Ray Bradbury- Maslačkovo vino

NASLOV ORIGINALA RAY BRADBURY DANDELION WINE DOUBLEDAY & COMPANY NEW YORK S engleskog prevela Ljubica Topić Lektor Dragica Malić Korektori Branka Golubović i Maja Kotur

RAY BRADBURY MASLAČKOVO VINO F0T0TIPSK0 IZDANJE

Posvećeno Volteru I. Bredberiju, ni stricu ni rođaku, ali bez ikakve sumnje uredniku i prijatelju.

Bilo je mirno jutro, grad prekriven tamom, a u krevetu udobno. Ljeto se nakupljalo u zraku, puhao je neki poseban vjetar, dah je svijeta bio dug, i topao, i polagan. Trebalo je samo ustati, nagnuti se kroz prozor, i čovjek je već znao da je to zaista prvi čas prave slobode i života, da je prvo ljetno jutro. Douglasu Spauldingu je dvanaest godina. Tek se probudio i prepustio ljetu da ga njiše na svojoj ranoj jutarnjoj struji. Dok je ovako ležao u spavaonici, koja se nalazila u pokretnom tornju na trećem katu, osjećao se moćnim kao da jaše visoko na lipanjskom vjetru, na najvišoj kuli u gradu. Noću, kad se drveće slijevalo, on bi iz ovog svjetionika sijevao pogledom kao bakljom u svim smjerovima, preko šuštavog mora brijestova, i hrastova, i javora. Odjednom... »Dječače«, šapne Douglas. Cƽitavo ljeto leži pred njim da ga dan po dan otkida od kalendara. Gledao je kako mu ruke poskakuju kao u božice Sive u putopisima, kako bere kisele jabuke, kajsije i šljive. Odijevat će se drvećem, grmljem i rijekama. Bit će sretan kad se bude smrzavao na vratima ledare, obložene injem. Radosno će se s deset tisuća pilića peći u bakinoj kuhinji. No sad ga je čekala — obiteljska dužnost. Jednom su mu tjedno dopuštali da ostavi oca, majku i svoga mladog brata Toma, koji su spavali u maloj pokrajnjoj kući, pa da dotrči ovamo, uz tamne zavojite stepenice, u pokretni toranj kod djeda i bake, da u tom vještičjem tornju spava s gromovima i priviđenjima, da se probudi prije kristalnog zveckanja boca s mlijekom i da vrši svoje magične obrede. Stao je u tami pokraj otvorenog prozora, duboko udahnuo i izdahnuo. Ulična se svjetla ugasiše — kao svijeće na crnoj torti. Opet, i opet, i zvijezde počnu iščezavati. Douglas se nasmiješi. Ispruži prst. Tamo, i tamo. Sad tamo s druge strane, i ovdje... Zƽuti su se četverokuti polaganim paljenjem svjetla u kućama urezivali u sumračnu jutarnju zemlju. Ravnica se na milje daleko osula osvijetljenim prozorima. »Neka svatko zijevne. Svi ustanite.« Velika se kuća dolje uskomeša. »Djede, uzmi svoje zube iz čaše za vodu!« Počeka neko vrijeme. »Bako i prabako, pecite uštipke!« Topao se miris pržena, tučena, tijesta diže u zračne prostorije i uznemiri stanare, tetke, stričeve, bratiće u posjetima u njihovima sobama. »Ulico, gdje živi sav stari svijet, probudi se! Gospođo Helen Loomis, pukovniče Freeleigh, gospođo Bentley! Zakašljite, ustanite, uzmite pilule, krećite se! Gospodine Jonas, upregnite konja, izvucite svoja stara kola i započnite obilazak!« Osamljene nastambe po gradskom klancu otvoriše zlobno svoje zmajske oči. Za koji će čas dolje po jutarnjim ulicama dvije stare žene voziti svoju električnu zelenu mašinu, mašući svim psima. »Gospodine Tridden, trčite u spremište!« Skoro će gradski trolejbus, sipajući iznad sebe vruće plave iskre, zaveslati taracanim ulicama, koje sliče rijekama. »John Huff, Charlie Woodman, jeste li spremni?« šapne Douglas dječjoj ulici. »Spremni!« za lopte koje će se zarinuti duboko u vlažne ledine, za njihaljke od užeta što prazne vise o drveću. »Mama, tata, Tom, probudite se!« Potiho su zvonile budilice. Tutnjio je sat na sudnici. Ptice su pjevajući poskakale s drveća —kao mreža koju je bacila njegova ruka. Ravnajući orkestrom, Douglas upre prst u istočnu stranu neba. Sunce se poče dizati.

Skrsti ruke i nasmiješi se magičnim smiješkom. Da, gospodine, razmišljao je, svatko skoči, svatko potrči kad ja viknem. Bit će lijepo godišnje doba. Dadne gradu još jedan znak prstom. Vrata se bučno pootvaraše, ljudi iziđoše. Počelo je ljeto 1928. To je jutro Douglas Spaulding idući preko ledine raskinuo licem jednu paučinu. Jedna se jedina nevidljiva nit u zr.aku dotakla njegova čela i pukla bez ikakva zvuka. . Po ovim je najneznatnijim događajima spoznao da će ovaj dan biti drugačiji od ostalih i zato »jer« objašnjavao je njegov otac, dok ga je zajedno s njegovim desetogodišnjim bratom vozio iz grada u prirodu, »ima dana koji su sačinjeni od samog mirisa, koji su sam dah svijeta, što vam na jednu nozdrvu ulazi, na drugu izlazi. I u neke dane«, nastavio je, »čuješ svaki glas, svaki treptaj svemira. Neki su dani za okus, neki za opip. A neki su dani jednako dobri za sva sjetila.« Priznavao je da je taj dan mirisao, kao da je neki bezimeni vrt narastao preko noći između bregova i svojom toplom svježinom ispunio cijeli vidljivi svijet. Zrak je mirisao po kiši, ali nije bilo oblaka. Možda se ovaj čas neki stranac smije u šumi, no bila je tišina ...? Douglas je promatrao kako zemlja prolazi pokraj njih. Nije osjećao miris voćnjaka niti okus kiše, jer je znao da nijedno od tog dvoga ne može postojati bez jabukovih debala i oblaka. A što se tiče onog stranca što se smije tamo duboko u šumama ...? Ipak ostaje činjenica — i Douglasa prođu srsi — da je ovo, bez razloga, nekakav osobit dan. Kola se zaustaviše usred mirne šume. »U redu, dečki, budite pristojni.« Upravo su se gurali laktovima. »Da, gospodine.« Iziđoše donoseći plave kositrene vedrice dalje od samotnog, prljavog puta u miris kiše koja je upravo pala. »Pazite na pčele«, reče otac. »Pčele se vrzu oko jagoda kao dječaci oko kuhinja. Doug?« Douglas digne pogled. »Daleko si milijun milja«, reče otac. »Pazi dobro. Hodaj uz nas.« »Da, gospodine.« I koračali su kroz šumu: otac, vrlo visok, Douglas u njegovoj sjeni, a Tom, vclo malen, tapkajući u bratovoj sjeni. Stigoše na malu uzvisinu i pogledaše naprijed. »Gle, gle, vidite li?« pokazivao je otac. »Ovdje su živjeli vjetrovi mirnog, punog ljeta i poput sablasnih kitova odlazili u zelene dubine, nevidljivi.« Douglas živo pogleda, ne vidje ništa, i učini mu se da ga je otac prevario. On je kao i djed živio od zagonetki. Ali... ali... ipak ... Douglas se zaustavi i osluhne. Da, nešto se ima dogoditi, pomisli, znam! »Evo paprati s vilinskom kosom.« Otac je koračao, kositrena mu je kantica klepetala u ruci. »Osjećate li ovo?« Nogom zastrugne zemlju. »Tu leži bogato, dobro gnojivo od lišća koje se milijun godina nakupljalo. Pomislite koliko jeseni je prošlo dok ej to nastalo!« »Dječače, ja hodam kao Indijanac«, reče Tom. »Ni glaska!« Douglas je opipavao, ali nije osjetio duboku, plodnu ilovaču koja je napeto slušala, iščekivala. Okruženi smo, pomisli. Dogodit će se! Sto? Zastane. »Iziđi, tko god bio, gdje god bio!« tiho je zaklinjao. Tom i tata su gacali dalje po slegnutoj zemlji. »To je najfinija čipka«, reče tata. I digao je ruku prema krošnjama drveća da im pokaže kako su se ispreplele po nebu i kako se nebo preplelo kroz drveće. Nešto je postojalo, ali on nije znao što. On se smiješio, a to se ispreplitalo dalje, zeleno i plavo. Mogli ste promatrati i vidjeti kako šuma pomiče svoj tkalački stan, koji je klepetao. Tada je po volji zastajkivao i dobacivao sad ovo, sad ono, a riječi su mu

glatko tekle iz usta. Cƽinio ih je jošugodnijima time što se tako često sam smijao svojim izjavama. Govorio je da voli osluškivnti tišinu, ako se tišina može osluškivati, jer govorio je, u toj tišini možete čuti kako polen divljeg cvijeća sipi kroz zrak, koji vrvi od pčela, bogami vrvi od pčela! Slušajte slap ptičjeg pjeva sa drveća!« Evo! — pomisli Douglas, dolazi! Trkom! Ne vidim ništa! Trkom! Stalno meni u susret! »Bobice«! reče otac. »Prati nas sreća, pogledajte!« Pazi! Douglasu je stao dah. Ali Tom i otac su se sagnuli i zagrabili rukama duboko u titravi grm. Očaranost se rasplinula. Strašna skitnica što vreba iz zasjede, veličanstveni trkač, skakač onaj što potresa duše, iščeznu. Douglas, izgubljen i prazan, prignu koljena. Vidje kako mu prsti utonuše u zelenu sjenu i iziđoše s takvim mrljama, tako da se činilo da je na neki način ranio šumu i kopao po otvorenoj rani. »Vrijeme je užini, dječaci!« S lončićem napola punim malina i jagoda, u pratnji pčela, koje su, kaže otac, ni manje ni više nego zuj koji svijet proizvodi kad diše, sjedoše na komad povaljenog debla, obraslog mahovinom, žvačući sendviče i pokušavajući osluškivati svijet na isti način kao otac. Douglas primijeti kako ga otac sa smirenim zadovoljstvom promatra. Otac htjede reći nešto što mu je upravo sijevnulo kroz glavu, ali mjesto toga zagrize sendvič i zamisli se. »Sendviču prirodi nije uopće više sendvič. Primjećuješli da mu je okus sasvim drugačiji nego kod kuće? Tečniji je. Ima okus metvice i ananasa. Čudesno otvara tek.« Douglasov se jezik s oklijevanjem zaustavi na rešetki šunke na kruhu. Ne ... ne ... ipak je to baš sendvič. Tom je žvačući kimnuo. »Znam ja, što ti misliš, tata.« Već se dogodile,, mislio je Douglas. Sƽto god bilo, veliko je bilo, bogami veliko! Nešto ga je prestrašilo i natjeralo u bijeg. Gdje je sada? Iza onog grma! Ne, iza mene! Ne, ovdje... Rekao bih da je ovdje.'.. Kradomice je gnjeo svoj želudac. Ako budem čekao, vratit će se. Neće me povrijediti, nekako znam da nije prisutno zato. da bi me povrijedilo. A što je to onda? Sto? Što? »Znaš li koliko smo puta igrali baseball ove godine, prošle godine, pretprošle godine?« reče Tom bez ikakve veze. Douglas je promatrao Tomove usnice kako se brzo pomiču. »Pisao sam! Tisuću pet stotina šezdeset i osam puta! Koliko sam puta ja oprao zube u deset godina? Sƽest tisuća puta! Oprao ruke: petnaest tisuća puta. Spavao: četiri tisuće i jošnešto puta, ne računajući poslijepodnevno odmaranje. Pojeo sam šest stotina bresaka, osam stotina jabuka. Krušaka dvije stotine! Nisam zagrijan za kruške. Spomeni nešto. Kad saberem što sam sve učinio u deset godina, to ide na bilijune milijuna!« Evo, pomisli Douglas, opet dolazi. Zašto? Jer Tom govori? Ali zašto bašTom? Tom čavrlja, usta punih sendviča, a otac je tamo na onom panju, budan kao divlja mačka. Tomu riječi izviru živo poput mjehura iz sode: »Koliko sam knjiga pročitao: četiri stotine. Vidio priredbi: četiri puta Bucka Jonesesa, trideset puta Jacka Hoxieja, četrdeset i pet puta Toma Mixesa, trideset i devet Hoota Gibsona, stotinu devedeset i dva puta zasebno i samo karikature »Mačka Feliksa«, deset puta Douglasa Fairbanksesa, osam puta Lona Chaneya u »Fantomu opere«, četiri puta Miltona Sillsesa i nešto o ljubavi Adolfa Menjoua, pa sam proveo devedeset sati u kazališnom zahodu čekajući da ta limunada prođe da bih poslije toga mogao gledati »Mačka i kanarinca« ili »Šišmiša«, gdje su svi zajedno dva sata bez prestanka kričali. Za to vrijeme ja sebi predočim četiri tisuće slatkih konzervi, tri stotine roščića, sedam stotina tuljaca sa sladoledom...« Tom je dalje čavrljao još pet časaka, a onda otac reče: »Koliko si dosad ubrao jagoda, Tom?«

»Dvjesta pedeset i šest kljunom!« uzvrati Tom isti čas. Otac se nasmije, završe užinu i opet krenu u hladovinu da traže maline i sitne divlje jagode, sva trojica pognuti. Ruke su im se pomicale goredolje, vedrice postajale teže, a Douglas je prigušujući dah razmišljao: Da, da, opet je blizu! Već mi dašće u leđa! Nemoj gledati! Radi! Sam beri, napuni kanticu! Ako pogledaš, preplašit ćešga i pobjeći će. Ovaj puta ga nemoj izgubiti! Ali kako, kako ćeš ga zaobići ovdje gdje ga možeš vidjeti, gledati mu u oči? Kako? Kako? »Uhvatio sam snježnu pahuljicu u kutiju od šibica«, reče Tom smiješeći se soku jagoda na svojoj ruci. »Šuti!« Douglas bi najradije viknuo. Ali ne, vika bi raspojasala jeku i natjerala Ono u bijeg! I čekaj... što je Tom više govorio, to se ona velika Stvar više približavala, nije se plašila Toma. Tom ju je svojim dahom privlačio, Tom je bio dio nje! »Prošle veljače«,,reče Tom smijuljeći se, »držao sam kutiju od šibica na snježnoj oluji, pustio sam da unutra padne jedna stara snježna pahuljica, zatvorio je, utrčao u kuću, istresao je u hladionik!« Blizu je, sasvim blizu. Douglas je gledao u Tomova usta, koja su se brzo pomicala. Zƽelio je poskočiti jer je osjećao kako se iza šume podiže veliki val plime. Začas će se sručiti, smrviti ih zauvijek... »Da, gospodine« razmišljao je Tom berući maline, »ja sam jedini dječak u čitavom Illinoisu, koji je ljeti imao snježnu pahuljicu. To je dragocjenije od dijamanata, tako mi boga. Sutra ću je otvoriti. Doug, možeš i ti gledati...« Svaki bi se drugi dan Douglas rasrdio, planuo, sve nijekao, lio sada, dok je velika Stvar trčala pokraj njega, padala iz bistrog zraka iznad njega, mogao je samo žmireći klimati. Tom iznenada prestane brati bobe i okrene se da pogleda brata. Douglas je onako sagnut bio odlična meta. Tom skoči k njemu uz povik i navali na njega. Pali su, tukli se, valjali se. Ne! Douglas je snažno naprezao svoj mozak. Ne! Ali odjednom ... Da, dobro je! Da! Taj čvor, dodir tjelesa, padanje i komešanje nisu natjerali u bijeg plimu koja je sada nahrupila plaveći i perući ih po travnatoj obali duboko kroz šumu. Zglobovi prstiju ga udariše po ustima. Okusi poznatu, toplu krv, čvrsto zgrabi Toma, stisne ga, i tako su ležali u tišini, u srcima im je kipjelo, u nosnicama zviždalo, i naposljetku, plašeći se da ništa neće naći, Douglas otvori jedno oko. I sve, apsolutno sve je bilo na svom mjestu. U njega je buljio svijet, sličan velikoj zjenici jošvećeg divovskog oka, koje se upravo otvorilo i rastezalo da bi sve obuhvatilo. I on je znao što je to skočilo na njega i ostalo i nije htjelo pobjeći. Ja sam živ, pomisli. Prsti su mu podrhtavali, rumeni od krvi, kao komadići neke strane zastave, sad nađene i dosada nepoznate, i on se pitao koja mu zemlja i koje podaništvo po njoj pripada. Držeći Toma, ali ne znajući da je to on, dotakne slobodnom rukom tu krv kao da se ona može oljuštiti, zastane, okrene ruku. Tada pusti Toma i legne na leđa, ispruži ruku prema nebu, i sav je sada bio glava, iz koje su oči virile poput stražara što kroz otvor na bedemu neke čudnovate kule gleda most — njegovu ruku, prema prstima, gdje su prozračne zastavice od krvi treperile u svjetlu. »Kako ti je, Doug?« pitao je Tom. Glas mu je bio na dnu nekog mahovinom obraslog zdenca, negdje ispod vode, sakriven, udaljen. Trava je šaputala pod njegovim tijelom. Spusti ruku osjećajući na njoj omot od pahuljica, a daleko dolje škripali su mu palci u cipelama. Vjetar mu je uzdisao u ušima. Svijet je obasjan klizio

po staklenom krugu njegovih očiju, poput slika koje se iskre na kristalnoj kugli. Sunce i vatrene mrlje na nebu bijahu cvijeće razasuto po šumskom tlu. Ptice su se svetlucale poput kamečaka, razbacanih po prostranom, iskrenutom nebeskom'ribnjaku. Dah mu se skupljao na zubima, najprije leden, a kad je izlazio bio je kao vatra. Insekti su šibali zrak električnim svjetlom. Svaka je od deset tisuća vlasi na njegovoj glavi narasla za milijunti dio palca. Cƽuo je kako mu dva jednaka srca kucaju u oba uha, treće mu je srce kucalo u vratu, dva su mu srca tresla zapešća, a pravo mu je srce lomilo grudi. Milijun pora mu se otvorilo na tijelu. Zaista sam živ, mislio je. Nikad to prije nisam znao ili se bar ne sjećam da sam znao! Uzviknuo je to glasno, ali tiho, dvanaestak puta. Zamisli! Zamisli! Dvanaest mi je godina, pa istom sad! Sad ja otkrivam to čudno doba, taj sat, sjajan kao zlato, ostavljen pod drvetom, za koji je zajamčeno da će ići triput po dvadeset i još deset, i našao sam ga rvući se. »Doug, kako si?« Douglas vrisne, zgrabi Toma i počnu se kotrljati. »Doug, ti si lud!« »Lud!« Kotrljali su se niz brijeg. Sunce im je bilo u ustima, u očima nešto poput razbijenog, kao limun žutog stakla, usta su razjapili kao pastrve koje su izbačene na obalu, smijali su se dok nisu počeli plakati. »Doug, zar nisi lud?« »Ne, ne, ne, ne, ne!« Douglas je zatvorenih očiju vidio u tami tačkastu leopardovu kapu. »Tom!« Zatim mirnije. »Tom... da li itko na svijetu... zna da je živ?« »Sigurno! Pa da!« Leopardi su nečujno otapkali u tamnije predjele, kuda se očna kugla nije mogla za njima okretati. »Nadam se da je tako«, šaptao je Douglas. »O, svakako, nadam se da znaju.« Douglas otvori oči. Otac je stajao visoko nad njim, tamo na nebu posutom zelenim lišćem, nasmijan, s rukama na bokovima. Oči im se sretoše. Douglas se probudi. Otac zna da on razmišlja. Sve je bilo planirano. Namjerno nas je doveo ovamo da bi se meni ovo dogodilo! On je u to umiješan, sve on zna. I znaj da on zna da ja znam. Jedna se ruka spusti i podigne ga. Digavši se stao je Douglas uz Toma i oca, jošuvijek izubijan i zgužvan, smeten i preneražen, nježno obuhvati svoje izuzetno koščate lakte i sa zadovoljstvom obliže fino izrezane usne. Onda pogleda Toma i oca. »Ja ću nositi sve kantice«, reče. »Ovaj put dajte da sve vučem!« Predadu mu kantice podrugljivo se smiješeći. Stajao je lagano se njišući, a opuštene su mu ruke upijale šumu sa svom njenom težinom i sokovima. Hoću da osjetim sve što se može osjetiti, pomisli. Da mi se sada osjetiti umornim, da mi se osjetiti umornim! Ne smijem zaboraviti da sam živ, znam da sam živ, ne smijem zaboraviti ni noćas, ni sutra, ni prekosutra. Dok je ovako išao natovaren i napola opijen, prstiju čudnovato nažuljanih, ukrućenih mišica, posrćući, premda ga je otac držao za rame, pratile su ga pčele, pratio ga miris malina i žutog ljeta. »Ne«, mrmljao je Douglas, »dobro mi je, osjećam se odlično ...« Trebalo je pola sata da mu se izbriše osjećaj trave, grančica, kamenja, kore mahovinom obraslog debla, s ruku, nogu i leđa, gdje su mu na koži ostavili šare. Dok je on promatrao, kako se gube, klize, rasplinjuju, išli su za njim brat i miran otac, puštajući ga da sam pronalazi put kroz šumu prema onom nepojmljivom putu koji će ih odvesti natrag u grad ... U gradu, jednog drugog dana. Opet berba. Djed je stajao na prostranoj prednjoj verandi poput kapetana, promatrajući široku, neobičnu

tišinu godišnjeg doba na samrti. Istraživao je vjetar i nedokučivo nebo, i tratinu na kojoj su stajali Douglas i Tom koji su proučavali samo njega. »Djede, jesu li sada dobri?« Djed je cupkao bradu. »Petsto, tisuća, dvije tisuće, svakako. Da, da, dobar doprinos. Samo ih beri te, sve'ih poberite. Po jedan dime [1] za svaku kesu što donesete u tijesak!« »Hej!« Dječaci se sa smiješkom sagnuše. Brali su zlatne cvjetove, cvjetove koji su preplavili svijet, posuli tratine sve do popločenih putova, blago prianjali uz kristalne podrumske prozore i njihali se, tako da se na sve strane iskrilo i bliještalo rastaljeno sunce. »Svake godine«, reče djed, »pobjesne, a ja ih pustim, ponosan što imam lavova u dvorištu. Ako ih budete previše gledali, pregorjet će vam mrežnica. Običan cvijet, dračkoji, istina, nitko ne vidi, ali je za nas plemenita stvar.« Tako brižno u vreće sabrane maslačke odnosili su dolje. Tama se podruma zažarila njihovim dolaskom. Vinski je tijesak bio otvoren, hladan. Prostirač od cvijeća ga je ugrijao. Tijesak je postavljen, osovina se zavrtjela, a okretao ju je djed i blago cijedio ubrano cvijeće. »Eto . . . tako . ..« Zlatna plima, životni sok ovoga ugodnog, lijepog mjeseca tekao je najprije polako, pa onda u mlazu navalio dolje iz otvora u vrčeve, gdje se s njega obirala pjena od vrenja, te se onda spremao u posude za sirup, koje su se redale na police, krijeseći se u podrumskoj tami. Maslačkovo vino. Te su riječi značile ljeto na jeziku. To je vino bilo ljeto, začepljeno u boci. I sada, kad je Douglas znao da je zaista živ i hodao po svijetu osvrćući se da ga svega dodirne i vidi, bijaše pravo i samo po sebi razumljivo da nešto od njegova novog saznanja, nešto od tog osobitog dana berbe bude za' pečaćeno da bi se otvorilo nekoga siječanjskog dana, kad snijeg bude padao i ne bude se tjednima ili mjesecima vidjelo sunce i, kad možda ustreba obnoviti neko već zaboravljeno čudo. Ovo će biti ljeto neslućenih čudesa, i on je želio da ih sve sačuva i opremi naljepnicama, tako da se u svako doba kad zaželi, može odšuljati dolje, u onu vlažnu polutamu, i dotaknuti ih vršcima svojih prstiju. I tamo će, red do reda, stajati maslačkovo vino, cakleći se poput cvjetova ujutro kad se rastvore kao da se svjetlo ovog lipanjskog sunca iskri kroz ovoj lagane magle. Pogledaš li kroz njega zimi, snijeg se pretapa u travu, na drveću se opet pojave ptice, lišće i cvat, što je nalik nekom otoku leptira koji dišu na vjetru. I gledajući kroz njega bojadišeš olovno nebo u plavo. Drži ljeto u ruci, lijevaj ljeto u čašu, istina malenu čašu, jer za djecu je najmanji plameni gutljaj, i promijeni godišnje doba u svojim žilama podižući čašu k usnama i pijući ljeto. »Spremno je; a sad ovamo s bačvom kišnice!« Ništa na svijetu ne bi bilo tako prikladno kao čista voda, koja se nakupila iz dalekih jezera i rosnih travnjaka u rano jutro, digla se prema nebu, i vjetar ju je u opranim grozdovima nosio' devet stotina milja daleko i očistio, pa se onda nabijena strujom visokog napona zgusnula na hladnom zraku. Ta je voda padala na zemlju kao kiša, ali je još češće stizala s neba u obliku kristala. Kad je primila nešto od istočnog i zapadnog vjetra, i sjevernjaka, i jugovine, od nje je nastala kiša, a u ovom se obrednom času pretvarala u vino. Douglas potrči s vedricom, zaroni je duboko u bačvu za kišnicu. »Evo nas!« Voda bijaše svila u peharu, svijetla, plavkasta svila. Smekšala bi čovjeku, usne, i grlo, i srce, kad bi je pio. Tu je vodu trebalo nositi u vedricama i kantama do podruma, gdje je bujala i kao gorska bujica plavila.ubrane maslačke. Cƽak će i baka, kad se snijeg bude užurbano kovitlao zahvaćajući svijet u svoj vrtlog, zamućujući prozore, kradući dah iz usta, čak će i baka jednog dana u veljači umaknuti u podrum.

