Terry Pratchet 150 Visila su otvorena. „Ali čuli smo kako navlači rezu!", zavapi Nana. Raznobojna hrpa ležala je opružena ispred vrata. Igor kleknu i podiže mlitavu šapu. „Ubili fu Fecka! Gadovi!" „U'vatili su Magrat i bebu!", obrecnu se Nana. „Bio mi je jedini prijatelj!" Nanina ruka sunu i, uprkos krupnoj građi, podiže Igora za okovratnik. „Vidi, momče, vrlo uskoro ćeš steći veoma ozbiljnog neprijatelja ako nam ne pomogneš ovog časka! O, za boga miloga..." Ona zavuče slobodnu ruku u nogavicu dugačkih gaća i izvuče veliku zgužvanu maramicu. „Išmrkni se, deder, kako valja." Usledio je zvuk kao kad nagazite na sirenu za maglu. „Elem, kuda bi ih odveli? Ovde sve vrvi od gnevnih seljaka!", reče Nana kad je završio. „Uvek je mahao repovima i imao je hladan nof...", jecao je Igor. „Igore, kuda?" Prstom koji je trenutno bio u njegovom posedu, Igor pokaza prema vratima preko puta. „To vodi u lagume", reče. „I mogu da ivadu krov gvovdenu kapiju dole u dolini. Nikad ih nećete uhvatiti!" „Ali reze su još navučene", reče Agnes. „Vnači da fu još u vamku, a to je glupo..." Prekinulo ga je nekoliko žestokih akorda na orguljama, akorda od kojih je tutnjao pod. „Je l' neko iz Pologa veliki muzičar?", upita Nana i spusti Igora. „Otkud ja znam?", reče Agnes, a još nekoliko silaznih akorda otrese prašinu s plafona. „Hteli su da zabiju kolac u mene, čekićem, i da mi prokrčkaju glavu! U takvom jednom trenutku ne pitaš ljude da ti nešto odzvižde!" Orgulje su opet zagudele zov. „Što li su ostali?", reče Nana. „Mogli su da se ukopaju negde duboko do sada... Aha..." „Baka ne bi pobegla", reče Agnes. „Jok, Baka Vedervaks voli obračune", reče Nana i prepredeno se isceri. „A oni razmišljaju kô ona. Nekako ih tera da razmišljaju kao ona..." „I ona razmišlja kao ona", reče Agnes. „Nadajmo se, onda, da ima više iskustva u tome", reče Nana. „Ajmo!" * * * Lakrimoza povuče polugu na orguljama označenu sa „avetinjsko lice u prozoru" i za uzvrat dobi akord, udar groma i pomalo mehanički vrisak. „Hvala milim bogovima što nismo povukli na tvoju stranu porodice, oče, samo to imam da kažem", reče. „Mada, pretpostavljam da bi bilo zabavno kad bismo ovo nekako povezali s prostorijom za mučenje. Ovaj vrisak svakako nije zvučao baš verodostojno." „Ovo je besmisleno", reče Vlad. „Imamo dete. Imamo ženu. Što prosto ne odemo? Ima još mnogo zamkova." „To bi značilo da bežimo", reče grof. „I preživimo", reče Vlad i protrlja glavu. „Mi ne bežimo", reče grof. „I... Ne, molim vas, ne prilazite..." * * * Ovo je bila rulja i nesigurno se motala po dvorištu odmah iza kapije. Rulje, u nedostatku središnjeg mozga, vrlo brzo izgube samopouzdanje, a u ovom slučaju oklevanje je izazvalo to što su ugledali Magrat i bebu. Vlad je imao modricu na čelu. Drvena patka na točkičima može da nanese popriličnu povredu ako zamahneš dovoljno snažno. „Alal vam vera", reče grof, koji je jednom rukom držao bebu Esmi. Magrat se uvijala u pokušaju da se izvuče iz stiska njegove druge ruke, ali stezao ju je za ručni zglob čvrsto poput
Teri Pračet 151 čelika. „Vidite? Savršena poslušnost. Kao u šahu. Ako zarobiš kraljicu, praktično si pobedio. Nije važno hoćeš li izgubiti nekoliko pešaka." „Grozno je što tako pričaš o majci", reče Vlad. „Veoma sam privržen vašoj majci", kaza grof. „I ona će naći načina da se vrati, pre ili kasnije. Pomorsko putovanje dobro će joj činiti. Neki ribar će pronaći ćup i dok se okreneš ona će opet biti s nama, zdrava i bucmasta... O, cenjena gospođo Og..." „Nemoj ti meni da se ulaguješ!", reče Nana gurajući se kroz zaprepašćenu gomilu. „Muka mi je više od tvog ulagivačkog ulagivanja, ulagivaču jedan ulagivački! Sad ih lepo obe oslobodi ili..." „O, kako brzo stižemo do 'ili'", uzdahnu grof. „Ali ovo ću vam reći: svi ćete otići iz zamka, a onda ćemo da vidimo. Možda i pustimo kraljicu. Ali princezicu... Kako je ljupka. Može da nam ostane u gostima. Razveseliće ovo mesto..." „Vraća se s nama u Lenkr, gade jedan!", vrisnu Magrat. Izvi se u grofovim rukama i pokuša da ga ošamari, ali Agnes vide kako joj lice pobele kada ju je stegao za ručni zglob. „Baš je ružno kad se kraljica tako izražava", reče grof. „A ja sam još uvek veoma snažan, čak i za vampira. Ali u pravu ste. Svi ćemo se vratiti u Lenkr. Živećemo u zamku kao jedna velika, srećna porodica. Moram reći da me ovo mesto više ne privlači. Ma, ne krivite sebe, gospođo Og. Siguran sam da će drugi to obaviti umesto vas..." Onda zastade. Šum na pragu čujnosti postajao je glasniji. Zvučao je ritmično, gotovo metalno. Gomila se razmače. Baka Vedervaks prođe napred, polako mešajući. „Nigde mleka", reče. „Nije ni čudo, zapravo. Ubacila sam krišku limuna, al' oduvek mi se čini da nije to - to." Spustila je kašičicu na tacnu tako da se zveckanje zaorilo dvoranom i osmehnula se grofu. „Je l' kasnim?", reče * * * Reze se uz čangrljanje vratiše na mesto, jedna po jedna. „...preteraše ga", gunđao je Igor. „Ftari gofpodar ne bi..." Vrata se vratiše na šarke, koje je neko s ljubavlju zarđao. Prohladan, suv vazduh dunu iz tame. Igor je petljao sa šibicama i zapalio baklju. „...fve je to u redu, da hoćeš fin, dugačak odmor, ali ovo nema fmifla..." Trčao je mračnim hodnicima, dopola grubo ozidanim a od pola načinjenim od golog, neisklesanog kamena, i stigao do druge odaje, potpuno prazne izuzev velikog kamenog sarkofaga u središtu, na čijem je boku bilo uklesano SVRAKPIR. Uglavio je buktinju u postolje na zidu, skinuo kaput, i posle dosta guranja odbacio poklopac u stranu. „Ivvinite vbog ovoga, gofpodaru", prostenja kada se poklopac stropošta na zemlju. U kovčegu se sivi prah svetlucao pri svetlosti buktinje. „...dođu ovamo, fve vabrljaju..." Igor podiže kaput i uze debeo svežanj platna iz džepa pa ga razmota ga na kamenoj ivici. Svetlost se odbi o zbirku skalpela, makaza i igala. „...fad prete malim bebama... vi to nikad nifte radili... famo puftolovnim ženfkama ftarijim od fedamnaeft godina, kojima fpavaćica lepo ftoji, uvek fte govorili..." Izabra skalpel i pažljivo bocnu mali prst leve ruke. Kap krvi se pojavi, nabubri i pade u prah, gde poče da se puši. „Ovo vam je va Fecka", reče Igor s tmurnim zadovoljstvom. U trenutku kada je stigao do vrata, bela izmaglica već je kuljala preko ruba kovčega. * * * „Stara sam", reče Baka Vedervaks i strogo pogleda oko sebe. „Želim da sednem, hvala lepo."
