jedan drugi zvuk,kakav on nikada ranije nije čuo. Njegov um stvarao je
budalaste slike koje su išle uz taj zvuk. Slike nasmejanih svinja; stakla i
bodljikave žice smrvljene među zubima; papaka koji plešu po vratima. Kako
su rasli zvuci, tako je rasla i njegova strepnja, ali kada je otišao do vrata
podruma da pozove pomoć, ona su bila zaključana; ključ je nestao. A sada,
kao da stvari ionako nisu bile dovoljno loše, nestade svetla.
On poče da traži molitvu...
„Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i u onaj sat...“
Ali on prekinu kada mu se obrati neki glas, sasvim jasno.
„Mihelmase", reče ovaj.
Bila je to nesumnjivo njegova majka. A nije mogao da posumnja ni u
izvor tog glasa. Začuo se iz peći.
„Mihelmase“, zahtevala je ona, „zar ćeš da me pustiš da ovde izgorim?“
To nije bilo moguće, naravno, da se ona tamo nalazi u krvi i mesu: bila je
mrtva već trinaest dugih godina. Ali neki fantom, možda? Verovao je u
fantome. Zaista, viđao ih je povremeno, kako izlaze i ulaze u bioskope na 42.
ulici, ruku pod ruku.
„Otvori, Mihelmase", reče mu majka, onim posebnim glasom koji je
koristila kada je imala neku poslasticu za njega. Kao dobro dete, on priđe
vratima. Nikada nije osećao takvu vrelinu iz peći kao sada; mogao je da
omiriše osmuđene malje na sopstvenim mišicama.
„Otvori vrata", reče majka ponovo. Nije mogao da je odbije. Uprkos
vazduhu koji je pržio, on pruži ruku da posluša.
„Taj jebeni nadstojnik“, reče Hari, šutnuvši osvetnički zaključana vrata
požarnog stepeništa. „Ova vrata treba da su neprestano otključana." On
povuče lance omotane oko ručica. „Moraćemo stepenicama.”
Začu se buka s kraja hodnika; rika u sistemu za grejanje od koje stari
radijatori zadžangrljaše. U tom trenutku, dole u podrumu, Mihelmas Čaplin je
otvarao vrata peći, kako bi poslušao majku. Vrisak se diže odozdo kada mu
je lice bilo sprženo. A onda, zvuk razvaljivanja vrata peći.
Hari pogleda Valentina, zaboravivši trenutno na odvratnost.
„Ne smemo ići stepenicama“, reče demon.
Dreka, brbljanje i kreštanje već su narastali. Šta god da je bilo rođeno u
podrumu, bilo je prerano sazrelo.
„Moramo pronaći nešto da razvalimo vrata“, reče Valentin. „bilo šta.“
Hari pokuša da u mislima prođe kroz susedne kancelarije, otvorenih očiju
uma u potrazi za nekom alatkom koja bi impresionirala bilo požarna vrata,
bilo čvrste lance koji su ih držali zatvorena. Ali tamo nije bilo ničeg
korisnog: samo pisaće mašine i komode za odlaganje predmeta.
„Razmisli, čoveče“, reče Valentin.
On pročešlja pamćenje. Trebao im je neki teški, izdržljivi instrument.
Pajser, malj. Sekira! Na spratu ispod bio je neki agent po imenu Šapiro, i
predstavljao je isključivo porno zabavljačice, od kojih je jedna prošlog
meseca pokušala da mu raznese jaja. Nije uspela, ali on se jednog dana
hvalisao na stepenicama da je kupio najveću sekiru koju je mogao da nađe, i
da će sa puno zadovoljstva skinuti glavu svakom klijentu koji pokuša da ga
lično napadne. Graja odozdo je jenjavala. Tišina je, na svoj način, više
uznemiravala nego larma koja joj je prethodila.
„Nemamo mnogo vremena", reče demon.
Hari ga ostavi kod lancem zatvorenih vrata. „Možeš li ti da doneseš
Svona?“ reče on, dok je trčao.
„Potrudiću se koliko god mogu.“
Dok je Hari stigao do vrha stepeništa, poslednja buka ie zamirala; kada je
krenuo niz stepenice, potpuno je prestala. Nije mogao da proceni koliko je
neprijatelj blizu. Na sledećem spratu? Iza sledećeg ugla? On pokuša da ne
misli na njih, ali njegova grozničava mašta naseljavala je svaku prljavu
senku.
