niz strminu rušilo se kamenje, padalo pred Jima, odskakalo sa staze i nestajalo u ponoru. Nizbrdo su se valjale naslage pijeska, kao nošene plimom. Bio je to poprečan kanjon, zloćudno dijete opakog Podmuklog đavola. Ispriječio se Jimu na putu. Na trideset stopa iznad Jima, na najširem dijelu zaravni, stajali su tovarni konji. Jim se prisili pogledati što je ostalo za njim. Onuda više nikad neće proći živa duša. Kiša je slabila, te je Jim mogao bolje zagledati gdje se obreo i što je pred njim.

Iz njegova zaprepaštenja prene ga djevojka koja mu se pomače u naručju. Potjerao je konja do bloka litice što se odnekud odozgo bio srušio, te se sad pod određenim uglom ukosio nad stazom. Predstavljao je dobar zaklon, samo što je postojala opasnost da ga kakav nov usov odnese, jer je tu bilo ne samo stijenje već i zemlje i šljunka, te se katastrofa lako mogla dogoditi. Pod taj zaklon Jim pažljivo spusti Helen, pošto je zajedno s njom sjahao s konja. – Gdje smo to? Kakav je to strašan zvuk – upita ona glasom što je jedva dopirao do njega. – Oluja nam ne da dalje… Čekajte da vam skinem kabanicu, sva je mokra. – Je li nam ovdje kraj? On ne odgovori. Kabanicu je presložio i smotao, te je podstavio djevojci pod glavu. Ona nije bila u stanju ni sjesti bez njegove pomoći. On je ipak pokušavao izbjeći njezin pogled, ali mu to posvema ne pođe za rukom. Onda je ustao, skinuo sedlo sa svoga konja i bacio ga pod zaklon. Potom je poveo konja k mjestu gdje su stali tovarni konji i sivalj. Štropot kamenja, škripa šljunka, huk valova u bujici dolje i tutanj vodopada stvarali su zaglušnu buku. Potraje li kiša, ovo će ždrijelo postati pravi pakao, prema kojem će se svaki dio puta što su ga prešli činiti rajski lijepim. Ali, Jim nije gubio vrijeme da se ogleda unaokolo. Po svom nagonu, konji su stali na jedinom sigurnom mjestu na opasnoj stazi, na njezinu najširem dijelu, gdje se bilo srušilo nekoliko ogromnih stijena. Bili su umorni, ali ne i prestravljeni. Jim skide zavežljaje s tovarnih konja, ali ostavi samare. Bez oklijevanja dade konjima svu preostalu zob. Zatim spremi zavežljaje u zaklon ispod stijena i pusti konje slobodne da se sami brinu o sebi. Tek se sad stade ogledati i proučavati mjesto na kojem se nalazi. U ždrijelo je ušao sumrak obojen zlokobnim crvenilom. Najveća je širina ždrijela bila otprilike stotinjak jarda, suprotna je stijena bila niska, sastojala se od crvene zemlje po kojoj su se osule kamenite slazine i slabo ukopani blokovi kamena. Sa stijene su krivudali i vrludali bezbrojni potočići. Na oko stotinu i pedeset jarda dalje, ždrijelo se krivilo ulijevo. Tamo je voda izbijala iz naprsline visoko na litici, iskakala snažnim mlazom i tutnjem na stijene padala dolje. No, najveću je strahotu oku predstavljala gigantska strmina lijevo, koju je Jim sad prvi put osmotrio kako treba. Bila je strahovito visoka, krševita, a greben joj se nije mogao vidjeti. S nje su se slijevali potoci u bujicu što se dalje probijala negdje izvan Jimova pogleda, ali je on čuo huk s toga mjesta. Strmina je bila zapravo opasna i podmukla kao da je od živa pijeska. Posvukud se po njoj nešto kretalo, bilo voda, šljunak, blato ili kamenje svih veličina. Uska zaravan na kojoj se našao Jim stvorila se sigurno od naslaga kamena i zemlje što su se usovom i slazinama rušile s te strmine tko zna koliko dugo, za vrijeme minulih oluja. Najveća je širina zaravni bila oko pedeset, a dužina joj bila nekoliko stotina stopa. Na svom gornjem kraju spuštala se blagim padom do dna ždrijela kojim je negda očitcr tekla staza. Ždrijelo je pak izbijalo u dolinu Podmuklog đavola, odakle je dolazila takva rika da je nadjačala svu zaglušnu buku oko Jima. Iznad te paklenske stupice natmurilo se nebo, odsijevalo je istim crvenilom koje je vladalo na zemlji, i prijetilo je novom olujom. Crni su se oblaci kovitlali nad ždrijelom, reklo bi se da su polegli nad samim rubom grebena. Iz njih su izbijale krivudave munje. Ukoliko je i tutnjalo, Jim to nije mogao čuti, buka oko njega bivala je sve jača. – Ako se oluja provali nad ulazom u ovo ždrijelo, nema nam spasa, mrko i bespomoćno zaključi Jim. Zar je izdržao sve napore prošlih tjedana, zar se onako odlučno borio protiv napadača i samoga Haysa, zar je i djevojku spasio – samo zato da se ona utopi, ili da je smrvi stijena, ili proguta i zatrpa usov? Kakva je korist od njegove upornosti, borbe, dosadašnjeg uspjeha? Sami su se elementi urotili protiv njega. Crno raspoložen, malodušan pred onim što ga čeka, požurio je natrag pod stijenu gdje je ležala djevojka. Strepio je pred onim što će doći… pred mrakom. .. pred nepoznatim. Ni sam nije znao pred čim sve strepi, ali je jednoga bio svjestan: vrijeme što će proteći odsad pa do smrti (ili možda spasa?) bit će neopisivo strašno, Skinuo je sa sebe kabanicu i presložio je po dužini. Njemu su samo noge bile mokre. Kako je upuzao bliže djevojci, ona se pokrenu i nešto reče. Učinilo mu se da je upitala je li on tu. Ništa

ne reče, samo pomisli kako je mnoge sumorne noći proveo u bdjenju ili iščekivanju, dobro zna što to znači, i to ga sad opet čeka. Odabrao je najzgodnije mjesto, na koje položi kabanicu i preko nje prebaci jednu suhu podsedlicu. Onda je bliže privukao sedlo. Djevojci je noge prebacio preko sedla, a pokrio ju je suhom podsedlicom. Naslonio se leđima na stijenu i prigrlio djevojku, tako da je njezina glava počivala na njegovu ramenu. Skinuo joj je sombrero s glave. Učinio je sve to ne samo zato što je osjećao da je mora držati u naručju dok očekuju dolazak onog neminovnog užasa. U tmici koja se brzo zgušnjavala, Jim je gledao djevojčine velike oči što su se crnjele poput rupa na bijeloj površini. Usne joj se pomakoše. – Ne čujem vas – odgovori on i naže joj se bliže. – Bojite se? – Da, bojim se. – Zbog mene? – Ta svakako ne zbog sebe. – Sto se zapravo dogodilo s nama? – Išao sam jednom starom stazom. Ovaj je kraj meni nov. I tako smo se našli na ovom strašnom mjestu i ne možemo van. Ne možemo ni naprijed ni natrag. Čujete bujicu, usove, kamenje?. .. A pored svega toga, sprema se nova oluja. – Bojite se da nam nije preostalo mnogo nade? – Mogućnosti su nam jedna prema tisuću. Trenutak je šutjela, potom podiže glavu da bi je on bolje čuo. Njemu se učini da mu je ona blagom rukom dotakla rame. – Za sebe se ne bojim… ali me strah zbog vas… Odvažni, divni čovječe! Kad ste se tako borili za mene… znači da me uistinu volite. Na Star-ranču nisam vjerovala u tako nešto… Neka vas Bog blagoslovi. Učinili ste