Terry Pratchet 152 Neko hitro dogura klupu. Baka sede i osmotri grofa. „Šta si ono pričao?", reče. „A, Esmeralda", reče grof. „Naposletku nam se i vi pridružiste. Zov krvi isuviše je snažan da biste ga mogli prenebregavati, ne?" „Nadam se", reče Baka. „Svi ćemo otići odavde, gospođice Vedervaks." „Nećeš ti nikuda", reče Baka. Opet promeša čaj. Oči svih vampira okrenuše se, prateći kašičicu. „Poslušaćete me, nemate izbora. Znate to", reče grof. „Ma, uvek ima izbora", reče Baka. Vlad i Lakrimoza sagnuše se prema ocu sa obe strane. Usledilo je užurbano sašaptavanje. Grof podiže pogled. „Ne, nije moguće da ste se oduprli", reče. „Čak ni vi!" „Neću reći da me nije dosta koštalo", saopšti Baka. Opet promeša čaj. Usledi još sašaptavanja. „Zapravo držimo kraljicu i bebu", reče grof. „Verujem da vam je do njih veoma stalo." Baka podiže šoljicu prema ustima, ali stade na pola puta. „Pobi' ih", reče. „Nećeš imati od toga nikakve vajde." „Esmi!", brecnuše se Nana Og i Magrat uglas. Baka vrati šoljicu na tacnu. Agnes se učini da je Vlad uzdahnuo. I sama je osećala zov... Znam šta je uradila, prošaputa Perdita. I ja isto, pomisli Agnes. „Blefira", reče Baka. „Je l'? Volela bi da ti vampirica jednog dana bude kraljica, a?", reče Lakrimoza. „Imali smo jednom jednu u Lenkru", reče Baka razgovorljivo. „Jadnicu je ugrizao neko od vaših. Živela na krvavom bifteku i tako tome. Nikad nikoga nije uzela pod zub, kako sam ja čula. Grimnir Nabijačica na Kolac, tako se zvala." „Nabijačica na Kolac?" „Samo kažem da nije bila krvopija. Nisam rekla da je bila dobra kao osoba", reče Baka. „Nije imala ništa protiv prolivanja krvi, ali je kod pijenja krvi povukla crtu. Možete i vi." „Ne znaš ti ništa o istinskim vampirima!" „Znam više nego što misliš, a poznajem i Gitu Og", reče Baka. Nana Og trepnu. Baka Vedervaks opet podiže šoljicu, pa je spusti. „Voli da popije. Priča kako mora da pije najbolji brendi..." - Nana potvrdno klimnu glavom - „i svakako ga želi, ali zadovolji se pivom kô i svi ostali." Nana Og slegnu ramenima, a Baka nastavi. „Ali vi se ne biste zadovoljili krvavicama, je l' da, pošto zapravo pijete moć nad ljudima. Znam vas kao što znam samu sebe. Znam, između ostalog, da tom detetu nećete taći ni dlaku s glave. Barem", i ovde Baka opet odsutno promeša čaj, „ne biste kad bi imala dlake na glavi. Niste u stanju, da znate." Podiže šoljicu i pažljivo je prevuče preko ivice tacne. Agnes primeti kako su se Lakrimozine usne žudno razdvojile. „Tako da sam došla 'vamo samo da, eto, vidim da l' da dobijete ono što ste zaslužili ili milost", reče Baka. „Prosto-naprosto, reč je o izboru." „Stvarno misliš da ne bismo naudili mesu?", reče Lakrimoza i pođe napred krupnim koracima. „Posmatraj!" Žustro posegnu za bebom, a onda trže ruku kao da se ubola. „Ne možeš", reče Baka. „Samo što nisam slomila ruku!" „Gre'ota", reče Baka spokojno. „Stavila si nešto... nešto čarobno u dete, je li?", reče grof. „Ne znam kome bi palo na pamet da bih tako nešto uradila", reče Baka, a iza nje je Nana Og gledala u sopstvene čizme. „Dakle, evo mog predloga. Pa vratite nam Magrat i bebu, a mi ćemo da vam otfikarimo glave." „I to nazivate pravdom, je li?", kaza grof.
