sam, mučim se kao riba bez vode, svakoga moram da se čuvam, svaku reč moram odmeriti; katkad ne znam gde mi je glava. A da smo nas dvojica pored cara, bili bismo dvaput jači. Takvih ljudi kao što si ti, kneže, nema mnogo. Reći ću ti iskreno: računao sam na tebe, još od našeg prvog susreta. - Nisam ja podesan za takve poslove, Borise Fedoriću. Kad god sam pokušavao da se prilagodim tuđem običaju, nikad nisam uspevao. Drugo si ti, neka te Bog poživi - ti si majstor u tome. Da ti kažem istinu, u početku mi nije bilo pravo što ti misliš jedno, a govoriš drugo; a sad vidim čemu to vodi i razumem da je tvoj način bolji. Ja i kad bih hteo, ne bih mogao, nije mi dao Bog tu osobinu. Uostalom, našto sam govoriti o tome. I sam znaš da me car, po mojoj želji, šalje u vojsku na granici. - To ne smeta, kneže. Ti ćeš nanovo potući Tatare i car će te opet pozvati pred svoje oči. Sad već nećeš dobiti mesta Vjazemskog, ali, ako zamoliš, upisaće te u opričnike. A i da ne pobediš Tatare, ipak ćeš doći u Moskvu kada prođe Jelenino udovanje. Ne boj se, neće se ona zakaluđeriti, to neće biti; znam ja bolje od tebe ljudsko srce; nije se ona udala za Morozova iz ljubavi - nema zašto ni sada da ide u kaluđerice. Pusti samo da se krv umiri i suze osuše; a ako ti je po volji, ja ću ti biti dever. - Hvala ti, Borise Fedoroviću, hvala. Čak mi je nezgodno što si već toliko učinio za mene, a ja ti ne mogu ničim vratiti. Ako bi trebalo da izdržim mučenje za tebe ili da poginem u boju, ni trenutak se ne bih predomišljao. Samo, nemoj da me pozivaš u opričnike, a i u carevoj okolini takođe mi je nemogućno biti. Za to čovek ili mora da se odrekne svoje savesti ili da ima tvoju veštinu. A ja bih samo grešio dušu. Bog je svakome svoje odredio, Borise Fedoroviću, soko leti na svoj način, a labud na svoj: glavno je da svaki bude svoj i istinit. - Dakle, ti me više ne okrivljuješ, kneže, što ne idem uvek pravo, već ponekad i zaobilaznim putem? - Grešio bih kad bih ti to stavio na teret, Borise Fedoroviću. Da ne govorim o sebi, ali koliko si drugima učinio dobra! I moji 151
ljudi loše bi prošli da nije bilo tebe. Zato te voli narod. Svi polažu nadu u tebe; cela zemlja gleda u tebe. Lako rumenilo pokaza se na tamnom licu Borisovu, i u očima mu sinu zadovoljstvo. To što je sklonio na svoju stranu čoveka kao što je Srebrni, bilo je za njega ne mala pobeda i služilo mu je kao merilo njegovog uticaja na ljude. - I od moje strane hvala tebi, kneže, reče on. Ja te samo jedno molim: ako već nećeš da mi pomažeš, onda, bar, kad budeš čuo da o meni rđavo govore, ne veruj tome i reci klevetnicima sve što znaš o meni. - O tome ne brini, Borise Fedoroviću. Nikome neću dopustiti da o tebi loše pomisli, a kamoli da govori. Moji se momci već i sada mole Bogu za tvoje zdravlje, a ako se vrate kućama, oni će to staviti u amanet svima svojima. Samo neka da Bog da ostaneš čitav. - Gospod čuva nezlobive srcem, reče Godunov i smerno obori oči. Uostalom, sve je u njegovoj svetoj volji. Zbogom, kneže, do skorog viđenja; ne zaboravi da si obećao da ćeš me pozvati u svatove. Oni se drugarski zagrliše i Srebrni oseti radost u srcu. Mislio je da se Godunov ne vara lako u svojim pretpostavkama, i njegovog skorašnjeg straha za Jelenu nestade. Uskoro zatim krenu on iz Slobode na čelu svoje pešačke čete, ali pre nego što su napustili naselje desi se nešto što je, prema ondašnjim pojmovima, spadalo u loša znamenja. Kod jedne crkve četu zaustavi grupa prosjaka koji su se gomilali oko porte, zakrčivši put, i kao da su očekivali bogatu milostinju od nekakve važne ličnosti koja je bila u crkvi. Krećući se polagano napred da bi dao vremena gomili da se ukloni, začu Srebrni pogrebno pojanje i zapita za čiju se dušu služi opelo. Odgovoriše mu da Grigorije Lukijanović SkuratovBjeljski, zvani Maljuta, daje parastos svome sinu Maksimu Grigorijeviću, koji je poginuo u bici s Tatarima. U isto vreme ču se vrisak, i iz crkve iznesoše onesvešćenu staricu; njeno mršavo lice bilo je obliveno suzama, a sede kose padale su neuredno ispod svilene kapice. To je bila Maksimova majka. Maljuta se u 152
crnom odelu pojavi na vratima i oči mu se susretoše s očima Srebrnog; ali u Maljutinu licu ovoga puta nije bilo običnog zverstva, već samo nekakve tupe ošamućenosti, bez ikakva izraza. Naredivši da staricu polože u porti, on se vrati u crkvu da odstoji parastos, a hajduci i Srebrni, skinuvši kape i krsteći se, prođoše ispred crkvenih vrata, slušajući kako se u crkvi svečano i otegnuto pevalo: „So svjatimi upokoj ...” Ta tužna pesma i sećanje na Maksima teško su uticali na Srebrnog; ali se seti umirujućih reči Borisovih, koje uskoro ublažiše težak utisak opela. Na savijutku puta, koji je ulazio u gustu šumu, on se okrenu i pogleda Aleksandrovu Slobodu, i kada mu nestaše iz vida pozlaćena kubeta Ivanova dvorca, on oseti olakšanje, kao da mu je sa srca pao težak teret. Jutro je bilo sveže, sunčano. Nekadašnji hajduci, sada dobro odeveni i naoružani, išli su složnim i čvrstim korakom za Srebrnim i grupom konjanika koji su ga pratili. Sa svih strana navlačile su se oko njih zelene senke. Pun nestrpljenja i žestine, konj Srebrnog otkidao je uz put lišće sa spuštenih grana, a Bujan, koji nije ostavljao kneza posle Maksimove smrti, trčao je napred i podizao pokatkad njušku da omiriše vazduh ili je savijao na stranu i čulio uši čim bi u daljini odjeknuo kakav zvuk. 153
XIX POSLEDNJI SASTANAK Već nekoliko dana išao je Srebrni sa svojim odredom. Kada su najzad zastali da prenoće na mestu odakle je put vodio za Devojački manastir, on ostavi svoje ljude i sam se uputi ususret Mihejiću, koji mu je obećao da će doneti odgovor od Jelene. Jahao je svu noć bez prestanka. Pred zoru, približujući se jednom raskršću, vide on skoro ugašenu vatru i Mihejića koji je sedeo pored nje. Oba konja, pod sedlom, pasla su malo dalje. Čuvši konjski topot, Mihejić se žurno diže. - Baćuška, kneže, Nikita Romanoviću, viknu knezu kad ga poznade, ne idi dalje! Vrati se natrag, nema šta tamo da radiš. - Šta se desilo? upita Srebrni, i srce mu se steže. - Sve je svršeno, baćuška! Nije nam Bog dosudio sreću! Srebrni skoči s konja. - Govori, reče on, šta je s bojarkom? Starac je ćutao. - Šta bi s Jelenom Dimitrijevnom? ponovi Srebrni uplašeno. - Nema više, gospodaru, Jelene Dimitrijevne, reče Mihejić turobno, postoji samo sestra Jevdokija. Srebrni se zaljulja i nasloni na drvo. Mihejić ga gledaše s tugom. 154