Gore će u prostranoj kući biti kašlja, kihanja, hripanja i stenjanja, dječje groznice, hrapavih grla, nosova sličnih ukuhanim trešnjama, posvuda će vrebati mikrobi. Tada će doći baka izdižući se iz podruma poput lipanjske božice s nečim sakrivenim, ali vidljivim pod ogrnutim šalom. To će se nositi po svim sobama jada, gore i dolje, s mirisom će se i bistrinom točiti u prozirne čaše da se ugodno pijucka. Lijekovi iz jednog drugog godišnjeg doba, balzam od sunca i dokonih popodneva u kolovozu, od jedva primjetljivih, tvrdih zvukova kola što razvoze led, prolazeći popločenim cestama, od šuma srebrnih stijena pod oblacima i od zdenca na ledinama, gdje kose klize preko mravinjaka, sve to, sve to u jednoj čaši. Da, čak će i baka, privučena u zimski podrum lipanjskim doživljajem, stajati sama i smirena, odvojit će potajno svoju dušu i srce, kao i djed, i otac, i stric Bert ili neki stanar, i sjediniti se s posljednjim dodirom davno minulog dana, s izletima i toplim kišama i s mirisom pšeničnog i kukuruznog polja i povijenog sijena. Gak će i baka ponavljati i ponavljati lijepe i zlatne riječi koje se izgovaraju sada, ovaj čas, kad je cvijeće ubačeno u tijesak, onako kako će se ponavljati svake zime, svih bijelih zima, koliko ih god bude. Izgovarat će se i izgovarati sa smiješkom na usnama, koji će biti kao iznenadan proboj sunčeva svjetla u tamu. Maslačkovo vino. Maslačkovo vino. Maslačkovo vino. Niste čuli kako dolaze. Jedva ste im mogli čuti hod. Trava se povijala i opet uspravljala. Silazili su niz brijeg poput sjena oblaka .. . ljetni dječaci u trku. Douglas je zaostao, izgubio se. Dašćući se zaustavi na rubu gudure, na granici ponora, iz kojeg je blago popuhivalo. Naćuljenih ušiju poput jelena njušio je ovdje neku opasnost, staru bilijun godina. Ovdje se grad rastavljao u dvije polovice. Ovdje je prestajala civilizacija. Ovdje je samo bujala zemlja s milijun umiranja i ponovnih rađanja svaki sat. I tu su bile staze većutabane ili jošneutabane, koje su pričale o potrebi da dječaci hodaju, da bi postali muškarci. Douglas se okrene. Ta je staza vijugala kao velika prašna zmija prema ledenjaku, gdje je za žutih dana živjela zima. Ova je staza jurila za užarenim pijeskom obale u srpnju. Ta k drveću, gdje dječaci mogu rasti kao zelene divljake, sakriveni između drveća. Ona tamo u vrt kajsija, divljih naranči, lubenica, koje leže kao mačke u kornjačinu oklopu, drijemajući na suncu. Ona staza što je napuštena ali divlje vijuga vodi u školu! Ova, ravna kao strijela, prema kaubojskim popodnevnim predstavama u subotu. A ova niz potok prema divljini izvan grada. Douglas je žmirkao. Tko bi mogao reći gdje počinje grad a gdje divljina? Tko bi mogao reći tko je od njih gospodar onog drugoga? Uvijek je postojalo i postojat će ono mjesto, koje se ne da odrediti, gdje se to dvoje bori, i jedno od njih pobjeđuje drugo za jodno godišnje doba, zaposjedajući neki prilaz, neku udolinu, guduru, drvo, grm. Tanki pokrivačvelikog kopnenog mora trave, i vode, i cvijeća, koji je pošao na put iz dalekih, osamljenih sela, pomicao se uporedo s godišnjim dobima, koja su se probijala naprijed. Svake noći divljina, livade i daleke poljane .tekle niz potok kroz guduru i bujale u gradu s mirisom trave i vode, a grad je bio nenastanjen i mrtav i vraćao se u zemlju. I svako je jutro rub udoline sve dublje ulazio u grad, prijeteći da će otplaviti garaže kao čamce na vesla, da će progutati stara kola koja su bila prepuštena na milost i nemilost kiši i rđi. »Hej! Hej!« John Huff i Charlie Woodman trčali su kroz tajnu udoline, i grada i vremena. »Hej!« Douglas se polako kretao niza stazu. Zaista je udolina mjesto kamo dolazite gledati dvije životne pojave, putove čovjeka i putove prirode. Grad, uostalom, i nije ništa drugo doli velika lađa, puna preživjelih, koji se neprestano kreću, izbacujući travu, skidajući rđu. Tu i tamo bi se pokoji čamac za spašavanje od dasaka, sličan majci lađi, odriješio u mirnoj oluji godišnjih doba i na tihim se valovima termita i mravi spustio u proždrljivi klanac da bi osjetio skakavčevo treperenje, koje je šuštalo kao suhi papir kad se zapali cigareta, da se paučinom osigura protiv zvuka i da se na

kraju, u survini oblutaka i katrana, uruši kao zapaljeni lijes, tvoreći kriješkoji kao munja sijevne plavim svjetlom i uz blijesak osvijetli pobjedonosno slavlje divljine. Douglasa je, dakle, privlačio misterij uzajamnog preotimanja između zemlje i čovjeka, iz godine u godinu, a znao je da gradovi nikad potpuno ne pobijede, nego da su uvijek u mirnoj opasnosti, potpuno opremljeni kosilicama, praškom protiv kukaca i škarama za obrezivanje živica, i održavaju se dotle dokle zahtijeva civilizacija. No svaka je kuća spremna da se utopi u zelenoj plimi, da se zakopa zauvijek kad nestane posljednjeg čovjeka, a njegove zidarske žlice i kosilice ospu ljuščicama rđe. Grad. Divljina. Kuće. Klanac. Douglas je gledao i u budućnost i u prošlost. Ali kako da uspostavi neki odnos između oboga, da nađe smisao te razmjene kad... Pogled mu padne na tlo. Prošao je prvi ljetni obred: branje maslačka, pravljenje vina. Sad ga je čekao drugi obred; da se počne kretati, ali on je mirno stajao. »Doug ... hodi... Doug!...« Dječaci u trku iščezoše. »Ja sam živ«, reče Douglas. »Ali što imam od toga? Oni su jošživlji od mene. Kako da dođem? Kako da dođem?« I tako stojeći sam pronađe odgovor pogledavši na svoja nepomična stopala... Te noći, kad se kasno vraćao s predstave s majkom, ocem i bratom Tomom, spazi Douglas u osvijetljenom izlogu cipele za tenis. Brzo odvrati pogled, ali mu se gležnji ukočiše, stopala zaustaviše, a onda pojuriše. Zemlja se vrtjela, a platneni su zasloni na dućanima uslijed težine njegova tijela lepetali svojim krilima od tkanine za jedra. Majka i otac i brat mirno su hodali s obje strane. Douglas je zaostajao promatrajući cipele za tenis, koje su ostale u ponoćnom prozoru. 9,»Bio je lijep film«, reče majka. Douglas promumlja: »Bio je...« Bio je lipanj i davno je većtrebalo kupiti posebne cipele, koje su bile tihe kao ljetna kiša kad pada po putovima. Lipanj, i zemlja puna sirove snage, i svuda sve u pokretu. Polje je još uvijek prosipalo travu, oivičujući staze i zaokružujući kuće. Svaki bi se čas grad mogao prevrnuti, pasti, a da se djetelina ili korov niti ne zalelujaju. Ovdje se Douglas zaustavi kao prikovan uz mrtvi cement i ulicu od crvene opeke, i jedva da se mogao pokrenuti. »Tata!« izlane. »Tamo otraga u onom prozoru, one cipele CreamSponge Para Litefoot...« Otac se niti ne okrene. »A zašto su ti potrebne nove gumene cipelice? Možeš li mi to reći?« »Pa...« Zato jer čovjeku dočaravaju ono što osjeća svako ljeto kad prvi put izuje cipele i bos potrči po travi. Dočaravaju ti ono što osjetišzimi kad izvučešnoge ispod toplih pokrivača da bi ih propuhao hladan vjetar kroz otvoren prozor, i dugo ih tako ostavišpa ih onda opet uvučešpod pokrivače i osjećaših. onda kao komade snijega. Teniske ti dočaravaju ono što svake godine osjetiškad gaziš niz polagani potok i vidišdolje, inču i pol dalje pred sobom svoja vlastila stopala, a zatim stvarni dio sebe iznad vode. »Tata«, reče Douglas, »teško je to objasniti.« Ljudi koji su pravili teniske nekako su znali što dječacima treba. U potplate su stavili sljeza s močvare i elastična pera, a ostalo su ispleli od trave koja se pržila i izblijedjela u divljini. Kao da su duboko u mekoj masi od koje su bile napravljene cipele bile sakrivene tanke, čvrste jelenove žile. Ljudi koji su pravili te papuče mora da su promatrali mnoge vjetrove dok su propuhivali drveće i mnogo rijeka kako teku dolje prema jezerima. U tim je cipelama sve što postoji, a to je ljeto. Douglas je to sve nastojao obuhvatiti riječima. »Da«, reče otac, »ali što se dogodilo s tvojim teniskama od prošle godine? Zašto ih ne možeš iskopati iz ormara?« Zao mu je bilo dječaka koji žive u Kaliforniji, gdje cijelu godinu nose teniske i nikad ne znaju što znači zbaciti zimu s nogu, svući cipele pune snijega i kiše, od kože koja je tvrda kao željezo, i

trčati jedan dan bos, a onda obuti nove teniske, prve u toj sezoni, što je jošbolje nego biti bos. Magija je uvijek vezana uz novi par cipela. Nek umre magija prvog rujna, ali sad je, pod kraj lipnja, sve puno magije, i s takvim cipelama kao što su ove možeš skakati preko drveća, rijeka i kuća. Ako hoćeš, možeš u njima preskakivati živice, pločnike i klade. »Zar ne uviđaš?« reče Douglas. »Ja jednostavno ne mogu upotrijebiti prošlogodišnje.« Jer prošlogodišnje su iznutra bile mrtve. Krasne su bile kad ih je prošle godine prvi put obuo. Ali svake godine na kraju ljeta uvidite, znate da u njima zaista ne možete preskakivati potoke, i drveće, i kuće, i one su mrtve. No ovo je nova godina i on osjeća da će s tim novim parom cipela moći sve, uopće sve. Penjali su se uza stepenice kući. »Štedi novac«, lece otac. »Za pet ili šest tjedana...« »Proći će ljeto!« U mraku, dok je Tom spavao, ležao je Douglas promatrajući svoje noge, daleko dolje na kraju kreveta, u mjesečini, oslobođene teških željeznih cipela — spali su s njih veliki komadi zime. »Uzroci. Moram izmisliti uzroke za cipele.« Pa svatko zna da su bregovi oko grada puni prijatelja koji naganjaju krave, igraju se barometra s atmosferskim promjenama, sunčajući se otkidaju kao s kalendara dan po dan da uhvate što više sunca. Da bi dostigao te prijatelje, moraš trčati brže od lisice ili od vjeverice. A što se tiče grada, taj vrvi od neprijatelja, koje vrućina razdraži tako da se sjete svih zimskih prepirki i uvreda. Potraži prijatelje, zakopaj neprijatelje! To je motto za teniske CreamSponge Para Litefoot. Zar svijet ne trči prebrzo? Hoćeš li održati korak s njim? Hoćeš li biti hitar, ostati hitar? Onda Litefoot! Litefoot! Podigao je svoju zalihu kovanog novca i čuo tiho zveckanje, osjetio eteričnu težinu novca. Sƽto god hoćešpostići, razmišljao je, moraš sam naći put do toga. Sada, u ovoj noći, treba da nađem taj put kroz šumu... Jedno po jedno gasila su se u gradu svjetla po izlozima. Vjetar je udarao o prozor. Bilo je kao da teče neka rijeka, a njegove noge kao da hoće da idu s njom. U snu je slušao gdje neki kunić trči, trči, trči u visokoj, toploj travi. Stari je gospodin Sanderson šetao po svojoj trgovini cipela kao što mora da šeta kroz svoju radnju vlasnik trgovine pripitomljenih životinja sa svih strana svijeta, koji usput svaku od njih pomalo dotakne. Gospodin Sanderson je brisao ruke o cipele u prozoru, i neke su mu bile kao mačke, neke kao psi; svaki je par doticao sabrano, namještajući svezice i naravnavajući jezičce. Tada stane tačno na sredinu poda i pogleda okolo kimajući glavom. Čulo se nešto kao grmljavina, koja je sve više rasla. Jedan je čas Sandersonova cipelarnica bila prazna. Slijedeći je čas tamo stajao Douglas Spaulding, nespretno, zureći u svoje kožne cipele kao da se te teške stvari ne mogu izvući iz cementa. Grmljavina je prestala kad su se zaustavile njegove cipele. A onda, mučno, polagano, usuđujući se gledati samo u novac u svojoj šaci, izlazio je Douglas iz blistavog sunčanog svjetla subotnjeg popodneva. Brižljivo nareda hrpice centa, dima, quartera, kao da igra šah i zabrinut je hoće li ga slijedeći pokret izvesti na sunce ili uvući dublje u sjenu. »Nemoj ništa govoriti!« reče gospodin Sanderson. Douglas se sledi. »Prvo, znam što želiš kupiti«, reče gospodin Sanderson. »Drugo, vidim te svaki dan pred svojim prozorom; mislišda ne vidim? Varašse. Treće, da to jasno izrazimo, ti hoćešteniske Royal CreamSponge Para Litefoot: »Kao mentol na nogama] Četvrto, želiš ih na veresiju.« »Ne!« poviče Douglas teško dišući kao da je cijelu noću snu trčao. »Imam nešto bolje da vam ponudim nego što je veresija!« požuri se reći. »Prije nego što reknem, morate mi, gospodine Sandersone, učiniti nešto. Možete li se sjetiti, gospodine, kad ste posljednji put vi nosili teniske Litefoot?« Gospodin Sanderson se uozbilji. »O, Ima tomu deset, dvadeset, recimo trideset godina. Zašto

...?« »Gospodine Sanderson, zar ne treba da zahvalite svojim mušterijama što bar isprobate teniske koje prodajete, bar jednu minutu, tako da znate kako se oni osjećaju? Ako se stvari ne kušaju, zaborave se. Cƽovjek iz United Cigar Storea puši cigare, zar ne? Cƽovjek iz trgovine poslastica kuša svoju robu, tako ja bar mislim ... Tako...« »Mogao si primijetiti«, reče stari, »da ja nosim cipele.« »Ah ne teniske, gospodine! Kako možete prodavati teniske, ako ne ludujete za njima, a kako možete ludovati za njima, ako ih ne poznajete?« Gospodin Sanderson malo ustukne pred dječakovom groznicom i primi se za bradu. »I...?« »Gospodine Sanderson«, reče Douglas, »prodajte vi meni nešto, pa ću i ja prodati vama nešto isto tako vrijedno.« »Je li za prodaju neophodno potrebno da obučem teniske, dječače?« reče stari. »Ja bih svakako želio, gospodine, kad biste vi to samo htjeli.« Stari uzdahne. Cƽasak. poslije toga mirno sjede dašćući i navuče teniske na svoja dugačka, uska stopala. Izgledala su kao zalutala i strana dolje pokraj tamnih rubova njegova radnog odijela. Gospodin Sanderson ustane. »Kako se osjećate u njima?« »Kako se osjećam?« uzvrati on. »Ugodne su.« Htjede sjesti. »Ne, molim!« Douglas ispruži ruku. »Gospodine Sanderson, biste li se sad mogli malo ljuljati, naprijed pa natrag, okretati se, malo poskakivati dok vam ja ne reknem ostalo? Radi se o ovom: ja ću vama dati svoj novac, a vi ćete meni dati cipele i ja ću vam ostati dužan jedan dolar. Ali gospodine Sanderson, čim dobijem te cipele, znate li što će se dogoditi?« »Što?« »Znate što? Raznosit ću vam pakete, dopremati pakete, donijeti kave, spaliti otpatke, trčati na poštu, nosit ću vam telegrame, ići ću u knjižaru! Cƽinit će vam se da su dvanaestorica, a ne ja sam, kad počnem ulaziti i izlaziti, ulaziti, izlaziti, svaki čas. Opipajte te cipele, gospodine Sanderson, vidite kako će me brzo nositi? Sve ove opruge iznutra? Zamislite kako će se u tom trčati? Osjećate kako su vas uhvatile i ne mogu vas više pustiti i kako one ne vole da tamo sjedite? Osjećate li kako ću ja brzo vršiti sve to čime se vi nerado bavite? Vi ćete stajati u ugodnoj, svježoj trgovini dok ja budem trčao po gradu! Ali to zapravo nisam ja, to su cipele. One idu kao lude niz aleje, prečacima, i dolaze natrag! To one idu!« Gospodin Anderson je stajao zatečen tom bujicom riječi. Kad su riječi potekle, zanijela ga je bujica, počeo je duboko propadati u cipele, sagibati prste, razgibavati zglobove, opipavati gležnje. Lagano se i neprimjetno njihao naprijed i natrag, zajedno s hladnim povjetarcem koji je dopirao kroz vrata. Teniske su se nečujno žarile duboko u parket, utonule kao u travu u džungli, u zemlju i meku ilovaču. Svečano skoči na meko blato, u zemlju, koja je bila spremna i jedva ga čekala. Uzbuđenje mu preleti licem kao da se tisuću obojenih svjetala upalilo i ugasilo. Usta mu ostadoše malko otvorena. Blago se njišući, nađe opet ravnotežu, a dječakov se glas izgubi', i stajali su tamo, gledajući jedan drugog u potresnoj prirodnoj tišini. Nekoliko je ljudi po vrelom suncu prošlo pločnikom ispred vrata. Još uvijek su čovjek i dječak stajali, a s čovjekova je lica sijevao zanos. »Dječače,« reče na kraju stari čovjek, »bi li se ti za pet godina uposlio u ovoj trgovini?« »A, hvala, gospodine Sandersone, još ja ne znam što ću biti.« »Sto god budešhtio, sine,« reče starac, »bit ćeš. Nitko ti neće stati na put.« Starac polagano prijeđe preko trgovine do zida s tisuću kutija, vrati se s cipelama za dječaka i na komadu papira napravi spisak dok je dječak obuvao i vezao cipele i onda stojeći čekao.

Starac pruži spisak. »Desetak stvari što ćeš ovo poslijepodne učiniti za me. Posvršavaj ih, Stjepanje je, pa si onda slobodan.« »Hvala, gospodine Sanderson!« Douglas odskakuta. »Stani!« poviče starac. Douglas se trgne i okrene. Gospodin Sanderson je virio kroz prozor. »Kako se osjećaš u njima?« Dječak pogleda dolje na svoje noge duboko u vodi, u pšeničnom polju, u vjetru koji ga je već iznosio iz grada. Pogleda gore starca, a oči su mu gorjele, usne se pomicale, ali ni glasak nije iz njih izlazio. »Antilope?« reče stari kružeći pogledom od dječakova lica do cipela. »Gazela?« Dječak je razmišljao, oklijevao, a onda živahno kimnuo. U isti je čas iščezao. Vrata su stajala otvorena. Zvuk teniski iščezne u vrućini džungle. Gospodin Sanderson je stajao na vratima, u plamenu sunca i osluškivao. Sjećao se toga zvuka iz davnih vremena, kad je kao dječak sanjario. Lijepa stvorenja što skakuću pod nebom, odlaze kroz granje, ispod drveća, a ostaje samo blaga jeka od njihova trčanja. »Antilope«, reče gospodin Sanderson. »Gazele.« Sagne se da podigne dječakove zimske cipele, teške od zaboravljenih kiša i davno otopljenih snjegova. Izlazeći iz blještavila sunca, hodajući meko, lagano, polako, vraćao se natrag civilizaciji... Iznio je žutu bilježnicu s niklovanim obrubom, iznio je žutu olovku Ticonderogu. Otvorio bilježnicu, liznuo olovku. »Tom«, reče, »ti i tvoja statistika naveli ste me na jednu misao. Ja ću učiniti nešto, ići ću tragom stvari... Na primjer, vidiš, da mi svako ljeto radimo isto što smo radili i prethodno ljeto?« »A što, Doug?« »Pravljenje maslačkova vina, kupovanje ovih novih tenisa-cipela, prvi vatreni hitac u godini, pravljenje limunade, ili kad nam! se trijeske zabodu u stopala, ili kad beremo div lje maline. Svake godine isto, na isti način, bez promjene. To je jedna polovica ljeta, Tom.« »A što je druga polovica?« »Stvari koje činimo prvi put u životu.« »Kad jedemo masline?« »Veće od toga. Kao kad, recimo, otkrijemo da djed ili baka ne znaju sve na svijetu.« »Znaju oni svaku i najmanju sitnicu što se može znati, nemoj to zaboraviti.« »Tom, nemoj dokazivati, ja sam to većzapisao među otkrića i saznanja. Ne znaju oni sve. No to nije nikakav zločin. I to sam također otkrio.« »Kakve si još gluposti tamo sakupio?« »Da sam živ.« »Pa to je staro!« »Novo je o tom misliti i to primijetiti. Ti koješta činiš, a ne promatraš. I onda najednom pogledaš i vidiš što činiš, i to je zaista prvi put. Podijelit ću ljeto na dva dijela. Prvi dio ove bilježnice nosi naslov Obredi i ceremonije. Prvi put u godini skidati pjenu s piva. Prvi put u godini trčati bosonog kroz travu. Prvi se put u godini skoro utopiti u jezeru. Prva lubenica. Prvi komarac. Prva berba maslačka. To su stvari koje mi činimo, ponavljamo i opet ponavljamo i nikad o tom ne razmišljamo. Ali ovdje su otraga, kako sam rekao, Otkrića i saznanja ili možda Rasvjetljenja, to je otmjenija riječ, ili Intuicije, dobro? Drugim riječima, činiš nešto što je staro, obično, kao na primjer stavljanje maslačkova vina u boce, i uvrstišto u Obrede i ceremonije. A onda o tom razmišljaš, bilo glupo ili ne, i uvrstiš u Otkrića i saznanja. Evo što ima o vinu: svaki put kad ga stavljaš u boce odlažeš čitavu komadinu godine 1928, neoštećenu. Kako ti se to sviđa, Tom?« »Zastao sam iza toga za čitavu milju.« »Da ti pokažem nešto drugo. Na početku, u Ceremonijama stoji: Prvi sukob i batine od tate u ljetu 1928. ujutro 24. lipnja. Otraga sam u Saznanja stavio: Uzrok tome što odrasli i djeca vode