Teri Pračet 153 „Ne, to nazivam milošću", reče Baka. Pa vrati šoljicu na tacnu. „Za boga miloga, ženo, hoćeš li da piješ taj šugavi čaj ili ne?", zagrme grof. Baka otpi i iskrivi lice. „Jao, šta li me spopalo? Tol'ko sam pričala da se ohladio", reče i otmenim pokretom proli sadržinu šoljice na pod. Lakrimoza zaječa. „Verovatno će uskoro početi da jenjava", reče Baka istim nehajnim glasom. „Ali dok se to ne desi, vidite, nećete nauditi detetu, nećete nauditi Magrat, gadi vam se pomisao na krv i nećete pobeći jer nikad ne biste pobegli pred izazovom..." „Šta će početi da jenjava?", upita Vlad. „Snažni su, ti vaši umni zidovi", reče Baka zaneseno. „Nisam mogla da ih probijem." Grof se osmehnu. Osmehnu se i Baka. „Tako da i nisam", dodade. * * * Magla se valjala grobnicom, tekla po podu, zidovima i plafonu. Kuljala je uz stepenice i duž tunela, a talasi su kipeli jedan preko drugog kao da su u ratu. Neoprezan pacov koji se šunjao po kamenim pločama poda zakasnio je. Magla poteče preko njega. Začu se cijuk, prekinut, a kada je magla prošla, ostalo je samo nekoliko belih koščica. Nekoliko podjednako malih koščica, ali lepo složenih i prekrivenih crnom odorom s kapuljačom i s malecnom kosom u rukama, pojavi se niotkuda i priđe im. Kosturske kandže grebuckale su po kamenu. „Ciju?", reče duh pacova bednim glasom. CIJU, reče Pacovska Smrt. Saznala je sve što je trebalo. * * * „Zanimalo vas je gde sam se sakrila", reče Baka. „Nisam nikuda otišla. Samo sam se sklonila u nešto živo, a onda ste vi to uzeli. Pozvali ste me da uđem. Nalazim se u svakom mišiću vaših tela, i nalazim vam se u glavi, o da. Bila sam u krvi, grofe. U krvi. Nisam se ja povampirila. Vi ste se povedervaksili. Svi vi. A oduvek slušate zov krvi, zar ne?" Grof je piljio u nju otvorenih usta. Kašičica pade s tacne, zazveketa po podu i malčice zatalasa retku belu maglu. Ona se valjala prema njima iz zidova i kružila oko prstena crno-belih pločica u čijoj su sredini stajali vampiri. Igor se gurao kroz gužvu sve dok nije stigao do Nane. „Fve je u redu", reče, „nifam mogao ovo više da gledam, bilo je framotno..." Magla se uzdiže u vidu uzavrele kule, nastupi trenutak nepovezanosti, osećaj da je vreme iseckano na komadiće, a potom je jedna prilika stajala iza Vlada i Lakrimoze. Bio je znatno viši od većine ljudi, a na sebi je imao večernje odelo koje je verovatno nekad bilo u modi. Kosa mu je bila prožeta sedim i zalizana iza ušiju na takav način da biste stekli utisak kako mu je glava stvorena da bude aerodinamična. Sjajno izmanikirane ruke stegoše mlađe vampire za ramena. Lakrimoza se okrenu da ga ogrebe i šćućuri se kada on zareža poput tigra. Potom se lice preobrazi u nešto ljudskije i pridošlica se osmehnu. Činilo se da mu je od srca drago što ih sve vidi. „Dobro jutro", reče. „Još jedan pogani vampir?", reče Nana. „Nije to tamo neki matori vampir", reče Igor, poskakujući s noge na nogu. „To je ftari gofpodar! Ftari Crvenooki fe vratio!" Baka ustade, ne obraćajući pažnju na priliku koja je čvrsto držala dva iznenada pokorna vampira. Okomi se na grofa.
Terry Pratchet 154 „Znam ja tačno šta ti možeš, a šta ne", reče, „jerbo si me pustio da uđem. A to znači da ne možeš ono što ja ne mogu. I razmišljaš na isti-istijacki način kao ja, s tim što ja to radim duže i bolje mi ide nego tebi." „Ti si meso", zareža grof. „Pametno meso!" „A ti si me pozvao unutra", reče Baka. „Nisam ti ja od onih što idu tamo gde nisu dobrodošli, to je sigurno." U grofovom naručju beba zaplaka. On ustade. „Koliko misliš da je sigurno da neću nauditi ovom detetu?", reče. „Ja ne bih. Ne možeš ni ti, dakle." Grofovo lice se zgrči dok se rvao sa osećanjima, kao i s Magrat, koja ga je šutirala u cevanice. „Moglo je da uspe...", reče i prvi put mu je glas bio lišen izvesnosti. „Misliš, moglo je da uspe tako da vama odgovara!", povika Agnes. „Mi smo vampiri. To smo što smo i ne možemo tu ništa." „Samo su životinje to što su i ne mogu tu ništa", reče Baka. „Hoćeš li sad da mi daš dete?" „Ako...", poče grof, pa se uspravi. „Ne! Ne moram da sklapam nagodbe! Mogu da se borim protiv tebe baš kao što si se ti borila protiv mene! I ako sad izađemo odavde, ne bih rekao da će se iko usuditi da me zaustavi... Pogledajte se... svi vi... pa pogledajte mene. A sada pogledajte... njega." Klimnu glavom prema prilici koja je držala Vlada i Lakrimozu poput nepomičnih kipova. „Zar ono hoćete?" „Izvini... ko je ovaj što treba da ga gledamo?", reče Baka. „A... Igorov 'stari gospodar'? Stari grof Svrakpir, pretpostavljam." Stari grof graciozno klimnu glavom. „Na usluzi, madam", reče. „Sumnjam", reče Baka. „Ma, on nikom nije smetao", reče Pjotr odnekud iz grupe Položana. „Navraćao je tek svakih nekoliko godina a ionako nije bio problematičan ako se setite belog luka. Nije očekivao da nam se dopadne." Stario grof mu se osmehnu. „Poznat si mi nešto. Iz porodice Ravi, je li?" „Pjotr, gospodine. Hansov sin." „A, da. Vrlo sličan sklop kostiju. Pozdravi baku od mene." „Preminula je pre deset godina, gospodine." „Jao, zaista? Moje saučešće. Vreme tako brzo prolazi kad si mrtav." Stari gospodar uzdahnu. „Lepa kô upisana u spavaćici, koliko se sećam." „Ma, njemu ništa nije falilo", reče neko iz gomile. „Gricne tu i tamo, ali pomiriš se s tim." „Ovaj glas mi je poznat", reče vampir. „Jesi li ti od Vejzenovih?" „Još kako, gospodine." „U srodstvu sa Arnoom Vejzenom?" „To mi je pradedica, gospodine." „Sjajan čovek. Ubio me tako da sam ostao na mestu mrtav pre sedamdeset pet godina. Kolac pravo u srce s dvadeset koraka daljine. Treba da si ponosan." Čovek u gomili ozari se od predačkog ponosa. „Još nam kolac visi iznad kamina, vaša milosti", reče. „Svaka čast. Alal vera. Baš je lepo kad neko poštuje običaje." Grof Svrakpir vrisnu. „Nemoguće da vam se ovo više sviđa?! On je čudovište!" „Ali nikad nije zakazivao sastanke!", povika Agnes još glasnije. „Kladim se da nikad nije mislio kako je sve to samo stvar dogovora!" Grof Svrakpir je s taocima uzmicao prema vratima. „Ne", reče, „tako to neće ići. Ako neko zaista veruje da neću nauditi ovim krasnim taocima, možda ćete pokušati da me zaustavite? Zar neko zaista veruje toj starici?"
