Turska ambasada u Parizu, 2077. godine Sulejman beg se vrlo brzo saživeo sa blagodetima Pariza i veći deo harema je prvim komercijalnim letom vraćen u Dar Al Džihad. Uz to je svaka od Begovih mutah igračaka oba pola pre polaska bila snabdevena kod pariškog hodže overenim papirima o razvodu i bogatom alimentacijom Naravno, Ana se pobrinula da Aleksa ostane pokraj nje. Sulejman beg više nije ni pomišljao na formalnosti mutah brakova. Izabrao bi nekog nevernika iz malih oglasa i igrao se par dana, posle čega bi ga sekretar ambasade prosledio na pijacu radi daljnje prodaje. U Kalifatu su se doslovno držali Kur'ana čiji su pojedini odlomci implicitno odobravali ropstvo. Na snazi je bio pravilnik po kome je bilo dozvoljeno imati seksualni odnos s bilo kojom robinjom čim dospe u posed, čak i u slučaju da još nije u
pubertetu. Bekstvo od gospodara je kvalifikovano kao najteži greh i bez ikakvog odgađanja se kažnjavalo smrću. Doduše, pravilnik nije pominjao muškiće, ali Sulejman beg je smatrao da se zabavlja na teritoriji Turske Imperije što je, pravno posmatrano, velelepna soba na trećem spratu ambasade zaista i bila, pa time za njega nisu važila baš sva pravila Zapadnog Kalifata. Ana se ubrzo iselila iz njegovog kreveta pravdajući se da ne može da podnese nasilje, pošto su njenog muža sve više zabavljale izuzetno oštre erotske igre. Po pravilniku je bilo dozvoljeno tući robove. Doduše, bilo je zabranjeno prebijanje iz zadovoljstva ili mučenje, ali zašto bi se iko pridržavao propisa k'o pijan plota, pravdao bi se Anin suprug. Niti im je lomio kosti niti ih je udarao u lice, pa je time zakon formalno ispoštovan. No, razlog Aninog napuštanja bračne postelje nisu bile muževljeve seksualne fantazije, već nešto sasvim drugo, i isterala je svoj naum do kraja. Trebala joj je potpuna sloboda da bi se posvetila Aleksi. Kao prvo, zavolela ga je, ali to ni izdaleka nije bilo sve. Aleksa je bio nosilac bele aure i Ana ga je inicirala i osnažila do nivoa proroka. Ali trebala je više. Trebao joj je čarobnjak. Njen pravi otac, odbegli rob i prezreni ajatolah tehnokratskog reda, u svojoj je ostavštini između ostalog opisao i ulogu Ehejeha na putu paukove mreže. Po njegovim zapisima, sve što je civilizaciju dovelo do ovog trenutka predstavljalo je tek jednu od niti u beskrajnoj zrakasto ispletenoj paukovoj mreži sa epicentrom u početku postojanja. Istorija se od samog početka delila na sfere po kojima se život odvijao potpuno različitim putevima, jer se na njoj nalazilo mnogo petlji i ukrštanja, što su pod uticajem ključnih ličnosti skretale tkanje ka susednoj niti i vodile zbivanja različitim istorijskim tokom. Uporedo postoji mnogo civilizacija koje se ne bi smele preplitati. Međutim, najintrigantniji deo očevih zapisa je bila misao o paučini u tami koja se osvetljava usmerenom svetlošću. Tada se na zidu iza paučine pojavljuje oštra senka, baš kao što se i senke paralelne istorije
mogu videti u našoj stvarnosti pod jednim uslovom, a to je da postoji usmerena bela svetlost. A Ana je pronašla zrak što probija dimenzije. Blizanca. Povratnika. Aleksa je bio Ehejeh. Krv njenog oca. Početak, prolaz i kraj. Bio je nosilac bele aure, a Ana ga je obučila kako da je usmerava. Nadalje je znala još nešto - nešto što ju je nateralo da upotrebi sav svoj uticaj kako bi njenog muža prebacili u Pariz. Svetlost može biti bačena i sa suprotnog kraja Tada će naša stvarnost bacati senku na paralelne dimezije. Uzor je uz određena znanja moguće promeniti i anulirati date preduslove, pa time našu sadašnjost učiniti drugačijom. Otac je ta znanja materijalizovao u funkcionalni uređaj koji nikada nije upotrebio.. Prestrašen, bezglavo je pobegao u Dar Al Džihad, ostavivši sve što je stvorio, pa je njegov izum prisvojila ta sto puta prokleta Kvark korporacija. Pokušali su i Alekse da se dokopaju, ali policija im je ušla u trag i sprečila otmicu.
Alahovi Dvori, 2077. godine U velelepnoj prostoriji, građenoj vekovima ranije u raskalašnom neverničkom stilu, no, alejhisselam, ublaženoj asketskim uređenjem uobičajenim u Kalifatu, sedmorici bradatih ljudi sa turbanima što su sedeli po minderlucima sitno devojče je gotovo neprimetno dolivalo kahve pazeći da im se nijednog trenutka ne isprazne ćase. Mada je njena bleda koža među krupnim, u crno odevenim muškarcima delovala poput krila leptirića što lepršaju među senkama, niko nije obraćao pažnju na njenu golotinju. Robovima je u palati već odavno zabranjena odeća, još otkad je ona stoput
prokleta nevernica rasporila četvrtog Velikog Vezira handžarom prokrijumčarenim ispod haljine. Okupljeni su ubijali vreme pripaljivanjem čibuka, ispijanjem kafa i prebiranjem brojanica. Povremeno bi neko nešto tiho upitao, dobio kratak odgovor, pa bi opet zavladala tišina u kojoj su se čula samo zrna brojanica kako padaju jedno na drugo, puckaranje duvana, zujanje muva i zveckanje curičinih okova. Kalif je ušao tiho, ostavivši telohranitelje pred vratima. Smestio se u čelo divana i tišina postade gromoglasna. - Sazvao sam vas kako bih se s vama posavetovao oko uznemirujućih vesti koje sam nedavno primio - obrati se promuklim glasom okupljenima - Jusufe? Svi se pogledi usmeriše ka čoveku koga je lakše bilo preskočiti nego obići. Ovaj se nakašlja i poče: - Alah mi je svedok da ni sam ne umem objasniti glasove što pristižu od uhoda, - zatrepta gojazni vezir zadužen za bezbednost - ali oko turske ambasade se dešavaju neobične stvari. Okupljeni zažamoriše, no kalif podiže ruku i svi se napeto zagledaše u Jusufa. - Strani obaveštajci se prosto roje oko tog mesta. Tamo je nešto što ih privlači- dovrši ovaj pa se zagleda pred sebe. - Pa što ne pričvrljimo nekog od njih?- oglasi se dubokim glasom čovek surova pogleda - Nema takvog koji u mojim ćelijama neće propevati. Ako tamo ima nečeg zanimljivog, ja ću to saznati. - To nije mudar potez - odvrati jedan od prisutnih - Time ćemo samo uznemiriti neprijatelje. - A i ne možemo hapsiti izaslanike, ma koliko da su bezobrazni - umeša se treći - Na granicama s Unijom su incidenti sve češći, a i s Turcima se diplomatski odnosi pogoršavaju. Ne smemo nikome dati povoda za napad. Nikad nismo bili slabiji.
Usukani čovek koji je do tada spuštenog pogleda prebirao brojanicu podiže oči tamnije od noći. Najednom se svi umiriše i pogledaše u njega. - Tamo je pristiglo nešto drevnije od nas - izgovori mirno - nešto što može da nas uništi. - Šta? - odvrati kalif pitanjem. Dervišove usne zaigraše, a duboki podočnjaci kao da su postali još tamniji. - Izaslanik kneza mora i vladara morske struje se vratio da traži svoje pravo - reče pa spusti pogled dok se žamor širio skupom. Kad se najzad rasprava pretvorila u opštu galamu kalif pljesnu dlanom o dlan i svi umukoše. - Alah je naš gospodar. Ne zamajavaj nas bapskim pričama. - Podanik sam reda božanskog dvora i pokorni rob Alahov, ali zatvaranje očiju pred silama haosa nam ništa dobro neće doneti - glas mu ostade miran. - Šta predlažeš? - delovalo je kao da sem njih dvojice više nikoga nema u prostoriji. Derviš ukrsti pogled sa gospodarem i ledenim glasom odvrati: - Baal Hadad je jednom već porazio sile haosa i učiniće to opet. Dotle ćemo čekati i pažljivo osluškivati šta se tamo dešava - ton izgovorenog imao je prizvuk konačne rešenosti. Rasprava je time završena. - Neka bude tako - reče kalif i svi ustadoše. Mustafa je, ruku sklopljenih preko grudi, strpljivo čekao na pristojnoj udaljenosti sve dok Vrhovni Savet nije napustio divan-i-humajum i duboko se poklonio, iako su sahibi pošli dugim hodnikom na suprotnu stranu, pa ga nisu mogli videli. Voljom Alaha dragoga je još od malih nogu bio lični Kalifov čistač i strpljenje je bilo deo njegovih dužnosti. Bol u nozi ga podseti na onaj davni dan u kome ga je veliki Kalif, Alah ga čuvao, blagoslovio položajem čistača na dvoru. Beše to tek nedelju - dve posle onog strašnog prodora templarskih tenkova u samo srce Kalifata. Kao kroz maglu sećao se svog oca, Muhafiz Alije, koga su nevernički psi iz tople sobe izvukli u ledeni dan i lomili mu kost po
kost postavivši ga tako da dobro vidi kako majku i sestru siluje svaki templar koji naiđe. Revolucionarna Garda je stigla prekasno za njegovu porodicu, ali on je preživeo. Zapucalo je kad su ga već bili razapeli na istu onu izvrnutu stolicu s koje su skinuli očevo izlomljeno telo i počeli mu kršiti desnu nogu. Stresao se, odmahnuo glavom, pa se uspravio. Nije voleo toga da se seća. Sačekavši dvadesetak minuta šepajući se zaputio prema većnici. Video je za svog službovanja Mustafa toliko raskoši da bi knjigu o tome mogao napisati, pa ipak nikad nije poželeo ništa više od svoje sobice gde je obavljao posao. To je bilo jedino mesto koje mu je ispunjavalo dušu. Ušao je i osmotrio dvoranu. Sve je najlepše bilo u Kalifovim, alejhisselam, odajama. Svileni zastori, skupoceni antikviteti, nameštaj od ružinog drveta, srebrno posuđe... I ta malešna robinjica, koja je ribala patos podsećajući na žabicu. Najednom curica podiže pogled i vrisnu ugledavši ga. Ukipila se kao skamenjena. Mustafa se pažljivo zagleda u njene prestravljene oči, pa se nasmeši. - Samo ti radi svoj posao devojko, tu će čika Mustafa da sedne dok ti ne obaviš sve što treba. - učinilo mu se kako je zaustila da nešto kaže, međutim već idućeg trenutka spustila je pogled i nastavila četvoronoške da glanca mermer. Voleo je Mustafa da ih posmatra. Nikakvo čudo. U palatu su dospevale samo najlepše nevernice i bile su negovane poput najboljih kobila, uvek sveže i mirisne. Mustafu je najviše intrigiralo redovito uklanjanje malja s njihovih tela i dok mu je pogled radoznalo pratio ritmično pomeranje devojčine prćaste stražnjice, gotovo da je pod rukama mogao osetiti glatku čvrstinu njene kože. Pratio je ples raskošnih dojki i devojčine sve sporije i sve izazovnije pokrete kako se posao bližio kraju prostorije. Najzad više nije imala kuda. Sve se caklilo tako da tu čak ni Mustafa ne bi našao zamerke. Najednom robinja poče da rida ne dižući glavu. - Hajde, hajde, devojčice, čemu te suze? Složi lepo te stvari, pa da idemo.