borbu jest taj što ne pripadaju istom rodu. Ako ih pogledaš, vidjet ćeš da se razlikuju od nas. Pogledaš li nas, razlikujemo se i mi od njih. Razni rodovi, i nikad se to dvoje neće sprijateljiti. Metni to, Tom, u svoju lulu i popuši!« »Doug, ti pogađaš, ti pogađaš! Tako je! Upravo se zato ne možemo složiti s mamom i tatom. Neugodnosti, neugodnosti, od zore do mraka! Dječače, ti si genij!« »Kad god u ova slijedeća tri mjeseca vidišnešto što se uvijek ponovno čini, reci mi. Razmisli o tome pa mi i to reci. Kad počne rad, sabrat ćemo ljeto i vidjeti što imamo.« »Ja imam odmah sad jednu statistiku za te. Zašilji olovku, Doug. Na svijetu ima pet bilijuna stabala. Ja sam to ustanovio. Ispod svakog drveta je sjena, je li tako? Dakle, odakle noć? Reći ću ti: sjene izmile ispod pet bilijuna stabala! Razmisli! Sjene jure okolo po zraku, mute vodu, možeštako reći. Kad bismo mogli pronaći način da tih prokletih pet bilijuna sjena zadržimo pod tim drvećem, mogli bismo ne lijegati do ponoći, Doug, jer onda ne bi bilo noći! Eto vidiš, nešto staro, nešto novo.« »To je istina, to je staro i novo!« Douglas oblizne žutu olovku Ticonderogu, koje je ime nježno volio. »Reci opet.« »Sjene borave ispod pet bilijuna stabala ...« Da, ljeto je složeno od obreda, koji se obavljaju svaki u svoje vrijeme i na svom mjestu. Obred pravljenja limunade ili ledenog čaja, obred vina, cipela koje dobiješili ne dobiješ, na kraju obred njihaljke na verandi, koji brzo, sa smirenom dostojanstvenošću, dolazi za ostalima. U kasno poslijepodne trećeg dana ljeta opet se na vratima terase pojavi djed vedro promatrajući dvije prazne karike na stropu. Koračajući kao Ahab, prema ogradi, uz koju su bili poredani lonci belargonije, i promatrajući izvanredno blagi dan i nježno obojeno nebo, navlaži prst da osjeti vjetar i odbaci kaput da osjeti kako je u samoj košulji u te kasne popodnevne sate. Uzvratio je pozdrav drugim kapetanima, koji su isto tako stajali pod trijemovima, okićenim cvijećem i koji su isto tako izašli da vide kako meko tlo bubri na tom vremenu i zaboravljali svoje žene, koje su sakrivene iza crnih zidova verandi čavrljale ili bučile kao pahuljasti kućni psići. »Dobro, Douglas, objesimo je.« U spremištu su našli sjedaljku, oprašili je i iznijeli za zabavu u tihim ljetnim večerima, i djed je njihaljku objesio 0 karike na stropu verande ... Douglas je bio lakši pa je prvi sjeo na njihaljku, a onda je, čas kasnije, djed oprezno smjestio svoju časnu težinu pokraj dječaka. Tako su sjedili smiješeći se jedan drugom i kimajući dok su se tiho ljuljali, naprijed i natrag, naprijed i natrag. Poslije deset minuta pojavila se baka s kantama vode i metlama da opere i pomete verandu. Iz kuće je izneseno još stolica, naslonjača za njihanje, visokih naslonjača. »Uvijek u rano ljeto ja volim sjediti«, reče djed, »dok se ne namnože komarči«. Kad biste oko sedam sati stali pod prozor blagovaonice i osluškivali, čuli biste grebanje stolicama, koje se izmiču od stola, i kako netko okušava na žutozubom glasoviru. Kresale su se šibice, prve su posude burkale vodu i zveketale na policama, a negdje bi, jedva čujno, svirao fonograf. I onda, kako se večer spuštala, počeli bi se od kuće do kuće u sumračnoj ulici pod divovskim hrastovima i brijestovima pojavljivati na balkonima ljudi kao one ϐigure što na higroskopima pokazuju dobro ili loše vrijeme. Stric Bert, možda djed, onda otac i neki bratići, svi muškarci, izišli su u sumračnu večer ostavljajući iza sebe glasove žena u prohladnoj kuhinji dok srede svoj svemir. S balkona se začuju glasovi muškaraca, koji tamo sjede s nogama na stolovima, dok se dječaci vješaju po istrošenim stepenicama ili drvenoj ogradi, preko koje se prevali sad koji dječak sad lonac belargonije. Na kraju se poput duhova koji su se čas prije skrivali iza zastora vrata pojavljuju baka, prababa

i majka, i muškarci se pokreću, miču i nude sjedala. Zƽene nose sa sobom razne lepeze, presložene papire, bambusove metlice ili namirisane maramice da bi im za vrijeme razgovora, strujio zrak oko lica. Sadržaja razgovora cijele večeri ne sjeća se drugi dan nitko. Nikome nije važno ono o čemu odrasli govore. Važno je samo da zvuči dolaze i odlaze preko nježnih stručaka paprati, koja s tri strane ovjenčava prednju verandu. Važno je samo to da tama polako ispunja grad, kao da je netko prolio po kućama neku crnu vodu, i da se cigare žare, i da se razgovor nastavlja i nastavlja. Pokrenuo se ženski žamor i smeo prve komarce, koji su mahnito izvodili svoj ples u zraku. Muški su se glasovi uvlačili u divo stare kuće. Kad biste zaklopili oči i prislonili glavu uz pod, čuli biste kako muški glasovi tutnje kao daleki politički potres, stalan zvuk koji ne prestaje i sad se diže, sad spušta. Douglas dopuže natrag na suhe daske verande. Učinili su ga zadovoljnim i sigurnim ovi glasovi, koji će nastaviti govoriti čitavu vječnost, oblijevati mu tijelo kao potok koji žubori, oblijevati zoklopljene vjeđe, ulaziti kroz sva vremena u njegove dremovne uši. Stolice za njihanje proizvodile su zvuk kao cvrčci, cvrčci su cvrčali kao stolice za njihanje, a bure za kišnicu pod kuhinjskim prozorom, pokriveno mahovinom, proizvodilo je novo pokoljenje komaraca, pružajući time temu za razgovor za bezbroj ljeta koja su još imala doći. Bilo je tako dobro, tako ugodno i tako sigurno sjediti za ljetne noći pod trijemom, da se toga nikad ne bih mogao odreći. To su bili ispravni i trajni obredi, palile su se lule, blijede su se ruke micale ispreplićući igle u mraku, jela se hladna, eskimska pašteta, zamotana u listiće, odlazilo se i dolazilo. Jer svatko bi od vremena do vremena navratio ovamo u posjet: susjedi iz ulice, svijet sa ceste. Tu su bile gospođa Fern i gospođa Roberta, koje bi prozujale u svom električnom potrkalu, prokrstarile jednom s Tomom i Douglasom po četvrti i onda došle sjesti i lepezom tjerale groznicu sa svojih lica, pa staretinar, gospodin Jonas, koji bi ostavio svoga konja i kola sakrivene u drvoredu i popeo se uza stepenice sav pun riječi, samo što se ne rasprsne, i svježkao da ono što ima reći nije još nikad rečeno, a u nekom smislu i nije. I poslije svega djeca, koja se provlače igrajući se skrivača ili lovice, pa se zadahtana i zažarena mirno vraćaju u luku preko utihle ledine, kao bumeranzi [2] i tonu u beskrajno pričanje glasova na verandi, koje ih uljuljkuje. O, raskoši ležanja u noći paprati, u noći trave, u noći glasova, koji dremovni zuje i tkući povezuju tamu. Odrasli su zaboravili da je Douglas tamo, tako je tiho i mirno ležao, slušajući o planovima koje su oni stvarali za svoju i njegovu budućnost. Glasovi su jednolično pjevali, runili se u oblacima duhanskog dima, koje je obasjavao mjesec, dok su leptiri kao kasni jabukovi cvjetovi lepršali oko dalekih uličnih svjetiljaka, a glasovi se kretali naprijed prema godinama koje imaju doći... Nasuprot »United Cigar Storea« sakupili su se ljudi večeras, da ispaljuju rakete, potapaju bojne brodove, dižu u zrak tvornice dinamita i, ukratko rečeno, uživaju grizući u svojim porcelanskim ustima bašonu bakteriju koja će učiniti, da se zaustave i ohlade. Nazirali su se oblaci uništenja kako lebdeći prelaze u dimu iz njihovih cigara preko jednog uzbuđenog lica, koje se jedva vidjelo i koje je većslušalo zvuk lopata i motika i pjevanje »pepeo u pepeo, prah u prah«. Bijaše to lice Lea Auffmanna, gradskog draguljara, koji je raskolačio svoje vodenaste oči i na kraju podigao u zrak ruke, koje su bile kao dječje, te s negodovanjem uzviknuo: »Stanite! Zaboga, iziđite iz tog groblja!« »Imate vi pravo, Leo,« reče djed Spaulding, koji je prolazio šećući sa svoja dva unuka, Douglasom i Tomom. »Ali jedini vi, Leo, možete začepiti usta tim jezovitim pričalicama. Izumite nešto što će budućnost učiniti vedrijom, punijom, beskrajno radosnom. Izumili ste dvokolice, stvorili čudnu napravu pennyarkade, u našem ste gradu projicirali filmove, zar nije tako?«

»Svakako«, doda Douglas. »Iznađite nam stroj radosti!« Ljudi se nasmijaše. »Nemojte tako«, reče Leo Auffmann. »Kako su nam strojevi poslužili da ljude natjeramo u plač? Da! Uvijek se čini kao da će se stroj i čovjek složiti, i — bum! Netko doda jedan zubac, avioni bace bombe, kola nas svale niza strminu. Zar dječak nema pravo da pita? Ne! Ne...« Glas Lea Auffmanna postepeno umukne, dok je išao prema lancu da dotakne svoj bicikl, kao da je životinja. »Sto mogu izgubiti?« mrmljao je. »Malo kože s prstiju, koju funtu metala, malo sna? Učinit ću to, tako mi bog pomogao!« »Leo«, reče djed, »nismo mi mislili...« No Leo Auffmann je većotišao vozeći kroz toplu ljetnu večer, a glas mu se jošza njim runio ... »Učinit ću to ...« »Znate«, reče Tom zaplašeno, »kladim se da hoće.« Tko je Lea Auffmanna promatrao kako vozi jučer niz popločenu ulicu, mogao je vidjeti da je to jedan od onih ljudi koji usput zastajkuju i uživaju slušajući kako čičci pucketaju u vrućoj travi, kad zapuhne vjetar vrućkao peć, ili kako električni vodovi piste na stupovima koje je promočila kiša. On je bio jedan od onih ljudi koji za besnenih noći ne trpe, nego uživaju razmišljajući o velikom svemirskom satu, koji se odvija i ponovno sam navija, tko da zna? Ali bi u mnogim noćima, osluškujući, odlučio sad ovo, sad ono... Vozeći se tako, razmišljao je: Kakvih sve ima životnih potresa? Rođenje, rast, starenje, umiranje. Prvi nije zanimljiv. A ostala tri? Kotači njegova stroja radosti razapinjali su blještavu mrežu zlatnog svjetla po svodu njegove glave. Stroj, dakle, koji će dječacima pomoći da se od breskvinih dlačica pretvore u grm divljih ruža, djevojčice od otrovnih gljiva u nektarinke. [3] A u vrijeme kad se čovjeku sjena jasno proteže po zemlji i dok leži na postelji i broj otkucaja srca mu se penje na bilijun, mora njegov izum učiniti, da čovjek ugodno drijema u lišću koje opada, kao što su dječaci, kad udobno poliježu u suho sijeno, zadovoljni što su dio smrti svijeta ... »Tata!« Njegove šestoro djece: Saul, Marshall, Joseph, Rebecca, Ruth, Naomi, sva u dobi između pet i petnaest godina, dojuriše preko ledine da mu oduzmu kotač, prihvaćajući ga svi u jedan čas. »Čekali smo. Imamo sladoleda!« Idući prema verandi osjećao je iz tame smiješak svoje žene. Pet je minuta prošlo u ugodnoj šutnji uz jelo, a onda, podignuvši žlicu sladoleda, žutog kao mjesečina, kao da je u njemu svemir, koji treba pažljivo kušati, reče: »Leno? Sto ti misliš, bih li pokušao izumiti stroj radosti?« »Je li se nešto dogodilo?« upita ona naglo. Djed se s Douglasom i Tomom vraćao kući sa šetnje. Na pola puta projuriše pokraj' njih Charlie Woodman, John Huff i neki drugi dječaci kao meteori, s takvom snagom da otrgoše Douglasa od Toma i od djeda i odvukoše ga prema klancu. »Nemoj se izgubiti, sine!« »Neću ... neću ...« Dječaci zaroniše u mrak. Tom i djed su "ostatak puta prešli šutke, a kad su ušli u kuću Tom reče: »Dječače, stroj radosti... kopanje zlata!« »Nemoj da ti zastane dah«, reče djed. Sat je na sudnici izbio osam. Sat je na sudnici izbio devet, i večer je odmicala, i zaista je bila noć u toj uskoj ulici u malom gradu u velikoj državi na prostranom kontinentu na zemaljskoj planeti, koja huji kroz svemirski prostor u ovom ili onom smjeru, s Tomom, koji osjeća svaku milju dugog padanja. Sjedio je pred

rešetkastim vratima na verandi i gledao jurnjavu tame, koja je izgledala vrlo nevino, kao da miruje. Samo, kad bi zatvorio oči osjetio bi kako mu se svijet vrti ispod kreveta i tutnji u ušima crno more što ulazi i lomi klisure kojih tu nema. Mirisalo je na kišu. Majka je glačala. Prskala je iza Tomovih leđa iz pusude za sok od rajčica vodu po šuštavom, suhom rublju. Trgovina gospođe Singer jednu kuću dalje od njih bila je još, otvorena. Napokon, upravo u času kad je gospođa Singer trebala zatvoriti trgovinu, zastane majka i reče Tomu: »Trči, uzmi jedan pint [4] sladoleda i pripazi da ti dobro zamota.« On zapita može li uzeti i žlicu čokolade navrhu, jer ne voli vaniliju, i majka pristane. Zvecne novcem i potrči bosonog po toplom večernjem cementnom pločniku, ispod jabukovih i hrastovih stabala, prema trgovini. Grad bijaše tako miran, i samo si mogao čuti u daljini cvrčke, koji su se glasili u prostorima iznad vrućih, crnih stabala što su podupirala zvijezde. Bose su |mu noge pljaskale po pločniku. Prijeđe na drugu stranu ulice i nađe gospođu Singer kako se dostojanstveno kreće po svom dućanu pjevajući neku židovsku melodiju. »Pint sladoleda?« reče ona. »Na vrhu čokolade? Dobro!« Promatrao ju je kako neprestano podiže metalni poklopac s hladnjaka za sladoled i kako rukuje žljebastom lopaticom puneći do vrha kesicu od ljepenke »s čokoladom na vrhu, dobro!« On preda novac, primi hladni, ledeni zamotak i tarući njime čelo i lice, smijući se otapka bosim nogama kući. Iza njega žmirnuše i ugasiše svjetlo bliještilo na uglu, i trgovine. Samo je jošulično svjetlo bliještilo na uglu, i čitav grad kao da je pošao spavati. Kad je otvorio vrata, našao je mamu još uvijek gdje glača. Činila mu se ugrijana i razdražena, ali se ipak nasmiješila. »Kad će se tata vratiti kući sa sastanka lože?« »Oko jedanaest ili jedanaest i trideset«, odgovori majka. Ona odnese sladoled u kuhinju i podijeli ga. Davši njemu njegov dio s čokoladom, ,izvadi malo za se, a ostatak stavi na stranu, »za Douglasa i oca kad dođu.« Sjedili su naslađujući se sladoledom, ogrnuti dubokom, mirnom ljetnom noći. Njegova majka i on i noć posvuda oko njihove male kuće u maloj ulici. Svaku je žlicu sladoleda najprije potpuno izlizao pa onda istom zagrabio drugu, a mama je odložila na stranu dasku za glačanje i stavila glačalo u stranu da se ohladi, zatim sjela u naslonjačpokraj fonografa i slatko jedući rekla: »Bašje danas bio vruć dan. Zemlja svu vrućinu upija i preko noći je ispušta. Bit će sparno za spavanje.« Oboje su sjedili osluškujući noć. Pritiskao ih je svaki prozor, i svaka vrata, i potpuna tišina, jer je u radioaparatu trebalo promijeniti bateriju, a odsvirali su sve ploče kvarteta Knickerbocker i sve ploče Ala Jolnsona i Two Black Crows, do iznemoglosti. Tom je tiho sjedio na podu od tvrdog drveta i gledao van u mrak, mrak, mrak, pritiskujući nos uz rešetku dok mu se nisu na vršku oblikovale male, tamne četvorine. »Gdje li je Doug? Već je devet i trideset.« »Doći će on«, reče Tom znajući vrlo dobro da će doći. Iziđe s majkom da peru suđe. Uvečer se svaki zvuk, svako trenje spužvom pojačalo. Tiho uđu u dnevnu sobu, skinu jastuke s kauča, podignu i razvuku ga u dvostruki krevet, protresu jastuke i slože uzglavlja. I kad je on počeo otkopčavati košulju, reče mama: »Pričekaj malo, Tom.« »Zašto?« »Jer ja tako kažem.« »Čudno izgledaš, mama.« Mama načas sjedne, onda ustane, pođe k vratima i počne zvati. Slušao je kako zove i zove: »Douglas, Douglas, Doug, Douglas .. .«, opet i opet.

Njen je zov odlebdio u topli ljetni mrak i nije se vraćao. Jeka se na njega nije obazirala. Douglas, Douglas, Douglas, Douglas. I kad je Tom sjeo na pod, prođe ga neka hladnoća, koja nije bila ni sladoled, ni zima, a ni dio ljetne vrućine. Primijetio je kako su mamine oči klizile unaokolo, svjetlucale, kako je stajala neodlučno i kako je bila uzrujana. Sve to. Ona otvori rešetkasta vrata. Zakoračila je van u noć, sišla niza stube i niz puteljak pokraj jorgovanova grma. Osluškivao je pokrete njenih nogu. Ponovno je zvala. Tišina. Zovne jošdvaput. Tom je sjedio u sobi. Svaki čas ima Douglas da odgovori sa dna duge, uske ulice: »U redu, mamiti U redu, majko, hej!« Ali nije odgovorio. I dvije je minute Tom gledao u razmješteni krevet, tihi radio, tihi fonograf, svijećnjak s kristalnim spiralama, koje su se mirno svjetlucale, sag sa skrietnim i purpurnim viticama. Udari nožnim palcem o krevet da vidi hoće li boljeti. Boljelo je. Uz škripu se otvore vrata s rešetkom i majka reče: »Hodi, Tom, malo ćemo prošetati.« »Kuda?« »Niz ulicu. Hodi.« On je uzme za ruku. Zajedno pođoše niz ulicu St. James. Pod nogama im je beton bio joštopao, a cvrčci su postajali sve glasniji, tama se zgušnjavala. Prispješe do jednog zaokreta, zaobiđoše ga i uputiše se prema zapadnom klancu. Negdje dalje prohujaše kola upirući svjetla u daljinu. Sve je bilo tako savršeno lišeno života, svjetla i djelatnosti. Tu i tamo, u onom kraju odakle su došli, žarile su se blago četvorine svjetla, gdje su ljudi još bili na nogama. No većina je kuća bila u mraku, već usnula, a bilo je i nekoliko neosvijetljenih mjesta, gdje su ukućani sjedili na verandama tiho razgovarajući. CƵuli ste prolazeći, kako se verande njišu. , »Htjela bih da vam je otac kod kuće«, reče majka. Njena je velika ruka stisnula njegovu malu. »Samo da nađem tog dječaka. Samotni se opet pojavio. Ubija. Nitko više nije siguran. Nikad ne znaškad će samotni izbiti i kuda skrenuti. Samo da Doug dođe kući.« Prošli su jošjednu kuću i našli se pred svetom, crnom sjenom njemačke baptističke crkve na uglu ChapelStreeta i GlenRocka. Stotinu jardi iza crkve počinje klanac. On ga je njuhom osjećao. Mirisao je po kanalu, trulom lišću, gustom raslinju. Bio je to širok klanac, koji je presijecao grad — danju džungla, a noću mjesto koje je trebalo izbjegavati, govorila bi često majka. Blizina njemačke baptističke crkve trebala bi ulijevati hrabrost, ali nije bilo tako jer zgrada nije bila osvijetljena, nego hladna i beskorisna kao hrpa ruševina na rubu klanca. Bilo mu je samo deset godina. Malo je znao o smrti, strahu ili užasu. Smrt bijaše voštani kip u lijesu kad mu je bilo šest godina i kad mu je preminuo pradjed i izgledao kao ogroman jastreb koji je pao u lijes, tih, povučen, ne govoreći mu više da treba biti dobar dječak, ne raspravljajući više podrobno o politici. Smrt bijaše njegova mala sestra jedno jutro kad se probudio, u dobi od sedam godina, pogledao u njenu posteljicu i vidio kako široko gleda u njega slijepim, plavim, ukočenim i zamrznutim pogledom, dok nisu došli ljudi s malom pletenom košarom i odnijeli je. Bijaše to smrt kad je četiri tjedna poslije toga stajao pokraj njene visoke stolice i najednom mu postalo jasno da nje više nikad neće biti u toj stolici, gdje se smijala i plakala 'i izazivala u njemu ljubomoru zbog toga što se rodila. To je bila smrt. Smrt je i Samotnik, koji nevidljiv hoda i stoji iza drveća koji čeka vani i dolazi tu i tamo u ovaj grad, u ove ulice, na ova mnoga slabo osvjetljena mjesta da ubije jednu, dvije, tri žene u posljednje tri godine. To je smrt... No ovo je više nego smrt. Ova je ljetna noćduboko dolje ispod zvijezda sve što si ikad u životu vidio, ili osjetio, ili čuo 'i odjednom te sve to zaglušuje..

Skrenuli su s pločnika i hodali nekom utabanom, pjeskovitom i vrbama obrubljenom stazom dok su cvrčci grmjeli u zboru. Poslušno je hodao iza svoje hrabre, lijepe, visoke Majke —hraniteljice svemira. Zajedno su se, dakle, približili rubu civilizacije, stigli i zaustavili se. Klanac. Ovdje i sada, tamo dolje u provaliji, u tami guštare našlo se odjednom sve što on nikad neće znati ni razumjeti. Sve bezimene stvari žive u nagomilanoj sjeni pod krošnjom stabla, u zadahu propadanja. Osjeti da su on i njegova majka sami. Ruka joj je drhtala. Osjetio je njen drhtaj ... Zašto? Ta ona je veća, jača, pametnija od njega, zar nije tako? Zar i ona osjeća onu nedokučivu prijetnju, ono iskakanje tame, onu zloću što tamo dolje vreba? Zar nema snage kod odraslih? Nikakve utjehe u tome što su odrasli? Nikakva svetišta u životu? Zar nema tjelesne tvrđave koja bi bila dovoljno jaka da se odupre uzbudljivim napadima ponoći? Dotakle su ga se sumnje. Oživio mu je opet sladoled u grlu, • želucu, hrpte njači i udovima; u jednom jedinom času je postao hladan kao prosinački vjetar. Osjetio je da su svi ljudi takvi, da je svaki čovjek sam. Samotna društvena jedinica i uvijek zaplašena kao on ovdje. Kad bi kriknuo, kad bi zapomagao u pomoć, bi li to vrijedilo? Tama bi mogla brzo doći i progutati ga, sve bi se svršilo u jednom divovskom momentu sleđivanja. Mnogo prije zore, mnogo prije nego što bi čuvari javnog reda mogli mlaznim svjetlom ispitati mrak, stazu na kojoj se dogodio nered, mnogo prije nego što bi ljudi uzdrhtalih živaca pojurili niz pijesak da mu pomognu. Pa i kad bi bili samo petsto jardi udaljeni od njega i kad bi pomoć bila sigurna u tri bi hipa crna pilima je mogla nadoći i oduzeti mu svih njegovih deset godina i... Prvi susret sa životnom osamljenošću mrvio mu je uzdrhtalo tijelo. I Majka je sama. Ništa ne može očekivati od svetosti braka, zaštitu od ljubavi svoje obitelji, ništa nije mogla očekivati od ustava Ujedinjenih država niti od gradskog redarstva, nikud nije mogla pogledati u tom času osim u svoje vlastito srce, a tu je mogla naći samo nesavladivu odbojnost i strah. U ovom je času postojao individualni problem, koji je tražio individualno rješenje. On mora prestati da bude osamljen i onda poći dalje. Bi mu gorko oko srca i priljubi se uz nju. »O, Gospode, ne daj da umre, molim te«, govorio je u sebi. »Otac će se za jedan sat vratiti kući sa sastanka lože, pa ako kuća bude prazna ...«. Majka se niza stazu spuštala prema iskonskoj džungli. Glas mu je podrhtavao. »Mama, Doug je živ i zdrav. Doug je živ i zdrav. On je živ i zdrav. Doug je živ i zdrav!« Majčin je glas bio usiljen, visok. »Uvijek se on ovdje zavlači. Ja mu govorim da to ne čini, ali ta nesretna djeca ipak ulaze ovamo. Jedne će noći ući i više neće nikad izići...« Nikad više izići. To bi moglo nešto značiti. Skitnice. Zločinci. Tama. Nesretan slučaj. Većinom — Smrt! Sam u svemiru. Ima milijun sličnih malih gradova na svijetu. Svaki je od njih isto tako taman, osamljen, svaki tako udaljen, jed nako pun jezovitog i nepoznatog. Prodorno sviranje violina u molu, to je glazba malog grada, bez svjetla, ali s mnogo sjena. O, kakvo bujanje osamljenosti u njima! Te tajnovite vlažne gudure. Noću je život u njima užas, kad sa svih strana u njima umu, braku, djeci i radosti prijeti ljudožder zvan Smrt. Majčin se glas izvinu u mrak: »Doug! Douglas!« Odjednom oboma prodre do svijesti da nešto nije u redu. Cvrčci su prestali brujati. Nastupila je potpuna tišina. Nikad još u njegovu životu nije bilo takve tišine. Tako savršeno potpune. Zašto su cvrčci umukli? Zašto? S kojeg razloga? Nikada prije se nije dogodilo da umuknu. Nikad. Osim . .. Osim ...