Teri Pračet 155 Nana Og otvori usta, uhvati Bakin pogled, i opet ih zatvori. Gomila se razdvajala iza grofa dok je odvlačio Magrat prema vratima. Nalete na priliku Moćnog Ovsa. „Jeste li nekad razmišljali o tome da okušate život sa Omom?", reče sveštenik. Glas mu je podrhtavao. Lice mu se sjajilo od znoja. „Jao... opet ti?", reče grof. „Ako njoj mogu da se opirem, mali, ti nisi nikakav problem." Ovas je držao sekiru pred sobom kao da je načinjena od nekog retkog i osetljivog metala. „Otiđi odavde, opaki zloduše...", poče. „O, pobogu", reče grof i odgurnu sekiru u stranu. „Zar ništa nisi naučio, glupi čoveče? Glupi mali čoveče s glupom malom verom u glupog malog boga?" „Ali pomoću nje... uspevam da vidim sve... kako stvarno jeste", izusti Ovas. „Stvarno? I misliš da meni možeš da staneš na put? Sekira nije čak ni sveti simbol!" „O", reče Ovas skrhano. Agnes vide kako su mu ramena klonula kada je spustio sečivo. Potoni je podigao pogled, vedro se osmehnuo i rekao: „Da kažemo da odsad jeste." Agnes je posmatrala kako sekira ostavlja zlatan trag u vazduhu. Začuo se nežan, gotovo svilenkast zvuk. Sekira pade na kamene ploče. U iznenadnoj tišini zazvečala je poput zvona. Ovas posegnu i istrže bebu vampiru iz ruku koje nisu pružale otpor. Predade je Magrat, koja je uze u preneraženoj tišini. Prvi zvuk nakon toga bilo je šuštanje Bakine haljine kada je ustala i prišla sekiri. Gurnu je nogom. „Ako imam neku manu", reče i uspešno nagovesti kako je ovo samo teorijska mogućnost, „to je da ne znam kad treba da se okrenem i pobegnem. I sklona sam da blefiram čak i kad imam očajne karte," Glas joj je odjekivao dvoranom. Niko još ne beše ni ispustio vazduh. Ona klimnu glavom grofu, koji je polako podigao ruke do crvene rane oko celog vrata. „Bila je to oštra sekira", reče ona. „Ko kaže da nema milosti u svetu? Samo nemoj da klimaš glavom i to ti je to. Neko će te odneti dole, do finog, hladnog kovčega, pedeset godina ima da proleti kao rukom odneto, i možda se probudiš s dovoljno razuma da budeš glup." Začu se žamor rulje dok se vraćala u život. Baka zavrte glavom. „Žele da te usmrte na neki gori način, kako vidim", reče, a grof je zurio ispred sebe sleđenim, očajničkim pogledom dok mu je krv curila između prstiju. „A načina ima. Još kako. Mogli bismo da te spalimo i raspemo pepeo po moru..." Ovo je dočekao opšti uzdah odobravanja. „...ili ga bacimo u vazduh usred oluje..." Ovo je dobilo raštrkan aplauz. „...ili prosto da platimo nekom mornaru da te baci preko ruba." Ovo dobi čak i nekoliko zvižduka. „Naravno, vratio bi se živ, pretpostavljam, jednog dana. Ali da samo lebdiš u svemiru milionima godina, ajoj, pa meni to zvuči vrlo dosadno." Podiže ruku da utiša gomilu. „Ne, pedeset godina da o svemu porazmisliš, to je otprilike taman kako treba. Ljudima su potrebni vampiri", reče. „Tako lakše zapamte čemu služe kočevi i beli luk." Pucnu prstima prema gomili. „Hajdete, vas dvojica ga odnesite dole u podrum. Ukažite malo poštovanja mrtvima..." „To nije dovoljno!", reče Pjotr i stupi napred. „Ne posle svega što je.." „Onda, kad se vrati, sam se pobrini za njega", obrecnu se Baka glasno. „Nauči decu! Ne verujte ljudožderu samo zato što koristi nož i viljušku! I zapamtite da vampiri ne idu tamo gde ih ne pozovu!" Ustuknuše. Baka se malo opusti. „Ovog puta ja odlučujem. Moj... izbor." Nagnu se bliže grofovoj užasnoj grimasi. „Pokušao si da mi oduzmeš um", reče tiše. „A meni je um sve. Razmisli o tome. Pokušaj da naučiš." Ponovo ustade. „Nosite ga." Okrenu se visokoj prilici. „Dakle... ti si stari gospodar, je li?
Terry Pratchet 156 „Alison Vedervaks?", reče stari gospodar. „Dobro pamtim vratove." Baka se ukoči na sekund. „Molim? Ne! Otkud znaš to ime?" „Ih, prošla je ona ovuda pre, pa, ima tome pedeset godina. Susreli smo se nakratko, a onda mi je odsekla glavu i zabila mi kolac u srce." Grof zadovoljno uzdahnu. „Veoma vatrena žena. Vi ste joj rođaka, ako smem da pretpostavim? Ne snalazim se s pokolenjima, bojim se." „Unuka", reče Baka slabašno. „Igor mi reče da je ispred zamka jedan feniks..." „Otići će, pretpostavljam." Grof klimnu glavom. „Uvek sam ih nekako voleo", reče setno. „Bilo ih je tako mnogo kad sam bio mlad. Uz njih su noći bile... lepe. Baš lepe. Tada je sve bilo mnogo jednostavnije..." Glas mu utihnu, pa se vrati, još glasniji. „Ali sada su, očigledno, vremena modernija." „Tako kažu", promrmlja Baka. „Pa, madam, nikad nisam mnogo obraćao pažnju na njih. Pedeset godina kasnije uopšte ne izgledaju tako moderno." Ona protrese mlade vampire kao lutke. „Izvinjavam se zbog nećakovog ponašanja. Zaista neprilično za jednog vampira. Vi iz Pologa, želite li da ubijete ovo dvoje? To je najmanje što mogu da učinim." „Zar ti nisu to rođaci?", reče Nana Og kada gomila nahrupi napred. „O, jesu. Ali naša rasa nikad nije bila preterano raspoložena da se igra srećne porodice." Vlad je pogledom preklinjao Agnes, a sada joj se molećivo obrati. „Ne bi valjda dopustila da me ubiju? Ne bi im dala da mi ovo urade? Mogli smo... možemo... Ne bi, je l' tako da ne bi?" Gomila je oklevala. Ovo je zvučalo kao važno preklinjanje. Stotinu parova očiju piljilo je u Agnes. Ona ga uhvati za ruku. Pretpostavljam da bismo mogle da se potrudimo oko njega, reče Perdita. Ali Agnes pomisli na Polog i redove i decu kako se igraju dok čekaju, i kako zlo može doći noću, divlje poput životinje, ili sivo, danju, sa spiskom stavki... „Vlade", reče blago i zagleda mu se duboko u oči. „Čak bih im pridržala i kaput." „Baš lepo što se tako osećaš, ali ne dolazi u obzir", reče Baka iza nje. „Grofe, ti ih vodi. Poduči ih starim običajima. Nauči ih da budu glupi." Grof klimnu glavom i zubato se iskezi. „Svakako. Naučiću ih kako, da bi živeo, moraš uvek iznova da ustaneš na noge..." „Ha! Grofe, ti ne živiš. Feniks živi. Ti samo ne znaš da si mrtav. Sad mi se gubite s očiju!" Usledio je još jedan časak izrezan iz vremena, a onda se s mesta gde je do malopre stajalo troje vampira uzdiže jato svraka, uz kričanje i torokanje, i iščeznu u tami krova. „Ima ih na stotine!", reče Agnes Nani. „Pa, vampiri mogu u svašta da se pretvaraju", reče Nana. „To zna svak' ko išta zna o vampirima." „A šta znači trista svraka?" „Da je vreme da prekriješ sav nameštaj. I da je vreme da ja popijem vrlo veliko piće." Gomila poče da se razilazi, svesna da je velika predstava gotova. „Što nas prosto nije pustila da ih istrebimo?", prošišta Pjotr pored Agnesinog uva. „Smrt je isuviše dobra za njih!" „Da", reče Agnes. „Pretpostavljam da ih zato nije prepustila smrti." Ovas se nije ni pomerio. Još je zurio pravo pred sebe, ali ruke su mu se tresle. Agnes ga nežno povede do klupe i pomože mu da sedne. „Ubio sam ga, je l' da?", prošaputa on. „Tako nekako", reče Agnes. „Nije lako to ustanoviti kad su vampiri u pitanju." „Nisam mogao ništa drugo! Sve je samo... vazduh je samo postao zlatan, i postojao je taj jedan trenutak kad si mogao nešto da učiniš..."