- Šta možeš, Nikita Romaćoviću! Takva je bila Božja volja. Nije nam, izgleda, bilo suđeno da doživimo sreću. - Pričaj mi sve, reče Srebrni došavši k sebi, nemoj me štedeti. Kada se bojarka zakaluđerila? - Kad je saznala da je njen muž pogubljen, gospodaru; kad je videla čitulju s imenima pobijenih, koju je car poslao manastiru naredivši da se mole za pokoj njihovih duša; uoči onog dana kad sam stigao u manastir. - Jesi li je video? - Jesam, gospodaru. Srebrni htede nešto reći, ali nije mogao. - Samo jedan trenutak video sam je, dodade Mihejić. Ispočetka nije htela ni da me vidi. - Šta je poručila za mene? s mukom izgovori Srebrni. - Da se moliš za nju, gospodaru. - I ništa više? - Ništa, baćuška. - Mihejiću, reče knez posle kratkog ćutanja, vodi me u manastir, hoću da se s njome oprostim... Starac odmahnu glavom. - Zašto ćeš k njoj, baćuška? Ne uznemiruj je više; ona je sada kao neka svetiteljka. Bolje je da se vratimo četi i da krenemo pravo u Žizdru. - Ne mogu, reče Srebrni. Mihejić ponovo odmahnu glavom i dovede mu jednog od svojih konja. - Uzjaši ovoga, reče on sa uzdahom, tvoj se suviše zamorio. I oni se bez ijedne reči odmah uputiše ka manastiru. Put je sve vreme vodio kroz šumu. Uskoro se začu žuborenje vode, i potok koji se probijao meću trskom blesnu odjednom kroz gusto zelenilo. - Poznaješ li ovo mesto, kneže? upita tužno Mihejić. Srebrni podiže glavu i vide sveže zgarište. Ovde-onde zemlja je bila nedavno izrivena, a ostaci od zgrade i polomljeno kolo pokazivahu da je tamo bila vodenica. - Kad su uhvatili vračara, primeti Mihejić, razorili su mu i 155
kuću: mislili su da će naći skriveno blago, obešenjaci jedni! Srebrni rasejano pogleda zgarište, i oni ćuteći nastaviše put. Posle nekoliko sati putovanja šuma je počela bivati ređa. Kroz drveće se zabeli kameni zid, i na jednoj čistini ukaza se manastir. On nije bio građen kao drugi manastiri, na visokom mestu. Sa njegovih uzanih prozora s rešetkama nisu se videla bogata manastirska imanja; pogled je nalazio samo visoka stabla i tamno zelenilo borova koji su opkoljavali ogradu. Okolina je bila pusta i žalosna; izgledalo je da je manastir spadao meću siromašne. Konjanici siđoše s konja i zakucaše na vrata. Prođe nekoliko trenutaka; onda se začu zveket ključeva. - Slava Gospodu, reče tihim glasom Mihejić. - Vo vjeki vjekov, amin! odgovori sestra-čuvar otvarajući kapiju. Koga tražite, gospodo? - Sestru Jevdokiju, reče Mihejić u pola glasa, bojeći se da tim imenom ne pozledi duševnu ranu svoga gospodara. Ti me znaš, sestro, ja sam skoro bio u vašem manastiru. - Ne, gospodine, ne poznajem te; tek danas sam primila dužnost vratarke, a pre mene bila je sestra Agnija... I kaluđerica sa strahom pogleda došljaka. - Ništa zato, sestro, nastavi Mihejić, pusti nas. Javi igumaniji da je tu knez Nikita Srebrni. Monahinja baci bojažljiv pogled na Srebrnog, ustuknu jedan korak i brzo zatvori vrata. Čulo se kako se žurno udaljuje izgovarajući: „Gospode Isuse Hriste, smiluj nam se.” Šta to može značiti? pomisli seiz. Zašto se plaši mog gospodara? On pogleda u kneza i razumede da su njegova prašnjiva oprema, odelo pocepano bodljikavim granjem i uzbuđen izraz lica uplašili vratarku. Zaista, crte Nikite Romanovića toliko su se promenile da ga ni sam Mihejić ne bi poznao, da nije došao s njime zajedno. Posle kratkog vremena ponovo se čuše vratarkini koraci. - Ne zamerite, gospodo, reče ona nesigurnim glasom, 156
igumanija ne može sada da vas primi; dođite bolje sutra, posle jutrenja. - Ja ne mogu da čekam! viknu Srebrni i lupnuvši nogom provali vrata, pa uđe u dvorište. Pred njim stajaše igumanija bleda, skoro isto kao i on. - U ime Hrista Spasitelja, reče ona drhtavim glasom, stani! Ja znam zašto si došao... ali Bog kažnjava ubistvo, i nevino prolivena krv pašće na tvoju glavu! - Časna majko, odgovori Srebrni, koji nije razumeo njen strah ali je bio suviše uzbuđen da bi se mogao začuditi, časna majko, pusti me sestri Jevdokiji. Daj samo da je vidim! Daj samo da se oprostim s njome! - Da se oprostiš? ponovi igumanija. Ti zaista želiš samo da se oprostiš? - Da se s njom oprostim časna majko, pa ću sve svoje imanje dati tvome manastiru! Igumanija ga pogleda s nepoverenjem. - Ti si ovamo silom ušao, reče ona. Ti se nazivaš knezom, a Bog zna ko si i zašto si došao... Znam da opričnici sada obilaze manastire i ubijaju žene i kćeri onih pravednika koji su skoro pogubljeni u Moskvi... Sestra Jevdokija bila je žena pogubljenog bojara... - Nisam ja opričnik! uzviknu Srebrni. Ja bih svoj život dao za bojara Morozova!... Pusti me da vidim bojarku, časna majko, pusti me k njoj! Mora biti da su crte Srebrnog izražavale iskrenost i neposrednost. Igumanija se umiri i pogleda ga sa saučešćem. - Zgrešila sam ti, reče ona. Ali hvala Hristu i Njegovoj Prečistoj Majci, sad vidim da sam se prevarila. Slava Hristu i svetoj Trojici i svima ugodnicima što nisi opričnik. Uplaši me vratarka; mislila sam samo na to da dobijem u vremenu, kako bi se sestra Jevdokija sakrila. Teška su vremena nastala, gospodine. Nema spasa ni u božjim manastirima onima koje je snašla carska nemilost. Ako si prijatelj ili rođak porodice Morozova, ja ću te odvesti Jevdokiji. Hodi sa mnom, bojaru, ovamo, pored grobnice, njena ćelija je u bašti. 157