- Nemojte molim vas - plakala je prilazeći mu na sve četiri - nemojte, ćutaću - poče da mu ljubi stopalo i on je slobodnom nogom oštro munu u slabinu, na šta se devojka odmače, ne prestajući da cmizdri. Mustafa je pogleda i pomisli koliko je lakše sa glupačama. Znalo je to devojče da na ovom svetu ne može postojati neposvećeno uho koje je prisustvovalo divani humajumu. - Nemojte me ubiti, molim vas... Molim vas.. Evo, slušajte...- poče trtljati kroz suze - Hajde curo - pomilova je Mustafa po obrazu najnežnije što je umeo. - Možete mi iščupati jezik! Ne koljite me, nemojte molim vas! - počela je devojka da galami i Mustafa se nasmešio. - Ne boj se mala, polako će to čika Mustafa. Cela je noć pred nama - reče blagim glasom dok je lagano ustajao s minderluka. Cura se neko vreme dvoumila, a onda se, najednom pomirena s onim što je čeka, šmrcajući uspravila i pokorno krenula prema vratima. Mustafin pogled rastreseno je klizio niz njeno jedro telo dok je razmišljao koliko će tek kmečati kad upozna spravu za rastezanje, usijana klješta i noževe za dranje u njegovoj sobici. Pariz, 2077. godine
Kako je do devetnaestog preostalo još dosta vremena Milivoj, alias Alija, je odlučio da pokuša dokučiti bar deo zagonetke prostim osmatranjem. Odabrao je maleni stočić u bašti mehane duboko zavučene u tamno zelenilo kiparisa, odakle je imao savršen pogled na Tursku ambasadu i tu bi povazdan sedeo, pa je uz kahvu, halvu i žubor šedrvana budno motrio ne bi li ugledao išta zanimljivo, no sve se pokazalo uzaludnim. Sve što mu se dalo nazreti bile su sasvim uobičajene scene za diplomatsko predstavništvo. Tog je dana vrelina bila ubistvena, pa je umesto kahve naručio ladnu bozu i tulumbe. Iako je sedeo u hladovini, znoj mu se sam od sebe slivao niz okovratnik i košulja je na njemu već neko vreme bila gola voda. Ništa mu tog prepodneva nije išlo naruku i nikako nije mogao da se skoncentriše na ambasadu. Kao uz inat neka je zabrađena žena neprestano zapomagala uporno kopajući golim rukama po prašini sred živopisne panorame džamija i bulevara i ta halabuka nikako nije prestajala. U početku je verovao da je sirotica nešto izgubila, ali je rupa postajala sve dublja i dublja i Milivoj nikako nije mogao da se načudi njenom entuzijazmu. Nalazila se posred najžešćeg sunca, toliko vrelog da čak ni čovek što ju je doveo i nijednog trena nije skidao pogleda s nje, najverovatnije muž, nije napuštao senku tende nad obližnjim dućanom. Očajnica, uprkos svemu, nikako nije prestajala sa produbljivanjem jame koju je načinila sve vreme kukajući i time je privlačila sve veći broj radoznalaca koji su se skupljali u hladovini ispred Notr Dam džamije. Prsti su joj već odavno prokrvarili, a kraj njenom nerazumnom poslu se nikako nije nazirao. Najzad je scena Milivoju dosadila i skrete pogled na ambasadu, da bi se umalo ugušio parčetom tulumbe od iznenađenja. Jer tamo se nalazilo ono što je tražio! Dugonoga žena koja je s ibrikom u ruci šetala po đul bašti ambasade bila mu je uprkos propisnoj odeći itekako poznata. Ništa takvu lepotu ne može sakriti.
Zelene oči, sva nekako izdužena i tanana, uspravljenih leđa i večito uzdignute glave... Bila je to žena sa snimka bezbednosnih kamera Uprave za Džihad. Imalo je smisla. Novi ambasador bio je Sulejman beg, a ovo je verovatno bila njegova supruga Ana koja je i pre ovoga bila na listi osumnjičenih. Kako se pojavila u bašti tako se i vratila u zgradu ambasade, a Milivojeve misli se uskomešaše. Prvi impuls je bio da se iz istih stopa zaputi u zgradu, predstavi se šefu obezbeđenja i saopšti mu svoje otkriće, no već idućeg trena je bio svestan manjkavosti takvog postupka. Uređaj se mogao nalaziti van ambasade, pa bi njegov potez samo otežao pronalaženje i uništenje sprave, ili, što je još gore, moglo se desiti da je spisak umešanih mnogo veći no što je slutio, uključujući tu i samo obezbeđenje ambasade. A moglo je biti i da mu jednostavno ne poveruju. Dvoumio se Milivoj tako sve dok njegovo mozganje nije prekinulo očajničko kričanje one žene s druge strane. Pogledao je u tom pravcu, ali su mu pogled zaklanjali ljudi koji su sve do malopre bili pred džamijom. Okupili su se oko mesta gde je ludača kopala i Milivoju se učini da gaze preko nekakve crne tkanine. - Pogledajte šta je ova kurva dala Ali Jusufu! Komšiji! Kao brat mi je bio! - razgovetno je dopiralo odatle uprkos narastajućem žamoru gomile. Šta li se tamo dešava? - Hahaha... Orhan bi mnoge kuće u crno zavio kad bi se otkrila njegova nepočinstva po tuđim posteljama - naču razgovor za susednim stolom, a onda se gomila pomeri tako da je mogao videti šta se događa. Ona žena je bila gola i nalazila se u svojoj rupi. Bila je omalena pa je izvirivala tek nešto iznad dojki, a onaj što joj je izgleda bio muž zatrpavao ju je zemljom. To đubre je sve vreme imalo lopatu! Povremeno bi ugazio zemlju, pa je nastavljao svoj posao, a ona sirotica je sve više galamila. - Pa, haj'mo onda - ustadoše ona dvojica od susednog stola - red je red. Milivoj vide kako podižu nekakvo kamenje dok su odmicali ka skupu kod džamije, a onda poče. Prvi kamen je zavitlala žena razmera osrednjeg cepelina, ali nije bila baš precizna, pa je ukopanu žrtvu pogodila u rame.
Međutim, to je pokrenulo rulju i kamenje stade pljuštati po nevernoj supruzi. Milivoj je nešto već načuo o ovakvim pogubljenjima, ali nikada nije uspeo da se pomiri sa surovim pravilima života u Kalifatu i zgađen onim što je video ustade pa napusti baštu mehane. Ako ništa drugo, sad je bar znao koga treba pratiti.
Turska ambasada u Parizu, 2077. godine Kako je vreme prolazilo moja su iskustva postajala sve čudnija. Ana me je naučila kako da se skoncentrišem na sebe, a ja... Ja sam bio čudovište... U početku sam mislio da ljudi govore intimne stvari u mojoj prisutnosti. Trebalo je neko vreme kako bih shvatio da oni ne pomeraju usne. U njihovim rečima nije bilo zvuka. Najzad sam razumeo; čuo sam njihove misli. To je bilo zastrašujuće. Ana je imala način da me umiri. Bila je i strast i čežnja i bol. Mazili smo se satima, umirali vodeći ljubav. Govorila je da ono što se dešava u mojoj glavi nije ništa strašno. Jednom mi je nagovestila čak i to da me je kao proroka prepoznala po spisima svog oca. Pomislio sam tada da je ceo naš scenosled, počevši od navodno slučajnog susreta u birtiji, pa do dana današnjeg, bio namešten po nekim samo njoj znanim planovima. Trebalo je samo probuditi latentnu magiju u meni i njena igra se nastavljala. Najzad sam to prihvatio kao normalno. Međutim, Anine misli nisam čuo. Bila je čarobnica, umela je da se brani. Znao sam se ponekad zapitati zašto se zatvara predamnom, šta to ona krije? Potom mi je postalo svejedno. Bilo je lepo voditi ljubav s njom. Bila je ženka. Negovana. Privlačna. Strastvena. Šta bolje i više može očekivati štene pokupljeno sa ulice? - Poklonila si mi magiju - šapnuh joj te večeri.