Teri Pračet 157 „Ne bih rekla da se iko žali", reče Agnes. Moraš priznati da je poprilično zgodan, reče Perdita. Kad bi samo preduzeo nešto u vezi s tim čirom... Magrat sede s druge Ovsove strane, čvrsto držeći bebu. Nekoliko puta duboko udahnu. „Baš ste bili hrabri", reče. „Ne, nisam", reče Ovas promuklo. „Mislio sam da će gazdarica Vedervaks nešto da uradi..." „I jeste", reče Magrat i strese se. „O, još kako." Baka Vedervaks sede na drugi kraj klupe i uštinu se za hrbat nosa. „Sad samo hoću kući", reče. „Hoću kući i hoću da spavam nedelju dana." Zevnu. „Crkavam za šoljom čaja." „Zar ga nisi skuvala?!", reče Agnes. „Zbog tebe smo svi balavili za njim!" „Otkud mi ovde čaj? Ono je bila voda s malo blata. Ali znam da Nana ima vrećicu negde kod sebe." Opet zevnu. „Magrat, skuvaj čaj." Agnes otvori usta, ali Magrat joj mahnu da ćuti, pa joj predade bebu. „Naravno, Bako", reče i nežno gurnu Agnes natrag na sedište. „Idem samo da vidim gde Igor drži čajnik, važi?" * * * Moćan Ovas izašao je na zidine. Sunce beše visoko odskočilo i povetarac je duvao nad šumama Ubervalda. Nekoliko svraka torokalo je u drveću najbližem zamku. Baka se oslanjala laktovima na zid i zurila u sve redu izmaglicu. „Biće lep dan, izgleda", reče Ovas veselo. I, na sopstveno čuđenje, jeste bio veseo. Vazduh je bio nekako oštar i pun osećaja budućnosti, kipeo je od mogućnosti. Sećao se trenutka kada je zavitlao sekirom, kada su obojica u njemu zavitlala zajedno. Možda postoji način... „Kasnije će oluja sa Ose", reče Baka. „Pa... to će barem činiti dobra usevima, onda", reče Ovas. Nešto zasvetluca iznad njih. Na svetlosti novog dana feniksova krila slabo su se videla - tek žuti odblesak u vazduhu, s malenim obličjem sitnog sokola u sredini - dok je kružio visoko nad zamkom. „Zašto bi iko želeo da ubije nešto ovakvo?", reče Ovas. „Ma, neki bi ubili šta bilo, zabave radi." „Je l' ovo stvarna ptica ili postoji samo unutar..." „On je ono što jeste", reče Baka oštro. „Nemoj sad da sipaš alegorije na sve strane." „Pa osećam... da je pravi blagoslov što sam ga video." „Stvarno? Ja gajim ista topla osećanja prema izlasku sunca", reče Baka. „I ti bi, u mojim godinama." Uzdahnula je, a onda se činilo da razgovara pretežno sama sa sobom. „Nikad nije prešla na stranu zla, dakle, ma šta ljudi pričali. A morao bi da hodaš kô po jajima s onim matorim vampirom. Nikad nije prešla na stranu zla. Čuo si kad je to rekao, je l' da? Rekao je. Nije morao." „Ovaj... da." „A sigurno je bila starija od mene. Nana Alison, sjajna veštica, za medalju. Britka kô sečivo. Čudnjikava, na svoj način, naravno, al’ ko nje?" „Niko kog ja poznajem, svakako." „Jeste. U pravu si." Baka se uspravi. „Odlično", reče. „Ovaj..." „Da?" Ovas je gledao naniže, u pokretni most i drum prema zamku. „Eno nekog čoveka u noćnoj košulji, skroz je blatnjav i vitla mačem, tamo dole", reče, „a za njim ide mnogo naroda iz Lenkra i neki... mali plavi ljudi..." Ponovo pogleda dole. „Bar izgleda kao blato", dodade. „Biće da je to kralj", reče Baka. „Sudeći po zvuku, Velika Agi mu je dala malo kaše. Sad će da nas izbavi iz svih nedaća."
Terry Pratchet 158 „Ovaj... zar nismo već izbavljeni?" „Ma, on je kralj. Bile su to propisne nedaće, nek nas izbavi on. Moraš i kraljeve da pustiš nešto da urade. Osim toga, ako je popio piće Velike Agi, neće znati ni šta je daća a šta nedaća. Trebalo bi da siđemo." „Smatram da treba da vam zahvalim", reče Ovas kada su stigli do zavojitog stepeništa. „Što sam ti pomogla da pređeš planine, 'oćeš da kažeš?" „Svet je... drugačiji." Ovas obuhvati pogledom izmaglicu i šume i purpurne planine. „Kud god pogledam, vidim nešto sveto." Prvi put otkako ju je sreo, vide Baku Vedervaks kako se pošteno osmehuje. Obično bi joj se uglovi usta izvili baš pre nego što se nešto neprijatno desi nekome ko to zaslužuje, ali ovog puta se činilo da joj je milo zbog onoga što čuje. „I to je početak", reče. * * * Kočiju Svrakpirovih uspravili su i odvukli u zamak. Sada se vraćala, sa Džejsonom Ogom za dizginama. Usredsredio se na izbegavanje džombi. Od njih su ga bolele modrice. Osim toga, u kolima je bila kraljevska porodica, a on se tog časa osećao izrazito odano. Džejson Og je bio veoma krupan i veoma snažan i, stoga, nije bio sklon nasilju, jer nije ni morao da bude. Ponekad bi ga pozvali u krčmu da se pobrine za ozbiljnije tuče, što bi obično učinio tako što bi podigao oba učesnika i držao ih razdvojene sve dok ne bi prestali da se otimaju. Ako to ne bi upalilo, lupio bi ih nekoliko puta jednog o drugog, što je ljubaznije moguće. Ratobornost obično nije ostavljala utisak na njega, ali otkako je u jučerašnjoj bici za zamak Lenkr morao fizički da podigne Verensa sa zemlje kako bi zaustavio njegov pokolj neprijatelja, prijatelja, nameštaja, zidova i sopstvenih stopala, sada je svakako video kralja u novom svetlu. Bitka se ispostavila kao veoma kratka. Plaćenici su se vrlo usrdno predali, posebno nakon Šonovog napada. Prava bitka sastojala se od zadržavanja Verensa podalje od njih kako bi imali vremena za predaju. Ovo jeste ostavilo utisak na Džejsona. Kralj Verens, u kočiji, položio je glavu ženi u krilo i stenjao je dok mu je ona brisala čelo maramicom... Na doličnoj udaljenosti, za kočijom su išla kola s tri veštice, iako se unutra nalazilo pretežno hrkanje. Hrkanje Bake Vedervaks bilo je iskonsko. Nikad ga niko nije ukrotio. Niko nikad nije morao da spava pored njega, da obuzdava nesnosnije ispade šutiranjem, bockanjem u krsta ili korišćenjem jastuka umesto toljage. Imalo je godine i godine u pustoj spavaćoj sobi da usavrši krkalj, khraaak i njok-njok-njokanje, neometano gurkanjem, džaranjem i povremenim pokušajima ubistva koji s vremenom obično svedu hrkački poriv na razumnu meru. Prućila se u slamu na dnu kočije, otvorenih usta, i hrkala. „Napola očekuješ da vidiš pretesterisane grede, je l’ da?", reče Nana, koja je vodila konja. „A ipak čuješ kol'ko joj dobra čini." „Pomalo brinem za gospodina Ovsa, ipak", reče Agnes. Ovas je sedeo tako da su mu noge visile sa zadnjeg dela kola i srećno piljio u nebo. „Je l' lupio glavom?", reče Nana. „Mislim da nije." „Neka ga, onda. Bar ne spaljuje ništa... A, evo nam starog druga." Igor, kome je od silne usredsređenosti jezik virio iz ugla usana, bavio se završnim detaljima novog znaka. Pisalo je: „Što ne bïste posetïlï naš dućan sa suvenïrïma?" Ustao je i klimnuo glavom kada su se kola približila. „Ftari gofpodar je fmiflio poneku novotariju dok je bio mrtav", reče, osećajući da je nekakvo objašnjenje potrebno. „Po podne treba da počnem fa ivgradnjom vabavnog parka - f ljuljaškama, ma šta to bilo."