sve što ste mogli. Molit ću se… za vas… posljednjim dahom… Odjednom se pod njima zatrese zemlja, svu ostalu buku na trenutak nadjača strašan tutanj. Ili je usov ili se otkinula stijena! No, to je i očekivao. Zurio je u tmicu i razmišljao o djevojčinim riječima. U nje nema straha od predstojeće smrti. Nazvala ga je odvažnim i divnim čovjekom. Kao da mu je plamen liznuo u samo srce. A on bi svoj život nazvao kukavičkim i nečasnim. Promjenu čuvstava u njemu izazvale su baš te riječi Helen Herrick – izazvale su strasno gnušanje nad prošlošću, mržnju prema svemu što ga je izjednačavalo s pljačkašem koji ih je oteo. Ta zna se da je voli; premda on nije mnogo razmišljao o tome. U njegovim je sirovim mislima ljubav dosad bila puka žudnja, potreba za ženom, bez obzira na njezino srce i duh. No, ona nije mislila tako… već je i Boga prizivala da ga blagoslovi…i ona će se moliti za njega svojim posljednjim dahom. Nekakav tvrd stisak stegnu Jimove grudi. Nestade mu daha. U njegovom duhu zavlada užasna zbrka. Neka se taj njezin posljednji dah spoji s njegovim posljednjim dahom, neka ih udavi razorna bujica iji neka ih prignječe tone kamenja i zemlje… Umrijeti za nju neće biti teško, toj se pogibelji već izlagao, ali će biti predivno umrijeti s njom u naručju. Sto mu znači život da bi ga morao sačuvati?… Bio je ništavilo, propalica, lutalica, pljačkaš, ubojica! Ima li smisla da se sad moli da bude spašen, da i dalje bude gruba i podla ništarija? Ne zaboga! On to ne može… neće! I tako, dok je ona bespomoćno i s povjerenjem ležala na njegovim rukama, njegova čudovišna prošlost zagrmjela je silnije od oluje i bujice. Opustio je svoje ukočeno tijelo naslonjeno na stijenu. Činilo mu se kao da je iz njega iščupana nekakva čarolija, ili zloduh i bačen u noćnu tmicu. Živio je razuzdanim i divljim životom, te se u tom trenutku činilo da se ta obi jest združila s ostalim elementima, da iz njega istjeraju njegov grijeh, da promijene ono malo što mu je ostalo od života, da bi u kajanju mogao osjećati, shvatiti i vapiti. Bog što ga je ona prizvala i priroda što ju je on poznavao, udružili su se da ga unište. Pred prvim je mogao samo drhtati kao pred nepoznatim hicem, priznatim tek sad kad je prekasno. Ali s prirodom je živio i sad je s dobrodošlicom očekivao njezin bijes. Grom puče i zaguši sve ostale zvuke, crven bijes munje osvijetli stravično crno nebo i jezivo ždrijelo. Činilo se kao da su se

nebesa rastvorila i na zemlju se spusti takav potop te nikakva zvuka ne bijaše osim neprekidne mlatnje kiše. Jim Wall snažnije zagrli Helen i pritisnu je jače na grudi. Osjećao je toplinu njezina tijela. Ali, ona je bila ili u nesvijesti ili pak u takvu duboku snu da se nije probudila. A sad – neka se i same zvijezde sruše na njih! Dva izgubljena ljudska bića, neobjašnjivo dognana u pustoš gdje im vatra, voda i zemlja pripremaju grob! U njemu je još uvijek vladao užas potaknut priznanjem što ga je Helen odala njegovu junaštvu i njegovoj ljubavi, ali je taj užas već blijedio pred prkosom kojim je Jim dočekao kataklizmu. Nevrijeme i oluja, što su se danima pripremali, sad su doživljavali svoj vrhunac. Gore, na ravni, namjernik bi se gadno proveo, no to bi bilo pravo veselje prema ovome ovdje, u ždrijelu. Jim nije ni očekivao da će preživjeti takav orkan. Nakon nekog vremena, kiša je počela malaksati. Međutim, onda je vodopad ojačao do užasnog praska. Jedno je vrijeme tako praskalo, dok se s grebena spuštalo tisuću potoka i sve se to stapalo u grmljavinu što je zaglušila Jima. Preko stijene, pod kojom su bili sakriveni, spustila se prava bujica. Znajući da će bujica u dnu ždrijela porasti, Jim se svakog trena spremao da u kritičnom trenutku, kad voda dopre do njega, uzme Helen i s njom pođe naviše, makar se tamo sreo u usovima i slazinama, da se bori do kobnog kraja. Ali, usprkos svemu što se tokom noćnih sati dogodilo, voda ne nabuja. Bujica, što je skakala preko njihova, kamena, prestala je, te je Jim opet ugledao crno ždrijelo. Čuo je kako se spuštaju usovi, kotrljaju kameni blokovi, bijesno huči brzac u dnu ždrijela, i kako se tanji grmljavina vodopada. I kao u kakvu snu, došao je i trenutak kad su se svi zvuči promijenili, umanjili, stali blijedjeti, naravno, osim osebujne huke bujice u ždrijelu. I Jim je stao osluškivati tu huku. Čulo se kako neko vrijeme teku nabujale i brze vode, onda bi se taj huk odjednom izmetnuo u bijesno vrtloženje. Najzad je Jim došao do zaključka da voda nosi mnogo pijeska koji se gomila, te se preko njega stvaraju valovi što se bijesno propinju i preskakuju. Dugo je tako osluškivao zvukove koji su postupno slabili i bivali sve rjeđi. Potoci nestadoše, više ne bijaše ni usova ni valjanja kamenja, vodopad više nije grmio već bučao muklom bukom, pa najposlije prešao u tiho pljuštanje. Priroda je u tu oluju unijela sav svoj bijes, a ipak je padina na izgled ostala cijela sa svojim bjeguncima – dvama atomima mesa i duha. Jimu se učini da je spazio zvijezde u praznini gdje se u tmici stala ukazivati nekakva sivina. Zar je blizu zora? Jesu li spašeni? Zubor potoka u ždrijelu gubi se u dalekom, muklom huku Podmuklog đavola. Sjedio je tako Jim, zurio u avetinjske oblike na njemu suprotnoj stijeni i vezao misli kakve još nikad nisu našle mjesta u njegovu duhu. Nebo je doista sivjelo, u ždrijelu su se počeli razabirati oblici i sad je to mjesto, gdje je još maločas vladala paklenska grmljavina i spoj groznog treska, bilo tiho kao na groblju. Konačno se Jim uvjerio da se dogodilo čudo – bližila se zora. Nježno je naslonio Helen na sedlo. Ona je svejedno spavala. Pod njim su klecale ukočene noge, silna mu je bol trgala svaki mišić i kost. Na sivom je svjetlu mogao razabrati predmete oko sebe. Doduše, nije mogao vidjeti početak ždrijela, mjesto gdje se bio stvorio vodopad od vode što se rušila s grebena, ali je muk što je sad vladao dovoljno rječito kazivao da se onda radilo samo o posljedici oluje, te je sad, zajedno s nevremenom, nestalo i vodopada. U dnu ždrijela vijugao se tijek fina pijeska, od vode nije bilo ni traga. Konji su mirno i strpljivo stajali na svom mjestu, osim Dore koji je naokolo njušio da bi našao makar vlat trave, ali trave nije bilo ni za lijek. Velika se strmina činila neizmijenjenom, a ipak je na njoj bilo promjena. Kao da se svojim mukom pokoravala budućem, konačnom uništenju. Rađanje sunca zateklo je Jima Walla kako se penje kamenitom kosinom mnogo milja dalje od pozornice njegova noćna bdjenja. Opet je išao za tovarnim konjem.