- Je... Drevnu magiju. Sve ima razlog i smisao. Stvar sudbine. Smejao si mi se što verujem u predodređenja - okrenula se k meni glave položene na jastuk. - Sad se ne smejem - rekoh dok mi se mališa dizao po treći put iste noći. Ona je bila čudo. - Ali se smešiš jer znaš da te volim - nastavila je da brblja nasmešivši se. Brige me nije bilo za to što je lupetala. Ljubav je bila samo njena mantra. Smešna i neshvatljiva reč. Bila je telo i baršun, dodir i svila. To sam razumeo. Volela je da se tuca sa mnom. Ali ljubav? Ljubav je bila daleko od nas. Kresao sam se godinama sa drugim ženama, i to ne baš sa reprezentativnim uzorkom. Za pare, a kako drugačije? Doduše, to je bilo pre no što me je pokupila. Ali o kakvoj ona to ljubavi priča? Sve vreme me je podvodila sopstvenom mužu! - Volim te. Nikad toga nije nestalo - nastavljala bi ona meškoljeći se, jer ja sam je već uveliko ljubio po dojkama, stomaku i butinama... I vidite, upravo se te noći prvi put desilo. Iscrpljen seksom i opijen vinom zaspao sam kao zaklan. Probudio sam se u neko neodređeno doba i ustao iz kreveta. Stadoh hodati po sobi i zbog nečega sam poželeo čašu vode, mada žeđ nisam osećao. Gotovo sam presvisnuo od užasa kad mi je ruka prošla kroz čašu koju sam pokušao da dohvatim!
A to je bila tek najava šokantnog prizora koji sam ugledao kad sam se osvrnuo i pogledao Anu - ja sam i dalje bio u zagrljaju s njome, tamo na krevetu! Nekako sam znao da to nije san i da sam izvan sopstvenog tela. Pokušavao sam da je probudim, ali niti me je čula niti osećala. Otvorila je oči sama od sebe i pozvala me je... A onda je najednom znala šta se dešava. Položila mi je šaku na čelo i zapovedničkim tonom uzviknula “VRATI SE! Smesta!” Onda sam ponovo bio gde treba i osetio sam njenu ruku na čelu. Pomilovao sam je, poljubio je i jebali smo se do jutra. Hrišćanska četvrt, 2077. godine
Ana je veoma razborito za vreme i mesto razmene odabrala subotu devetnaestog avgusta i glavnu pijacu u hrišćanskoj četvrti. Jedino se tako transakcija mogla obaviti relativno neopaženo. Ambasadu smo utroje napustili već rano izjutra, ali je po ulicama već tekla reka vozila i ljudi koja je talasala i ključala. Nadolazio je talas za talasom, štektali su motori i cvilela tramvajska kola, a hrišćanska je četvrt vrila poput mravinjaka. Napokon mi i pijaca puče pred očima u punom sjaju. Prodavci su galamili, bule tovarile robinje, kupci se pogađali, a tezge su se šarenile u beskrajnom nizu uprkos tome što su se stari zidovi znojili, a gust i težak smrad se lepio uz zidove i penjao uz spratove. Iz dubokih proseka ulica mirisi uzmakli pred sveopštom gužvom nezaustavljivo su gmizali iz otvorenih radnji, kuljali iz vinara i pušili se iz malih braserija. Sve me je to preganjanje i kretanje duboko uznemiravalo i disanje mi je postalo teško. Zahid nam je onako ogroman i bezuman, nepokolebljivo poput buldožera otvarao put kroz gomilu držeći u ruci aktovku zapečaćenu diplomatskim pečatom i privezanu titanijumskim lancem za zglavak. Ko zna čime ga je Ana zadužila, ali ta joj je uštrojena zver bila odana poput psa. Dežmekasti tip koga sam već upoznao prilikom ugovaranja posla izronio je iz gomile praćen dvojicom mršavaca obrijanih lobanja koji nisu delovali ništa bezopasnije od Zahida. Odmah me je prepoznao i skrenuo je prema nama. Smesta sam primetio da je torba koju je nosio jedan od njegovih pratilaca bila identična onoj u Zahidovoj ruci. Prišli su nam, Ana je otključala lanac na Zahidovoj ruci, a debeljko je oslobodio torbu na ruci svog čoveka. Tren potom torbe kliznuše iz ruke u ruku. Haos započe trenutak posle toga. Iz gomile je izronilo desetak teško naoružanih milicionera i njihov predvodnik izdade naređenje da smesta spustimo torbe. Kako ih nismo primetili? Teško za odgovoriti. Gužva, skrivanje, nepažnja... Sve je moguće...
Budalu koja je upravo razmenila torbu sa Anom spopade najgora moguća zamisao u istoriji loših ideja. Umesto da se pozove na diplomatski pečat, potegao je revolver i zapucao po miliciji. Dve džukele koje su ga pratile sledile su njegov primer i masa što nas je okruživala stade da se razmiče uz vrisak i galamu. Milicajci uzvratiše paljbu i jedan od debeljkovih telohranitelja smesta pade, ali je mnogo više žrtava bilo među kupcima i pijačarima. Zahid urliknu, isuka nož i zalete se na milicionere, uprkos mecima koji su ga pogađali. Pre no što je najzad pao, u smrt je poveo najmanje još petoricu njih. Nisam siguran šta se zatim dogodilo, ali strah, teskoba i uzbuđenost u meni stade da se izliva nekim meni nepoznatim putevima i milicajci počeše da se povlače pogođeni mojim emocijama. A onda se u sukob umešalo nešto... Ili neko... Zapalio sam se. Gorela je odeća, koža, kosa... Sve je na meni bilo u plamenu. Stadoh vrištati, kidati odeću sa sebe... Činilo mi se da je bol nepodnošljiva, kad najednom iz svih fontana i slavina, iz Sene i oblaka pokulja voda i stade gasiti vatru po meni. A onda... Najednom više nisam bio na pijaci. Bio sam u nekom nedefinisanom prostoru, nekakvoj pustinji omeđenoj visokim planinama, ali to nije bilo sve. Nedaleko od mene u nemilosrdnoj borbi nalazile su se dve nemani. Obilazeći se i vrebajući borile su se jedno protiv drugog ogromna škorpija iz koje je kuljao plamen i neka vrsta oktopoda koja je slapovima vode odbijala njene napade. Zatreptah, u početku ništa ne shvatajući. Škorpija je u sukobu bila nadmoćnija, neprestano je zadavala udarac za udarcem, dok se morsko stvorenje povlačilo, sve teže uspevajući da blokira vatrenu stihiju. A onda, kao da neko zakreće prizmu pred mojim očima, prizor stade naizmenično da se muti i izoštrava, svakom promenom pomalo menjajući scenu. Škorpija je sve više podsećala na bradatog čoveka u tamnom ogrtaču, a hobotnica... Hobotnica je bila Ana!
Pokušavao sam da joj krenem u pomoć, ali noge su mi bile blokirane, nisam uspevao ni da se pomaknem. Pokušao sam da viknem, ali glas nije dolazio. Kao da je cela večnost protekla u tom besplodnom napinjanju, dok su škorpionovi udarci sve više povređivali Anu. A onda moj strah i frustracija dostigoše kulminaciju i izgovorih Anino ime. Rezultat je bio spektakularan. Kao da su se sve oluje ovog sveta okupile u jedan udarac koji je zgromio crnog napadača. Prosto sam ga oduvao preko dalekih planinskih vrhunaca. Tren potom opet sam bio na pijaci, okružen leševima. Nije bilo ni škorpije ni oktopoda. Umesto njih sred prašine, okrenuti jedno drugome, u agoniji su se previjali s jedne strane Ana, a nasuprot njoj usukani bradonja u turbanu i tamnom ogrtaču. Nije bilo ni tragova požara, niti vlage. Sve je to bio tek isti onaj pijačni trg na kome smo se i nalazili, doduše, sad gotovo pust. Bradati muškarac uperi u mene pogled tamniji od noći, pa procedi: - Ehejeh... Gospodar vetrova... Nisam te osetio... Nisam te osetio... Dreka me trže i skretoh pogled na onog debeljka. Sluđeno se proderao ne shvatajući kako mu je tako neverovatnom hitrinom iz ruku otrgnuta torba. Žena koja je to učinila već je jurila niz pokrajnu uličicu. Dok se debeli snašao i zapucao za njom već je bila predaleko, a hidžab i haljina stadoše spadati i postade jasno da se radi o muškarcu. Da je to bar bilo jedino iznenađenje... Nenadani pokret me natera da obratim pažnju na Anu koja je nemoćno klečala u prašini. Visoki tip je jednostavno pritrčao, dograbio ispuštenu torbu i pojurio dalje, pa nestao među tezgama. Nisam imao vremena da se bavim njime. Dohvatih ošamućenu Anu u naručje, pa potrčah da se što pre sklonimo odatle. Bilo je pitanje trenutka kad će se milicija nanovo pojaviti.
Hrišćanska četvrt, 2077. godine Adolf Ajzenštraser je jurio kao bez duše, uporno pokušavajući da se uklopi u pravac kretanja uspaničene gomile i u tom trku je najmanje tri puta menjao izgled. Čas je imao brkove, čas bradu, a onda bi postajao glatko izbrijan. Slojevi odeće su spadali s njega, čineći ga svakom novom postavkom potpuno drugačijim. Bio je zadihan, oznojen i umoran, ali pre svega zadovoljan ulovom. Ma koliko da ga je pojava milicije u prvom trenutku uplašila, utoliko je sada bio zadovoljniji zbrkom koja je nastala njihovom intervencijim. Torbe se dokopao toliko lako kao da je u dućanu uzeo robu sa police. Samo da stigne i bogat je!