Igumanija provede kneza kroz vrt prema usamljenoj ćeliji skrivenoj između žbunja divlje ruže i kalina. Tamo, na klupi pred ulazom, sedela je Jelena u crnoj haljini, sakrivši lice velom. Sunce ja zalazilo, i njegovi kosi zraci padahu na nju kroz drveće, oblivajući zlatom uvelo lišće nad njenom glavom. Leto se primicals kraju; po-slednji cvetovi divlje ruže precvetavahu, crna haljina monahinje bila je pokrivena njihovim ru-menim laticama. Jelena je tužno pratila jednolik i lagan pad požutelog klenovog lišća, i tek šum bliskih koraka prekide njenu zamišljenost. Ona podiže glavu, vide igumaniju i ustade da joj poće u susret, ali, opazivši najednom Srebrnog, vrisnu, pritisnu rukama srce i klonu na klupu. - Ne boj se, dete, reče igumanija blago, to je tvoj poznanik, bojar, prijatelj tvog pokojnog muža. Došao je da se oprosti s tobom. Jelena nije mogla da govori. Samo je drhtala i kao uplašeno gledala kneza. Oboje su dugo ćutali. - Dakle, tako nam bi suđeno da se vidimo! reče najzad Srebrni. - Drukčije se nije moglo, jedva čujno izgovori Jelena. - Zašto me nisi sačekala, Jelena Dimitrijevna? reče knez. - Da sam te čekala, prošapta ona, ne bih imala snage... ti me ne bi pustio... Ionako imam dosta grehova, Nikita Romanoviću... Opet nasta dugo ćutanje. Srce Srebrnom kucaše jače. - Jelena Dimitrijevna, reče on glasom koji se prekidao od uzbuđenja, ja se zauvek opraštam s tobom, zauvek, Jelena Dimitrijevna... Daj mi da te pogledam poslednji put... daj da ti vidim poslednji put oči... digni, Jelena, svoj veo... Omršavelom rukom Jelena podiže crnu tkaninu koja pokrivaše gornji deo njena lica, i knez vide njene tihe oči, crvene od suza, i srete njen kratak, tako poznat pogled, potamneo od nespavanja i duševnih muka. - Zbogom Jelena! uzviknu on i pade ničice pred nju, klanjajući se do zemlje, zbogom zauvek! Neka mi Bog pomogne da zaboravim kako smo mogli biti srećni! 158
159
- Ne, Nikita Romanoviću, reče setno Jelena, sreća nam nije bila suđena. Između nas i naše sreće uvek bi bila krv Družine Andrejevića. Zbog mene je on pao u nemilost, a ja sam zgrešila pred njim, ja sam kriva za njegovu smrt. Ne, Nikita Romanoviću, ne bismo mi mogli živeti srećno. I, ko je danas srećan?... - Da, ponovi Srebrni, ko je danas srećan? Bog se razgnevio na pravoslavnu Rusiju; pa ipak, nisam mislio da ćemo se još za života zauvek rastati. - Ne zauvek, Nikita Romanoviću, osmehnu se Jelena tužno, samo ovde, u ovom životu. Tako je moralo biti. Ne bi odgovaralo da se samo mi radujemo, dok cela zemlja trpi bol i veliku tugu. - Zašto, reče Srebrni turobno, zašto nisam poginuo od tatarske sablje! Zašto me nije pogubio car kad sam mu se predao! Šta mi je sad ostalo na ovom svetu? - Nosi svoj krst, Nikita, kao što ja svoj nosim. Tvoj udes je bolji od moga. Ti možeš braniti otadžbinu, a meni samo ostaje da se molim za te i da oplakujem svoje grehe. - Kakva otadžbina? Gde je naša otadžbina? uzviknu Srebrni. Od koga da je branimo? Ne upropašćuju Tatari, nego sam car upropašćuje našu zemlju. Um mi se muti, Jelena Dimitrijevna... Ti si jedina još podržavala moj razum; sada je preda mnom sve mračno; ne mogu više da razlikujem gde je laž, a gde istina. Propada sve što je dobro i pobeđuje zlo! Često mi je dolazio na pamet knez Kurpski, Jelena Dimitrijevna, ali sam gonio te grešne misli dok sam imao cilj u životu, dok sam imao snage; ali sad nemam više cilja i snaga mi je iscrpena... Um mi se muti. - Neka te Bog prosveti, Nikita Romanoviću. Zar ćeš postati neprijatelj caru zato što je propala tvoja sreća, zar ćeš prkositi celom narodu koji je pred njim savio glavu? Seti se da nam je Bog poslao ovo iskušenje, da bismo se mogli sastati na onome svetu. Seti se celog svog života, Nikita, i ne pogreši protiv samog sebe. Srebrni obori glavu. Plameno negodovanje ustupi mesto 160
strogim pojmovima o dužnosti u kojima je bio vaspitan i koje je sveto čuvao u svom srcu, mada nije uvek mogao da ih sledi. - Nosi svoj krst, Nikita Romanoviću, ponovi Jelena. Idi kuda te car šalje. Ti si odrekao da stupiš u opričnike i savest ti je mirna. Idi protiv neprijatelja naše zemlje, a ja ću se neprestano moliti za nas oboje, do poslednjeg svog časa. - Zbogom Jelena, zbogom, sestro moja, uzviknu Srebrni i polete k njoj. Ona mirno dočeka njegov skrušeni pogled, zagrli ga kao brata i poljubi tri puta, bez straha i zbunjenosti, jer u ovom oproštajnom poljupcu nije bilo više onog osećanja koje je pre dva meseca pored ograde kuće Morozova zanosno i nesvesno bacilo u knežev zagrljaj. - Zbogom, ponovi ona i spustivši veo žurno se udalji u svoju ćeliju. Zazvoniše na večernje. Srebrni je dugo gledao za Jelenom. On nije čuo šta mu je govorila igumanija, nije osetio kako ga ona uze za ruku i isprati do ograde. Ćuteći, uzjaha konja i bez reči krenu s Mihejićem natrag kroz gustu borovu šumu. Zvuci manastirskog zvona istrgoše ga naposletku iz ove skamenjenosti. Tek sada razumede svu težinu svoje nesreće. Srce mu se kidalo od ovog zvonjenja, ali ga ipak slušaše s ljubavlju kao da je u njemu odjekivao poslednji oproštaj Jelenin. A kada su odmereni zvuci zvona, sve tiši i nejasniji zbog daljine, zamrli u večernjem vazduhu, njemu se učini kao da mu je iz života nestalo sveg najmilijeg i kao da ga je sa sviju strana opkolila hladna, beznadežna usamljenost. Sutradan četa Nikite Romanovića nastavi svoj pohod, ulazeći sve dublje u mračnu šumu, koja se, s malim prekidima, spajala sa ogromnom Brjanskom starom šumom. Knez je jahao na čelu odreda, a Mihejić ga je pratio na rastojanju, jer nije smeo da naruši ćutanje svog gospodara. Srebrni jahaše oborene glave, i usred njegovih mračnih misli, usred same beznadnosti, ispunjavalo ga je, svetlo kao zora, jedno utešno osećanje. To beše svest da je u životu izvršio svoju dužnost koliko je umeo, da je išao pravim putem i da ga nikad 161