Nebo se plavilo, sunce je vedro i toplo sjalo, ponegdje je na tren ozlatilo neobičan vrh purpurnog brijega što ga je Jim od jutros već dvaput ugledao. Sad je bio bliži, njegovo krševito tjeme dizalo se visoko iznad vrhova okolnih žutih i smeđih brežuljaka. Pred Jimom je na sedlu ležala Helen, bila je budna, ali odveć klonula da bi mogla i riječ izustiti ili se pomaknuti. Naslanjala mu se na mišicu i gledala u njega. Tuda je negda bila staza, vidjelo se po nabijenom šljunku. Kad se Jim našao navrh strmine, pred njim puče divna i čarobna slika. – Modra dolina! uskliknu on. Ispod njega ležala je uzana, krivudava dolina što se od bezbrojnih topola i vrba zelenjela poput smaragda. A u daljini, pod jarkim suncem, od nje se odbijao modar odbljes. Njom je zmijugao Podmukli đavo, nalik jarkožutoj vrpci. Rijeka je bila u punom povodnju. S mjesta gdje je završavala dolina, koje Jim nije mogao vidjeti, čulo se bijesno mumljanje pomahnitalih voda. – Modra dolina!… Helen, izašli smo iz vrleti!… Spašeni smo! Ovdje žive mormoni. Razumjela ga je, jer se osmjehnula, ali je bila toliko klonula i slaba da je nije bilo briga za sebe, već se radovala zbog njega. Međutim, Jim nigdje ne opazi znakove života, nigdje ne ugleda dim. Samo je u jedno bio siguran – da je to Modra dolina. Duga je bila kojih petnaestak milja, te on pomisli da se zbog lakšeg navodnjavanja farme možda nalaze na njezinu drugom kraju. Kako li je mormonima uspijevalo koristiti tako mahnitu i surovu rijeku? Zapanjujuća je ljepota te zabitne doline zadivila Jima. Bila je nalik dragom kamenu, duguljastoj, krivudavoj kombinaciji smaragda i ametista, u okviru jaspisa i porfira od golih brežuljaka, te raznobojna mozaika prebrežja što se prostiralo slijeva, i zlatastih stubaca trošnih stijena i zemljanih duna boje rđe. Svukud posvemašnja golet, isprugana tisućama brazda što ih je izdubila erozija. Nad tom je slikom dominirao purpurni brijeg na zapadu, toliko je bio veličanstven u svojoj samostalnosti i čudnim oblicima da je bacao u zasjenak žutu visoravan što se nadnijela nad dolinu. Jim je pognao za čelnim tovarnim konjem koji ga odvede nizdol u ljepljivo blato. Osim golemih topola, u dolini je bilo najrazličitijeg raslinja. Među zelenilom žarko su se žut jeli suncokreti. Dolina je obilovala vrbama, udikovinom, travom i krašuljcima zvjezđastih glavica. Kal je bio dubok, konji su iz njega svakim korakom vadili kopita oblijepljena blatom. Polovicom dana Jim rjrođe pokraj nekih pustih brvnara. Bilo ih je s jedne i s druge strane rijeke. Nisu bile nove, ali ni jako stare. Zar je Modra dolina napuštena? Jim se nije mogao pomiriti s takvom pretpostavkom. Ali, srce mu klonu kad je spazio zapuštenu crkvu s koje su prozori zurili poput praznih očnih duplji. Heleni je nužno potreban odmor, treba joj njege i hrane, a namirnice su pri kraju. Sat kasnije, prošao je. mimo jedne brvnare građene od debala i kamena. Kraj nje je bilo sklonište ugrađeno u padinu. Tu su nekad živjeli ljudi, ali su odavna otišli. Naokolo su ležale stare čizme i dječje cipelice, ostaci jednih kola, slomljena lopata i polupan stroj za šivanje – nijemi, sumorni svjedoci da je tu nekad živjela neka obitelj. Iščeznu i posljednja Jimova nada. Do kraja doline još je bilo daleko, ali je nastanjena zona očito Jimu ostala za leđima. Odmicalo je popodne, konji su išli te išli, ali sve sporije, osvajao ih je umor do iscrpljenja. Helen je bila nalik mrtvu tijelu. Posvemašnje očajanje već je savladalo Jima, kadi se iza jednog zavoja između padine i topola iznenada nađe pred prostranim pašnjakom na čijem se kraju, medu stablima, ugnijezdila dugačka brvnara. I – između topolinih grana lijepo se dizala i uvis vijugala perjanica dima! Iza tog bajnog prizora digao se i nad njim se nadnio prupurni brijeg, koji je Jimu bio značajnijim od ma kakva putokaza. Konji se iz blata izvukoše na viši teren. Jim je jahao pravo prema brvnari. Za života se još nije toliko radovao mirisu dima, pogledu na vrt i psećem lavežu. Njegovo je hitro oko spazilo čovjeka koji izađe na pristrešak s puškom u ruci, vidjelo se da je iznutra pratio njihovo kretanje.