Teri Pračet 159 „To su ti zapravo kanapi na kojima se klatiš", reče Nana. Igor se razvedri. „O, imam ja dofta kanapa i oduvek fam tata-mata va omče", reče. „Ne, nije to...", poče Agnes, ali Nana Og je brzo prekinu. „Kanda sve zavisi od toga ko će da se zabavlja", reče. „Pa, Igore, vidimo se. Nemoj da radiš ništa što ja ne bih, ako ikad nađeš nešto što ja ne bih uradila." „Baš nam je žao zbog Secka", reče Agnes. „Možda možemo da ti nađemo neko štene ili..." „Hvala fvakako, ali ne. Famo je jedan Fecko." Mahao im je dok nisu zamakle za krivinu. Kada se Agnes ponovo okrenula, ugledala je tri svrake. Čučale su na grani iznad puta. „Tri za sahranu...", poče ona. Jedan kamen fijuknu uvis. Začu se uvređeno kreštanje i zasu ih perje. „Dve za smeh", reče Nana samozadovoljnim glasom. „Nano, varaš." „Veštice uvek varaju", reče Nana Og. Baci pogled na usnulu priliku iza njih. „To zna svak' ko išta zna o vešticama." Otišle su kući u Lenkr. * * * Kiša je opet padala. Voda je procurila u Ovsov šator, kao i u harmonijum, koji bi sada povremeno, dok svirate na njemu, podrignuo poput spljeskane žabe. Pesmarice su takođe, prilično zabrinjavajuće, smrdele na mačke. Odustao je od njih i nastavio s pokušajima da razmontira poljski krevet, koji mu je odrao dva zgloba i prignječio jedan prst kada ga je otvorio, i još uvek se činilo da je pravljen za ljude u obliku banane. Ovas je bio svestan kako se trudi da izbegne razmišljanje. Sve u svemu, ovo mu je sasvim odgovaralo. Bilo je nekako prijatno obavljati jednostavne zadatke i osluškivati sopstveni dah. Možda postoji način... Spolja se začuo prigušen zvuk kada je nešto drveno pogodilo nešto šuplje, kao i šapat u večernjem vazduhu. Ljudi su se došunjavali na proplanak. Prvih nekoliko nosilo je daske. Više njih je guralo burad. Stajao je otvorenih usta dok su sklapali i popunjavali grubo izrađene klupe. Izvestan broj muškaraca imao je previjene noseve, primetio je. Potom je začuo kloparanje točkova i ugledao kraljevsku kočiju kako se zanosi kroz kapiju. Ovo ga je prenulo, te je požurio natrag u šator i počeo da izvlači vlažnu odeću iz torbe u grozničavoj potrazi za čistom košuljom. Šešir nikad nisu pronašli, kaput mu je bio skoren od blata, koža cipela ispucala, a kopče su istog časa potamnele u kiselim močvarama, ali čista košulja svakako... Neko je pokušao da pokuca na mokro platno a potom, u roku od pola sekunde, stupio u šator. „Jesi l' se upristojio?", reče Nana Og i osmotri ga od glave do pete. „Svi smo napolju i čekamo, 'naš. Izgubljene ovce koje čekaju da ih ostrižeš, mogô bi reći", dodade, a njeno ponašanje veoma je jasno stavljalo do znanja kako radi nešto što ne odobrava, ali svejedno ga radi. Ovas se okrenu. „Gospođo Og, znam da me ne volite preterano..." „Ne vidim što bi' te i volela", reče Nana. „Kad si se onako držô Esmi za suknju i kad je morala da ti pomaže celim puteni preko planina." Odgovor je zavrištao naviše Ovsovim grlom pre nego što je primetio prikriven znalački pogled u Naninim očima i uspeo da preobrazi vrisak u kašalj. „Ovaj... da", reče. „Da. Baš sam bio blesav, je l' da? Ovaj... koliko ih je tamo napolju, gospođo Og?"