On, međutim, stiže do podnožja stepeništa bez incidenta, i požuri
smračenim hodnikom drugog sprata prema Šapirovoj kancelariji. Na pola
puta do odredišta, on začu tiho šištanje iza sebe. Osvrnu se preko ramena,
dok mu je telo žudelo za bekstvom. Jedan radijator, zagrejan preko svojih
mogućnosti, procureo je. Para je kuljala iz njegovih cevi, šišteći pritom. On
pusti da mu se srce spusti natrag iz ždrela, a onda požuri do vrata Šapirove
kancelarije, u nadi da se čovek nije hvalisao u prazno kada je govorio o
sekirama. Ako je tako, onda su gotovi. Kancelarija je bila zaključana,
naravno, ali on razbi laktom mat staklo i pruži ruku da sebi otvori vrata,
petljajući oko prekidača za svetlo. Zidovi su bili izlepljeni fotografijama
boginja seksa. Hari jedva da je i obratio pažnju na njih; njegova panika
hranila se samom sobom, sa svakim otkucajem srca koji je proveo tamo. On
nespretno pretraži kancelariju, obarajući nameštaj u nestrpljenju. Ali
Šapirovoj sekiri nije bilo ni traga.
Sada, nova buka odozdo. Uspuzala se uz stepenište i niz hodnik u potrazi
za njim - nezemaljska kakofonija poput one koju je čuo u 83. ulici.
Morao je da stegne zube zbog toga; živac njegovog kvarnog kutnjaka
ponovo poče da pulsira. Šta je ta muzika označavala? Njihovo napredovanje?
U očajanju, on ode do Šapirovog stola da vidi ima li čovek bilo šta drugo
što bi se dalo upotrebiti, i tamo, ubačenu izvan vidokruga, između stola i
zida, on pronađe sekiru. Izvuče je iz skrovišta. Kao što se Šapiro i hvalio,
bila je velika, i njena težina bila je prvo ohrabrenje koje je Hari osetio posle
isuviše mnogo vremena. On se vrati u hodnik. Para iz napukle cevi postala je
gušća.
Kroz njene velove, bilo je očito da je koncert dobio na žestini. Žalosno
zavijanje dizalo se i spuštalo, naglašavano nekim mlitavim udaraljkama.
On se suprotstavi oblaku pare i požuri prema stepenicama. Kada je
spustio stopalo na donji stepenik, muzika kao da ga uhvati za potiljak i šapnu
mu u uho: „Slušaj!” Nije imao nikakvu želju da sluša; muzika je bila gnusna.
Ali nekako - dok je bio rastrojen zbog traženja sekire - uvukla mu se kao crv
u lobanju. Isisala mu je snagu iz udova. Za nekoliko trenutaka, sekira poče
da mu izgleda kao nemogući teret.
„Siđi”, zavodila ga je muzika, „idi i pridruži se orkestru. “
Iako je pokušao da formira jednostavnu reč „Ne“, muzika je poprimala
uticaj nad njim sa svakom odsviranom notom. Počeo je da čuje melodije u
mjaukanju; duge kružne teme od kojih mu je krv postajala usporena, a misli
idiotske. Znao je da ga na izvoru muzike ne čeka nikakvo zadovoljstvo - da
ga ona navodi samo na bol i pustoš - ali opet nije mogao da se otrese tog
delirijuma. Njegove noge počeše da se kreću u skladu sa zovom gajdaša.
Zaboravio je na Valentina, Svona, i svaku ambiciju prema bekstvu, da bi
umesto toga krenuo niz stepenice. Melodija postade složenija. Sada je mogao
da čuje glasove, kako pevaju pratnju lišenu lepote, na jeziku koji on nije
razumeo. Odnekud odozgo, čuo je kako ga neko zove, ali ignorisao je to
prizivanje. Muzika ga je privlačila sebi, i sada - dok je silazio niz sledeće
stepenište, ugledao je i muzičare.
Bili su svetliji nego što je očekivao, i raznolikiji. Barokniji u svojim
konfiguracijama (grive, mnogostruke glave); izbirljiviji u svojim ukrasima
(niz odranih Iica; nakarminisani čmarovi); i, kako su se sada njegove
omamljene oči upinjale da vide, grozniji u izboru instrumenata. Kakvi su to
bili instrumenti! Bajron je bio tamo, sa kostima s kojih je meso bilo isisano,
izbušenim rupama, a bešika i pluća ljuljali su mu se kroz zasekline u telu kao
rezervoari za dah gajdaša.