nije hotimice napustio. Dragoceno je to osećanje, koje usred tuge i nevolje, kao unutrašnje blago, živi u srcu časnog čoveka i prema kojem su sva blaga zemaljska, sve što čini cilj ljudskih težnji - samo prah i pepeo. Jedino ovo uverenje davalo je Srebrnom snage da podnese svoj život, i on je - sećajući se svih pojedinosti iz rastanka s Jelenom, ponavljajući u sebi svaku njenu reč - nalazio tužnu utehu u misli da bi zaista bilo sramno uživati u sreći u takvo doba, i da on ne može odvajati sebe od sudbine svoje braće, već zajedno sa svima podnositi svoj deo opšte nevolje. Pale su mu na um i reči Godunova; gorko se osmehnu setivši se s kakvim je pouzdanjem govorio Boris o svom poznavanju ljudskog srca. Izgleda da ne može sve tačno pogoditi ni Boris Fedorović. Državni poslovi i srce Ivana Vasiljevića poznati su mu; on zna unapred šta će reći Maljuta, šta će učiniti ovaj ili onaj opričnik; ali nije mu jasno šta osećaju oni koji ne traže ličnu korist. I Srebrni se i nehotice seti Maksima i pomisli da njegov pobratim ne bi tako sudio. On mu ne bi kazao: nije se udala za Morozova iz ljubavi, ona će te čekati. On bi kazao: žuri, brate! Ne gubi nijedan trenutak, juri dok konj ne izdahne, ali zadrži je dok ima vremena! Pomislivši na Maksima, njegova mu se usamljenost učini još težom, jer je znao da mu se niko više neće tako približiti, da niko neće svojom dušom dopuniti njegovu, da niko neće pomoći da objasni sebi mnoge stvari koje je nejasno osećao u svom čestitom srcu, ali kojima nije mogao dati jasan oblik u žurnoj smeni dogaćaja... Teći će njegov život svojim redom, ne mareći da li se poklapaju najbolje Nikitine težnje sa zahtevima stvarnosti, i možda će još dugo život vesti svoj čudni crtež, u kome svaka pojedinost, uzeta posebno, nema vidljivog smisla, ali u kome su sve pojave čvrsto vezane meću sobom i drže jedna za drugu, ističući jedna iz druge po strogom i neumitnom redu. Oborivši glavu i pustivši uzde, Srebrni je lagano jahao kroz divlju šumu, mračnu kao i njegove misli. Odmeren korak 162
njegove čete prekidao je tišinu. Veverice i drugi divlji stanovnici šume, koji ne behu navikli da se u toj pustinji boje čoveka, nisu se krili od ratnika; samo su se peli na visoko granje, odakle radoznalo posmatrahu pokret četa. Šareni detlići, uhvativši se za mahovinom pokrivenu koru na drveću, okretali su svoje crvene glavice na došljake i ponovo udarali u suvo drvo. Uzbuđen svečanom veličanstvenošću prirode, jedan od hajduka poluglasno zapeva neku otegnutu pesmu; drugi mu počeše pomagati, i uskoro se svi glasovi sliše u hor, čiji su se zvučni prelivi nadaleko razlegali pod tamnim pokrovom od zelenih grana ... Ovde bi se mogla završiti naša tužna pripovest, ali treba reći šta je bilo s drugim ličnostima koje su, možda, privlačile čitaočevu pažnju isto kao i Srebrni. O Nikiti Romanoviću čućemo još na kraju ove pripovetke; ali za to treba da preskočimo sedamnaest teških godina i da se ponovo prenesemo u Moskvu, u slavnu godinu osvajanja Sibira. 163
XX JERMAKOVO POSLANSTVO Mnogo je vremena prošlo od onog dana kada je Srebrni krenuo iz Slobode na čelu pomilovanih hajduka. Mnoge promene desile su se otada u Rusiji. Ali Ivan, kao i ranije, čas se predavao sumnjama i ubijao najbolje, najčuvenije građane, čas bi dolazio k sebi, kajao se pred narodom i slao manastirima bogate darove s dugim čituljama pobijenih i s nalogom da se mole za pokoj njihovih duša. Od njegovih pređašnjih ljubimaca nije ostalo nijednog. Poslednji i glavni među njima, Maljuta Skuratov, koji nikad nije osetio šta je careva nemilost, poginuo je pri opsadi Pajde ili Vajsenštajna u Livonskoj, i da bi se osvetio za njega, Ivan je na lomačama spalio sve zarobljene Nemce i Šveđane. Stotine i hiljade Rusa, izgubivši strpljenje i nadu na bolja vremena, u velikom broju pređoše u Litvu i Poljsku. U to vreme desio se samo jedan srećan događaj: shvativši koliko je štetna podela zemlje na dva tabora, od kojih manji ugnjetava veći, Ivan je, pod uticajem Godunova, ukinuo mrsku opričninu. Car se vratio opet u Moskvu, a strašni dvorac u Aleksandrovoj Slobodi ostade pust zauvek. Međutim, mnoge nevolje sručiše se na rusku zemlju. Glad i 164
bolest pustošile su gradove i sela. Nekoliko puta je han prelazio naše granice i tokom jedne takve najezde spalio je sva predgrađa moskovska i dobar deo same Moskve. Šveđani navaljivahu sa severa; Stefan Batori, koga je sejm izabrao umesto Žigmunta, obnovi litavski rat, te, pored sve hrabrosti ruskih ratnika, pobedi ih svojom veštinom i oduze Rusiji njene zapadne oblasti. Carević Ivan, mada je učestvovao u svim očevim svirepostima, ovoga puta oseti kako je zemlja ponižena i zamoli cara da ga pošalje s vojskom protiv Batorija. Ivan je tu želju shvatio kao nameru sina da mu otme presto, i carević, koga je Srebrni nekad spasao na Poganoj bari, sad nije izbegao groznu smrt. U nastupu besnila otac ga je ubio svojim gvozdenim žezlom. Pričaju da je car teško ranio i Godunova, koji se bacio meću njih, i kome je život spasla samo lekarska veština permskog trgovca Stroganova. Posle ovog ubistva Ivan u mračnom očajanju sazva dumu6 , izjavi da ide u kaluđere i zapovedi da biraju drugog cara. Ipak, popuštajući pred molbom bojara, pristade da ostane na prestolu i ograniči se samo na pokajanje i bogate darove crkvi; ali uskoro posle toga počeše ponovo smrtne kazne. Kako piše Oderborn, Ivan je osudio na smrt dve hiljade trista ljudi, zato što su predali razne gradove neprijatelju, mada se sam Batori divio njihovoj hrabrosti. Gubeći jednu za drugom svoje zemlje, okružen sa svih strana neprijateljima, uviđajući unutrašnje rasulo u državi, Ivan beše teško pogođen u svojoj oholosti, i to mučno osećanje pokazivalo se u njegovom ponašanju i spoljašnjosti. Postade nemaran u odelu, visoki stas mu se poguri, oči ugasnuše, donja vilica visila mu je kao u starca, i samo se još u prisustvu dvorana i stranaca trudio da se uspravi, podozrivo gledajući prisutne da vidi da li ko primećuje klonulost njegova duha. U takvim je trenucima bio još grozniji no u danima svog sjaja. Još nikad Moskva nije bila pod takvim pritiskom tuge i straha. . 6 Duma – najviše predstavničko telo u staroj Rusiji, sa izabranicima iz svih staleža. 165