Jim stade pred vrtnim vratnicama. U vrtu je raslo cvijeće, oko brvnare isplele su se puzavice – dokazi o prisustvu ženske ruke. U pristrešku je opazio i ležaj. – Zdravo! – doviknu Jim, pošto se oprezno spustio s konja, objema rukama držeći Helen. – Zdravo i tebi! – odvrati čovjek. Po njegovu izgledu ne bi se reklo da je neprijateljski raspoložen, samo je, naravno, bio znatiželjan. Jim nogom iz ležaja izbaci zasun na vratnicama, a stanovnik Modre doline nasloni pušku na zid i nešto doviknu u kuću. Jim žurno priđe i pope se na pristrešak, te položi Helen na onaj ležaj. Bila je toliko iscrpljena da nije mogla govoriti, ali mu se nasmiješila. Njezino je teško stanje bilo očigledno. Onda se Jim uspravi i zagleda u domaćina. Jimu je bilo svejedno je li se našao pred prijateljem ili neprijateljem, bilo kako bilo, on će se postarati da Helen ovdje dobije potrebnu hranu i njegu. Jim se uzdao u svoje umješno ophođenje s ljudima. Njegov brz pogled, još nikad toliko oštar i prodoran, pade na krupna sredovječna čovjeka, tipičnog pionira mormona, bradata lica i mirnih crta. Čim je pogledao u te modre, blago znatiželjne oči, Jim je znao da taj čovjek, tko bio da bio, nema pojma o otmici Herrickove sestre. – Zdravo, strance! – reče domaćin. – Zovem se Wall – polako odvrati Jim, razmišljajući o onom što će reći. – A ja sam Tasker. Otkud idete? – Iz Duranga… Ovo mi je… žena… zalutali smo. Ona je posustala… slaba je… strah me za nju. – Da, vidi se da je u slabom stanju. Ali, Gospod je milostiv. Ako je samo izmorena, doći će k sebi. – Gdje smo to? – U Modroj dolini. – A gdje leži Modra dolina? – Šezdeset milja od Torreva. – Torrev? Nikad čuo. – To je mormonsko naselje, prijatelju. Da, ja sam se smjestio ovdje, ali ću ubrzo kidnuti. Jalov je posao boriti se s Podmuklim đavolom. Prije pet godina ovdje je obitavalo osamdeset duša. Duga je priča o Modroj dolini, prijatelju… – Bit će mi drago da je čujem – prekinu ga Jim. – Hoćete li mi pomoći? Mogu vam platiti, imam novaca. – Da ste dobrodošli, prijatelju. Novac zadržite za se. Ja i moja ženska čeljad ništa ne tražimo, a rado ćemo pružiti pomoć čovjeku u nevolji. – Hvala vam – muklo će Jim. – Hoćete li dozvati svoje da mi se pobrinu za… ženu? Nemirnim je i zabrinutim pogledom Helen zurila u Jima. – je li sve u redu? – oglasila se slabašno. – Jest, ukoliko vam je dovoljno što ste naišli na prijatelje i pomoć – ljubazno odvrati mormon, potom priđe vratima i vikne: – Mary, jahač nije sam, i.žena je s njim. Zalutali su u vrleti,.a ona, je iscrpljena. Trebaju ostaci kod nas. Te noći, pošto je mormon uvjerio Jima da je Helen samo iscrpljena i kad jel ona to potvrdila jedniin sjetnim osmješkom, Jim pođe na počinak pod topole, te se iz toga sna ni ne pomače punih sedamnaest sati. Kad se probudio, činilo rnu se da se svijet oko njega izmijenio. Podmukli đavo više nije bučao. Sunce na smiraju ozarilo je tjeme purpurna brijega sjajem što se činio nadzemaljskim. Jim obeća sebi da će se jednog dana popeti negdje visoko, otkud će dobro moći zagledati tog stražara što je njega tako dobro vodio. Taj mu brijeg znači i više od toga, a što, to nije znao reći, kaoA što nije znao objasniti što je bilo ono što ga je obuzelo usred bijesa i praska oluje. Ali, znao je da se osjeća gotovo kao da je sa sebe skinuo strašne okove, kao da se otarasio prošlosti. Za večerom, mormon pognu glavu i izmoli:

– Gospode, blagoslovi ovo jelo i pilo naše. Blagoslovi ovoga stranca koji se našao pod našim krovom. Iscijeli ženu njegovu i daj im da svojim putem krenu u slavu Tvoju. Amen. Te je večeri Jim čuo tužnu priču o Modroj dolini i o kratkotrajnoj borbi s Podmuklim đavolom. Začudo, stokokradice i pljačkaši redovito su široko zaobilazili ovo mjesto. Odnosno, bolje reći, koji god stranac je prošao kroz Modru dolinu, a takvih je bik samo prvih dana, nije za sobom ostavio ružnu uspomenu. Mormon, po prirodi ljubazan, a silom prilika navikao na samotnički život, bio je veoma razgovorljiv. Kad je krenuo na spavanje, Jim je znao i u kakvu se kraju nalazi i kako će izaći iz njega. Drugog dana, premda užasno blijeda i izmoždena, Helen sjede na ležaju, vidjelo se da dolazi k sebi i da će se brzo oporaviti. Nijemim je pogledom motrila Jima i nije skidala očiju s njega. Te su oči njega progonile dok se šetao duž rijeke, pod topolama gdje su suncokreti svojim lišćem slijedili sunce, progonile su ga i noću dok je promatrao zvijezde. Ni jednog trenutka nije se mnogo udaljavao od brvnare. Nije se popeo nigdje visoko, kako je sebi obećao, da bi za vječita vremena upamtio obličje velikog purpurnog brijega. Mormon je brijeg nazvao Ugljenarom, jer je pod njim kopao ugljen. Upravo je ugljen brijegu đavao čudnovatu tamnu boju. Na brdu nije bilo ni travke, a kamoli žbuna. Tu nije moglo biti života, brijeg su izbjegavali čak i orlovi. Slijedećeg jutra, dok su žene bile na radu u polju, a Tasker bio negdje za svojim poslom, Jim priđe Heleni na pristrešku. Sjedila je u grubo izrađenoj stolici za ljuljanje, obzirom na kratko vrijeme, bila se divno oporavila. Njezina kosa, sad ponovo dovedena u red, gorjela je žutim sjajem. – Jutros prekrasno izgledate – reče joj on. – Moramo početi misliti na odlazak iz ovog rajskog odmorišta. – Oh, ja sam spremna – žustro odvrati ona. – Ne smijemo prenagliti. Možda krenemo sutra. Ako nas bude poslužila sreća, za tri dana ćete se naći na Star-ranču. A ja … Njegovo očito neraspoloženje, u kojem je zašutio, zaguši njezinu živu radost. – Nećete se valjda vratiti svom… starom životu? – ona ga brzo upita. – Neću, zaboga! To jedino vama dugujem, Helen. Sad će meni biti moguće čak i da budem sretan. Ali, dosta o meni… Vi se sjajno oporavljate. Kako ste sad lijepi… Ovaj, htio sam vam reći da smo još uvijek u divljini Utaha, usred njegovih tajni, njegovih nepoznanica. I kraj njegova Podmuklog đavola!… Naše sam jahaće konje dao Taskeru za njegova laka kola. Odvest ću vas do ceste kojom prolazi poštanska kočija, pa ćete se brzo naći u Grand Junctionu. Ušutio je. Ona smače ruke s lica, ukazaše se njezine oči, krupne, zastrte suzama kroz koje je zračilo nešto od čega se on hitro udalji. – Čekajte! Molim vas, čekajte! – doviknu ona za njim, dok je on krupnim koracima grabio prema vratnicama. Ali, on se ne vrati. Možda ga ona sažaljeva, ali on ne želi gledati njezino sažaljenje. I ovaj put on krenu na strminu da ispuni obećanje što ga je dao sebi. Dugačak je put prešao dok se prebacio preko duboke jaruge što se usjekla u ravnini doline. Uzvišica, koju je gledao s ranca i na koju se zaputio, bila je mnogo dalja i viša nego što je mislio. A onda, ono što se izdaleka činilo vrhom strmeni, zapravo je bio samo greben, nad kojim se nastavljala druga strmina što se penjala do kamenitog sljemena. Najzad, usopljen, mokar od znoja, vruć, dok mu je srce burno tuklo i dah mu hripavo zviždao, on se nađe na sljemenu. Stao je kao ukopan, opčaran. Divlja vrlet Podmuklog đavola, tajnoviti kanjonski kraj, bezgranične strmeni ljubičaste boje, đivotna Henry-planina crnih padina i bijelih vrhova – ni usporediti se nisu mogli s prizorom što se prostro pred Jimovim pogledom. Daleko, na jednoj ravni, dizao se brijeg koji ga je onako silno privukao iz daljine: Ali, on je dosad gledao samo njegovo tjeme. Posve sam, dizao se nalik piramidi i pružao je zapanjujuću sliku. Jim je u vrleti proveo mnoge dane u šutnji i samoći i sad je u tom brijegu prepoznao vrh što ga je onda s čežnjom gledao, prepoznao je najudaljeniju i najvišu točku koju je mogao ugledati dok je bio zatočenik pljačkaškog gnijezda. Ona je njemu bila oličenje ne samo slobode,