Bio je prebačen, izvrnut naopako, preko gajdaševog krila, i čak i sada je
ovaj na njemu svirao - mešine su se nadimale, glava bez jezika zviždala.
Dorotea je bila kraj njega, klonula, ne manje preobražena, sa žicaina od creva
razapetim između raspuklih nogu, poput kakve opscene lire; dojke su joj bile
doboši. Bilo je tu i drugih instrumenata, ljudi koji su došli sa ulice i postali
plen orkestra. Čak je i Čaplin bio tamo, sa najvećim delom mesa spaljenim, i
po njegovom grudnom košu svirali su ravnodušno dobro.
„Nisam mislio da ste ljubitelj muzike“, reče Baterfild, povukavši iz
cigarete, osmehujući se u znak dobrodošlice. „Spustite sekiru i pridružite
nam se.“
Reč sekira podseti Harija na težinu u njegovoj ruci, mada nije mogao da
pronađe put kroz rešetke muzike kako bi se setio šta to ona predstavlja.
„Ne plašite se“, reče Baterfild, „vi ste u ovoj stvari nedužni. Nemamo
ništa protiv vas.“
„Dorotea...“ reče on.
„I ona je bila nedužna“, reče advokat, „sve dok joj nismo pokazali neke
prizore.“
Hari pogleda ženino telo; strašne promene koje su urezali u nju. Kada ih
je video, prože ga drhtaj, i nešto se ispreči ispred muzike; neumitnost suza je
zakloni.„Spustite sekiru", reče mu Baterfild. Ali zvuk koncerta nije mogao da
konkuriše jadu koji se gomilao u njemu. Baterfild kao da mu je video
promenu u očima; gađenje i gnev koji su tamo rasli. On ispusti poludopušenu
cigaretu i dade znak da se prestane sa muzikom.
„Dakle, mora biti smrt, eh?“ reče Baterfild, ali pitanje jedva da je bilo i
izgovoreno pre nego što je Hari krenuo niz poslednjih nekoliko stepenica
prema njemu. On podiže sekiru i zamahnu prema advokatu, ali udarac nije
bio precizan. Sečivo zaora malter na zidu, promašivši metu za čitavih pola
metra.
Na ovu erupciju nasilja, muzičari pobacaše instrumente i pođoše kroz
predvorje, vukući krzna i repove po krvi i loju. Hari uhvati njihovo prilaženje
krajičkom oka. Iza horde, još ukopano u senke, bilo je drugo obličje, krupnije
od najkrupnijih napabirčenih demona, i od njega je dopirala lupnjava koja je
mogla poticati od ogromnog pneumatskog čekića. On pokuša da razabere taj
zvuk ili prizor, ali ne uspe ni jedno ni drugo. Nije bilo vremena za
radoznalost; demoni umalo što nisu stigli do njega.
Baterfild se obazre kako bi podržao njihovo napredovanje, a Hari -
uhvativši trenutak - zamahnu sekirom drugi put. Udarac dohvati Baterfilda po
ramenu; ruka mu istog trena bi odsečena. Advokat kriknu; krv isprska zid.
Međutim, nije bilo vremena za treći udarac. Demoni su posezali za njim, sa
smrtonosnim osmesima.
On se okrenu na stepenicama i jurnu uz njih, preskačući po dve, tri i četiri
stepenice odjednom. Baterfild je još kreštao dole; sa stepeništa iznad, on
začu kako ga Valentin doziva. Nije imao ni vremena ni daha da mu se
odazove.
Bili su mu za petama, a njihovo penjanje čulo se kao larma roktaja,
povika i lepeta krila. A iza svega toga, pneumatski čekić se probijao uz
lupnjavu do podnožja stepeništa, uz buku daleko strašniju od kreštanja
berserkera koji su mu bili za leđiina. Bila mu je u stomaku, ta lupnjava. Kao
otkucaji srca smrti, stalni i neopozivi.
Na drugom odmorištu on začu iza sebe zujanje i upola se okrenu da bi
ugledao moljca velikog kao lešinar, sa ljudskom glavom, kako se uspinje
kroz vazduh prema njemu. On ga dočeka sečivom sekire i sruši ga. Odozdo
se začu povik uzbuđenja dok se telo prevrtalo niz stepenice, sa krilima koja
su mlatarala poput vesala. Hari ubrza uz preostalo stepenište do mesta gde je
Valentin stajao i osluškivao. Nije obraćao pažnju na kreštanje, niti na krike
advokata; zanimao ga je pneumatski čekić.