U takvo kobno vreme nenadana vest stiže sa dalekog istoka, ohrabri srca i pretvori tugu u radost. Sa udaljenih obala Kame stigli su u Moskvu znameniti trgovci Stroganovi, rođaci onog istog Stroganova koji je izlečio Godunova. Oni su dobili od cara na upravu nenaseljene oblasti zemlje Permske i nastanili se tamo kao gospodari, nezavisni od permskih namesnika, sa svojom upravom i vojskom, a dužnost im je bila da čuvaju granice od divljih sibirskih plemena, nedavno pokorenih i nepouzdanih podanika. Uznemiravani u svojim drvenim gradovima od strane hana Kučuma, oni odlučiše da krenu preko Urala i da sami napadnu neprijatelja. Da bi u toj svojoj nameri što više uspeli, oni se obratiše nekim razbojničkim, ili, kako su se oni sami nazivali, kozačkim atamanima, koji su u to vreme sa svojim četama pustošili obale Volge i Dona. Glavni među njima bili su Jermak Timofejević i Ivan Koljco, koji je nekada bio osuđen na smrt, ali se na čudan način spasao od carskih strelaca i dugo vreme krio neznano gde. Kad su primili od Stroganovih darove i pismo, u kome su ih pozivali na slavno i časno delo, Jermak i Koljco, sa još tri atamana, skupili su pod svoju zastavu na Volgi družinu smelih gusara i došli na poziv Stroganovih. Četrdeset šajki beše odmah natovareno hranom i oružjem, i ova mala četa, pod vođstvom Jermaka, odstojavši službu Božju, otplovi s veselom pesmom uz reku Čusovu prema uralskim planinama. Pobeđujući svuda neprijateljska plemena, prenoseći svoje šajke iz jedne reke u drugu, stigoše oni do obala Irtiša, gde potukoše i zarobiše glavnog sibirskog vojvodu, Mametkula, i osvojiše grad Sibir, na visokoj i strmoj obali Irtiša. Ne zadovoljivši se ovom pobedom Jermak je krenuo dalje, pokorio sav kraj do Oba, i primorao pobeđene narode da se na njegovoj krvavoj sablji zakunu na vernost caru sve Rusije, Ivanu Vasiljeviću. Tek tada je saopštio o svom uspehu Stroganovima, a u isto vreme poslao svog omiljenog atamana, Ivana Koljca, u Moskvu da u njegovo ime pozdravi velikog cara i da mu podnese novo carstvo. S tim radosnim vestima pohitaše Stroganovi Ivanu, a uskoro 166
posle njih stiže i Jermakovo poslanstvo. U Moskvi zavlada radost kakve odavno nije bilo. U svima crkvama služili su blagodarenja, zvona su brujala kao na Uskrs. Ukazavši milostivu pažnju Stroganovima, car odredi dan kad će svečano primiti Ivana Koljca. U velikoj dvorani u Kremlju, okružen svom raskoši carskog veličanstva, Ivan Vasiljević je sedeo na prestolu s monomahovom kapom na glavi, u zlatotkanoj mantiji ukrašenoj ikonama i skupim kamenjem. S desne strane mu stajaše carević Fedor, a s leve Boris Godunov. Oko prestola i na vratima stajahu carevi lični čuvari, u belim atlasnim kaftanima izvezenim srebrom, sa išaranim sekirama na ramenima. Dvorana je bila puna kneževa i bojara. Obodren vestima koje su doneli Stroganovi, Ivan nije više gledao tako turobno; na usnama mu se čak, kad je razgovarao s Godunovom, pojavljivao osmeh. Ali lice mu beše mnogo ostarilo, bore su postale dublje, na glavi ostalo malo kose a brada mu sasvim ispala. Poslednjih godina slava i uticaj Borisa Godunova neprestano su rasli. Udavši svoju sestru Irinu za carevića Fedora, on mu postade šurak i dobi važno zvanje „konjušeg bojara”. Pričalo se čak kako je car Ivan Vasiljević, u želji da pokaže koliko su mu bliski snaha i Godunov, digao jednom prilikom tri prsta uvis i rekao, dodirujući ih drugom rukom: - Ovo je Fedor, ovo Irina, a ovo Boris; i kao što bi me ruka podjednako bolela kad bi se odsekao ma koji od ovih prstiju, isto tako bi mi bilo teško kad bih izgubio jedno od moje drage dece. Ta neobična milost ne izazva u Borisu ni oholost ni naduvenost. On je bio skroman i ljubazan sa svakim, kao i pre, odmeren u govoru; samo mu držanje postade još važnije i dobi ono spokojno samopouzdanje koje je priličilo njegovom položaju. Nije lako postigao Godunov takav uticaj i počasti: u tome je moralo stradati njegovo moralno dostojanstvo. Nije on uvek uspevao da gipkošću svog karaktera ukloni sebe od stvari koje 167
su se kosile s njegovom savešću. Tako, videći u Maljuti suviše opasnog suparnika i izgubivši nadu da će moći da izazove carevo nepoverenje prema njemu, on stupi s njim u najtešnje prijateljstvo, i da bi još više povezao svoje interese s njegovim, oženi se njegovom kćeri. Dvadeset godina, koje je proveo oko prestola takvoga cara kao što beše Ivan Grozni, nisu mogle proći bez uticaja na Borisa Fedorovića, i u njegovoj naravi već se zbila ona žalosna promena koja je, po mišljenju savremenika, pretvorila u zločinca čoveka obdarenog najlepšim osobinama. Gledajući carevića Fedora teško je bilo odoleti misli da su suviše slabačke ruke koje će po smrti Ivanovoj voditi državu. Njegovo dobrodušno ali bezizrazno lice nije pokazivalo ni najmanji trag umne ili duševne moći. Bio je već dve godine oženjen, ali izraz lica mu je ostao detinji. Bio je malog rasta, trom, bleda, podbula lica. Neprestano se smešio i gledao oko sebe nepouzdano, poplašeno. Nije se uzalud pričalo kako je car, žaleći u trenucima smrt starijeg sina, govorio ponekad Fedoru: - Trebalo je da se rodiš kao crkvenjak a ne carević, Feđa! Neka je carević slab, dobro je što ne liči ni na oca ni na starijeg brata. A za pomoć ima svog šuraka, Godunova, koji će znati da upravlja državom. Žagor koji se čuo meću prisutnima u dvorcu odjednom bi prekinut zvucima truba i zvonjavom. Zatim uđoše u dvoranu šest carskih doglavnika, za njima poslanici Jermakovi i najzad Maksim i Nikita Stroganov. Sluge su nosile darove Jermakove: skupocena krzna, razno posuđe, i neobično, još neviđeno oružje. Ivan Koljco, koji se nalazio na čelu poslanstva, beše čovek pedesetih godina, srednjeg rasta, širokih pleća, živih pronicljivih očiju; imao je gustu, crnu, kratku bradu, već malo prosedu. - Veliki care, reče on pristupivši stepenicama prestola, tvoj kozački ataman Jermak Timofejev, zajedno sa polovškim kozacima koje si osudio na smrt, trudili su se da iskupe svoje 168