Nešto se imalo dogoditi. Bilo je kao da se čitava gudura napinje, grči svoje crne žile usisavajući snagu iz usnule okolice na milje i milje uokrug. Iz rosom prožetih šuma i dolinica i zaobljenih brežuljaka, gdje su psi dizali glave prema mjesecu, odasvud unaokolo crpla se snaga u jedno središte, a oni su jezgra tog središta. Dogodit će se nešto, za deset časaka, dogodit će se nešto. Cvrčci su i nadalje šutjeli, zvijezde su stajale tako nisko da je s njih mogao oprašiti zlatnu prašinu. Vruće, jasne, pokrivale su nebo u rojevima. Tišina je rasla, rasla. Rasla je, rasla napetost. O, tako je bilo tamno, tako udaljeno od svega. O, Bože! A onda, daleko, daleko na drugom kraju gudure: »Evo me, mama! Dolazim, mama!« I opet: »Mama! Dolazim, mama!« Cƽu se živahno tapkanje teniski, koje su se meko spuštale kroz guduru dok se troje djece približavalo u jurnjavi i smijehu. Njegov brat Douglas, Chuck Woodman i John Huff. Trčali su, smijali se ... Zvijezde su se nakostriješile kao deset milijuna puževih rogova, koje je netko bocnuo. Cvrčci zapjevaše. Tama se trže natrag, iznenađena, povrijeđena, srdita. Povuče se jer je izgubila tek kad je tako grubo bila prekinuta upravo kad se spremala da počne jesti. Mrak se po vukao kao val s morske obale i troje se djece iskotrljalo iz njega smijući se. »Hi, mama! Hi, Tom! Ha!« Mirisalo je upravo po Douglasu. Znoj, i trava, i miris drveća, i grana i živice. »Mladiću, ti ćeš dobiti batina«, izjavi majka. Odmah se riješila straha. Tom je znao da ona nikad nikome neće o tom, pričati. A ipak će u njenu srcu ostati zauvijek onako kako je sada. Vraćali su se u kasnoj ljetnoj noći u postelju. Bio je sretan što je Douglas živ. Vrlo sretan. Na čas se zamislio. U daljini, koja je bila nejasno obasjana mjesečinom, jurio je preko nekog vijadukta i niz dolinu vlak, zvečeći kao neki izgubljeni metalni predmet, bezimen i užurban. Tom je dršćući legao u krevet pokraj brata, osluškujući taj zveket vlaka i misleći na jednog bratića koji je živio tamo daleko, kamo je sada jurio vlak; bratić je umro od upale pluća, kasno u noći, prije mnogo, mnogo godina... Osjećao je miris Douglasova znoja pokraj sebe. Bio je čaroban. Tom prestane disati. »Samo dvoje sigurno znam, Doug«, prošapće. »Što?« »Noć je užasno mračna — to je jedno.« »A drugo?« »Gudura u noći ne spada u stroj radosti gospodina Auffmanna, ako ga uopće ikada sagradi.« Douglas; se nad tim malo zamisli. »Možeš to ponoviti.« Prestadoše razgovarati. Odjednom začuše korake niz ulicu, pod drvećem, sad pred kućom, na pločniku. Iz kreveta mirno reče majka: »To vam je otac.« I bio je on. Kasno u noći, pod trijemom prednje verande, pisao je Leo Auffmann neki popis, koji nije mogao vidjeti onako u mraku, i uzvikivao: »Ah!« ili: »To je drugo!« kad bi naišao na zgodan sastavni dio. Tada se vrata tiho priklopiše kao krilo noćnog leptira. »Lena?« prošapće on. Ona sjedne do njega na njihaljku. u spavaćici, ne onako vitka kao što su sedamnaestogodišnje djevojke, kad nisu voljene, niti debele kao što su pedesetgodišnje žene kad nisu voljene, nego upravo kako treba, obla, čvrsta, kao što su žene u svakoj dobi, mislio je on, kad nemaju problema. Ona je čudesna. Njeno je tijelo kao i njegovo Uvijek mislilo za nju, ali na drugi način, oblikujući

djecu, ili idući pred njim u svaku sobu, da bi tamo izmijenila atmosferu, prilagođujući je njegovu raspoloženju. Ona kao da nikad nije dugo razmišljala. Misao i djelo prirodno su joj kružili od glave do ruke i natrag, nježno strujanje, koje on sebi nije niti htio niti mogao objasniti. »Mi taj stroj«, reče napokon, »ne trebamo.« »Ne«, reče on, »ali treba čovjek katkad graditi za druge. Razmišljao sam što bih mogao staviti u njega. Pokretne slike? Radio? Stereoskope? To sve zajedno, tako da ga svatko može pogledati i nasmiješiti se i reći: »Da, gospodine, to je radost!« Da, mislio je načiniti jedno čudo koje usprkos vlažnim nogama, neprilikama od sinusa, zgužvanoj postelji na krevetu i onim »otri svata izjutra«, kad ti nakaze jedu dušu, stvara radost, kao što je ona magična tvornica soli, bačena u more, zauvijek proizvela sol, pretvorila more u rasol. »Tko ne bi dušu kroz pore iznojio da bi iznašao takav stroj?«, pitao je on svijet, pitao grad, pitao svoju ženu! Na ljuljačci na verandi pokraj njega, neugodno je šutjela Lena i izražavala time svoje mišljenje. Sad i on ušuti, zabaci glavu i osluškivao je titranje brezina lišća na vjetru. »Ne zaboravi«, govorio je sam sebi, »da i taj zvuk mora biti u stroju«. Časak kasnije stajale su prazne u mraku i veranda i ljuljačka na verandi. Djed se u snu smiješio. Osjetio je smijeh pa se od radoznalosti zašto se smije probudio. Mirno je ležao i slušao, i smijeh je bio objašnjen. Cƽuo je, naime, zvuk koji je bio mnogo značajniji nego ptice ili šuštanje novog lišća. Svake se godine jednom tako probudio i ležao čekajući zvuk koji je značio da je počelo ljeto. Počelo bi jednog jutra kao što je ovo. Jedan bi od 1 stanara, ili koji nećak, ili bratić, sin ili unuk izišao dolje na travnjak i kosio opisujući sve manje četvorine na sjever i na istok, jug i zapad, uz šum metala u polukružnim zamasima kroz nježnu ljetnu travu. Cvjetovi djeteline, pokoja neubrana maslačkova lampica, mravi, pruće, šljunak, ostaci praskalica i kresiva od prošlogodišnjeg četvrtog srpnja. No prevladavalo je svijetlo zelenilo. Iz brbljavog su kosca riječi žuborile poput izvora. Svjež, blag izvor. Djedu se činilo kao da mu dodiruje noge, pršti mu po ugrijanom licu i puni nozdrve mirisom nove sezone, koja ne pozna vremena, obećavajući da ćemo, naravno, svi proživjeti daljnjih dvanaest mjeseci. Neka Bog blagoslovi kosca livade, pomisli. Tko je bio taj luđak što je prvi siječanj učinio prvim danom u godini? Ne, trebalo bi postaviti čovjeka koji bi nadzirao travu na milijun livada u Illinoisu, Ohiju i Iowi, i ono jutro kad bi bila dovoljno visoka za košnju umjesto frule i klicanja trebalo bi da zabruji velika simfonija kosilica što kose travu na prerijama. Umjesto konfeta i serpentina posipali bi se ljudi stručcima trave na onaj jedini dan u godini koji zaista znači početak! Ljut zbog dugotrajne diskusije sa samim sobom priđe k prozoru i naslonivši se promoli glavu u blago sunčano svjetlo i gotovo je bio siguran, da je to stanar, neki mladi novinar imenom Forrester, što upravo dovršava jedan red. »Jutro, gospodine Spaulding!« »Zdravo, Bille«, poviče djed srdačno te se brzo spusti niza stepenice na bakin doručak uz otvoren prozor, koji je bio izbočen tako da su zujanje i zveket kosa s livade lebdjeli nad njegovim jelom. »To ulijeva povjerenje«, reče djed. »Taj kosac livade! Slušaj!« »Neće nam više trebati kosci za livadu.« Baka iznese hrpu uštipaka. »Imaju novu vrstu trave, koju Bili Forrester jutros sadi. Nikad je ne treba kositi. Ne znam kako je zovu, ali naraste upravo toliko i ništa više.« Djed je ukočeno gledao U ženu. »Slab ti je to način da se sa mnom našališ.« »Idi pogledaj sam. To je korisno za zemlju, ideja Billa Forrestera. Nova trava čeka pokraj kuće u

malim busenima. Iskopaštu i tamo male rupe i metnešna ta mjesta novu travu. Krajem godine nova trava ubije staru i kosilicu možeš prodati.« Djed skoči sa stolice i za deset časaka projuri predsobljem i iziđe kroz vrata na pročelju. Bili Forrester ostavi svoj stroj i priđe smiješeći se i žmirkajući na suncu: »Dobro je to«, reče. »Kupio sam travu jučer. Mislio sam, dok sam na odmoru, posadit ću vam je.« »Zašto se niste sa mnom o tom posavjetovali? To je moja ledina!« poviče djed. »Mislio sam da će vas to razveseliti.« »Ne bih rekao da će me razveseliti. Dajte da vidim tu vašu prokletu travu.« Stajali su pokraj malih četverokutnih komada ledine s novom travom. Djed je sumnjičavo dotakne vrškom cipele. »Izgleda mi kao prosta stara trava. Jeste li sigurni da vas nije neki trgovac konja uhvatio rano jutrom, kad još niste bili budni?« »Vidio sam je gdje raste u Kaliforniji. Samo toliko visoka i ništa viša. Ako preživi našu klimu, uštedjet će nam slijedeće godine da svaki tjedan režemo tu prokletu travu.« »Teško je s vašom generacijom«, reče djed. »Bili, stid me je za vas, za vas koji ste novinar. Vi izlučujete iz života sve što čini užitak. Sƽtedimo vrijeme, štedimo rad, kažete.« Bez poštovanja je gurkao busenje trave. »Bili, kad budete u mojim godinama, vidjet ćete da mali užici i male stvari više znače od velikih. Sƽetnja u proljetno jutro bolje je nego osam milja vožnje u kočiji, znate zašto? Zato što je puna mirisa, puna svega mogućeg što raste. Imate vremena tražiti i naći. Znam — vi sad idete za velikim efektom i ja to smatram prirodnim i u redu. Ali kao mladić koji radi kao novinar morali biste gledati i grožđe i lubenice. Vi se naveliko divite kosturima, a ja volim otiske prstiju. Dobro dakle. Sad vam te stvari idu na živce, a mene zanima da li je to možda zato što se nikad niste naučili njima služiti. Kad biste mogli, izdali biste zakon za uništenje svih malih poslova, malih stvari. Ali onda ne biste ostavili za se ništa što biste radili između velikih poslova i imali biste vraški mnogo vremena za izmišljanje, ukoliko ne biste poludjeli. Zašto ne biste mjesto toga dopustili da vam priroda pokaže neke stvari? Kositi travu i čupati korov, sine, može biti jedan od načina života.« Bili Forrester mu se smireno smiješio. »Znam«, reče djed, »da previše govorim.« »Nema čovjeka kojega bih radije slušao.« »Onda se nastavlja predavanje. Bolji je jorgovan na grmu nego uskinute orhideje. I maslačak je bolji, i korov. Zašto? Zato što vas prisiljava da se nad njih nagnete i okrenete načas leđa svim ljudima i gradu i izmore vas. Oni vas spuste u položaj u kojem opet osjetite da imate nos. I kad tako počnete potpuno pripadati sebi, načas ponovno osvojite svoje ja; počnete razmišljati, sami. Vrtlarenje je najzgodnija izlika da budete ϐliozof. Nitko ne sluti, nitko ne optužuje, nitko ne zna, a vi ste tu, Platon među božurima, Sokrat koji sam uzgaja svoje piće od kukute. Cƽovjek što preko svoje livade vuče vreću gnojiva u rodu je s Atlasom, koji mirno pušta da mu se svijet okreće na leđima. Kao što je jednom plemenitaš Samuel Spaulding rekao: »Kopaj zemlju, produbljuj dušu! Zamahuj ovim kosama i gazi u pjeni izvora mladosti. Svršetak predavanja. Osim toga ponekad prija tanjur salate od maslačka.« »Koliko godina ima da niste imali maslačak za večeru, gospodine?« »Nećemo se upuštati u to.« Bili lagano udari jedan od busenova trave i kimnu. »A sad o ovoj travi. Ja nisam dorekao. Tako gusto raste da je sigurno da će potpuno ubiti djetelinu i maslačak...« »Veliki nebeski Bože! To znači ostati bez maslačkova vina slijedeću godinu! To znači da naše imanje neće prelijetati pčele! Vi ste s uma sišli, sine! Koliko vas je to sve stajalo?« »Dolar po busenu. Kupio sam deset busenova, kao iznenađenje.« Djed posegne u džep, izvadi staru, duboku novčarku, otvori srebrnu kopču i izvadi tri novčanice od po pet dolara. »Bili, eto zaradili ste tim poslom cijelih pet dolara. Hoću da taj tovar neromatične trave otpremite u klanac, na smetište, kuda god, ali vas pristojno i ponizno molim da

je ne sadite po mom dvorištu. Vaše su pobude bez prigovora, ali ja mislim da se moje pobude moraju uzeti u obzir jer se ja približavam svojim najosjetljivijim godinama.« »Da, gospodine.« Bili protiv volje spremi novčanice. »Bille, posadit ćete tu novu travu koje druge godine. Kad ja umrem, Bille, možete slobodno istrgati tu jadnu ledinu. Možete li pričekati još pet godina ili približno toliko dok jedan stari govornik izdahne?« »Sigurno znam da mogu čekati«, reče Bili. »Ima nešto u toj košnji livade, što vam, zapravo, ne mogu izreći, jer je to za me najljepši zvuk na svijetu, najsvježiji zvuk sezone, zvuk ljeta, i meni bi užasno manjkao, kad ga ne bi bilo i manjkao bi mi miris pokošene trave.« Bili se sagne da podigne jedan busen. »Idem u klanac.« »Vi ste dobar mladić, pun razumijevanja, bit ćete sjajan i osjećajan reporter«, reče djed pomažući mu. »Proričem to!« Prošlo je jutro i došlo podne. Djed se poslije ručka povukao, neko vrijeme čitao Whittiera i zaspao. Kad se u tri sata probudio, strujale su sunčane zrake kroz prozore, svijetlo i svježe. Ležao je u postelji i bio iznenađen kad je čuo stari, poznati, pažnje vrijedan zvuk. »Kako«, reče, »netko radi s kosilicom! A ledina je jutros pokošena!« Osluhne ponovno. I zaista, bilo je to ono beskrajno zveketanje, gore, dolje, gore, dolje. Proviri kroz prozor i zine. »Kako, pa to je Bill! Bili Forrester, to ste vi? Je li vas udarilo sunce? Opet kosite ledinu?« Bili pogleda gore, blago se nasmiješi i domahne. »Znam! Nego mislim da mi je nekoliko mjesta izmaklo!« I dok je djed ležao slijedećih pet časaka, udobno i smiješeći se, kosio je Bili Forrester livadu, sjeverno, pa zapadno, pa južno i na kraju prema istoku, a trava je prštila kao zeleni mlaz vode iz zdenca. U nedjelju ujutro kretao se Leo Auffmann polagano po svojoj garaži očekujući da će neko drvo, neki smotak žice, čekićili izvijačposkočiti i povikati: »Počni ovdje!« Ali ništa nije poskočilo, ništa pozvalo da počne. »Treba li stroj radosti biti nešto što se može nositi u džepu?« pitao se. »Ili«, nastavi, »da bude nešto što će čovjeka nositi u džepu?« »Jedno apsolutno znam«, reče glasno. »Treha biti svijetao!« Postavi nasred stola kanticu s narančastom bojom, podigne jedan rječnik i radoznalo pogleda u kuću. »Leno?« Pogleda u rječnik. »Sviđa li ti se, jesi li zadovoljna, radosna, uživaš li? Osjećaš li se sretnom? Je li ti sve jasno i odgovara li ti sve, imaš li uspjeha?« Lena prestane rezati povrće i zažmiri. »Čitaj, molim te, opet tu listu«, reče. On zatvori knjigu. »Sƽto sam to učinio da si morala zastati i razmišljati jedan sat da bi mi mogla odgovoriti? Tražim samo jednostavno da ili ne! Nisi postala zadovoljna, vesela i radosna?« »Krave se zadovolje, djeca i podjetinjeli starci se razvesele, neka im Bog pomogne«, reče. »A što se tiče radosti, Leo? Gledaj kako se smijem čisteći odvod...« Buljio je u nju, i lice mu se opusti: »Leno, to je istina. Cƽovjek ne prosuđuje dobro. Slijedeći mjesec ćemo se možda pokrenuti.« »Ne tužim se«, poviče ona. »Ja ne spadam među one koje dođu s popisom svega, što imaju reći. Pokaži jezik, Leo, pitašli zašto ti srce lupa cijelu noć? Ne! I pitašli što je brak? Tko zna, Leo? Ne pitaj. Cƽovjek koji razmišlja kako što ide, kako što radi padne s trapeza u cirkusu, udavi se razmišljajući kako rade mišići u grlu. Jedi, spavaj, diši, Leo, i prestani da me promatraškao nešto

novo u kući!« Lena Auffmann zadršće od zime. Teško je disala. »O, moj Bože, gledaj što si učinio!« Naglim trzajem otvori vratašca na peći. Veliki se oblak dima razletje po kuhinji. »Radost!« zajaukne. »A prvi put u životu smo se svađali u ovih šest mjeseci! Radost, a prvi put poslije dvadesetak godina nemamo kruha, imamo ugljen za večeru!« Dok se dim razišao, bio je Leo Auffmann već iščeznuo. Strahovit zveket, sudar između čovjeka i inspiracije, ples metala, drveta, čekića, čavala, Tmjerila, svrdala nastavljao se danima i danima. Kad bi doživio neuspjeh, lutao bi Leo Auffmann ulicama uzrujan, zastrašen, trzajući glavom na najslabiji zvuk smijeha odnekud izdaleka, osluškivao bi djecu kod igre, vrebajući na uzrok njihova smijeha. Noću bi sjedio na susjednim verandama, prepunim ljudi, slušajući kako stari ljudi važu i procjenjuju život i kod svake bi eksplozije radosti oživio i Leo Auffmann, kao general koji je vidio propast moći zla i čija se strategija opet pokazala dobrom. Idući kući osjećao se kao pobjednik, sve dok ne bi stigao u svoje spremište mrtvog oruđa i drveta bez duše. Tada bi mu vedrina otprhnula s lica kao iskra pa da bi sakrio svoj osjećaj poraza, gurao je okolo dijelove stroja i bučio kao da zbilja imaju neki smisao. Naposljetku je stroj počeo poprimati oblik, te je Leo Auffmann poslije deset dana i noći ušao u kuću, kad je većdrhtao od umora, kad je većžrtvovao sama sebe napola izgladnjen, posrćući i kao ošinut gromom. Djeca, koja su dotle strahovito vikala, ušutješe kao da je na otkucaj sata ušla Crvena smrt. »Stroj radosti je«, zadihano izbaci Leo Auffmann, »gotov.« »Leo Auffmann je«, reče mu žena, »izgubio petnaest funti. Dva tjedna nije govorio s djecom, ona su uzrujana, svađaju se! Slušaj! Zƽena mu je nervozna, dobila je deset funti na težini, trebat će nove haljine, pogledaj! Dobro, stroj je gotov. Ali radost? Tko zna? Leo, pusti tu stvar što je gradiš. Nikad nećeš naći dovoljno veliku kukavicu koja bi u to ušla! Cƽovjek se ne umiruje takvim sredstvima. Ne, nije to usmjereno protiv Boga, ali mi se čini da je protiv Lea Auffmanna. Jošjedan ovakav tjedan i sahranit ćemo ga u njegovu stroju!« No Leo Auffmann bijaše previše obuzet promatranjem kako se soba brzo diže i spušta. Zanimljivo, mislio je već ležeći na podu. Mrak se sklopi nad njim u jednom velikom trenutku kad je netko nešto triput kriknuo o stroju radosti. Prvo što je slijedeće jutro primijetio bijahu tuceti ptica koje su lepršale! u zraku stvarajući valiće kao od obojenog kamenja kad se baci u nevjerojatno bistru rijeku te su blagim udarcima o limeni krov spremišta izazivale zveket. Hrpa raznovrsnih pasa gacala je, jedan po jedan, u dvorište da pogledaju i nježno zacvile kroz vrata spremišta; četiri dječaka, dvije djevojčice i nekoliko odraslih muškaraca oklijevalo je na kolnom putu i onda prišlo pod trešnjeva stabla. Leu Auffmannu je, kad je osluhnuo, bilo jasno što je prodrlo van i sazvalo ih sve u dvorište. Glas stroja radosti. Bijaše to takav zvuk koji se mogao čuti za ljetnih dana iz kuhinje nekog diva. Bilo je to mnogovrsno zujanje, nisko i visoko, neko vrijeme jednolično, pa onda promjenljivo. Tamo je vojska zlatnih pčela, velikih kao šalice za čaj, pekla neobična jela. I sama je divova žena, dišući uz ugodno zujanje, mogla skliznuti k vratima, koja su velika kao cijelo ljeto, lica kao ogroman mjesec breskvine boje koje mirno zuri van prema nasmijanim psima, dječacima kose žute kao slama i starim ljudima kose kao brašno. »Čekajte«, reče im glasno Leo Auffmann. »Nisam ja jutros okrenuo stroj! Saul!« Saul, koji je stajao dolje u dvorištu, pogleda gore.