„Doveli su Raparija“, reče on.
„Ranio sam Baterfilda..."
„Čuo sam. Ali to ih neće zaustaviti."
„Još možemo da probamo kroz vrata."
„Mislim da je prekasno, prijatelju."
„Ne/“ reče Hari, proguravši se kraj Valentina. Demon je odustao od
pokušaja da odvuče Svonovo telo do vrata, i spustio je mađioničara nasred
hodnika, prekrstivši mu ruke na grudima. U nekom poslednjem tajanstvenom
činu poštovanja, smestio je sklopljene papirne činije kraj Svonove glave i
nogu, i stavio majušni origami cvet na njegove usne. Hari se zadržao samo
toliko dugo da se ponovo upozna sa slatkim Svonovim izrazom na licu, da bi
onda pritrčao vratima i počeo da udara po lancima. Biće to dugotrajan posao.
Napad je više štete nanosio sekiri nego čeličnim karikama. Ipak, nije se
usuđivao da odustane. Ovo im je sada bio jedini put za bekstvo, osim da se
bace u smrt sa jednog od prozora. To će i učiniti, rešio je, ako dođe do
najgoreg. Da skoči i umre, radije nego da posluži kao igračka.
Ruke su mu ubrzo obamrle od ponovljenih udaraca. Bio je to izgubljeni
slučaj; lanac je bio netaknut. Njegovo očajanje dodatno podstaknu i
Valentinov uzvik - visoki, jecajući zov na koji on nije mogao da ne odgovori.
On ostavi požarna vrata i vrati se pored Svonovog tela do vrha stepeništa.
Demoni su se dokopali Valentina. Rojili su se oko njega kao ose po
šećernoj tabli, i čerečili ga. U najkraćem mogućem trenu on se iskobelja iz
njihove jarosti, i Hari vide masku Ijudskosti u dronjcima i blistavokrvavu
istinu ispod. Bio je gnusan kao i oni koji su kidisali na njega, ali Hari mu
svejedno priteče u pomoć, koliko da bi izranjavio demone, toliko i da bi
spasao njihovu žrtvu.
Zavitlana sekira nanosila je povrede tu i tamo, slala Valentinove mučitelje
da se kotrljaju natrag niz stepenice, otfikarenih udova, rascepljenih lica. Nisu
svi krvarili. Iz jednog rasečenog trbuha prosula su se jaja u hiljadama, a jedna
ranjena glava porodila je majušne jegulje, koje su umakle na tavanicu i ostale
tamo da vise o usnama. U borbi, izgubio je Valentina iz vida. U stvari, i
zaboravio na njega, sve dok ponovo nije začuo pneumatski čekič i setio se
slomljenog izraza na Valentinovom licu kada je ovaj izrekao ime tog
stvorenja. Nazvao ga je Rapari, ili nešto slično.
A sada, dok mu je pamčenje formiralo tu reč, to se pojavi u vidokrugu.
Nije imalo ničeg zajedničkog sa svojim sadruzima; nije imalo ni krila, ni
grivu, ni taštinu. Jedva da je i bilo od krvi i mesa, već kao da je bilo
iskovano, motor kojem je bila potrebna jedino zloba da bi mu se točkovi
okretali.
Kada se to pojavilo, ostali se povukoše, ostavivši Harija na vrhu
stepeništa sa razbacanim nakotom. Napredovalo je sporo, dok mu se pola
tuceta udova pokretalo u podmazanim i složenim konfiguracijama kako bi
probijalo zidove stepeništa i tako se vuklo naviše. Podsećalo je na čoveka sa
štakama, koji pruža štapove ispred sebe i vuče težinu za njima, ali nije bilo
ničeg invalidnog u grmljavini njegovog tela; nikakvog bola u belom oku koje
je gorelo u njegovoj srpastoj glavi.
Hari je mislio da je upoznao očajanje, ali nije. Tek sada je okusio njegov
pepeo u grlu. Preostao mu je samo prozor. To, i tle koje će ga dočekati sa
dobrodošlicom. On odstupi od vrha stepeništa, ostavivši sekiru.