Kad je po crnoj berzi proširio vesti kojih se dokopao zahvaljujući onoj kurveštini, bio je iznenađen rezultatima. AO 732 E nikom nije bio zanimljiv. I Rusi i Tevtonci su razvili mnogo savremenije sisteme od turskog i bilo je pitanje dana kad će ih uvesti u proizvodnju. Mogao ih je prodati jedino Kalifatu, a to baš i nije bila naročito zdrava opcija. Uređaj za navođenje bio je bezvredan. Potpuno su druga priča bili nacrti mašinerije za vremensko putovanje. Vredeli su milijarde reala! Nije bilo teško pogoditi ko ume kalibrisati đavolju napravu. Naravno, bila je to ona beštija, supruga turskog ambasadora. Ona je bila ta koja je pokušala da se dokopa projekta. Međutim Adolfu ni na kraj pameti nije padalo da se suočava s njome. Ako neko želi njena znanja, neka je sam skemba. Preneće im informaciju i to je sve. Nije lud da izgubi glavu u obračunu s njom. Riba je veštica i to od opake sorte. Svojim je očima video kako je sjebala pariškog ajatolaha. Najzad se zaustavio, duboko udahnuo i lupnuo tri, pa dva puta na vrata pred sobom. - Ko je? - začu se sumnjičav glas sa druge strane. - Kameleon.- nestrpljivo će on, na šta se začu okretanje ključa u bravi i lupanje reze. Vrata se odškrinuše i pomoli se najpre cev pištolja, pa neugledno i rošavo lice. Prepoznavši ga, domaćin spusti oružje i otvori vrata. - Upadaj!- reče, pa hitro zalupi vrata čim se Adolf provukao. - Imam robu!- reče Ajzenštraser i hitrim korakom se zaputi ka prostoriji u zadnjem delu kuće. Domaćin je šepao za njim. - Tvoj je red. Ovo je sedmocifrena brava- okrenu se kompanjonu odloživši torbu na sto. - Ne brini. Nema brave koju stari Žorž nije otvorio - naceri se ovaj, pa izvadivši nekakve skalamerije iz ormana priđe torbi i poče da petlja po
bravi. Osluškivao je stetoskopom, priključivao neku elektroniku, vrteo bravice... Adolf se tri puta preznojio, dok se mali grbavac najzad ne oglasi zadovoljnim glasom: - Gotovo! Ajzenštraser priđe torbi, otvori je i – umalo ne presvisnu! - Jebo te! Pa ovo je AO 732 E !!! - gotovo vrisnu i presamiti se očajno nad stolom. Neko vreme Adolf je nesrećno zurio u bezvrednu spravu, dok su se misli u njegovoj glavi rojile trista na sat. Onda se uspravi i pogled mu se razbistri. Ne bio on Kameleon ako ne iskoristi tu glupu spravu. Stvari možda nisu ispale kako je planirao, ali svaka roba ima kupca. Nešto se naplaćuje u novcu, nešto u kontrauslugama.
Hrišćanska četvrt, 2077. godine
Kad je Milivoj Jovanović ugledao poznatu zelenooku ženu gde u pratnji dvojice telohranitelja napušta ambasadu, znao je da se AO 732 E nalazi kod nje. Najverovatnije se spremala da uređaj isporuči kupcu. U međuvremenu je otkrio da se radi o prvoj Sulejman begovoj supruzi, što je dodatno otežavalo njegovu misiju. Takva žena je mogla prirediti mnogo više nevolja no što bi iko poželeo. Ali šta bi, za ime Alahovo, osoba poput nje tražila uz hrišćanske pobunjenike? Čak i da se radilo samo o novcu, takva je kombinacija delovala nestvarno. Sulejman begove finansijske mogućnosti izgledale su poput bunara bez dna. Mogao joj je kupiti što god bi poželela. Bilo je tu nekih nepoznatih okolnosti do kojih Milivojev um nije dosezao. Dok je neprimetno hodao za njima, imao je sasvim dovoljno vremena da pažljivo osmotri njene pratioce. Prema gorostasu koji je hodao na čelu trojke nije gajio nikakvih iluzija. Evnuh razbijač. Torba je bila kod njega i nije bilo nikakve šanse da je se dokopa. Mnogo je čudniji bio klinac koji se kretao uporedo sa ženom. Nije bio borac, ali je imao jezive oči. Mali je, sudeći po izgledu, bio volšebnik. Ubistven trio! Beše subota i ono troje se zaputiše prema hrišćanskoj četvrti. Nije imao drugog izbora nego da ih potajno prati i zahvali Alahu što je pijačni dan. Gužva mu je pomagala da ostane neprimećen. Prava je istina da nije imao nikakav plan kako da se domogne uređaja, Vrebao je pogodan trenutak i to je sve. Tip koji se pojavio iz gužve i presreo trojku nije bio tek bilo ko sa ulice. Po svemu sudeći, radilo se o visoko rangiranoj osobi u hijerarhiji Kalifata. Pratila su ga dvojica džihadističkih veterana kakve sebi nije mogao svako priuštiti.
Šta se ovde dešava? Tek što je to pomislio ukazala se prilika koju je sve vreme priželjkivao. Kupac se pojavio, torbe su oslobođene, a onda kao da se sam džehenem otvorio. Najednom su se pojavili milicioneri, na šta je kupac sa svojim veteranima otvorio vatru. Milicioneri nisu oklevali i pobili su sve što se mrdalo naokolo, ali ne i glavne aktere razmene. Tren potom mali čarobnjak je stupio u akciju. Čak i na toj razdaljini Milivoj je mogao osetiti udarac panike koji je vradžbinar odaslao ka miliciji. Rezultat je bio fantastičan. Milicioneri su bacali oružje, bežali glavom bez obzira, dozivali Alaha... Na kontraudar nije dugo trebalo čekati. Uz miliciju je bio neko moćniji od klinca i udario je nenadano. Mali se stade uvijati od bolova, a onda je Milivoj shvatio da ni zelenooka nije nimalo naivna. Ošinula je protivnika nepoznatom čarolijom i kalifatski se volšebnik okrenuo od malog da bi se sukobio s njom. Zatim kao da se sve troje zalediše, ali psihički naboj u Milivojevoj glavi se svakim trenom sve više pojačavao. Znao je da se vradžbinari međusobno nemilosrdno bore na nekom njemu nedostupnom astralnom planu. Tren potom torba je ležala u prašini pored ošamućene žene. Video je još toliko da je neko onom tipu oteo drugu aktovku, a onda više nije bilo vremena za otezanje. - Sad ili nikad!- pomisli Milivoj. Poleteo je, dohvatio torbu i bez ikakve zadrške uleteo među ljude koji su bežali što dalje od sukoba. Posle se našao u svojoj iznajmljenoj rupi na periferiji hrišćanske četvrti, a da ni sam nije znao kako je to izveo. Potegao je dug gutljaj rakije iz flaše sa kredenca, što ga je donekle smirilo. Srećom, pašidah ga nije neopremljenog poslao u misiju i dva precizno usmerena štapina vitezita razneše bravice na torbi. A kad ju je najzad otvorio, srce mu je umalo stalo! Unutra je bila neakva skalamerija, elektronika, dokumentacija... Ali... Ali...
To nije bio AO 732 E!
Hrišćanska četvrt, 2077. godine U opštoj bežaniji niko nije primetio da mi na rukama počiva polusvesna žena. Možda su mislili da je povređena u sukobu, možda su bili zaokupljeni sopstvenom sudbinom, možda ih jednostavno nije zanimalo. Nije ni bilo važno. Neometano smo se udaljili od mesta razmene i najzad se nađosmo u nekoj uličici. Koračao sam poput mašine ni sam ne znajući kuda idem. - Spusti me. Mogu sama - oglasi se najzad Ana slabašnim glasom. Pogledah je, pa je poslušah. Načinila je par nesigurnih koraka, a onda se oslonila na mene. - Spasao si me. Da je nastavio, razorio bi mi um - hod joj je postajao sve sigurniji. - Ko je on?- zapitah. - Gospodar vatre. Moj drevni neprijatelj - odvrati ona odbacujući feredžu i sklanjajuči nakit u džepove. - Slušaj, ne možemo se vratiti u ambasadu. Ako su nas odande pratili, čekaće nas. - Pa kuda ćemo onda?- zapitah, dok se ona sklanjajući delove odeće pretvarala u hrišćanku. Zastala je, osvrnula se oko sebe, pa skrenu prema vinariji na uglu ulice. Pratio sam je ukorak. Odškrinula je zastakljena vrata propustivši time iz lokala čitav dimni oblak na ulicu. Osupnu me duvanski dim, kiselo vino, znoj, urin i pritisak pijanih misli. Dva gubitnika iz ćoška nas odmeriše mrkim pogledom dok je šanker nezainteresovano buljio u televizor. Ana mu se primakla, pa mu je tiho prišapnula: - Riba ćuti, Hrist spasava. Šanker se trže, pa je stade pažljivo motriti. - Ko si ti?- oglasi se posle čitave večnosti. - Ana Sulejman, ali me možda bolje poznaješ kao Anku Lasicu - odvrati ona i ja se zablenuh u nju. Kakva lasica, kakvi bakrači? Međutim, šanker je
izgleda znao više od mene. - Neman iz Dar Al Džihada? Dokaži!- prasnu on najednom. U prostoriji nastade muk dok je Ana bestidno otkopčavala bluzu. Itekako sam poznavao mladež na njenoj dojci, ali biće da nisam bio jedini. - Oktopod! Šta ti treba?- šankerov glas se najednom ispunio strahopoštovanjem. - Sigurno mesto i informacije - nasmešila mu se. - Pratite me - krenu šanker prema stepeništu koje je vodilo na sprat, rešivši time najsvežiju tačku naših nevolja. Kula pravednica, 2077. godine Abdul Al-Thani je tog jutra u isledničku sobu ušao izuzetno neraspoložen. Komšijsko kuče mu se posralo na terasu i prva stvar koja mu se desila čim je napustio kuću bilo je da ugazi u govno. Sledeća novost je bila spoznaja da mu je neko punom dužinom ogrebao novi auto, koji je kupio na kredit, posle besomučnog preganjanja sa prvom suprugom i koji još uvek nije otplatio. Povrh svega, po pantalonama mu se prolila vrela kafa dok je prelistavao izveštaje, i zaista mu više nije bilo ni do čega. Izveštaji doušnika su potvrđivali ono što mu je intuicija već neko vreme uporno ponavljala. Pariško podzemlje se uskomešalo i ceo grad, a posebno hrišćanska četvrt su uzavreli. Kriminalci, špijuni, hrišćanski zaverenici... Ama, baš su se sve te nepomirljive i nespojive bande i organizacije
ujedinile u jednom jedinom cilju - svi su tražili visokog čoveka atletske građe, sivih očiju i bokserski prelomljena nosa sa unazad začešljanom tamnom kosom. Veće islamskih mudraca je bespogovorno naložilo da se sve istrage u vezi nelegalnih zahteva za uspostavljanjem parlamenta i političkih stranaka smesta stave u stranu i da se kao vrhovni prioritet postavi pronalaženje izvesne elektronike pod nazivom AO 732 E. Abdul nikada nije uspeo da razume budale prepunih guzica, smeštene na visokim pozicijama, koje su u nekom trenutku nepromišljenosti dospevale do Kule pravednice, koju su hrišćani još uvek nazivali Bastiljom. Pa zar Kalifat nije oduvek bio prirodni lider islamskog sveta? Nije video postojanje nijednog razloga zbog kojeg bi se jedan tehnokratski muftija tajno povezivao sa Turcima. Debeli se rascvileo čim ga je ugledao. Možda je verovao da za njega još ima nade. - Imaš li išta novo da mi prijaviš?- obrati se Mehmetu Monjakuu koji je nešto slinio o svojoj poziciji i nekakvim pravima. - Kunem se da znam samo za suprugu turskog ambasadora - zaskviča Monjaku. - A ko je visoki tip sivih očiju? - možda i nije znao, ali to nije opravdavalo veleizdaju. Supruga turskog ambasadora je nestala negde u hrišćanskoj četvrti, što je za Abdula bilo potpuno nevažno. Od te žene ionako nikakve vajde nije bilo. Uređaj se ionako više nije nalazio kod nje, a Imperija bi se raskokodakala kad bi neko iz Kalifata spustio makar i prst na nju. - Ne znam... Nee znaaam... Radio sam u interesu Kalifata... Hteo sam... - Abdul mahnu ciganinu koji je dremkao na stolici pokraj Monjakua i ovaj pomeri polugu. Monjaku stade da vrišti. - Ne verujem da je to prijavljeno Vrhovnom Savetu, inače nas dvojica sada ne bi ćaskali, zar ne? Biće da si ipak mislio samo na svoju guzicu - ponekad je bilo dovoljno te gadove svući do gola i pričali bi kao navijeni. Ovaj je bio od tvrđe sorte, ali to baš ništa nije menjalo.