krivice i da ti sa pozdravom donesu novu carevinu. Dodaj, veliki care, Kazanskom i Astrahanskom carstvu, koja si pokorio, i Sibirsko carstvo za sva vremena ovoga sveta! Izgovorivši svoj kratki govor, Koljco se, zajedno s drugovima, spusti na kolena i pokloni caru do zemlje. - Ustanite, dobre sluge moje, reči Ivan. Ne vredi pamtiti staro zlo, i neka se pređašnja nemilost pretvori u milost. Priđi ovamo, Ivane! Car mu pruži ruku, Koljco se diže, i, da ne bi stao nogom na skerletom zastrte stepenice prestola, baci tamo svoju ovnujsku šubaru, stade na nju nogom i poklonivši se duboko poljubi Ivanu ruku, a ovaj ga zagrli i poljubi u čelo. - Hvala Presvetoj Trojici, reče car dižući oči. Božja promisao bdi nadamnom, jer baš u trenutku kad mi sa svih strana prete moji neprijatelji, pa čak, moje najbliže sluge hoće da mi doću glave, milosrdni Bog daruje mi pobedu nad nevernicima i povećava moju državu. I pogledavši zlurado bojare u dvorani, on dodade pretećim glasom: - Kad je Bog sa mnom, ko sme protiv mene! Ko ima uši, neka čuje! Ali odmah uvide da bez potrebe zamračuje opštu radost i okrenu se Koljcu s blagim izrazom: - Kako ti se sviđa u Moskvi? Jesi li gde video takve dvorove i crkve? Ili si možda već ranije bio ovde? Koljco se skromno i lukavo osmehnu i belilo njegovih zuba kao da osvetli njegovo mrko, preplanulo lice. - Gde bismo mi, mali ljudi, mogli videti takva čudesa? reče on, smerno sležući ramenima. Mi ni u snu ne vidimo takvu lepotu, gospodaru. Živimo na Volgi kao prostaci, za Moskvu samo slušamo, a u ovim krajevima nikad nismo bili. - Ostani malo kod nas ako hoćeš, reče Ivan milostivo, bićeš moj gost. A pismo Jermakovo pročitali smo i razumeli; već je data naredba knezu Bolhovskomu i Ivanu Gluhovu da vam poću u pomoć sa pet stotina strelaca. - Velika ti hvala, odgovori Koljco i pokloni se, ali hoće li to 169
biti dosta, veliki care? Ivana začudi takva smelost. - Vidi ga, što je brz! reče on gledajući strogo Koljca. Valjda bi još hteo da vam ja sam potrčim u pomoć. Misliš da nemam drugih briga, sem vašeg Sibira. Treba mi vojnika protiv hana i Litvanaca. Zadovolji se sa onim što ti dajem, a na povratku prikupi dobrovoljce. Sad u Rusiju ima dosta svakojakih beskućnika. Umesto da me vazdan mole za parče hleba, neka se sele u osvojene krajeve. Pisali smo i vladici u Vologdu da vam uputi deset sveštenika, koji će vršiti hrišćanske obrede i služiti službu Božju. - I na tome hvala tvojoj carskoj milosti, odgovori Koljco i ponovo se pokloni. To je dobra stvar; ali osim popova, daj nam, gospodaru, koliko možeš oružja i što više puščanog praha. - Nećete ni u tome oskudevati. Naredio sam već to Bolhovskom. - A i odela bi trebalo, sve je već staro, primeti Koljco laskavo, smešeći se i sležeći ramenima. - Valjda u Sibiru nemate koga da pljačkate po drumovima? reče Ivan, kome se nije dopadalo atamanovo navaljivanje. Vidim da nisi izostavio ništa od vaših potreba; ali naša skromna pamet i o tome je razmislila. Odelo će vam spremiti Stroganovi, a ja sam odredio platu načelnicima i vojnicima. A da i ti, gospodine savetniče, ne ostaneš bez odela, ja ti poklanjam svoju carsku bundu. Na carev znak dva stolnika doneše skupocenu bundu pokrivenu zlatnom tkaninom i staviše je na atamana. - Jezik ti je dosta oštar, reče Ivan, a imaš li oštru sablju? - Nije bila loša, veliki care, ali se istupila na sibirskim glavama! - Uzmi iz moje oružnice sablju koja ti se dopadne, ali pazi da izabereš od lepših, koja ti je po volji. Uostalom, mislim da se nećeš ustezati. Atamanove oči sinuše od radosti. - Veliki care! uzviknu on, od svih tvojih milosti ova je najveća. Bila bi grehota da ne primim takav poklon. Izabraću u tvojoj 170
171
oružnici najbolje što ima! Samo, dodade on malo razmislivši, ako si već odlučio da pokloniš svoju sablju, dozvoli mi da je u tvoje ime odnesem Jermaku Timofejiću. - Za njega se ne brini, nećemo ni njega zaboraviti. A ako se bojiš da neću pogoditi ukus njegove milosti, uzmi dve sablje: jednu za sebe, a drugu za Jermaka. - Slava ti, gospodaru! uzviknu Koljco. Videćeš kako ćemo ti služiti sa tim sabljama. - Ali, nije dovoljno da budete naoružani samo sabljama, nastavi Ivan; treba vam i dobrih oklopa. Za tebe ćemo lako naći, jer možeš probati, ali za Jermaka, da li ćemo moći kad nije tu. Kakvog je on stasa? - Kao ja, otprilike, samo je širih pleća. No, kao ovo momče, reče Koljco okrenuvši se jednom od svojih drugova, ogromnoj momčini, koji je stajao pored gomile oružja razjapljenih usta i neprestano se divio čas zlatotkanoj mantiji carevoj, čas raskošnom odelu čuvara oko carskog prestola. On je čak bio pokušao da počne razgovor s jednim od njih, da sazna da li su svi oni careva deca. Ali čuvar ga pogleda tako oštro, da više nije smeo ponoviti pitanje. - Donesite veliki oklop sa orlovima, što je odmah prema vratima u oružnici. Probaćemo ga na ovome blesanu. Uskoro doneše težak gvozden oklop s bakarnim pervazom na narukvicama i sa zlatnim dvoglavim orlovima na grudima i leđima. Oklop je bio majstorski izrađen i izazvao je žagor odobravanja u celom skupu. - Navuci ga, medvede! reče car. Momčina posluša, ali, ma koliko se mučio, nije mogao provući glavu, a ruke su mu ušle samo do pola narukvica. Nekakva već zaboravljena uspomena ožive pritom u Ivanovoj svesti. - Dosta, reče Koljco, koji je brižljivo pratio pokrete momkove, dosta je sa kvarenjem carskog oklopa! Ovako možeš da ga raskineš, medvede! Gospodaru, nastavi on, oklop je divan i kao da je pravljen za Jermaka, a ovaj ne može da ga navuče zato što 172
mu pesnice smetaju. Ovakve pesnice niko nema, sem njega. - De, pokaži svoju pesnicu! reče Ivan ljubopitljivo posmatrajući momka. Ali ovaj pogleda cara u nedoumici, kao da nije razumeo šta su mu kazali. - Čuješ li, blesane, ponovi Koljco, pokaži pesnicu njegovoj carskoj milosti! - A ako mi on za to odseče glavu? reče momak otegnuto i na njegovom glupavom licu pojavi se nešto kao opreznost. Car se nasmeja, a i svi prisutni se jedva uzdržavahu od smeha. - Blesan, pravi blesan; reče Koljco nezadovoljno. Glup si se rodio, glup ćeš i umreti! I skinuvši s njega oklop, dovuče momka do prestola i pokaza caru njegovu šaku, koja je više ličila na medveđu šapu nego na ljudsku ruku. - Ne zameri mu, gospodaru, zbog njegove prostote. On je glup kad govori, a na poslu je vrlo pouzdan. Svojim rukama je zarobio carevića Mametkula. - Kako se zove? upita Ivan, sve pažljivije gledajući momka. - Pa, Mitka sam! odgovori ovaj dobrodušno se smejući. - Čekaj! viknu Ivan poznavši odjednom Mitku. Da nisi ti onaj isti što se u Aleksandrovoj Slobodi borio umesto Morozova i što je rudom ubio Homjaka? Mitka se glupo nasmeši. - Ispočetka te nisam poznao, a sad se sećam. - A ja sam tebe odmah poznao! odgovori Mitka zadovoljno. Ti si onda sedeo na uzvišenju do samog mesta megdana. Ovoga puta se svi glasno nasmejaše. - Hvala ti, reče Ivan, što me nisi zaboravio, mene, malog čoveka. A kako si ono zarobio Mametkula? - Navalio sam se trbuhom na njega! odgovori Mitka ravnodušno, ne razumevajući zašto su opet svi prsnuli u smeh. - Da, reče Ivan gledajući Mitku, kad se takva greda na nekog navali, nije lako izmigoljiti se ispod nje. Sećam se kako je zdrobio Homjaka. Kaži mi, zašto si onda otišao sa megdana i 173