već i nedokučivog. U svojim je mislima i sanjarijama, kojima se mogao prepustiti tek tu i tamo, dok je gradio svoje smrtonosne i krvave planove, od ovoga brijega sebi stvorio cilj. I sad je u tom brijegu našao ne samo prekrasan prizor u kojem će uživati, nego i .simboliku nečega što je on savladao. Ispod vrha na kojem je stajao Jim, miljama se prostirala ravan kojom je u sredini dominirao brijeg, pravo čudo prirode. Bila je to gola ravan, obrubljena beskonačnim krugom stijena boje rđe. U dugim se miljama prostirala ta golet, zemljana i kamena, da bi se postupno stala uzdizati u podnožju čudnovatog brijega. Onda se to podnožje dizalo u hrptovima jarke šafranove boje, koja se poslije pretapala u plavo a zatim u ljubičasto, nad tim se dizale strmine u sve tamnijim sjenama, s bezbrojem malenih pukotina i jaružica, do veličanstvene purpurne crne litipe na s,an– om tjemenu. Ruka što je stvorila tu divotnu, samotnu i veličajnu građevinu što se razmeće svojom starošćii od milijuna godina, bila bi tužna da zna da će se, zbog erozije, građevina jednom poleći na okolnu ravan. Ta ruka, pripadala ona prirodi ili Svemogućem svejedno, stvorila je i njega, Jima, donijela ga jer na svijet koji ga nije dočekao dobrodošlicom, vodila ga je stranputicama mladosti, stazama koje su načičkane zlom, i dovela ga do zrelosti u kojoj je doživio moralni preobrat i pobjedu nad sobom. I sad, ovaj brijeg – što ga gleda čini mu se utjelovljenjem njegova bića, onakva kakva ga on shvaća. I sudbina će im biti slična. Ali ne – nekakvim je „nedokučivim, ali i posve sigurnim putem, znao da se on uzdigao iznad te stijene, uzdigao se životom, živim srcem, duhom i dušom i voljom, i da time predstavlja mnogo više od nje. Uzdigao se iz ponora, našao je ljubav kakvu svak. ne spoznaje, makar bio i bolji od njega. Te iste noći, kasno, za mjesečine, pošto su dobri Taskerovi već zaspali snom pravednika, Jim ocu kako ga djevojka zove. Brzo i bešumno otrča do Helenina ležaja. – Niste se vratili – šapnu ona. – Ne mogu spavati… Nešto… vam želim reći. Sjeo je kraj njezina uzglavlja, uzeo joj ruku i zagledao se u njezino bijelo lice, u tajnovite oči što su se sjajile na ponoćnom svjetlu. – Je li vam Jim Wall pravo .ime? – nešto smireni je, upita ona. – Nije. Ako baš želite, jednog ću vam dana reći kako se zapravo zovem. – Jeste li slobodan? – Slobodan? Sto mislite pod time? Da,.. svakako, slobodan sam. – Pred ovim dobrim ljudima predstavili ste me kao svoju suprugu. – Držao sam da je fako najbolje. Bit će manje znatiželjni. – Nisam se ja uvrijedila. Shvatila sam… Hoću da se sa mnom vratite na Star-ranč. – Zar tražite… tako nešto! – uskliknu on u nevjerici. – Da, tražim. – Ali, bit ćete savršeno sigurni! Naći će se netko da vas odvede od Grand Junctiona do ranca, – Možda. Samo što se ja više nikad neću osjećati sigurnom u Utahu… ukoliko vi ne budete kraj mene. Doživjela sam i prevelik šok. Pretpostavljam da bi neka vaša žena sa Zapada izdržala ovakvu avanturu. Ali, meni je to bio prvi takav surov doživljaj. Bilo je to… malo previše. – Ja se ne mogu vratiti na Star-ranč – on će ozbiljno. – A zašto? Zato što ste… bili član pljačkaške bande? Jedan je moj predak bio pljačkaški poglavica. Nije baš ni tako nisko biti pljačkaš, naravno, ukoliko je čovjek ipak plemenit kao što ste vi. – Nije to razlog. – Pa onda, koji je? – Ako se udaljim od vas, naravno čim vas predam u sigurne ruke, mogu odjahati u miru, mogu poći u Arizonu, gdje bilo, gdje ću biti kauboj, i gdje ću uživati što sam vam bio na usluzi i što sam vas volio… i što sam kroz to raskrstio sa svojim dosadašnjim životom… Ali, kad bih se vratio na Star-ranč… gdje bih vas morao danomice gledati… gdje bih… – Gdje biste morali jahati sa mnom – dometnu ona blago.

– Da, gdje bih morao jahati s vama – nastavi on muklo. – Bilo bi to ono što ste nazvali surovim doživljajem… malo previše. Bilo bi strašno previše. I ja sam samo čovjek. – Bojažljivo srce neće osvojiti lijepe dame – ona šapnu izvlačeći ruku iz njegove i odvraćajući lice. – Jime, da sam na vašem mjestu, ja bih se izložila takvu riziku. Zurio je u čisti profil, u njene zasjenjene oči, u kosu posrebrenu mjesečinom; a onda, potresen i nijem, pobježe od nje. Još prije zore Jim je uvjerio svoju oduševljenu i sujetnu svijest da je sreća što mu je Helen nagovijestila samo proizvod blagodarna ženskog srca. Ona još uvijek ne” zna što govori. Nije još posve došla k sebi. A on se time ne smije koristiti. Ali, da je ne bi više uznemirio, on će s njom odjahati do Star-ranča, pri tom će pomrib paziti da više nikad ne započne tako delikatan i besmislen razgovor, te pošto ona bude tamo na sigurnu i sve bude kako valja, on će usred noći odjahati, bez oproštaja. Poslije sunčeva izlaska porazgovarao je s Taskerom i rekao mu kako se odlučio da odmah krene za Torrev, ukoliko se Helen dovoljno oporavila. – Mislim da će biti bolje da vas ispratim prepreko Capital Washa, pa možda i do Torreya – odvratio je mormon. Jimu je laknulo. Cio dan kroz kraj prepun lijepih prizora, u društvu mormona, valjda će mu pomoći da ostane pri svojoj odluci. Za doručkom i za vrijeme užurbanih priprema za polazak bio je siguran da Helen osjeća čudnovatu promjenu i suzđržljivost kod njega, te se nije usudio ukrstiti pogled s njezinim zamišljenim očima. I tako krenuše. U malim je kolima Helen sjedila pozadi, smjestili su je udobno, dok su Jim i Taskerbiti na prednjem sjedalu. Brijeg, po tasteru nazvan Ugljeriarom, cio je sat omađijao Jima svojim izgledom, a poslije toga, usprkos blizini, taj veličanstveni spomenik prirode zasigurno nije umanjio već je uvećao ljepotu kraja usred kojeg se našao. Mormon je bio razgovorljiv; pričao je priče 0 Modroj dolini; Capital Wash bio je zapravo preko jednog hrpta iz crvene stijene, put je išao jarugom kojom, je tekla blatna voda. Negdje pri kraju, ta se jaruga pretvorila u prekrasan kanjon. Tasker svrati kod jednog rančera mormona koji ih pozva da prenoće kod njega, te da sutradan izjutra krenu pravo za Grand Junction. Trebat će im pun dan puta, reče im. Jimprihvati poziv i savjet da uopće ne idu u Torrey već pravo u Grand Junction. Tako prenoćiše na tom rancu, a sutradan ujutru Tasker se oprosti od njih. – Hvala vam, gospodine Tasker – reče mu Helen. – Nikad neću zaboraviti vašu ljubaznost. I voljela bih otkuptii konje koje vam je Jim prodao. – Samo mi recite gdje da ih dovedem – odgovori mormon. – Na Star-ranč, sjeverno od Grand Junctiona. – Već sam čuo za to mjesto. Pa nadajte mi se jednog dana, premda mi se mnogo dopao vaš dorat. Krenuli su još prije nego je izašlo sunce. Zrak je bio čist i hladan, pravi jutarnji jesenski zrak u planini. – Helen, niste ga smjeli moliti da vam dovede konje – prijekorno će Jim. – Doznat će da sam lagao. – Lagao? O čemu? – Pa i ja sam mu rekao da ste mi žena! – Ah, to! – nasmije se Helen i odvrati lice koje joj se zarumenjelo. – To se može lako objasniti. .. ukoliko bude potrebno… Pogledajte! Sto je prekrasan ovaj kraj!… Ne, sigurno ga nikad neću napustiti! Nekako je Jim izdržao i to dugo putovanje, puno napetosti, straha i uzbuđenja. Stigli su u Grand Junction odmah po sumraku. Na sreću, uspio je uvesti Helen u malo prenoćište, a da je nitko nije prepoznao, potom opet izađe te umorne konje odvede u štalu i predade ih konjušaru.