Terry Pratchet 160 „Ma, stotinak, možda sto pedeset." Poluge, pomisli Ovas i slike u Naninom predsoblju prhnuše mu pred očima. Ona upravlja polugama mnogih ljudi. Ali da se kladimo da neko prvo povuče njenu polugu. „I šta očekuju od mene?" „Na plakatu piše večernja služba", reče Nana prosto. „Čak bi i večernje pivo bilo bolje od ovoga." Tako da je izašao napolje i ugledao lica velikog dela lenkrskog stanovništva kako ga posmatraju, postrojena na svetlosti kasnog popodneva. Kralj i kraljica bili su u prvom redu. Verens kraljevski klimnu glavom Ovsu, kako bi mu stavio do znanja da, ma šta Ovas nameravao, to treba da počne otprilike sada. Po stavu Nane Og bilo je jasno kako nikakve omnijske molitve ne dolaze u obzir i Ovas je morao da se snađe sa uopštenom molitvom-zahvalnicom bilo kom bogu koji možda sluša, pa čak i onima koji to ne čine. Potom je izvukao propali harmonijum i isprobao nekoliko akorda dok ga Nana nije odgurnula laktom u stranu, zasukala rukave i iz vlažnih mehova izmamila note za koje Ovas nije ni znao da postoje. Doduše, pevanje nije bilo previše poletno dok Ovas nije odbacio groznu pesmaricu i naučio ih nekim pesmama kojih se sećao iz bakinog vremena, pesmama punim ognja i gromova i smrti i pravde i melodija koje se zapravo mogu zviždukati, pesama s nazivima poput: Om će zgaziti bezbožnike i Uznesi me na nebo i Nek dobro svetlo zablista. Fino su im legle. Lenkrani se nisu preterano zanimali za religiju, ali znali su kako bi trebalo da zvuči. Dok je vodio pevanje, uz pomoć dugačkog štapa i reči naškrabanih na šatorskom krilu, osmotrio je svoju... pa, odlučio je da nazove to svojom pastvom. Bila mu je to prva prava pastva. Bilo je mnogo žena i veliki broj veoma dobro izribanih muškaraca, ali jednog lica primetno nije bilo. Njegovo odsustvo nadvijalo se nad čitav prizor. Ipak, kada je, usred pesme, pogledao uvis, primetio je orla visoko gore, puku tačkicu koja kruži sve tamnijim nebom, možda u lovu na izgubljene jaganjce. A onda je bilo gotovo, i ljudi su otišli, tiho, sa izgledom nekoga ko je obavio nešto što nije bilo neprijatno, ali je svejedno gotovo. Na tacni za priloge osvanula su dva penija, nekoliko šargarepa, velika glavica crnog luka, mala vekna hleba, pola kilograma ovčetine, krčag mleka i ukiseljena svinjska nogica. „Ekonomija nam se ne zasniva baš na gotovom novcu", izjavi kralj Verens i stupi napred. Imao je zavoj preko čela. „Ma, biće to dobra večera, veličanstvo", reče Ovas luđački vedrim glasom kakav ljudi koriste kada se obraćaju kraljevskoj porodici. „Svakako ćete večerati s nama?", reče Magrat. „Ja... ovaj... nameravao sam da odem čim svane, veličanstvo. Tako da bi zaista trebalo da provedem veče u pakovanju i spaljivanju poljskog kreveta." „Odlazite? Ali mislio sam da ćete ostati. Raspitao sam se... kakav je opštenarodni stav po tom pitanju", reče kralj, „i smatram da mogu reći kako se mišljenje većine slaže s mojim." Ovas pogleda u Magratino lice, koje je jasno govorilo: Baka nema ništa protiv. „Pa, ovaj... pretpostavljam da ću opet biti u prolazu, veličanstvo", reče. „Ali... iskreno da vam kažem, razmišljao sam da se zaputim u Ubervald." „Đavolsko mesto, gospodine Ovse." „Razmišljam o tome celog dana, veličanstvo, i čvrsto sam odlučio." „Je l'?" Verens je izgledao zgranuto, ali kraljevi nauče da se brzo opet osove na noge. „Siguran sam da sami najbolje znate šta ste naumili." Blago se zanjiha kada mu Magratin lakat okrznu rebra. „A... da... čuli smo da ste izgubili, ovaj, svetu amajliju, tako da smo po podne, bolje reći kraljica i gospođica Nit... zamolile su Šona Oga da napravi ovo u kraljevskoj kovnici novca..." Ovas razmota crni baršunasti svitak. Unutra, na zlatnom lancu, bila je malena dvosekla sekira.
Teri Pračet 161 Zapilji se u nju. „Šonu kornjače baš ne polaze za rukom", reče Magrat kako bi popunila prazninu. „Čuvaću je kao oči u glavi", kaza Ovas naposletku. „Naravno, jasno nam je da nije veoma sveta", reče kralj. Ovas odmahnu rukom. „Ko zna, veličanstvo? Svetost je tamo gde je nađete", reče. Iza kralja, Džejson i Daren Og s poštovanjem su stajali u stavu mirno. Obojica su i dalje imala flaster na nosu. Žurno se pomeriše u stranu da se sklone kralju s puta, a ovaj to kao da ne primeti. Nana Og odsvira akord na harmonijumu kada su kraljevski par i pratnja otišli. „Ako prvo navrneš do kovačnice našeg Džejsona kad kreneš, reći ću mu da ti sredi mehove na ovom sokoćalu", reče Nana snebivljivo i Ovas shvati kako je, kad je o Nani Og reč, ovo najbliže što će prići poletnom triput ura i zahvalnosti stanovništva. „Baš me je zadivilo to što su se svi pojavili od sopstvene volje", reče. „Spontano, takoreći." „Ne igraj se, sinak", reče Nana i ustade. „Gospođo Og, drago mi je što smo se upoznali." Nana se udalji nekoliko koraka, ali Ogovi nikad ništa ne ostavljaju neizrečeno. „Ne mogu reći da odobravam to što radiš", reče kruto. „Al' ako ikad pokucaš na vrata nekog od Ogovih u ovim krajevima... dobićeš nešto toplo za jelo. Sav si žgoljav. Mršav kô prakljača.." „Hvala." „Al' pazi, ne obavezno i puding." „Naravno da ne." „Dobro..." Nana Og slegnu ramenima. „Srećno ti bilo u Ubervaldu, ondak." „Om će svakako biti uz mene", reče Ovas. Zanimalo ga je koliko može da iznervira Nanu spokojnim govorom i da li je Baka Vedervaks pokušala. „Nadam se da 'oće", reče Nana. „Što s' mene tiče, ne bi' volela da ostane ovde da se mota." Kada je otišla, Ovas je zapalio vatru od grozomornog kreveta i poredao pesmarice oko nje da se osuše. „Zdravo..." Stvar s vešticom u mraku jeste što joj vidiš samo lice kako pocupkuje prema tebi, okruženo crnilom. Potom se maleni kontrast vrati na svoje, a jedno područje senke se izdvoji od ostatka i postade Agnes. „A, dobro veče", reče Ovas. „Hvala što si došla. Nikad ranije nisam čuo da neko peva tercu sam sebi." Agnes se nesigurno nakašlja. „Stvarno ideš u Ubervald?" „Nemam razloga da ostajem ovde, zar ne?" Agnesina leva ruka trznu se nekoliko puta. Ona je umiri desnom. „Valjda", reče piskavo. „Ne! Umukni! Nije ovo trenutak!" „Kako molim?" „Samo sam, ovaj, pričala sama sa sobom", reče Agnes nesrećno. „Vidi, svi znaju da si pomogao Baki. Samo se prave da ne znaju." „Da. Znam." „Ne smeta ti?" Ovas slegnu ramenima. Agnes se nakašlja. „Mislila sam da ćeš možda ostati neko vreme." „Ne bi bilo svrhe. Nisam potreban ovde." „Ne bih rekla da će vampiri i tako taj svet preterano rado pevati verske himne", reče Agnes tiho. „Možda mogu da nauče nešto drugo", reče Ovas. „Videću šta može da se uradi."