kako si iz Slobode dospeo u Sibir? Ataman gurnu Mitku neprimetno laktom da bi ovaj ćutao, ali ovaj taj znak razumede sasvim suprotno. - On me je odveo sa megdana! reče, pokazujući prstom na atamana. - On te je odveo? izgovori Ivan Vasiljević, začuđeno gledajući u Koljca. A kako to, kad si mi kazao da si prvi put ovde? Ali, čekaj malo, brajko, čini mi se da smo ja i ti stari znanci. Nisi li mi ti pričao nekada o Golubinoj knjizi? Jeste, jeste, sad te se sasvim dobro sećam. Pa to si ti Srebrnog iz tamnice odveo. Ma reci mi, čoveče Božji, kad si to progledao? Kuda si išao na bogomolje? Od kakvih svetih moštiju tražio isceljenje? I uživajući što se Koljco zbunio, car upre u njega svoj pronicljiv, upitan pogled. Koljco obori oči. - No, šta je bilo, bilo je, reče car, a što je prošlo, preko toga je već trava porasla. Samo mi kaži, zašto posle rjazanske bitke nisi hteo da mi se predaš, zajedno s ostalim razbojnicima? - Veliki care, odgovori Koljco prikupivši svu svoju duševnu snagu, tada još nisam bio dostojan tvoje velike milosti. Savest mi nije dopuštala da ti izađem pred oči, A kad je knez Nikita Romanić odveo k tebi moje drugove, ja sam se ponovo vratio na Volgu, Jermaku Timofejiću, jer sam verovao da ću uz Božju pomoć učiniti nešto dobro za tebe i državu. - A dotle si pljačkao blago sa mojih šajki i harao moje kisilbaške poslanike na putu za Moskvu? Izraz Ivanova lica beše pre podsmešljiv no strašan. Od toga drskog dela Vanjuhe Prstena, ili Ivana Koljca, prošlo je sedamnaest godina, a car nije pamtio zlo tako dugo ako u pitanju nije bila povreda njegovog ličnog samoljublja. Koljco pročita na carevu licu samo želju da se nasmeje njegovoj zabunjenosti. Povodeći se za takvim raspoloženjem on spusti glavu, počeša se po potiljku, uzdržavajući na svojim lukavim usnama jedva primetan osmeh. - Svašta je bilo, gospodaru, reče on tiho, krivi smo pred tvojom milošću. 174
- Dobro, reče Car, ti i Jermak iskupili ste svoje greške, i ja sam zaboravio što je bilo; ali da si mi onda pao u ruke - nemoj da zameriš!... Koljco ne reče ništa, ali pomisli: Baš zato i nisam hteo doći da ti se predam, gospodaru. - A znaš li da ovde mora biti jedan tvoj prijatelj, nastavi Ivan. Ej, reče on obraćajući se dvoranima, da li je tu onaj razbojnički vojvoda, kako se ono zvaše? Nikita Srebrni? Po zboru prođe žagor, poče neko komešanje, ali niko se ne javi. - Čujete li? ponovi Ivan podignutim glasom. Ja pitam, da li je tu onaj Nikita, što je tražio da ide s razbojnicima u Žizdru? Na ponovno carevo pitanje iziće iz redova jedan stari bojar, nekadašnji vojvoda u Kalugi. - Gospodaru! reče on i duboko se pokloni, onoga za koga pitaš nema ovde. Iste godine kad je došao u Žizdru, pre sedamnaest godina, poginuo je u bici s Tatarima, i cela njegova četa pala je zajedno s njime. - Istina? reče Ivan, a ja nisam znao... No, nastavi on obraćajući se Koljcu, kad ga nema, šta se može, a ja sam hteo da vas sastavim, da vidim kako ćete se izljubiti. Na atamanovu licu pokaza se tuga. - Valjda ti je žao dobrog druga? zapita Ivan s omehom. - Žao mi ga je, gospodaru, odgovori Koljco bez bojazni da će takvim priznanjem izazvati carevo nezadovoljstvo. - Da, reče Ivan prezrivo, drukčije i ne može biti: svako voli ono što mu je po volji. Da li Ivan zaista nije znao o smrti Srebrnog ili se tek pretvarao da ne zna, da bi time pokazao kako malo ceni one koji ne mare za njegove milosti, Bog zna. A ako je stvarno tek sada saznao za njegov udes, da li ga je požalio ili nije, to je takođe teško rešiti - samo, njegovo lice ne pokaza ni senke saučešća. On sačuvao istu ravnodušnost kao i pre ovog odgovora. - Ostani s nama, reče on Koljcu, a kad se spremi knez Bolhovski, vrati se s njim u Sibir... Ali, umalo ne zaboravih da 175
Bolhovski vodi poreklo od Rurika. Ne može čovek da iziđe na kraj s tim drevnim kneževskim porodicama: još da počne računati ko je od nas dvojice stariji. Nisu svi kao Nikita Srebrni, koji je tražio da bude s hajducima. Dakle, da Bolhovski ne bi smatrao za poniženje da služi pod komandom kozačkog atamana, postavljam Jermaka za kneza sibirskog. Šelkalove, reče on sekretaru, koji je stajao sa strane, spremi povelju za Jermaka da bude vojvoda cele zemlje sibirske, a Mametkula da pošalje sa stražom u Moskvu. Ujedno spremi povelju i Stroganovima, da im za njihovu usrdnu i korisnu službu dajem: Semjonu Veliku i Malu So na Volgi, a Nikiti i Maksimu pravo da mogu voditi trgovinu bez poreza u svima tamošnjim gradovima i naseljima. Stroganovi se duboko pokloniše. - Koji je od vas, iznenada zapita Ivan, lečio Borisa onda kad sam ga ranio mojom palicom? - To je bio moj stariji brat, Grigorije Anikin, odgovori Semjon Stroganov; prošle godine otišao je Bogu na istinu. - Ne Anikin, nego Anikijević, reče car naglašujući poslednji slog; već tada sam ga podigao iz trgovačkog reda i dozvolio da nosi puno očevo ime. I vama svima dajem pravo da dodate „vić” očevu imenu i da od sada pređete iz trgovačkog reda u zaslužne građane. Car poče razgledati razne tkanine, krzna i druge darove što ih je poslao Jermak, i otpusti Koljca milostivo se još nekoliko puta našalivši s njime. Posle toga raziđe se i ceo zbor. Toga dana Koljco, zajedno sa Stroganovima, ručao je kod Borisa Godunova u prisustvu mnogih drugih zvanica. Pošto su ispili zdravice caru, careviću, carskom domu i visokopreosvećenom mitropolitu, Godunov podiže zlatni pehar i nazdravi Jermaku i njegovim hrabrim drugovima. - Neka žive na slavu ruske zemlje! uzviknuše gosti, dižući se i klanjajući se Ivanu Koljcu. - Hvala ti u ime sveg pravoslavnog naroda, reče Godunov i duboko se pokloni, a u tvome licu zahvaljujemo i Jermaku 176