Valentin je bio u hodniku. Nije bio mrtav, kao što je Hari pretpostavio,
već je klečao kraj Svonovog leša, dok mu je telo balilo iz stotinu rana. Sada
se sagnuo bliže mađioničaru. Da ponudi izvinjenja svom mrtvom gospodaru,
bez sumnje. Ali ne, bilo je tu i nečeg drugog. U ruci je imao upaljač za
cigarete, i palio je plamičak. A onda, promrmljavši neku molitvu za sebe, on
spusti plamičak do usta mađioničara. Origami cvet uhvati plamen i on buknu.
Plamen mu je bio čudnovato svetao, i raširio se sa natprirodnom efikasnošću
po Svonovom licu i niz njegovo telo. Valentin se osovi na noge, dok mu je
svetlost vatre obasjavala krljušti. Pronašao je dovoljno snage da nakrivi
glavu prema telu dok je počinjala kremacija, a onda ga rane savladaše. On
pade na leđa, i ostade nepomično. Hari je gledao kako plamenovi rastu. Telo
je očito bilo poprskano benzinom ili nečim sličnim, jer je vatra planula za
samo nekoliko trenutaka, zlatna i zelena.
Najednom, nešto ga uhvati za nogu. On spusti pogled i vide da je jedan
demon, sa mesom nalik na zrele jagode, još imao apetit prema njemu. Jezik
mu je bio obavijen oko Harijevog lista; kandže su mu posezale za njegovim
međunožjem. Napad ga natera da zaboravi na kremaciju ili Raparija. On se
sagnu da otkine jezik golim rukama, ali ovaj je bio toliko klizav da je
onemogućavao njegove pokušaje. On se zatetura unazad kada mu se demon
popeo uz telo, zagrlivši ga udovima.
Prilikom borbe, pali su na pod i otkotrljali se od stepenica, na drugu
stranu hodnika. Borba daleko da je bila od neravnopravne; Harijeva
odvratnost bila je bar dovoljno ravna demonovom žaru. Trupa pritisnutog o
pod, on se najednom seti Raparija. Od njegovog prilaska svaka daska i zid su
vibrirali.
Sada se ovaj pojavi na vrhu stepeništa, i okrenu sporo glavu prema
Svonovoj pogrebnoj lomači. Čak i sa ove udaljenosti, Hari je mogao da vidi
da su Valentinovi poslednji pokušaji da uništi gospodarevo telo propali. Vatra
jedva da je i počela da guta mađioničara. Ipak će ga se dokopati.
Zagledan u Raparija, Hari je zapostavio svog intimnijeg neprijatelja, a
ovaj mu turi parče mesa u usta. Grlo mu ispuni zagušljivi fluid; on oseti kako
se davi. Otvorivši usta, on snažno zagrize u organ i odgrize ga. Demon nije
kriknuo, već je izbacio mlazove vrelog izmeta iz pora duž leđa, i odvojio se.
Hari ispljunu njegov mišić dok je demon puzao dalje. A onda ponovo
pogleda u vatru.
Sve druge brige ostale su zaboravljene pred onim što je ugledao.
Svon je ustao.
Goreo je od glave do pete. Njegova kosa, odeća, koža. Nije bilo delića
njega da nije bio u plamenu. Ali, on je stajao, svejedno, i dizao ruke prema
svojoj publici u znak dobrodošlice.
Rapari prestade da prilazi. Stajao je na metar ili dva od Svona, udova
apsolutno nepomičnih, kao da je hipnotisan tim zapanjujućim trikom.
Hari vide novu priliku kako se pomalja za vrha stepeništa. Bio je to
Baterfild. Patrljak mu je bio grubo podvezan; jedan demon pridržavao mu je
nakrivijeno telo.
„Ugasi vatru“, zatraži advokat od Raparija. „To nije toliko teško.“
Stvorenje se ne pokrenu.
„Hajde“, reče Baterfild. „To je samo njegov trik. On je mrtav, proklet da
si. To je samo obmana.“
„Ne“, reče Hari.
Baterfild pogleda prema njemu. Advokat je oduvek bio bljutav. Sada je
bio toliko bled da mu je i samo postojanje svakako bilo dovedeno u pitanje.
„Šta ti znaš?“ reče on.
„Nije to obmana", reče Hari. „To je magija. “
Svon kao da je čuo tu reč. Očni kapci mu zadrhtaše i otvoriše se, i on
lagano posegnu u sako da bi, naglašenim pokretom, izvukao maramicu. I ona
je gorela. Dok ju je istresao, majušne jarke ptice uzdigoše se iz njenih nabora
na zujećim krilima. Rapari je bio opčinjen ovim trikom. Pogledom je pratio
iluzorne ptice dok su se one uzdizale i nestajale, u u tom trenutku mađioničar
istupi i zagrli mašinu.