»Saule, jesi li ga ti ukopčao?« »Rekao si mi prije pola sata da ga zagrijem.« »Dobro, Saule. Zaboravio sam. Nisam budan.« Pade natrag na krevet. Njegova se žena, kad je gore donijela zajutrak, zaustavi kod prozora i pogleda dolje u spremište. »Reci mi«, govorila je mirno, »ako je taj stroj onakav kakvim ga ti proglašuješ, zna li on nekako u sebi praviti djecu? Može li taj stroj sedamdesetogodišnjake vratiti na dvadeset? I kako izgleda smrt kad se sakriješ u tu stvar sa svom njenom radosti?« »Sakriti se!« »Ako ti umrešod iscrpljenosti, što da ja onda učinim? Da siđem dolje i da budem sretna? I reci mi, Leo, kakav je naš život? Ti znaš kako je s našom kućom. U sedam ujutro zajutrak, djeca. Ti potpuno iščeznešu osam i trideset i onda ja ostajem uz kuhanje uz pranje i popravljanje čarapa. Iskapam korov, ili trčim u trgovinu, ili čistim srebrninu. Tko se tuži? Samo te podsjećam na općenito stanje u našoj kući. Leo! A sad mi odgovori: Kako ćešti sve ove stvari staviti u jedan stroj?« »Nije to građeno na taj način!« »Zao mi je. Onda nisam imala vremena pogledati«. I ona ga poljubi u obraz i iziđe iz sobe, a on je dalje ležao udišući miris vjetra, koji je puhao odozdo iz sakrivenog stroja, mirisom onog prženog kestenja koje se prodaje po ulicama u jesen u onom Parizu koji on nije nikad vidio... Jedna se mačka nevidljivo kretala između hipnotiziranih pasa i dječaka i počela presti pred vratima spremišta, izvodeći nešto poput zvuka snježnobijelih valova što negdje daleko udaraju o obalu, koja ritmički diše. Sutra ćemo svi zajedno iskušati stroj, mislio je Leo Auffmann. U kasnu noćse probudio i znao je da postoji nešto što ga je probudilo. Cƽuo je kako netko plače, daleko, u nekoj drugoj sobi. »Saul?« prošapće ustavši iz kreveta. Saul je u svojoj sobi plakao zarivši glavu u jastuk: »Ne... ne...«, jecao je. »Prošlo je... prošlo...« »Saule, jesi li nešto ružno sanjao? Pričaj mi, sine.« No dječak je samo plakao. I sjedeći tako na dječakovu krevetu, sjeti se Leo Auffmann odjednom da pogleda kroz prozor. Dolje su vrata spremišta bila otvorena. Osjeti da su mu se dlake na vratu i leđima naježile. Kad je Saul opet zaspao nemirno jecajući, otac siđe niz stepenice i pođe do spremišta, gdje bez daha ispruži ruku. U toj je svježoj noći metal na stroju radosti bio prevruć, tako da ga se nije mogao ni dotaknuti. »Tako«, mislio je, »tu je noćas bio Saul. Kako? Zar je Saui nesretan, i treba mu stroj? Ne, sretan je i hoće da bude stalno u dodiru sa srećom. Tko će zamjeriti jednom dječaku, koji je dovoljno bistar, da pozna svoju situaciju i, pokušava je tako održati? Ne! Pa ipak...« Najednom gore iz Saulova prozora ispiri nešto bijelo. Srce Lea Auffmanna zatutnji. Tada ustanovi da je zavjesa otpuhnuta u otvorenu noć. No to je izgledalo tako blisko i svijetlo, kao da je dječakova duša izletjela iz sobe. A Leo Auffmann je ispružio ruke u zrak kao da je hoće zadržati, gurnuti natrag u usnulu kuću. Ozebao, dršćući, krenuo je gore u kuću, u Saulovu sobu, gdje uhvati i uvuče zastor, koji je lepršao, i čvrsto zatvori prozor da ta bijela stvar ne može opet izići. Tada sjedne na krevet i položi ruku na Saulova leđa. »Priča o dva grada. Moja stara trgovina iznenađenja? Ha, to znači da je stari Leo Auffmann na mjestu velika išcekauanja? To je bilo moje. Sad neka bude njegovo!« »Što je to?« upita Leo Auffmann ušavši.

»Ovo?«, reče njegova, žena, »dioba zajedničkog imutka! Kad otac noću plaši sina, onda je vrijeme da se sve presiječe napola. S puta, Mister Bleak House. Stara trgovino iznenađenja. U svim ovim knjigama niti jedan ludi učenjak ne živi kao Leo Auffmann, niti jedan!« »Ti odlaziš,,a nisi ni iskušala stroj!« bunio se. »Iskušaj ga jednom i raspakovat ćeš se, ostat ćeš.« »Tom Swift i njegov električni uništavatelj — čije je tp?« upita ona. .»Da pogodim?« Pušući od srdžbe pruži, Toma Swifta, Leu Auffmannu. Potkraj toga dana bile su već sve knjige, zdjele, odjeća, plahte složene na hrpe, jedno ovdje, jedno tamo, četiri ovdje, četiri tamo, deset ovdje, deset tamo. Lena Auffmann, umorna od brojenja, morade sjesti. »U redu«, reče zadihano. »Prije nego što odem, Leo, dokaži da nisi nedužnim sinovima prouzročio teške sne!« Leo Auffmann šutke povede svoju ženu u sumrak. Ona stade pred kutiju visoku osam stopa, narančaste boje. »To je radost?« upita ona. »Koje puce da pritisnem da postanem preradosna, zahvalna, zadovoljena i zadužena?« Djeca su se okupila. »Mama«, reče Saul, »nemoj!« »Moram znati zbog čega galamim, Saul.« Uđe u stroj, sjedne i pogleda van prema svom mužu tresući glavom. »Ja to ne trebam, ti trebaš tu nervoznu olupinu što viče.« »Molim«, reče, »vidjet ćeš.« • On zatvori vrata. »Pritisni puce!« poviče ženi, koja je unutra sjedila zatvorena. Sƽkljocnulo je. Mašina je smireno zadrhtala poput ogromnog psa, koji spavajući nešto sanja. »Tata!« reče Saul umorno. »Slušaj!« reče Leo Auffmann. U početku bijaše samo drhtaj od tajnog pokretanja zupčanika i kotača stroja. »Je li mami dobro?« upita Naomi. »Sasvim dobro, lijepo joj je. Slušaj sad... Slušaj!« Iz stroja se čulo kako Lena Auffmann kaže: »O!« <* pa opet: »Ah!« glasom koji je odavao iznenađenje. »Pazi!« reče njegova nevidljiva žena. »Pariz!« i poslije: »London! Eno "faima! Piramide! Sfinga!« »Sfinga! Čujete li, djeco!« Leo Auffmann je šaptao i smijao se. »Miris!« poviče iznenađeno Lena Auffmann. Negdje je tiho svirao fonograf »Plavi Dunav«. »Glazba! Plešem!« »Ona samo misli da pleše«, povjeri otac narodu. »Kakvo iznenađenje!« reče nevidljiva žena. Leo Auffmann porumeni. »Kako je ta žena puna razumijevanja!« A tada u stroju radosti Lena Auffmann poče plakati. »Plače«, reče Naomi. »Nije moguće!« »Istina je«, reče Saul. »Ona jednostavno ne može plakati!« Trepćući prisloni Leo Auffmann uho uz stroj. »Ta jest... kao malo dijete...« On je mogao samo otvoriti vrata. »Cƽekaj.« Zƽena je sjedila, suze su joj se kotrljale niz obraze. »Pusti me da završim.« I jošmalo plaka. Leo Auffmann zapanjen isključi stroj. »O, to je najtužnija stvar na svijetu!« uzdisala je. »Osjećam se užasno! Strašno!« Iziđe kroz vrata. »Najprije Pariz ...« »Što je s Parizom?« »Nikad u životu nisam ni pomislila da bih bila u Parizu Ali sad si ti učinio da na to mislim. Pariz! Odjednom želim biti u Parizu, a znam da nisam!«

»Dakle je stroj ipak dobar.« »Ne! Sjedeći tamo došla sam do sdoznaje, razmišljala sam kako to nije stvarno!« »Prestani plakati, mama!« Ona ga pogleda svojim velikim, tamnim, vlažnim očima. »Ti si mi dočarao da plešem. A nismo plesali ima već dvadeset godina.« »Odvest ću te na ples sutrašnju noć!« »Ne! Ne! Nije važno, ne bi trebalo biti važno. Ali tvoj stroj kaže da je važno! Ja tako mislim! Bit će sve u redu, Leo, kad još malo otplačem.« »I što još?« »Što još? Stroj kaže: ,Mlada si.' A ja nisam mlada. Laže taj stroj tuge!« »U kojem je smislu tužan?« Zƽena se malo smirila. »Leo, tvoja je pogreška u tome što si zaboravio onaj sat, onaj dan kad će svaki od nas morati izići iz tog stroja i vratiti se natrag prljavom suđu i namještanju kreveta. Dok se nalazišu tome, svakako, zapad sunca traje gotovo vječno, zrak je pun mirisa, temperatura je ugodna. Sƽto god hoćešda traje, traje. Ali vani djeca čekaju na ručak, na odijelima manjkaju puceta. A onda, budimo iskreni, Leo, kako dugo možešpromatrati zalazak sunca? Tko želi da zapad sunca traje? Tko želi savršenu temperaturu? Tko želi da mu zrak uvijek bude namirisan? A kad bi bilo tako, tko bi to, već poslije kratkog vremena primjećivao? Bolje je da zapad sunca traje minutudvije. Poslije toga hoćemo nešto drugo. Takvi su ljudi, Leo. Kako si to mogao zaboraviti?« »Zar sam zaboravio?« »Mi smo uvijek voljeli zalaske sunca zato što se jednom dogode i prolaze.« »Ali, Leno, to je tužno!« »Ne! Kad bi zalazak sunca trajao i kad bismo mi kod toga osjetili dosadu, onda bi to bila prava žalost! Tako si ti učinio dvije stvari koje nisi smio učiniti: ubrzao si stvari koje polagano idu i zastajkuju, izdaleka si dopremio stvari u naše dvorište, kuda ne spadaju, i one govore: 'Ne, nikad ti nećešputovati, Leno Auffmann, nikad ti nećešvidjeti Pariz'. Ali ja sam to uvijek znala, zašto da mi onda to govori? Bolje je da se to zaboravi i pusti da teče, Leo, i pusti da teče, je li?« Leo Auffmann se nasloni na stroj kao potporanj. Iznenađen brzo povuče ruku jer se opekao. »A što sad, Leno?« — upita. »Nije na meni da to kažem. Ja znam samo jedno: dokle god ta stvar bude ovdje, ja ću željeti da iziđem, i Saul će htjeti izići, kao što je to učinio prošle noći i protiv tvoje volje, sjesti u taj stroj da gleda te daleke stvari, i svaki put ćemo plakati i nećemo biti obitelj prikladna za te.« »Ne razumijem«, reče on, »kako sam se mogao tako prevariti. Daj da ja ispitam je li istinito što ti kažeš.« On ^sjedne u stroj. »Vi nećete otići?« Žena mu kimne. »Čekat ćemo, Leo.« On zatvori vrata. U toploj je tami malo oklijevao, zatim pritisne puce i upravo se počeo prepuštati tonovima glazbe kad izvana začuje vrisak. »Vatra! Tata! Stroj se zapalio!« Netko je obijao vrata. On skoči, udari glavom o strop i padne. Vrata su popustila i dječaci su ga izvukli. Iza sebe je čuo muklu tutnjavu eksplozije. Cijela je porodica trčala. Leo Auffmann se okrene i zadihano reče: »Saule, pozovi vatrogasce!« Lena Auffmann zaustavi Saula kad je potrčao. »Saule«, reče. »Čekaj!« Vinuo; se plamen i čula se nova mukla tutnjava. Kad se stroj temeljito upalio, Lena Auffmann kimne. »U redu, Saule«, reče. »Potrči, zovi vatrogasce!« , Svatko tko je išta značio došao je da vidi vatru. Bio je tu djed Spaulding, i Douglas, i Tom, i većina stanara, i neki ljudi s druge strane gudure, i sva djeca iz šest stambenih blokova uokolo. A

djeca Lea Auffmanna stajala su pred pročeljem kuće, ponosna zbog lijepih plamenih jezika što su izbijali iz krova spremišta. Djed Spaulding je proučavao kuglu dima na nebu i upitao mirno: »Leo, je li to bio vaš stroj radosti?« , »Za koju godinu«, reče Leo Auffmann, »stvorit ću ga i reći vam.« Lena Auffmann je sada stajala u tami i promatrala kako vatrogasci trče po dvorištu,; spremište se uz grmljavinu urušivalo. ' »Leo«, reče ona, »neće trebati stvarati cijelu godinu. Pogledaj oko sebe. Razmisli. Smiri se malo. A onda dodi i reci mi. Ja ću biti u kući da stavim knjige natrag na police i odjeću natrag u ormare. Pripremit ću večeru, okasnili smo s večerom. Gledaj kako se smrklo. Hodite, djeco, pomozite mami.« Kad su se vatrogasci i susjedi razišli, ostao je Leo Auffmann s djedom Spauldingom, Douglasom i Tomom, zami šljen nad ruševinama, koje su dogorjevale. Bucao je nogom po vlažnom pepelu i polako govorio što je imao reći. »Prva stvar koju naučite u životu jest da ste luđak. Posljednje što naučite u životu jest da ste onaj isti luđak. U roku od jednog sata razmislio sam stotinu stvari. Mislio sam: Leo Auffmann je slijep!... Hoćete li da vidite stvarni stroj radosti? Onaj što je patentiran ima već oko dvije tisuće godina i jošuvijek je u pogonu. Nije čitavo ^vrijeme dobar, ne! Ali radi. On je bio ovdje cijelo to vrijeme.« »Ali vatra ...«, reče Douglas. »Istina izgorjelo je spremište! No, kako je Lena rekla, neću trebati cijelu godinu da to opet podignem; a što je u spremištu izgorjelo, to nije važno!« išli su za njim uza stepenice na verandu. »Evo«, šapne Leo Auffmann, »prednji prozor. Budite mirni i vidjet ćete.« Oklijevajući pogledaju djed, Douglas i Tom kroz široko okno. I tamo se u malim, toplim krugovima svjetla od svjetiljke moglo vidjeti ono što je Leo Auffmann želio da vide. Saul i Marshall sjedili su za stolićem i igrali se šaha. U blagovaonici je Rebecca vadila srebrninu. Naomi je izrezivao od papira igračke. Ruth je maljala vodenim bojama. Josef je gonio svoj električni vlak. Kroz kuhinjska vrata se vidjela Lena Auffmann kako izvlači pečenje iz uparene pećnice. Svaka ruka, svaka glava, svaka usta vršila su neki pokret, bilo malen, bilo velik. Mogli ste čuti njihove glasove, koji su iza stakla zvučali kao udaljeni. Mogli ste čuti kako netko pjeva visokim, nježnim glasom. Mogli ste osjetiti i miris kruha u pećnici i znali ste da je to stvarni kruh, koji će za kratko vrijeme biti namazan stvarnim maslacem. Sve je bilo tu i sve je radilo. Djed, Douglas i Tom se okrenuše da pogledaju Lea Auffmanna, koji je vedro promatrao kroz prozor, dok su mu se obrazi sjali i rumenjeli. »Zaista«, mumljao je, »tu je.« I promatrao je sad nježno zabrinuto, sad živahno i veselo i na kraju s mirnom predanošću kako su se svi komadići i dijelovi ove zgrade pomiješali, smotali, smirili, slegli i opet bili u trajnom pogonu. »Stroj radosti«, reče on. »Stroj radosti.« Čas kasnije ga više nije bilo. Djed, Douglas i Tom vidjeli su ga unutra kako ispravlja, ovdje nešto poravnava, ondje otklanja trenje, zaposlen među svim tim toplim, krasnim, neizmjerno nježnim, oduvijek tajanstvenim dijelovima u vječnom pokretu. A tada se, sa smiješkom na ustima, spuste niza stepenice u svježu ljetnu noć. Dvaput bi godišnje iznijeli velike sagove u dvorište i položili ih negdje na ledinu gdje nisu bili na putu. Tada bi izišle iz kuće baka i majka s nečim što je bilo slično naslonu onih lijepih pletenih stolica u slastičarnici dolje u gradu. Onda su te velike pletene palice podijelili svima: Douglasu, Tomu, baki, prababi i mami, redom kako su stajali okolo kao zbor vještica i duhova ognjišta nad prašnim uzorcima iz stare Armenije. Baka je dala signal, a majka je dala mig ili znak usnama,

bičevi su se podigli, i niti pletera skakale su i skakale i padale po sagovima. »Evo ti! Evo!« govorila je prababa. »Držite muhe, dječaci, ubijajte uši!« »Eh, vi!« reče baka svojoj majci. Svi su se smijali. Prašna se oluja digla iznad njih. Smijeh bi ugušen. Pljusak končića," plima pijeska, zlatne krpice duhana za lulu, sve je lepršalo, razbijalo se u zraku koji je prštio i prštio i prštio. Zaustavivši se, vidješe dječaci bilijun otisaka svojih cipela i cipela starijih u pređi i potki ovog saga, što ih je sada trebalo izbrisati plimom njihova udaranja, koje je melo i melo po tim šarama s istočnih obala. »Tu je tvoj muž prolio kavu!« udari baka po sagu. »Ovdje ste vi prolili vrhnje!« i baka istjera veliki mlaz prašine. »Evo tragova struganja. Dječaci! Dječaci!« »Prabako, ovdje je tinta s vašeg pera!« »E jest, moja je tinta crvena. To je obična plava!« »Da, baš tako!« »Pogledaj istrošenu stazu s verande do kuhinjskih vrata. Hrana. To vodi lavove do jame s vodom.« »Bolje je da muškarcima zaključaš kućna vrata.« »Neka ostave cipele pred vratima.« »Ako vam ne treba! Ako vam ne treba!« Objesiše sagove na konopce za rublje da dovrše posao. Tom je gledao zamršene kovrčice i zavoje, cvijeće, tajanstvene likove, nejednolike šare. »Tom, nemoj tamo stajati. Udaraj, dječače!« »Zabavno je to gledati«, reče Tom. Douglas mu dobaci sumnjičav pogled. »Sto vidiš?« »Cƽitav božji grad, ljude, kuće, evo naše kuće!« Glupost! »Naša ulica!« Glupost! »Onaj crni dio tamo je gudura!« Glu post! »Tamo je škola!« Glupost!. »Ova smiješna karikatura ovdje si ti Doug!« Glupost! »Evo prababe, bake, mame.« Glupost! »Koliko je godina bio ovaj sag prostrt?« »Petnaest.« »Petnaest godina su ljudi tapali po njemu; ja vidim svaki otisak cipele«, izjavi nadušak Tom. »Prestani, dječače, i ti imašjezik«, reče baka. »Vidim sve što se ovdje dogodilo kroz sve ove godine!« Glupost! »Cƽitavu prošlost, sigurno, ali mogu vidjeti i budućnost. Samo treba da preokrenem oči i zagledam' se u uzorke pa da vidim kuda ćemo sutra šetati, trčati.« Douglas prestane mahati prašilom. »Sto još vidiš u sagu?« »Uglavnom niti«, reče prababa. »Nije mnogo ostalo osim podloge. Pogledaj kako ga je tkalac tkao.« »Dobro!« reče Tom tajanstveno. »Niti u jednom smjeru, niti u drugom. Vidim ih sve. Strašan neprijatelj. Počinitelj smrtnih grijeha. Loše vrijeme, lijepo vrijeme. Izleti u prirodu. Primanja. Blagdani jagoda.« Dostojanstveno je udarao prašilom sad na jednom, sad na drugom mjestu. »Kao da sam pospremala nekakvo konačište«, reče baka, zajapurena od napora. »Sve ti je tu u obliku pahuljica. Okreni glavu na jednu stranu, Doug, zatvori napola jedno oko. Svakako je bolje noću, unutra, kad je sag na podu, sa svjetlom svjetiljke i svim ostalim. Tada imaš sjena u svim oblicima, svijetlih i tamnih, i onda promatraj kako niti bježe, opipaj dlaku, pogladi krzno. Kunem ti se da miriše po pustinji. Potpuno vruće i pjeskovito, možda kao sanduk s mumijom. Pogledaj onu crvenu mrlju, to gori stroj radosti!« »Bez sumnje pekmez s nečijeg kruha«, reče mama. »Ne, stroj radosti«, reče Douglas i bio je tužan gledajući ga kako tamo izgara. Nadao se da će Leo Auffmann srediti sve, tako da se svatko smiješi, da će učiniti da se mali žiroskop koji on u sebi osjeća okrene prema suncu svaki put kad se zemlja okrene prema vanjskom prostoru i mraku. Ali ne, bilo je to Auffmannovo ludilo, ugarci i pepeo, Ludost! Ludost! Douglas opet udari. »Gle! Eno zelenog električnog potrkala! Gospođa Fernl Gospođa Roberta!« reče Tom. »Honk!

Honk! Budalaština!« Svi su se smijali. »Ono su, Doug, niti tvog života sto se tamo protežu i mrse. Previše kiselih jabuka. Kiselo povrće prije spavanja!« »Tko? Gdje?« poče Douglas vikati raskolačivši oči na njega. »Ova od danas godinu dana, ova za dvije godine, a ona za tri, četiri, pet godina!« »Budalaština!« Pleteno prašilo suknu poput zmije na slijepom nebu. Tako je oštro udario sag da je od udarca poskočila iz tkiva prašina od pet tisuća stoljeća, zadržala se u zraku jedan čas, koji bijaše strašan, i dok je Douglas stajao žmirkajući da bi vidio pređu i potku, uzdrhtali uzorak, lavina se armenske prašine nečujno rušila na njega, dolje i oko njega, pokapajući ga zauvijek pred njihovim očima.,. Nikad gospođa Bentley nije znala kako je ono s djecom počelo. Cƽesto bi ih vidjela kao leptiriće ili majmune među glavicama zelja i bananama, smiješila im se, a oni su joj uzvraćali smiješak. Gospođa Bentley ih je promatrala kako zimi tabaju po snijegu, kako pune pluća jesenskim dimom, kako u proljeće stresaju oblake jabukova cvata, ali ih se nije plašila, A što se nje liče, kuća joj je bila u najvećem redu, sve je stajalo na svom mjestu, podovi svježe pometeni, hrana uredno spremljena u posude, pribadače od šešira pozabadane u jastučić, a ladice ormara u njenoj spavaonici dupkom pune njene imovine, koju je godinama sakupljala. Gospođa Bentley je bila štedljiva. Spremala je ulaznice, stare kazališne programe, komadiće čipke, šalove, putne karte, sve otpatke i znakove bitisanja. »Imam hrpu uspomena«, govorila je često. »Ovo je Caruso. Bilo je to 1916. u New Yorku; meni je bilo šezdeset i John je bio još živ. Evo June Moon, 1924. čini mi se upravo poslije Johnove smrti!« To je u neku ruku bila najveća bol njena života. Ono što je najradije dodirivala, slušala i gledala nije sačuvala! John se nalazio daleko vani na livadama, smješten u vremenu, zatvoren u sanduku i sakriven pod travom, i ništa od njega nije ostalo, samo visoki, svileni šešir, štap i njegovo svečano odijelo u ormaru. I taj su ostatak već velikim dijelom pojeli moljci. No što je mogla zadržati, zadržala je. Haljine sa crvenim cvjetovima, zgužvane među kuglicama naftalina u velikim crnim pretincima, suđe od brušena stakla iz djetinjstva i— sve je ona to donijela sa sobom kad je prije pet godina doselila u ovaj grad. Muž joj je u nizu gradova posjedovao imanja, i ona se kao šahovska ϐigura od bjelokosti pomicala iz jednog u drugi i prodavala jedno za drugim dok nije tako stigla ovamo, u ovaj strani grad, sa samim sanducima i namještajem koji je bio i mračan, i ružan, i visio je nad njom kao neka bića iz prastarog životinjskog svijeta. Ono se s djecom dogodilo sredinom ljeta. Gospođa je' Bentley izišla da zalije bršljan u trijemu i vidjela dvije bljedolike djevojčice i jednog malog dječaka kako leže na njenoj ledini i uživaju u beskrajnom bujanju trave. Isti čas kad im se gospođa Bentley nasmiješila svojim žutim licem, koje je bilo kao maska, pojavila su se iza ugla, kao vilenjačka kočija, kolica sa sladoledom. Iz njih su cilikale ledene melodije, krhke i rimovane kao kristalne vinske čaše l'ad u njih udara poznavalac i sve su pozivale. Djeca posjedaše, okrenuše glave kao što se suncokreti okreću prema suncu. Gospođa Bentley pozove: »Biste li htjeli malo? Evo!« Kolica sa sladoledom stadoše i ona zamijeni novac za davno, ledeno doba. Djeca joj zahvališe sa snijegom u ustima, zagledajući joj se sad u visoke cipele s vezicama, sad u bijelu kosu. »Hoćete i vi jedan zalogaj?« reče dječak. »Ne, dijete. Ja sam dovoljno stara' i dovoljno hladna. Ni najvrući me dan ne odmrzne«, smijala se gospođa Bentley.