Nije se usudio ulaziti u prodavaonice i krčme. Hays je ovdje imao potajne prijatelje. No, žudio je da dozna novosti sa Star-ranča. Na večeru je okasnio, jer se najprije obrijao i kupio novu košulju. Iznenadio se kad je našao Helen svu ozarenu. – Sto mislite, što je učinio Bernie? – Bernie! – uzvikne Jim. .– Da, Bernie, moj brat. Ispričala mi je ova dobra žena… Jim, bogatiji ste za deset tisuća dolara. – Bogatiji?… Ja? – Da, vi! Bernie je ponudio deset tisuća dolara onome tko me vrati živu i zdravu. – Ja ih neću uzeti – mrko će Jim. – Valjda ne mislite da ću ih ja uzeti! – odgovori ona. – Uostalom, to ne vrijedi ni polovicu, ni četvrtinu onoga što ste vi učinili. – Dobro znate da neću uzeti ni pare! – planu Jim. – Dobro, pa što onda hoćete, Jime? – ona ga upita, tonom poznatog, dražesnog i tajnovitog ženskog izazova. – Dobro, pustimo to zasad na stranu. Slušajte dalje. Bernie je prevrnuo i nebo i zemlju. Unajmio je svakog jahača do kojeg je mogao doći da bi tragao za mnom. Nadalje, iznašao je kome je Hays prodao stoku, te je prisilio te ljude da mu opet prodaju sva goveda po cijeni koju su oni platili. Zaprijetio im je da će ih tužiti sudu u Salt Lake Cityju. – Pa to su divne vijesti! Tako nešto moglo bi dokrajčiti krađu stoke, barem u velikim krdima. Jeste li čuli je li vam brat bio teško ranjen? – To mi nije rekla. Međutim, sigurno nije bio, jer inače ne bi došao ovdje, a bio je… Sto je, zar nećete večerati? Oh, noćas neću moći spavati … A što da kažem Bernieju? To je pitanje bilo Jimu škakljivo te on požuri da joj skrene pažnju na drugu temu i stade joj pričati o dugačkom putu što im predstoji – cijelih pedeset milja! – A sad vi ne jedete – prekori je on najposlije. – Lijepo se vi najedite i ležite što prije. Sutra polazimo prije zore. U svakom je trenutku toga putovanja od pedeset milja Jim doživio i radost i bol. Put mu se učinio kratkim, koliko god se onaj raniji do Grand Junctiona, činio dugim. Helen je bila naizmjenice vesela, tužna, zamišljena i razgovorljiva, ali se ne dotače pitanja od kojeg je Jim bio na mukama. Dogodilo se to kad su prelazili prijevoj što se spuštao prema Star-ranču, sunce je upravo silazilo k zapadu iz prekrasno obojenih oblaka što su se nadnijeli nad Visoravan divljeg konja i kanjonski vrlet Podmuklog đavola. Svu ljepotu i velebnost te scene Jim je najbolje shvatio po izvanrednoj šutnji svoje suputnice. I ona više ni riječi ne progovori sve do trenutka kad je Jim zaustavio kola ispred pristreška rančerske kuće. – Moj dom! – šapnula je kao da se nije više nadala da će ga ugledati. Na Jimov povik, Herrick izađe na pristrešak. – Tako mi Jupitera! Stigli ste! – reče on mirno i hladnokrvno, kao da se orio dvoje vraća s jednodnevnog posjeta gradu. – Da, Bernie, stigla sam… zahvaljujući ovom džentlmenu, mom pratiocu – odvrati Helen. Jim joj pomože da siđe s kola. Dotle su prema njima trčali neki kauboji, nešto su dovikivali ostalima što su se nalazili okolo. – Ja ću odvesti konje – žurno će Jim. – Vi čete olmrtra – odvrati Herrick te Stisne Jirnfa mišicu i zagleda mu se u oči ispitivačkim pogledom. Brat poljubi sestru, te je uvede u kuću držeći je oko struka. Dotle je Jim namjerno polako skupljao uprljane i izgužvane stvari, pa ih napokon; odnese u kuću. Zatekao je brata i sestru kako stoje zagrljeni i šute. Bilo mu je teško pogledati im u oči. – Jime, večerat ćete s nama – reče ona. –– Sad ću vas za neko vrijeme pustiti nasamo… Oh,f koliko žudim da se okupam i presvučeni! Pokupila je Svoje stvari i istrčala iz dnevne sobe.