- Mooliiim... Mooliiiiim...- skvičao je Monjaku i Abdulu najzad dosadi da ga sluša. - Vidimo se sutra. Možda ćeš biti raspoloženiji za razgovor - ustade još jednom osmotrivši presu u kojoj su se nalazila Monjakuova jaja. Tek dva okretaja. Ima tu prostora za još posla, ako to đubre u međuvremenu ne ugine. - Ne daj mu da se onesvesti - izlazeći dobaci ciganinu i ovaj klimnu glavom.
Hrišćanska četvrt, 2077. godine I tako smo se Ana i ja nenadano našli potpuno sami u sobičku kraj Sene, po prvi put bez budnih ušiju evnuha, njenog muža i haremskih alapača. Ne znam ni sam koliko je to moglo trajati. Danima? Nedeljama? Potpuno sam izgubio osećaj za vreme. Iako je pokret otpora angažovao svoje najbolje ljude, visokog čoveka atletske građe, sivih očiju i bokserski prelomljena nosa sa unazad začešljanom tamnom kosom niko niti je video, niti je čuo za njega. Dobro sam ga zapamtio i dao sam našim prijateljima detaljan opis, ali lopov kao da je u zemlju propao. Ana i ja smo bili osuđeni jedno na drugo. U početku je izolacija delovala kao raj na zemlji. Vodili smo ljubav, razgovarali, spavali jedno kraj drugog, rasterećeni i zaljubljeni. Nestalo je Anine nadmoćnosti i postala je samo zaljubljena žena. Kažu - svakog čuda za tri dana. Kako je vreme prolazilo Ana je postajala sve hirovitija. Napadi besa smenjivali su se sa periodima depresije i ponekad je zaista bilo nemoguće biti zatvoren s njome među četiri zida. Tog popodneva smo ćutke ležali postrance, okrenuti jedno drugome. - Dosta mi je ovog haosa,- oglasi se najednom - moram nešto učiniti. - Haos je područje kojim suvereno vladaš. Tako si i mene pronašla - okrenuh temu kako bih je umirio. - A voliš li me? - pogleda me, najednom mazno. Umesto odgovora poljubih joj usne, jednu, pa drugu, milujući joj leđa i kosu. Nastavih da je ljubim preko vrata i ramena.
- Volim tvoje dude. Da ih diram usnama, da osetim kako se uzbuđuješ po bradavicama. Svu te volim. - Želim te- prošapta. Noga joj se našla podamnom, drugu je prebacila preko mene. Samo sam se pomerio i već sam bio u njoj. Bila je spremna, vlažna i vrela. Pokretao sam se lagano. - Čija si? - prostenjah - Tvoja - prošaptala je. - A čiji sam ja? - nastavih - Moj- uspe da izusti dok sam je okretao. Našao sam se nad njom, podigao njene noge na svoje ruke i snažno se zario. Pokreti postadoše frenetični, a onda naglo svršismo, oboje u istom trenu. Drhtala je. - Volim te mala - šapnuo sam - I ja tebe - spustila mi je glavu na rame i jedno vreme smo ćutali. Mazio sam je po kosi, slušao kako diše. - Hoću da osetim sigurnost - šapnu. - Voleo bih da mogu da ti je pružim. Neko vreme smo ležali bez reči. - Znaš li šta me zanima?- izgovorih najzad. - Šta? - Kako je supruga turskog zvaničnika postala legenda u hrišćanskom podzemlju? - Duga je to priča. Ne znam ni odakle bih počela. - Od početka? - Pa dobro, neka ti bude. Ionako nemamo pametnija posla - zastade nakratko, očito razmišljajući
- Još kao dete sam načula glasine o mračnim tajnama vezanim za našu kuću. U sobici na spratu, još pre moga rođenja, upucao se podstanar koji je izbegao iz Kalifata u Imperiju. Bila sam dete i takve su priče razbuktavale moju maštu. Nebrojeno sam puta pretraživala onu tajanstvenu sobu pokušavajući da pronađem mesto gde je taj čovek skrivao revolver verujući da tamo postoji još nekakvo oružje. Donekle sam i bila u pravu. Posle nebrojenih neuspeha otkrila sam tajni pregradak ispod parketa. Na mje razočarenje tamo se nalazilo samo nekoliko svezaka koje su predstavljale strančev iscrpni dnevnik, za koji ću mnogo kasnije shvatiti da je mnogo ubojitiji od bilo kojeg revolvera. Sa kakvim sam ga samo žarom iščitavala! - Samoubičin dnevnik? - Da. Iz Mon Sen Mišela se preselio u Pariz sa materom tek nešto po dolasku zelenih na vlast. Taman kad je izglasan čuveni Leks Specijalis po kome je na teritoriji Francuske postalo zabranjeno javno ispoljavanje pripadnosti hrišćanskoj veroispovesti. - Učestvovao je u nemirima? - Srećom nije. Znaš da je policija brutalno razbila proteste opozicije. Iako se brojno stanje žrtava drži u tajnosti, više je nego sigurno da su izginule stotine ljudi, a svi oni za koje se ustanovilo da su učestvovali u demonstracijama stavljeni su na crnu listu,. Majka ga je odmah po dolasku upisala na Sorbonu i bio je prezauzet učenjem. Bio je dvostruki doktor nauka i imao je fotografsko pamćenje. Sve što bi video, čuo ili pročitao mogao je i posle više godina od reči do reči ponoviti, pa je stoga njegov dnevnik bio prepun dragocenih informacija - zastade ponovo - Sredinom studija fizike taj se naš podstanar upoznao sa radovima profesora Aleksandra Senčurina, koji je tvrdio da vreme nije linearno, nego se taloži u slojevima kroz koje postoje prolazi, veze i prečice. Taj je ruski akademik svoje tvrdnje potkrepljivao slučajevima neobjašnjivih proročanstava, naučnim dostignućima i neverovatnim arheološkim otkrićima. Nažalost, ti su proboji kroz vreme, po Senčurinu, bili nekontrolisani, ali je teorijski postojala verovatnoća izrade sprave ili sklopa kojim bi se takva putovanja dala usmeravati. - Vremensko putovanje?