Terry Pratchet 162 Agnes je snebivljivo stajala nekoliko trenutaka. „Treba ovo da ti dam", reče i iznenada mu pruži torbicu. Ovas zavuče ruku unutra i izvadi maleni krčag. U njemu, feniksovo pero se žarilo i obasjavalo poljanu jasnom, hladnom svetlošću. „To ti je od...", poče Agnes. „Znam od koga je", reče Ovas. „Je l' gazdarici Vedervaks dobro? Nisam je video ovde." „Ovaj... danas se odmara." „E pa, zahvali joj u moje ime, važi?" „Kaže, to ti je za mračna mesta." Ovas se zasmeja. „Ovaj... da. Ovaj... možda dođem da te ispratim ujutru..", reče Agnes nesigurno. „To bi bilo baš lepo." „Pa... vidimo se... znaš već..." „Da." Agnes kao da se borila protiv nekakvog unutrašnjeg otpora. Potom reče: „I, ovaj... nešto sam htela da... hoću da kažem, možda bi mogao..." „Da?" Agnesina desna ruka žurno zaroni u džep i izvuče paketić zamotan u masnu hartiju. „To je pomada", istrese ona. „Recept je odličan i u knjizi piše da uvek pomaže i ako je zagreješ i namažeš i ostaviš da odstoji, čir ima da bude kô rukom odnesen." Ovas je blago prihvati. „Moguće da je ovo nešto najlepše što mi je iko ikada poklonio", reče. „Ovaj... lepo. To je... ovaj... od nas obe. Do viđenja." Ovas ju je posmatrao kako odlazi iz kruga svetlosti, a onda mu nešto opet privuče pogled naviše. Orao koji je kružio sada beše uzleteo iznad senke planina u svetlost sunca na zalasku. Načas je odblesnuo zlatom, a onda opet utonuo u tamu. * * * Sa ove visine, orao je video kilometrima preko planina. Iznad Ubervalda, oluja koja se spremala sada je počela. Munje su škrabale nebom. Neke su pucketale oko najviše kule zamka Neprilazite i oko šešira od impregniranog platna koji je Igor nosio kako mu glava ne bi zarđala. Rasipale su kuglice blistave svetlosti po velikom, gvozdenom šiljku na rasklapanje dok ga je, marljivo stojeći na pokretnoj gumenoj prostirci, Igor strpljivo zavrtao naviše. U dnu skalamerije koja je već brujala od visokog napona, nalazio se smotuljak u ćebetu. Šiljak je legao na mesto. Igor je uzdahnuo i čekao. * * * MIR, MALI! MIR, KAŽEM! HOĆEŠ LI PRESTATI - PUSTI! OVOG ČASA DA SI PUSTIO! DOBRO, VIDI... APORT? APORT? ETO VIDIŠ... Smrt je posmatrao Secka kako jurca odatle. Bio je naviknut na ovo. Nije da ljudima ponekad nije bilo drago što ga vide, jer pretposlednji trenuci života često su puni ljudi i složeni, te hladna prilika u crnom dođe kao neko olakšanje. Ali nikada se nije susreo s baš ovolikom količinom poleta ili, kad smo kod toga, ovolikom količinom letećih bala. Uznemiravalo ga je to. Obuzimao ga je utisak da ne radi posao kako valja. PRISTOJNO DOBRA KUCA. SAD... OSTAVI. PUSTI, MOLIM TE. JE L' ČUJEŠ ŠTA TI GOVORIM, PUSTI! PUSTI OVOG ČASA! Secko odjuri. Bilo je suviše zabavno da bi prestao.
Teri Pračet 163 Začu se prigušen zvuk zvončića iz njegove odore. Smrt protrlja ruku o tkaninu u pokušaju da je obriše i izvuče peščani sat. Sav pesak bio je nagomilan u donjoj polovini. Ali samo staklo bilo je izobličeno, izuvijano, pokriveno nateklinama izdignutog stakla i, dok je Smrt posmatrao, ispuni se pucketavom plavom svetlošću. Inače se Smrt protivio ovako nečemu, ali, razmatrao je kada je pucnuo prstima, trenutno se činilo da će jedino tako dobiti kosu nazad. * * * Grom udari. Zamirisa oprljena vuna. Igor je sačekao neko vreme, a onda otabanao do zamotuljka, vukući za sobom istopljenu gumu. Kleknuo je i pažljivo razmetao ćebe. Secko zevnu. Veliki jezik liznu Igora po ruci. Dok se osmehivao od olakšanja, daleko dole iz zamka dopre zvuk moćnih orgulja na kojima je neko svirao Tokatu za mlade žene u spavaćicama s korsetom. * * * Orao zaroni u udolinu Lenkr. Niski sunčevi zraci blistali su na jezeru, kao i na velikoj ustalasanoj površini u obliku slova V, sastavljenoj od mnogo talasića u obliku slova V, površini koja se beše ustremila ka ni krivom ni dužnom ostrvu. Glasovi su se orili planinama. „U zdravlje, vidro!" „Klaj-klaj, obrgljaj." „Piktavci-pundravci!" „Nak Makfigl!" Orao je prošao iznad njih i sada je ponirao brzo i pod oštrim uglom. U tišini je klizio iznad senovite šume, zaokrenuo iznad drveća i naglo sleteo na granu pored kolibe na čistini. Baka se probudi. Telo joj se nije micalo, ali pogledom je oštro šarala, a u polutami nos joj je izgledao kukastiji nego obično. Potom se zavali i ramena joj izgubiše onaj pogrbljeni izgled kao da čuči na grani. Posle nekog vremena ustade, protegnu se i ode do vrata. Noć kao da je bila toplija. Osećala je kako zelenilo u tlu pupi. Kraj godine beše prošao, sada su se sve više udaljavali od tame... Naravno, tama će ponovo doći, ali takva je priroda sveta. Mnogo toga je otpočinjalo. Kada je konačno zatvorila vrata, upalila je vatru, izvadila kutiju sveća iz komode, zapalila svaku od njih i postavila ih po sobi na tacnama. Na stolu, bara vode koja se nakupila u protekla dva dana talasala se i blago se uzdizala u sredini. Potom se jedna kap vinu uvis i utopi se u vlažnu mrlju na plafonu. Baka je navila sat i pustila klatno u pogon. Načas je izašla iz sobe i vratila se sa četvrtastim kartonom prikačenim na omču od prastarog kanapa. Sela je u stolicu za ljuljanje i pružila ruku da dohvati poluspaljen štap iz kamina. Sat je otkucavao dok je pisala. Još jedna kap se odvoji od stola i sunu prema plafonu. Potom Baka Vedervaks okači znak oko vrata i zavali se sa osmehom. Stolica se neko vreme ljuljala u savršenom skladu s kapanjem sa stola i kucanjem časovnika, a onda je usporila. Na znaku je pisalo:
Terry Pratchet 164 Svetlost je uminula od videla do nevidela. Nekoliko minuta kasnije jedna se sova probudi na obližnjem drvetu i odjedri iznad šume. - KRAJ -