– Jime Wall, Vražji kauboju! – usklikrie Herrick. – Đavo da vas nosi, kako biste vi rekli, da popijemo po jednu: Drhtavom rukom Herrick nali piće u čaše. Ispiše, pa rančer iznova napuni. – Helen nije stigla da mi kaže bogzna što – reče. – Hays ju je odveo radi otkupnine. Odveo ju je u nekakvu paklensku rupčagu. U nekakvo pljačkaško gnijezdo, kako, ona reče. I tamo ju je držao, i ona bi bila osramoćena da nije bilo vas. Banditi se pobiše između sebe dok su se kockali za moj novac. Onda ih je našla Heesemanova družina. Nastala je bitka. Na kraju ste vi ubili Haysa i doveli je natrag… To je sve što mi je ispričala. Ali, ja želim čuti opširnu priču o svemu. – Kod mene je sav vaš novac, tako reći do posljednje pare – odvrati Jim. Englez odmahnu rukom kao da je to posve nevažno, te opet ponuka Jima da potanko ispriča sva zbivanja. Kad je Jim zaključio svoje kazivanje, Herrick će muklo: – Da popijemo još jednu! Ne, još dvije! – Već sam vam jednom rekao da inače ne pijem. Ali neka, – pošto je ovo naročita zgoda… U vaše zdravlje, Herrick, i za sreću i lijepu budućnost vaše sestre u Utahu! Trenutak kasnije, veoma ozbiljnim tonom Herrick reče: – Helen mi je kazala da vas svakako zadržim na Star-ranču. Ta valjda nećete pobjeći zbog Haysova debakla! – Nemoguće mi je ostati – kratko će Jim. – U svakom slučaju, hvala na ponudi. – Ja bih vam dao ranč na upravljanje… dao bih vam određeni postotak… Što bilo bih… – Molim vas, nemojte me dovoditi u neprijatnu situaciju. Ne mogu ostati… Teško mi je to vam priznati… ali, eto, imao sam hrabrosti… i ćoravu sreću da se zaljubim u vašu sestru. Nisam se mogao oduprijeti.., No, trebate znati da me ta ljubav preobratila… okrenuo sam leđa starom odmetničkom životu. Otići ću odavde i negdje ću početi iz početka. – Tako mi Jupitera! Znači, to vas muči! Znade li Helen za to? – Zna, ja sam joj rekao. Priznao sam joj pošto me ona zamolila da ostanem na Star-ranču. Rekla mi je kako se bez mene nikad neće osjećati sigurnom. Zato sam joj morao objasniti svoje razloge. – Pa ne čudim joj se. S vama ovdje, i ja bih se osjećao sigurnijim. Taj je đavo od Haysa ostavio na meni svoj biljeg. Vidite ovo ovdje?… Sto mu gromova! Walle, vidim da ste u gadnom škripcu. Razumjem vas, držim vas za čovjeka dostojna poštovanja i simpatije. Možemo li prebroditi tu teškoću? – Nema drugog izlaza, Herrick. – Helen je navikla da u svemu provede svoju volju. Ako je ona odlučila da ostanete, vi ćete i ostati, budite , uvjereni. Postoji li kakav drugi razlog zbog kojeg ne biste htjeli ostati… osim te nesretne ljubavi prema Helen? – Prepustit ću vama da sami prosudite postoji li – odgovori Jim i rančeru ukratko ispriča svoj život. – Vraški zanimljivo, tako mi Jupitera! Da popijemo još jednu! – Dobro, neka bude još jedna – nasmije se Jim koji se osjećao nekako rasterećenim. Bilo mu je stalo da u očima tog Engleza ostane čist i pošten. – Vrag neka me nosi, dopada mi se vaš Zapad. Dopadate mi se i vi, zapadnjaci! – odjednom će Herrick žestoko. – Potpuno se slažem s Heleninom željom… Ako ona tako tvrdo želi da ostanete, ja ne vidim zašto biste vi morali očajavati, naprotiv! – Bože, pa to je ludost i pomisliti, Herrick! Ja tako nešto ne mogu zamisliti. Ne bi bilo pošteno da je uzimam ozbiljno… nakon užasa kroz koje je prošla… i s obzirom na njezinu neizmjernu zahvalnost. – Nisam dorastao za takva razmišljanja!… Da popijemo još jednu! Dugo je Jim te noći šetkao gore-dolje pod borovima što su šuštali. Više je volio sjenu jer mu se činilo da ga zvijezde gledaju nekako podrugljivo. Po prvi put nakon mnogo godina u njemu se javilo osjećanje vrijednosti, gotovo sreće. Zar je on zavrijedio takvu priliku – ne samo da čini dobro, nego i da se sam uzdigne iz ponora? Silna je bilo njegova zahvalnost prema prilikama u kojima se našao, prema životu i svemu što ga je dotle dovelo.

Tegobe su minule. Teško je pretpostaviti da će se na Herricka oboriti nova pljačka slična Haysovoj. Takvi pothvati, poput onoga što ga je smislio Hank Hays, ne zbivaju se dvaput na istom mjestu. Jim je osjećao silnu želju da Herricku da neke dobre savjete kako će voditi ranč. Na tren se čak prepustio snovima – sladio se mišlju kakav bi to bio divan i napredan ranč da su mu okolnosti dozvolile da prihvati Herrickovu ponudu. U pogledu sebe i svoje budućnosti, bio je prožet osobitim optimizmom. Osjećao je kako mu ni najteži i najgori rad neće zagorčavati predivnu sreću i uživanje u onome što je našao u sebi. Ima ljudi koji uopće ne žive; drugi pak, malobrojni, žive ili u dobru ili u zlu; a tek je ponekom sretniku, tu i tamo, dato da živi u izvanrednoj uspomeni koja će mu nedostajati za svih godina življenja. Rančerska kuća i njezina okolina bile su u dubokom snu. Jim osluhnu kako bi čuo stare, dobro znane noćne glasače, ali su se jedino svojom pjesmom javljali borovi. Činila se vječnom. Najzad se Jim povuče u sobu koju mu je odredio Herrick. Svoj je duh i tijelo prenapregnuo iznad svake mjere, te je sad brzo zapao u težak san. Probudio se i osjetio kao da je za vrijeme spavanja odlučio nešto njemu jako važno. Ah, danas mu je posljednji dan na Star-ranču, otići će, makar morao ići pješice! Dok se oblačio, mislio je na Helen. Da, sva je prilika da će od danas nadalje ponajviše misliti na nju. Kakva krasna žena, vrijedna divljenja! Sinoć je došla na večeru u bijeloj haljini, još nikad je nije vidio u njoj, a što je bila slatka! Ni jednom riječi, ni jednim znakom nije prizvala k sjećanju događaje u pljačkaškom gnijezdu! Kako može jedna žena kriti uzbuđenja koja moraju biti u njoj, koja se nisu mogla prikriti? Jim je u sebi morao odati najveće priznanje hladnokrvnosti i držanju tih Engleza. Čim upoznaju Zapad, odmah se srode s njim te ga pomoću svoga karaktera i svoga rada i poboljšaju. Na doručak je Helen došla u jahaćem odijelu što ga je imala na sebi onog nezaboravnog dana kad su posljednji put zajedno izjahali. Bila je spokojna i umiljata, dok su joj oči bile drske. Cijela je Jimova spodoba uzđrhtala, i to tako silno da je izgledalo da će mu se tijelo raspasti. – Tako mi Jupitera! – uskliknuo je Herrick gledajući sestru. – Da sam na vašem mjestu, više nikad mi ne bi palo na pamet odjahati odavde. Pošto ju je pozdravio, Jim je sve svoje divljenje mogao izraziti samo pogledom. – Nastavljam svoj život na rancu tamo gdje sam ga prekinula. Naravno, s tim da preskačem neprijatnosti i tužne trenutke – reče Helen sjedajući za stol. – Bernie, mi smo morali dati Jimova konja, Doru. Koje ćemo konje danas jahati? – Neka on izabere koje hoće. Imamo dosta dobrih konja. – Jime, znate da sam rekla Taskeru da nam konje dovede ovdje. Želim zadržati onog sivca. Pljačkašev konj!… Nadam se Taskeru jako brzo, možda još sutra, šapnula am mu da odmah dođe… Jimu se učini da mu se tlo izmiče ispod nogu. – Ja sam namjeravao danas otići – on će nehajno. – Ali dobro, sačekat ću do sutra. Bit će mi drago da opet jašem svoga Doru. – Zar ste namjeravali poći još danas! – uskliknu Helen motreći ga tamnim, tajnovitim očima. – Sad ste vi kod kuće. Sve je u redu… Meni predstoji put pod noge. Izgovorio je to gotovo hladnim tonom, dok je u sebi gorio i izgarao. – Bernie, zar ga ne možeš nagovoriti da ostane? – upita ona. Herrick odmahnu rukom kao da će reći – mani ga! i produži jesti. Ona se osmjehnu Jimu, pa će: – Bernie se složio da i ja sudjelujem u vođenju ranča. Prema tome, stalo mi je da nam se ranč isplati, ne mora dati neku veliku zaradu, ali bar razumnu korist. Ali, prilično sam uvjerena da će to biti teško, a i nemoguće bez vas. – Ni govora – mučno pritisnu Jim. Nešto kasnije, ona ustade te mu dobaci: – Pođimo na jahanje.. O svemu tome bolje ćemo raspraviti sa sedla… Bernie, hoćeš li i ti s nama?