- Da. Razvijao je tu ideju, ali je tek na studijama psihologije shvatio da je Senčurin gotovo stopostotno u pravu, izuzev u jednoj sitnici. Vremenski se proboji ne mogu vršiti na fizičkom planu, već isključivo na psihičkom. Od tog saznanja, pa do teorije „Paukove mreže“ nije mnogo trebalo. Sve je jasnije video način kojim bi se moglo uticati na kritične tačke u prošlosti. - Paukova mreža? Ono o čemu si mi pričala? - Da, ali da nastavim. U međuvremenu je islamistička partija preuzela vlast u većini evropskih zemalja, a tamo gde nije, započeli su incidenti po granicama. Kako je islamističko vođstvo imalo potpuno drugačije zamisli o nauci od prozapadnih tehnoloških ideja, njegov rad na povezivanju duhovnog i tehnološkog aspekta zapao je za oko vlastima. Čim je izašao sa fakulteta čekao ga je ugovor sa Kvark korporacijom pod neverovatnim uslovima. Samo je trebalo da nastavi sa razvojem svoga projekta bez ikakve brige o finansiranju i uz ogromnu platu. - Ko bi tako nešto odbio? - Projekat je lepo napredovao, ali je radikalno rukovodstvo u međuvremenu stalo pokazivati jedno posve drugačije lice. Za korupciju ili mito su se i najsitniji funkcioneri počeli skraćivati za glavu. Po gotovo svim gradovima Francuske su se na javnim mestima postavljale giljotine koje su danonoćno radile - nastavila je ignorišući moje pametovanje - Nedugo potom i za najsitniji prekršaj se na tim giljotinama mogao naći bilo ko, samo ako bi dežurni funkcioner tako odlučio. Takve surovosti čak ni dobrostojeći službenik poput njega nije mogao ignorisati, pa se opterćen grižom savesti malo pomalo stao odavati kalvadosu. Vremenom je kalvados sve više ustupao mesto apsintu koji je prouzrokovao neočekivane stvari. Povremeno je osećao misli svojih ljubavnica. U početku je verovao da uobražava, tek je posle izvesnog vremena ustanovio da to nije nikakvo ludilo, već telepatija, pa se, šokiran time, počeo prepuštati sve jačim opojnim sredstvima.- ponovo se zaustavila premišljajući - Upravo ga je to odavanje drogama i dovelo do njegovih prvih nesigurnih vremenskih skokova. Zahvaljujući njima je uređaj za putovanje kroz vreme bio kompletiran upravo u trenutku kad su Nemačke trupe, pod izgovorom zaštite ljudskih prava, upale u Francusku. To je zaustavilo rad na projektu u fazi finalnih podešavanja. Rat
je krenuo loše i francuske trupe su bile pred porazom, najviše zahvaljujući dezerterstvu i izdaji. Islamisti su pred sam ulazak Nemaca u Pariz posegli za očajničkim potezom. Proglasili su džihad. Pozivajući se na izjavu profesorice Suade Saleh u kojoj je je rečeno kako Alah dopušta muslimanima da siluju nevernice u cilju poniženja i da je zadržavanje ratnih zarobljenika u svojstvu robova potpuno legalno. U skladu sa time svaki musliman koji bi se uključio u sveti rat automatski je dobijao pravo na trgovinu zarobljenim muškarcima i ženama iz redova nevernika, kao i pravo na njihovu imovinu. Poznate su ti posledice tog poteza. Privučeni tim obećanjem dobrovoljci su nagrnuli u armiju i nemačka ofanziva je bila slomljena dok bi udario dlanom o dlan. Potom su sve zemlje u kojima su zeleni imali parlamentarnu većinu po hitnom postupku izglasali dekrete o ujedinjenju na osnovu kojih je osnovan Zapadni Kalifat, Niko se nije želeo odreći Alahovim rečima zagarantovanog prava na otimanje hrišćanske imovine. - Znam za to. Ratno stanje nije ukinuto ni pošto su se hrišćanske zemlje ujedinile i izbacile ih iz Nemačke, pa su svi nevernici u Kalifatu proglašeni robovima. - Tako je. Međutim, Junior je pravovremeno dobio informacije o onome što će uslediti pa je, pre degradiranja u ropski status, prebegao u Tursku Imperiju pod izgovorom konsultacija o projektu. Tako je taj naš podstanar umro kao slobodan čovek. - Ima li ova priča nekakav smisao?- prekidoh je. - Nestrpljiv si? - pogleda me najednom razdraženo. - Nisam - odbrusih - Čitanje tog dnevnika bilo je vrlo grubo prekinuto - odmakla se od mene. - Kako?- upitah. - Bilo je prelepo jesenje popodne. Sunce je udaralo u prozore kao usred leta. Čiča Peri su doterali drva i moj...- zastade kao da se koleba oko nečega,- ... otac je otišao da mu pomogne oko unošenja. Majka je nešto zveckala po
kuhinji, a ja sam čitala taj dnevnik...- zastade i ja najednom shvatih da su joj oči prepune suza. - Ne moraš...- promucah, ali više nije obraćala pažnju na mene. - Imala sam samo jedanaest godina! Samo jedanaest! - Šta se desilo? - Bili su pijani. Upali su u kuću pozivajući se na svoje pravo. - Ko? - Neke akindžije tek pristigle iz darulharba. Sedmorica njih. - Sranje. - Mama je pokušala da me zaštiti. Vikala je kako treba da uzmu nju, ali to ih nije zanimalo. Hteli su sve. Oteli su mi dnevnik, strgli odeću sa mene... - Silovali su vas? - Bolelo je Aleksa. Mnogo je bolelo. Onda je uleteo... Otac... Sa sekirom u rukama... Sasekli su ga rafalima. Hroptao je u samrtnim mukama dok su se oni ređali na nama... - Bože blagi! - Majka je bila snažna žena. Sahranila je oca po hrišćanskim običajima, a onda je otišla kod hodže i prešla u islam. Posle toga je malo govorila, ali moje detinjstvo je bilo okončano.- zastala je izgubljena u uspomenama,- Rasprodala je sve vrednosti iz kuće i stala me voditi na obuku. Veštice, derviši, majstori borilačkih veština... Moj život se pretvorio u učenje... Kad bih posustala uvek je nadamnom bilo njeno strogo lice. Moraš... Moraš... Moraš... - Razumem... - Ništa ti ne razumeš. Zaklela me je na osvetu. - Strašno.
- U dvadesetoj je ugovorila moju udaju za Sulejman bega. Plakala sam, molila, ali nije marila. Na sve je imala samo jedan odgovor: MORAŠ. Ona me je uvela u pokret otpora. Bila je nemilosrdna. Želela je osvetu...- prekide je lupanje na vratima. Na brzinu se ogrnula i otvorila vrata. Uzbuđeno je razmenila par reči sa posetiocem, a onda se vratila do mene. - Spremaj se. Pronašli su lopova.
Džamija Notr Dam, 2075. godine Kad god bi stupio na tle drevnih hrišćanskih svetilišta Inspektor Abdul AlThani se osećao neprijatno. Možda je Notr Dam preevorena u džamiju, ali to nije odagnavalo nelagodnost što mu se u kosti uvlačila. Kao da su se i u same zidove zavukli duhovi ljudi koji su ovim odajama koračali. Pa opet, slučaj je bio pod nadležnošću Veća islamskih mudraca i izveštaj je morao biti predat upravo tu. - Alejhisselam. Monjaku je mrtav - obrati se čoveku u tamnoj odori koji je spuštena pogleda prebirao po brojanici. - Je li progovorio? - podiže ovaj pogled i Abdul se strese. Njegove oči su podsećale na srce tmine. Mogao bi ga zgromiti njima. - Ništa značajno. Bio je samo pohlepna budala. - odgovori. - To nije nikakav razlog da me ovde gnjaviš. Imaš li još nešto da mi saopštiš? - pronicljivo će sagovornik. O, itekako je imao! - Pronašli smo AO 732 E, ali mi je potrebno Vaše odobrenje ga bih stupio u akciju. Sagovornik se upitno zapilji u njega i Abdul stade da se preznojava. Činilo se tako jednostavnim saopštiti dobru vest, no sada, oči u oči sa vradžbinarom, više ni u šta nije bio siguran. - Po...postoji krimi... kriminalac... Najtraženiji čovek u Kalifatu - promuca, pa se nakašlja - Adolf Ajzenštraser. Veliki igrač. Već godinama pokušavamo
da mu uđemo u trag. Podaci o tome sa koliko obavešajnih službi sarađuje su nepouzdani - zastade očekujući pohvalu, ali ona je izostala. Jedino što je video bio je ispitivački pogled koji mu se poput užarenog sečiva zarivao ravno u mozak - Radi se o majstoru prerušavanja, lažnih papira i računarskih manipulacija. Nadimak mu je Kameleon i niko nije potpuno siguran kako zaista izgleda. Upleten je u trgovinu narkoticima i vojnim tajnama, pripisuju mu se ubistva, pljačke i masovni prebezi robova na hrišćansku teritoriju... Praktično neuhvatljiv... - gotovo je i zaboravio šta je naumio da kaže. - Kandidat za giljotinu - podstaknu ga derviš. - Da - odvrati zbunjeno. - Šta s njim? - blago upita sagovornik, i Abdul se pribra. - Jutros je poslao svog čoveka sa predlogom da nam preda AO 732 E u zamenu za potpuno oslobađanje od svih optužbi i status slobodnog podanika Kalifata. - Obećanja ništa ne koštaju - odvrati derviš. - Naravno, ali on zahteva zvanične dokumente i potvrdu sa kalifovom overom. - To se da urediti, ali prioriteti su se promenili. - Mo... Molim? - stade Abdul ponovo mucati. Prokleti zvaničnici, nikad im nije dovoljno. - Ne možeš ni zamisliti kakve su se sile nedavno oslobodile na tlu Pariza. U poređenju s njima je navođenje nuklearnih projektila najobičnija dečija igra. Preciznije, ponovo je u igri uređaj koji smo smatrali potpuno beskorisnim, takozvani “prostorno vremenski adapter”. To je sprava sa predviđenon funkcijom uticanja na događaje iz prošlosti. Nažalost, svi eksperimenti su se pokazali neuspešnim. Međutim, izgleda da je neko pronašao način da taj uređaj dovede u funkcionalno stanje. Ono što tebe treba da interesuje je činjenica da ključnu figuru u toj priči predstavlja Ana Sulejman, supruga
turskog ambasadora u Parizu. Hoću da mi je privedete živu i zdravu, a želim i njenog pratioca. - Ali... Diplomatski imunitet... - Ne zanima me nikakav imunitet. Ona je van ambasade i dostupna je tvojim ljudima. Gledaj da se to obavi uz što manje buke. Zataškavanje nelagodnosti je moj zadatak. - Razumem - klimnu Abdul glavom - To nije sve. Hoću da pronađete vremensko prostorni adapter - dodade derviš. - A... Ali... - zakoluta inspektor očima. - Ne paniči. Reći ću ti kako ćeš to uraditi. Ako taj Kameleon tek tako vraća ukradeni uređaj, onda je u njegove ruke dospeo greškom. Ako sam te prošli put dobro razumeo postojale su dve torbe i dva lopova. - Da... - predade se Abdul. - Doduše, bio sam tamo i sećam se dve torbe, ali ne i kradljivaca... No, to je nebitno. Onaj ko se dokopao prostorno vremenskog adaptera tragao je za AO 732 E. Verovatno neće imati mnogo poverenja u naše ponude, ali bi mogao imati poverenja u nekog prokazanog kriminalca - Abdul je teško pratio tok vradžbinarovih misli - To nas dovodi do ponude tog Kameleona. Dobiće što je tražio pod jednim uslovom. - A to je? - Abdulu postade svejedno. Bio je samo operativac. - Pustiće glas po podzemlju kako želi da zameni AO 732 E za prostorno vremenski adapter. - Aaaa? Vrlo vispreno! - ozari se inspekorovo okruglasto lice, no derviš ga pokretom ruke otpusti toliko neočekivano da se gotovo zagrcnu. Zbunjeno se okrete i zakorači ka izlazu, a derviš utonu u misli. Obećanja možda nešto znače kalifu i ovoj budali, razmišljao je Mahmut ispraćajući pogledom policajčeve korake. Ne i meni.