Ponesoše minijaturne ledenjake i posjedaše sve troje u redu jedno do drugog, na ogradu verande. »Ja sam Alice, ona je Jane, a ovo je Tom Spaulding.« »Lijepo. A ja sam gospođa Bentley. Zvali su me Helen.« Oni se ukočeno zagledaše u nju. »Zar vi ne vjerujete da su me zvali Helen?« reče stara gospođa. »Nisam znao da stare gospođe imaju imena«, reče Tom žmirnuvši. »On hoće da kaže da nikad nije čuo da ih upotrebljavaju«, reče Jane. »Moja draga, kad ti budeštako stara kao ja, neće ni tebe zvati Jane. Starost je strašno ukočena. Uvijek samo .gospođa'. Mladi te svijet neće da zove Helen. Čini im se to previše kratko.« »Sjećam se pterodaktila«, šalila se gospođa Bentley. »Ne, ali kako ste stari!« »Sedamdeset i dvije.« Dugo su lizali hladni slatkiš razmišljajući. »To je staro«, reče Tom. »A ne osjećam se ništa drukčije nego kad sam bila u vašim godinama«, reče stara gospođa. »U našim godinama?« »Da, nekad sam ja bila lijepa mala djevojčica kao i ti Jane, kao i ti Alice.« Ništa ne rekoše. »Sto vam je?« »Ništa.« Jane ustade. »O, mislim da ne morate tako brzo otići. Još niste pojeli ... Je li se nešto dogodilo?« »Moja majka kaže da nije lijepo lagati«, reče Jane. »Zaista nije. To je jako ružno«, potvrdi gospođa Bentley. »I ne treba slušati laži.« »A tko ti je lagao, Jane?« Jane je pogleda i onda nervozno odvrati pogled. »Vi.« »Ja?« Gospođa Bentley se nasmije i položi svoju smežuranu pandžu na svoja skučena prsa. »U čemu?« »S vašom dobi. O tom da ste bili djevojčica.« Gospođa Bentley se ukoči. »Pa bila sam prije mnogo godina mala djevojčica, upravo kao i vi.« »Dođite, Alice, Tom.« »Samo čas«, reče gospođa Bentley. »Zar mi ne vjerujete?« »Pa to je smiješno! To je savršeno očito. Svatko je jednom bio mlad.« »Vi ne«, reče Jane oborenih očiju kao za se. Goli štapić na kojem je bio sladoled pao joj je u posudicu na podu verande. »No meni je zbilja bilo osam, devet, deset godina, kao i svima vama.« Djevojčice se kratko i odsječeno nasmijaše. Gospođi Bentley sijevnuše oči. »Dakle, ja zbilja ne mogu izgubiti čitavo jutro na prepiranje s malim djevojčicama. Uzalud govorite, ja sam jednom bila stara deset godina i isto tako luda kao i vi.« Obje se djevojčice nasmijaše. Tomu kao da je bilo neprijatno. »Vi se s nama šalite«, podsmjehivala se Jane. »Nije vama nikad bilo deset godina, zar ne, gospođo Bentley?« »Bježite kući!« vikne žena odjednom, jer nije mogla izdržati njihov pogled. »Ne trpim da mi se smijete.« »Zar ne da ni vaše ime nije Helen?« »Jest, Helen!« »Zbogom!« rekoše djevojčice i pođoše hihoćući preko ledine, zaronjene u ocean sjena, a Tom je polagano išao za njima. »Hvala na sladoledu!« »Nekad sam) se i ja igrala neba i pakla!« vikala je gospođa Bentley za njima, ali oni su većbili otišli. Gospođa je Bentley provela ostatak dana lupajući okolo čajnicima, bučno pripremajući svoj

oskudni ručak i od vremena do vremena izlazeći na vrata verande ne bi li ulovila svoje drske neprijatelje u smijehu na njihovoj kasnoj šetnji. No da su se i pojavili što bi im ona mogla reći? Zašto da sebi zbog toga zadaje brige? »Kakva ideja!« reče gospođa Bentley svojoj otmjenoj, grozdovima cvata posutoj šalici. »Nikad nitko nije sumnjao u to da sam prije bila djevojka. Kako je to glupo, strašno! Nije meni krivo što sam stara — zbilja nije — ali ne podnosim da mi se oduzima moje djetinjstvo.« U mašti je gledala djecu kako ispod tamnog drveća bježe držeći u svojim ledenim rukama njenu mladost, nevidljivu kao zrak. Poslije večere je bez ikakva razloga, prirodno se krećući, promatrala svoje ruke koje bijahu kao par sablasnih rukavica na nekoj spiritističkoj seansi, kako sakupljaju neke predmete u jednu namirisanu maramicu. Tada iziđe na glavnu verandu i tamo je ukočeno stajala pola sata. Iznenada, kao noćne ptice proletješe djeca i na glas gospođe Bentley lepršajući zastanu. »Da, gospođo Bentley?« »Dođite. ovamo gore na verandu!« zapovjedi im ona, i djevojčice se popnu, a Tom se vukao za njima. »Da, gospođo Bentley?« Udarale su ono »gospođo Bentley* kao basžica na glasoviru, posebno teško, kao da jo je to ime. »Pokazat ću vam neke dragocijenosti.« Razvezala je namirisanu maramicu i zagledala se u nju kao da je i ona sama iznenađena. Izvukla je jedan češalj za kosu, vrlo malen i nježan, kojemu je rub blistao od kamečaka brušenog stakla. »Nosila sam to kad mi je bilo devet godina«, reče. Jane ga okrene u ruci, i reče: »Kako je lijepi« »Da vidimo«, poviče Alice. »A evo ovdje jednog malešnog prstena, što sam ga nosila kad mi je bilo osam godina«, reče gospođa Bentley. »Sad mom prstu ne pristaje. Kad gledate kroz njega, vidite toranj u Pizzi koji kao da će upravo pasti.« »Da vidimo kako se naginje!« Djevojčice su ga dodavale jedna drugoj dok ga Jane ne natakne na prst. »Upravo moja mjera!« poviče. »A češalj pristaje mojoj glavi!« naglo doda Alice. Gospođa Bentley izvadi nekoliko špekulica. »Evo«, reče. »Time sam se nekad igrala.« Baci ih. One se poredaše po podu. »A ovdje«, slavodobitno podigne svoju glavnu igraću kartu. Bila je to njena slika iz dobi od sedam godina, u haljini koja je sličila žutom leptiru, sa zlatnim uvojcima i podbuhlim staklastoplavim očima i anđeoski naprćenim usnama. »Tko je ta mala djevojčica?« upita Jane. »To sam ja!« Obadvije se djevojčice zadubiše u promatranje. »Ali ne sliči vama«, reče Jane jednostavno. »Svatko može negdje dobiti takvu sliku.« Zagledaše se u nju. »Imate li jošslika, gospođo Bentley?« — upita Alice, »vaših slika na kojima ste stariji? Imate li sliku iz dobi od petnaest, pa jednu od dvadeset, jednu od četrdeset i pedeset?« Djevojčice su se glasno smlijale. »Nemam ništa da vam pokažem«, reče gospođa Bentley. »Onda vam ne moramo, vjerovati«, odgovori Jane. »Ali ova slika dokazuje da sam bila mlada!« »To je neka druga mala djevojčica, slična vama. Vi ste je posudili.« »Bila sam i udata!« »A gdje je gospodin Bentley?«. »Otišao je ima tome većdugo. Kad bi on bio ovdje, rekao bi vam kako sam bila mlada i lijepa

kad su mi bile dvadeset i dvije godine.« »Ali njega ovdje nema i ne može, prema tome, reći. Pa kakav je to onda dokaz?« »Imam vjenčani list.« »I to ste mogli posuditi. Samo na jedan način ću vam povjerovati da ste nekad bili mladi«. Jane zatvori oči da bi istakla kako je sigurna u se, »a to je da netko kaže da vas je vidio kad vam je bilo deset godina.« »Tisuće ljudi su me vidjele, ali su mrtvi, ti budalice, ili bolesni, ili žive u drugim gradovima. Ovdje se ja ne poznajem ni s kim, ima svega nekoliko godina da sam ovamo doselila, tako da me nitko odavle nije vidio mladu.« »Dakle, tu smo!« Jane baci pogled na svoje pratioce. »Nitko je nije vidio!« »Slušaj!« Gospođa Bentley zgrabi djevojčicu za ruku. »Ti moraš prihvatiti te stvari s povjerenjem. Jednom ćeši ti biti tako stara kao ja. Ljudi će isto tako govoriti: ,0, ne', govorit će,' ovi jastrebovi nikad nisu bili kolibrići, ove sove nisu bile nikad zlatne vuge, ove papige nisu bile nikad plave sjenice'. Jednom ćete vi biti kao i ja sada.« »Ne, nećemo«, rekoše djevojčice. »Hoćemo li?« pitale su jedna drugu. »Cƽekajte, vidjet ćete!« reče gospođa Bentley. A u sebi je mislila: »O, Bože, djeca su djeca, a stare su žene stare žene, i ništa ne postoji između ta dva stadija. Oni sebi ne mogu predočiti promjenu koju ne mogu vidjeti. »A tvoja majka«, reče Jani, »jesi li možda primijetila, da se promijenila tokom godina?« »Ne«, reče Jane. »Uvijek je jednaka.« To je zapravo bila istina. Ljudi s kojima živišiz dana u dan uopće ti se ne mijenjaju. Iznenadiš se samo kad se vrate s daleka putovanja, kad ih nisi vidio godinama. I osjećala se kao žena koja je sedamdeset i dvije godine proboravila u crnom, bučnom vlaku i na kraju izišla i svatko joj dovikuje: »Helen Bentley, jeste li to vi?« »Bolje bi bilo da idemo kući«, reče Jane. »Hvala za prsten! Baš mi pristaje.« »Hvala za češalj, lijep je.« »Hvala za sliku male djevojčice.« »Vratite se, to vam ne mogu dati!« Gospođa je Bentley vikala za njima dok su trčali niza stepenice. »To je moje!« »Ne, ona je to ukrala! To pripada nekoj drugoj djevojčici. Ona je to ukrala. Hvala!« poviče Alice. Ne obazirući se na njeno dozivanje otišle su djevojčice kao leptiriće kroz mrak. »Meni je žao!« reče Tom na ledini pogledavši gospođu Bentley. I on ode. Uzele su mi prsten, i češalj, i sliku, razmišljala je gospođa Bentley dršćući tamo na stepenicama. O, prazna sam, prazna, to je dio mog života. Te je noći mnogo sati proležala budna među svojim sanducima i nakitima. Gledala je gore na uredne hrpe stvari i trica i opernih pera, te reče glasno: »Da li to istinski pripada meni?« Ili je to raϐiniran trik stare gospođe koja sama sebe uvjerava da ima neku prošlost? Zapravo, kad jednom vrijeme prođe, prošlo je. Cƽovjek je uvijek u sadašnjosti. Možda je nekad bila djevojka, ali nije sada. Djetinjstvo je prošlo, i ništa ga više ne može vratiti. Noću je vjetar puhao u sobi. Bijeli je zastor lepršao prema tamno obojenom štapu, koji je godinama bio prislonjen tamo uza zid, među drugim predmetima zbrda zdola. Stap se zatrese i uz blagi tresak padne na mjesečinom osvijetljeni dio poda. Zlatni mu je šiljak svjetlucao. Bio je to štap koji je njen muž nosio kad su išli u operu. Kao da ga je uperio u nju kao što je to činio u rijetkim prilikama kad ^bi se posvadili, upotrebljavajući kod toga svoj blagi, tugaljivi, razumni glas. »Ova djeca imaju pravo«, rekao bi joj on. »Ništa ti nisu ukrala, draga moja. Ove stvari ne pripadaju tebi ovdje, tebi sada. Pripadale su njoj, onoj davnoj, drugoj tebi.«

Oh, razmišljala je gospođa Bentley. I kao da neka stara fotografska ploča, navijena, poskakuje pod čeličnom iglom 1 vraća joj u pamet jedan razgovor s gospodinom Bentleyem — s gospodinom Bentleyem, onako dotjeranim, s crvenim karanϐilom u dobro iščetkanom zapučku, kad je rekao: »Draga, ti nikad nećešrazumjeti vrijeme, zar nije tako? Uvijek nastojišbiti ono što si bila, a ne ona osoba koji si noćas. Zašto čuvašte ostatke karata i kazališne programe? Kasnije će te to samo žalostiti. Baci ih, draga.« No gospođa Bentley ih je uporno čuvala. »Neće to koristiti«, nastavio je gospodin Bentley srčući čaj. »Koliko god ti nastojala da budeš što si nekad bila, ipak možešbiti samo ono što si ovdje i sada. Vrijeme vara. Kad ti je devet godina, čini ti se da si uvijek imala devet i da ćešuvijek imati devet. Kad ti je trideset, kao da si uvijek stajala na tom rubu srednjih godina. I kad uđešu sedamdesetu, onda ti se čini da ti je cijeli život bilo i da će ti uvijek biti sedamdeset. Zƽivišu sadašnjosti. Sad si presvučen u mladića, sad u starca, ali je u tom času onaj drugi nevidljiv.« To je bila jedna od onih njihovih blagih razmirica u inače mirnom braku. Nikad joj nije odobravao ono nagomilavanje kojekakvih sitnica. »Budi što jesi, zakopaj ono što nisi«, rekao je. »Ostaci su ulaznica varljivi. Čuvanje je stvari magična varka s ogledalima.« Sto bi noćas rekao da je živ? »Cƽuvaščahure«. To bi rekao. »Steznike neke vrste, koji ti nikad više neće pristajati. Zašto ih, dakle, čuvaš? Ti ne možeš stvarno dokazati da si nekad bila mlada? Slike? Ne, one lažu, ti nisi slika.« »Pismene dokumente?« »Ne, draga, ti nisi datum, ni tinta, ni papir. Ovi sanduci od pletera i prašine nisu ti. Ti si samo ti ovdje, ti u ovaj čas, sadašnja ti.« Gospođa Bentley kimne kad se sjetila svega toga i odahne. »Da, uviđam. Uviđam.« Štap sa zlatnim šiljkom je tiho ležao na sagu, koji bijaše osvijetljen mjesečinom. »Ujutro ću«, govorila je štapu, »učiniti nešto da to dokončam i postanem ja, a ne netko drugi, iz neke druge godine. Da, učinit ću to.« I zaspala je ... Jutro bijaše svijetlo i zeleno i na vratima su one dvije male djevojčice blago udarale o rešetku. »Imate li nam još što dati, gospođo Bentley? Još stvari za male djevojčice?« Ona ih povede kroz predsoblje do knjižnice. »Uzmi ovo«. Dala je Jani haljinu u kojoj je s petnaest godina glumila kćer mandarina. »I ovo, i ovo.« Kaleidoskop, povećalo. »Proberite što god hoćete«, reče gospođa Bentley. »Knjige, sklizaljke, lutke, sve je to vaše.« »Naše?« »Samo vaše. I hoćete li mi pomoći kod jednog malog posla poslije toga? Naložit ću u dvorištu za kućom veliku vatru. Ispražnjujem sanduke i izbacujem smeće. To ne pripada meni. Nikad ništa nikom ne pripada.« »Pomoći ćemo vam«, rekoše. Gospođa Bentley povede povorku u dvorište iza kuće, punih ruku, s kutijom šibica u ruci. I poslije ste cijelo ljeto mogli viđati one dvije djevojčice i Toma kako bi se poredali na prednjoj verandi gospođe Bentley kao palčići na žici i čekali. Kad bi čuli srebrno cilikanje sladoledara, otvorila bi se prednja vrata i gospođa Bentley bi zaplivala duboko u svoju srebrom optočenu nov čarku. I pola sata ste ih mogli vidjeti tamo na verandi, djecu i staru gospođu, kako hladnoću pretvaraju u toplinu jedući čokoladni sladoled, smijući se. Na kraju su postali dobri prijatelji. »Koliko je vama godina, gospođo Bentley?« »Sedamdeset i dvije.«

»A koliko vam je bilo prije pedeset godina?« »Sedamdeset i dvije.« »Vi nikad niste bili mladi, zar ne, i nikad niste nosili vrpce i haljine kao mi?« »Ne.« »Imate vi ime?« »Meni je ime gospođa Bentley.« »I uvijek ste živjeli u toj istoj kući?« »Uvijek.« »I nikad niste bili lijepi?« »Nikad.« »Nikad u milijun trilijuna godina?« Obje bi se djevojčice nagnule prema staroj gospođi i čekale u napetoj tišini u četiri sata ljetnog popodneva. »Nikad«, reče gospođa Bentley, »u milijun trilijuna godina.« »Imaš li uza se niklenu bilježnicu, Doug?« »Svakako.« Doug dobro obliže svoju olovku. »Sƽto imaš tamo do sada?« »Sve ceremonije.« »Cƽetvrti srpnja i sve zajedno, pravljenje maslačkova vina i sve što uz to spada, kao ljuljanje na verandi, hju!« »Evo ovdje piše da sam prvu eskimsku paštetu ovog ljeta jeo 1. lipnja 1928.« »To nije bilo ljeto, bilo je još proljeće.« »U svakom je slučaju bila prva, tako sam i zapisao. Kupio sam one nove teniske dvadeset i petog. Hodao bos po travi dvadeset i šestog lipnja. Zaposlen, zaposlen, zaposlen, uh! A što ti imaš reći ovaj put, Tom? Najprije neku novost, kakav lijepi obred koji spada u praznike, kao lov na potočne rakove ili hvatanje pauka koji hodaju po vodi?« »Nikad nitko u svom životu nije hvatao pauke koji hodaju po vodi. Jesi li ti ikad ikog poznavao tko je hvatao pauke što hodaju po vodi? Naprijed! Razmisli!« »Razmišljam!« »Dakle?« »Imaš pravo. Nije nikad nitko. I neće nikad nitko, mislim. Previše su brzi.« »Ne zato što su brzi. Njih uopće i nema«, reče Tom. On promisli i kimne. »Tako je, nije ih nikad ni bilo.« »Ali ti imam javiti ovo!« Nagne se i šapne bratu u uho. Douglas zapiše. Obojica pogledaše što je napisao. »Neka me đavo nosi!« reče Douglas. »Nikad na to nisam mislio. To je sjajno! To je istina. Stari ljudi nisu nikad bili djeca!« »Ali to je malko i žalosno«, reče Tom, još uvijek sjedeći. »Ne možemo im nikako pomoći.« »Cƽini se da je grad pun strojeva«, reče Douglas trčeći... »Gospodin Auffmann i njegov stroj radosti, gospođa Fern i gospođa Roberta sa svojom zelenom mašinom. I sad, Charlie, što mi ti nudiš?« »Stroj vremena!« zadahtano će Charlie Woodman mjereći ga. »Cƽasti mi majčine, skautske, indijanske!« »Putovanje u prošlost i budućnost?« upita John Huff polagano ih zaobišavši. »Samo u prošlost, ali ne možeš imati sve. Evo nas.« Charlie Woodman se zaustavi kod jedne živice. Douglas je gledao unutra prema kući. »Pa to je kuća pukovnika Freeleigha. Tamo ne može biti nikakav stroj vremena. Nije on nikakav pronalazač, a da i jest, znali bismo mi već godinama za tako važnu stvar kao što je stroj vremena.« Charlie i John su se na prstima uspinjali po stepenicama verande, Douglas je puhao i vrtio

glavom stojeći u dnu stepenica. »Dobro, Douglas«, reče Charlie. »Samo ti kimaj glavom. Svakako, pukovnik Freeleigh nije izumio stroj vremena. Ali on je zainteresiran za stroj i stroj je bio uvijek tu. Mi smo bili prokleto tupi kad to nismo primijetili! Do viđenja, Dour glas Spaulding!« Charlie prihvati Johna za ramena kao da prati neku ženu, otvori rešetku prednje verande, uđe. Rešetkasta vrata se nisu odmah priklapnula. Douglas uhvati rešetku i pođe šutke za njima. Charlie prijeđe na drugu stranu zatvorene verande, pokuca i otvori unutarnja vrata. Svi pogledaše niz dugo, tamno predsoblje prema sobi koja je bila osvijetljena kao podzemna špilja, blagozeleno, mutno i vodenasto. »Pukovniče Freeleigh!« Tišina. »Ne čuje on dobro«, šapne Charlie. »Ali on mi je rekao da se samo popnem gore, da uđem i zovem. Pukovniče!« Jedini je odgovor bio to što je počela sipiti prašina oko spiralnih stepenica, svakako odozgor. Tada se nešto slabo poče micati u onoj podvodnoj sobi daleko u dnu hodnika. Oprezno su išli niz hodnik, pogleda uprta u sobu u kojoj su se nalazila samo dva komada namještaja — jedan starac i jedna stolica. To je dvoje jedno na drugo nalik, oboje je bilo tako sitno da ste upravo mogli vidjeti kako su sastavljeni, kugla i ležište, tetiva i zglob. Osim toga je soba imala samo pod od grubih dasaka, prazne zidove i strop, te velike količine tihog zraka. »Kao da je mrtav«, šapne Douglas. »Ne, on razmišlja, kuda bi putovao«, reče Charlie, neobično ponosan i miran. »Pukovniče!« Jedan se od komada smeđeg namještaja pokrenu, i to bijaše pukovnik, koji zaokruži pogledom, usredotoči ga i nasmiješi se divljim, krezubim osmijehom. »Charlie!« »Pukovniče, Doug i John su došli da...« »Dobro došli, dječaci, sjednite, sjednite!« Dječaci neudobno posjedaše po podu. »Ali gdje je...«, reče Douglas. Charlie ga brzo gurne u rebra. »Sto gdje je?« — upita pukovnik. »Gdje je mjesto o kojem ćete nam pričati, hoće da pita.« Charlie se iskesi Douglasu, nasmiješi starcu. » Mi nemamo ništa vama reći. Recite vi, pukovniče, nešto.« »Zapamti, Charlie, da stari ljudi samo čekaju da ih mladi zamole da govore. Tada začegrtaju kao zarđala dizalica kad hriplje dok se diže.« »Ching Ling Soo«, reče Charlie kao usput. »E?« reče pukovnik. »Boston«, požuri se Charlie, »1910.« »Boston 1910...« Pukovnik se namršti. »Pa neka bude Ching Ling Soo.« »Da, gospodine pukovniče.« »Da vidimo, pukovniče...« Pukovnikov je glas mrmorio, gubio se na jezeru. »Da vidimo...« Dječaci su čekali. Pukovnik Freeleigh zaklopi oči. »Prvi listopad 1910. mirna, svježa, lijepa jesenska noć, u bostonskom Varieteu, da, to je tamo. Puna kuća, svi u iščekivanju. Orkestar, truba, zastor! Ching Ling Soo, veliki istočnjački čarobnjak! Eno ga na pozornici! Eno i mene u prvom redu u sredini!«