– Neću, hvala. Želim pohraniti sav novac što mi ga je Wall vratio – odvrati Herrick, a kad je Helen krenula praćena Jimom, on još doviknu za njima: – Jime, čuvajte se otmičara! – Što li je htio s tim? – pitao je Jim dok su njih dvoje silazili s pristreška. Helen se nasmije. – Bernie je čudna šaljivčina. Htio je reći da bih ja mogla na vama primijeniti metode Hanka Haysa… Jime, na stranu moje želje. I moj bi brat htio da ostanete kod nas. Njemu je potreban povjerljiv čovjek, čovjek koji poznaje naše jahače, koji zna i što oni misle, a naročito čovjek kojeg će se bojati oni što za to imaju razloga. Jimu kao da se zavezao jezak. Zbunio se i uznemirio zbog predstojećeg jahanja s njom. Nakon toga, hoće li biti tako odlučan koliko je dosad bio? Da bude kraj nje… Kauboji su jurnuli i napravili krug oko Helen, kolovođa im je bio Barnes. Dočekali su je srdačnom dobrodošlicom. Helen se pozdravi sa svima redom, odgovori im na sva pitanja, te zaključi tonom i uzbuđenim i čvrstim: – I tako, Hays me odvuče u svoje pljačkaško gnijezdo. Heeseman je pošao za njim, nastala je borba u kojoj izginuše svi Haysovi i većina Heesemanovih ljudi. Onda Jim obračuna s Haysom i dovede me kući. Barnes pogleda Jima pogledom koji čovjek samo jednom u životu može doživjeti. – Cijelo vrijeme sam znao da će tako biti”! – uzviknu Barnes. – Cijelo vrijeme sam znao! Nije zašao u objašnjenja zašto je tako mislio i što pod tim podrazumijeva, a možda je takvo objašnjenje bilo suvišno. Ubrzo se Helen našla na konju. – Barnes – ona će – danas nam nisu potrebni ni psi ni pratnja. Neću ići daleko niti ću ostati dugo. Jim uzjaha konja što mu ga je Barnes osedlao i pođe za Helenom. Iznenadio se gledajući kako ona kreće natrag prema rančerskoj kući. Da nije štogod zaboravila? Ali, kad se nađoše na zavoju, ona skrenu putem što je vodio uzbrdo. Da su Jima vukli natrag i najjači divovi, ne bi ga mogli spriječiti da ide za njom. Kad su stigli na zaravan, među borove, on potjera konja lakim kasom da bi išao kraj nje. Ali, ona se držala malo dalje. Sad se Jim dosjeti da to oni zapravo idu stazom kojom su se vratili nizdol onoga dana pošto ju je on poljubio. Zapanjio se nad tom činjenicom i misli mu se stadoše motati i kovitlati oko nje. Činilo mu se kao da su mu se odjednom naročito izoštrili i vid i sluh i osjet svega što ga okružuje. Borovi su šaptali, i stijenje je ispuštalo tajnovite glasove, nebo je gorjelo plavetnilom, bijeli su oblaci jedrili, Henry-planina crnjela se visoko nad njima, a purpurno-siva dolina pod njima kao da je zgusnula svoje boje. I sam je zrak Jimu odisao nekakvim predskazanjem, kao onog dana kad se sa svoje osmatračnice spustio prema pljačkaškom gnijezdu da im javi kako im je neprijatelj na tragu. Ali – kakve li razlike! Helen zaustavi konja upravo pod borom gdje su njih dvoje onog dana bili ostali da osluhnu kako psi i kauboji jure za jelenom. – Izgleda da imam dobar smisao za orijentaciju – reče Helen i okrenu se prema njemu. No, njezin se ležeran ton nije nipošto slagao sa sjajem u očima i bljedilom na licu. – Helen, mislim da je još bolji od vašeg smisla za… recimo zahvalnost – odvrati on. – Zašto ste me doveli ovdje? – Molim vas, pogledajte mi kolan – ona će mirno. Jim sjaha. Još nikad, usprkos svim odlučnim trenucima što ih je doživio, nije se osjećao toliko nesigurnim u sebe kao tog trenutka. Nije u stanju proniknuti u tajnovitost jedne žene. A Helen može shvatiti samo bukvalno. Kolan joj je bio u redu, on joj to reče, ne baš prijazno. – Onda vidite što mi je sa stremenom – ona će i dalje ležerno i izvuče nogu iz stremena. – Pa… ja ne vidim da tu nešto ne valja… Helen. Nešto pade na tlo. Njezine rukavice i sombrero! Ali, sigurno joj nisu pali. Ta ona ih je ispustila! Preli ga val, snažan i neodoljiv poput plime. Ipak je pogleda, naoko miran. Kad podiže glavu, njezina ruka, sad bez rukavice, pođe prema njegovu ramenu. – I stremen… vam je… u redu – on će muklo.

– Da, u redu… Nije stvar u kolanu, niti u stremenu… Jime, da li bi kakva vaša djevojka sa Zapada izvela stvar bolje od mene? – Kakvu stvar? – Sto sam vas dovela ovdje… na ovo mjesto. .. gdje se dogodilo… – Da, izvela bi bolje. Imala bi više samilosti. – Ali, pošto vas ja volim… – Vi ste ludi! – uzviknu on. – I pošto sad želim da učinite nešto nalik onom što ste učinili onog dana… Pod tim je udarcem popustio. Istina je bila i presnažna. Jače od ma kakvih riječi govorio je jarki, žustri sjaj u njezinim očima. Nestade bljedila s njezina lica. Napusti je mir. – Jime, mogli ste mi prištedjeti ovakvo… ovakvo ponašanje. Ali, možda je ovako i bolje. Vas muči zabluda koju moram razagnati… Želim da ostanete i to vas molim. – Ako ste u to sigurni… ostat ću. Samo, ako boga znate, neka to ne bude zbog… zbog… – To je samo zbog ljubavi – ona ga prekinu. – Jime, u to sam sigurna. Kad bih se vraćala u Englesku, tražila bih od vas da pođete sa mnom… Volim vas zato što ste takav kakav jeste. Među nama više nema one razlike koje se vi bojite. Tamo, u pljačkaškom gnijezdu, za mene su minule godine. I to me je vrijeme izmijenilo, skinulo mi je koprenu s očiju i s duha. Surovi i divan Zapad, i vi, isti ste. Hoću vas oboje. – Ali, ja sam nitko i ništa… nemam ništa! – uzviknu on u dvojbi. – Imate sve što je ženi potrebno da je učinite sretnom i da se osjeća sigurnom. Samo mi nemojte uzeti za zlo što to sve do nedavna nisam znala. – Ali… to bi mogla biti i samo zahvalnost… sućut… ili potreba kod žene kakva ste vi da,.. da plati dug! – Tako je! Mogla bi biti… ali nije!… Zašto sam vas dovela ovdje? Jim segnu rukama i zagrli je. Bilo ga je stid da pokaže suze što su mu zamaglile oči, te zagnjuri glavu u njezino krilo i stade mrmljati kako će je obožavati do svoga posljednjeg daha i u životu onkraj groba. Nježnim je rukama pogladila njegovu kosu i sljepoočice. – Dojadili su mi i ljudi, i gradovi, i moji dosadni život. Zaželjela sam se romantike, avanture, ljubavi… Jime, mislim da sam isto toliko sretna koliko i vi držite da ste sretni… Skinite me s konja… Malko ćemo sjediti pod našim borom… Jime, zagrlite me onako kako ste me zagrlili onaj put… na istom mjestu!