Kakogod, sutra će na Vrhovnom Savetu zatražiti od kalifa sve potrebne hartije za tog Adolfa Ajzenštrasera. Negde duboko u sebi prosto je znao da će dobiti sve; AO 732 E, prostorno vremenski adapter i tu prokletu vešticu sa sve njenim volšebnikom. A kada mu jednom tolika moć bude u rukama, ni mogućnost da postane kalif umesto kalifa nije neostvarljiva.
Pariz, 2077. godine Milivoj Jovanović, alijas Alija Jovanoglu je tri nedelje bio kao na iglama. Previše ga je ljudi videlo kako sa najtraženijim artiklom u vascelom
Kalifatu zamiče za ugao hrišćanske četvrti i nije bilo poželjno da se pojavljuje pred očima žbira, pa čak ni prostog naroda. Imperija ga ipak nije ostavila na cedilu. Sobica u kojoj se krio bila je pod budnim okom agenata i stoga prilično bezbedna. Kad je prvi put ugledao osobu zaduženu za kontakt umalo se nije baklavom zadavio. Bila je to žena, i to ne bilo kakva žena. Propisno pokrivena bila je slika i prilika supruge turskog ambasadora. Podjednako vitka figura, identične plamteće zelene oči i istovetno izražene obline kao i u Ane Sulejman. Ubrzo se ispostavilo da je sličnost samo privid, pa se Milivoj privikao na nju. Devojka mu je donosila hranu i potrepštine, obaveštavala ga o razvoju događaja i, uopšteno, bila je prilično prijatna osoba, s obzirom da se radilo o agentu tajne službe. Dosadno sakrivanje ga je umrtvilo. Ništa se nije događalo uprkos intenzivnoj potrazi koja se uveliko odvijala van njegove kontrole. Devojka za vezu ga je redovno obaveštavala o napretku agenata, ali tip koji je pokupio AO 732 E se nikako nije mogao identifikovati, iako su ga svi videli kako otima torbu od onog kalifatskog skota. Sumnjalo se da je u pitanju višestruki obaveštajac, poznatiji pod nadimkom Kameleon, majstor prerušavanja i obmane, gotovo neuhvatljiv, pa čak ni taj identitet nije bio sasvim siguran. Jednostavno, niko nije znao ni ko je u pitanju, niti gde bi mogao biti. A onda se stvari stadoše razvijati nadsvetlosnom brzinom. Da, kradljivac je bio upravo taj Kameleon na koga se sumnjalo i ne samo to. I on se prevario onog dana i dograbio je pogrešnu torbu, pa se podzemljem proširio glas da je spreman da zameni robu. Usledio je period od nekoliko dana intenzivnih pregovora i najzad je postignut sporazum o primopredaji robe. Uslov je bio da to urade Kameleon i Milivoj lično. Uprkos riziku i upozorenjima agenata zaduženih za njegovu bezbednost, Milivoj je doneo odluku da se to što pre obavi. Tako je najzad došao kraj njegovoj izolaciji. Devojka ga je povela u hrišćansku četvrt.
Niko nije sumnjao da su ih oči neprijatelja zapazile, ali odstupnica kroz razgranatu mrežu imperijske agenture je bila koliko - toliko obezbeđena. Pariz, 2077. godine Aziz Ismail se tog jutra probudio kao novi čovek. Neko vreme se izležavao planirajući budućnost. Možda kupi kuću negde na periferiji Pariza, u jednoj od onih ekskluzivnih četvrti u koje samo odabrani imaju pristup? A mogao bi pokrenuti sopstveni posao. Ali kakav? Ništa u vezi robova. Dovoljno se već ružnih stvari nagledao u životu. Potom pomisli da bi mogao iskoristiti poznavanje tehnike i ući u trgovinu? Nekakav uvoz - izvoz? Poznavao je mnogo uticajnih ljudi širom sveta i došao je trenutak da to upotrebi u ispravne svrhe. Zašto ne? Imao je pristojnu ušteđevinu, mogao je sebi priuštiti što god poželi. Čovek zvani Kameleon je posegao u džep sakoa na stolici i još jednom pogledao svoje nove isprave. Sve je bilo u redu. Tu je Kalifov potpis, svi neophodni pečati... Sinoć je provalio u sistem i proverio policijsku arhivu. Adolf Ajzenštraser više nije postojao. Ustao je lagan kao pero, umio se, obrijao, odenuo svoje najbolje odelo i dohvatio torbu. Po prvi put posle ko zna koliko godina Kameleon je u
sunčano jutro zakoračio bez maske. Samo još ovaj jedan posao da obavi. Do hriščanske četvrti stigao je lagodnim korakom, iako svestan da ga oči tajne službe pažljivo posmatraju. Imao je sasvim dovoljno vremena, pa je osmatrao prolaznike, fasade, radnjice i mehane duž ulica kojima je prolazio. Neobične misli mu se stadoše motati po glavi dok je gledao u prozore porodičnih kuća. Javna pogubljenja, giljotine i vešala, trgovina robovima, kamenovanja i svi ostali specijaliteti Kalifata ni izbliza nisu bili toliko strašni kao ono što se odigravalo unutar tih zidova. Najveći užasi ovog sveta zauvek ostaju tajna naizgled harmoničnih porodica. Stresao je glavom pokušavajuči da ne misli o tome i skoncentriše se na predstojeći zadatak. Već je ušao u hrišćansku četvrt i pijaca je bila na par koraka do njega. Visoka žena i upečatljivi muškarac bili su lako uočljivi čak i u pijačnoj gužvi. Upravo onakvi kakvima su mu ih opisali. Torbu je nosio muškarac, baš kao što je i očekivao. Podigao je ruku u dogovoreni signal i oni mu priđoše. Pružio je torbu ženi, a muškarac ispruži ruku sa tašnom prema njemu, kad najednom oseti da nešto nije u redu. U glavi mu se stade mutiti, kolena zaklecaše, grudni koš poče da se steže gušeći ga. Pade na kolena i zamaglenim pogledom obuhvati prizor pred sobom. Ono dvoje su se takođe srušili, a iz gomile se izdvojilo desetak naoružanih ljudi okružujući ih. - Uhapšeni ste zbog zavere i krađe državne imovine - izgovori neko zvaničnim glasom i Kameleon shvati da je naseo na prazna obećanja. Da, svi su mu grehovi oprošteni, ali mu niko nije rekao da će biti pošteđen kad dobiju ono što im treba. - Budalo!- pomisli dok je svuda naokolo počela da odjekuje pucnjava.
Hrišćanska četvrt, 2077. godine Derviš Mahmut bin Abdulaziz iz plemena Banu Thamin ovoga puta nije nosio svoju tradicionalnu odoru po kojoj je bio prepoznatljiv. Razlog je bio jednostavan. Umešao se u pijačnu gužvu odeven u svetovnu odeću i niko ne bi ni pomislio da se radi o najuticajnijem duhovniku Kalifata. Međutim, policijski inspektor Abdul Al-Thani je itekako bio svestan njegovog prisustva. Rečeno mu je da će operaciju predvoditi lično taj Allahov odabrani rob i plemeniti miljenik Njegov i to je inspektora činilo poprilično nervoznim. Na stranu obećanje o strelovitom usponu po uspešno obavljenom poslu, Abdul nikada i nikako nije voleo da bude neposredno nadziran. Gotovo da ga je ta pomisao svrbela. Pa opet, ovo je bila akcija mnogo širih razmera od onih kakve su mu obično poveravane. Policajci u civilu su bili raspoređeni po pijaci, interventne jedince prikrivene i spremne u neposrednoj blizini, a znao je da je Revolucionarna garda postavila obruč oko središta događaja. Nije bilo sumnje da se radilo o operaciji od izuzetnog značaja za koji, može biti, nije bio dorastao. Iako je Mahmut bin Abdulaziz naizgled ravnodušno šetao među tezgama, tu i tamo prevrtao robu i zapitkivao prodavce o kvalitetu i cenama, njegov pogled je neprestano bio uperen ka mestu gde su se trebali susresti Kameleon i tajanstveni čovek u čijem je posedu bilo vlasništvo „Kvark“ korporacije. Misli u njegovoj glavi preticale su jedna drugu. Bio je izuzetno obrazovan, upućen u stare religije i verovao je u proročanstva, a prastara priča o izaslaniku kneza mora i vladara morske struje odvijala se upravo tu, pred njegovim očima. Ta Ana Sulejman bila je moćna veštica što vlada elementom vode, a uređaji oko kojih se motala bili su toliko opasni da bi mogli ugroziti čitav svetski poredak. Nije li to dovoljno da učenjak poput njega zbroji dva i dva? Lako je zaustaviti dvojicu kriminalaca, ali za Izaslanicu je bio potreban ravnopravan protivnik, a u celom Kalifatu postojao je samo jedan poznavalac iskonske magije; Mahmut bin Abdulaziz iz plemena Banu Thamin. Baal Hadad je bio stari Bog, ali za Mahmuta su svi bogovi bili samo varvarski naziv za Allaha. Poslanik Muhamed je jednom porazio sile haosa i učiniće to opet.