.Vještina s tanetom!' viče onaj. ,Dobrovoljci!' Cƽovjek koji je sjedio pokraj mene pođe gore. Ispitajte pušku!« — reče Ching. .Označite kuglu!' reče. ,Sad ispalite tu označenu kuglu iz te puške, a moje lice neka vam bude meta', govorio ge Ching, 'a na krajnjem rubu pozornice ću ja uhvatiti tane u zube!' Pukovnik Freeleigh duboko udahne i zastane. Douglas je buljio u njega i preneraženo i sa strahom. John Huff i Charlie nisu više znali za sebe. Sada starac nastavi, a glava i tijelo su mu bili sleđeni, dok su mu se samo usta pomicala. .Spreman sam, nišani, opali!' poviče Ching Ling Soo. Pras! Ching Ling Soo krikne, zatetura, padne, a lice mu čitavo crveno. Pandemonium. Gledaoci su skočili na noge. Nešto nije u redu s puškom. 'Mrtav', reče netko. I imali su pravo. Mrtav. Strašno, strašno... Uvijek će mi ostati u sjećanju ... njegovo lice kao crvena maska, i zastor se brzo spustio, i žene su plakale ... 1910 ... Boston ... Variete ... siromašni čovjek... siromašni čovjek ...« Pukovnik Freeleigh polako otvori oči. »Dječače, pukovniče«, reče Charlie, »to je bilo izvrsno. A kako je ono bilo s Powneejem Billom?« »Pownee Bili...« »Kad ste vi ono bili na preriji davno sedamdeset i pete.« »Pownee Bili...« Pukovnik se preseli u tamu. »Osam stotina sedamdeset i pete ... da, ja i Pownee čekamo na jednoj maloj uzvisini nasred one prerije. 'Pst', reče Povnee Bili. 'Slušaj!' Cƽitava je prerija bila kao jedna velika pozornica, spremna za dolazak oluje. Zagrmi. Blago. Zagrmi ponovno. I ne tako blago. A onda preko cijele prerije, dokle god je oko sezalo, onaj značajni, tamnožuti oblak, pun crne nabijenosti, nekako kao da je pao na zemlju, pedeset milja u širinu, pedeset milja u duljinu, jednu milju visoko i samo inč iznad tla. 'Gospode!' povikao sam, 'Gospode!' Zemlja je tutnjila kao podivljalo srce, dječaci, kao srce koje je zapalo u paniku, ratatatratatat, bum! Poskakivalo je. To je prava riječ: Poskakivalo je. O, kako je ta snažna oluja tutnjila dolje niz brijeg, uz brijeg i poprijeko. 'To su oni!' poviče Pownee Bill. Oblak bijaše od prašine. Ne od pare ili kiše, ne, nego prerijska prašina koja se podigla iz trule, suhe trave kao sitno brašno, kao pelud, prožet žarom sunčanog svjetla jer je sunce bilo većizišlo. Ja povičem ponovno. Zašto? Zato što se u svoj toj prašini, koja se paklenski žarila, sada odgrnuo zastor i ugledao sam ih, kunem se! Veliku vojsku nekadašnje prerije: stado bufalo bizona!« Pukovnik pričeka da nastane tišina, pa opet počne. »Glave poput divovskih crnačkih pesnica, tjelesa poput lokomotiva! Dvadeset, pedeset, dvjesta tisuća željeznih kugli ispaljenih na zapadu, koje su skrenule s pravca, prosipale vatru, očiju kao užaren ugljen, jureći prema zaboravu!« »Načas se razišla prašina i vidio sam more grba, gustih griva, crne, kudrave talase koji su se dizali, padali... 'Pucaj!' reče Pownee Bill. 'Pucaj!' I ja zapnem i nanišanim. 'Pucaj!' kaže on. A ja tamo stojim osjećajući se kao božja desna ruka pred tom velikom vizijom snage i sile, koja je prolazila, prolazila kao ponoć o podne, kao iskričava pogrebna povorka, sva crna, i duga, i tužna, odlazila zauvijek, a nećete valjda pucati u pogrebnu povorku. No, biste li vi to učinili, dječaci? Biste li vi? Tada sam samo želio da se opet slegne prašina i pokrije jezovite crne spodobe, koje su išle dalje gurajući se i posrćući jedna preko druge u valikoj, zamornoj gužvi. I, dječaci, prašina se slegla. Oblak je sakrio milijun nogu, koje su tapanjem izazvale grmljavinu i dižući prašinu podigle oluju. Cƽuo sam kako Pownee Bill kune i udara me po ruci. No ja sam bio sretan što nisam dotakao taj oblak ili snagu u tom oblaku niti olovnom sačmom. Baš sam želio stajati i promatrati kako se vrijeme valja pokraj mene, sakriveno poput oluje koju su bizoni proizveli i odnosili sa sobom u vječnost. Trebalo je sat, tri sata, šest sati vremena da oluja zamakne za horizont, idući prema ljudima koji neće biti tako ljubazni kao ja. Pownee Bill je otišao, stajao sam, gluh kao stijena. Hodao sam sav omamljen gradom stotina milja južno i nisam čuo glasove ljudi i bio sam

zadovoljan što ih ne čujem. Jedan čas sam poželio da se sjetim grmljavine. Cƽujem je još uvijek, ljetnih popodneva, kao danas kad se nad jezerom rađa kiša; želio bih da ste čuli taj zvuk . ..« Nejasno se svjetlo provlačilo pukovniku Freeleighu kroz nos, koji je bio širok i kao od bijelog porculana, i u njemu se zaista nalazio vrlo rijedak i mlak narančin čaj. »Da, gospodine«, reče Charlie s divljenjem. »Hej, Charlie«. Pukovnik se zbunjeno smiješio dječacima. »Ovo je Doug, a ovo je John«, reče Charlie. »Zdravo, dječaci!« Djeca uzvratiše: »Hej!« »Ali...«, reče Douglas. »Gdje je ...?« »Ti si, zdravlja mi, gluh!« Charlie gurne Douglasa. Okrene se prema pukovniku. »Vi ste nešto rekli, pukovniče?« »Jesam li?« promrmlja starac. »Građanski rat«, sugerirao je mirno John Huff. »Sjeća li se on toga?« »Sjećam li se?« reče pukovnik. »Sjećam se, sjećam.« Glas mu je zadrhtao i on opet zaklopi oči. »Svega! Osim... na čijoj sam se strani borio...« »Boja vaše uniforme ...«, poče Charlie. »Boje vam se počnu razlijevati«, šaptao je pukovnik. »Postalo je mutno. Vidim sa sobom vojnike, ali ima već mnogo vremena kako ne vidim boju njihovih kaputa i kapa. Rodio sam se u Illinoisu, odgojen u New Yorku, sagradio sam kuću u Tenneseeju, a sad sam se, Gospode, tako kasno vratio ovamo u Green Town. Dakle vidite, zašto se boje razlijevaju i miješaju.« »Ali se sjećate na kojoj strani brda ste se borili.« Charlie nije podizao glas. »Je li vam sunce izlazilo na lijevoj ili desnoj strani? Jeste li marširali prema Kanadi ili prema Meksiku?« »Cƽini mi se da je nekih jutara sunce izlazilo na strani moje dobre desnice, a nekih iza moga lijevog ramena. Marširali smo u svim smjerovima. Prošlo je odonda oko sedamdeset godina. Čovjek zaboravi sunca i jutra koja su davno prošla.« »A sjećate se pobjede, zar ne? Neke bitke u kojoj ste pobijedili?« »Ne«, reče starac potišteno. »Ne sjećam se niti jedne dobivene bitke, nikad i nigdje. Rat nikad nije dobitak, Charlie. Uvijek se gubi, a onaj tko posljednji gubi, traži uslove. Sjećam se samo nebrojenih gubitaka i žalosti i ničega dobrog, osim svršetka svega. Kraj svega, Charlie, to je bio dobitak sam po sebi, koji s puškama nije imao ništa zajedničko. Ali mislim da vi, dječaci, ne želite da vam pripovijedam o pobjedama na taj način.« »Antietam«, reče John Huff. »Pitaj za Antietam.« »Bio sam tamo.« Dječacima oči sijevnuše. »Buli Rua, pitaj ga za Bulla Rua ...« »Bio sam tamo.« Tiho. »A Shilloh?« »Nije bilo niti jedne godine u mom životu kad nisam pomislio kakvo krasno ime i kakva sramota da se spominje samo u ratnim zapisima.« »Onda Shilloh. Tvrđava Sumter?« »Vidio sam prve oblake dima baruta.« Glas mu bijaše snen. »Toliko se stvari vraća, 6, toliko stvari. Sjećam se pjesama. 'Sve je noćas mirno u Potomacu, gdje borci leže u miru usnuli... Zare se njihovi šatori u zracima sjajnog jesenskog mjeseca ili u svijetlu logorske vatre'. Sjećam se, sjećam... Sve je noćas tiho u Potomacu; ni glaska, osim šuma rijeke dok rosa blago pada na lica mrtvih... koplje je zauvijek odloženo! Poslije opkoljenja zatražio je gospodin Lincoln s balkona da svirači sviraju 'Skreni pogled, skreni pogled, skreni pogled, Dixie land...' I onda je gospođa iz Bostona jedne noći spjevala pjesmu koja će trajati tisuću godina; ,Moje su oči vidjele sjaj dolaska Gospodnjeg; dolazi iz berbe, gdje su se gomilali grozdovi gnjeva.' Kasno noću osjećam kako mi se miču usnice pjevajući u prošlosti: ,Vi vitezovi iz Dixija, koji čuvate južne obale, kad mladići budu došli u slavlju kući, brate, s lovorima neka dobiju...' Toliko pjesama što su se pjevale s obje strane, a noćni su ih vjetrovi nosili na sjever, nosili na jug. .Dolazimo, oče

Abrahame, nas još tri stotine tisuća...' Počivamo noćas, počivamo noćas, počivamo na starom bojnom tlu. Hura, hura, mi nosimo radost, hura, zastavu koja će nas osloboditi...' Starčev se glas izgubio. Dječaci su dugo sjedili ne mičući se. Tada se Charlie okrene, pogleda Douglasa i reče: »Dobro, je li ili nije?« Douglas dvaput udahne i reče: »Jest.« Pukovnik otvori oči. »Sto sam ja?« upita. »Stroj vremena«, promrmlja Douglas. »Stroj vremena.« Pukovnik je čitavih pet časaka gledao u dječake. I sad mu je glas bio pun strahopoštovanja. »Tako me vi, dječaci, nazivate?« »Da, gospodine pukovniče.« »Da, gospodine.« Pukovnik se polagano zavali na naslon stolice i pogleda u dječake, pogleda svoje ruke, a onda se zagleda u prazni zid iza njih. Charlie ustane. »Ja mislim da je najbolje da idemo. Do viđenja i hvala, pukovniče.« »Sto? A! Do viđenja dječaci!« Douglas i John i Charlie na prstima iziđoše kroz vrata. Pukovnik Freeleigh nije primijetio kad su izišli premda su prošli kroz njegovo vidno polje. Na ulici se dječaci skameniše kad začuše kako im netko odozgor s prozora prvog kata dovikuje: »Hej!« Pogledaše gore. »Da, gospodine pukovniče?« Pukovnik je virio kroz prozor i mahao jednom rukom. »Razmišljao sam o onome što ste rekli, dječaci!« »Da, gospodine?« »I — vi imate pravo! Kako to da nisam prije do tog došao! Stroj vremena, bogami, stroj vremena!« »Da, gospodine.« »Do viđenja, dječaci! Dođite kad htjednete!« Na kraju ulice su se opet okrenuli i pukovnik je jošuvijek mahao. I oni su njemu domahnuli, osjećajući se toplo i ugodno, i onda pošli dalje. »Čagačag«, reče John. »Ja mogu putovati dvanaest godina u prošlost. Hemčagding!« »Da«, reče Charlie okrenuvši se prema onoj mirnoj kući, »ali ne možeš putovati sto godina.« »Ne,« razmišljao je John, »ja ne mogu ići sto godina. To je pravo putovanje. To je stvarno neka vrsta stroja.« Cijelu su minutu išli šutke gledajući u svoje noge. Stigli su do jedne živice. »Onaj tko poslijednji prijeđe preko živice«, reče Douglas, »taj je djevojčica.« Cijelim su putem kući zvali Douglasa »Dora«. Davno je većbila prošla ponoćkad je Tom našao Douglasa kako brzo šara na niklenoj tablici uz ručnu svjetiljku. »Sto je, Doug?« »Sto je? Sve je! Meni stalno pritječu blagodati, Tom! Pogledaj, stroj radosti nije proradio, zar ne? Ali što koga za to briga! Ipak mi je godina prepuna. Ako je obletjeti sve glavne ulice, eno zelenog gradskog trolejbusa, iz kojeg se može gledati okolo i promatrati svijet. Hoće li mi se skrenuti s glavnih ulica, pokucam na vrata gospođi Fern i gospođi Roberti i one nabiju baterije svoga električnog potrkala i odveslamo niz pokrajnje ulice. Hoće li mi se trčati niz drvorede i preko živica da vidim onaj dio GreenTowna koji se vidi samo okolo i odostrag i popeti se gore, imam svoje potpuno nove teniske. Teniske, potrkalo, trolejbus! Potpun sam! Joši bolje, Tom, joši bolje, slušaj! Kad hoću da idem kuda nitko drugi ne može, jer nisu dovoljno dosjetljivi da bi na to i pomislili, ako se hoću zaletjeti natrag u 1890, pa se prenijeti u 1875, pa se opet prenijeti natrag u 1860, jednostavno skočim na ekspres pukovnika Freeleigha. Evo ovdje to ovako pišem. ,Može biti da stari ljudi nisu nikad bili djeca, kao što bismo mi htjeli da je s gospođom Bentley, ali su neki od njih, veliki ili maleni, ipak bili negdje oko Appomattoxa u ljetu 1865. Oni su vidjeli Indijance i mogu gledati unatrag dalje nego što ćemo ti i ja ikada moći gledati unaprijed.«

»To dobro zvuči, Doug, što to znači, Doug?« Douglas je dalje pisao: »Znači da ti i ja nemamo niti pola vjerojatnosti da ćemo tako daleko putovati kao oni. Ako nam posluži sreća, dostići ćemo četrdeset i pet, pedeset. Za njih je to kao da polako obiđešjednu kuću. Samo ako dostignešdevedeset i pet, stotinu, onda daleko putuješkao oni.« Ručna je baterija dogorjela. Ležali su na mjesečini. »Tom«, šapne Douglas. »Ja moram izvršiti sva ta putovanja. Da vidim što god mogu vidjeti. Ali prije svega moram posjetiti pukovnika Freeleigha, jednom, dvaput, triput tjedno. On je bolji nego ijedan drugi stroj. On govori, ti slušaš. I što više govori, to te više navodi da gledaš okolo i primjećuješstvari oko sebe. On ti kaže, da se vozišnekim izvanrednim vlakom i bogami je zaista tako. On je većbio na kraju puta i zna. I sad idemo ti i ja istim putem, ali dalje, i toliko je stvari za gledanje i mirisanje i opipavanje da ti je potrebno da te pukovnik Freeleigh gurne, a ti pazi, gledaj dok si živ kako bi se sjetio svake sekunde. Svaku tricu treba zapamtiti! Pa kad budešzbilja starac i dođu ti djeca, možeš za njih učiniti ono što je pukovnik nekad učinio za te. Zato sam ja, Tom, upotrijebio mnogo, mnogo vremena da ga poštujem i slušam, tako da mogu s njim daleko putovati, kad god on može.« Tom je jedan čas šutio. Tada pogleda na drugu stranu, gdje je bio Douglas u tami. »Daleko putovati. Hoćeš li ti to postići?« »Možda hoću, možda neću!« »Daleko putovati«, šaptao je Tom. »Samo jedno znam sigurno«, reče Douglas zaklopivši oči, »da to sliči osamljenosti.« BUM! Klapnuše vrata. U jednoj tavanskoj sobi prhnu prašina sj pisaćih stolova i polica s knjigama. Dvije se stare žene baciše na vrata tavanske sobe, nastojeći ih što čvršće zatvoriti. Kao da je tisuću golubova otprhnulo s krova upravo iznad njihovih glava. One se savinuše kao pritisnute teretom, čučnuše pod krov od lepršavih krila. Tada zastadoše zinuvši. To što su čule bijaše samo zvuk straha, čule su svoja vlastita srca u prsima... Nastojale su nadglasati metež i čule same sebe. »Što smo učinile! Jadni gospodin Quartermain!« »Sigurno smo ga ubile. A jamačno nas je netko vidio i slijedio. Pazi...« Gospođa Fern i gospođa Roberta piljile su kroz paučinom zastrti prozor tavanske sobe. A dolje su, kao da se nije dogodila nikakva nesreća, rasli i nadalje hrastovi i brijestovi u svježem sunčevu svjetlu. Pločnikom je bezbrižno prolazio jedan dječak, okrenuo se i prošao gledajući gore. .. U tavanskoj su sobici starice piljile jedna u drugu kao da žele vidjeti svoja lica u bujici. »Policija!« No nitko se nije bučno uspinjao stubama i vikao: »U ime zakona!« »Tko je onaj dječak dolje?« »Douglas! Douglas Spaulding! Gospode, došao je da zamoli da ga pozovemo u našoj zelenoj mašini. On ne zna. Naša nas je oholost uništila. Oholost i ta električna nakaza!« »Onaj strašni trgovac iz Gumport Fallsa. On je tomu kriv sa svojim pričanjem.« Pričao je, pričao, kao blaga kiša kad pada po ljetnim krovovima. Odjednom je svanuo drugi dan, drugo podne. Sjedile su šbijelim lepezama i zdjelicama svježeg drhtavog želea na svojoj zasjenjenoj verandi. Iz blještavila koje je zasljepljivalo, iz žutog sunca ljeskala se, sjajna kao kraljevska kočija... ZELENA MAŠINA! Klizila je. Sƽaputala je kao povjetarac na oceanu. Nježna kao javorovo lišće, svježija od izvoravode, prela je s dostojanstvom mačke koja oko podne vreba na plijen. A u mašini trgovac iz Gumport Fallsa, s panamašeširom, koji mu je iznad ušiju sav plivao u vazduhu! Mašina je

gumenim hodom, meko, lukavo, vješto zaobišla njihov užareni, bijeli pločnik, dozujala do najdonje stepenice pred verandom, zadrhtala, zaustavila se. Trgovac je iskočio, zaslonio sunce svojim panamašeširom. U toj je maloj sjeni sijevao njegov osmijeh. »Zovem se William Tara! A ovo« on povuče jednu žaruljicu, i čulo se nešto kao lajanje tuljana, »je rog!« Podigne crne, satinaste jastuke. »Rezervne baterije!« Miris munje prodahne vrući zrak. »Poluga za upravljanje! Podnožje. Ozgor suncobran! Eto, u svemu zelena mašina!« Zadrhtale su stare gospođe u potkrovnoj sobi, gdje su se zaklopljenih očiju sjećale svega toga. »Zašto ga nismo izbole svojim iglama za krpanje?« »Pst! Slušaj!« Netko je kucao na prednja vrata na dnu stepenica. Vidješe jednu ženu gdje prelazi dvorište i ulazi u susjednu kuću. »Pa to je Lavinija Nebbs, došla je s praznom šalicom da posudi šećera, mislim.« »Drži me. Preplašena sam.« Zaklopiše oči. Igra mašte ponovo započe. Jedan stari slamnati šešir na željeznom sanduku odjednom kao da je procvao čovjekom iz Gumport Fallsa. »Hvala, ja ću hladni čaj.« Cƽulo se u tišini kako mu hladna tekućina izaziva odbojnost u želucu. Tada svrati pogled na stare gospođe kao liječnik s onom malom svjetiljkom i zagleda im se u oči, nozdrve i usta. »Gospođe, ja znam da ste vi obje snažne. To odaje vaša vanjština. Osamdeset godina«, on kvrcne prstima, »ne znači ništa za vas! Ali ima časova, sjetite se, kad ste jako, jako zaposlene, i potreban vam je prijatelj, prijatelj u nevolji, a to će biti dvosjedalna Zelena mašina.« Upro je pogled u onaj divni proizvod za prodaju a oči su mu bile svijetle kao u ispunjene lisice i zaslonjene zelenim staklom. Mašina je tamo stajala mirišući po svježini, na vrućem sunčanom svjetlu, čekajući ih kao da je neka stolica iz primaće sobe, udobno smještena na kotačima. »Lagana kao labudovo pero.« Osjećale su njegov blagi dah na svojim obrazima. »Slušajte.« One osluhnu. »Baterije su potpuno nabijene i spremne! Slušajte! Ni drhtaja, ni glaska. Elektrika, gospođe. Svaku noć je u svojoj garaži nanovo nabijate.« »A zar nas ne bi moglo, to jest...« Mlađa sestra popije gutljaj ledenog čaja. »Zar nas ne bi struja mogla ubiti?« »Ne treba na to ni misliti!« Opet priđe mašini pokazujući prema njima samo zube, koji su bili nalik onima u zubarskim vitrinama, što su im se kesili kad su prolazile kasno u noći. »Sastanci uz čaj!« Jednom se proveze u trkalu uokrug. »Klubovi za bridž. Večernji sastanci. Zabave. Objedi, sastanci na rođendan, Doručci DAR [5] «, i odzvrnda kao da odlazi zauvijek. »Gold Star Mother suppers.« [6] Sjedio je odlično oponašajući u svemu žene. »Lako se upravlja. Tihi, otmjeni dolasci i odlasci. Ne treba nikakve dozvole. Kad je vruće, iziđite na svježi zrak. Ah...« Klizio je pokraj verande zabačene glave, očiju s užitkom zaklopljenih, a kosu, koja je inače bila uredno razdijeljena rasipao je vjetar. S poštovanjem se vukao uza stepenice verande, sa šeširom u ruci, okrećući se da gleda na pokusni uzorak kao na oltar obiteljske crkve. »Gospođe«, govorio je blago, »spuštam cijenu za dvadeset i pet dolara. Po deset dolara mjesečno za vrijeme od dvije godine.« Fern je prva štrcala niza stepenice i sjela na dvostruko sjedalo. Sjela je nepovjerljivo. Ruka ju je zasvrbjela. Usudi se pritisnuti gumenu kuglicu koja je služila kao sirena. Tuljan zalaje. Roberta na verandi veselo uzvikne i nagne se preko ograde. Trgovac se pridruži njihovoj radosti. Povede stariju sestru niza stpenice istodobno vadeći pero i tražeći u svom slamnatom šeširu komadić papira. »I tako smo je kupile!« sjećala se u tavanskoj sobici Roberta, kojoj je strah ušao u kosti. »Morale smo biti oprezne. Uvijek sam mislila, da sliči kolicima iz pokladne povorke!«

»Da, ali«, reče Fern braneći se, »mene su godinama boljeli bokovi, a ti se uvijek umoriš od hodanja. Bilo je tako otmjeno, tako kraljevski, kao u staro doba dok su žene nosile krinoline. One su plovile! Zelena je mašina plovila tako smireno.« Kao izletnički čamac kojim se čudesno lako upravlja ručkom koju pritišćete rukom, ovako. O, onaj divni i čarobni prvi tjedan — magična popodneva zlatnog svjetla dok su onako zujale kroz sjeno viti grad, na obali snova i beskrajnosti, sjedeći ukočeno, smiješeći se znancima u prolazu, odlučno pružajući svoje navorane ruke na svakom zaokretu i istiskujući na raskršćima grubi zvuk iz crnog, gumenog roga, katkad vozeći sa sobom Douglasa ili Toma Spauldinga ili koga drugog dječaka koji bi prolazili putem u razgovoru da ih malo provozaju. Petnaest polaganih i ugodnih milja na sat bila je vrhunska brzina. Dolazile su i odlazile kroz sunčano svjetlo i sjenu ljeta, lica punih pjega i sjena, provlačile se ispod drveća, odlazile i dolazile kao stara vizija na kotačima. »A onda«, šaptala je Fern, »ovo poslijepodne! O, ovo poslijepodne!« »To je bila prometna nesreća.« »No mi smo pobjegle, a to je zločin.« Ovo podne. Miris kožnih jastuka pod njima, neodređeni miris njihovih torbica vukao se za njima dok su se kretale u svojoj tihoj Zelenoj mašini kroz mali, čeznutljivi grad. Dogodilo se brzo. Kad su o podne polako skrenule na pločnik jer su se ulice napuhivale od užarenosti, pa je jedino pod drvećem na ledini bilo hlada, skliznule su u jedan slijepi ugao pritišćući svoj grlati rog. Odjednom, kao »Jack iz kutije«, [7] odnekud je iskočio gospodin Quartermain! »Pazi!« vrisnula je gospođa Fern. »Pazi!« vrisnu gospođa Roberta. »Pazite!« poviknuo je gospodin Quartermain. Umjesto da prihvate upravljač, žene zgrabiše jedna drugu. Strašno je zatutnjilo. Zelena je mašina odjedrila kroz vruće dnevno svjetlo pod sjenovito kestenje, prema jabukama koje su počele zreti. Samo su se jednom dvije stare gospođe okrenule da pogledaju iza sebe izbezumljenim pogledom. Starac je ležao na pločniku bez glasa. »I eto dokle smo došle«, jadikovala je gospođa Fern u potkrovlju, gdje se već spuštao mrak. O, zašto se nismo zaustavile! Zašto smo odjurile!« »Pst!« obje osluhnu. Opet su se čuli koraci niza stepenice. Kad je to prestalo, vidješe kako jedan dječak u sumraku prelazi preko ledine. »To je Douglas Spaulding došao samo da se opet malo proveze.« Obje odahnuše. Sati su prolazili; sunce je zašlo. »Cƽitavo smo poslijepodne bile ovdje gore«, reče Roberta umorno. »Ne možemo tri tjedna provesti u potkrovlju skrivajući se dok svi ne zaborave.« »Umrle bismo od gladi.« »A što ćemo onda učiniti? Sƽto misliš, je li nas itko vidio i slijedio?« Zgledaše se. »Ne, nitko nije vidio.« Grad je bio tih, u malim su se kućicama počela paliti svjetla. Osjećao se miris mokre trave i večere što se kuhala u donjem spratvi. »Vrijeme je da se metne na vatru«, reče gospođa Fern. »Za deset će minuta Frank stići kući.« »Da siđemo?« »Frank bi pozvao policiju kad bi našao praznu kuću. To bi pogoršalo stvar.«