Ona se smesta zapali od Svonove vatre i plamenovi se proširiše preko
uzmlataralih udova. Mada se trudio da se oslobodi madioničarevog zahvata,
Svon mu to nije dopustio. Prigrlio ga je bliže nego davno izgubljenog brata, i
nije hteo da ga ostavi sve dok stvorenje nije počelo da vene u vrelini. Kada
je propadanje jednom otpočelo, Rapari je bio progutan za nekoliko sekundi,
ali bilo je teško reći zasigurno. Trenutak - kao i u najboljim nastupima -
trajao je neodređeno dugo. Minut? Dva minuta? Pet? Hari nikada to neće
saznati. A nije ni mario za takvu analizu. Neverica je za kukavice; a sumnja
moda koja obogaljuje kičmu. Zadovoljio se time da posmatra - ne znajući je
li Svon živ ili mrtav, jesu li ptice, vatra, hodnik ili sam on - Hari D’Amur -
stvarni ili iluzorni.
Konačno, Rapari nestade. Hari se osovi na noge. Svon je takođe stajao,
ali njegova oproštajna predstava očito je bila završena.
Raparijev poraz oduzeo je hordi hrabrost. Pobegli su, ostavivši Baterfilda
samog na vrhu stepeništa.
„Ovo se neće zaboraviti, ni oprostitf, reče on Hariju. „Za tebe nema
počinka. Nikada. Ja sam ti neprijateljf
„Nadam se da je tako“, reče Hari.
On ponovo pogleda prema Svonu, ostavivši Baterfilda da se povlači.
Mađioničar je ponovo legao. Oči su mu bile zatvorene, šake ponovo na
prsima. Kao da se nikada nije ni pomerio. Ali, sada je vatra zaista pokazivala
zube. Svonovo meso počelo je da bubri, odeća da mu se ljušti u gareži i
dimu. Potrajalo je dok posao nije bio završen, ali vatra je konačno svela
čoveka na pepeo.
Do tada je već svanulo, ali danas je bila nedelja, i Hari je znao da neće
biti posetilaca koji bi remetili njegov posao. Imaće vremena da prikupi
ostatke, da stuca kosti i stavi ih sa pepelom u torbu. A onda će izaći, pronaći
most ili dok, i smestiti Svona u reku.
Kada je vatra završila svoje, od mađioničara je ostalo jako malo toga; a
ništa od toga nije ni podsećalo na čoveka.
Stvari su došle i prošle; to je bila neka vrsta magije. A između? Potera i
obmane, užasi, maske. Povremeno radost.
Ah, da uopšte postoji mesta za radost? I to je bila magija.
KNJIGA KRVI (postskript)
U JERUSALIMSKOJ ULICI
Vajberd pogleda knjigu, i knjiga mu uzvrati pogledom. Sve što su mu
ikada rekli o dečaku bilo je istina.
„Kako ste ušli?“ želeo je Meknil da zna. U glasu mu nije bilo ni gneva, ni
strepnje; samo uzgredne radoznalosti.
„Preko zida“, reče mu Vajberd.
Knjiga klimnu glavom. „Došli ste da vidite da li su glasine tačne?“
„Tako nešto.“
Među poznavaocima bizarnog, Meknilova priča pripovedala se šapatom
punim poštovanja. Kako se dečak izdavao za medijuma, izmišljajući priče u
ime preminulih u sopstvenu korist; i kako su se mrtvi konačno umorili od
njegovog ismevanja i probili se u svet živih da bi izveli besprekornu osvetu.
Oni su pisali po njemu; tetovirali svoje istinite pripovesti na njegovoj koži
tako da on nikada više zalud ne pomene njihov jad. Pretvorili su njegovo telo
u živu knjigu, u knjigu krvi, čiji je svaki centimetar bio minijaturno izgraviran
njihovim pričama.
Vajberd nije bio lakoveran čovek. On nikada nije sasvim poverovao u tu
priču - do sada. Ali, tu se nalazio živi dokaz njene verodostojnosti, stajao je
pred njim. Nije postojao delić Meknilove izložene kože koji nije bio prepun
majušnih reči. Mada je prošlo već četiri godine i više otkad su duhovi došli
po njega, meso mu je još izgledalo osetljivo, kao da se rane nikada neće
sasvim zaceliti.