Ovog puta uz Mahmutovu pomoć. Nije nimalo sumnjao da će se Ana pojaviti na mestu sastanka, ako ni zbog čega drugog, onda samo da bi udovoljila namerama Kneza mora. Za spravice će se pobrinuti policija i garda, ali Ana je njegova briga. Stoga svi moraju biti strpljivi. Držati bitange na oku, ali ništa ne preduzimati dok se čarobnica ne pojavi. To su bile direktive koje je izdao svojim ljudima. Nije mogao da suspregne misli o onome što može uslediti kada i ako sve uradi kako treba, jer Mahmut je bio zakleti protivnik reformi Džamala alDina al-Afganija, Muhameda Abdulaha i Rašida Ridija. Doduše i njihovo je učenje na najširoj osnovi tražilo od muslimana poštovanje Kur’ana, ali su oni uzimali u obzir tehnološke domete u svetu i predviđali takozvane diplomatske odnose sa neverničkim zemljama. Nakaradnog li izraza! Kada se ovo završi, vlast porodice al-Saud i Muslimanske braće mora biti okončana, islam očišćen, a dosledno poštovanje i tumačenje šerijata obavezno. Kur’an, vrhovni muftija i veće islamskih mudraca već su na njegovoj strani, samo još da obezbedi dovoljno sile da se suprotstavi kalifu. Ali danas... Danas će, alejhisselam, dobiti moć kakvu ovaj svet još nikada nije video. A onda se događaji počeše nenadano razvijati. Jedan za drugim učesnici stadoše izranjati iz gomile. Najpre Kameleon sa svojom torbom, potom visoki čovek sivih očiju, a onda, na Mahmutovo nemalo iznenađenje, iz pijačne gužve je išetala i Ana Sulejman. Ko zna zašto je požurio sa odlukama. Možda je pomislio da će se savršena prilika izgubiti kao što se i pojavila? Ili se uplašio neuspeha? Ili još gore - uspeha? Da je samo za trenutak razmislio, shvatio bi koliko je apsurdno da čarobnica hoda ukorak sa osobom koja joj je ukrala torbu. Primetio bi i to da nema njenog pomoćnika.
Umesto toga, Mahmut smesta otposla mentalnu blokadu u pravcu novopridošle trojke i dade signal svojim ljudima. - Uhapšeni ste zbog zavere i krađe državne imovine - obrati se Abdul AlThani optuženima koji su se u grčevima valjali po tlu. Magija, prolete mu jeziva misao glavom. A onda se pakao otvorio. Kao da su svi kupci i prodavci iz odeće trgli neko oružje i otvorili vatru po policajcima. Trenutak potom, po napadačima je zapucao spoljni kordon policije. Mahmut se stade kolebati. Svi su bili u civilu, svi su bili izmešani. Šta učiniti? I odakle ovoliko napadača? Previše za hrišćanske pobunjenike, previše za bilo koju frakciju... Najednom se oglasiše sirene interventnih vozila i znao je da se spoljnji policijski obruč stao stezati. Još malo i ovo će biti završeno, pomisli. Možda po prvi put u životu Mahmuta bin Abdulaziza stade zahvatati nervoza. Hrišćanska četvrt, 2077. godine
Izaći iz četvrti kao hrišćanin je bilo sve živo, samo ne jednostavno. Mogli smo to učiniti kao podanici Imperije, mogli smo se pozvati na diplomatski imunitet, ali Ana je sve to decidno i bez mnogo priče odbila. Rekla je samo “Traže nas” i rasprava je bila završena. Srećom Francuzi su bili vešti falsifikatori i u roku od odmah imali smo sve potrebne propusnice. Mrgud od vodiča je pred mene bacio neki vid umašćene i i isflekane radne odeće i postadoh Mišel Prever, vodoinstalater pozvan u dom Jusufijevih sa zadatkom da otčepi kanalizaciju. U duhu mog novog identiteta smrdeo sam do neba na govna i fekalije. Treba li da napomenem da sam i sam sebi bio odvratan? A Ana... Eh Ana... Ana je odenula minijaturnu crnu haljinicu i čizme preko kolena, a oko vrata je pritegla nekakvu pseću ogrlicu. Postala je hrišćanska prostitutka koja je na poziv Alme Jusufi pošla u dom Al Rahmanijevih da zadovolji dnevne potrebe navedene gazdarice i njene dece. Pomislih da joj nijedna maska ne bi bolje odgovarala. Dok smo vođeni ćutljivim gorostasom kačketa nabijenog do nosa, takođe s nekom izmišljotinom od posla u gradu, prolazili Bulonjskom šumom, nikako nisam mogao da odvojim pogleda od Anine guzice. Jesam ja nju kresao u svakakvim kombinacijama i nagledao je se gole golcate, ali njen najnoviji droljasti identitet je bio više no što bi normalan čovek mogao podneti, a ja sam se nadao da sam još uvek bio u okvirima normativa. Da nešto nije u redu mogli smo odmah naslutiti po pojačanom prisustvu policije. Bilo ih je, brate, na svakom ćošku. Neprestano su nas legitimisali i pitanje je da li bismo se ja i tip iz pokreta otpora provukli da nije bilo Ane. Neprestano im se smeškala, uvijala bokovima, nešto nerazumljivo gugutala i glupi policajci bi redovno zaboravljali da pažljivije prouče naša dokumenta. Malo - malo pa bi se njihove ruke zavlačile pod Aninu haljinu,
a bilo je bogami i predloga da je smesta povedu negde u zavetrinu, no Ana ih se s lakoćom rešavala i nastavljali bismo bez mnogo zadržavanja. Najzad nas pokretom ruke vodič zaustavi. U prvom trenutku nisam razaznavao zašto je to uradio, a onda, posred uobičajene gužve na Monmatru, ugledah visokog čoveka sivih očiju u društvu žene u toj meri nalik Ani da sam se preneraženo osvrnuo pomišljajući na tren da se nekom samo njoj znanom vradžbinom stvorila iza njega. Laknu mi kad shvatih da je moja droljica još uvek tu. Ana se nasmejala spazivši moje iznenađenje, pa je šakom prekrila donji deo lica dajući mi do znanja da je hidžab savršeno sredstvo za prerušavanje. - To je on - došapnuh Ani i ona klimnu glavom. Razmeniše poglede s vodičem na šta se on izgubio u gomili - Za njim - šapnu mi potom i uhvati pravac kroz gužvu. Ono dvoje su napredovali odlučnim korakom i zapazih da muškarac nosi istu onu torbu koju je Ani onomad predao ljigavi tehnokrata iz Kvark korporacije. Bilo mi je jasno i bez mnogo priče zašto Ana ništa ne preduzima. Naokolo je bilo previše policije. Što smo dalje napredovali sve je bilo jasnije da se probijamo natrag ka hrišćanskoj četvrti i ja se pokajah što sam se odenuo u ove govnjave dronjke. Mogli smo ga jednostavno sačekati, zar ne? Nije to bilo sve. Ušavši u četvrt dvojac koji smo pratili odmerenim korakom se zaputio ravno ka pijaci. O bože, pomislih, pa zar je zaista toliko glup da se vrati na mesto zločina? Svakakvih budala ima na ovom svetu. Najednom, Ana se uznemireno osvrte, pa se zaustavi, pokazujući mi rukom da stanem. - Tako mi Enkija, on je ovde - šapnu pretražujući pogledom okolinu. - Pa znam da je tu, eno ga tamo, na istom mestu gde smo prošli put razmenili torbe - odgovorih ne razumevajući kako ne vidi čoveka koga pratimo. Uto se sa suprotne strane pojavi još jedan lik koji mi ne bi bio nimalo zanimljiv da nije nosio onu drugu torbu koja je nedostajala. - Ma ne on, budalice jedna. Tu je gospodar vatre. Vradžbinar s kojim smo se nedavno sukobili - odvrati ona i prože me jeza.
- Gde?!- maltene viknuh i počeh pogledom da pretražujem gomilu što je gmizala između tezgi. - Blizu. Zar ga ne osećaš? Usresredi se i osetićeš vitoperenje u prostoru. Nešto poput tame - odgovori Ana pokušavajući da se prikrije iza izložene robe. Počeh da prizivam ono što me je naučila i zaista; nešto pustinjsko je odašiljalo mrak iz vedre pijačne atmosfere. Trenutak potom ono što sam osetio udari me poput groma. Ustuknuh dok se Ana stade uspravljati. - Udario je! Izgleda da me je i on pomešao sa onom devojkom - reče glasno. Nije se više skrivala - Eno ga! Nije mi morala pokazivati. Osećao sam strujanje magije iz mršavog čoveka koji je nedaleko od ono troje sa torbama podigao ruke. - Ne oseća nas. Sad pokaži šta znaš. Moramo udariti zajedno! Suviše je snažan da bih ga sama onesposobila. Troje ljudi prema kojima je vradžbinar digao ruke nemoćno se skljokaše, a iz gomile se izdvojiše ljudi kojima se najednom u rukama stvorilo oružje. - Uhapšeni ste zbog zavere i krađe državne imovine - prodera se jedan od njih mnogo glasnije no što je bilo potrebno. Policija! Tek treptaj oka posle toga pucnjava odjeknu sa svih strana. Policajci koji su okruživali ono troje ošamućenih popadaše kao snoplje, ali paljba ne samo da nije prestajala, nego se pojačala do te mere da sam imao utisak da sam usred najžešćeg ratnog okršaja. Moja tek započeta koncentracija na derviša u potpunosti se raspršila. - Šta je ovo? - pogledah u Anu - Ko to puca? - Policija, naši ljudi... I još neko... Neko ko je zbog nečega zasad na našoj strani. Pokušaj da mi se pridružiš. Gospodar vatre je mnogo opasniji od sve te komedije. Čim se sabere, rasteraće napadače kao pacove - odvrati Ana ne skrećući pogled i bilo mi je jasno da se sprema da udari. Udahnuh jednom, drugi put... Sklopih oči i potražih Enkija.