Sunca je. brzo nestalo. Sad su se samo njih dvije kao dva predmeta, kretale u mutnoj tami. »Sƽto misliš«, pitala je gospođa Fern, »da li je mrtav?« »Gospodin Quartermain?« Stanka. »Da!« Roberta je oklijevala. »Pogledat ćemo večernje novine.« Otvoriše vrata potkrovlja i brižno pogledaše na stepenice koje su vodile dolje. »O, ako Frank to čuje, oduzet će nam našu Zelenu mašinu, a tako se lijepo i ugodno voziti i hladiti na svježem povjetarcu i gledati grad.« »Nećemo mu reći.« »Nećemo!« Pomažući jedna drugoj siđoše niza škripave stepenice do drugog sprata. Zaustave se i osluhnu... Iz kuhinje pogledaše u smočnicu, plašljivo proviriše kroz prozor i na kraju se dadoše na prženje slanine na peći. Pet su minuta radile šuteći, a onda Fern tužno pogleda Robertu i reče: »Razmišljala sam. Mi smo stare i slabe, ali to ne volimo priznati. Opasne smo. Time što smo pobjegle, skrivile smo društvu...« »I...?« I prženje se u kuhinji stišalo kad dvije sestre praznih ruku pogledaše jedna drugu. »Ja mislim da ...«, Fern se zagleda u zid, »nikad više ne bi trebalo da vozimo Zelenu mašinu.« " Roberta je izvadila jedan tanjur i držala ga u svojoj maloj ruci. »Ne — nikad?« reče. »Ne.« »Ali«, reče Roberta, »mi ne moramo — no moramo je uništiti, zar ne? Možemo je sačuvati?« Fern razmisli: »Da, možemo je sačuvati.« »I to je već nešto. Sad ću izići i rastaviti baterije.« Upravo kad je Roberta htjela izići, ušao je njihov mlađi brat Frank, kojemu je bilo samo pedeset i šest godina. »Zdravo, sestre!« poviče. Roberta bez riječi sune iza njegovih leđa i iziđe u ljetni sumrak. Frank je donio novine, koje mu Fern odmah istrgne iz ruku. Dršćući ih pregleda od početka do kraja i s uzdahom vrati. »Sad sam vani vidio Douga Spauldinga. Kaže da vam želi nešto javiti. Kaže da se ne brinete —da je sve vidio i da je sve u redu. Što je s tim mislio?« »Nemam pojma.« Fern okrene leđa da potraži maramicu. »O, ta djeca.« Frank je dugo gledao sestri u leđa, a onda stegne ramenima. »Večera već gotova?« zapita ljubezno. »Da.« Fern prostre kuhinjski stol. Izvana se čuo prigušen krik. Jednom, dvaput, triput — daleko« »Što je to?« Frank proviri kroz kuhinjski prozor u tamu. »Što to radi Roberta? Pogledaj, sjedi tamo u Zelenoj mašini, pritišće gumeni rog!« Jednom, još dvaput, u mraku, tiho, kao da se oglašavala neka sumorna životinja. »Što joj je to palo na um?« upita Frank. »Pusti je na miru!« vrisne Fern. Frank je iznenađeno pogleda. Čas kasnije uđe Roberta mirno, ne gledajući ni u koga, i svi sjedoše za stol da večeraju. Rano je jutro. Tek se prvo svjetlo prosulo po krovovima. Na svim stablima lišće dršće budeći se na svaki povjetarac. Tada izdaleka, vijugajući se po srebrnim tračnicama, dolazi trolejbus njišući se na četiri mala, kao nebo plava kotača, obojen narančasto kao mandarina. Pokrivaju ga blještave

mjedene epolete i zlatne cijevi; i zvonce od kroma zazvoni kada ga stari vozačpritisne svojom nabranom cipelom. Brojevi su na pročelju i bokovima trolejbusa svijetli kao limuni. Unutra sjedala kao hladna, zelena mahovina. Nešto slično biču na kočiji strši mu iz krova i mete paučine gore na krošnjama drveća, između kojih prolazi i iz kojih crpe sok. Iz svakog prozora izlazi neki miris, prodoran, plav i skrovit miris ljetnih oluja i munja. Niz duge ulice, zasjenjene brijestovima, prolazi trolejbus. Vozareva ruka u sivoj rukavici blago, neodređeno dodiruje kontrolne poluge. U podne vozar zaustavi kola usred kuća i izviri. »Hej!« I Douglas, i Charlie, i Tom, i svi dječaci i djevojčice toga bloka kuća vidješe gdje im maše siva rukavica i poskakaše s drveća, ostaviše na ledini užeta za preskakivanje, koja ostaše kao bijele zmije, te potrčaše i posjedaše na baršunasta sjedala, i nisu morali ništa platiti. Vozar, gospodin Tridden, svojom je rukavicom pritvorio otvor kutije za novac, vozeći niz sjenovite ulice i zovući. »Hej!« reče Charlie. »Kuda se vozimo?« »Posljednja vožnja«, reče gospodin Tridden gledajući električnu žicu gore, visoko iznad glave. »Neće više biti trolejbusa. Sutra će preuzeti promet i autobus. Mene će umiroviti. Prema tome —slobodna vožnja za sve. Gledajte!« On povuče mjedenu kočnicu, trolejbus zagrmi i pojuri uokrug u beskrajnom, zelenom zaokretu, vrijeme se na cijelom svijetu zaustavi kao da se samo djeca s gospodinom Triddenom voze u njegovoj čudesnoj mašini niz neku beskonačnu rijeku. »Posljednji dan?« zapita Douglas preneraženo. »Oni to ne mogu učiniti! Dosta je zla već i u tome što je nestalo Zelene mašine, što je zaključana u garaži, i to bez razloga. I dosta je zlo što moje teniske već postaju stare i propadaju. Kako ću se kretati? Ali... ali... Oni ne mogu oduzeti trolejbus«, reče Douglas, »nije važno kako se to gleda, autobus nije trolejbus. Ne buči na isti način. Nema ni tračnica ni žica, ne sipa iskre, ne posipa tračnice pijeskom, nije iste boje, nema zvonca, ne spušta papuču za penjanje kao trolejbus!« »E, to je istina«, reče Charlie. »Ja sam uvijek uzbuđen gledajući kako trolejbus spušta stepenice kao harmoniku.« »Istina je«, reče Douglas. I stigli su na kraj pruge. Srebrnaste tračnice, napuštene već osam godina, vodile su dalje u polja. Godine 1910. išli su ljudi s velikim izletničkim košarama trolejbusom van u Chessmanov perivoj. Tračnice nisu nikad povadili, pa. su još uvijek ležale i rđale među bregovima. »Tu ćemo zaokrenuti«, reče Charlie. »To se ti varaš!« Gospodin Tridden ukopča pomoćni generator. »Evo!« Trolejbus kvrcne i poljulja se pa jurne van iz grada, zakrene ulicom i počne kliziti niz brijeg kroz mirisne proplanke, pune sunčanog svjetla, i prostrane sjenovite površine, koje su mirisale po gljivama. Tu i tamo su potočići prali tračnice, a sunce je kroz krošnje drveća prosijavalo kao kroz zeleno staklo. Sapćući su klizili po livadama, koje su bile osute divljim suncokretima, prema napuštenim stanicama na putu, na kojima nije bilo ničega osim otpadaka papira, pa uz jedan šumski potok u ljetnu prirodu, a Douglas je govorio: »Pa i sam je miris trolejbusa drukčiji. Ja sam se u Chicagu vozio autobusom, oni čudno vonjaju.« »Trolejbusi su previše spori«, reče gospodin Tridden. »Vozit će autobusi. Autobusi za ljude i autobusi za školu.« Trolejbus jekne i zaustavi se. Gospodin Tridden se maši iznad glave i skine nekoliko ogromnih izletničkih košara. Djeca mu uz veselu galamu pomognu iznijeti košare k izvorpotočiću, što se izlijevao u jedno tiho jezero, pokraj kojega je bio starinski podij za orkestar, urušen, razrovan od termita. Sjedili su jedući sendviče, svježe jagode i naranče, kojima je kora bila kao od voska, i gospodin

Tridden im je pripovijedao kako je bilo prije dvadeset godina, u doba dok je orkestar noću svirao na tom kićenom podiju, dok su muškarci usisavali zrak u svoje mjedene rogove, a debeli je dirigent otresao znoj sa svoje dirigentske palice, djeca jurila zajedno s krijesnicama po visokoj travi, gospođe u dugim haljinama, s visokim pompadur frizurama uz zvuke ksilofona koračale s muškarcima uštirkanih ovratnika. Jošje postojao pod, ali ga je vrijeme pretvorilo u meku masu od drvenih vlakana. Jezero bijaše tiho, plavo i bistro, i ribe su se u miru provlačile kroz žućkastogzelenu šaš, a vozar je mrmljao, i djeca su se osjećala kao da žive u jedno drugo doba, kad je gospodin Tridden divno mladenački izgledao, kad su mu se oči sjale poput plavih električnih žaruljica. Bijaše ugodan dan, svijetao, nikome se nije žurilo, i svuda je unaokolo bila šuma, a sunce se nije micalo dok se glas gospodina Triddena dizao i spuštao, a šivaća je igla ubadala po zraku vezući i vezući nevidljive, zlatne slike. Jedna pčela sjede na cvijet zujeći i zujeći. Trolejbus je stajao kao začarani kaliop, [8] koji bi zapištao na mjestu gdje bi na njega udarila sunčeva zraka. Trolejbus je bio na njihovim rukama u mirisu mjedi što su ga osjećali jedući zrele jagode. Lagani miris trolejbusa zračio im je iz odjeće na ljetnom vjetru. Nebom preleti kričeči jedan gnjurac. Netko zadrhta. Gospodin Tridden je bio nešto zabavljen oko svojih rukavica. »Vrijeme je da se ide. Vaši će roditelji misliti da sam vas jednostavno ukrao.« Trolejbus je bio tih, taman i svježkao što mora da je iznutra spremište za sladoled. Blago je zašuštao pliškad su djeca mirno sjedala tako da su sjela leđima okrenuta prema mirnom jezeru, napuštenom podiju i drvenim daskama, koje su izvodile neku vrstu glazbe dok se po njima išlo niz obalu u druge zemlje. Cin! blago udari zvonce pod stopalom gospodina Triddena i oni poletješe natrag opustošenim cvijetnim livadama, koje je napustilo sunce, kroz šume, prema gradu koji kao da je htio zdrobiti bokove trolejbusa ciglama, i asfaltom, i drvom. Gospodin Tridden se zaustavi i iskrca djecu u hladovinu ulica. Charlie i Douglas se posljednji nađoše pokraj otvorenih vrata trolejbusa, kraj savitljivih stuba, udišući struju, promatrajući rukavice gospodina Triddena na mjedenim polugama. Douglas prijeđe rukom preko zelenila potočne mahovine, gledao je srebro, mjed, vinsku boju stropa. »Dakle... do viđenja opet, gospodine Tridden.« »Zdravo, dječaci.« »Nadam se da ćemo se vidjeli, gospodine Tridden.« »Vidjet ćemo se.« Osjetio se blag dah zraka; vrata se meko pritvoriše uvukavši svoj jezičac od valovitog lima. Trolejbus se polako odvezao u kasno poslijepodne, svjetliji od sunca, sav mandarina, sav blještavilo, zlato i limun, okrećući se zaobišao jednu daleku okuku i iščeznuo, otišao. »Sƽkolski autobusi!« Charlie pođe prema pločniku. »Nećemo moći čak ni zakasniti u školu. Doći će nam na kućna vrata da nas odveze. Nikad više u čitavom životu ne zakasniti. Zamisli tu moru, promisli o svemu tome.« No Douglas je stajao na ledini i već gledao kako će to biti sutra kad ljudi vrućim katranom zaliju srebrne tračnice, tako da nećete više znati da je ikad ovuda prolazio trolejbus. Znao je da će trebati toliko godina koliko on uopće može zamisliti, da bi se zaboravile tračnice, bez obzira na to kako će duboko biti zatrpane. Znao je da će se pokoje ljetno, proljetno ili zimsko jutro probuditi i, bez obzira na to što neće prići k prozoru, ležeći duboko i udobno i toplo u svom krevetu, čut će ga, slabo i daleko. I na okuci ulice, u jutro, niz aleju između ravnih redova sikamora, brijestova i javora, u tišini prije početka života, čut će iza svoje kuće njegov poznati glas. Kao kucanje sata, bubnjanje, kao da se kotrlja dvanaestak bačava, zujanje jedne ogromne libele u rano jutro. Kao

vedra čežnja, kao mala električna oluja, boje plave kao munja, dođe, stane, ode. Zvono trolejbusa! Kad podigne stepenicu, zazviždi kao da netko otvara boce sode, a onda ponovno počinje san kao da te on vozi svojim putem, idući sakrivenim, zakopanim tračnicama prema sakrivenom i zatrpanom cilju. »Lovice poslije večere?« upita Charlie. »Svakako«, reče Douglas. »Lovice.« Lako je nabrojiti podatke o dvanaestogodišnjem Johnu Huff u i jednostavni su. Mogao je pronaći više tragova nego što je mogao ikad i jedan Choctaw ili Cherrokee [9] , znao je skočiti s visine kao kakva čimpanza s lijane, mogao je izdržati pod vodom dvije minute i skliznuti za to vrijeme pedeset jardi niz rijeku od mjesta, gdje ste ga prije vidjeli. Mogao se prebaciti preko vrtnog zida od šest stopa, uzverati se po grani i sići pun bresaka brže i vještije nego itko iz klape. Trčao je smijući se. Sjedio je udobno. Nije bio izazivač. Bio je ljubezan. Kosa mu je bila crna i kovrčava, a zubi bijeli kao snijeg. Znao je riječi svih kaubojskih pjesama i rado bi naučio i druge kad bi ga zamolili. Svakom je divljem cvijetu znao ime, i vrijeme izlaska i zalaska mjeseca ili kad će biti plima ili oseka. U stvari je, koliko je znao Douglas Spaulding, on bio jedini bog što je u dvadesetom stoljeću živio u Illinoisu. I upravo su on i Douglas pošli na oveći izlet izvan grada, jednog drugog savršenog dana, kad je nebesko plavetnilo bilo visoko ispupčeno kao napuhano staklo, a voda potočićϐi se prelijevala po bijelom kamenju i ljeskala kao ogledalo. Dan bijaše savršen kao plamen svijeće. Douglasu se činilo dok je ovako hodao da će to trajati čitavu vječnost. Zaokruženo savršenstvo i miris trave letjeli su pred njim daleko i strelovitom brzinom svjetla. Sluša dobrog prijatelja kako zviždi kao zlatna vuga i gura loptu dok on pleše kao konjić, klopoće po prašnim stazama. Sve je to savršeno, sve se može dotaknuti. Sve je blizu, sve je pri ruci i tako će ostati. Bio je tako lijep dan, a onda je odjednom oblak presjekao nebo, pokrio sunce i više se nije uklonio. John Huff je nekoliko minuta mirno govorio. Sad Douglas zastane i pogleda ga. »Johne, ponovi to.« »Čuo si što sam rekao, Douglas.« »Jesi li rekao da ... da odlaziš?« ' »U džepu mi je željeznička karta. Huu, huu, klangl Sjušjušjušju. Huuuuuuuuuuuuuuu ...!« Glas mu se izgubi. John svečano izvadi iz džepa žutozelenu željezničku kartu i obojica je pogledaše. »Noćas!« reče Douglas. »I bašnoćas! Kad smo se htjeli igrati crvenog svjetla, zelenog svjetla i kipova! Kako je to došlo tako odjedanput? Ti si za čitava mog života bio tu u Green Townu. Nećeš valjda samo tako ustati i otići!« »Radi se o mom ocu«, reče John. »Dobio je mjesto u Milwaukeeju. Nismo bili sigurni do danas ...« »Pa slijedeći ti je tjedan krštenički izlet i veseli Dan rada i predvečerje Svih svetih — zar tvoj tata ne bi mogao do onda pričekati?« John strese glavom. »Žalosno!« reče Douglas. »Sjest ću!« Sjednu pod jedan stari hrast na strani brda prema gradu i sunce je oko njih stvaralo velike, drhtave sjene. Pod drvetom je bilo svježe kao u podrumu. Vani je na suncu grad dahtao od vrućine, prozori su svi zjapili. Douglas bi najradije potrčao natrag tamo, gdje je grad sa samom svojom težinom, kućama, veličinom mogao ograditi Johna i spriječiti da se ikada digne i otiđe. »Ali mi smo prijatelji«, reče Douglas bespomoćno.

»I bit ćemo uvijek«, reče John. »Posjetit ćeš nas svaki tjedan, zar ne?« »Tata kaže samo jednom ili dvaput godišnje. Daleko je osam milja.« »Osam milja nije daljina!« poviče Douglas. »Ne, to uopće nije daleko«, reče John. »Moja baka ima telefon. Nazvat ću te. Ili ćemo te možda i mi svi posjetiti. To će biti veličanstveno!« . . John dugo ništa ne odgovori. »Dobro«, reče Douglas, »daj da o nečem drugom razgovaramo!« »O čem?« »Pa ako odlaziš, moramo govoriti o tisuću stvari. O svemu o čemu bismo govorili slijedeći mjesec ili mjesec iza toga! O bogomoljkama, cepelinima, akrobatima, gutačima mačeva. Nastaviti kao do sada, o skakavcima koji bljuju duhan!« »Čudnovato! Nemam volje da govorim o skakavcima!« »A uvijek si to volio!« »Da.« John je uporno gledao grad. »Mislim da ovo baš nije vrijeme za to.« »John, što ti je? Cƽudno izgledaš ...« John je zaklopio oči, a lični su mu mišići bili nategnuti. »Doug, znaš onu Terlovu kuću na vrhu stepenica?« »Da.« »Znaš sigurno?« »Oni su gadni stari prozori bili tamo prije nego. što smo se mi rodili. Zašto?« »Nikad ih do danas nisam vidio«, reče John. »Prolazeći gradom pogledao sam gore i primijetio ih. Doug, što sam radio sve ove godine da ih nisam vidio?« »Imao si drugog posla.« »Tako?« John se okrene i, obuzet nekom vrstom panike, pogleda Douglasa. »Ne znam, Doug, zašto me ti prokleti prozori smetaju? Ja, naime, mislim da tu nema ništa što bi trebalo smetati, zar ne? To je upravo. ..« I on zamuca. »Naime, ako te prozore nisam vidio do danas, što sam sve onda još propustio? A što je sa svim onim što sam vidio ovdje u gradu? Hoću li se moći sjetiti svega toga kad odem odavle?« »Sƽto god hoćešda zapamtiš, zapamtit ćeš. Prije dvije godine sam ljetovao pod šatorom i tamo sam se sjećao.« »Ne, nisi! Rekao si mi. Čitave si noći bdio i nisi se mogao sjetiti lica svoje majke.« »Ne!« »Ima noći kad se to dogodi i meni kod moje kuće; muči me to. Uđem u sobu gdje moji spavaju da im pogledam lica da zapamtim. Onda se vratim u svoju sobu i opet ih izgubim. Zƽalosno je to, Doug, o, žalosno je to!« Sjedio je savijen, obuhvaćajući koljena. »Obećaj mi nešto, Doug. Obećaj da ćeš me se sjećati, obećaj da ćeš se sjebati mog lica i svega. Hoćeš li mi obećati?« < »To je vrlo jednostavno. Ja imam u glavi stroj za ϐilmsko snimanje. Dok noću ležim u krevetu, mogu samo zapaliti svjetlo u glavi i eto ga odmah nazidu, kao sunce, i to ćešbiti ti, dovikivat ćeši domahivati mi.« »Zaklopi oči, Doug. Sad mi reci kakve su boje moje oči? Kakve su mi boje oči?« Douglas se poče znojiti. Vjeđe su mu nervozno podrhtavale. »Do vraga, John, to nije lijepo.« »Reci!« »Smeđe!« John se okrene. »Ne, gospodine!« »Što znači, ne?« »Ti ne žmiriš!« John zaklopi oči. »Okreni se«, reče Douglas. »Otvori vjeđe, daj da vidim.« »Nema smisla«, reče John. »Već si zaboravio. Još dok sam govorio.« »Okreni se!« Douglas ga zgrabi za kosu i polako ga okrene.

»Dobro, Doug.« John otvori oči. »Zelene«, reče Douglas neraspoloženo i opusti ruke. »Oči su ti zelene ... Pa, vuku malo na smeđe. Skoro kestenjaste!« »Nemoj mi lagati, Doug.« »Dobro«, reče Doug, »neću.« Sjedili su i slušali kako drugi dječaci trče niz brdo vičući i dozivajući ih. Utrkivali su se uz željezničku prugu, otvarali užinu u vrećicama od smeđeg papira, duboko udisali miris sendviča u voštanom papiru, s pečenom šunkom i ukiseljenim povrćem, te šarenih bombona od metvice. Trčali su i trčali, a Douglas se sagnuo i pržio uho na vrućim čeličnim tračnicama, slušajući vlakove koji su u svojim zemljama vozili, tako daleko da ih nije mogao vidjeti, i Morseovim mu znakovima slali poruke ovamo gdje je sunce ubitačno palilo. Douglas ustane i prenerazi se. »John!« John je trčao, a to je bilo strašno. Jer kad ti trčiš, trči i vrijeme. Vičeš, i vrištiš, i naginješse, i valjaš, i prekobacuješ, i odjednom sunce iščezne, i zviždaljka zapišti, i ti se već nalazišna svom dugom putu kući na večeru. Dok nisi gledao, sunce te je zaobišlo i stalo ti za leđa. Jedini način da stvari usporišjest da sve promatraši ništa ne činiš! Možešod jednog dana napraviti tri, sigurno, samo promatrajući!« »John!« Nisi mu sada mogao nikako pomoći osim varkom. »John, riješi se, riješi se drugih!« Douglas i John se u trku odvojiše, vičući, stvarajući vjetar niz brdo, prepuštajući se sili teži, preko livada, oko staja, dok na kraju ne iščezoše glasovi progonitelja. John i Douglas se uzveraše na jedan plast sijena, koji je ispod njih pucketao kao kriješ. »Nemojmo ništa činiti«, reče John. »To sam baš i ja htio reći«, reče Douglas. Sjedili su mirno, suzdržavajući dah. Čuo je slabi zvuk kao da je u sijenu neki kukac. Obojica su ga čula, ali nisu pogledali otkud dolazi. Kad bi Douglas pomaknuo zglob, glas bi počeo cvrčati na drugoj strani plašta. Kad bi ruke ovio oko krila, cvrčalo je u njegovu krilu. Letimice pogleda na sat. Pokazivao je tri sata. Douglas neprimjetno povuče desnu ruku k satu i izvuče osovinu. Vrati ruke u prijašnji položaj. Sad su imali vremena koliko god su trebali da dugo i izbliza gledaju svijet, da osjećaju kako se sunce kreće nebom poput vatrenog vjetra. Ali na kraju je John vjerojatno osjetio kako se bestjelesna težina njihovih sjena mijenja i stanjuje, te progovori: »Doug, koliko je sati?« »Dva i trideset.« John pogleda u nebo. Nemoj! pomisli Douglas. »Čini se prije da je tri i trideset, četiri«, reče John. »Dječače, prijatelju. I ti se učiš svačemu.« Douglas uzdahne i polako pomakne kazaljku na pravo mjesto. John ga je šutke promatrao. Douglas pogleda. John ga lagano uštine za ruku. U istom se trenutku zaleti i projuri jedan vlak, tako brzo da su svi dječaci poskakali u stranu, vičući, dižući za njim pesnice, a s njima i Douglas i John. Vlak otutnji niz prugu i u njemu dvjesta ljudi. Prašina ga je pratila jedan mali dio puta prema jugu, a onda sjela u zlatnoj šutnji među plave tračnice. Dječaci su išli kući. »Kad mi bude sedamnaest godina, ići ću u Cincinnati i bit ću ložačlokomotive«, reče Charlie Woodman. »Ja imam ujaka u New Yorku«, reče Jim. »Ja ću ići tamo i postati knjigotiskar.«