Timofejiću, u ime svih kneževa i bojara, svih trgovaca i celokupnog ruskog naroda. Primi veliku zahvalnost cele zemlje za uslugu koju ste joj učinili. - Ime vam se slavilo, uzviknuše gosti, meću sinovima, unucima i docnijim potomcima, s ljubavlju, molitvom i ponosom, kao uzor i pouka! Ataman ustade da zahvali na časti, ali njegovo izrazito lice se odjednom promeni do duševnog uzbuđenja, usne zadrhtaše, a u smelim očima, možda prvi put u životu, pojaviše se suze. - Neka živi Rusija! reče on tiho, i, pošto se pokloni celom zboru, ponovo sede na svoje mesto, ćuteći. Godunov zamoli atamana da im nešto priča o borbama u Sibiru, i Koljco, ne govoreći ništa o sebi, poče oduševljeno iznositi neobičnu snagu i hrabrost Jermaka, njegovu veliku pravičnost i hrišćansku dobrotu prema pobeđenom neprijatelju. - Ovom dobrotom, završi Koljco, on je osvojio možda i više nego svojom sabljom. Kad bismo osvojili kakav njihov grad ili naselje, on bi sa svakim blago postupao, a neke čak i darivao. A kad smo zarobili Mametkula, prosto nije znao kakvu počast da mu ukaže; skide sa sebe bundu i dade je tatarskom knezu. I tako se proču po celom kraju da nije strašno predati se Jermaku; mnogi manji kneževi došli su mu od svoje volje i doneli danak. Veselo smo živeli u Sibiru, nastavi ataman, samo jedno me je bolelo: što nije bio s nama knez Nikita Romanić Srebrni. Da je on bio tamo, dobro bi bilo i po njega i nama bi zajedno bilo lakše. Ti si mu, čini mi se, Borise Fedoroviću, bio prijatelj. Dopusti da ispijem za pokoj njegove duše. - Bog da mu dušu prosti! reče, uzdahnuvši Godunov, kome nije bilo teško da pokaže saučešće prema čoveku koga je njegov gost toliko poštovao. Bog da mu dušu prosti, ponovi on napunivši pehar, i ja ga se često sećam! - Večna mu pamet! reče Koljco, i ispraznivši svoj pehar spusti glavu i zamisli se. Gosti su još dugo ostali za stolom u razgovoru, a kad se ručak završi, Godunov ne htede da se rastane sa zvanicama, nego 177
ponudi svakoga da se najpre odmori, a zatim da ceo dan ostane kod njega. Domaćin je neprestano iznosio sve nove đakonije, razgovor je bivao sve življi, i tek kasno uveče, kad je noćna straža nekoliko puta prošla ulicama pozivajući svet da gasi sveće i vatru, gosti se raziđoše očarani gostoprimstvom i ljubaznošću Borisa Fedorovića. Prošlo je više od trista godina od događaja opisanih ovde, i u Rusiji je ostalo malo uspomena na ono doba. Postoje još u narodu predanja o slavi, raskoši i svirepostima groznog cara; ovde-onde se još pevaju pesme kako je bio osuđen i ubijen carević, kako su Tatari išli na Moskvu i kako je pokorio Sibirsko carstvo ataman Jermak Timofejević, čije se slike, verovatno sa malo sličnosti, mogu i sada videti skoro u svima sibirskim kućama. Ali u tim predanjima, pesmama i pričama istina je izmešana s maštom, i u njima su stvarna zbivanja data u neodređenim crtama, tako da ih vidimo kao kroz maglu, dopuštajući uobrazilji da proizvoljno predstavlja ove nejasne slike. Jasnije svedoče o spoljašnjoj strani Ivanove vladavine još sačuvane zgrade, kao crkva Vasilija Blaženog, čija šarena kubeta i prozori pomažu da shvatimo neimarske lepote Ivanova dvorca u Aleksandrovoj Slobodi; ili crkva Trifuna Naprudnog, koju je sagradio sokolar Trifun po svom zavetu, u kojoj se i danas vidi slika svetitelja na belom konju i sa sokolom na ruci. Po odlasku cara Ivana Vasiljevića, Aleksandrova Sloboda ostade u zaboravu kao mračan spomenik njegove svirepe pobožnosti i ožive samo jednom i za kratko vreme. U teško doba međucarstva, mladi vojskovođa, knez Mihailo SkopinŠujski, uz pomoć švedskog generala Delagardija prikupi iza njenih zidova vojsku i primora otuda poljskog vojvodu Sapjegu da prekine dugu opsadu Troicko-sergijevske lavre. Kasnije, veli predanje, tokom jedne ljute zime, u mesecu januaru, na strah svih stanovnika, nadnese se nad Slobodu crn oblak, spusti se nad sam dvorac, a iz njega udari grom i sevnuše munje te sve naselje pretvoriše u pepeo. Od ovog 178
utočišta raskoši, razvrata, ubistva i bogohuljenja nije ostalo ni traga... Neka i nama Bog pomogne da izbrišemo iz srca poslednje tragove tog strašnog doba, čiji se uticaj, prelazeći, kao nasledna bolest, s pokolenja na pokolenje, još dugo osećao u našem životu. Oprostimo grešnoj seni cara Ivana VI, jer ne pada samo na njega odgovornost za njegovu strašnu vladavinu; nije on jedini stvorio samovolju, dostavljanja, ispitivanja, mučenja i pogubljenja, koja su postala dužnost i običaj. Ove odvratne pojave bile su pripremljene tokom prethodnih vekova, i narod, koji je toliko pao da je sve to mogao podnositi bez negodovanja, sam je stvorio i uzdigao Ivana, kao što su uslužni Rimljani, u vreme propadanja carstva stvarali svoje Tiberije, Nerone i Kaligule. Ličnosti kao što su Vasilije Blaženi, knez Repcin, Morozov ili Srebrni, pojavljivale su se ne retko, kao sjajne zvezde na tužnom nebu ruske noći, ali, baš kao i zvezde, behu nemoćne da rasteraju tamu, jer blistahu usamljene; niti su bile udružene, niti su imale pomoći u društvu. Oprostimo, dakle, grešnoj seni Ivana Vasiljevića, ali spomenimo po dobru one koji, mada su bili zavisni od njega, ipak ostadoše verni dobru, jer je teško održati se u doba kad se svi pojmovi izokreću, kad se niskost zove vrlinom, izdajstvo postaje pravilom, a sama čast i dostojanstvo čovekovo smatraju se prestupnim narušavanjem dužnosti. Nek vam je laka zemlja, pravedni ljudi! Kao deca svoga doba, vi ste gledali u Ivanu Groznom znak Božjeg gneva i podnosili ga trpeljivo; ali išli ste pravim putem, ne bojeći se ni carskog gneva ni smrti, i život vaš nije propao uzalud, jer ništa se na ovom svetu ne gubi: svako delo, svaka reč, svaka misao raste kao drvo - i mnogo šta dobrog i zlog što još i sada postoji kao nepojmljiva pojava ruskog života, ima svoga korena u velikim i mračnim dubinama prošlosti. KRAJ 179