„Jeste li videli dovoljno?" upita dečak. „Ima još. Prekriven je od glave do
pete. Ponekad se pita nisu li pisali po njeinu i iznutra.“ On uzdahnu.„Želite li
piće?“
Vajberd klimnu glavom. Možda će mu grlo puno alkohola zaustaviti
drhtanje u šakama.
Meknil nasu sebi čašu votke, otpi iz nje, pa onda nasu drugu čašu svom
gostu. Kada je to učinio, Vajberd vide da je dečakov potiljak podjednako
gusto ispisan kao i lice i šake, tako da mu je tekst puzao u kosu. Izgleda da
mu čak ni skalp nije izbegao pažnji autora.
„Zašto misliš o sebi u trećem licu?“ upita on Meknila, dok se dečak
vraćao sa čašom.„Kao da nisi tu...“
„Dečak?“ reče Meknil.„On nije tu. On nije bio tu već dugo.“
On sede; ispi. Vajberd poče da oseća znatnu nelagodnost. Je li dečak
jednostavno bio lud, ili se pravio prokleto blesav?
Dečak otpi još gutljaj vodke, pa upita, zdravo a gotovo: „Koliko vam
vredi?“
Vajberd se namršti. „Koliko mi šta vredi?“
„Njegova koža“, podstaknu ga dečak. „Po to ste došli, zar ne?“ Vajberd
iskapi čašu u dva gutljaja, bez odgovora. Meknil slegnu ramenima. „Svako
ima pravo na ćutanje“, reče on. „Izuzev dečaka, naravno. Za njega nema
ćutanja.“ On spusti pogled na svoju šaku, okrenuvši je kako bi pogledao ono
što mu je bilo ispisano na dlanu.„Priče se nastavljaju,noć i dan. Nikad ne
prestaju. Same se pripovedaju, vidite. Krvare i krvare. Nikad ih ne možete
ućutkati; nikad ih ne možete zalečiti."
On jeste lud, pomisli Vajberd, i ta spoznaja nekako učini ono što se
spremao da učini lakšim. Bolje ubiti bolesnu životinju nego zdravu.
„Postoji jedan put, znate...“ govorio je dečak. Nije čak ni gledao u svog
krvnika.„Put kojim odlaze mrtvi. On ga je video. Mračan, čudan put, pun
ljudi. Nije prošao ni dan, a da on nije... nije poželeo da se tamo vrati.“
„Vrati?“ reče Vajberd, zadovoljan što može da dečaka natera da nastavi
da priča. Ruka mu se spusti u džep sakoa; prema nožu. On mu je pružao
utehu u prisustvu ovog ludila.
„Ništa nije dovoljno", reče Meknil. „Ni ljubav. Ni muzika. Ništa.“
Uhvativši nož, Vajberd ga izvuče iz džepa. Dečakove oči pronađoše
oštricu, i zasjaše zbog tog prizora.
„Niste mu rekli koliko vam to vredi“, reče on.
„Dvesta hiljada“, odgovori Vajberd.
„Neko koga on poznaje?“
Ubica odmahnu glavom. „Prognanik“, odgovori on. „U Riju.
Kolekcionar.“
„Koža?“
„Koža.“
Dečak spusti čašu. Promrmlja nešto što Vajberd nije uhvatio. A onda,
vrlo tiho, on reče:
„Budite brzi, i obavite to.“
Malo je zadrhtao kada mu je nož pronašao srce, ali Vajberd je bio
efikasan. Trenutak je došao i prošao pre nego što je dečak uopšte znao da se
to dešava, a kamoli osetio. Onda je sve bilo gotovo, bar za njega. Za
Vajberda je pravi posao tek započeo. Trebalo mu je dva sata da završi sa
dranjem. Kada je završio - sa kožom savijenom u čistom čaršavu,
zaključanom u koferu koji je poneo posebno za tu svrhu - bio je umoran.
Sutra će odleteti u Rio, pomislio je dok je izlazio iz kuće, i zatražiti
ostatak svoje naplate. A onda, Florida.
Proveo je veče u malom stanu koji je zakupio za mukotrpne nedelje
nadgledanja i planiranja koje su prethodile današnjem poslu. Bilo mu je drago
što odlazi. Ovde je bio usamljen, i napet od iščekivanja. Sad, kad je posao
bio završen, mogao je malo da se odmori.
Spavao je dobro, uljuljkan u san zamišljenim mirisom zasada pomorandži.
Nije ga, međutim, probudio miris voća, već nešto oporo. Soba je bila u
mraku. On posegnu đesno, pa zapetlja oko prekidača lampe, ali ona se ne
upali.
Sada začu zvuk teškog šljiskanja sa druge strane sobe. On se uspravi u
krevetu, skupivši oči zagledan u mrak, ali nije mogao da vidi ništa.
Prebacivši noge preko ivice kreveta, on krenu da ustane.
Prva pomisao mu je bila da je ostavio otvorene slavine u kupatilu, pa je
poplavio stan. Nalazio se do kolena u toploj vodi. Zbunjen, on zagaca prema
vratima i pruži ruku prema glavnom prekidaču za svetlo, pa ga okrenu. Nije
stajao u vodi. Bilo je to suviše gusto, suviše dragoceno; suviše crveno.
On uzviknu u gađenju i okrenu se da povuče vrata, ali ona su bila
zaključana, a ključa nije bilo. On zalupa usapaničeno po tvrdom drvetu, i
viknu u pomoć. Nije bilo odgovora na njegove molbe.
Sada se okrenuo ponovo prema sobi, dok mu se vrela plima ljeskala oko
butina, i potražio izvorište.
Kofer. Nalazio se tamo gde ga je ostavio, na komodi, i obilato krvario
kroz svaki šav; i kroz bravice; i oko šarki - kao da se u njegovoj unutrašnjosti
odvijaju stotine zverstava, pa ne inože da zadrži poplavu koju su ti postupci
izazvali.
Posmatrao je kako krv kulja i puši se, u izobilju. Za samo nekoliko
sekundi otkad je sišao sa kreveta, dubina je narasla za desetak santimetara, a
potop je i dalje nadirao.
On oproba vrata kupatila, ali i ona su bila zaključana, i bez ključa. On
pokuša sa prozorima, ali lcapci se nisu dali pomeriti. Krv mu je doprla do
struka. Gotovo sav nameštaj je plutao. Znajući da je izgubljen ukoliko ne
preduzme nešto direktno, on se probi kroz poplavu do kofera, i stavi ruke na
poklopac u nadi da još može da zaustavi bujicu. Bila je to izgubljena stvar.
Na njegov dodir, krv kao da pokulja sa novim žarom, zapretivši da raznese
šavove.
Priče se nastavljaju, rekao je dečak. Krvare i krvare. A sada, kao da je
čuo te priče u glavi. Desetine glasova, a svaki je izlagao neku tragičnu priču.
Poplava ga je nosila prema tavanici. Batrgao se kako bi održao bradu iznad
zapenjene plime, ali za samo nekoliko minuta ostalo mu je nekoliko inča
vazduha pri vrhu sobe. Dok se čak i ta margina sužavala, pridodao je
sopstveni glas kakofoniji, preklinjući košmar da prestane. Ali drugi glasovi
su ga prigušili svojim pričama, i kada je poljubio tavanicu, ostao je bez daha.
Mrtvi imaju drumove. Oni se pružaju, kao kompozicije vozova duhova,
kočija snova, kroz pustoš iza naših života, i nose beskrajni saobraćaj
preminulih duša. Ti drumovi imaju znakove, mostove i odmorišta. Imaju
petlje i raskrsnice.
Na jednoj od takvih raskrsnica, Leon Vajberd je ugledao čoveka u
crvenom odelu. Gužva ga je potiskivala napred i tek kada je prišao bliže,
shvatio je svoju grešku. Čovek nije nosio odelo. Nije nosio čak ni kožu.
Ipak, to nije bio dečak Meknil; on je odavno otišao sa tog mesta. Bio je to
neki sasvim drugi odrani čovek. Leon stade iza njega i oni počeše da
razgovaraju. Odrani čovek mu je ispričao kako je dospeo u takvo stanje; o
zaveri svog zeta, o nezahvalnosti svoje kćerke. Leon mu je za uzvrat ispričao
o svojim poslednjim trenucima.
Pripovedanje mu je pričinilo veliko olakšanje. Ne zato što je želeo da to
bude upamćeno, već zato što ga je pripovedanje oslobodilo priče. Ona više
nije pripadala njemu, kao ni taj život, ta smrt. Imao je preča posla, kao i svi
oni. Drumove za putovanja; divote za ispijanje. Osećao je kako se krajolik
širi. Osećao je kako vazduh postaje sve svetliji.
Ono što je dečak rekao bilo je istina. Mrtvi imaju drumove.
Samo su živi izgubljeni.
Sken i obrada: BABAC